Povežite se sa nama

INTERVJU

Rastko Močnik, sociolog, Ljubljana: Budućnost će biti socijalizam – ili je neće biti

Objavljeno prije

na

Do pravih promjena će doći kad se pojave stranke sa programom izlaska iz kapitalizma. A kao što smo naučili iz istorije, takav izlazak nije moguć samo u jednoj zemlji

 

MONITOR: Nastaje li u pandemiji  kovid-19 neka nova vrsta društvenosti? Edgar Moren se, proljetos, u intervjuu Mondu, ponadao da ćemo postići viši stepen solidarnosti na globalnom planu. Čemu se Vi nadate?

MOČNIK: Najjasnije se pokazuje šta je valjano u našoj sadašnjoj društvenosti. Pokazalo se da se samo javno zdravstvo može suprotstaviti epidemiji. Da nam trebaju javni vrtići i javne škole. Da kapitalistička privreda ne može odbraniti radnicu i radnika od epidemije, jer traži da rade u nepovoljnim uslovima i kad im preti neposredna opasnost od zaraze. Vidimo da je politika privatizacije i podređivanja zahtevima transnacionalnog kapitala i njegovih imperijalističkih slugu bila pogrešna. Nadam se da će to uvideti i oni koji odlučuju.

MONITOR: Moren, u istom intervjuu, govori o prihvatanju neizvjesnosti kao neke vrste „nove izvjesnosti“ što nam je pandemijska kriza nametnula kao imperativ i simbol budućnosti. Može li to postati novim „smislom“?

MOČNIK: Od neizvesnosti možemo se osigurati racionalnom koordinacijom društvenih delatnosti i dugoročnim predviđanjem rizika. Trebalo bi napustiti dogmu da je tržište najbolji ili jedini mehanizam za koordinaciju društva. Dugoročne strategije mogu određivati samo društvene zajednice i države, a ne pojedina preduzeća u borbi za profit ili političke stranke u borbi za vlast. Znači, treba menjati i privredni i politički sistem.

MONITOR: Pojava epidemije u Vuhanu, u Kini, bacila je veliko svjetlo na Kinu, sistem koji tamo vlada, ali i na ekonomsku globalizaciju čiji je Kina možda najbolji primjer. Da li je Kina zaista „profitirala“ od toga što je iskoristila priliku koju joj je ponudio neoliberalni kapitalizam?

MOČNIK: Uspon Kine bio je nekako „nužan“. Sociolog Andre Gunder Frank već je krajem devedesetih godina 20. veka razvio teoriju da je navodni „uspon Zapada“ bio samo druga strana dvestagodišnje krize istočno-azijske privrede. I bez tako radikalnih hipoteza moglo se predvideti da će zemlja sa više od milijarde ljudi, koja inteligentno kombinuje plansku privredu i tržište, pre ili kasnije preuzeti svetsko vođstvo. Do toga je ipak došlo ranije nego što se očekivalo. Mudrost Kine bila je u tome da se postepeno uklapala u svetski sistem, u svakom momentu samo onoliko koliko su joj dopuštale njene objektivne mogućnosti. Nadovezala se na najnaprednije sektore svetske ekonomije i time se osposobila da uđe u svetsku trgovinu u momentu kada je neoliberalna „slobodna trgovina“ omogućila neometanu ekspanziju kineskog izvoza. Slobodna trgovina uvek koristi najjačim partnerima. Kina je to iskoristila – ali se pre toga osposobila da bude na razini istorijske prilike.

MONITOR: Ima onih koji Vas smatraju „euroskeptikom“, ali čini mi se to nedovoljnim da bi se objasnio Vaš odnos prema EU kao „suplementarnoj kategoriji“. U Vašim radovima pominjete da su evropske nacionalne države danas postale „identitetske zajednice“. Da li to važi samo za zemlje tzv. Nove Evrope?

MOČNIK: Posle surovog obračuna sa Sirizinom vladom u Grčkoj nema više dvojbe da je Evropska unija oruđe razvijenih zemalja evropskog severa i zapada za iskorištavanje i podređivanje južnih i istočnoevropskih zemalja. Pošto je nekadašnja jezgra svetskog kapitalizma (Zapadna Evropa, SAD-Kanada) u krizi i verovatno u konačnom opadanju, te države sad stvaraju nove kolonije u svojoj bliskoj okolini. Među novim kolonijama su i naše zemlje, a EU je instrument neokolonijalne politike. Društveni odgovor na kolonizaciju na rubovima, a i na krizu u središtu, zaista su „identitetske zajednice“. Dok su nacije bile društva barem pravno ravnopravnih i slobodnih ljudi, kulturno i politički pluralističke – identitetske zajednice sabijaju svoje redove, kontrolišu članice i članove, discipliniraju ih, neprijateljski se odnose prema drugim identitetskim zajednicama. To je odgovor na globalnu konkurenciju između država i regija – ali odgovor pod vladavinom kapitalističkih ili kompradorskih lokalnih vlastodržaca. Odgovor koji ne otvara perspektivu i zatvara nas u sukobe između naroda čiji su objektivni interesi ipak zajednički – naime izlazak iz tog stanja rata svih protiv svih.

MONITOR: Grčka dužnička kriza, za vrijeme Sirizine vlade, za Vas je primjer odnosa „Sjevera“ prema „Jugu“ u EU, vrlo bogatih država prema onima koje su pokušavale da „uhvate korak“. Odluke tadašnje vlade kojom je dominirala ljevičarska Siriza, bile su prilično kontroverzne. Šta se događa sa ljevicom na bogatijem sjeveru EU i u Velikoj Britaniji?

MOČNIK: Narod Grčke bio je spreman na konfrontaciju sa birokratijom Evropske unije. Ali je Siriza bila heterogena koalicija i nije bila sposobna da volju naroda prevede u uspešnu politiku. Parlamentarna levica u Evropi problematična je već od 1968. godine kad je sabotirala radničku i studentsku pobunu. U devedesetim godinama 20. veka socijaldemokrate su bili na vlasti u zemljama Zapadne Evrope – a uveli su neoliberalne reforme. Nedavno je Korbina u Velikoj Britaniji minirala laburistička partijska nomenklatura. U Evropi, levica je danas van parlamenata, čak i van institucija, ali nudi vrlo dobre teorijske analize i predloge konkretnih politika. Nažalost nema institucionalnu moć i teško prodire u javnost, upravo jer je blokiraju etablirane ustanove – univerziteti, instituti, vladajući mediji.

MONITOR: Senator Berni Sanders je imao veoma uspješnu kampanju za nominaciju Demokrata, ali je nije dobio. Mnogo mladih ljudi ga je podržalo. Sada savjetuje izabranom predsjedniku Džou Bajdenu, da „ne odbacuje progresivce“ dok bira ljude za svoju administraciju. Vidite li mogućnost da se nešto iz Sandersove agende „preseli“ u Bajdenovu?

MOČNIK: To bi bilo iznenađenje, pošto je i Sandersa, kao Korbina, izbacila iz igre „njegova vlastita“ stranačka nomenklatura. U SAD politiku prave kapitalski lobiji, i od Bajdena možemo očekivati samo konsistentniji američki imperijalizam od Trampovog.

MONITOR: Prije dvije  godine je osnovana Progresivna internacionala na Sanders institutu. Jedan od njenih osnivača je i bivši član Sirize Janis Varufakis. U toj internacionali su i Noam Čomski, Naomi Klajn, ali i slovenačka Ljevica i Ne davimo Beograd… Jedan od njihovih ciljeva je i priprema svijeta za postkapitalističko vrijeme. Vi ste negdje rekli da nije jasno kakvo bi to vrijeme moglo biti?

MOČNIK: Ne verujem u ove elitističke inicijative. Istoriju prave mase. Što se budućnosti tiče, nekad smo navodili izreku Roze Luksemburg: „Ili prelaz u socijalizam ili povratak u barbarizam“. Danas treba reći: „Budućnost će biti socijalizam – ili je neće biti“. Kapitalizam će uništiti planetu, ako ga ne zaustavimo na vreme.

MONITOR: Ima promjena i na Balkanu: u Crnoj Gori  istorijska smjena vlasti, u BiH, poslije nedavnih lokalnih izbora, ozbiljne naznake da se krnji moć Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Na vlast dolaze ljudi bez većeg upravljačkog iskustva, neki i mladi po godinama. Kako Vi vidite te promjene?

MOČNIK: U našim državama živimo pod režimom partitokratije. Vladaju stranke, ne narod. U tim okolnostima prosečni birač i biračica obično glasaju za opoziciju. Znači da su dugovečne stranačke vladavine iznimka, normalna je alternacija. U Bosni i Hercegovini etnički ključ je institucionalizovan u Ustavu, i etničke stranke imaju sistemsku prednost. Ali ni alternacija ne donosi nešto bitno bolje. Možda smanji korupciju, neće dopuštati ekscese – ali ne probija politički horizont neoliberalizma ni društveni kavez perifernog kapitalizma. Do pravih promena će doći kad se pojave stranke sa programom izlaska iz kapitalizma. A kao što smo naučili iz istorije, takav izlazak nije moguć samo u jednoj zemlji.

 

Epidemija se mogla očekivati

MONITOR: U filmu Stivena Soderberga „Zaraza“ iz 2011, ne predviđa se samo pandemija, već se i jasno pokazuje taj začarani krug neoliberalne eksploatacije, koji je koban po čovječanstvo, jer uništava njegovu biološku osnovu – samu prirodu. Koje su to društvene snage koje bi mogle zaustaviti tu entropiju?

MOČNIK: Ironično je da se epidemija ove vrste zaista mogla očekivati. Istraživači su već u prošlosti upozoravali koliko su opasne velike farme gde se u surovim i nehigijenskim uslovima gaje milioni industrijski upotrebljivih životinja. Ne samo na Dalekom istoku nego i u Evropi: zbog zaraze sa mutacijom sadašnjeg virusa u Danskoj su ovog novembra uništili milione minkova koje gaje za krzno. Profitno orijentisana privreda ne može izbeći ovakve ekscese. Opšte rešenje bio bi prelaz na regulisanu privredu, usmerenu na upotrebne vrednosti, dakle izlaz iz kapitalizma. A neposredno rešenje bilo bi napuštanje neoliberalne dogme koju, nažalost, nastavljaju da forsiraju evropski političari i koja je ugrađena čak u pravni red Evropske unije (nezavisnost nacionalnih banaka i Evropske centralne banke, zabrana državne intervencije u privredi, restrikcije na trošenje javnog novca, prinuda da se države zadužuju kod privatnih finansijskih ustanova itd.).

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo