Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Svijet časti i svijet rata

Objavljeno prije

na

Priča filma Djeca ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno

 

MONITOR: Do kraja godine završavate snimanje filma radnog naziva ,,Djeca”. I za prethodne Vaše filmovi scenario je rađen po predlošku književnog djela – ovaj put to je priča ,,Obraz” Zuvdije Hodžića. Kad ste je pročitali i šta Vas je njoj toliko privuklo pa ste odlučili da snimate film?

VUKČEVIĆ: Da, sa velikom radošću radim na ovom filmu već punih pet godina, inspirisan motivima antologijske priče Obraz akademika Hodžića, u kojoj glavni junak žrtvuje svoje dijete zarad drugog, poštujući drevne običaje časti, satkane u pojmu besa, kao u nekoj antičkoj tragediji. Isprva, ja sam čuo za  elemente ove priče, pod tezom da je to istiniti događaj i sve me je dugo intrigiralo dok u nekoj svojevrsnoj potrazi nisam i otkrio ovu lijepu Zuvdijinu priču (koja je, kao i sve velike priče toliko moguća u realnosti), pa i potom, uz saglasnost akademika Hodžića, počeo da pišem scenario, koji je ubrzo preuzela Ana Vujadinović, a potom nam se priduružila i Melina Pota Koljević.

Dakle, radnja filma se dešava u periodu Drugog svjetskog rata, tokom kojeg – u 24 sata radnje filma – jedno progonjeno pravoslavno dijete nalazi utočište u kući Albanca Nura Doke. Gospodar kuće se suočava sa moralnom dilemom: ili da preda dijete njegovim progoniteljima i time pogazi viševjekovni kodeks svog naroda ili da riskira živote cijele porodice štiteći to dijete, što ovu dilemu pretvara u tragediju. Kroz priču o obećanju, ljubavi i odrastanju, film preispituje cijenu pojedinačne ljudske žrtve, kroz prizmu dva različita svijeta: svijeta časti i svijeta rata, nadilazeći pitanja vjere i nacije. Da bismo ispričali priču u trajanju jednog cjelovečernjeg igranog filma – duboko smo uronili u istraživanja običaja, epohe, međuljudskih odnosa, u traganju za smislom pojma o čovjeku.

MONITOR: Kako je najavljeno – film govori o suživotu, o časti i konsekvencama. Da li mislite da film ima moć da nešto u društvenom smislu promijeni?

VUKČEVIĆ: Na duže staze – da. Umjetnost to može (moj identitet je mnogo više formirala ukupna jugoslovenska kultura – nego pripadnost mjestu rođenja ili bilo šta drugo), a film još i ponajbolje, zbog svoje izrazite sugestivnosti. U principu, mišljenja sam da su dostojanstvo i čast temeljne vrijednosti mnogih društava, i – ma kako da se ove priče čine ispričanima – siguran sam da ih konstantno treba pričati zarad opšteg interesa. Ova antologijska priča svojom univerzalnošću i svevremenom aktuelnošću bliska je svim ljudima, bez obzira kojoj nacionalnoj, etničkoj ili klasnoj grupi društva pripadali, što joj daje dodatnu vrijednost.

Takođe, ova priča, bez sumnje, ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno – kao trajni umjetnički dokument autentičnosti i vrline ovih prostora, most jednih ka drugima i most među epohama. A meni je to važno, jer me i umjetnički i ljudski pokreće da govorimo o sistemu vrijednosti, a ne o pripadnosti pojedinačnoj vjeri i naciji.

Kad smo predstavljali film na presu – s namjerom smo izabrali da to bude u kući Marka Miljanova u Kučima, jer nam ta njegova konstanta pomaže da se funkcionalnije razumijemo.

MONITOR: I u prethodnim filmovima – ,,Pogled sa Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” bavili ste se temama položaja mladih i života bez alternative.

VUKČEVIĆ: Ima teza da svi oni koji se bave umjetnošću – zapravo rade jedno umjetničko djelo čitavog života. Pored te teze – ima i jedna radikalnija, akademska, zanimljivija: iznio ju je Džozef Kempbel u svom uglednom teorijskom djelu Junakov put – da su sve priče koje su do sada ispričane, i sve one koje će tek biti ispričane – zapravo jedna jedinstvena priča, sa varijacijama. Kempbel je tome posvetio život i ma koliko da ta teza djeluje nemoguća – on ju je i dokazao cjelokupnom svjetskom narativnom građom. Mi sa Balkana pripadamo istom tom Kempbelovom civilizacijskom krugu – ma kako to čudno da zvuči, samo što mi pričamo naše balkanske priče nepodnošljive lakoće postojanja.

MONITOR: Ova priča je ispričana kroz vizuru djece. Koliko Vam je bilo zanimljivo i izazovno da radite sa djecom koja, pretpostavljam, nisu ranije snimala, niti pohađala dramske sekcije?

VUKČEVIĆ: Brojnost poznatih glumaca je važna – zbog ukupnog plasmana filma. Ali, prije svega ja ih tražim po karakteru uloge i karakteru ličnosti. Mnogi koje sam do sada angažovao u filmovima nisu bili poznati, to su im bile prve ili među prvim filmskim ulogama: Branislav Trifunović, Marija Vicković, čak i Andrija Milošević nije toliko snimao do Ajfela; Momčilo Otašević, pa i Goran Bogdan nisu puno snimali do Dječaka… Daleko od toga da imam namjeru da kažem da sam ih ja otkrio, već da su nam se neke kockice lijepo složile, i da su oni u sebi već imali svoju veličinu koja je spremno čekala na svoju priliku.

U tom smislu, za potrebe ovog filma smo okupili sjajnu regionalnu ekipu, od Edona Rizvanolija iz Holandije, Igora Benčine iz Srbije, Nikole Ristanovskog iz Makednije, Albana Ukaja iz BIH, Selmana Jusufija sa Kosova, kojeg naša publika zna po seriji Besa, a iz Crne Gore tu je plejada sjajnih ljudi: Aleksandar Radulović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Branimir Popović… Na drugoj strani, sa djecom, nije mi prvi put da sarađujem sa tim uzrastom. I ranije sam imao ta iskustva, oduševljen spontanošću i snagom koja nerijetko zna da izađe iz neke talentovane djece. Oni su bogatstvo – i ako im se posvetiš i znaš da im priđeš – rezultat je nestvaran.

Mi smo napravili jedan broj kastinga i mjesecima radili sa određenim brojem djece; već kada smo odabrali one sa kojima ćemo snimati – ja sam itekako bio sretan. Oni se zovu: Elez Adžović, Vuk Bulajić, Hana Pavlović i Merisa Adžović.

MONITOR: Kakav je bio proces rada u ovim uslovima koje nijedan čovjek nije mogao predvidjeti?

VUKČEVIĆ: Jedan dio filma smo snimali u januaru, prije pandemije, i napravili plan da nastavimo u aprilu. Prethodno smo bili na marketu Berlinskog filmskog festivalu s namjerom da zainteresujemo potencijalne međunarodne koprodukcijske partnere. Čitav taj period do Berlina smo bili pod nekim svojevrsnim filmskim staklenim zvonom – jer zbog posvećenosti projektu jednostavno nismo imali nikakav privatan život, totalno smo bili mimo svijeta, nismo ni pratili vijesti. Najednom, na berinskom aerodromu su nam izmjerili temperaturu i shvatili smo da se nešto krupno dešava oko nas. Ubrzo, krenuo je haos koji je rezultirao otkazivanjem aprilskog snimanja. Da nije bilo brige o nastavku snimanja – ja bih taj svojevrsni lockdown proveo kao jedan lijep odmor, sa porodicom i u prirodi.

Potom, smogli smo hrabrost i zaista na mišiće definisali termin u septembru, i izgurali ga. Propisi NKT-a su malo usporili dnevni tempo snimanja zbog niza organizacijskih stvari – manji broj ljudi u garderobi, šminkernici, autu, ali smo izgurali sve kako treba, sa radošću da se niko nije razbolio tokom snimanja. Potom, prije desetak dana – obradovala nas je vijest Filmskog centra Srbije da smo prvi na njihovoj listi sufinansirajućih projekata iz čitave Jugoistočne Evrope, čime ćemo finansirati scene za koje nismo imali novac da snimimo u septembru.

MONITOR: Redovni ste profesor na Fakultetu dramskih umjetosti na Cetinju, gdje predajete Filmsku režiju. Vaši student već snimaju filmove i grade karijeru. Koliko Vas taj rad motiviše?

VUKČEVIĆ: Apsolutno, uživam. Na 1001 pitanje studenata moram dati odgovor, i to konstanto promišljanje godi i mom rediteljskom imunitetu. I čini me mlađim. Tako se naizmjenično nadopunjujemo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Aleksandar JAREDIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo