Povežite se sa nama

INTERVJU

VUK IKOVIĆ, BIOLOG, ORGANIZACIJA KOD: Odsustvo vizije i elementarne logike pustoši šume

Objavljeno prije

na

Ukoliko nova vlast hoće  da riješi ove probleme i ubrza pristup EU, ona će tokom narednih nekoliko mjeseci uvesti moratorijum na koncesioni sistem, preispitati sve koncesione ugovore za šume, oformiti preduzeće za sječu i izvlačenje stabala i preorganizovati sistem sprečavanja i gašenja šumskih požara

 

MONITOR: U analizi koju ste nedavno predstavili Šumarstvo – alternative razvoja Crne Gore iznijeli ste podatke o brojnim problemima odnosa prema jednom od najvećih resursa ove države – šumama koje čine oko 70 odsto teritorije Crne Gore. Zapanjujući su podaci o požarima?

IKOVIĆ: Prije par decenija, protivpožarne službe sa slabim vodenim pumpama malog pritiska i protoka mogle su samo da nemoćno gledaju divljanje vatrenih stihija u nadi da se neće približiti nekom naseljenom mjestu. Zahvaljujući razvoju tehnologije danas su nam za tadašnje vrijeme nepristupačna mjesta dostupna. I pored toga u prošlosti smo imali mnogo manje spaljenih šuma nego danas.

Od 1955. do 1985. godine u Crnoj Gori je opožareno oko 155 km2 šuma, dok je samo 2017. godine spaljeno duplo više šuma i šumskog zemljišta. Podaci Uprave za šume ukazuju da je u periodu 2012-2018. godine opožareno preko 346 km2 šuma (površina opštine Mojkovac), a šteta je procijenjena u visini od 6.492.496 eura. To znači da je šteta od požara po hektaru oko 190 eura. Da je izgorelo toliko pašnjaka, samo vrijednost stočne hrane (sijena) bi bila mnogo viša. To potvrđuje da je ova procjena urađena proizvoljno i neodgovorno. Ako bismo računali štetu po jednom od ustaljenih evropskih modela, štete nastale od šumskih požara u Crnoj Gori za period od 2012. do 2018. bi iznosile oko 700 miliona eura ukoliko je tačna evidencija opožarenih površina. Za isti ovaj period od 2012. do 2018. Uprava za šume je ostvarila prihod od oko 35 miliona eura. Znači da najviše za deset godina u Crnoj Gori izgori toliko šume koliko vrijedi izgradnja čitavog auto-puta.

Stepen nebrige i neodgovornosti prema prostoru oslikavaju podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFIS) po kojem je u Crnoj Gori 2017. godine opožareno najmanje tri puta više šuma nego u Grčkoj, dva puta više nego u Makedoniji i oko 500 puta više nego u Sloveniji.

Sa druge strane, budžet Sektora za vanredne situacije (MUP) tokom posljednjih 10 godina se povećava, a gubici od požara se ne smanjuju, čak postaju veći. Svi ovi podaci govore ne samo o odsustvu vizije nego i elementarne logike.


MONITOR: Uloga koncesionara ocijenjena je kao negativna. Koje su sve mane ovakvog gazdovanja od strane nadležnih, prvenstveno Uprave za šume?

IKOVIĆ: Koncesioni sistem gazdovanja šumama ovakav kakav je danas uveden je 2007. godine. Stvoren je sistem gdje koncesionar sam sebi organizuje sječu stabala, njihovo izvlačenje, dalji transport i minimalnu preradu. Svima je jasno da je sistem koncesija neefikasan i neprofitabilan.

Pored stabala dobrog kvaliteta doznačena su stabla lošeg kvaliteta (zakržljala, bolesna, oštećena), koja treba ukloniti radi sprječavanja širenja šumskih bolesti i stvaranja prostora za formiranje i rast zdravih stabala. Kako je cijena stabala lošeg kvaliteta niska, korisnik šuma izbjegava sječu ovih stabala, a koja su označena od strane inženjera Uprave za šume. U isto vrijeme koncesionar eksploatiše stabla dobrog kvaliteta, često i ona koja nijesu doznačena, što u konačnom rezultira pojavom ubrzanog obolijevanja šume, a onda dugoročnim gubicima. Drvni sortimenti se izvlače iz šume na nepropisan način, koristi se teška mehanizacija koja uništava mlada stabla, zemljište, vodene tokove itd. Preko svega toga, koncesionari u Crnoj Gori ne prerađuju ili vrlo malo prerađuju sirovinu u poluproizvode, pa nedostaje finalna proizvodnja. Tako crnogorskoj ekonomiji izmiče iz ruku velika mogućnost koju pruža recimo industrija namještaja. Podsjetimo se, samo smo u posljednjih deset godina uvezli namještaja u vrijednosti od skoro pola milijarde eura.

MONITOR: Postoji li neki model da bi to moglo da se promijeni?

IKOVIĆ: Rješenje uvijek postoji, samo je pitanje volje i riješenosti da se rješenje primijeni. Potrebno je preokrenuti kompletnu situaciju. Sječu i izvlačenje stabala treba da vrši državna firma. Organizovati lokalnu drvoprerađivačku industriju čiji nosioci treba da budu lokalno stanovništvo koje će biti pomognuto, podstaknuto od strane države.

MONITOR: Predložili ste rješenja koja bi obezbijedila bolju zaštitu šuma ali i brojne ekonomske koristi.

IKOVIĆ: Potrebno je da požarima upravlja čovjek (institucija koju smo platili) a ne vremenske prilike. Zato treba usavršiti sistem komunikacije i koordinacije, obavještavanja i uzbunjivanja, uraditi procjene rizika od požara, uvesti u sistem praćenja nadzorne kamere, dronove i avione, angažovati 200 sezonskih radnika u cilju sprječavanja širenja požara i organizovati dobrovoljne jedinice za gašenje požara. Uz sve to nužno je subvencionirati mještane koji žive u blizini šuma kako bi bili prva linija odbrane u čuvanju šuma.

Da bi preokrenuli situaciju po pitanju eksploatacije šuma i njhovog zdravstvenog stanja potrebno je uvesti moratorijum na koncesioni sistem i raskinuti sve koncesione ugovore čija primjena je izazvala ekonomske gubitke i pad zdravstvenog stanja šuma. Zatim treba primijeniti međunarodnu sertifikaciju za drvo iz održivih šuma.

Potrebno je dati podršku i podsticaj lokalnom stanovništvu – malim i srednjim preduzećima za pokretanje finalne proizvodnje. Na ovaj način bi se obezbijedilo zapošljavanje lokalnog stanovništva i podstakao ekonomski razvoj.

Uvođenje moratorijuma na koncesioni sistem ne podrazumijeva smanjivanje već povećanje broja zaposlenih. Ovo može biti ostvareno na više načina. U najkraćem: prevođenjem izdanačkih (lošijih šuma) u visoke šume, formiranjem centara za dobijanje finalnih drvnih proizvoda, proizvodnjom peleta od biomase dobijene stvaranjem visokih šuma, organizovanjem rasadničke proizvodnje, uvođenjem revirnog sistema gazdovanja šumama, formiranjem otkupnih i prerađivačkih centara za šumske plodove, te promocija i korišćenje šuma u rekreativne i turističke svrhe.

Za sve ovo je potreban efikasan menadžment sa jasnom vizijom i znanjem u nadležnim institucijama koji je nažalost iz mnogo razloga na nivou koji je daleko od zadovoljavajućeg.

MONITOR: Očekujete li da će rad na Poglavlju 27 dovesti do poboljšanja kada je u pitanju zaštita šuma, ali i drugih ekoloških problema?

IKOVIĆ: Ukoliko nova vlast iskreno teži da riješi ove probleme i ubrza pristup Evropskoj uniji, ona će tokom narednih nekoliko mjeseci uvesti moratorijum na koncesioni sistem, preispitati sve koncesione ugovore za šume, oformiti preduzeće za sječu i izvlačenje stabala i preorganizovati sistem sprječavanja i gašenja šumskih požara.

 

Kako se riješiti zagađenja

MONITOR: Svakodnevna mjerenja pokazuju alarmantno zagađenje u mnogim gradovima u Crnoj Gori. Karte zagađenja pokazuju da je naš region što se tiče zagađenja vazduha crna rupa Evrope. Ima li rješenja za problem koji nas bukvalno guši?

IKOVIĆ: Kada građanin prijavi paljenje guma, a institucija istog dana riješi problem i privede počinioca tada ćemo mnogo bolje disati. Nadam se da se neće nastaviti praksa privođenja građana koji brane grad od onih koji pale otpad. Drugi način je da zelenilo dominira nad zgradama, a ne obrnuto. Treći način je regulacija saobraćaja. Za početak funkcioneri da idu na posao biciklom, eventualno javnim prevozom.

Kad je u pitanju grijanje, prazan džep i poluprazan stomak vas primoravaju da se grijete na ono što je najjeftinije iako to nije dobro za našu djecu. Ukoliko bismo iskoritili sirovine i potencijale koje imamo u šumarstvu, najmanje svako treće domaćinstvo u Crnoj Gori bi se moglo grijati na pelet. Tako bismo mogli ukinuti grijanje na ugalj, imali bismo čistiji vazduh i manju potrošnju struje. Sve je ovo izvodljivo ukoliko država podstakne instaliranje sistema za grijanje na pelet i organizuje proizvodnju namještaja, peleta… Na sličan način treba podstaći instaliranje solarnih panela, a seoska domaćinstva treba pomoći i montiranjem malih vjetroelektrana.

Svako domaćinstvo koje postavlja termoizolaciju na svom objektu ili instalira solarne panele ili vjetroelektrane treba da bude oslobođeno dijela poreza.

Treba se ugledati na gradove koji konstantno rade na unapređenju kvaliteta vazduha i korišćenja javnih površina. Ako živite u centru Ljubljane, automobil morate parkirati izvan centra u podzemnoj garaži. Centar grada je otvoren samo za pješake, bicikliste, autobuse, taksi na električni pogon i obezbijeđen je besplatan prevoz invalidnim licima i majkama sa djecom. To nije otjeralo lokalne investitore već je povećalo poslovanje, a turizam je porastao.

Ljubljana je napravila veliki podzemni parking, parking se plaća ali je prevoz do centra grada besplatan. Uspostavili su saradnju po pitanju javnog prevoza sa okolnim gradovima. 1/3 prevoza se obavlja javnim prevozom, 1/3 nemotronim sredstvima i 1/3 privatnim vozilima.

Klimatizovana zgrada visokokvalitetnog dizajna može obezbijediti dugoročno zdravo i atraktivno stanovanje. U Njemačkoj se ulaže 50 do 100 eura po metru kvadratnom stambenog prostor u cilju dobijanja zgrade nulte energije. Takve zgrade mogu da zadovolje sve ili veći dio svojih potreba za energijom samo zahvaljujući suncu ili vjetru.

Dakle, uspješnih primjera iz drugih zemalja ne fali, ali za sada fali ideje i volje. Da bi se to promijenilo moramo da shvatimo da to baš od nas zavisi.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo