Povežite se sa nama

DUHANKESA

Sloboda i 21. vijek

Objavljeno prije

na

Da li je  sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku

 

Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda!  Zanimljivo je da je  Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se  već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.

Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da  provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode  u 21. vijeku.

,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33).  Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama  svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu  da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?

Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:

Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;

Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:

Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude  ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti  smijenjena kao direktno odgovorna građanima.

I? Šta i?  Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo  shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.

Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:

Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;

Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.

Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?

Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!

O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo  napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala;  ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije,  jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!

U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?

Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Politika kao doziranje informacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni cilj svake politike doziranih i tempiranih informacija,  pa i informacije koju je  objavio Financial Times da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona je  da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju

 

 

Prije nekoliko dana ugledni londonski Financial Times je objavio podatak da je tokom 2022. godine, Srbija prodala Zapadu granata i municije u vrijednosti od 800 miliona eura.  Tim povodom, odmah je reagovala ruska državna TV, kanal MARDAN. Na pitanje gdje je ta municija otišla i da li je upotrijebljena, gostujući  ekspert je bez oklijevanja precizirao da je završila u Ukrajini i da je upotrijebljena na rusko-ukrajinskom frontu protiv ruske armije i pri tom nabrojao nekoliko konkretnih lokacija. Kada ga je voditelj podsjetio da je to čudno, s obzirom da je Srbija „bratska zemlja“ Rusije, ekspert se razbijesnio i proglasio  Srbe za neprijatelje a ne braću, dodavši da je poslije ovoga što je uradila,  Srbija najgora kurva (u engleskom prevodu: worst whore: ruski: poslednja končna šljuha)??

Danas je objavljena vijest da je EU potpisala dogovor sa Srbijom o jačanju saradnje na kontroli ilegalne migracije i menadžiranja kontrole granica. U ime EU  dogovor Frontex-a je potpisao komesar za Domaće poslove (Home Affairs) Jiva Johanson, dok je potpisnik u ime Srbije bio ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić. Od ukupno 480 oficira Frontexa raspoređenih na Zapadnom Balkanu, njih 111 se već duže vremena nalazi u Srbiji, na obezbjeđenju i kontroli granica Srbije sa  Mađarskom i Bugarskom, članicama EU. Suštinska novina ovog dogovora je u tome što će se, nakon njegovog usvajanja u EU Parlamentu i ratifikacije u Skupštini Srbiji, snage Frontexa rasporediti na cijeloj teritoriji Srbije, odnosno, na granicama sa svim susjednim državama, a ne samo sa državama EU. Konkretno, to znači da će Frontex učestvovati i u kontroli granica Srbije sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom, koje Ustav Srbije formalno definiše kao integralni dio ove države.

Doziranje i tempiranje informacija je u ovom slučaju više nego očigledno, pa je utoliko zanimljivije analizirati moguće ciljeve ove igre.    Na prvi pogled, veza između ove dvije informacije je jasna. Srbija je objektivno već uzela stranu, priklonila se Zapadu i definitivno se distancirala od Rusije. Sada, kada  je njena dvostruka igra  raskrinkana do granica skandala, kao gest obostrane dobre volje i uzajamnog približavanja, EU dobija dozvolu da zajedno sa snagama Srbije, kontroliše njene granice u cjelini. Možda se ljubav na prvi pogled treba prihvatiti bez razmišljanja, ali u politici je pravilo da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Najprije, i Zapad i Rusija su svakako  već znali za isporuku granata i municije vrijednu 800 miliona eura iz 2022. godine. Prvo pitanje je zašto je sada izabran trenutak da ta informacija procuri i to preko Finacial Times-a?  Kome je upućena onako prenaglašena i direktno uvredljiva reakcija spomenutog ruskog TV kanala na račun Srbije, ako se zna da iz Moskve nije uslijedila nikakva oficijalna reakcija i ni  jedna diplomatska protestna nota? Kao ni demant iz Beograda! Ruskoj javnosti? Javnosti u Srbiji? Ili možda građanima EU i SAD? Uz toliki neuvjerljivo glumljeni  gnjev, kao da je Rusija tek sada saznala za ovu prodaju oružja i to iz Finacial Timesa!?

Postoje li dokazi da je ta informacija uopšte tačna? Izvor informacije (Finacial Times) nije instanca zadužena da prva saopšti ovakvu vrstu informacija,  niti je prenaglašena reakcija ruskog TV kanala, instanca zadužena da na ovakvu informaciju prva reagira! Očito, i jedna i druga strana (EU, odnosno Rusija) imaju svoje ciljeve njenim puštanjem u javnost upravo preko ovih medija i na ovakav način. Ako se hoće podstaći špekulacije o predstojećim dešavanjima na Zapadnom Balkanu u vrijeme sve oštrijih tenzija, postignut je pun pogodak: Da li je cilj smirivanje građana  ili širenje osjećaja neizvjesnosti? Jačanje uzajamnog povjerenja ili izazivanje nepovjerenja između nacija koje žive na ovim prostorima?  Mijenja li se uloga Srbije u kontekstu ovih informacija?  Znače li one novu prijetnju za Kosovo ili naprotiv, njegovu veću sigurnost?  Podstiču li ili definitivno zatvaraju priče o secesiji RS od Bosne i Hercegovine? Šta znače za Crnu Goru, šta za Makedoniju?

Jedno je sigurno: glavni cilj svake, pa i ove politike doziranih i tempiranih informacija jeste da pripremi građane za svaki scenario. Do tada, neka nagađaju. To se naziva pravo građana da budu informisani i obaveza države da ih informiše.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

“Ajhmanovi sinovi” u “postnormalnom svijetu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli u “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg čovjeka zamijenio “Postčovjek“

 

Izgleda da se nelogičnosti lakše prihvataju i brže šire nego kritička ukazivanja na njihovu neodrživost. Ovo sam prvi put zapazio začuđen lakoćom kojom se pojam “Postmodernizam“ globalno odomaćio u vokabularu svih ljudi bez obzira na stepen obrazovanja i IQ. Totalni muk na koji je naišlo moje uporno  ukazivanja da je hronološki prefiks “Post“, sadržinski zapravo prazan, te da logički implicira obavezu da buduće epohalne promjene notiramo isključivo kao potencijalno beskrajni niz sukcesivnih “Postpostpost…modernizama“,  potvrdilo mi je staru istinu da je kucanje na vrata gluhoga, gubljenje vremena.

Semantički prazan prefiks “Post“, raširio se brže i pokazao se tvrdokorniji od bilo koje pandemije. Zanoćili smo u industrijskom a osvanuli nu “postindustrijskom“ svijetu. Na sve što smo do juče mislili, u šta smo bili uvjereni,  čime smo se bavili, nalijepljena je etiketa “Post“. Čak je lansirana i kovanica da živimo u “Postnormalnom svijetu“ u kom je i dojučerašnjeg  čovjeka zamijenio “Postčovjek“. Tezu da je isteklo vrijeme čovjeka kakvog smo imali pred očima kroz cijelu dosadašnju historiju, eksplicite je najavio njemački filozof Ginter Anders u djelu Zastarjelost čovjeka. Prvi tom ove knjige, objavljen je 1956. godine pod naslovom O duši u doba druge industrijske revolucije; drugi tom, naslovljen  O destrukciji života u doba treće industrijske revolucije,  uslijedio je 1980. godine. Centralna teza ove sjajne studije potencira presudni uticaj društvenih okolnosti na karakter i sadržaj ljudskog ponašanja. Tempo promjena društvenih okolnosti tokom Druge i Treće industrijske revolucije daleko je premašio sposobnost čovjeka da im se prilagodi, što ga je, u doslovnom smislu, učinilo zastarjelim, nesposobnim da se nosi sa tim promjenama.

Slijedeći filozofiju humanističkog optimizma, Anders je bio nepokolebljivo uvjeren da sve moralne aberacije i zlo imaju svoj izvor u konkretnim društvenim okolnostima i ideologijama a ne u samim ljudima. Optimizam ove filozofije svodi se na jednačinu: Loši uslovi – loši ljudi; dobri uslovi – dobri ljudi, što  podrazumijeva da će sa odgovarajućom promjenom društvenih okolnosti, iščeznuti  praksa antihumanizma i nasilja ljudi nad ljudima.

Kobna  zabluda! Zlo u čovjeku je čovjekovo zlo! Kola kroz njegovu krv, u njegovoj koštanoj srži se stvara! Ne samo da nije posljedica društvenog zla, nego je uzrok društveng i svakog drugog zla!  Ono što je Konrad Lorenc konstatovao u svojim istraživanjima o agresivnosti kao izvornom, univerzalno zastupljenim, fiksiranim načinom ponašanja, nezavisnim od okolnosti, imala je u vidu 1961. godine Hana Arent u svom tekstu “Ajhman u Jerusalemu“, kada je ukazala na banalnost zla, njegovu neiskorjenjivu sveprisutnost potvrđenu u činjenici da i najstrašnije zločine mogu počiniti sasvim obični ljudi. Istim povodom i Ginter Anders je napisao tekst “Mi, sinovi Ajhmana: Otvoreno pismo Klausu Ajhmanu“ (sinu Adolfa Ajhmana, realizatora nacističkog genocida i holokausta nad Jevrejima). U ovom tekstu Anders je predložio da se ubuduće, ime “Ajhman“ koristi kao naziv za kategoriju ljudi koji aktivno učestvuju u bilo kom genocidu, negiraju ga, ignorišu  ili odbijaju da slušaju o njemu, odnosno ne preuzimaju nikakvu aktivnost protiv genocida. Obraćajući se mladima u Njemačkoj i Austriji, posebno mnogim mladim piscima, koji su u to vrijeme tražili način da afirmišu empatiju prema svojim roditeljima (generacijom učesnika i pobornika nacizma Trečeg Rajha), Ginter Anders naglašava da je, „…ne samo za Ajhmanovog sina Klausa, nego za sve “Ajhmanove sinove“, jedina moralno ispravna alternativa da osude zločine svojih očeva, umjesto što poriču ili prećutkuju.“

Rezolucija o genocidu u Srebrenici, nedavno usvojena na Zasjedanju generalne skupštine OUN u Njujorku, potvrdila je da su “Ajhmanovi sinovi“ prisutni i danas, u ovom svijetu, koji nikada nije bio toliko normalan da bi opravdao naziv “postnormalni svijet“. Ko god bili i kako god se zvali, svi oni koji odbijaju istinu potvrđenu u svakoj riječi Rezolucije o Srebrenici, ostaće zauvijek obilježeni kao “Ajhmanovi sinovi“.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Niste im nanijeli zlo. Ali oni vama jesu. Sada mrze vas zbog toga!“
Fjodor Mihailovič Dostojevski

 

Bio jednom jedan lopov. Njegov prvi susjed ga je smatrao za svog najboljeg prijatelja, otvorio mu je svoje srce i dao mu ključeve od svoje kuće. Lopov se samo pravio da i on svog susjeda smatra za svog najboljeg prijatelja. Rekao je da je i on njemu  otvorio svoje srce. Ali ključeve od svoje kuće nije mu dao.  Njegov pravi cilj bio je da ga pokrade.

Jednoga dana, ukazala se zgodna prilika lopovu.  Iskoristi odsustvo svog prijatelja,  u po bijela dana upadne mu kuću i pokrade sve što je našao vrijedno u kući. Dok je na očigled komšija i mnogih slučajnih prolaznika sve to tovario u svoj pik-ap, vrati se njegov prijatelj i upita ga šta to radi. Lopov se samo grubo obrecnu da on uzima ono što je njegovo, sjede u natovareni pik-ap i odveze se sa svim pokradenim dragocjenostima.

Na osnovu nepobitnih dokaza desetak očevidaca, policija uhapsi lopova. Sud proglasi lopova – lopovom. Na osnovu političkih veza, lopov ne bude osuđen na zatvorsku kaznu. Čak nije morao ni da vrati pokradene dragocjenosti, niti da plati štetu. Ipak, Skupština grada donese odluku kojom se krađa usred dana proglašava za kriminal, navodeći konkretno upravo ovaj slučaj, ali ne imenujući lopova počinitelja. Iako neprozvan, lopov se pojavi na sjednici Skupštine i oštro se suprotstavi njenom usvajanju, tvrdeći da će takva odluka njega žigosati kao lopova i time zavaditi sve njegove prijatelje-lopove, sa svim prjateljima onog poštenog i pokradenog čovjeka. Srećom, na kraju se ipak sve dobro završilo, nakon što je onaj nekadašnji lopov postao pošten čovjek.

U svom obraćanju u OUN, na glasanju o usvajanju Rezolucije o obilježavanja genocida u Srebrenici, gospodin Aleksandar Vučić pita: „Zašto se donosi Rezolucija, ako je odgovornost pojedinačna?“ A u Rezoluciji zaista nema pomena ni o Srbiji, ni o RS, ni o Srbima, niti o bilo kom konkretnom pojedincu! Čak ni Slobodan Milošević, Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu spomenuti! Uz amandmane koje je podnijela Crna Gora i koji su usvojeni, počinitelj genocida u Srebrenici je ostao pravno apsolutno anoniman: Inconnu – Nepoznat.

Očigledno, pravo kontra-pitanje je: Zašto se gospodin Aleksandar Vučić (autor pokliča:„Ubićemo stotinu muslimana za jednog Srbina!“), osjeća prozvanim!? I u kom svojstvu? Da kao predsjednik, brani obraz Srbije? Ali Srbija nije spomenuta? Da brani obraz SR? Iako SR spada u drugu državu – Bosnu i Hercegovinu – da brani Srbe koji u njoj žive? Ali zašto, kada ni oni nisu spomenuti!?  I zašto uopšte smatra da su Srbija, SR, Srbi ovom rezolucijom prozvani za genocid? Zna li neko? Ili to možda znaju svi? Čim se kaže – Srebrenica!

Na retoričko pitanje koje sam postavlja: „Da li Rezolucija donosi pomirenje zemlji o kojoj je riječ – Bosni i Hercegovini BiH?“ – odrešito sam odgovara: „Ne! Uopšte ne!“ Zanimljivo bi bilo pitati gospodina Aleksandra Vučića, na osnovu čega se on osjeća pozvanim da govori u ime BiH? I da sa toliko sigurnosti predviđa događaje u njoj! Na pitanje:“Da li donosi pomirenje u regiji?“  sa istom sigurnošu slijedi isti rezolutni odgovor:„Ne! Uopšte ne!“ U daljem izlaganju nižu se monološka pitanja:“Kome ovo treba?“; „Zašto baš u ovom trenutku?“; „Hoće li ova Rezolucija bilo koga u BiH ujediniti?“, kao i odgovori:“Nekome drugome to treba!“; “Neće!“; „Hoće li nekoga ujediniti?“ „Neće!“; „Podjele će postati dublje i dublje!“;„Hoće li donijeti mir i stabilnost u budućnosti?“: „Sumnjam!“ Kao da već unaprijed zna! Da nije nešto već pripremio? A šta bi, po njemu donijelo mir i stabilnost  u Bosni i Hercegovini,  u Srbiji,  u regionu, u budućnosti,  odmah, još danas!? Da Bosna i Hercegovina podnese predstavku do UN da genocid u Srebrenici nije ni izvršen!? A ako i jeste, da ga nisu izvršili oni za koje i gospodin Aleksandar Vučić i cijeli svijet zna da jesu!?

Samo prihvatanje istine donosi pomirenje!  Ova Rezolucija će dovesti do pomirenja! Kada? Kada jednom njena istina bude prihvaćena. Znate li kako je onaj lopov iz priče postao pošten čovjek? Prihvatio je istinu. Samo kada prihvati istinu, lopov može krenuti poštenim putem.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo