Povežite se sa nama

INTERVJU

Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: Mir nije samo odsustvo rata

Objavljeno prije

na

Dvije i po decenije reprodukuje se u BiH statični mir kojeg obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva…

 

MONITOR: Da li je bilo nagovještaja da može doći do značajnih promjena poslije nedavno održanih lokalnih izbora u BiH?

ĆURAK: Ovo su ipak bili lokalni izbori i teško je predvidjeti u kojoj će mjeri rezultati uticati na opće izbore 2022. Bitno je da su u Sarajevu, kao glavnom gradu BiH,  stranke opozicije, iako ideološki rastegnute od desnog do lijevog centra, pokazale zavidni nivo jedinstva što im je omogućilo da uvjerljivo poraze SDA, koja je kažnjena za lopovluk, nepotizam, političku korupciju i frustrirajuću nesposobnost u borbi protiv pandemije virusa korona. Hoće li to uticati na distribuciju glasova na općim izborima za dvije godine, pa da ponukani sarajevskim udarom na etnokleptonacionalizam SDA, i u drugim dijelovima zemlje dođe do trijumfa progresivnih političkih opcija, sumnjam.

Pa u entitetu RS i dijelovima Federacije kojima vlada HDZ, nema progresivnih političkih opcija! Izgleda strašno kada to kažete, ali u tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo a ne izgradnja razložne bosanskohercegovačke političke zajednice. Možda smo očekivali da će PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, napustiti politiku krvi i tla ali mlađašnji izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke Stanivuković, u prvim javnim nastupima se istaknuo kao notorni, stari nacionalista, iako nema ni trideset godina. Stidljivo buđenje opozicije u kantonima sa HDZ većinom je buđenje političkih opcija koje su još desnije od HDZ-a, pa „raspored moći u budućnosti“, još uvijek upućuje više na tamu, nego na svjetlost. Bez obzira na pesimističku sliku koju nudim ovim odgovorom, Sarajevo ima šansu da započne transformaciju dejtonskog poretka, više kroz stvaralačke, kreativne geste novih lokalnih vlasti u sarajevskim općinama u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, nego velikim institucionalnim reformama koje još nisu moguće u „zarobljenoj državi“. Bitno je i da je Bogić Bogićević pristao biti kandidat SDP-a i njegovih koalicionih partnera za gradonačelnika Sarajeva, pa ako se to i dogodi, bit će to velika simbolička gesta za kosmopolitsko Sarajevo – povratak važnog, nadasve moralnog aktera u politiku. Cijenim da je to veliki i na dulje staze obećavajući rezultat lokalnih izbora.

MONITOR: U svojim radovima ističete da je Dejtonski sporazum uzrokovao „dejtonske nacionalizme“. Ima i onih koji smatraju da Sporazum nije ni realizovan u nekim  dobrim elementima, pa da bi to trebalo uraditi prije nego što se on izmijeni ili napravi novi?

ĆURAK: Dejtonski mirovni sporazum, u teorijskom, politikološkom razumijevanju međunarodnog ugovora više je bio prekid vatre nego autentični sporazum o miru i za mir. No, 25 godina njegove implementacije a koja je obilježena odsustvom radikalnog nasilja, svjedoči da život svemu da smisao, pa je tako i jednom „prekidu vatre“ udahnut povijesni mirovni smisao.

Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Uopće nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva… U pravu ste, ugovor ima dijelove koji nisu realizirani, jer bi njihova realizacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih hulja i de facto promjeni diskriminirajućeg dejtonskog ustava u smjeru izgradnje demokratske, liberalne države. Problem sa Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom, odnosno ustavima, jer BiH je „deveto čudo na istoku“, budući da ima 13 ustava (državni, entitetski, kantonalni) je taj što nema jedinstvenog tumačenja i svako interpretira Sporazum kako mu odgovora. To je njegova najveća falinka, jer bez jedinstvenog tumačenja, Sporazum je istovremeno dezintegrirajući i integrirajući i pledoaje za secesiju ali i za izgradnju države. Unutrašnja izgradnja BiH u velikoj je mjeri uvjetovana geopolitikom, pa ostaje da vidimo šta će izbor novog američkog predsjednika donijeti svijetu i jednoj maloj perifernoj zemlji kao što je Bosna, koja je, iako autsajder historije, postala, nažalost, zbog počinjenog genocida a ne nečega lijepog, „očigledno važna“.

MONITOR: Uskoro u Sarajevo dolazi Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, a o uticaju Rusije u RS često se govori. Interesantno je da Lavrov posle Sarajeva nastavlja put ka Beogradu…

ĆURAK: Lavrov dolazi na godišnjicu ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu, pa je u simboličkoj ravni, važno primjetiti da Rusija očigledno daje važnost ovom međunarodnom ugovoru, jer ga tumači kao sporazum koji omogućuje Moskvi da snažnije nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan ruskog „bližeg inozemstva“, operativno djeluje realizirajući geopolitičke ciljeve do kojih je stalo Ruskoj Federaciji. Ključni cilj je spriječiti dalje širenje NATO-a proizvodnjom proruske osovine Beograd–Banjaluka. To nije dobitna kombinacija ni za Bosnu ni za Srbiju, ali važno je da Rusija ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nego samo rovari iznutra, zbog svojih geostrateških ciljeva koji nemaju nikave veze s Bosnom, ali se Bosna, svojom ustavnom arhitekturom napenalila kao najlakši poligon za progresiju ruske geopolitičke agende. Vidjećemo hoće li nova američka administracija prekornije gledati na ruske „podzemne operacije“ na Balkanu i u Bosni, naročito u Bosni.

MONITOR: Koristite i izraz „zakašnjela nacija“. Da li su takve sve nacije koje pokušavaju da se formiraju poslije raspada SFRJ? Moderna nacija se izjednačava sa državom, u BiH i formalno postoje tri naroda, a postoji li i nacija?

ĆURAK: Sama činjenica dugotrajne povijesne egzistencije BiH, koja je istovremeno i jedinstvo i razlika, afirmira stav da je Bosna ušla u historiju i da ne kani iz nje izaći. To je potvrdio i Dejtonski mirovni ugovor. Ako zemlja nije slomljena ni ratom protiv BiH u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, to bi pametnim donositeljima odluka bilo dovoljno da tu zemlju izgrađuju a ne razgrađuju, budući da žive u njoj. Kada bi se postigao zbiljski, minimalni konsenzus o izgradnji države, mislim da bi već to bilo dovoljno za postepenu izgradnju „nenacionalne nacije“ kao komprehenzivne, inkluzivne političke zajednice. Bila bi to nacija generirana iz ustavnog patriotizma a ne mitologija prošlosti. Međutim i to se odbija od strane sva tri etnička nacionalizma koji misle da su njihove etnonacije formirane nacije, pa odbijaju i izgradnju nenacionalne nacije kao minimalne nacije. Težak nas put čeka, treba obazrivo upotrebljavati pojmove. Otuda i moj odgovor koji je više intencija nego realna tendencija. No, namjere, adekvatno promišljene, mogu voditi realnosti.

MONITOR: Desila se promjena na čelu SAD. Postoje predviđanja da Kina sa drugog, uskoro može preći na prvo mjesto po ekonomskoj snazi i tako prestići SAD. Koliko je taj ogromni uspon Kine, s obzirom na to da je ona jednopartijska i nominalno komunistička država, model zapadne demokratije učinio manje privlačnim za građane zemalja koje još uvijek plutaju u tzv. hibridnim sistemima?

ĆURAK: Kina je originalni politički, ekonomski i kulturni eksperiment, moćna civilizacija, veliki svijet za sebe. Kineski eksperiment postao je dugotrajna stvarnost. O kom eksperimentu govorim? O pokušaju da se jedan monistički politički sistem, totalitarni politički sistem u kojem imate apsolutnu vladavinu kineske komunističke partije, istovremeno ekonomski razvija na zakonima “slobodnog tržišta”. Dakle, imamo zemlju koja tvrdi da je moguć jednopartijski sistem i slobodno tržište. Većina teorija će reći da to nije moguće, da će kad-tad to puknuti, ali evo, traje decenijama. Moj problem sa Kinom kao vodećom svjetskom silom, kao potencijalno novom imperijom je ovaj: kakav će to biti svijet u kojemu će glavna svjetska sila, a svaka dionica historije ima neku glavnu silu, biti država koja je totalitarne naravi, koja je bila spremna ubiti svoje studente jer su zahtijevali više slobode!? Zar je moguće da će novi svijet, nakon svih iskustava, biti svijet kojim ponovo dominiraju totalitarni politički sistemi? I da će to biti privlačnije našim narodima od liberalne demokracije, svijeta normi i vladavine zakona. Moguće je, jer je, općenito u regiji, demokratska politička kultura na niskoj razini i autoritarnost je više na cijeni nego proceduralna demokratija. Ipak, duboko vjerujem da su bolja društva koja otvoreno govore o svojim manama, nego društva koja ih brižljivo sakrivaju. Tamo gdje imate slobodu mišljenja i govora, tamo je nada.

MONITOR: Već dugo se govori o potrebi reforme sistema UN. Stari je problem stepen uticaja ove krovne međunarodne organizacije – njena faktička, a ne samo deklarativna moć. Može li se ojačati uticaj UN, a da ona postane jači garant odbrane osnovnih ljudskih prava, s obzirom da mnoge od njenih blizu 200 članica, nisu zemlje koje ih u potpunosti ili uopšte garantuju svojim građanima?

ĆURAK: Veliki sam pobornik multilateralizma u svjetskim poslovima. Dok je snažni multilateralizam oblikovao svijet kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovoga stoljeća, i Bosna se sporo, ali pomaci su ipak bili vidljivi, razvijala u smjeru liberalne demokracije. Sa novim trijumfom starog svijeta a koji je ponovo osnažio kategorije ravnoteže straha, balansa moći, kulta suvereniteta… Ujedinjene Nacije izgubile su na značaju. Nadam se povratku multilateralizma, on je važan instrument za male države, za postkonfliktne zajednice opterećene narativima i politikama straha. Može li se ojačati uticaj UN-a pitanje je od milion dolara. Ako ne prevlada multilateralizam i umrežavanje svijeta na znanstvenim, solidarnim, empatičnim i moralnim osnovama, te ako se frustrirajući prodor autokratija i retrogradnih ksenofobičnih i šovinističkih ideologija ne zaustavi, UN mogle bi doživjeti sudbinu Lige naroda. Postepeno potonuće u irelevantnost. Ja se ipak nadam da ćemo ostati ujedinjeni u različitosti i da će nakon pobjede nad pandemijom, “bolji anđeli ljudske prirode” pobijediti, između ostaloga i tako, što će UN sve više i sve bolje reprezentirati cijeli naš svijet. Jer, pored svih ljudskih prava za koje se nikada ne smijemo prestati boriti, zar nije nekako prirodno da imamo pravo i na moćne Ujedinjene Nacije. Pravo na saveznika u borbi za ljudska prava. Ali, “daj bože šćeri da te paša uzme”.

 

Novi društveni ugovor u BiH još nije moguć

MONITOR: U Republici Srpskoj vlast i opozicija insistiraju na „identitetskoj“ komponenti i drže se Dejtonskog sporazuma kao oslonca za nju. Da li je u BiH u skorije vrjeme moguć novi društveni ugovor?

ĆURAK: Vlasti u RS kontinuirano krše Dejtonski mirovni ugovor, samo je politička kasta predvođena Miloradom Dodikom vrlo lukavo proizvela narativ kako taj bosanskohercegovački entitet snažno podržava mirovni ugovor iz Ohaja. Dokazi da RS najviše krši Mirovni ugovor mogu se pronaći u uredu Visokog predstavnika koji je jedini ovlašten za tumačenje Dejtonskog sporazuma. Američka administracija kaznila je člana Predsjedništva BiH iz RS stavljanjem na američku crnu listu. Nećete reći da je Vašington to uradio zato što gospodin Dodik predano radi na implementaciji Mirovnog ugovora!? Nema sreće u državi koja politici kao javnom dobru, javnoj stvari i instrumentu opće koristi građanstva pretpostavlja identitet, premještajući to simboličko pitanje u polje egzistencije, trujući egzistenciju kulturom straha i neprijateljstva. To je, u stvari, odvratno… I mnogo mi je drago što su obje naše pokrajine, i Federacija BiH i RS tek entiteti a ne identiteti. Gospodin Holbruk, glavni arhitekta Dejtona, kanio je entitete učiniti bezidentitetskim tvorevinama koje se smisleno potvrđuju u Bosni i Hercegovini kao decentraliziranoj državi koju izgrađuju zato što ih je BiH uvela u historiju i bez Bosne ih uopće nema. Nažalost, američki pragmatistički um potcijenio je razarujuću snagu nacionalističkog uma na Balkanu. Zato će na desetogodišnjicu Sporazuma i kazati da mu je najveća greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. I sad ono što kreator Sporazuma smatra konstrukcijskom greškom dejtonske Bosne postaje dugotrajna osnova velikosrpskog i uzročno-posljedično velikohrvatskog nacionalizma, a Beograd i Zagreb, izvan međunarodnih političkih i pravnih normi, miješaju se u Bosnu kao da je u pitanju Šumadija ili Međimurska županija. Kako zbog nesposobnosti izgradnje unutrašnjeg političkog konsenzusa, tako i zbog agresivnih politika dviju susjednih država i neuspješne moderacije međunarodne zajednice, novi društveni ugovor na opću korist svih naših ljudi još nije moguć.

 

Sekularizam crkve i teizacija politike

MONITOR: Bavili ste se i sekularnim aspektom savremene države. Ispostavlja se da je zagovaranje odvojenosti države i vjerskih institucija nešto što ne žele političari koji su na vlast dolazili poslije raspada SFRJ i formiranja nezavisnih država. Govori li to o nepovjerenju političkih lidera u sopstvene sposobnosti?

ĆURAK: Normativni odnos između države i vjerskih institucija nije dovoljan za proces racionalne, mirne sekularne evolucije. U našim krajevima dva povezana procesa truju zajednice i ograničavaju sekularnu emancipaciju. To su sekularizam crkve i teizacija politike. Možda je to radikalno došlo do izražaja upravo u Crnoj Gori i vidjećemo kuda će to odvesti jednu od naših zemalja koja je najbliža Zapadu. I u drugim postjugoslovenskim zemljama zajedničko djelovanje klera i etnokartela na proizvodnji identiteta u čijem je srcu olako shvaćena religija, doveli su do simbiotičke klopke u kojoj žive religijske i političke vođe nudeći narodu uglavnom prošlost, iako ona neće doći, a budućnost hoće. Da bi budućnost bila izvjesna, potrebne su nam religijske vođe koje odbijaju danajske darove nacionalističkih političara i politički lideri koji odbijaju iste takve darove religijskih vođa. Nema ih ni u vrhu vjerskih zajednica, ni u vrhu najuticajnijih političkih stranaka. Puno će još vode proteći dok kultura mira nadvlada kulturu nasilja, kako u sferi politike, tako i u sferi religije. Iako organizirane religije pozivaju na mir, to je najčešće hipokrizija. Ne možete zazivati mir i, primjera radi, davati ratnicima velikosrpstva duhovno odobrenje da pucaju na Sarajevo, na grad „Muhamedove i Hristove bliskosti“.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo