Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Svijet časti i svijet rata

Objavljeno prije

na

Priča filma Djeca ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno

 

MONITOR: Do kraja godine završavate snimanje filma radnog naziva ,,Djeca”. I za prethodne Vaše filmovi scenario je rađen po predlošku književnog djela – ovaj put to je priča ,,Obraz” Zuvdije Hodžića. Kad ste je pročitali i šta Vas je njoj toliko privuklo pa ste odlučili da snimate film?

VUKČEVIĆ: Da, sa velikom radošću radim na ovom filmu već punih pet godina, inspirisan motivima antologijske priče Obraz akademika Hodžića, u kojoj glavni junak žrtvuje svoje dijete zarad drugog, poštujući drevne običaje časti, satkane u pojmu besa, kao u nekoj antičkoj tragediji. Isprva, ja sam čuo za  elemente ove priče, pod tezom da je to istiniti događaj i sve me je dugo intrigiralo dok u nekoj svojevrsnoj potrazi nisam i otkrio ovu lijepu Zuvdijinu priču (koja je, kao i sve velike priče toliko moguća u realnosti), pa i potom, uz saglasnost akademika Hodžića, počeo da pišem scenario, koji je ubrzo preuzela Ana Vujadinović, a potom nam se priduružila i Melina Pota Koljević.

Dakle, radnja filma se dešava u periodu Drugog svjetskog rata, tokom kojeg – u 24 sata radnje filma – jedno progonjeno pravoslavno dijete nalazi utočište u kući Albanca Nura Doke. Gospodar kuće se suočava sa moralnom dilemom: ili da preda dijete njegovim progoniteljima i time pogazi viševjekovni kodeks svog naroda ili da riskira živote cijele porodice štiteći to dijete, što ovu dilemu pretvara u tragediju. Kroz priču o obećanju, ljubavi i odrastanju, film preispituje cijenu pojedinačne ljudske žrtve, kroz prizmu dva različita svijeta: svijeta časti i svijeta rata, nadilazeći pitanja vjere i nacije. Da bismo ispričali priču u trajanju jednog cjelovečernjeg igranog filma – duboko smo uronili u istraživanja običaja, epohe, međuljudskih odnosa, u traganju za smislom pojma o čovjeku.

MONITOR: Kako je najavljeno – film govori o suživotu, o časti i konsekvencama. Da li mislite da film ima moć da nešto u društvenom smislu promijeni?

VUKČEVIĆ: Na duže staze – da. Umjetnost to može (moj identitet je mnogo više formirala ukupna jugoslovenska kultura – nego pripadnost mjestu rođenja ili bilo šta drugo), a film još i ponajbolje, zbog svoje izrazite sugestivnosti. U principu, mišljenja sam da su dostojanstvo i čast temeljne vrijednosti mnogih društava, i – ma kako da se ove priče čine ispričanima – siguran sam da ih konstantno treba pričati zarad opšteg interesa. Ova antologijska priča svojom univerzalnošću i svevremenom aktuelnošću bliska je svim ljudima, bez obzira kojoj nacionalnoj, etničkoj ili klasnoj grupi društva pripadali, što joj daje dodatnu vrijednost.

Takođe, ova priča, bez sumnje, ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno – kao trajni umjetnički dokument autentičnosti i vrline ovih prostora, most jednih ka drugima i most među epohama. A meni je to važno, jer me i umjetnički i ljudski pokreće da govorimo o sistemu vrijednosti, a ne o pripadnosti pojedinačnoj vjeri i naciji.

Kad smo predstavljali film na presu – s namjerom smo izabrali da to bude u kući Marka Miljanova u Kučima, jer nam ta njegova konstanta pomaže da se funkcionalnije razumijemo.

MONITOR: I u prethodnim filmovima – ,,Pogled sa Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” bavili ste se temama položaja mladih i života bez alternative.

VUKČEVIĆ: Ima teza da svi oni koji se bave umjetnošću – zapravo rade jedno umjetničko djelo čitavog života. Pored te teze – ima i jedna radikalnija, akademska, zanimljivija: iznio ju je Džozef Kempbel u svom uglednom teorijskom djelu Junakov put – da su sve priče koje su do sada ispričane, i sve one koje će tek biti ispričane – zapravo jedna jedinstvena priča, sa varijacijama. Kempbel je tome posvetio život i ma koliko da ta teza djeluje nemoguća – on ju je i dokazao cjelokupnom svjetskom narativnom građom. Mi sa Balkana pripadamo istom tom Kempbelovom civilizacijskom krugu – ma kako to čudno da zvuči, samo što mi pričamo naše balkanske priče nepodnošljive lakoće postojanja.

MONITOR: Ova priča je ispričana kroz vizuru djece. Koliko Vam je bilo zanimljivo i izazovno da radite sa djecom koja, pretpostavljam, nisu ranije snimala, niti pohađala dramske sekcije?

VUKČEVIĆ: Brojnost poznatih glumaca je važna – zbog ukupnog plasmana filma. Ali, prije svega ja ih tražim po karakteru uloge i karakteru ličnosti. Mnogi koje sam do sada angažovao u filmovima nisu bili poznati, to su im bile prve ili među prvim filmskim ulogama: Branislav Trifunović, Marija Vicković, čak i Andrija Milošević nije toliko snimao do Ajfela; Momčilo Otašević, pa i Goran Bogdan nisu puno snimali do Dječaka… Daleko od toga da imam namjeru da kažem da sam ih ja otkrio, već da su nam se neke kockice lijepo složile, i da su oni u sebi već imali svoju veličinu koja je spremno čekala na svoju priliku.

U tom smislu, za potrebe ovog filma smo okupili sjajnu regionalnu ekipu, od Edona Rizvanolija iz Holandije, Igora Benčine iz Srbije, Nikole Ristanovskog iz Makednije, Albana Ukaja iz BIH, Selmana Jusufija sa Kosova, kojeg naša publika zna po seriji Besa, a iz Crne Gore tu je plejada sjajnih ljudi: Aleksandar Radulović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Branimir Popović… Na drugoj strani, sa djecom, nije mi prvi put da sarađujem sa tim uzrastom. I ranije sam imao ta iskustva, oduševljen spontanošću i snagom koja nerijetko zna da izađe iz neke talentovane djece. Oni su bogatstvo – i ako im se posvetiš i znaš da im priđeš – rezultat je nestvaran.

Mi smo napravili jedan broj kastinga i mjesecima radili sa određenim brojem djece; već kada smo odabrali one sa kojima ćemo snimati – ja sam itekako bio sretan. Oni se zovu: Elez Adžović, Vuk Bulajić, Hana Pavlović i Merisa Adžović.

MONITOR: Kakav je bio proces rada u ovim uslovima koje nijedan čovjek nije mogao predvidjeti?

VUKČEVIĆ: Jedan dio filma smo snimali u januaru, prije pandemije, i napravili plan da nastavimo u aprilu. Prethodno smo bili na marketu Berlinskog filmskog festivalu s namjerom da zainteresujemo potencijalne međunarodne koprodukcijske partnere. Čitav taj period do Berlina smo bili pod nekim svojevrsnim filmskim staklenim zvonom – jer zbog posvećenosti projektu jednostavno nismo imali nikakav privatan život, totalno smo bili mimo svijeta, nismo ni pratili vijesti. Najednom, na berinskom aerodromu su nam izmjerili temperaturu i shvatili smo da se nešto krupno dešava oko nas. Ubrzo, krenuo je haos koji je rezultirao otkazivanjem aprilskog snimanja. Da nije bilo brige o nastavku snimanja – ja bih taj svojevrsni lockdown proveo kao jedan lijep odmor, sa porodicom i u prirodi.

Potom, smogli smo hrabrost i zaista na mišiće definisali termin u septembru, i izgurali ga. Propisi NKT-a su malo usporili dnevni tempo snimanja zbog niza organizacijskih stvari – manji broj ljudi u garderobi, šminkernici, autu, ali smo izgurali sve kako treba, sa radošću da se niko nije razbolio tokom snimanja. Potom, prije desetak dana – obradovala nas je vijest Filmskog centra Srbije da smo prvi na njihovoj listi sufinansirajućih projekata iz čitave Jugoistočne Evrope, čime ćemo finansirati scene za koje nismo imali novac da snimimo u septembru.

MONITOR: Redovni ste profesor na Fakultetu dramskih umjetosti na Cetinju, gdje predajete Filmsku režiju. Vaši student već snimaju filmove i grade karijeru. Koliko Vas taj rad motiviše?

VUKČEVIĆ: Apsolutno, uživam. Na 1001 pitanje studenata moram dati odgovor, i to konstanto promišljanje godi i mom rediteljskom imunitetu. I čini me mlađim. Tako se naizmjenično nadopunjujemo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Aleksandar JAREDIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo