Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Svijet časti i svijet rata

Objavljeno prije

na

Priča filma Djeca ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno

 

MONITOR: Do kraja godine završavate snimanje filma radnog naziva ,,Djeca”. I za prethodne Vaše filmovi scenario je rađen po predlošku književnog djela – ovaj put to je priča ,,Obraz” Zuvdije Hodžića. Kad ste je pročitali i šta Vas je njoj toliko privuklo pa ste odlučili da snimate film?

VUKČEVIĆ: Da, sa velikom radošću radim na ovom filmu već punih pet godina, inspirisan motivima antologijske priče Obraz akademika Hodžića, u kojoj glavni junak žrtvuje svoje dijete zarad drugog, poštujući drevne običaje časti, satkane u pojmu besa, kao u nekoj antičkoj tragediji. Isprva, ja sam čuo za  elemente ove priče, pod tezom da je to istiniti događaj i sve me je dugo intrigiralo dok u nekoj svojevrsnoj potrazi nisam i otkrio ovu lijepu Zuvdijinu priču (koja je, kao i sve velike priče toliko moguća u realnosti), pa i potom, uz saglasnost akademika Hodžića, počeo da pišem scenario, koji je ubrzo preuzela Ana Vujadinović, a potom nam se priduružila i Melina Pota Koljević.

Dakle, radnja filma se dešava u periodu Drugog svjetskog rata, tokom kojeg – u 24 sata radnje filma – jedno progonjeno pravoslavno dijete nalazi utočište u kući Albanca Nura Doke. Gospodar kuće se suočava sa moralnom dilemom: ili da preda dijete njegovim progoniteljima i time pogazi viševjekovni kodeks svog naroda ili da riskira živote cijele porodice štiteći to dijete, što ovu dilemu pretvara u tragediju. Kroz priču o obećanju, ljubavi i odrastanju, film preispituje cijenu pojedinačne ljudske žrtve, kroz prizmu dva različita svijeta: svijeta časti i svijeta rata, nadilazeći pitanja vjere i nacije. Da bismo ispričali priču u trajanju jednog cjelovečernjeg igranog filma – duboko smo uronili u istraživanja običaja, epohe, međuljudskih odnosa, u traganju za smislom pojma o čovjeku.

MONITOR: Kako je najavljeno – film govori o suživotu, o časti i konsekvencama. Da li mislite da film ima moć da nešto u društvenom smislu promijeni?

VUKČEVIĆ: Na duže staze – da. Umjetnost to može (moj identitet je mnogo više formirala ukupna jugoslovenska kultura – nego pripadnost mjestu rođenja ili bilo šta drugo), a film još i ponajbolje, zbog svoje izrazite sugestivnosti. U principu, mišljenja sam da su dostojanstvo i čast temeljne vrijednosti mnogih društava, i – ma kako da se ove priče čine ispričanima – siguran sam da ih konstantno treba pričati zarad opšteg interesa. Ova antologijska priča svojom univerzalnošću i svevremenom aktuelnošću bliska je svim ljudima, bez obzira kojoj nacionalnoj, etničkoj ili klasnoj grupi društva pripadali, što joj daje dodatnu vrijednost.

Takođe, ova priča, bez sumnje, ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno – kao trajni umjetnički dokument autentičnosti i vrline ovih prostora, most jednih ka drugima i most među epohama. A meni je to važno, jer me i umjetnički i ljudski pokreće da govorimo o sistemu vrijednosti, a ne o pripadnosti pojedinačnoj vjeri i naciji.

Kad smo predstavljali film na presu – s namjerom smo izabrali da to bude u kući Marka Miljanova u Kučima, jer nam ta njegova konstanta pomaže da se funkcionalnije razumijemo.

MONITOR: I u prethodnim filmovima – ,,Pogled sa Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” bavili ste se temama položaja mladih i života bez alternative.

VUKČEVIĆ: Ima teza da svi oni koji se bave umjetnošću – zapravo rade jedno umjetničko djelo čitavog života. Pored te teze – ima i jedna radikalnija, akademska, zanimljivija: iznio ju je Džozef Kempbel u svom uglednom teorijskom djelu Junakov put – da su sve priče koje su do sada ispričane, i sve one koje će tek biti ispričane – zapravo jedna jedinstvena priča, sa varijacijama. Kempbel je tome posvetio život i ma koliko da ta teza djeluje nemoguća – on ju je i dokazao cjelokupnom svjetskom narativnom građom. Mi sa Balkana pripadamo istom tom Kempbelovom civilizacijskom krugu – ma kako to čudno da zvuči, samo što mi pričamo naše balkanske priče nepodnošljive lakoće postojanja.

MONITOR: Ova priča je ispričana kroz vizuru djece. Koliko Vam je bilo zanimljivo i izazovno da radite sa djecom koja, pretpostavljam, nisu ranije snimala, niti pohađala dramske sekcije?

VUKČEVIĆ: Brojnost poznatih glumaca je važna – zbog ukupnog plasmana filma. Ali, prije svega ja ih tražim po karakteru uloge i karakteru ličnosti. Mnogi koje sam do sada angažovao u filmovima nisu bili poznati, to su im bile prve ili među prvim filmskim ulogama: Branislav Trifunović, Marija Vicković, čak i Andrija Milošević nije toliko snimao do Ajfela; Momčilo Otašević, pa i Goran Bogdan nisu puno snimali do Dječaka… Daleko od toga da imam namjeru da kažem da sam ih ja otkrio, već da su nam se neke kockice lijepo složile, i da su oni u sebi već imali svoju veličinu koja je spremno čekala na svoju priliku.

U tom smislu, za potrebe ovog filma smo okupili sjajnu regionalnu ekipu, od Edona Rizvanolija iz Holandije, Igora Benčine iz Srbije, Nikole Ristanovskog iz Makednije, Albana Ukaja iz BIH, Selmana Jusufija sa Kosova, kojeg naša publika zna po seriji Besa, a iz Crne Gore tu je plejada sjajnih ljudi: Aleksandar Radulović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Branimir Popović… Na drugoj strani, sa djecom, nije mi prvi put da sarađujem sa tim uzrastom. I ranije sam imao ta iskustva, oduševljen spontanošću i snagom koja nerijetko zna da izađe iz neke talentovane djece. Oni su bogatstvo – i ako im se posvetiš i znaš da im priđeš – rezultat je nestvaran.

Mi smo napravili jedan broj kastinga i mjesecima radili sa određenim brojem djece; već kada smo odabrali one sa kojima ćemo snimati – ja sam itekako bio sretan. Oni se zovu: Elez Adžović, Vuk Bulajić, Hana Pavlović i Merisa Adžović.

MONITOR: Kakav je bio proces rada u ovim uslovima koje nijedan čovjek nije mogao predvidjeti?

VUKČEVIĆ: Jedan dio filma smo snimali u januaru, prije pandemije, i napravili plan da nastavimo u aprilu. Prethodno smo bili na marketu Berlinskog filmskog festivalu s namjerom da zainteresujemo potencijalne međunarodne koprodukcijske partnere. Čitav taj period do Berlina smo bili pod nekim svojevrsnim filmskim staklenim zvonom – jer zbog posvećenosti projektu jednostavno nismo imali nikakav privatan život, totalno smo bili mimo svijeta, nismo ni pratili vijesti. Najednom, na berinskom aerodromu su nam izmjerili temperaturu i shvatili smo da se nešto krupno dešava oko nas. Ubrzo, krenuo je haos koji je rezultirao otkazivanjem aprilskog snimanja. Da nije bilo brige o nastavku snimanja – ja bih taj svojevrsni lockdown proveo kao jedan lijep odmor, sa porodicom i u prirodi.

Potom, smogli smo hrabrost i zaista na mišiće definisali termin u septembru, i izgurali ga. Propisi NKT-a su malo usporili dnevni tempo snimanja zbog niza organizacijskih stvari – manji broj ljudi u garderobi, šminkernici, autu, ali smo izgurali sve kako treba, sa radošću da se niko nije razbolio tokom snimanja. Potom, prije desetak dana – obradovala nas je vijest Filmskog centra Srbije da smo prvi na njihovoj listi sufinansirajućih projekata iz čitave Jugoistočne Evrope, čime ćemo finansirati scene za koje nismo imali novac da snimimo u septembru.

MONITOR: Redovni ste profesor na Fakultetu dramskih umjetosti na Cetinju, gdje predajete Filmsku režiju. Vaši student već snimaju filmove i grade karijeru. Koliko Vas taj rad motiviše?

VUKČEVIĆ: Apsolutno, uživam. Na 1001 pitanje studenata moram dati odgovor, i to konstanto promišljanje godi i mom rediteljskom imunitetu. I čini me mlađim. Tako se naizmjenično nadopunjujemo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Aleksandar JAREDIĆ

Komentari

INTERVJU

VAKCINE KAO ĐEKNA: A ka’ će ne znamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vakcinacija u Evropi i regionu uveliko traje. Tamo gdje nije počela tačno se zna kada će vakcine stići, koliko, od kojeg proizvođača. Ovdašnje Ministarstvo zdravlja na pitanja o vakcini odgovara da će se izjasniti kada bude u prilici

 

,,Sva pitanja vezana za vakcine, nabavku, vakcinisanje, uslove, troškove i statistiku vezanu za njih Ministarstvo će se javno i transparentno izjasniti kaka bude u prilici”.

Tako glasi kompletan  odgovor  Monitoru iz kabineta Ministarstva zdravlja početkom ove nedjelje,  na ova pitanja koja smo postavili:  Da li ima novosti u nabavci vakcina protiv korona virusa? Kada će se sa sigurnošću znati početak vakcinacije? Da li je Akcioni plan vakcinacije javno dostupan i gdje? Planirano je da se putem Kovaks programa obezbijede vakcine za 20 odsto najugroženijeg stanovništva, kako će se obezbijediti ostatak? Kolika je ukupna planirana nabavka vakcina i koliki procenat stanovništva je neophodno vakcinisati?

Komunikacija sa javnošću odgovrnih u našem Minstarstvu zdravlja ne ide baš od ruke.  Na  pitanja koja smo im uputili  u većini zemalja odgovori se odavno znaju. Hrvatska u kojoj je vakcinacija počela kao i u ostalim zemljama Evropske unije 27. decembra naručila je 5,6 miliona doza vakcine od različitih proizvođača (Astra Zeneke, Džonson i Džonsona, Bajontek-Fajzera, Moderne i KjurVaka) do kraja 2021. što je dovoljno za oko 70 odsto stanovnika. U Srbiji je vakcinacija simbolično počela 24. decembra njemačko-američkim vakcinama Bajontek- Fajzer, stigle su i ruska Sputnjik V i kineska kompanije Sinofarm. Iz Vlade Srbije tvrde da su obezbijedili osam miliona doza vakcina.  Albanija je 11. januara počela vakcinaciju sa nešto manje od hiljadu doza koje je dobila kao donaciju od jedne zemlje EU, najavljeno je da je za sada obezbijeđeno 500.000 doza Fajzer-Biontekove vacine u direktnom kontaktu sa kompanijom. Na Kosovu i BiH imunizacija nije počela, ali se zna kada će biti dopremljene vakcine, koja količina i od kog proizvođača.

Ove nedjelje je saopšteno da će Crna Gora krajem januara dobiti kinesku vakcinu Sinofarm. Koliko – ne zna se. ,,Respektabilne količine vakcine koja će biti dostupna crnogorskim građanima’’, saopštili su iz Ministarstva zdravlja.

Za sada se zna da će vakcinacija biti dobrovoljna, te da će se koristiti  Fajzer-Biontekova vakcina, ali da će biti dostupne pomenuta kineska i ruska vakcina Sputnjik V.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović je više puta ponovila da će prva vakcina kojom će započeti imunizacija u Crnoj Gori biti sa evropskim sertifikatom i da se radi o Fajzerovoj vakcini. Za razliku od kineske i ruske koje još čekaju odobrenje međunarodnih zdravstvenih institucija, vakcina Fajzer-Biontek ima dozvolu Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), Evropske agencije za ljekove (EMA), kao i američke Uprave za hranu i ljekove (FDA).

,,Ekspertski timovi SZO detaljno analiziraju vakcine u tri faze na osnovu čega se donosi odluka da je vakcina prekvalifikovana kao bezbjedna, kvalitetna i djelotvorna. Do sada je tu proceduru prošla i odobrena je Fajzet-Biontek vakcina”, kaže za Monitor  Mina Brajović, šefica predstavništva SZO u Crnoj Gori.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Partijska smjena neće izgraditi institucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kupovina stabilnosti Vlade preko partijskog zapošljavanja po DPS modelu neće doprinijeti ostvarivanju ciljeva zbog kojih i postoje institucije, i neće doprinijeti poboljšanju uslova za život građana

 

MONITOR:  Media centar, Centar za istraživačko novinarstvo i Institut za medije Crne Gore dostavili su predsjedniku Vlade i Skupštine inicijativu za hitne izmjene Zakona o RTCG. Iz DF je stigao odgovor da smatraju da te predložene izmjene nijesu dobre. Kako to komentarišete? 

ĐUROVIĆ: Nismo do sada dobili odgovore od predsjednika Vlade i Skupštine ali ni od poslaničkih klubova. Nisam siguran šta tačno nije prihvatljivo DF-u. Vjerujem da bi bilo najbolje da nas svi klubovi poslanika pozovu na razgovor, što smo i predložili, kako bismo pojasnili stavove.

Ukazujemo poslanicima skupštinske većine da ukoliko predsjednik Skupštine raspiše poziv za imenovanje članova Savjeta RTCG po važećem propisu, ne može doći do oslobađanja ove institucije. Takođe, ako se sprovede važeći propis, dio članova Savjeta RTCG kojeg predlažu formalno NVO, biraće u skladu sa svojim partijskim interesima partije koje čine većinu u Administrativnom odboru. Rezultat ovakvog procesa je da RTCG svakako ostaje pod velikim uticajem političkih stranaka.

Prije donošenja zaključaka o rješenjima koja su predložili Media centar, CIN i Institut za medije, poslanici skupštinske većine bi morali obratiti pažnju na član 31 i 40 važećeg Zakona.  Na osnovu ta dva člana poslanici u Administrativnom odboru moraju imenovati ljude koje predlože Univerzitet Crne Gore (ili Univerzitet Donja Gorica), Privredna komora, CANU (ili Matica crnogorska), institucije kulture… DPS još ima kontrolu nad ovim institucijama i može se očekivati da će ljudi koje ove institucije delegiraju zastupati interese te političke partije. Prema važećem zakonu, većinu članova Savjeta delegiraju institucije koje se finansiraju najvećim dijelom iz državnog budžeta i koje i dalje kontroliše DPS. Ako bi se primijenio važeći zakon, jedino što može skupštinska većina da uradi je da odbije imenovanje predloženih kandidata, što ce rezultirati nastavkom funkcionisanja sadašnjeg Savjeta i menadžmenta jer oni obavljaju funkcije do izbora novog savjeta. Dakle, neće biti ni započete prijeko potrebne promjene u RTCG ukoliko se primijeni važeći zakon. Zato se DPS i njegovi činovnici u Savjetu Agencije za elektronske medije i drugim djelovima propagandne mašinerije najveće opozcione partije protive izmjenama zakona koje su predložili Media centar, CIN i Institut za mededije.

Moguće da DF-u nije prihvatljiv koncept koji smo predlozili a u kojem predstavnici aktivnih i kredibilnih NVO imaju većinu u Savjetu i koji ne dozvoljava da ih u Administrativnom odboru biraju poslanici. Naša je želja da se uticaj političkih partija na izbor članova Savjeta smanji na najmanju moguću mjeru kako bi se RTCG oslobodila uticaja vlasti i opozicije. Naš prijedlog je utemeljen na rješenjima iz 2002. godine. Tada su od 11 članova Savjeta 6 bili predstavnici NVO dok su same NVO odlučivale o svojim predstavnicima a njihovo imenovanje je Skupština samo konstatovala, na isti nacin kao što konstatuje poslaničku funkciju. Taj koncept iz 2002. je imao punu podršku  EU, Savjeta Evrope, OSCE i domaćih institucija.

MONITOR: Kako vidite odnos nove vlasti prema javnom servisu? 

ĐUROVIĆ: Zakon o RTCG je prvi test za novu vlast i samo od njihovih odluka zavisi da li će posegnuti za rješenjima kojima će osigurati da se dosadašnji uticaj DPS-a zamijeni uticajem nove vlasti. Od takvog preuzimanja RTCG građani ne bi imali nikakve koristi jer bi ova institucija i dalje bila partijski kontrolisana, ne bi bila profesionalna a svaka buduća promjena  vlasti značila bi i promjenu Savjeta, menadžmenta i uređivačke politike (koja bi se priklanjala novoj vlasti).

Nasuprot ovom scenariju, nova vlast može uvažiti činjenicu da su organizacije civilnog društva pokazale da mogu biti korektan faktor upravljanja RTCG jer je upravo, mukom stvorena većina u Savjetu RTCG, uspjela 2017. godine da dovede na mjesto generalne direktorice Andrijanu Kadiju. Te 2017. godine RTCG nisu oslobodili partijskog uticaja ni tadašnja vlast a ni opozicija. Makar 18 mjeseci je RTCG funkcionisala (uz sve nedostatke i probleme) kao pristojna institucija, jednako udaljena od vlasti i opozicije. Nova vlast ima šansu da uspostavi standarde koji će tesko biti promijenjeni ko god u budućnosti bude vršio vlast. Nadam se da zarad, naizgled, kratkoročne koristi neće donijeti odluke kojima će dugoročno pogoršati i odložiti mogućnost profesionalizacije RTCG. Nova vlast će na primjeru izmjena zakona pokazati da li se razlikuje od DPS-a u svom odnosu prema RTCG.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BODO VEBER, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BERLINA: Potrebna nova definicija globalne uloge Zapada u 21. vijeku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Angela Merkel je možda spasila Evropsku uniju od urušavanja, ali nije  značajno doprinijela rješevanju strukturalnih problema iza krize, kako EU-a, tako Zapada u cijelini

 

Naš sagovornik Bodo Veber je  politički analitičar, viši saradnik Saveta za politiku demokratizacije, transatlantskog think tanka sa sjedistem u Berlinu

MONITOR: Popularnost kancelarke Merkel je u usponu, ali ona odlazi nakon četiri premijerska kruga kojima se približila „dugovječnosti“ Helmuta Kola koji se smatra njenim mentorom. Kako ocjenjujete „Merkel eru?“

VEBER: Dosta ambivalento. Na pozitivnoj strani, Merkel  je kroz tu deceniju i po pokazala izuzetno liderstvo, ne samo u Njemačkoj, nego i na razini Evrope i Zapada, u vremenu kad smo imali nedostatak jakih lidera. Ona je to liderstvo izgradila prvenstveno na njenim kvalitetima kao manadžerke  kriza – od Euro krize, krize u Ukrajini, preko Bergzita do Trumpove vladavine u SAD-u, pa sve do  korona krize. Ali njene vrline su u  njene slabosti, njeno ograničenje – ona je u biti manadžerka  politike, koja upravlja politikom, nije ni politički strateg niti vizionar. Ona je možda spasila EU od urušavanja, ali nije značajno doprinijela riješevanju strukturalnih problema iza krize, kako EU-a, tako Zapada u cijelini. U Njemačkoj ta ambivalantnost je bila osnova nečega što ja zovem prećutni društveni ugovor između Merkel i njenje stranke i ostatka političkih i intelektualnih elita, te građana: dok je svima drugima bilo loše u Evropi, pogotovo ekonomski, nama je bilo dobro dok je Merkel manevrisala kroz razne krize. Zauzvrat smo pristali na to da ne otvaramo strategijska pitanja i rasprave koje su krajnje nužne – o budućnosti i strukturalnih reformi EU-a itd. Tek kad je taj osnov Merkelovog liderstva, tj. reaktivno liderstvo u krizama bez strategija i vizija, udario na zid,  u evropskoj izbjegličkoj krizi, preokrenulo se javno mijenje u Njemačkoj protiv kancelarke. Zato danas cijela ta tema izbjegličke krize ostaje duboko potisnuta, tabuizirana. A na kraju njene ere, Merkel  se kroz pandemiju ponovo nalazi na usponu jer  radi on sto najblje zna. Ipak, njeno dostignuće ostaje to da je suštinski liberalizirala, i social-demokratizirala politiku i programatiku njene konzervativne stranke.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo