Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je tu i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa. I uvijek taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“

I nedjelju dana nakon odlaska Đorđa Balaševića traju oproštaji. Dok hiljade Novosađana pjeva na kejevima, scene oproštaja, kakve nijesmo vidjeli u skorije vrijeme naše zajedničke prošlosti, ređaju se od Vardara do Triglava. Uvijek je prisutan i poneki stih ili citat iz neizostavnih Balaševićevih monologa kojima je ukrašavao koncerte. I uvijek je taj redak riječi toliko važan da je zauvijek obilježio neko mjesto i neke živote. Baš poput „stanice u Puli“, sarajevske vjećnice ili „ćiriličnog bećarca“, bagrema u Kotoru i lipe u Beranama. O svemu ovome se pisalo proteklih dana, a u njegovim iscrpnim i zanimljivim intervjuima uvijek se mogao pronaći detalj više.

„Gdje god dolazim, uvijek bivam dobro dočekan. Bilo bi zanimljivo da kažem da su mi razbili auto, da sam ružno dočekan. Ali ne, ne samo da nikad nisam ništa ružno doživio, nego na koncertu koji sam imao  povodom 40 godina (karijere), imao sam tu privilegiju i čast da mi u Beograd na koncert dođe ekipa iz Makarske, Splita i Sarajeva i rašire transparente. To je vapaj ljudi koji žele da se normalno komunicira“, sumirao je svoju karijeru jednom slikom Balašević u intervjuu za televiziju N1.

Krenulo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. U vremenu kada su se spremali novotalasni muzički vjetrovi, otvaralo se ka svijetu i polako spremalo za posljednje jugoslovensko poglavlje. U vremenu žestoke muzike, kratkih poruka i nove estetike, panonski bard je pjevao o Tomi Sojeru („on je tako dobro terao po svom“) Vasi Ladačkom, Boži Pubu i predstavio svima svoj pripovjedački dar. Za sebe je tvrdio da je osrednji pjevač, ali je atmosferu šorova i sokaka, šarenilo i smirenost Vojvodine uvjerljivom emocijom prenosio širom zemlje. U priči o Đorđu Balaševiću, grijeh je napisati bivše. Svuda  je bio među svojima („Čuvaj mi bože bivše zemljake/ moje su pesme njinih reči pune/ a tuge su nam tako podjednake/ da me zbune”).

Iako nije pratio muzičke trendove, u nečemu se Balaševićeva muzika poklapala sa tada popularnim žanrovima. Društvenoj kritici. Već je tih ranih osamdesetih u pjesmama poput „Narodnjaci” opominjao kuda plovi zajednički brod i ko su glavni kormilari koji ga vode u bezdan. Kasnije će se to redovno potcrtavati, pa će se između nezaobilaznih romantičnih songova i vojvođanskih pastorala uvijek naći nekoliko angažovanih i politički prepoznatljivih. Politička kriza i krvavi raspad Jugoslavije pojačali su tu žicu, pa nam je Balašević čuvao mentalno zdravlje pjesmama poput Čoveka sa mjesecom u očima, Sevdalinka, Živeti slobodno.

Objašnjavao je u makedonskom nedjeljniku Puls u jesen 1993. da se povukao jer su u ratu isplivali nacionalistički pjevači i nacionalističke pjesme. „Ipak, promijenio sam mišljenje, plašeći se da će naša prazna mjesta zauzeti novokomponovani  primitivci u svim žanrovima: novinarstvu, literaturi, muzici. Sada smatram da treba biti prisutan, da bismo morali trenutak kroz koji prolazimo obilježiti.”

Naravno, bilo je vremena, režima i pojedinaca u čije svjetove nije bio poželjan. Potrudio se on da to zasluži.  Sve je, naravno, zadimilo punom parom u posljednjoj dekadi prošlog vijeka.

„Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše ‘Balaševića ne emitovati!’. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara UN za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se!”, prisjećao se kantautor za Vreme.

Nakon ratova devedesetih, bilo je prirodno da on krene da prelazi mostove i otvara vrata. Početkom februara devedeset osme Balašević će svirati dvije noći u prepunoj Skenderiji pred 14.000 ljudi. „Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, ja bih se sakrio u Sarajevo“, ostao je zabilježen njegov uvod u dvije divne sarajevske noći.

Miljenko Jergović će o ovim koncertima zapisati: „Radio je ono u što je vjerovao, pjevao je za publiku s kojom je očito htio imati nešto zajedničko, i pritom je nedvosmisleno i trajno odbijao onu drugu, potencijalno brojniju, a svakako moćniju publiku s kojom nije htio imati ništa. U vrijeme dugog procvata nacionalizma, koje će potrošiti više od pola godina njegova života, on je bio protiv svojih, i bio je, sve to vrijeme, najmarkantnija ili vrlo markantna estradna opoziciona figura. I jedina pop zvijezda koja je radila protiv svoje popularnosti”.

„I u najvećim nevoljama glazba je ta koja spaja ljude, oplemenjuje, dodiruje, rađa mir i red, liječi… Đorđe Balašević je upravo to pronosio godinama kroz svoje stihove, svoje pjesme“, napisala je još jedna od onih rijetkih koje još omeđuju naš zajednički prostor, Josipa Lisac.

Legendarni košarkaš Dino Rađa je poručio: „Jedan od najvećih umjetnika svih vremena. Tako jedan dobar lik koji je čitav život širio dobro oko sebe. Čast mi je bila poznavati te. Počivao u miru Đole, iako takvi kao ti nikada ne umiru. Ne mogu i da hoće“.

„Samo bi mi došao iza leđa i rekao ‘došao si, baćo’. Otpevao bi nekoliko pesama, poljubio me i nestao. Bio je božanstven… Ta njegova poezija, ta muzika, ti molovi, koje je mogao da otpeva samo on. Niko nije mogao da ga imitira, jer su te pesme imale balaševićevski mol, toliko prepoznatljiv i samo njemu svojstven”, sjeća se Rade Šerbedžija.

Glumica Mira Banjac se od umjetnika sa kojim je sarađivala na filmu „Kao rani mraz” oprostila gorkom porukom: „Đole je mnogo zadužio svoj Novi Sad, ali nije mu se njegov grad odužio dok je bio živ onako kako je on to zaslužio”.

Đorđe Balašević je poslije Mike Antića sigurno najveći pjesnik Vojvodine – kaže akademik Dušan Kovačević. „Đorđe Balašević je u Sava centru u Beogradu održao 130 koncerata. I mogao je da održi sigurno još 150 da je hteo. To više nikome neće poći za rukom“, siguran je Kovačević.

Pisati biografiju čovjeka koju svi znaju je nepotrebno, ali ima jedna stavka koju ovdje valja pomenuti. Izašla iz pera samog autora nekada devedesetih.

Prijatelji me uglavnom zovu Đole… Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži… Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet. Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

 I sad, eto, najljepši dah jugoslovenstva ostaje da živi u njegovim pjesmama, riječima i gestovima. Za Đoletom se drugačije  tuguje. Ne za muzičkom zvijezdom. Već za nekim ko je tvoj.

Dragan LUČIĆ

Komentari

Događaj i promašaj godine – tradicionalna Monitorova anketa. I ove godine pitali smo kulturne djelatnike šta ih je to u 2020. oduševilo, a šta smatraju za promašaj

SVETLANA DUKIĆ, KONZERVATORKA I RESTAURATORKA SLIKARSKIH DJELA
Spajanje ministarstava

Generalno, malo je pozitivnih dešavanja koja bih mogla izdvojiti u ovoj godini. Izdvojiću jednog, po meni, sjajnog umjetnika, koji živi i stvara u CG, a izlaže i ovdje i vani, a to je Siniša Radulović. Godinama pratim njegov rad i tog mladog čovjeka koji je prevazišao okvire naše, neću reći likovne, nego umjetničke scene, doživljavam kao filigranski izbrušeni dijamant. Autentičan  je i svoj. Često među umjetnicima vidimo tuđe, razrađene ideje, što se za njega ne može reći. Siniša prati aktuelni trenutak, prikazuje ga na sebi svojstven način i ,,baca” nam ga u facu. Ova njegova rečenica potvrđuje ovo o čemu govorim: ,,Polazeći od činjenice da živimo u vremenu post-istina, radovi objedinjeni na izložbi pod nazivom Zenit, nastaju kao hibridne forme – realnosti konstituisane od ekstrema. Novonastala Istina satkana je od dvije hipotetičke perspektive i dvije krajnosti, i kao takva, ona neminovno prkosi logici”.

Najnegativnija stvar koja se u kulturi ove godine desila je spajanje ministarstva kulture i prosvjete sa naukom i sportom. Moj fokus će biti na kulturi. Autohtono ministarstvo će izgubiti autonomiju, ako ne svu, neminovno je barem dio, što je pogubno. Plašim se simulacije kulture. U kulturi imamo zapušteno stanje, da li će se kroz ovu novu formu moći oporavljati? Plašim se da ne. A sad ću izdvojiti ono što je meni najbliže, a to je kulturna baština. Tu su ogromni problemi, od katastrofalno urađene Revalorizacije, neurađenog Registra koji je morao biti završen, do onih ,,posebnih” 5-6 konzervatora koji rade sve terene na teritoriji CG, a mi ostali iz branše kao da ne postojimo. Sa tom praksom bi se moralo prekinuti. Šta će se dešavati sa pozorištem, filmom, modernom umjetnošću…, vidjećemo. Kultura je veoma kompleksna da bi se pakovala sa bilo kim. Sada imamo ,,Resor kulture” na čijem čelu se nalazi Nikola Vukčević kojem od srca želim da se izbori sa svim problemima koji se gomilaju decenijama.

ANA VUKOTIĆ, REDITELJKA
Pregnuće Ratimira Martinovića

Spajanje resora kulture, nauke, prosvjete i sporta promašaj je milenijuma, naročito ako znamo da ministarka nema dovoljno referenci da vodi sva četiri resora kao i zbog klerofašističkog imidža koji gradi u javnosti. Znamo da ova četiri resora čine stub države i s pravom strahujemo za dane koji su pred nama. U svjetlu pandemije korona virusa, crnogorske institucije kulture dale su veoma loš i mlitav odgovor i može se reći da je kultura još uvijek u izolaciji, naročito pozorište koje ne uspijeva da dođe do publike, rekla bih zbog nedovoljnog promišljanja upravnika.

Izdvojila bih pregnuća Ratimira Martinoviću i Kotor Arta Don Brankovi dani muzike, festivala dokumentarnog filma Underhill, kao i, neka mi ne bude zamjereno, FIAT-a koji je prvi internacionalni pozorišni festival koji je održan u zakazanom terminu – 33 programa za 10 festivalskih dana – i nijedan slučaj zaraze Covidom na šta smo posebno ponosni, a što je posljedica predanog rada i prilagođavanja koje smo započeli na početku pandemije.

ATVIJA KEROVIĆ, DIREKTOR IZDAVAČKE KUĆE ALMANAH
Dvije štampane publikacije

U godini koja je na izmaku, zbog opštepoznatih razloga, otkazani su ili znatno redukovani brojni kulturni događaji i manifestacije. Uprkos tome, bilo je respektabilnih kulturnih i umjetničkih ostvarenja. Među njima posebno ističem dvije štampane publikacije – iz oblasti istoriografije i beletristike.

Šerbo Rastoder i Novak Adžić, autori trotomne Moderne istorije Crne Gore 1988-2017, imali su ljudske hrabrosti, ne čekajući vremensku distancu, i naučne predanosti i upornosti da se pozabave komplikovanim pitanjima naše neposredne prošlosti. Pri tome su nerijetko demistifikovali stereotipe, nudili odgovore na neka od suštinskih pitanja istorijskih procesa na ovim prostorima i postavljali pitanja za neke buduće istraživače.

U vrijeme kada su se u Crnoj Gori i regionu probudile klerofašističke snage, Saladin – Dino Burdžović je, kao svoj odgovor tim silama mraka, napisao knjigu Rifat – umjesto pisma davnašnjem rođaku, o Rifatu Burdžoviću Tršu, jednom od vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Literarnu vrijednost ovog djela prepoznao je žiri ovogodišnjih Ratkovićevih večeri poezije (sastavljen od istaknutih kulturnih poslenika i stvaralaca iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske) dodjeljujući autoru nagradu Risto Ratković.

Kao negativan događaj  ističem spajanje  kulture, nauke, obrazovanja i sporta u jedno ministarstvo, i predavanje u ruke osobi nacionalističko – dogmatskih svjetonazora.

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA
Pomirljivost

Činjenica da je bilo gotovo nemoguće u većem dijelu godine organizovati bilo kakav kulturni događaj, te je samim tim lakše govoriti o promašajima. Izgubili smo veliku borbu u stavljanju primata na kulturu kao dijelu našeg svakodnevnog života. U vremenu u kojem su nastajali nizovi mjera kako bi omogućili rad i svakodnevno funkcionisanje za vrijeme pandemije, kultura je stavljena na čekanje.

Najveći promašaj biva upravo pomirljivost sa njenim izostankom. Samim tim pohvalni kulturni događaji su svi oni koji su odoljeli, istrajali i opstali. Jedan od njih je UnderhillFest koji je uslijedio upravo u vremenu kada je Crna Gora bila corona free destinacija, te zato i moram pohvaliti dugogodišnju istrajnost i uigranost koju ima ekipa ovog festivala, pa su uspjeli naći vrijeme i okolnosti u kojima je festival moguć. Osim toga moram pohvaliti posebno izdanje Purgatorija koje iako po mnogo čemu drugačije nego prethodnih godina, ipak su imale premijeru nove predstave, kao i igranje više ranijih produkcija i uz to su zbog ograničenog broja mjesta organizovali snimanje i live-streaming, kako bi ispoštovali sve mjere, ali nijesu iznevjerili svoju publiku. Moram pomenuti i Medvjeda i prosidbu – predstavu Centra za kulturu Bijelo Polje, ko ja je po mnogo čemu značajan događaj. Prvenstveno kao i prethodni, zbog činjenice da je nastala u periodu pandemije, da su okviri i mjere ispoštovani, ali su uz to postali sredstvo u predstavi, kao i da svaki ovakav događaj pomaže decentralizaciji kulture koja je sve osjetnija i pogubnija po sjever Crne Gore.

Živimo kulturu, kao i veliki broj projekata nastalih nakon Konkursa Ministarstva i mnogi online festivali, pokazali su da je želja za sadržajem, ali i za stvaranjem istog velika, prosto se nadam da ćemo iz svega ovoga izvući neku pouku, barem oko tretmana kulture i kulturnih radnika uopšte.

BILJANA VUŠOVIĆ, PRODUCENTKINJA
Nadljudski napori

Realizacija bilo koje vrste projekta podrazumijeva pripreme koje traju, podrazumijeva donošenje odluka u odnosu na vrijeme, prostor, ljudske i tehničke resurse, dostupnost publike. Svi ovi parametri diktiraju visinu budžeta, a njegova visina i izvjesnost nas ponovo vraćaju na donošenje odluka, koje će nam pomoći da projekat realizujemo, a da pri tom ostanemo u okvirima budžeta. I tako ukrug, u 2020. godini je svima nama bilo teško da donosimo odluke, iz razloga što nisu postojale kontinurane mjere i posebni tretmani kulturno-umjetničkih događaja, nisu postojale odluke o dodjelama i visini budžeta opredijeljenih za realizaciju mjesecima nakon njihove realizacije, nisu postojali parametri za donošenje odluka, a one su se morale donositi. Činjenica je to da su sve nas okolnosti pogodile, ali i to da su donijele jedan dodatni prostor za unutrašnje preispitavanje i težnje ka unaprjeđivanju sistema funkcionisanja, izboru sadržaja i ponuda ka publici. U umjetnosti i kulturi 2020. godine, svako djelovanje smatram podvigom, svako prilagođavanje, svaki novi jezik izražavanja usvojen radi samoodržanja, nadljudski su napori koji su za svaku pohvalu. Vjerujem, ili se makar nadam da ćemo u periodu koji slijedi doći do prirodne selekcije onoga što su kvalitetni događaji i onoga što je kozmetičaka kultura.

NEDA TADIĆ, VIOLINISTKINJA
Slavuj i zgrada Muzičkog centra

Kada je riječ o našem kulturnom mikrokosmosu, pamtim dva značajna događaja u 2020. godini. Prvi je premijera predstave Slavuj-dramsko muzička Forma za Kseniju, koja je pod pokroviteljstvom Gradskog pozorišta izvedena sa velikim uspjehom 24. februara 2020. godine, a u kojoj sam i sama učestvovala. Rediteljka Varja Đukić i kompozitorka Nina Perović osmislile su interesantan koncept, gdje su na veoma lijep i inovativan način povezale muzičke numere sa dramaturškim tokom radnje. Predstava prikazuje život i djelo poznate crnogorske umjetnice Ksenije Cicvarić, Slavuja sa Ribnice, čije stvaralaštvo prevazilazi okvire sredine iz koje je potekla kao i vremena u kojem je stvarala, uobličeno u univerzalnoj težnji umjetnika da izrazimo što leži u dubinama njegove duše, bilo pjesmom ili na neki drugi način, uprkos svim preprekama i zabranama. Drugi kulturni događaj od velike važnosti svakako je nešto što smo očekivali posljednjih deset godina, a što se zvanično dogodilo 3. novembra 2020. godine – Muzički centar i Crnogorska kinoteka konačno su uselili u svoje prostorije. Tom prilikom javnosti je prezentovan prostor adaptiran za djelovanje ove dvije institucije od nacionalnog značaja, dok je publika bila u mogućnosti da nekoliko dana ranije putem facebooka isprati prvu Otvorenu probu Crnogorskog simfonijskog orkestra u novom ambijentu. Nakon toga uslijedili su redovni  online koncerti ovog orkestra, doduše sa smanjenim orkestarskim aparatom i prilagođenim repertoarom, ali muzika ipak opstaje i živi.

S obzirom na to da sam klasični muzičar veoma me pogodila nedavna vijest da je budućnost Zadužbine Ilije M. Kolarca neizvjesna i da se ta kulturna institucija u Srbiji bukvalno bori za opstanak. Dakle, riječ je o kulturnom dobru nemjerljivog značaja za cio region, posljednjem bastion klasične muzike sa jednom od najboljih sala za izvedbu ove vrste muzike u regionu. Osamdeset osam godina rada i hiljade upriličenih koncerata čuvenih svjetskih muzičara. Bila je čast ne samo svirati na Kolarcu, nego biti i publika u tom odabranom okruženju kosmopolitskog duha, gdje su postavljeni najviši standardi koncertnog muziciranja. Najveći kulturni promašaj u ovoj godini je dozvoljavanje da se jedna takva institucija u doba pandemije sama bori za opstanak bez pomoći države, a da njena budućnost nakon svega bude stvar političke volje ili odluke nekog pojedinca. Greške naših susjeda ne smijemo ponavljati, već na njima moramo učiti.

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ
Krah kulture

Poznato je da je kultura najranjivija. To je postalo definitivno jasno kada su u pitanju dešavanja u oblasti kulture u Crnoj Gori u 2020. godini koju je obilježila opšta svijetska kriza. Kultura u Crnoj Gori je ove godine krajnje lako do kraja negirana. To je odgovornost svih nas koji djelujemo u tom polju, ali još više i ne postajanje sistema koji bi to preduprijedio, spriječio i stvorio uslove za kulturu. Taj sistem nije stvoren ni u uslovima koji su normalni, a kamoli u vanrednim.

S druge strane, pored svega što je ljude pogodilo, ovaj krah kulture i nije načelno pao teško nikome. To ukazuje na više stvari. Da je kultura u Crnoj Gori i inače marginalizovana, i u krajnjoj liniji sredstvo za potkusurivanja i manipulacije. Da se radnici u kulturi nalazi u zoni komfora koja ne obavezuje ni na šta. I da manjak kulture ne pogađa ni one kojima je kultura namijenjena jer te njihove potrebe i nisu razvijene.

Moglo bi se reći, da svjetska kriza nije ugrozila kulturu u Crnoj Gori jer nije imala šta ni da ugrozi. Ovakav pogled trebao bi da bude povod da stvari u kulturi počnu da se radikalno mijenjaju u pravcu stvaranja istinskih kulturnih vrijednosti i navika.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Nova normalnost

Kao događaj godine stavio bih to da smo preživjeli ovu godinu koja, čini mi se, stavlja tačku na festivale i bioskope kakve smo do sada navikli. Već se osjeća taj prelaz na on-line; platforme kao Netflix, HBO postaju apslolutno ta nova normalnost, festivalske radionice sve su već prešle na taj sistem, a festivali,  kino-prikazivanja postaće sve svedeniji u smislu dolazaka velikog broja ljudi. U ovako ludoj godini u kojoj su se otkazivali mnogi festivali, naši filmovi su osvajali nagrade, dobijali na fondovima, prolazili jake radionice… konačno, to je plod onoga što smo godinama razvijali.

Promašaj su mediji koji i dalje neselektivno šalju vijesti o ,,velikim uspjesima” koji su takvi samo u glavama pošiljalaca. U stvari, daje se prostor mediokritetima da nas maltretiraju svojim egom neutemeljenim u bilo čemu bitnom.

Pripredili: M. MINIĆ/P.NIKOLIĆ

Komentari

U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu

Kompozitorka Nina Perović je završila osnovne i specijalističke studije kompozicije na Muzičkoj akademiji na Cetinju u klasi profesora Žarka Mirkovića, a uporedo je studirala klavir: diplomirala je u klasi profesora Aleksandra Serdara, a specijalističke studije je završila u klasi profesora Vladimira Bočkarjova. Zahvaljujući stipendiji Basileus, nastavila je studije kompozicije na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, u klasi profesora Uroša Rojka, gdje je stekla diplomu master. Doktorske studije kompozicije je završila u klasi profesora Srđana Hofmana na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Usavršavala se na brojnim kursevima u inostranstvu kod renomiranih internacionalnih kompozitora. Njene kompozicije su izvođene u prestižnim salama na području Balkana, a njena muzika je bila promovisana u Italiji, Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj… Radila je muziku za predstavu Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju, u režiji Varje Đukić, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i knjižare Karver, čija je premijera bila krajem februara u velikoj sali KIC-a Budo Tomović.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave „Slavuj – dramsko muzička Forma za Kseniju” za koju ste radili muziku. U predstavi nema imitiranja pjevanja Ksenije Cicvarić, već ste stvarali originalnu muziku i aranžmane za poznate pjesme. Koliko vam je bilo inspirativno da se kroz muziku bavite životom i djelom poznate pjevačice izvorne muzike?

PEROVIĆ: Ovaj proces bio je izuzetno zanimljiv i bilo je vrlo inspirativno biti dio čitave priče, interesantnog koncepta i sjajnih ljudi. Redoslijed muzičkih numera postavila je rediteljka Varja Đukić, elegantno povezujući dramaturgiju i značenje pjesama sa dramaturškim tokom ove muzičko-dramske forme. U prvoj fazi rada, ulazila sam u muzičku strukturu odabranih pjesama, analizirajući tekst, melodijsko-ritmičku i harmonsku komponentu, a zatim i jedinstvene fakture postojećih aranžmana, nevjerovatno složenu i kompleksnu boju Ksenijinog glasa i uživala u izrazu i snazi njene interpretacije, kao i senzibilteta. Konzumirajući kompleksnost ovih sadržaja, tragala sam za adekvatnim sredstvima, kako bih što vjernije dočarala nešto od postojeće atmosfere pjesama i isto prilagodila potpuno drugačijem ansamblu od onog koji srećemo u originalnim numerama. Sljedeća faza bila je uobličavanje muzičkog materijala u radu sa vokalnim ansamblom, harmonikašem Miroslavom Ilićem i violinistkinjom Nedom Tadić, koja je takođe pjevala u ansamblu, sa kojima sam različičte muzičke situacije dodatno uobličavala, inspirisana radom sa njima. U posljednjoj fazi rada, kao kruna muzičkog procesa, pridružila nam se solistkinja Olivera Tičević, koja je snagom svog umjetničkog izraza u sve unijela novu vrijednost i autentičnost izraza.

MONITOR: Zanimljivo je da Olivera Tičević tumači Ksenijinu pjesmu, a ostalih šest vokala kroz pjesmu pričaju događaje iz njenog života. Ova forma nije prisutna u našem pozorištu, pa ste svi osvajali i gradili nove dimenzije na sceni.

PEROVIĆ: Tako je. Dobijajući sadržajne i kompleksne instrukcije rediteljke o muzičkom materijalu i njegovoj prirodi, koji je u datom momentu potreban, pronalazila sam muzička sredstva kojima bih to što vjernije podržala. U procesu smo prevazilazili brojne izazove na planu usklađivanja trajanja, vrste izraza koji je u određenom trenutku potreban, i nadam se da smo kao rezultat svega uspjeli publici dočarati kompleksnost tkiva koje na nekoliko različitih planova nosi snažnu priču o Ksenijinom životu.

MONITOR: Ovo nije Vaša prva saradnja s Varjom Đukić, jer ste prije par godina radili predstavu „Malo o duši“. Stvarali ste kompozicije za tekstove pjesama nobelovke Vislave Šimborske.

PEROVIĆ: Da, taj period od prije par godina su obilježile brojne interpreatcije „Malo o duši“ i još jedna lijepa saradnja s Varjom Đukić, kao i violinistkinjom Anom Rašović. Poezija Šimborske je osnov interesantnog rediteljskog koncepta i zaista je bila privilegija biti dio scene i takvog sadžaja.

MONITOR: Podgorička publika je prije dvije godine bila u prilici da premijerno čuje Vašu kompoziciju „Kosara“, nastalu povodom hiljadu godina od smrti kneza Vladimira. Koliko su Vam zanimljive teme iz istorije?

PEROVIĆ: Teme iz istorije mogu da budu izvor inspiracije, kao i nešto drugo. To zavisi od afiniteta kompozitora, kao i različitih faza u procesu razvoja svakog od nas, a na kraju i od same prilike i povoda. Bitno je na koji način pristupate datoj ideji, kako je obrađujete, koji njen segment oslikavate ili na neki drugi način tretirate u okviru vašeg izraza.

MONITOR: Uspješno sarađujete i sa KotorArt Don Brankovim danima muzike. Već ste nekoliko puta pisali muzičko djelo kao porudžbinu Festivala. Bile su brojne teme, različiti izvođački sastavi.

PEROVIĆ: Šest izvedenih kompozicija i četiri porudžbine u proteklih nekoliko godina su potvrda kvalitetne saradnje iz koje crpim mnogo znanja, iskustva i zadovoljstva u radu sa različitim orkestrima, solistima, dirigentima, kao i akustičkim svojstvima prilikom izvođenja na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Srećna sam da mi je ova prilika ukazana, kao i drugim kolegama mlađe generacije, ne samo iz Crne Gore već i iz regiona.

MONITOR: Osim „klasičnog“ komponovanja, stvarate muziku za razne multimedijalne projekte, harmonizujete knjige za solfeđo… Koliko se svi ti procesi zanatski razlikuju?

PEROVIĆ: Razlikuju se. Multimedijalni projekti, kao i knjige koje sadrže neki muzički materijal obično su namijenjene djeci školskog uzrasta, što je potpuno druga vrste publike. Tako i „stvaralački aparat” „radi” i „misli” na drugi način, što predstavlja novu vrstu izazova kojem se rado prepuštam.

MONITOR: Nakon osnovnih i specijalističkih studija kompozicije i klavira na Cetinju, nastavili ste usavršavanje u Ljubljani, Beogradu, Gracu… Šta je to sve značilo za Vaš rad kao kompozitorke?

PEROVIĆ: Smatram da je sve to sastavni dio usavršavanja prakse i  proširivanja vidika, što i dalje primjenjujem u vidu posjete festivalima i koncertima u inostranstvu, kada god sebi to mogu da priuštim, kao i kroz saradnju sa kolegama koji žive i rade u Evropi, Americi, Kini. Svako od tih iskustava proširuje stvaralački potencijal i podstiče kreativni proces.

MONITOR: Radite na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Pretpostavljam da ove dane provodite tako što komunicirate sa studentima online. Osim toga, radite li na nekom novom projektu, kompoziciji?

PEROVIĆ: Komunikacija sa studentima online u ovim okolnostima je dragocjena za sve koji su dio tog procesa. Koliko god da nastava online traži više ulaganja i energije kako bi održali „živost” grupe, smatram da je mogućnost korišćenja Zoom-a pomogla u prevazilženju nekih nedostataka koje su posljedica trenutnog stanja u društvu i raduje me pomisao da ću Zoom moći i ubuduće da primjenjujem. Pored tog dijela posla, takođe radim na porudžbini koja je planirana za ovo ljeto i uživam kako u literaturi koju tim povodom konzumiram, tako i u saradnji sa svim učesnicima ovog događaja. Nadam se da će se sve uspješno realizovati, ukoliko ne u predviđenom terminu, onda u nekom drugom, ili u nekoj drugačijoj formi.

Miroslav MINIĆ    

Komentari