Povežite se sa nama

INTERVJU

NIKOLA VUKČEVIĆ, REDITELJ: Svijet časti i svijet rata

Objavljeno prije

na

Priča filma Djeca ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno

 

MONITOR: Do kraja godine završavate snimanje filma radnog naziva ,,Djeca”. I za prethodne Vaše filmovi scenario je rađen po predlošku književnog djela – ovaj put to je priča ,,Obraz” Zuvdije Hodžića. Kad ste je pročitali i šta Vas je njoj toliko privuklo pa ste odlučili da snimate film?

VUKČEVIĆ: Da, sa velikom radošću radim na ovom filmu već punih pet godina, inspirisan motivima antologijske priče Obraz akademika Hodžića, u kojoj glavni junak žrtvuje svoje dijete zarad drugog, poštujući drevne običaje časti, satkane u pojmu besa, kao u nekoj antičkoj tragediji. Isprva, ja sam čuo za  elemente ove priče, pod tezom da je to istiniti događaj i sve me je dugo intrigiralo dok u nekoj svojevrsnoj potrazi nisam i otkrio ovu lijepu Zuvdijinu priču (koja je, kao i sve velike priče toliko moguća u realnosti), pa i potom, uz saglasnost akademika Hodžića, počeo da pišem scenario, koji je ubrzo preuzela Ana Vujadinović, a potom nam se priduružila i Melina Pota Koljević.

Dakle, radnja filma se dešava u periodu Drugog svjetskog rata, tokom kojeg – u 24 sata radnje filma – jedno progonjeno pravoslavno dijete nalazi utočište u kući Albanca Nura Doke. Gospodar kuće se suočava sa moralnom dilemom: ili da preda dijete njegovim progoniteljima i time pogazi viševjekovni kodeks svog naroda ili da riskira živote cijele porodice štiteći to dijete, što ovu dilemu pretvara u tragediju. Kroz priču o obećanju, ljubavi i odrastanju, film preispituje cijenu pojedinačne ljudske žrtve, kroz prizmu dva različita svijeta: svijeta časti i svijeta rata, nadilazeći pitanja vjere i nacije. Da bismo ispričali priču u trajanju jednog cjelovečernjeg igranog filma – duboko smo uronili u istraživanja običaja, epohe, međuljudskih odnosa, u traganju za smislom pojma o čovjeku.

MONITOR: Kako je najavljeno – film govori o suživotu, o časti i konsekvencama. Da li mislite da film ima moć da nešto u društvenom smislu promijeni?

VUKČEVIĆ: Na duže staze – da. Umjetnost to može (moj identitet je mnogo više formirala ukupna jugoslovenska kultura – nego pripadnost mjestu rođenja ili bilo šta drugo), a film još i ponajbolje, zbog svoje izrazite sugestivnosti. U principu, mišljenja sam da su dostojanstvo i čast temeljne vrijednosti mnogih društava, i – ma kako da se ove priče čine ispričanima – siguran sam da ih konstantno treba pričati zarad opšteg interesa. Ova antologijska priča svojom univerzalnošću i svevremenom aktuelnošću bliska je svim ljudima, bez obzira kojoj nacionalnoj, etničkoj ili klasnoj grupi društva pripadali, što joj daje dodatnu vrijednost.

Takođe, ova priča, bez sumnje, ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno – kao trajni umjetnički dokument autentičnosti i vrline ovih prostora, most jednih ka drugima i most među epohama. A meni je to važno, jer me i umjetnički i ljudski pokreće da govorimo o sistemu vrijednosti, a ne o pripadnosti pojedinačnoj vjeri i naciji.

Kad smo predstavljali film na presu – s namjerom smo izabrali da to bude u kući Marka Miljanova u Kučima, jer nam ta njegova konstanta pomaže da se funkcionalnije razumijemo.

MONITOR: I u prethodnim filmovima – ,,Pogled sa Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” bavili ste se temama položaja mladih i života bez alternative.

VUKČEVIĆ: Ima teza da svi oni koji se bave umjetnošću – zapravo rade jedno umjetničko djelo čitavog života. Pored te teze – ima i jedna radikalnija, akademska, zanimljivija: iznio ju je Džozef Kempbel u svom uglednom teorijskom djelu Junakov put – da su sve priče koje su do sada ispričane, i sve one koje će tek biti ispričane – zapravo jedna jedinstvena priča, sa varijacijama. Kempbel je tome posvetio život i ma koliko da ta teza djeluje nemoguća – on ju je i dokazao cjelokupnom svjetskom narativnom građom. Mi sa Balkana pripadamo istom tom Kempbelovom civilizacijskom krugu – ma kako to čudno da zvuči, samo što mi pričamo naše balkanske priče nepodnošljive lakoće postojanja.

MONITOR: Ova priča je ispričana kroz vizuru djece. Koliko Vam je bilo zanimljivo i izazovno da radite sa djecom koja, pretpostavljam, nisu ranije snimala, niti pohađala dramske sekcije?

VUKČEVIĆ: Brojnost poznatih glumaca je važna – zbog ukupnog plasmana filma. Ali, prije svega ja ih tražim po karakteru uloge i karakteru ličnosti. Mnogi koje sam do sada angažovao u filmovima nisu bili poznati, to su im bile prve ili među prvim filmskim ulogama: Branislav Trifunović, Marija Vicković, čak i Andrija Milošević nije toliko snimao do Ajfela; Momčilo Otašević, pa i Goran Bogdan nisu puno snimali do Dječaka… Daleko od toga da imam namjeru da kažem da sam ih ja otkrio, već da su nam se neke kockice lijepo složile, i da su oni u sebi već imali svoju veličinu koja je spremno čekala na svoju priliku.

U tom smislu, za potrebe ovog filma smo okupili sjajnu regionalnu ekipu, od Edona Rizvanolija iz Holandije, Igora Benčine iz Srbije, Nikole Ristanovskog iz Makednije, Albana Ukaja iz BIH, Selmana Jusufija sa Kosova, kojeg naša publika zna po seriji Besa, a iz Crne Gore tu je plejada sjajnih ljudi: Aleksandar Radulović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Branimir Popović… Na drugoj strani, sa djecom, nije mi prvi put da sarađujem sa tim uzrastom. I ranije sam imao ta iskustva, oduševljen spontanošću i snagom koja nerijetko zna da izađe iz neke talentovane djece. Oni su bogatstvo – i ako im se posvetiš i znaš da im priđeš – rezultat je nestvaran.

Mi smo napravili jedan broj kastinga i mjesecima radili sa određenim brojem djece; već kada smo odabrali one sa kojima ćemo snimati – ja sam itekako bio sretan. Oni se zovu: Elez Adžović, Vuk Bulajić, Hana Pavlović i Merisa Adžović.

MONITOR: Kakav je bio proces rada u ovim uslovima koje nijedan čovjek nije mogao predvidjeti?

VUKČEVIĆ: Jedan dio filma smo snimali u januaru, prije pandemije, i napravili plan da nastavimo u aprilu. Prethodno smo bili na marketu Berlinskog filmskog festivalu s namjerom da zainteresujemo potencijalne međunarodne koprodukcijske partnere. Čitav taj period do Berlina smo bili pod nekim svojevrsnim filmskim staklenim zvonom – jer zbog posvećenosti projektu jednostavno nismo imali nikakav privatan život, totalno smo bili mimo svijeta, nismo ni pratili vijesti. Najednom, na berinskom aerodromu su nam izmjerili temperaturu i shvatili smo da se nešto krupno dešava oko nas. Ubrzo, krenuo je haos koji je rezultirao otkazivanjem aprilskog snimanja. Da nije bilo brige o nastavku snimanja – ja bih taj svojevrsni lockdown proveo kao jedan lijep odmor, sa porodicom i u prirodi.

Potom, smogli smo hrabrost i zaista na mišiće definisali termin u septembru, i izgurali ga. Propisi NKT-a su malo usporili dnevni tempo snimanja zbog niza organizacijskih stvari – manji broj ljudi u garderobi, šminkernici, autu, ali smo izgurali sve kako treba, sa radošću da se niko nije razbolio tokom snimanja. Potom, prije desetak dana – obradovala nas je vijest Filmskog centra Srbije da smo prvi na njihovoj listi sufinansirajućih projekata iz čitave Jugoistočne Evrope, čime ćemo finansirati scene za koje nismo imali novac da snimimo u septembru.

MONITOR: Redovni ste profesor na Fakultetu dramskih umjetosti na Cetinju, gdje predajete Filmsku režiju. Vaši student već snimaju filmove i grade karijeru. Koliko Vas taj rad motiviše?

VUKČEVIĆ: Apsolutno, uživam. Na 1001 pitanje studenata moram dati odgovor, i to konstanto promišljanje godi i mom rediteljskom imunitetu. I čini me mlađim. Tako se naizmjenično nadopunjujemo.

Miroslav MINIĆ
Foto: Aleksandar JAREDIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA: Svjedočimo samo vrhu brijega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast, koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, blokirala evropski put

 

MONITOR: Mediji su zaslužni sto su otvoreni i procesuirani slučajevi zloupotreba bivše predsjednice Vrhovnog suda i policajaca povezanih sa organizovanim kriminalom. Šta vam to govori?

VUKOVIĆ: Polakote, što bi rekao bivši glavni specijalni tužilac Katnić. Prvo moramo odati zahvalnost Europolu, koji je prikupio informacije i proslijedio ih na adrese naših nadležnih. Odatle možemo govoriti o zasluzi medija, jer su obnarodovali kompromitujuće informacije i tako, pretpostavljam, ubrzali procesuiranje. Mi sada ne znamo šta bi se desilo da kompromitujući transkripti telefonskih razgovora nijesu došli do medija, ali je jasno da je njihovo objavljivanje ubrzalo policijsko-tužilačke akcije.

Jedna od funkcija medija je da kontrolišu one koji imaju formalnu i neformalnu moć, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su i najnezavisnije institucije i najpošteniji ljudi skloni zloupotrebama moći u određenim situacijama. Zato ih neko stalno mora držati na oku. No, dešavalo se i ranije da mediji u Crnoj Gori odigraju dobro ulogu kontrolora i galame dovoljno glasno, ali je bilo uzalud jer je konfiguracija moći u društvu bila takva da se ta galama zabadala u debelo uho nezainteresovanih. Sada imamo nešto drugačiju konfiguraciju moći i uši nekih institucija su se počele tanjiti.

MONITOR: Šta govori činjenica da su policajci, te čelni ljudi pravosuđa članovi organizovanih kriminalnih grupa?

VUKOVIĆ: Neke mlađe ljude sam nedavno edukovao o tome kako je aktuelni predsjednik države tokom svoga prvoga premijerskog mandata govorio opoziciji u parlamentu da neće nikada saznati istinu o sivom državnom novcu koji se nalazio na posebnim računima koji su otvarani na imena režimskih ljudi. Bilo je to u vrijeme međunarodnih sankcija kojima su kažnjavane Srbija i Crna Gora zbog uloge u krvavom raspadu Jugoslavije. Od toga vremena datiraju razne vrste nekažnjivih zloupotreba moći i njegovanje raznih vrsta simbioza kriminala i institucija koje su dužne da služe javnom interesu. Ta simbioza je trebala ljude posebnog kova, stvarala ih i uzgajala, a odricala ih se samo u trenucima kada su postojali remetilački faktori ili su bili podesni za žrtvovanje na oltar euroatlantskih integracija. Najilustrativniji primjer je bivši dugogodišnji broj 2 vladajuće partije i režima – Svetozar Marović.

Ovo čemu trenutno svjedočimo je samo vrh brijega i možemo samo slutiti šta će nam pući pred očima ako budemo u prilici da vidimo makar veći dio toga brijega.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR I POLITIČKI ANALITIČAR: Nadam se da će svijet biti multipolaran

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska je unija nedvosmisleno na razmeđi: hoće li pokušati još jednom, možda i posljednji put, uzeti zalet prema poziciji samostalnog faktora na svjetskoj sceni ili će se zadovoljiti sadašnjom ulogom ‘rezervnog igrača’ Amerike

 

MONITOR: Koliko se kriza izazvana invazijom Rusije na Ukrajinu, koja je prije svega humanitarna, a onda i bezbjednosno-ekonomska i politička, „prelila“ i na odnose u hrvatskom državnom vrhu?

JAKIĆ: Ne bih rekao da se ta kriza prelila na odnose u hrvatskom državnom vrhu, ona je samo pridonijela tome da se ti odnosi dalje zaoštre – na štetu digniteta nositelja dviju visokih funkcija u državi i na štetu cijele Hrvatske.

MONITOR: Bili ste savjetnik Stipe Mesića za vrijeme njegovog predsjedničkog mandata. Sadašnji hrvatski predsjednik, socijaldemokrata Zoran Milanović unaprijed najavljuje veto Hrvatske u vezi sa eventualnim zahtjevom Finske i Švedske za prijem u NATO, uslovaljavajući hrvatski pristanak rješavanjem pitanja položaja Hrvata u BiH. Kako Vama izgleda ova Milanovićeva „kombinacija“?

JAKIĆ: To je nešto što se s pravom može nazvati nemogućom kombinacijom. Najaviti veto u slučaju primanja Švedske i Finske u NATO s obrazloženjem da će to samo još više pogoršati sigurnosnu situaciju u Evropi, to bi imalo itekako smisla. Ucjenjivati na način da se kaže: ili ćete vi djelovati u smjeru promjene izbornog zakona u BiH onako kako to nama odgovara, ili ćemo mi spriječiti vaš ulazak u Atlantski pakt, nema ni smisla, ni svrhe.

MONITOR: Kritikovali ste prve izjave Visokog predstavnika Kristijana Šmita. Ipak, on je nedavno upotrijebio Bonska ovlašćenja i suspendovao Zakon o javnoj imovini u RS, do odluke Ustavnog suda BiH. Da li i dalje smatrate da bi Šmit trebalo više da učini i od čega bi to, po Vama, moglo zavisiti?

JAKIĆ: Svaki Visoki predstavnik može da učini ono i onoliko koliko mu omogućava podrška zemlje iz koje dolazi, ne međunarodne zajednice, nego njegove matične zemlje. Pri čemu je, naravno, izuzetno važno i to kakvu specifičnu težinu ima ta zemlja na svjetskoj sceni. Paddy Ashdown je imao punu podršku Londona i on je koristio i Bonske ovlasti, povlačio radikalne poteze i nastojao spriječiti najgore. Lajčak, Petritsch, pa i Schmidtov prethodnik Valentin Inzko, jedva da su imali podršku svojih zemalja, Slovačke i Austrije. Dapače, kada je Inzko, praktično na odlasku, nametnuo amandman na Kazneni zakon, šef austrijske diplomacije je izjavio kako mu je žao zbog toga poteza. Schmidt će, dakle, uz to što ga hendikepira rusko neprihvaćanje njegovog imenovanja, moći ići dotle, dokle će se to uklapati u politiku Berlina.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 13. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Država je bila – kriminalac

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko blagotvorno utiče na pomirenje u regionu ima šansu da politički dugo traje. Da bi se taj cilj ostvario neophodna je borba u kroćenju balkanske hobotnice korupcije i organizovanog kriminala. A da bi se ostvario  i  taj cilj neophodno je od vlasti odmaknuti sve ratne partije u ex Yu prostoru koje su izazvale bratoubilački rat i proizvele sve one nevolje poslije njega

 

MONITOR: Dobili smo novu, manjinsku Vladu – kako vidite sastav nove Vlade i njene domete?

GRAHOVAC: Sastav nije toliko bitan, bitni su postavljeni ciljevi i odlučnost da se isti ostvare. Vidim da ima veoma kompetentnih pojedinaca ali je bitno da se sve radi timski, transparentno, i da se trenutno preuzima odgovornost za ono što nije dobro urađeno.

MONITOR: Slažete li se sa stavovima da će kontrolu nad ovom  Vladom imati DPS od čije parlamentarne podrške Vlada i zavisi?

GRAHOVAC: Decenijama javno DPS kvalifikujem kao kriminalnu, zločinačku i neofašističku organizaciju. U isto vrijeme ističem da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je Crnoj Gori i te kako potrebno. Ovakav DPS će Vladu „glodati“ iznutra a ovakvi DF i Demokrate će je lomiti spolja. To je velika šansa za ovu vladu. Ovakav stav će vam djelovati čudno. Ova Vlada ima šansu da što prije (trenutno) otkriva  sva nepočinstva mnogih članova DPS-a kao i sa njima povezanih lica. Kada građani to prepoznaju onda postaje manje bitno da li će DPS u parlamentu davati podršku Vladi ili neće. Pošto će ova vlada kratko trajati, građani će znati i kazniti i nagraditi  na izborima, koji su skora neminovnost. Ukoliko Vlada ovih dana ne uradi ovo što sam  sugerisao  onda građani neće imati za čime žaliti ukoliko ona padne.

MONITOR:  Može li ovakva Vlada, sa nekim starim imenima, i uz DPS po dubini, obezbijediti ono što premijer Abazović obećava  – vladavinu prava, ekonomski razvoj  i  odblokiranje evrointegracijskog procesa?

GRAHOVAC:  Građani Crne Gore više vjeruju u ono što vide svojim očima negoli u ono šta piše u programima svih partija. Dobro je što su se u Vladi našla neka imena iz ranijih  saziva a koja su sačuvala čist obraz i čiste ruke. Sve što je premijer obećao biće  lakše ostvarivo ukoliko vrlo brzo budu privedena pravdi lica koja su bila sklona korupciji i organizovanom kriminalu. Građanima su poznata njihova imena i građani neće oprostiti bilo kojoj vlasti koja im gleda kroz prste i najmanji grijeh. Predugo traje ova nevolja i dosadašnja nepravda. Ovoj Vladi je otvorena šansa kao niti jednoj do sada. Ova Vlada se nalazi između šanse i kazne. Od nje sve zavisi.

MONITOR: Demokrate su najavile da će osporiti sve odluke nove Vlade. Koliko ova Vlada može biti stabilna?

GRAHOVAC: Iracionalno je, po svaku cijenu, juriti stabilnost Vlade. Dobro je što je u Crnoj Gori mnogo toga ogoljeno. Ova Vlada će ispuniti svoju misiju ako ogoli i ono što je građanima dobro poznato a na šta su institucije decenijama žmurile. Ogolijevanje problema je najbolja investicija ovoj Vladi za parlamentarne izbore koji su uskoro neminovni.

MONITOR: Jedan od argumenata premijera Abazovića za koncept manjinske vlade, odnosno izglasavanje nepovjerenja prethodne, bile su i geopolitičke prilike, odnosno rat u Ukrajini. Da li je u tom smislu ova Vlada pomak?

GRAHOVAC: Može biti pomak ako prepozna geopolitičke procese globalno, a posebno procese u regionu. To je široka oblast kojom se decenijama bavim, a sada napominjem samo jedan princip – ko blagotvorno utiče na pomirenje u regionu ima šansu da politički dugo traje. Da bi se taj cilj ostvario neophodna je borba u kroćenju balkanske hobotnice korupcije i organizovanog kriminala. A da bi se ostvario  i  taj cilj neophodno je od vlasti odmaknuti sve ratne partije u ex Yu prostoru koje su izazvale bratoubilački rat i proizvele sve one nevolje poslije njega.

MONITOR: Svijet se našao u svekolikim problemima. Šta možemo očekivati u budućnosti?

GRAHOVAC: Odavno upozoravam da se skoro čitava planeta našla u opasnom fašizmu; da se duštvo nalazi u  klasičnom robovlasničkom odnosu; da je neoliberalizam kome je generika na Zapadu, u stvari, opaki fašizam; da je Istok izvorište organizovanog kriminala i korupcije; te da u Rusiji i Kini vlada najvulgarniji oblik kapitalizma. Svijet se nalazi u jednom obliku svjetskog rata a klasno-socijalne revolucije, koje će uskoro biti vidljivije, će biti osnovno obilježje tog rata.

MONITOR: Da li je ovo što se dešava u Ukrajini nagovještaj globalnog zapleta?

GRAHOVAC: Jeste. Svaki oblik fašizma pokazuje nasilje i imperijalizam, koji nikada nije napuštao politiku Rusije, i to prvenstveno demonstrira oružjem. U ovom sukobu Rusija će biti zaglavljena decenijama, sve do momenta kada će SAD i Rusija početi pregovarati – kako obje da izađu iz ovog ćorsokaka. Možda Amerikanci imaju dojam da imaju neko preimućstvo. To je tačno, ali je to taktičko preimućstvo jer u slučaju da ranjenog tigra (Rusiju) bace u naručje Kini onda će SAD ući u strategijski inferioran položaj.

MONITOR: Kako bi se to moglo završiti?

GRAHOVAC: Mislim da će ishod ipak biti povoljan a posebno po naš region – Rusija će priznati nezavisnost Kosova, SAD će biti tolerantniji prema ruskoj okupaciji Krima, Donjecka i Luganjska, otpočeće gradnja američko-evropsko- ruskog partnerstva na novim osnovama kao garanta svjetskog mira. Velike sile često sebi daju za pravo da urušavaju principe međunarodnog javnog prava. Srbija će konačno prestati da živi u svojim hegemonističkim iluzijama, Albanci na Kosovu će biti tolerantniji prema svojim sugrađanima Srbima, a država BiH će konačno profunkcionisati. Sve ovo sam dataljno objasnio prije nekoliko godina u knjizi Tri cunamija – Evropa je ranjena u izdanju  IK Laguna.

MONITOR: Geopolitički gledano, u kakvom položaju je Crna Gora?

GRAHOVAC: U veoma povoljnom je položaju ali treba da transparentnije i efikasnije rješava svoje unutrašnje probleme.

MONITOR: A kako vidite zaostavštinu prethodne Vlade?

GRAHOVAC: Višedecenijsko štetočinstvo DPS-a je odavno vidljivo a sada je ogoljeno štetočinstvo DF-a što je za državu Crnu Goru veoma dobro. Posebna korist je u činjenici što danas gube tlo pod nogama kako spski klerofašizam kome je generika u srpskom nacionalizmu tako i crnogorski neofašizam kome je generika u korupciji i organizovanom kriminalu.

MONITOR: Kako komentarišete slučaj Medenice, odnosno to što je dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda i bivša državna tužiteljka, osumnjičena da je članica organizovane kriminalne grupe, te da je u tom svojstvu uticala na pojedine odluke sudija?

GRAHOVAC: Tvrdo se držim principa – u dobroj namjeri upozoravam šta je nužno uraditi, šta se nikako ne smije uraditi i konkretne pojedince javno posavjetujem šta lično da preduzmu.

U više objavljenih kolumni  bavio sam se Vesnom Medenicom. Citiraću jednu rečenicu iz kolumne Vrhovnica objavljene  na praznik  Dan žena 2010. godine: ,,Javno pozivam predsjednicu Vrhovnog suda da podnese ostavku jer onima koji ne poslušaju moj savjet ostaje kajanje. Ali u zatvoru”. U jednoj kolumni iz 2008. godine jedna rečenica glasi: ,,Kada vidite da je gospođa na visokoj državnoj funkciji na svaki čukalj nabacila zlatnu kajlu, znajte da se radi o malograđanskoj sitnosopstveničkoj psihologiji koju će jednoga dana država Crna Gora skupo platiti”.

Ako sam radeći analize sa strane prije četrnaest godina ja uočavao velike probleme u sudsko–tužilačkoj grani vlasti, onda nije teško zaključiti da je državnim institucijama to, i još mnogo toga, bilo poznato sve. Zaključak je jednostavan – država Crna Gora je bila kriminalac.

Opet imam savjet za Vesnu Medenicu. Sama je sebi i svojoj porodici uništila život. Savjetujem je da istinom i nemilosrdno nadležnim organima otkrije sve i za svakoga uključujući i svoju porodicu jer će na taj način, kako-tako, sprati bar malo ljage kojom je okaljala sebe i sve svoje. Pa neka košta koliko košta! Bar će nekada u nekom vremeplovu neko reći da je imala kičmu. Pored ogromne štete koju je decenijama činila sada ona ima šansu da bar malo iscijeli grijeh i pomogne državi Crnoj Gori,  a građani će to znati da cijene.

MONITOR: Očekujete li da će se taj slučaj do kraja rasvijetliti i pokazati kako je zaista kontrolisano i zloupotrebljavano crnogorsko pravosuđe?

GRAHOVAC: Najveći interes za to ima Vesna Medenica. Ona je sama sebe nagrdila, a ukoliko postupi kako sam je posavjetovao bar će spriječiti razne kreacije slučaja „na narodne teme“ u kojima je glavni lik baš ona.

Siguran sam da će sva nepočinstva prethodnih vlasti biti otkrivena i da će veći broj istih biti i procesuiran i sankcionisan. Saradnja građana i državnih institucija po ovom pitanju dovešće do prvog, i poslije više decenija, pravog izmirenja podijeljene (i posvađane) Crne Gore.

Više puta sam izjavio da će ovo biti srećna zemlja. Ostajem pri toj ocjeni i dalje jer se proces utvrđivanja istine o mnogim problemima već otvorio i nezaustavljiv je.

Ovoj Vladi je data šansa da te procese ubrza. U protivnom, ostaće joj kajanje!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo