Povežite se sa nama

INTERVJU

ALMIR TAHIRI, JEDAN OD RIJETKIH VISOKO OBRAZOVANIH ROMA: Glas iz zadnje klupe

Objavljeno prije

na

U velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih

 

Mladi Romi i Egipćani moraju, prije svega, da razmišljaju svojom glavom. Imamo i mi naših grešaka, ali ima i država i zato je potrebna ruka saradnje – kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) politikolog Almir Tahiri.

Uz insistiranje na obrazovanju sve većeg broja mladih iz romske i egipćanske populacije, Tahiri naglašava da i njihova zajednica mora da se odrekne običaja pravdanih tradicijom. Riječ je, prije svega, o ranim ugovorenim i prisilnim brakovima i o nasilju nad ženama. ,,Iako nasilje nad ženama nije dio kulture, običaja i tradicije kod Roma, toga ima i danas. Ne kažem da nema kod neromske zajednice, ali ima i kod nas. Moramo zajedno da se borimo protiv toga”.

Tahiri je jedan od malobrojnih fakultetski obrazovanih Roma u Crnoj Gori. Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom.

– Glavni pokretači u mom obrazovanju, majka, otac i kompletna porodica tjerali su me da se obrazujem, konstantno govoreći da je to krucijalno za moju budućnost. Sa pet godina, uputili su me u predškolsko vaspitanje i na taj način pokušali integrisati u većinsku zajednicu. Moje djetinjstvo je prošlo kao i svako drugo romsko, praćeno stigmatizacijom, diskriminacijom. Ali i mojim konstantnim dokazivanjem da ja zaista mogu, znam, hoću i da nije tako kako drugi misle. Ne mogu da kažem da je bilo lako.  Surova je realnost, da romska djeca sjede u zadnjoj klupi – prisjeća se Tahiri.

Njegov problem je, kaže bio i to što u najranijem periodu nije imao primjer koji bi slijedio.

-Moji roditelji su neobrazovani i kad bih dolazio kući, plakao i govorio da ne želim u školu, jer me djeca maltretiraju i nazivaju pogrdnim imenima, nijesam nailazio na razumijevanje, da me neko uputi da te stvari nijesu normalne, ali da moramo da se borimo sa tim i da to nikad ne prihvatamo.  Nije to krivica mojih roditelja, zato što su oni neemanicipovani, ali su, ipak, dali sve od sebe da me izvedu na pravi put. U srednjoj školi, bilo je blaže što se tiče stigmatizacije i diskriminacije, dok su me na fakultetu lijepo prihvatili. Družili smo se i danas sam u kontaktu sa većinom – kaže Tahiri.

Koliko ocjenjujete važnost školovanja romske i egipćanske populacije na putu njihovog osnaživanja i potpunijeg integrisanja u društvo?

– To mora biti imperativ. Pored osnovnog, zakonom bih uveo i obavezno srednjoškolsko obrazovanje, kao što su to uradile neke zemlje u regionu. Da sva romska djeca pohađaju osnovnu i srednju školu i da budu podstaknuta i da im se razvije svijest o potrebi da idu na fakultet.

Mislim da je na tom planu nedovoljan rad države, ali i nevladinog sektora, koji ne podstiču u dovoljnoj mjeri mlade na dalje školovanje, ne rade sa njima i ohrabruju ih.

Ako je trenutno u osnovnim školama gotovo hiljadu mališana iz RE populacije, a tek svaki deseti upiše srednju školu i nešto više od jednog procenta fakultet, gdje vidite ključne probleme?

-Većina naših roditelja radi u komunalnim preduzećima, ili se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ne generalizujem, ali u velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih. Prije godinu dana, predložio sam jednom lokalnom hotelu da zaposle mog rođenog brata, koji je vrhunski šanker, za to se i školovao. Predložio sam da zaposle i jednog druga, koji je htio da radi običan fizički posao, čišćenje, održavanje higijene, rad u kuhinji, što god, jer ima samo osnovnu školu. Menadžer hotela je odbio, a kasnije  su zaposleni Filipinci.

Šta bi, na osnovu Vašeg iskustva, trebalo uraditi da se više pripadnika RE populacije bolje školuje i adekvatno zaposli?

– Treba nam pružiti šansu.  Imamo iza nas bogatu kulturu staru vjekovima. Samo u mojoj kući se govore četiri jezika, od kojih su dva engleski i njemački. Imate takvih porodica na stotine u Crnoj Gori. Zamislite, ako imate romsko dijete koje već govori nekoliko stranih jezika, koliko ga je lako naučiti još jedan, ili uvesti u stručno osposobljavanje, da bude konobar, kuvar, šanker. Da sjutra bude zaposlen u nekom luksuznom, turističkom hotelu. Gost će zaista imati osjećaj da se nalazi u građanskom, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multikonfesionalnoj zajednici. Da ne govorim kako naši kulinarski specijaliteti mogu dodatno obogatiti  turističku ponudu. Tu je i ekonomski benefit. Ako zaposlite Roma, on neće biti na teretu države, nego će joj doprinositi. Treba samo ekonomski razmišljati, ne mora neko nas da ,,integriše’’ zato što nas voli.

To bi dodatno podstaklo i mlađe generacije, da se  usavršavaju, školuju, jer bi vidjeli pozitivne primjere.

Gdje u tome vidite ulogu države, a gdje nevladinog sektora?

Država treba da pruži ruku saradnje romskim mladim ljudima, koji su emancipovani, školovani, kreativni. Mi volimo Crnu Goru. Nećemo mi nigdje odavde, sviđalo se to mnogima ili ne. Koliko je ova država Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, toliko je i naša. Ja tu vidim rešenje, ako zajedno učestvujemo u kreiranju javnih politika koje bi doprinijele našem položaju. Tu su i međunarodne organizacije, koje bi trebalo da pomognu.

Zar nije apsurd, da je od 2010. do 2020. godine možda petnaestak Roma završilo fakultet.  Ali, ne možemo za to kriviti samo državu. Meni je omogućila stipendiju, studenski dom. Bez te stipendije, nikad ne bih završio fakultet. Ja tu vidim krivicu i u romskom NVO sektoru, jer ne podstiču dovoljno mlade na obrazovanje. Da li je to određena vrsta ljubomore samoprozvanih lidera, ili strah od konkurencije koja bi se stvorila nakon određenog vremena, to je već druga tema. Čast izuzecima, par nevladinih organizacija, koje se zaista trude, angažuju, bore se, ali to nije glas naroda.

Pratim i rad ostalog NVO sektora. Pođite po tim organizacijama po Crnoj Gori što dobijaju određene evropske i državne projekte. Pare za Rome, nigdje zaposlenog Roma. Ili, ako je zaposlen, to bude neki stažista, aktivista, asistent, dobije neku crkavicu. Čisto da se slika u medijima, kao da je on tu. Nećete vi čuti da je negdje neki Rom koordinator u projektu, projekt menadžer…

Sve su glasniji zahtjevi za političku participaciju Roma i Egipćana i takozvanu pozitivnu diskriminaciju koja je primijenjena kod drugih manjina. Kako, kao politikolog gledate na mogućnost da se na nekim narednim izborima Romi i Egipćani pojave sa svojom partijom?

– Mislim da smo politički diskriminisani zato što je jednoj manjinskoj zajednici omogućen smanjen cenzus, a nama nije, iako nas brojčano ima malo više od njih. Ali, to nas ne treba da zaustavi u namjeri da budemo politički aktivni i izađemo na političku scenu.

Mislim da je osnovana jedna politička partija, prije godinu dana. Nije mi poznato zašto nijesu izašli na parlamentarne izbore. To je velika šteta. Mene bi lično radovalo da u budućnosti vidim romsku poilitičku partiju koja će  biti za progres zajednice i obogatiti građansku Crnu Goru. Da u raznim institucijama vidimo zaposlene Rome. U parlamentu, da se čuje glas Roma.

Nardi AHMETOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo