Priča filma Djeca ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno
MONITOR: Do kraja godine završavate snimanje filma radnog naziva ,,Djeca”. I za prethodne Vaše filmovi scenario je rađen po predlošku književnog djela – ovaj put to je priča ,,Obraz” Zuvdije Hodžića. Kad ste je pročitali i šta Vas je njoj toliko privuklo pa ste odlučili da snimate film?
VUKČEVIĆ: Da, sa velikom radošću radim na ovom filmu već punih pet godina, inspirisan motivima antologijske priče Obraz akademika Hodžića, u kojoj glavni junak žrtvuje svoje dijete zarad drugog, poštujući drevne običaje časti, satkane u pojmu besa, kao u nekoj antičkoj tragediji. Isprva, ja sam čuo za elemente ove priče, pod tezom da je to istiniti događaj i sve me je dugo intrigiralo dok u nekoj svojevrsnoj potrazi nisam i otkrio ovu lijepu Zuvdijinu priču (koja je, kao i sve velike priče toliko moguća u realnosti), pa i potom, uz saglasnost akademika Hodžića, počeo da pišem scenario, koji je ubrzo preuzela Ana Vujadinović, a potom nam se priduružila i Melina Pota Koljević.
Dakle, radnja filma se dešava u periodu Drugog svjetskog rata, tokom kojeg – u 24 sata radnje filma – jedno progonjeno pravoslavno dijete nalazi utočište u kući Albanca Nura Doke. Gospodar kuće se suočava sa moralnom dilemom: ili da preda dijete njegovim progoniteljima i time pogazi viševjekovni kodeks svog naroda ili da riskira živote cijele porodice štiteći to dijete, što ovu dilemu pretvara u tragediju. Kroz priču o obećanju, ljubavi i odrastanju, film preispituje cijenu pojedinačne ljudske žrtve, kroz prizmu dva različita svijeta: svijeta časti i svijeta rata, nadilazeći pitanja vjere i nacije. Da bismo ispričali priču u trajanju jednog cjelovečernjeg igranog filma – duboko smo uronili u istraživanja običaja, epohe, međuljudskih odnosa, u traganju za smislom pojma o čovjeku.
MONITOR: Kako je najavljeno – film govori o suživotu, o časti i konsekvencama. Da li mislite da film ima moć da nešto u društvenom smislu promijeni?
VUKČEVIĆ: Na duže staze – da. Umjetnost to može (moj identitet je mnogo više formirala ukupna jugoslovenska kultura – nego pripadnost mjestu rođenja ili bilo šta drugo), a film još i ponajbolje, zbog svoje izrazite sugestivnosti. U principu, mišljenja sam da su dostojanstvo i čast temeljne vrijednosti mnogih društava, i – ma kako da se ove priče čine ispričanima – siguran sam da ih konstantno treba pričati zarad opšteg interesa. Ova antologijska priča svojom univerzalnošću i svevremenom aktuelnošću bliska je svim ljudima, bez obzira kojoj nacionalnoj, etničkoj ili klasnoj grupi društva pripadali, što joj daje dodatnu vrijednost.
Takođe, ova priča, bez sumnje, ide u korist afirmaciji specifičnosti manjina koje žive u Crnoj Gori, dok nas, s druge strane, podsjeća na univerzalne ljudske vrijednosti koje nadilaze nacionalno, materijalno, pa čak i egzistencijalno – kao trajni umjetnički dokument autentičnosti i vrline ovih prostora, most jednih ka drugima i most među epohama. A meni je to važno, jer me i umjetnički i ljudski pokreće da govorimo o sistemu vrijednosti, a ne o pripadnosti pojedinačnoj vjeri i naciji.
Kad smo predstavljali film na presu – s namjerom smo izabrali da to bude u kući Marka Miljanova u Kučima, jer nam ta njegova konstanta pomaže da se funkcionalnije razumijemo.
MONITOR: I u prethodnim filmovima – ,,Pogled sa Ajfelovog tornja” i „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” bavili ste se temama položaja mladih i života bez alternative.
VUKČEVIĆ: Ima teza da svi oni koji se bave umjetnošću – zapravo rade jedno umjetničko djelo čitavog života. Pored te teze – ima i jedna radikalnija, akademska, zanimljivija: iznio ju je Džozef Kempbel u svom uglednom teorijskom djelu Junakov put – da su sve priče koje su do sada ispričane, i sve one koje će tek biti ispričane – zapravo jedna jedinstvena priča, sa varijacijama. Kempbel je tome posvetio život i ma koliko da ta teza djeluje nemoguća – on ju je i dokazao cjelokupnom svjetskom narativnom građom. Mi sa Balkana pripadamo istom tom Kempbelovom civilizacijskom krugu – ma kako to čudno da zvuči, samo što mi pričamo naše balkanske priče nepodnošljive lakoće postojanja.
MONITOR: Ova priča je ispričana kroz vizuru djece. Koliko Vam je bilo zanimljivo i izazovno da radite sa djecom koja, pretpostavljam, nisu ranije snimala, niti pohađala dramske sekcije?
VUKČEVIĆ: Brojnost poznatih glumaca je važna – zbog ukupnog plasmana filma. Ali, prije svega ja ih tražim po karakteru uloge i karakteru ličnosti. Mnogi koje sam do sada angažovao u filmovima nisu bili poznati, to su im bile prve ili među prvim filmskim ulogama: Branislav Trifunović, Marija Vicković, čak i Andrija Milošević nije toliko snimao do Ajfela; Momčilo Otašević, pa i Goran Bogdan nisu puno snimali do Dječaka… Daleko od toga da imam namjeru da kažem da sam ih ja otkrio, već da su nam se neke kockice lijepo složile, i da su oni u sebi već imali svoju veličinu koja je spremno čekala na svoju priliku.
U tom smislu, za potrebe ovog filma smo okupili sjajnu regionalnu ekipu, od Edona Rizvanolija iz Holandije, Igora Benčine iz Srbije, Nikole Ristanovskog iz Makednije, Albana Ukaja iz BIH, Selmana Jusufija sa Kosova, kojeg naša publika zna po seriji Besa, a iz Crne Gore tu je plejada sjajnih ljudi: Aleksandar Radulović, Ana Vučković, Zef Bato Dedivanović, Branimir Popović… Na drugoj strani, sa djecom, nije mi prvi put da sarađujem sa tim uzrastom. I ranije sam imao ta iskustva, oduševljen spontanošću i snagom koja nerijetko zna da izađe iz neke talentovane djece. Oni su bogatstvo – i ako im se posvetiš i znaš da im priđeš – rezultat je nestvaran.
Mi smo napravili jedan broj kastinga i mjesecima radili sa određenim brojem djece; već kada smo odabrali one sa kojima ćemo snimati – ja sam itekako bio sretan. Oni se zovu: Elez Adžović, Vuk Bulajić, Hana Pavlović i Merisa Adžović.
MONITOR: Kakav je bio proces rada u ovim uslovima koje nijedan čovjek nije mogao predvidjeti?
VUKČEVIĆ: Jedan dio filma smo snimali u januaru, prije pandemije, i napravili plan da nastavimo u aprilu. Prethodno smo bili na marketu Berlinskog filmskog festivalu s namjerom da zainteresujemo potencijalne međunarodne koprodukcijske partnere. Čitav taj period do Berlina smo bili pod nekim svojevrsnim filmskim staklenim zvonom – jer zbog posvećenosti projektu jednostavno nismo imali nikakav privatan život, totalno smo bili mimo svijeta, nismo ni pratili vijesti. Najednom, na berinskom aerodromu su nam izmjerili temperaturu i shvatili smo da se nešto krupno dešava oko nas. Ubrzo, krenuo je haos koji je rezultirao otkazivanjem aprilskog snimanja. Da nije bilo brige o nastavku snimanja – ja bih taj svojevrsni lockdown proveo kao jedan lijep odmor, sa porodicom i u prirodi.
Potom, smogli smo hrabrost i zaista na mišiće definisali termin u septembru, i izgurali ga. Propisi NKT-a su malo usporili dnevni tempo snimanja zbog niza organizacijskih stvari – manji broj ljudi u garderobi, šminkernici, autu, ali smo izgurali sve kako treba, sa radošću da se niko nije razbolio tokom snimanja. Potom, prije desetak dana – obradovala nas je vijest Filmskog centra Srbije da smo prvi na njihovoj listi sufinansirajućih projekata iz čitave Jugoistočne Evrope, čime ćemo finansirati scene za koje nismo imali novac da snimimo u septembru.
MONITOR: Redovni ste profesor na Fakultetu dramskih umjetosti na Cetinju, gdje predajete Filmsku režiju. Vaši student već snimaju filmove i grade karijeru. Koliko Vas taj rad motiviše?
VUKČEVIĆ: Apsolutno, uživam. Na 1001 pitanje studenata moram dati odgovor, i to konstanto promišljanje godi i mom rediteljskom imunitetu. I čini me mlađim. Tako se naizmjenično nadopunjujemo.
Miroslav MINIĆ
Foto: Aleksandar JAREDIĆ