Kritikovao je Ljubomir Đurković svoje kolege koji sa umjetničke scene aplaudiraju političarima. On to nije radio, aplauzi su bili i biće rezervisani za njegove dramske tekstove

Pjesnik, prozaista, teatrolog, antologičar, prevodilac, najznačajniji savremeni crnogorski dramski pisac i intelektualac koji je oštro kritikovao društvene anomalije, umjetnik Ljubomir Đurković umro je u 70. godini.

Često je Đurković podsjećao i upozoravao da crnogorsko društvo i državne institucije ne brinu o svojim najboljim umjetnicima. I bio je uvijek nepoželjan jer je zagovarao drugačiji način razvoja kulture i države.

Nakon što je kao direktor Zetskog doma pokrenuo svojevrsnu pozorišnu renesansu u Kraljevskom pozorištu, iz političkih razloga 2006. mandat mu nije produžen. „Nasilno ‘uhljebljivanje’ partijskih restlova u bilo kom resoru je kontaminiranje, tiha smrt za jednu državu. A državu smo tek i na jedvite jade dobili. No, možda se to radi upravo zbog toga“, izjavio je krajem 2006. Đurković. Isto važi i dan danas.

Rođen je 13. novembra 1952. godine na Cetinju, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Bio je urednik u Redakciji za kulturu Televizije Crne Gore, a njegov intervju koji je kao mladi novinar uradio sa Borislavom Pekićem i danas se reemituje.

Početkom 90-ih priključio se pokretu otpora ratnoj politici, 1991. bio je urednik kulture u Monitoru. Najveći dio ratnih devedesetih poroveo je kao politički izgnanik u Holandiji.

Đurković je u književnost ušao kao pjesnik tokom 80-ih godina, kada je objavio dvije zbirke poezije Polifemov plač i Poslovi i dani. Pjesme su mu prevođene na makedonski, rumunski, poljski, italijanski i slovenački.

„Iz čiste lijenosti sam počeo da se bavim umjetnošću. Nekako mi se rad u pozorištu učinio najlakšim, jer tamo sam vidio bife i biblioteku, a to mi je bilo dovoljno“, na svoj način je prokomentarisao svoje pozorišne početke tokom autorske večeri održane prije deceniju i po.

Strast prema teatru nije ga napustila. Bio je jedan od osnivača FIAT-a, dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu, direktor Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju, saradnik Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju.

„Ljubomir Đurković posebno će biti upamćen po nemjerljivom doprinosu i reafirmaciji Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, dok je svojim stvaralaštvom ostavio neizbrisiv trag u pozorišnoj i književnoj sceni Crne Gore i šire“, oprostili su se od Đurkovića iz Kraljevskog pozorišta. Njegov posljednji izvedeni komad u Crnoj Gori bio je Tobelija, mimikrija, u režiji Mirjane Medojević, koji je premijerno izveden 13. novembra 2021. u Zetskom domu.

I Crnogorsko narodno pozorište, u čijoj su produkciji postavljene njegove drame Pisac porodične istorije u režiji Gorana Bulajića (1989), Kuća lutaka Tobelija u režiji Nicka Uppera (2000), i Otpad, u režiji Nicka Uppera (2002), oprostilo se od Đurkovića: „Crnogorsko narodno pozorište, sa tugom i najdubljim poštovanjem, oprašta se od Ljuba Đurkovića, jednog od najznačajnijih savremenih crnogorskih pisaca i dramaturga, autentičnog intelektualca koji je u pozorišnom životu Crne Gore ostavio neizbrisiv trag“.

Đurkovićevi pozorišni komadi igrani su i na pozornicama van Crne Gore, od Pariza i Londona do Sofije, Skoplja, Ljubljane i Istanbula.

Početkom 2014. Đurković je u okviru konceptualnog rada STARVING PLAYWRIGHT, i preko stranica Monitora postavljao nezgodna pitanja ljudima koji vladaju crnogorskom kulturom. Odgovore nije dobio.

Ko zna kakva bi bila njegova reakcija na telegram iz Ministarstva kulture povodom njegove smrti: „Pamtćemo ga i kao slobodarsku ličnost, čovjeka koji se s jednakom strašću trudio da proširi polje slobode, kako svojim umjetničkim radom tako i kroz društveno-politički angažman“.

U intervjuu Monitoru, Đurković je početkom 2015. objasnio odlazak u penziju: „Bugarski dramatičar Hristo Bojčev rekao je jednom svom prijatelju koji se žalio na ono tranzicijsko vrijeme devedesetih godina: ‘Preživjeli smo komunizam, preživjećemo i demokratiju’. Posljednjih osam godina nijesam mogao niđe da se zaposlim u Crnoj Gori, a po svemu sudeći pod ovim režimom ni u narednih osam ne bih uspio da nađem posao, pa sam prije mjesec i po odlučio da odem u prijevremenu penziju. A penzija je, zahvaljujući Vladi Crne Gore, dovoljna da mogu platiti struju, vodu i telefon. Ima nemali broj penzionera koji svojim mjesečnim primanjima ne mogu podmiriti ni te račune. Na kraju mjeseca ostanu još i dužni državi. Ali bitno je da je država sita i da su DPS glasači na broju“.

Svojevrsna senzacija je bila kada je Đurković kao osvjedočeni kritičar režima 2015. dobio Trinaestojulsku nagradu. Nije bilo primjedbi, zaslužio je.

Kritikovao ih je oštro, posebno svoje „kolege“: ,,Danas kod nas svako mazalo koje ima političara zaštitnika može da postane akademik ili profesor. I da dobije stan ili radni prostor o državnom trošku. Ali zato moraju biti na usluzi političarima. Moraju da zabavljaju političare i još da im aplaudiraju. To smo viđeli prije nekoliko godina na proslavi stogodišnjice prvog državnog pozorišta na Cetinju, kad su na kraju programa umjetnici sa scene aplaudirali državnom i partijskom vrhu koji je sjedio u parteru. Naravno, taj program je režirala državna rediteljka. Ali niko od umjetnika nije rekao: neću da aplaudiram političarima“.

Pored Đurkovićevog djela koje će vremenom dobijati još veću snagu, njegova intelektualna kritika „razvoja“ kulture i društva već sada se pokazla kao tačna. Nakon premijere kultne predstave Otpad, naglasio je da „mladi jedinu šansu vide da odu iz Crne Gore“. U Intervjuu Monitoru, početkom 2015. na pitanje da li se što promjenilo, Đurković kaže: „Promijenilo se, kako nije. Od 2006. kad je Crna Gora ponovo stekla formalnu nezavisnost, jer o suštinskoj nezavisnosti nema govora, stanje se promijenilo nagore. Čini mi se da nema nikakve nade da ovo društvo ikad postane normalno. Toliko je loše da mora biti gore“.

Oni koji su poznavali Đurkovića znaju o kakvom se slobodnom i boemskom duhu radilo, koliko je gospodski i urbano bio daleko od  ovdašnjeg uobičajenog intelektualnog pozerstva. Nije se štedio ni u životu, ni u književnosti, imao je što da kaže i napiše i to je i ostvario.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo

Glumica Marija Đurić je članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice. Ostvarila je veoma zapažene uloge u predstavama matičnog teatra – Pogled s mosta, O miševima i ljudima, Konji ubijaju, zar ne?, ali i u Zetskom domu, Tivatskom centru za kulturu, nacionalnom teatru… Na Festivalu u Konjicu dobila je nagrada za najbolju mladu glumicu  (za ulogu u prestavi Tre Sorelle), a na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću – Nagradu za sporednu žensku ulogu u predstavi Inspekcija. Dobitnica je godišnje nagrade Gradskog pozorišta zbog istaknutih rezultata u radu i posebnih umjetničkih dostignuća

Nedavno je inicirala rad na dvije predstave – Golf četvorka i Atomsko cvijeće i zajedno sa koleginicama uspjela da napravi dvije odlične predstave, koje su pokazale važnost nezavisne teatarske produkcije.

MONITOR: Mogli smo da pogledamo dvije predstave nezavisne produkcije, koje ste sve Vi inicirale – ,,Atomsko cvijeće” i “Golf četvorka”. Obje predstave imale su premijeru za manje od mjesec dana. Kako je nastala ideja da s koleginicama radite ove predstave? Gdje su se odvijale probe, kakav je bio proces rada?

ĐURIĆ: Sama ideja za realizaciju ovakvih produkcija uglavnom nastaje iz potrebe da konstantno radimo na svom glumačkom habitusu. Vjerujem da je za svaku profesiju veoma važno prići joj iz više uglova, kako bismo je samim tim bolje upoznali i bolje ovladali njome. Tako smo i mi kroz ova dva projekta imali priliku da se pored glumačkog zadatka izrazimo i kao producenti i reditelji istih.

Veći dio proba bio je ili u mom stanu ili stanu nekog od kolega. Ono što je najupečatljivije, a došlo je kao kruna procesa stvaranja predstave Atomsko cvijeće, jeste njeno premijerno izvođenje koje se odigralo u mom stanu. Bio je to mali eksperiment sa sjajnom povratnom reakcijom publike, koji nas je ohrabrio da nastavimo sa takvim radom. Procese je obilježio divan kolektivni rad, ljubav prema ovoj profesiji i zajednički optimizam iz kog su izašli dobri proizvodi.

MONITOR: Pokazalo se da se rad na ovim predstavama uspješno odvija van osnovnih tokova repertoarskog pozorišta. Istovremeno odredili ste jednu od mogućih smjernica razvijanja pozorišnog jezika savremenog teatra. Kako ste dolazili do tekstova, šta Vam je u njima bilo inspirativno?

ĐURIĆ: Iskrena da budem, težila sam da to  budu ženske podjele. Onda sam u skladu sa tim tražila tekstove.

Kad ste stalno u procesu traženja, čitanja i istraživanja, otkrivanja se nekako sama dogode, tako su i ove priče došle do mene. Iako su  tematski i žanrovski potpuno drugačije obje su bile sjajan materijal da nam privuku pažnju. Dok Golf 4 otvara vrata jednog nezrelog prijateljstva gdje svojim komičnim sadržajem izaziva publiku na smijeh, Atomsko cvijeće otvara vrata jedne nesređene i tragične porodice, prikazujući jedan krajnje destruktivan odnos majke prema ćerkama pa tu istu publiku dovodi do suza. Na kraju svega, ono u šta smo sigurni jeste da je publika prepoznala i shvatila poruku obje predstave.

MONITOR: S obzirom na to da ste članica ansambla Gradskog pozorišta iz Podgorice i da glumite u predstavama i drugih teatara, koliko Vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

ĐURIĆ: Nezavisna produkcija daje slobodu na izbor svega onoga što čini jedan proces i predstavu. U to ime možemo birati uloge koje volimo, nešto na čemu više želimo da poradimo, uloge koje pripadaju našem senzibilitetu, a s druge strane imate slobodu na izbor glumačke podjele… Ovakve produkcije su se pokazale kao jako uspješne jer su uvijek sastavljane od glumaca koji ulaze u projekat svojom voljom i izborom.

MONITOR: Danas je važno kroz umjetnost pričati o položaju žena i drugim gorućim temama, ali  da li se išta suštinski mijenja? Vjerujete li da je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena u društvu.

ĐURIĆ: Vjerujem da pozorište jeste adresa gdje se možemo poigravati i plasirati teme koje nas se tiču. Važno je samo da u njemu izrodimo jasnu priču  i prenesemo publici razumljivu poruku, a ona dalje, sigurna sam, obavlja svoju funkciju, radeći na kolektivnoj svijesti društva.

MONITOR: I ranije ste igrali u predstavama nezavisne produkcije, kao što je ,,Žena koja je skuvala svog muža”? Ja sam ove dvije predstave gledao u Centru za kulturna zbivanja Ribnica, a igrate ih u stanu, kafeima, centrima za kulturu… Smatrate li da su naša pozorišta prilično decentralizovana i da ga ovako činite dostupnim svima?

ĐURIĆ: Pozorište je glumac u svom glumačkom zadatku. Scena je u nama,  a ne mi na njoj, s toga treba više brinuti o suštini onoga čime se bavimo nego o prostoru gdje ćemo to realizovati… To za mene na kraju može biti trg, kafić, park… ali jedino bez čega ne bismo mogli jeste publika, jer ako nje nema mi ne postojimo .

MONITOR: Sve ste i producentkinje predstava, bavite se i marketingom… Takav proces iziskuje drugačiju organizaciju. Koliko je sve to bio izazov i da li planirate da radite još ovakvih predstava?

ĐURIĆ: Što se mene tiče – da. Na ovom stvaralačkom putu kao ohrabrenje za dalji rad  stoji sjajna reakcija publike, divno iskustvo koje ćemo nadograđivati daljim stvaranjem.

Miroslav MINIĆ
Foto: Filip Rašović

Komentari

Praktička ontologija

Zbirka tekstova pod naslovom Praktička ontologija posvećena radu istaknutog filozofa Lina Veljaka, predstavlja veoma bogatu riznicu savremenog filozofskog promišljanja. Autori koji su tekstove prikupili i oivičili koricama ograđuju se od klasične karakterizacije zbornik za knjige sličnog karaktera, kao i od naziva spomenica. Naziv zbornik ne odgovara, kako primećuju, zato što upućuje na knjige koje nastaju kao zbirka tekstova koji su delo određenog naučnog skupa ili usko stručnih tema, što u ovoj knjizi nije slučaj. Spomenica ne bi odgovarala karakteru knjige zato što je filozof kome je posvećena živ i aktivno učestvuje u savremenim filozofskim tokovima i društvenim procesima. Priređivači predlažu naziv Festschrift, koji se može prevesti kao slavljenički spis, kao najadekvatniji, zato što je povod nastanka knjige sedamdeseti rođendan Lina Veljaka.

Povod da se priredi ova knjige nije samo da bi se njome ukazala počast uglednom filozofu. Jedan od glavnih ciljeva ove knjige je da se njome javnosti približi Veljakova mnogostruka filozofska misao i da se sadašnji i budući istraživači podstaknu na dalja istraživanja za koja je Veljak, višedecenijskim radom, otvorio značajan prostor.

Mnogi su filozofi, od Sokrata i antičkih mislioca, preko Fihtea do Kjerkegora i Ničea, ukazivali su da je mišljenje filozofa neodvojivo od njegovog života, na šta su i priređivači ove knjige u uvodu ukazali. Nije riječ o  strogo biografskim podacima nečijeg života, sa kojima se, takođe, u ovom zborniku upoznajemo, već i onom dijelu života koji nije moguće drugačije zabeležiti osim kroz stvaralačku delatnost. Delo Lina Veljaka je gotovo jednako rečito na papiru  i izvan njega. Pored mnoštva visokorangiranih akademskih dostignuća, angažovanost autora u socijalnom, političkom i aktivističkom smislu stoji rame uz rame sa njegovim misaonim naporima. Profesor Veljak  oličava ideal prema kojem se nečija životna filozofija ogleda u njegovim delima, kao i obratno, delovanje je krajnji izraz dubokog promišljanja stvarnosti. Zato ne treba da čudi, naizgled paradoksalan naslov knjige, u kome se ontologija, kao apstraktna i najčešće strogo teorijska disciplina, sjedinjuje sa pojmom praktičkog. Jedno od osnovnih stremljenja filozofije Lina Veljaka, kao i tekstova u zborniku, jeste da pokažu kako se ontologijska i praktička sfera prožimaju, i to ne kroz ogledalni odnos, od čijeg je istraživanja sam autor započeo svoj mislilački put, već se međusobno dopunjuju, u dinamičnom i stvaralačkom odnosu.

Knjiga Praktička ontologija podeljena je na tri dela indikativnih naslova:  Između teorije i prakse,  Teorija prakse i  Praksa teorije. Na kraju knjige se nalaze i dva dodatka. Prvi predstavlja Veljakovu bibliografiju, drugi razgovor sa filozofom iz 2021. godine koji je vodio Goran Sunajko.

Deo knjige, Između teorije i prakse, daje opšti pregled filozofije Lina Veljaka, u kome se čitalac može upoznati i sa njenim filozofskim osnovama, i sa  pravcima u kojima se njegova misao grana. Budući da su tekstovi u ovom poglavlju pisani mahom od strane Veljakovih kolega koje su ga i lično poznavale, čitalac dobija mogućnost da, pored uvida u misaoni rad filozofa, oseti i snagu ličnosti koja promišlja fundamentalne probleme filozofije. Kroz radove mnoštva autora imamo priliku da se upoznamo sa Veljakovim promišljanjem ontologije kao temelja filozofije, i sa njegovim autentičnim pogledom na ontologiju kao otvorenu disciplinu koja proučavanjem omogućava dublje i šire sagledavanje i promišljanje društvenih problema kroz osnovne mogućnosti čovekovog bivstvovanja. Radovi jasno pokazuju da je interdisciplinarnost, kao i približavanje ontologije svakodnevnim problemima nužan put kako filozofija ne bi (p)ostala strogo akademska aktivnost, već živa misao koja se hvata u koštac sa egzistencijalnim, društvenim i istorijskim problemima. Širinu Veljakove misli možemo videti već prema tematskim poljima kroz koje se ona suvereno kreće. Od fundamentalne ontologije i (de)konstrukcije zapadne metafizike na tragu Hajdegera, do promišljanja Hegelovog i Marksovog shvatanja istorije, društva i čovekove povijesne uloge. Od hrišćanske teologije, do Marksove kritike ideologije, od problema nihilizma do feminističke prakse i teorije. Kroz sve te misaone kretnje, provejava jedna reč, jedan pojam, jedan moto. Sloboda. Svaki od autora sagledava filozofovo delo iz posebne perspektive, kroz prizmu različitih teoretičara i različitih problema, ali tačka presecanja ostaje sloboda, kao osnovna tema Veljakovog filozofskog rada.

U drugom delu knjige autori stavljaju akcenat na teorijske aspekte Veljakove filozofije. Oni se prvenstveno odnose na problem metafizike, tačnije napetosti između metafizike i ontologije, ali se tu ne završavaju. Možemo pratiti kretnju od pitanja bića i njegovog značenja, do njegovog izraza kroz društvenu i povijesnu zbilju. Tako, možemo obuhvatiti čitav razvojni put Veljakove misli, od filozofa praksisovca, orijentisanog na ontološka pitanja, kroz postpraksisovski period, pa sve do danas: od kritike teorije odraza, kao zatomljene vizije čoveka i društva, i otvaranja revolucionarne prakse stvalačkog angažmana u društvu, do savremenih promišljanja mogućnosti re-evolucije kao pokušaja drugačijeg organizovanja društva. Na tom putu, čitaocu se ukazuje širok spektar filozofskih problema – odnos ontologije i metafizike, marksističko shvatanje odnosa čoveka i (društvene) stvarnosti, odnos egzistencije i istine, kao i problemi religije, vere i nauke u savremenom svetu.

Možda jedna od najzanimljivijih mogućnosti koju Veljakova misao nudi jeste kritika pozicije savremene filozofije, često zvane postmoderna. Autori pokazuju da Veljakova filozofija nudi (re)interpretaciju istine, pokazujući da je ontološko pitanje istine od suštinske važnosti za naš odnos prema praksi. Kroz ove tekstove najbolje možemo videti kako za Veljaka ontologija nije izolovana disciplina, već njeno proučavanje treba da omogući delovanje koje će, suštinski i autentično, moći da promeni društveno i političko stanje u kome se čovek zatiče.

U delu knjige pod nazivom Praksa teorije čitalac dobija priliku da razmotri autentičnost Veljakove pozicije koja je izražena kroz naslov knjige, a to je ontologija prakse koja se pretvara u praktičku ontologiju. Autori koji promišljaju Veljakovu filozofiju, kao i sam filozof, ne beže od paradoksa, niti pokušavaju da ih reše površnim logičkim i jezičkim intervencijama, već se udubljuju u prirodu pardoksalnosti odnosa ontologije naspram prakse. U snazi paradoksa i kroz paradoks ocrtava se Veljakova filozofija koja se, po rečima autora Ivana Milenkovića razvija: „kroz paradokse i uprkos paradoksima“. Iskustvo paradoksa, kognitivnog ili egzistencijalnog, usko je povezano sa iskustvom ljudske slobode.

Autori će, na tragu Veljakove filozofije, razmatrati odnos slobode i identiteta, krećući se na tom putu od Aristotela do Gramšija. Analiza tradicionalnog shvatanja identiteta, proizišla iz zapadne metafizike, pokazaće se kao prepreka na putu ka slobodi, koja se doživljavala kao izvorna čovekova svestranost. Na taj se način čitalac upoznaje sa svom oštrinom Veljakove misli, koja paradoks uzima kao pukotinu kroz koju se mnogostrukost čovekove egzistencije uspeva nazreti i osloboditi. Na taj način slavljenički spis ne slavi samo ime autora kome je posvećen, već slavi i njegove misaone napore i filozofska dostignuća, kojima je težnja da se zadobije sloboda. To je zadatak celokupnog čovekovog bića, u čemu teorija i praksa postaju neodvojive.

Fahrudin KLADIČANIN

Komentari