Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da se  pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva

Kad god i gdje god sam rekao: „Nema ništa bolje od slobode, ni gore od ropstva!“, svi su se složili sa mnom. Po tome sam znao da griješim! Počeo sam analizirati. Ako je sloboda najveća vrijednost, neugasiva baklja koja osvjetljava put čovječanstvu ivicom mračnog ambisa ropstva; kako to da se početak civilizacije poklapa sa ograničenjem slobode i čak da je njen razvoj pravo proporcionalan sa stepenom ograničenja slobode, upravo sa uvođenjem ropstva!? Ipak, kada sam, uvažavajući činjenično neospornu logiku nastanka i razvoja civilizacije, formulisao antitezu: „Nema ništa gore od slobode, ni bolje od ropstva!“ –  niko se nije složio sa mnom.

Ako su rijetko kada svi u pravu, još rjeđe se dešava da svi griješe. Mogućnost da su pojmovi slobode i ropstva složeniji nego što se pretpostavlja i da su u sebi protivrječni, nalaže da pomno ispitaju i lice i naličje kako slobode, tako i ropstva. Iako bi se očekivalo da prihvatanje svijeta kakav jeste, razumnog čovjeka vodi do prihvatanja sebe i sopstvenog mjesta u takvom svijetu,  podrazumijeva i svijest o nužnom ograničenju slobode – kako individualne, tako i kolektivne u svim sferama života – ideal neograničene slobode, koliko god bio nemoguć i štetan – ostao je neokrnjen.

Na primjer, sloboda mišljenja i govora, ima smisla samo kao neograničena jer je svako ograničenje slobode po definiciji ukidanje samog pojma slobode. Međutim,  kada čovjek govori po onoj „Što na um, to na drum!“, postaje nesocijalizirana karikatura razumnog bića obdarenog čudom govora. Jer, govor i riječi imaju čudesnu i protivrječnu moć. Mogu biti natopljene otrovom zlobe i mržnje, ali i uronjene u miris latica ruže iz vrta ljubavi i dobrote; mogu otkriti  istinu ali i laž; priznanje, ali i klevetu; raniti, ali i ranu izliječiti; inspirisati malodušnog i obeshrabriti preduzimljivog; oplemeniti dušu i srozati je blato zločina. I sve to jednako uvjerljivo! Ali govoriti istinu, odati priznanje, liječiti rane, ohrabriti i oplemeniti dušu, moguće je samo ako se čovjek odrekne  slobode da  laže, kleveće, vrijeđa, obeshrabruje i blati. Čovjek koji sebi dopušta potpunu i neograničenu slobodu mišljenja i govora postaje razulareni maloumnik, kao što je čovjek koji sebi dozvoljava slobodu da uradi šta god mu se prohtije, zapravo mahniti sociopat.  Ovo je lice i naličje slobode i ropstva.

Dijete koje raste bez bilo kakvih ograničenja ne raste kao slobodno dijete, nego kao rob svojih hirova. Čovjek koji oslobodi svoje strasti, ne postaje slobodan čovjek, nego rob svojih strasti. Alkoholičar ili narkoman, na primjer. Ipak, ako se odrekne slobode koja ih je odvela u ropstvo, vratiće se i jedan i drugi na put koji vodi u slobodu. Za razliku od onih koji, u ime lične slobode, promijene pol i više se nikada ne mogu vratiti sebe sebi.

Vrlina i porok su lice i naličje slobode i ropstva. Robovanje vrlini je čovjekova sloboda. Sloboda poroka je čovjekovo ropstvo.

Do slobode se odrasta, dozrijeva, kroz dug proces usavršavanja umijeća ograničavanja slobode poroku, u ime pokoravanja vrlini. Sloboda je rezultat svjesnog izbora, promišljene odluke da svoje postupke potčinimo poštovanju moralnih zakona, svoje ciljeve podredimo humanističkim idealima, svoj život organizujemo na principima pokornosti Bogu i poštovanja Božjih zapovijesti.

Sloboda je ideal ateiste. Ropstvo je ideal vjernika. Svjesna odluka da se izabere bezuslovno ropstvo Dobru, uz punu svijest o realnoj slobodi da se u svakom trenutku može izabrati Zlo, od čovjeka učini sveca. Težnja da se, koliko god je moguće, zauzda bezumna pomama nesputane slobode poroka, u ime potčinjavanja vrlini, održava u čovjeku svijest da je – čovjek.

Možda još uvijek nije prekasno da slobodu poroka i zla zamijenimo robovanjem vrlini i dobru…!?

Ferid MUHIĆ

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju

Od svih filozofskih izreka, vjerovatno je najrasprostranjenija:„Ljudski je – griješiti!“ Izvorno odjenuta u odoru filozofskog autoriteta Seneke Mlađeg – Errare humanum est – ova sentenca je postala  omiljeni i nezaobilazmi alibi za pravdanje  bezbrojnih grešaka – od sitnih, beznačajnih previda pojedinca, do kobnih smrtnih grijehova koje su ljudi počinili tokom  dva milenija koliko je proteklo od tada. Na početku ovog trećeg milenija, nagomilalo se toliko takvih grijehova da je to što i dalje nemilice griješimo, ostao gotovo jedini dokaz da smo još uvijek zaista – ljudi!

Međutim, kao i u bezbroj drugih situacija, i u ovoj je autoritet filozofije  zloupotrijebljen da bi se opravdala djela koje  filozofija ne samo što ne opravdava, nego ih direktno osuđuje i od njih odvraća. Naime, cijela rečenica glasi:“Errare humanum est, perseverare autem, diabolicum!“, što znači:“Ljudski je griješiti, (ali) produžiti sa greškama je đavolski!“ Očito, namjerno je izostavljen drugi dio ove kultne apologije površnosti, nemara i zlonamjernih “greški“. Želja da ispravimo počinjene greške splasnula nam je, od  ambicije da izbjegavamo greške, mirne savjesti smo odustali.

Ovih dana, naišao sam na informaciju da je pokrenuta inicijativa za otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova, na Kučištima, poznatijem kao legendarni Čakor. Zatvoren je od 1999. godine,  već punih 27 godina, Do danas nisam razumio zašto je ljudima draže da brane učinjene greške nego da se sa njima suoče i isprave ih, sebi na čast, svima  u korist. Ljudi koji oduvijek žive na dvije padine iste planine i susreću se na njenom vrhu, kao ptice na krovu iste kuće, već 27 godina ne mogu jedni drugima u posjetu drugačije nego da se spuste svako na svoju stranu pa da prođu, jedni redom: Murino, Andrijevicu, Berane, Rožaje, Kulu, Peć, a drugi taj isti put, samo obrnutim redosljedom!? Ako tada. kada je prijelaz preko Čakora bio zatvoren,  zatvaranje i nije bila greška, nego mjera usklađena sa političkom i bezbjednosnom situacijom, to odavno već jeste očigledna greška,  frustracija i trošak za ljude koji tu žive, zajednička šteta za ekonomiju, budžet i međunarodno pozicioniranje Crne Gore i Kosova na aktuelnoj turističkoj berzi. Posebno velika je šteta za svjetsku afirmaciju ovog zajedničkog spektakularnog i veličanstvenog dara Božjeg ili dara Prirode – da se još jednom pozovemo na ovaj put neredaktiran iskaz jednog filozofa, Baruha Spinoze – za kog je riječ o istom principu koji neki zovu Bog a neki nazivaju Priroda: Deus sive Natura.

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Prvi put prije 65 godina. Autobusom. Drugi put prije 54 godime. Pješke. Na svom putovanju u Tajan. Treći  put prije 40 godina. Svojim “Fićom“ boje južnog voća. Prije dvije godine krenuo sam četvrti put prema Čakoru. Iz Peći, Rugovskom klisurom, snažnim automobilom, u ekstazi od onoga što vidim, egzaltiran od onoga što sam očekivao da ću vidjeti. Jeste, bilo je čudesno u primordijalnoj djevičanskoj ljepoti, u dekoru novih asfaltnih staza, parkova, hotela, turističkih kampova, nacionalnih restorana, vidikovaca. Ali ipak. Ipak! Na samom vrhu Čakora, nakostriješeni šiljci antitenkovskih ‘ježeva’ u obliku piramida – granični prelaz zatvoren!

Tri puta sam u životu prelazio preko Čakora. Volio bih preći i četvrti put. Treba sanjati o idealnom dobru – jer je to prava mjera za ljudski duh. Ali treba uraditi najbolje što je moguće – jer je to mjera za ljudski život. Prvi korak je: ako postoji greška, ispraviti je; ako postoji smetnja, ukloniti je. Otvoriti granični prelaz preko Čakora znači i ispraviti grešku i ukloniti smetnju. I jedno i drugo može se postići sa dvije simultano donijete zajedničke administratine odluke Crne Gore i Kosova. U makedonskom jeziku riječ “Čekor“, znači “Korak“! Dva čekora i eto nas preko Čakora! Dva koraka iznad oblaka neopravdanog uzajamnog nepovjerenja i eto nas na suncem obasjanom Čakoru!

Ferid MUHIĆ

…U ovom istorijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovama da bismo izgradili svijet kakav ljudima dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo

Svakog aprila niknu mi krila! Nekad u prvim danima, nekad sredinom mjeseca, nekad pred kraj aprila. Juče sam sa zebnjom pomislio da ću  prvi put ostati bez svojih aprilskih krila. Ophrvan tom slutnjom,  odmah poslije doručka stigao sam na jednu od mojih omiljenih metafizičkih osmatračnica.  U planinu. Dan – savršen. Jedan od onih Božjih dana u kom je čovjeku jasno da je biti živ, najveći blagoslov! Neuporedivo veći i značajniji od svega što bi mogao poželiti.  Sunce blista sred plavetnog svoda. Blago zatalasana livada, ukrašena zlatnom srmom jaglika na kojima se presijavaju posljednje kapi jutarnje rose, U sjeni  venecijanski zagasitog zelenila tek olistale bukove šume, livada mirno diše kao usnula djevojka. Tri planinske ševe lebde iznad njenog lica, nježno je bude cvrkutom. Sve je tu. Još jednom!

Laktovima uronjen u svježu mirisnu travu, pogledom odlutam duboko dolje. U  dolini,  dalek i sam – grad. Ali ne kao Lorkina Kordoba, daleka i sama. Za Lorku je to nostalgija i prizivanje davne ljepote koje više nema i harmonije koja se više ne može prizvati. Za mene je to prisutnost i prijetnja koja je neporecivo tamo i užas koji se ne može opozvati! Ulomak svjetske groteske u kojoj svi učestvujemo i u koju ću se ja, poslije ove kratke aprilske eskapade, vratiti…

…U ovom historijskom trenutku globalnih nedaća i stradanja, ljudska solidarnost i bratstvo se potvrđuju kao temeljni principi opstanka svijeta i izgradnje pravednog, inkluzivnog i miroljubivog društva. U takvim okolnostima moramo najozbiljnije razmisliti o važnosti kulture uzajamnog poštovanja i dijaloga na ravnopravnim osnovima da bismo izgradili svijet kakav nam kao ljudima, dolikuje. To govorimo, ali usred mirovnih pregovora,  pobijemo duhovnog vođu, predsjednika i pola vlade strane sa kojom pregovaramo. Gotovo svi lideri država svijeta  ne usuđuju ne samo da protestuju, nego ni da  da izraze svoje saučešće državi čija je vlada obezglavljena ovim zločinom bez presedana u historiji  međunarodnih mirovnih pregovora. Jedina država koja je to učinila – Južnoafrička republika, dobila je oštro upozorenje da ubuduće provjeri da li se ono što namjerava javno reći, dopada ili ne vladi države počinitelja ovog elitocida. Sve vlade su ili javno  podržale, ili prećutale kidnapovanje presjednika Venecuele i njegove supruge, o čijoj sudbini se više i ne govori. S druge strane, kada je u nedavnom napadu na goste  svečane večere uhapšen atentator „naoružan do zuba“, mnogi državnici su požurili da se oglase najoštrijom osuduom ovog gnusnog čina. To što je “atentator“živ  uhapšen od iste policije koja je bez upozorenja ubila čovjeka zato što je na protestima protiv genocida, mahao mobilnim telefonom, nikoga nije začudilo!? Dok u svim pregovorimo postoji kompromis, u kom svaka strana čini neke ustupke,  ova jača strana upozorava da neće prihvatiti 80, 90 , 95 posto  njenih uslova, nego samo i jedino 100 posto.  I naglašava da će, ako to ne prihvati, druga strana biti zbrisana sa lica Zemlje, bez obzira šta neko o tome misli.

          Femicid je jedan od najstrašnijih zločina i društvo se mora najodlučnije boriti da se to više nikada ne desi i da počinitelji budu najoštrije kažnjeni. Sve svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava zajednički  podstiču sve vlade svijeta da postupe u skladu sa ovim pravednim zahtjevima i zaštite žene od svakog nasilja, političkog, državnog ii porodičnog! To govorimo, ali dvije godine sistematskog femicida u kom  je ubijeno više od 30.000 žena, prošlo je a da se nije čuo ni jedan glas osude ni zahtjev da se počinitelju kazne. Ili bar da se zaustave. I kada je ciljno gađana škola u kojoj je ubijeno 170 učenica,  nije se oglasila ni jedna  organizacija za zaštitu ljudskih prava i borbe protiv femicida…

…Prenu me dodir. Dodir mek kao šapat. Leptir na mojoj ruci. Odahnuh. I ovog aprila, nikla mi krila!

Ferid MUHIĆ