Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Odsustvo vizije i elementarne logike pustoši šume

Objavljeno prije

na

Ukoliko nova vlast hoće  da riješi ove probleme i ubrza pristup EU, ona će tokom narednih nekoliko mjeseci uvesti moratorijum na koncesioni sistem, preispitati sve koncesione ugovore za šume, oformiti preduzeće za sječu i izvlačenje stabala i preorganizovati sistem sprečavanja i gašenja šumskih požara

 

MONITOR: U analizi koju ste nedavno predstavili Šumarstvo – alternative razvoja Crne Gore iznijeli ste podatke o brojnim problemima odnosa prema jednom od najvećih resursa ove države – šumama koje čine oko 70 odsto teritorije Crne Gore. Zapanjujući su podaci o požarima?

IKOVIĆ: Prije par decenija, protivpožarne službe sa slabim vodenim pumpama malog pritiska i protoka mogle su samo da nemoćno gledaju divljanje vatrenih stihija u nadi da se neće približiti nekom naseljenom mjestu. Zahvaljujući razvoju tehnologije danas su nam za tadašnje vrijeme nepristupačna mjesta dostupna. I pored toga u prošlosti smo imali mnogo manje spaljenih šuma nego danas.

Od 1955. do 1985. godine u Crnoj Gori je opožareno oko 155 km2 šuma, dok je samo 2017. godine spaljeno duplo više šuma i šumskog zemljišta. Podaci Uprave za šume ukazuju da je u periodu 2012-2018. godine opožareno preko 346 km2 šuma (površina opštine Mojkovac), a šteta je procijenjena u visini od 6.492.496 eura. To znači da je šteta od požara po hektaru oko 190 eura. Da je izgorelo toliko pašnjaka, samo vrijednost stočne hrane (sijena) bi bila mnogo viša. To potvrđuje da je ova procjena urađena proizvoljno i neodgovorno. Ako bismo računali štetu po jednom od ustaljenih evropskih modela, štete nastale od šumskih požara u Crnoj Gori za period od 2012. do 2018. bi iznosile oko 700 miliona eura ukoliko je tačna evidencija opožarenih površina. Za isti ovaj period od 2012. do 2018. Uprava za šume je ostvarila prihod od oko 35 miliona eura. Znači da najviše za deset godina u Crnoj Gori izgori toliko šume koliko vrijedi izgradnja čitavog auto-puta.

Stepen nebrige i neodgovornosti prema prostoru oslikavaju podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFIS) po kojem je u Crnoj Gori 2017. godine opožareno najmanje tri puta više šuma nego u Grčkoj, dva puta više nego u Makedoniji i oko 500 puta više nego u Sloveniji.

Sa druge strane, budžet Sektora za vanredne situacije (MUP) tokom posljednjih 10 godina se povećava, a gubici od požara se ne smanjuju, čak postaju veći. Svi ovi podaci govore ne samo o odsustvu vizije nego i elementarne logike.


MONITOR: Uloga koncesionara ocijenjena je kao negativna. Koje su sve mane ovakvog gazdovanja od strane nadležnih, prvenstveno Uprave za šume?

IKOVIĆ: Koncesioni sistem gazdovanja šumama ovakav kakav je danas uveden je 2007. godine. Stvoren je sistem gdje koncesionar sam sebi organizuje sječu stabala, njihovo izvlačenje, dalji transport i minimalnu preradu. Svima je jasno da je sistem koncesija neefikasan i neprofitabilan.

Pored stabala dobrog kvaliteta doznačena su stabla lošeg kvaliteta (zakržljala, bolesna, oštećena), koja treba ukloniti radi sprječavanja širenja šumskih bolesti i stvaranja prostora za formiranje i rast zdravih stabala. Kako je cijena stabala lošeg kvaliteta niska, korisnik šuma izbjegava sječu ovih stabala, a koja su označena od strane inženjera Uprave za šume. U isto vrijeme koncesionar eksploatiše stabla dobrog kvaliteta, često i ona koja nijesu doznačena, što u konačnom rezultira pojavom ubrzanog obolijevanja šume, a onda dugoročnim gubicima. Drvni sortimenti se izvlače iz šume na nepropisan način, koristi se teška mehanizacija koja uništava mlada stabla, zemljište, vodene tokove itd. Preko svega toga, koncesionari u Crnoj Gori ne prerađuju ili vrlo malo prerađuju sirovinu u poluproizvode, pa nedostaje finalna proizvodnja. Tako crnogorskoj ekonomiji izmiče iz ruku velika mogućnost koju pruža recimo industrija namještaja. Podsjetimo se, samo smo u posljednjih deset godina uvezli namještaja u vrijednosti od skoro pola milijarde eura.

MONITOR: Postoji li neki model da bi to moglo da se promijeni?

IKOVIĆ: Rješenje uvijek postoji, samo je pitanje volje i riješenosti da se rješenje primijeni. Potrebno je preokrenuti kompletnu situaciju. Sječu i izvlačenje stabala treba da vrši državna firma. Organizovati lokalnu drvoprerađivačku industriju čiji nosioci treba da budu lokalno stanovništvo koje će biti pomognuto, podstaknuto od strane države.

MONITOR: Predložili ste rješenja koja bi obezbijedila bolju zaštitu šuma ali i brojne ekonomske koristi.

IKOVIĆ: Potrebno je da požarima upravlja čovjek (institucija koju smo platili) a ne vremenske prilike. Zato treba usavršiti sistem komunikacije i koordinacije, obavještavanja i uzbunjivanja, uraditi procjene rizika od požara, uvesti u sistem praćenja nadzorne kamere, dronove i avione, angažovati 200 sezonskih radnika u cilju sprječavanja širenja požara i organizovati dobrovoljne jedinice za gašenje požara. Uz sve to nužno je subvencionirati mještane koji žive u blizini šuma kako bi bili prva linija odbrane u čuvanju šuma.

Da bi preokrenuli situaciju po pitanju eksploatacije šuma i njhovog zdravstvenog stanja potrebno je uvesti moratorijum na koncesioni sistem i raskinuti sve koncesione ugovore čija primjena je izazvala ekonomske gubitke i pad zdravstvenog stanja šuma. Zatim treba primijeniti međunarodnu sertifikaciju za drvo iz održivih šuma.

Potrebno je dati podršku i podsticaj lokalnom stanovništvu – malim i srednjim preduzećima za pokretanje finalne proizvodnje. Na ovaj način bi se obezbijedilo zapošljavanje lokalnog stanovništva i podstakao ekonomski razvoj.

Uvođenje moratorijuma na koncesioni sistem ne podrazumijeva smanjivanje već povećanje broja zaposlenih. Ovo može biti ostvareno na više načina. U najkraćem: prevođenjem izdanačkih (lošijih šuma) u visoke šume, formiranjem centara za dobijanje finalnih drvnih proizvoda, proizvodnjom peleta od biomase dobijene stvaranjem visokih šuma, organizovanjem rasadničke proizvodnje, uvođenjem revirnog sistema gazdovanja šumama, formiranjem otkupnih i prerađivačkih centara za šumske plodove, te promocija i korišćenje šuma u rekreativne i turističke svrhe.

Za sve ovo je potreban efikasan menadžment sa jasnom vizijom i znanjem u nadležnim institucijama koji je nažalost iz mnogo razloga na nivou koji je daleko od zadovoljavajućeg.

MONITOR: Očekujete li da će rad na Poglavlju 27 dovesti do poboljšanja kada je u pitanju zaštita šuma, ali i drugih ekoloških problema?

IKOVIĆ: Ukoliko nova vlast iskreno teži da riješi ove probleme i ubrza pristup Evropskoj uniji, ona će tokom narednih nekoliko mjeseci uvesti moratorijum na koncesioni sistem, preispitati sve koncesione ugovore za šume, oformiti preduzeće za sječu i izvlačenje stabala i preorganizovati sistem sprječavanja i gašenja šumskih požara.

 

Kako se riješiti zagađenja

MONITOR: Svakodnevna mjerenja pokazuju alarmantno zagađenje u mnogim gradovima u Crnoj Gori. Karte zagađenja pokazuju da je naš region što se tiče zagađenja vazduha crna rupa Evrope. Ima li rješenja za problem koji nas bukvalno guši?

IKOVIĆ: Kada građanin prijavi paljenje guma, a institucija istog dana riješi problem i privede počinioca tada ćemo mnogo bolje disati. Nadam se da se neće nastaviti praksa privođenja građana koji brane grad od onih koji pale otpad. Drugi način je da zelenilo dominira nad zgradama, a ne obrnuto. Treći način je regulacija saobraćaja. Za početak funkcioneri da idu na posao biciklom, eventualno javnim prevozom.

Kad je u pitanju grijanje, prazan džep i poluprazan stomak vas primoravaju da se grijete na ono što je najjeftinije iako to nije dobro za našu djecu. Ukoliko bismo iskoritili sirovine i potencijale koje imamo u šumarstvu, najmanje svako treće domaćinstvo u Crnoj Gori bi se moglo grijati na pelet. Tako bismo mogli ukinuti grijanje na ugalj, imali bismo čistiji vazduh i manju potrošnju struje. Sve je ovo izvodljivo ukoliko država podstakne instaliranje sistema za grijanje na pelet i organizuje proizvodnju namještaja, peleta… Na sličan način treba podstaći instaliranje solarnih panela, a seoska domaćinstva treba pomoći i montiranjem malih vjetroelektrana.

Svako domaćinstvo koje postavlja termoizolaciju na svom objektu ili instalira solarne panele ili vjetroelektrane treba da bude oslobođeno dijela poreza.

Treba se ugledati na gradove koji konstantno rade na unapređenju kvaliteta vazduha i korišćenja javnih površina. Ako živite u centru Ljubljane, automobil morate parkirati izvan centra u podzemnoj garaži. Centar grada je otvoren samo za pješake, bicikliste, autobuse, taksi na električni pogon i obezbijeđen je besplatan prevoz invalidnim licima i majkama sa djecom. To nije otjeralo lokalne investitore već je povećalo poslovanje, a turizam je porastao.

Ljubljana je napravila veliki podzemni parking, parking se plaća ali je prevoz do centra grada besplatan. Uspostavili su saradnju po pitanju javnog prevoza sa okolnim gradovima. 1/3 prevoza se obavlja javnim prevozom, 1/3 nemotronim sredstvima i 1/3 privatnim vozilima.

Klimatizovana zgrada visokokvalitetnog dizajna može obezbijediti dugoročno zdravo i atraktivno stanovanje. U Njemačkoj se ulaže 50 do 100 eura po metru kvadratnom stambenog prostor u cilju dobijanja zgrade nulte energije. Takve zgrade mogu da zadovolje sve ili veći dio svojih potreba za energijom samo zahvaljujući suncu ili vjetru.

Dakle, uspješnih primjera iz drugih zemalja ne fali, ali za sada fali ideje i volje. Da bi se to promijenilo moramo da shvatimo da to baš od nas zavisi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo