Povežite se sa nama

INTERVJU

ALMIR TAHIRI, JEDAN OD RIJETKIH VISOKO OBRAZOVANIH ROMA: Glas iz zadnje klupe

Objavljeno prije

na

U velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih

 

Mladi Romi i Egipćani moraju, prije svega, da razmišljaju svojom glavom. Imamo i mi naših grešaka, ali ima i država i zato je potrebna ruka saradnje – kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) politikolog Almir Tahiri.

Uz insistiranje na obrazovanju sve većeg broja mladih iz romske i egipćanske populacije, Tahiri naglašava da i njihova zajednica mora da se odrekne običaja pravdanih tradicijom. Riječ je, prije svega, o ranim ugovorenim i prisilnim brakovima i o nasilju nad ženama. ,,Iako nasilje nad ženama nije dio kulture, običaja i tradicije kod Roma, toga ima i danas. Ne kažem da nema kod neromske zajednice, ali ima i kod nas. Moramo zajedno da se borimo protiv toga”.

Tahiri je jedan od malobrojnih fakultetski obrazovanih Roma u Crnoj Gori. Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom.

– Glavni pokretači u mom obrazovanju, majka, otac i kompletna porodica tjerali su me da se obrazujem, konstantno govoreći da je to krucijalno za moju budućnost. Sa pet godina, uputili su me u predškolsko vaspitanje i na taj način pokušali integrisati u većinsku zajednicu. Moje djetinjstvo je prošlo kao i svako drugo romsko, praćeno stigmatizacijom, diskriminacijom. Ali i mojim konstantnim dokazivanjem da ja zaista mogu, znam, hoću i da nije tako kako drugi misle. Ne mogu da kažem da je bilo lako.  Surova je realnost, da romska djeca sjede u zadnjoj klupi – prisjeća se Tahiri.

Njegov problem je, kaže bio i to što u najranijem periodu nije imao primjer koji bi slijedio.

-Moji roditelji su neobrazovani i kad bih dolazio kući, plakao i govorio da ne želim u školu, jer me djeca maltretiraju i nazivaju pogrdnim imenima, nijesam nailazio na razumijevanje, da me neko uputi da te stvari nijesu normalne, ali da moramo da se borimo sa tim i da to nikad ne prihvatamo.  Nije to krivica mojih roditelja, zato što su oni neemanicipovani, ali su, ipak, dali sve od sebe da me izvedu na pravi put. U srednjoj školi, bilo je blaže što se tiče stigmatizacije i diskriminacije, dok su me na fakultetu lijepo prihvatili. Družili smo se i danas sam u kontaktu sa većinom – kaže Tahiri.

Koliko ocjenjujete važnost školovanja romske i egipćanske populacije na putu njihovog osnaživanja i potpunijeg integrisanja u društvo?

– To mora biti imperativ. Pored osnovnog, zakonom bih uveo i obavezno srednjoškolsko obrazovanje, kao što su to uradile neke zemlje u regionu. Da sva romska djeca pohađaju osnovnu i srednju školu i da budu podstaknuta i da im se razvije svijest o potrebi da idu na fakultet.

Mislim da je na tom planu nedovoljan rad države, ali i nevladinog sektora, koji ne podstiču u dovoljnoj mjeri mlade na dalje školovanje, ne rade sa njima i ohrabruju ih.

Ako je trenutno u osnovnim školama gotovo hiljadu mališana iz RE populacije, a tek svaki deseti upiše srednju školu i nešto više od jednog procenta fakultet, gdje vidite ključne probleme?

-Većina naših roditelja radi u komunalnim preduzećima, ili se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ne generalizujem, ali u velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘,,Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice’’. Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih. Prije godinu dana, predložio sam jednom lokalnom hotelu da zaposle mog rođenog brata, koji je vrhunski šanker, za to se i školovao. Predložio sam da zaposle i jednog druga, koji je htio da radi običan fizički posao, čišćenje, održavanje higijene, rad u kuhinji, što god, jer ima samo osnovnu školu. Menadžer hotela je odbio, a kasnije  su zaposleni Filipinci.

Šta bi, na osnovu Vašeg iskustva, trebalo uraditi da se više pripadnika RE populacije bolje školuje i adekvatno zaposli?

– Treba nam pružiti šansu.  Imamo iza nas bogatu kulturu staru vjekovima. Samo u mojoj kući se govore četiri jezika, od kojih su dva engleski i njemački. Imate takvih porodica na stotine u Crnoj Gori. Zamislite, ako imate romsko dijete koje već govori nekoliko stranih jezika, koliko ga je lako naučiti još jedan, ili uvesti u stručno osposobljavanje, da bude konobar, kuvar, šanker. Da sjutra bude zaposlen u nekom luksuznom, turističkom hotelu. Gost će zaista imati osjećaj da se nalazi u građanskom, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multikonfesionalnoj zajednici. Da ne govorim kako naši kulinarski specijaliteti mogu dodatno obogatiti  turističku ponudu. Tu je i ekonomski benefit. Ako zaposlite Roma, on neće biti na teretu države, nego će joj doprinositi. Treba samo ekonomski razmišljati, ne mora neko nas da ,,integriše’’ zato što nas voli.

To bi dodatno podstaklo i mlađe generacije, da se  usavršavaju, školuju, jer bi vidjeli pozitivne primjere.

Gdje u tome vidite ulogu države, a gdje nevladinog sektora?

Država treba da pruži ruku saradnje romskim mladim ljudima, koji su emancipovani, školovani, kreativni. Mi volimo Crnu Goru. Nećemo mi nigdje odavde, sviđalo se to mnogima ili ne. Koliko je ova država Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, toliko je i naša. Ja tu vidim rešenje, ako zajedno učestvujemo u kreiranju javnih politika koje bi doprinijele našem položaju. Tu su i međunarodne organizacije, koje bi trebalo da pomognu.

Zar nije apsurd, da je od 2010. do 2020. godine možda petnaestak Roma završilo fakultet.  Ali, ne možemo za to kriviti samo državu. Meni je omogućila stipendiju, studenski dom. Bez te stipendije, nikad ne bih završio fakultet. Ja tu vidim krivicu i u romskom NVO sektoru, jer ne podstiču dovoljno mlade na obrazovanje. Da li je to određena vrsta ljubomore samoprozvanih lidera, ili strah od konkurencije koja bi se stvorila nakon određenog vremena, to je već druga tema. Čast izuzecima, par nevladinih organizacija, koje se zaista trude, angažuju, bore se, ali to nije glas naroda.

Pratim i rad ostalog NVO sektora. Pođite po tim organizacijama po Crnoj Gori što dobijaju određene evropske i državne projekte. Pare za Rome, nigdje zaposlenog Roma. Ili, ako je zaposlen, to bude neki stažista, aktivista, asistent, dobije neku crkavicu. Čisto da se slika u medijima, kao da je on tu. Nećete vi čuti da je negdje neki Rom koordinator u projektu, projekt menadžer…

Sve su glasniji zahtjevi za političku participaciju Roma i Egipćana i takozvanu pozitivnu diskriminaciju koja je primijenjena kod drugih manjina. Kako, kao politikolog gledate na mogućnost da se na nekim narednim izborima Romi i Egipćani pojave sa svojom partijom?

– Mislim da smo politički diskriminisani zato što je jednoj manjinskoj zajednici omogućen smanjen cenzus, a nama nije, iako nas brojčano ima malo više od njih. Ali, to nas ne treba da zaustavi u namjeri da budemo politički aktivni i izađemo na političku scenu.

Mislim da je osnovana jedna politička partija, prije godinu dana. Nije mi poznato zašto nijesu izašli na parlamentarne izbore. To je velika šteta. Mene bi lično radovalo da u budućnosti vidim romsku poilitičku partiju koja će  biti za progres zajednice i obogatiti građansku Crnu Goru. Da u raznim institucijama vidimo zaposlene Rome. U parlamentu, da se čuje glas Roma.

Nardi AHMETOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo