Povežite se sa nama

INTERVJU

Rastko Močnik, sociolog, Ljubljana: Budućnost će biti socijalizam – ili je neće biti

Objavljeno prije

na

Do pravih promjena će doći kad se pojave stranke sa programom izlaska iz kapitalizma. A kao što smo naučili iz istorije, takav izlazak nije moguć samo u jednoj zemlji

 

MONITOR: Nastaje li u pandemiji  kovid-19 neka nova vrsta društvenosti? Edgar Moren se, proljetos, u intervjuu Mondu, ponadao da ćemo postići viši stepen solidarnosti na globalnom planu. Čemu se Vi nadate?

MOČNIK: Najjasnije se pokazuje šta je valjano u našoj sadašnjoj društvenosti. Pokazalo se da se samo javno zdravstvo može suprotstaviti epidemiji. Da nam trebaju javni vrtići i javne škole. Da kapitalistička privreda ne može odbraniti radnicu i radnika od epidemije, jer traži da rade u nepovoljnim uslovima i kad im preti neposredna opasnost od zaraze. Vidimo da je politika privatizacije i podređivanja zahtevima transnacionalnog kapitala i njegovih imperijalističkih slugu bila pogrešna. Nadam se da će to uvideti i oni koji odlučuju.

MONITOR: Moren, u istom intervjuu, govori o prihvatanju neizvjesnosti kao neke vrste „nove izvjesnosti“ što nam je pandemijska kriza nametnula kao imperativ i simbol budućnosti. Može li to postati novim „smislom“?

MOČNIK: Od neizvesnosti možemo se osigurati racionalnom koordinacijom društvenih delatnosti i dugoročnim predviđanjem rizika. Trebalo bi napustiti dogmu da je tržište najbolji ili jedini mehanizam za koordinaciju društva. Dugoročne strategije mogu određivati samo društvene zajednice i države, a ne pojedina preduzeća u borbi za profit ili političke stranke u borbi za vlast. Znači, treba menjati i privredni i politički sistem.

MONITOR: Pojava epidemije u Vuhanu, u Kini, bacila je veliko svjetlo na Kinu, sistem koji tamo vlada, ali i na ekonomsku globalizaciju čiji je Kina možda najbolji primjer. Da li je Kina zaista „profitirala“ od toga što je iskoristila priliku koju joj je ponudio neoliberalni kapitalizam?

MOČNIK: Uspon Kine bio je nekako „nužan“. Sociolog Andre Gunder Frank već je krajem devedesetih godina 20. veka razvio teoriju da je navodni „uspon Zapada“ bio samo druga strana dvestagodišnje krize istočno-azijske privrede. I bez tako radikalnih hipoteza moglo se predvideti da će zemlja sa više od milijarde ljudi, koja inteligentno kombinuje plansku privredu i tržište, pre ili kasnije preuzeti svetsko vođstvo. Do toga je ipak došlo ranije nego što se očekivalo. Mudrost Kine bila je u tome da se postepeno uklapala u svetski sistem, u svakom momentu samo onoliko koliko su joj dopuštale njene objektivne mogućnosti. Nadovezala se na najnaprednije sektore svetske ekonomije i time se osposobila da uđe u svetsku trgovinu u momentu kada je neoliberalna „slobodna trgovina“ omogućila neometanu ekspanziju kineskog izvoza. Slobodna trgovina uvek koristi najjačim partnerima. Kina je to iskoristila – ali se pre toga osposobila da bude na razini istorijske prilike.

MONITOR: Ima onih koji Vas smatraju „euroskeptikom“, ali čini mi se to nedovoljnim da bi se objasnio Vaš odnos prema EU kao „suplementarnoj kategoriji“. U Vašim radovima pominjete da su evropske nacionalne države danas postale „identitetske zajednice“. Da li to važi samo za zemlje tzv. Nove Evrope?

MOČNIK: Posle surovog obračuna sa Sirizinom vladom u Grčkoj nema više dvojbe da je Evropska unija oruđe razvijenih zemalja evropskog severa i zapada za iskorištavanje i podređivanje južnih i istočnoevropskih zemalja. Pošto je nekadašnja jezgra svetskog kapitalizma (Zapadna Evropa, SAD-Kanada) u krizi i verovatno u konačnom opadanju, te države sad stvaraju nove kolonije u svojoj bliskoj okolini. Među novim kolonijama su i naše zemlje, a EU je instrument neokolonijalne politike. Društveni odgovor na kolonizaciju na rubovima, a i na krizu u središtu, zaista su „identitetske zajednice“. Dok su nacije bile društva barem pravno ravnopravnih i slobodnih ljudi, kulturno i politički pluralističke – identitetske zajednice sabijaju svoje redove, kontrolišu članice i članove, discipliniraju ih, neprijateljski se odnose prema drugim identitetskim zajednicama. To je odgovor na globalnu konkurenciju između država i regija – ali odgovor pod vladavinom kapitalističkih ili kompradorskih lokalnih vlastodržaca. Odgovor koji ne otvara perspektivu i zatvara nas u sukobe između naroda čiji su objektivni interesi ipak zajednički – naime izlazak iz tog stanja rata svih protiv svih.

MONITOR: Grčka dužnička kriza, za vrijeme Sirizine vlade, za Vas je primjer odnosa „Sjevera“ prema „Jugu“ u EU, vrlo bogatih država prema onima koje su pokušavale da „uhvate korak“. Odluke tadašnje vlade kojom je dominirala ljevičarska Siriza, bile su prilično kontroverzne. Šta se događa sa ljevicom na bogatijem sjeveru EU i u Velikoj Britaniji?

MOČNIK: Narod Grčke bio je spreman na konfrontaciju sa birokratijom Evropske unije. Ali je Siriza bila heterogena koalicija i nije bila sposobna da volju naroda prevede u uspešnu politiku. Parlamentarna levica u Evropi problematična je već od 1968. godine kad je sabotirala radničku i studentsku pobunu. U devedesetim godinama 20. veka socijaldemokrate su bili na vlasti u zemljama Zapadne Evrope – a uveli su neoliberalne reforme. Nedavno je Korbina u Velikoj Britaniji minirala laburistička partijska nomenklatura. U Evropi, levica je danas van parlamenata, čak i van institucija, ali nudi vrlo dobre teorijske analize i predloge konkretnih politika. Nažalost nema institucionalnu moć i teško prodire u javnost, upravo jer je blokiraju etablirane ustanove – univerziteti, instituti, vladajući mediji.

MONITOR: Senator Berni Sanders je imao veoma uspješnu kampanju za nominaciju Demokrata, ali je nije dobio. Mnogo mladih ljudi ga je podržalo. Sada savjetuje izabranom predsjedniku Džou Bajdenu, da „ne odbacuje progresivce“ dok bira ljude za svoju administraciju. Vidite li mogućnost da se nešto iz Sandersove agende „preseli“ u Bajdenovu?

MOČNIK: To bi bilo iznenađenje, pošto je i Sandersa, kao Korbina, izbacila iz igre „njegova vlastita“ stranačka nomenklatura. U SAD politiku prave kapitalski lobiji, i od Bajdena možemo očekivati samo konsistentniji američki imperijalizam od Trampovog.

MONITOR: Prije dvije  godine je osnovana Progresivna internacionala na Sanders institutu. Jedan od njenih osnivača je i bivši član Sirize Janis Varufakis. U toj internacionali su i Noam Čomski, Naomi Klajn, ali i slovenačka Ljevica i Ne davimo Beograd… Jedan od njihovih ciljeva je i priprema svijeta za postkapitalističko vrijeme. Vi ste negdje rekli da nije jasno kakvo bi to vrijeme moglo biti?

MOČNIK: Ne verujem u ove elitističke inicijative. Istoriju prave mase. Što se budućnosti tiče, nekad smo navodili izreku Roze Luksemburg: „Ili prelaz u socijalizam ili povratak u barbarizam“. Danas treba reći: „Budućnost će biti socijalizam – ili je neće biti“. Kapitalizam će uništiti planetu, ako ga ne zaustavimo na vreme.

MONITOR: Ima promjena i na Balkanu: u Crnoj Gori  istorijska smjena vlasti, u BiH, poslije nedavnih lokalnih izbora, ozbiljne naznake da se krnji moć Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića. Na vlast dolaze ljudi bez većeg upravljačkog iskustva, neki i mladi po godinama. Kako Vi vidite te promjene?

MOČNIK: U našim državama živimo pod režimom partitokratije. Vladaju stranke, ne narod. U tim okolnostima prosečni birač i biračica obično glasaju za opoziciju. Znači da su dugovečne stranačke vladavine iznimka, normalna je alternacija. U Bosni i Hercegovini etnički ključ je institucionalizovan u Ustavu, i etničke stranke imaju sistemsku prednost. Ali ni alternacija ne donosi nešto bitno bolje. Možda smanji korupciju, neće dopuštati ekscese – ali ne probija politički horizont neoliberalizma ni društveni kavez perifernog kapitalizma. Do pravih promena će doći kad se pojave stranke sa programom izlaska iz kapitalizma. A kao što smo naučili iz istorije, takav izlazak nije moguć samo u jednoj zemlji.

 

Epidemija se mogla očekivati

MONITOR: U filmu Stivena Soderberga „Zaraza“ iz 2011, ne predviđa se samo pandemija, već se i jasno pokazuje taj začarani krug neoliberalne eksploatacije, koji je koban po čovječanstvo, jer uništava njegovu biološku osnovu – samu prirodu. Koje su to društvene snage koje bi mogle zaustaviti tu entropiju?

MOČNIK: Ironično je da se epidemija ove vrste zaista mogla očekivati. Istraživači su već u prošlosti upozoravali koliko su opasne velike farme gde se u surovim i nehigijenskim uslovima gaje milioni industrijski upotrebljivih životinja. Ne samo na Dalekom istoku nego i u Evropi: zbog zaraze sa mutacijom sadašnjeg virusa u Danskoj su ovog novembra uništili milione minkova koje gaje za krzno. Profitno orijentisana privreda ne može izbeći ovakve ekscese. Opšte rešenje bio bi prelaz na regulisanu privredu, usmerenu na upotrebne vrednosti, dakle izlaz iz kapitalizma. A neposredno rešenje bilo bi napuštanje neoliberalne dogme koju, nažalost, nastavljaju da forsiraju evropski političari i koja je ugrađena čak u pravni red Evropske unije (nezavisnost nacionalnih banaka i Evropske centralne banke, zabrana državne intervencije u privredi, restrikcije na trošenje javnog novca, prinuda da se države zadužuju kod privatnih finansijskih ustanova itd.).

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo