Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Kad ne voliš, osjeća se

Objavljeno prije

na

Dati sve od sebe izuzetno je loše iz dva razloga. Prvi, saznaćeš gdje ti je granica, što je svakako ograničavajuće, i drugo, nećeš imati više ništa da pružiš, što je svakako tužno

 

Ova godina ne planira da se zaustavi i pomislim, evo, još malo i kraj, a onda skontam, je l’ znate vi koliko sra – ups, al’ da prosti Esad, baš toga na slovo s može da stane, u kamarama, u narednih dvadesetak dana, i ko garantuje da će 2021. biti išta bolja. Malo se odužilo ovo uzdržavanje od života. Prišunjala mi se, neosetno, jedna misao, nova i čista, spustila se nežno na moj dlan. Ponadala se misao da sam noćas nešto novo o svetu i životu usnila, što će od koristi biti, da jutrom pametnije budemo. Prerano si stigla, misli moja, odjutros sam podjednako pametna kao i juče.

Skuplja čovek tuge za ceo život. Pažljivo ih skriva u ladice svoje duše, skriva od sebe i od drugih. Tek ponekad proviri da vidi da li su sve tuge na broju, pomiluje ih suzom i nastavi dalje. Najčistiji osećaj jeste kad vidiš nekoga i bude ti drago, a ne možeš sebi da objasniš zašto. Što rekla moja baba: „Nije tvoja pamet za dve noge“. Baba je, kao istinski porodični nosilac gvozdene volje, kad god vidi nekog da se razvlači i otaljava, jednom rečenicom dokazivala svoju mudračku superiornost i raspršivala klinačke uninije i opštu duhovnu obamrlost mladih generacija: „Izlegni na dvor, da ti se prijede lebac!“ Tačno je znala ko je ostao uskraćen roditeljske pažnje, a ko motke. Jeste li nekada imali osećaj da ste na nekom mestu, u nekom domu ili u jednom delu svog života ostavili dušu? Ja u babinoj kući koja je uvek mirisala na upravo ispečen hleb i uštipke, dok je baba bila živa. Najviše sam njoj i verovala, dobro, možda sam mrvicu više verovala Peri Zupcu, kad sam prvi put čitala „Mostarske kiše“, da je stvarno voleo tu Svetlanu jedne jeseni.

Još nešto da vam kažem, sad sam se setila zbog kakvog sam ja razočaranja brijala noge, svojevremeno! Iskustvo je samo još jedna u moru naših obmana. Dođe isuviše kasno, kad ionako više ne znamo šta bismo s njim. Kako je divno primetio Pekić, „…stigne taman na vreme da nas s njim  u grob spuste“. Skretanje misli, drevna veština nas istrajnih.

Dati sve od sebe izuzetno je loše iz dva razloga. Prvi, saznaćeš gde ti je granica, što je svakako ograničavajuće, i drugo, nećeš imati više ništa da pružiš, što je svakako tužno.

Osvrtala sam se, mislila sam pratiš me, ali nije te bilo, pa naposletku rekoh sebi da umišljam. A ti si hodao ispred mene, kao sudbina, ali ja ti nisam poznavala leđa. I pratila sam te misliviši da si neko drugi, kako bih zaboravila tebe. Mnogo smo se voleli u tom svetu bez ljubavi, i tačno, bilo je tu ponekad i određenih suglasica, ali to smo brzo oprostili jedno drugome.

Odlučiš da nešto radiš ili ne radiš, i gotovo. Lako je. Odlučiš da nešto osećaš ili ne osećaš. Nije teško. Nemoguće je.

P.S. Da se ne znam, mislila bih da se drogiram.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne možeš okruženje, mijenjaj perspektivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sparina. Ne zna čovjek da li da se skine ili da pobjegne

 

Kad ulažeš energiju tamo gde vidiš da ne vredi, kovač si svoje propasti. Pričanje u prazno, nova sportska disciplina koja se širi po Srbiji. Tišina i dalje odzvanja, ali svakako je besmislena kao i sve izgovoreno. Samo valja znati, kod ćutanja je najbitnije da jezik ne atrofira.

Nema boljih dana, imamo samo ovaj danas i to nam je što nam je. Možda i ima boljih dana, ali nekad je bolje ne nadati se previše. “Moglo je i gore“ nikad nije bilo posebno utešno. Besmisao. Nisam pravila neku posebnu analizu, ali na prvu imam osećaj da zlo vodi u utakmici protiv dobra. Nije isto čitati i slušati o snazi đavola i zla i lično se suočiti sa njima. Nema goreg prostora za čoveka od onog između nade i bola, jer tu nema ni kraja ni početka, nego samo jedno trajanje unedogled, koje polako ubija. Hranili smo ih ćutnjom ili psovkama, a oni se tako razmnožavaju. Ako se svede na ono da svako ima svojih pet minuta, ne piše nam se dobro. U trenucima posrnuća mislimo da će doći neka veličanstvena sila koja će sve da reši, a kad nas ta zabluda kvalitetno okreše i obrusi, shvatimo da smo mi ta sila i polako počinje da sviće.

Kažem: „Zaboravila sam, a ne mogu da se setim šta…“

Ćerka nastavlja: „Jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao, da je čujem uzalud sam danas kušao…“

„Setila sam se! Zaboravila sam da zalijem paradajz.“

Pesma uvek pomaže. Čula sam se danas sa drugarom iz detinjstva, mrtav bolestan, grozničav, glas skoro neprepoznatljiv. Pitam ga da li je ona od 37 što lomi? „Ne“, kaže, „Kao ona od 40 što je svašta prošla i zna šta hoće, pa kad te obori na krevet, ne ustaješ više“. O temperaturi smo pričali. Biće on dobro.

Moram da zalijem paradajz. Kod mojih nikad nije moglo ništa da se odloži za sutra, već skači, leti, daj da se odmah uradi i to mi je ostalo kao motor koji neprestano vergla. I kad okolnosti dozvole, pundravci ne miruju. Kako bi bilo lepo samo sedeti i disati, kad bi to bilo moguće, kad bih to sebi dozvolila.

Sparina. Ne zna čovek da li da se skine ili da pobegne. Možda će ova noć biti drugačija, ali mrak liči na jučerašnji. Nekada imam osećaj da je moj život samo onaj uvodni deo iz starih filmova, gde se ništa važno ne dešava, i da tek treba nešto da se dogodi da bi sve počelo.

Ne presecam čvor. Pustim da ga kiša i sunce pojedu strpljivo, dosledno, jer ko sam ja da raspetljavam čudesa što ih je neka sila uvezala…

P.S. Vreme je nestabilno, ali važno da mi nismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Umjetnička suša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sjedi kraj rijeke i dozvoli vodi da zaboravi umjesto tebe. Liturgija kamena i vode

 

 

Prvi topli zraci sunca, život koji ponovo počinje u magičnoj tišini, miris kafe. Trebalo bi da mirno uživamo u ovim trenucima koji, često, ostaju najbolji u celom danu. Od jutros šećerom hranim neku dozlaboga gladnu neman u sebi. Ne znam o čemu se radi, nisam se jedila. Treba joj to.

Ako potisneš neprijatne emocije, i sve druge će se sakriti. Niko ti ne kaže da u nekim godinama postaješ težak. Ne fizički. Pa ni karakterom. Nego da gde god kreneš, šta god da radiš nosiš sa sobom teret iskustava, odluka, izbora, saznanja i da to te čini inertnim. Ostalo odradi Njutn. U magnovenju i disbalansu uspostavljaš logiku i red dok vreme nestaje. U potrazi za stalnim izvorom nezadovoljstva i ogorčenosti. Tu se plamen radosti ne prima. Obradiće to na svoj način mozak, grudi, kosti. Ali, šta će naposletku ostati? Moraš da kažeš šta imaš i da te neko čuje i pokuša da razume. Sve ostalo su priče za decu. Kad se sve uznemiri i uskovitla, bitno je naći žišku. Tu jednu tačku koja će biti nepokretna šta god se dešava i na koju će biti usmerena pažnja.

Radoje Domanović nas je toliko dobro poznavao da se od takve spoznaje propio i umro. Petar Kočić, koji nas je isto tako dobro poznavao, život je završio u duševnoj bolnici. I sad se nameće zaključak da smo toliko teški, da poštenom i pametnom čoveku ostaje da se propije ili poludi među nama!

Tako se preživljavaju bure. Opet učim da hodam, u sebi. Svet je prepun ivica, ali ruke koje su nekad pomagale nikad nisu nestale. Lako je hodati kad je vreme pobeđeno. Ponekad i hod u najtoplijoj obući učini noge hladnim kao led. Toplini ne doprinosi okruženje i okolnosti, već damar u nama. Samo mu ne dozvoliti da se ugasi. Samo to, a to je najteže.

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sedi kraj reke i dozvoli vodi da zaboravi umesto tebe. Liturgija kamena i vode. U svetu koji juri da sačuva, da zadrži, da pobedi vreme, važno je podsetiti se da se lepota nalazi u propadanju listova, u poslednjem gutljaju čaja, u ćutanju posle poslednje rečenice… Ne treba bežati od prolaznosti. Treba joj se nakloniti. Jer dok prolazi… mi postojimo.

P.S. Samo tiha mesta… bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Neprohodne misli kao mrakovi, tušta ih i tma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoje te dobre namjere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte

 

Dobar dan dugodnevici i početku leta. Sedim u jednom lokalu pre podne, uz gusti sok i najgorču crnu, bukvalno kao treća za stolom, za kojim su dva starija, fina gospodina. Takoreći prisluškujem zanimljiv razgovor, što nije ok, al’ ipak to ponekad radim. Njima je prijalo. Odlazim uz srdačan pozdrav. Malo mi je falilo da pitam kad nastavljamo. Postoje te dobre namere koje te malo guraju preko granice zone udobnosti. Te su od najbolje sorte. Mislim se, još je Aristotel pisao da postoje tri vrste ljudi: živi, mrtvi i oni koji su na moru. Dobro, pisao je i o prirodnom, telesnom i duhovnom čoveku, ali to sada nije tema.

Volim rutinu. Daje mi sigurnost. Znam da se ona mora povremeno razbijati, da me ne bi pojela. Ti pokušaji uglavnom propadaju, ali ne odustajem. Budala je budala.

Progutane reči goje. Provereno. Zato što su gorke i traže nešto slatko da bi se preživele. Zato ih valja reći u vetar, jer vetar leti duva kroz tebe, kao da krade tajne i nosi komšiji.

Isprobavala sam danas neke stare šešire. U ogledalu sam videla sve one moje pretke gegule kojima su uši držale šajkaču da im ne padne na oči. Nije krv voda. Nije mozak pozaboravljao ono što je znao i zašao u tamni vilajet stalne brige, preračunavanja i bavljenja svakodnevnom rutinom zato što ne ume bolje, nego zato što sam ga pustila. Odrasle godine su mi proletele kao brzi voz u noći, bljesne samo poneki prozor. Detinjstvo je bilo putovanje po jasnom danu, prepuno slika i boja. Dovoljno sam hrabra da izgubim ono što me neće.

Preplavi me strah uvek kad naše reči narastu do ćutanja. Nisam od onih spokojnih, sigurnih, pa da znam da ovog puta to možda neće postati muk. Nisam od onih kojima su ćutanja na listi životnih potrepština. Mirnija sam nekako kad koristimo reč. Zato nam je i data, zar ne?

Volim kasne noćne i rane jutarnje sate, jer mi pružaju neprocenjiv osećaj staloženosti, bistrine i mira. Moje bezbedno mesto. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budi slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je neopoziva i konačna.

Eto tako, ponekad umem da pretvorim misli u ptičice, pa ih okupam u baricama i zasitim ih najsitnijim mrvicama.

P.S. Skupili mi se razni mrakovi, valjda je zbog pranja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo