Povežite se sa nama

INTERVJU

Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: Mir nije samo odsustvo rata

Objavljeno prije

na

Dvije i po decenije reprodukuje se u BiH statični mir kojeg obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva…

 

MONITOR: Da li je bilo nagovještaja da može doći do značajnih promjena poslije nedavno održanih lokalnih izbora u BiH?

ĆURAK: Ovo su ipak bili lokalni izbori i teško je predvidjeti u kojoj će mjeri rezultati uticati na opće izbore 2022. Bitno je da su u Sarajevu, kao glavnom gradu BiH,  stranke opozicije, iako ideološki rastegnute od desnog do lijevog centra, pokazale zavidni nivo jedinstva što im je omogućilo da uvjerljivo poraze SDA, koja je kažnjena za lopovluk, nepotizam, političku korupciju i frustrirajuću nesposobnost u borbi protiv pandemije virusa korona. Hoće li to uticati na distribuciju glasova na općim izborima za dvije godine, pa da ponukani sarajevskim udarom na etnokleptonacionalizam SDA, i u drugim dijelovima zemlje dođe do trijumfa progresivnih političkih opcija, sumnjam.

Pa u entitetu RS i dijelovima Federacije kojima vlada HDZ, nema progresivnih političkih opcija! Izgleda strašno kada to kažete, ali u tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo a ne izgradnja razložne bosanskohercegovačke političke zajednice. Možda smo očekivali da će PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, napustiti politiku krvi i tla ali mlađašnji izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke Stanivuković, u prvim javnim nastupima se istaknuo kao notorni, stari nacionalista, iako nema ni trideset godina. Stidljivo buđenje opozicije u kantonima sa HDZ većinom je buđenje političkih opcija koje su još desnije od HDZ-a, pa „raspored moći u budućnosti“, još uvijek upućuje više na tamu, nego na svjetlost. Bez obzira na pesimističku sliku koju nudim ovim odgovorom, Sarajevo ima šansu da započne transformaciju dejtonskog poretka, više kroz stvaralačke, kreativne geste novih lokalnih vlasti u sarajevskim općinama u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, nego velikim institucionalnim reformama koje još nisu moguće u „zarobljenoj državi“. Bitno je i da je Bogić Bogićević pristao biti kandidat SDP-a i njegovih koalicionih partnera za gradonačelnika Sarajeva, pa ako se to i dogodi, bit će to velika simbolička gesta za kosmopolitsko Sarajevo – povratak važnog, nadasve moralnog aktera u politiku. Cijenim da je to veliki i na dulje staze obećavajući rezultat lokalnih izbora.

MONITOR: U svojim radovima ističete da je Dejtonski sporazum uzrokovao „dejtonske nacionalizme“. Ima i onih koji smatraju da Sporazum nije ni realizovan u nekim  dobrim elementima, pa da bi to trebalo uraditi prije nego što se on izmijeni ili napravi novi?

ĆURAK: Dejtonski mirovni sporazum, u teorijskom, politikološkom razumijevanju međunarodnog ugovora više je bio prekid vatre nego autentični sporazum o miru i za mir. No, 25 godina njegove implementacije a koja je obilježena odsustvom radikalnog nasilja, svjedoči da život svemu da smisao, pa je tako i jednom „prekidu vatre“ udahnut povijesni mirovni smisao.

Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Uopće nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva… U pravu ste, ugovor ima dijelove koji nisu realizirani, jer bi njihova realizacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih hulja i de facto promjeni diskriminirajućeg dejtonskog ustava u smjeru izgradnje demokratske, liberalne države. Problem sa Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom, odnosno ustavima, jer BiH je „deveto čudo na istoku“, budući da ima 13 ustava (državni, entitetski, kantonalni) je taj što nema jedinstvenog tumačenja i svako interpretira Sporazum kako mu odgovora. To je njegova najveća falinka, jer bez jedinstvenog tumačenja, Sporazum je istovremeno dezintegrirajući i integrirajući i pledoaje za secesiju ali i za izgradnju države. Unutrašnja izgradnja BiH u velikoj je mjeri uvjetovana geopolitikom, pa ostaje da vidimo šta će izbor novog američkog predsjednika donijeti svijetu i jednoj maloj perifernoj zemlji kao što je Bosna, koja je, iako autsajder historije, postala, nažalost, zbog počinjenog genocida a ne nečega lijepog, „očigledno važna“.

MONITOR: Uskoro u Sarajevo dolazi Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, a o uticaju Rusije u RS često se govori. Interesantno je da Lavrov posle Sarajeva nastavlja put ka Beogradu…

ĆURAK: Lavrov dolazi na godišnjicu ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu, pa je u simboličkoj ravni, važno primjetiti da Rusija očigledno daje važnost ovom međunarodnom ugovoru, jer ga tumači kao sporazum koji omogućuje Moskvi da snažnije nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan ruskog „bližeg inozemstva“, operativno djeluje realizirajući geopolitičke ciljeve do kojih je stalo Ruskoj Federaciji. Ključni cilj je spriječiti dalje širenje NATO-a proizvodnjom proruske osovine Beograd–Banjaluka. To nije dobitna kombinacija ni za Bosnu ni za Srbiju, ali važno je da Rusija ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nego samo rovari iznutra, zbog svojih geostrateških ciljeva koji nemaju nikave veze s Bosnom, ali se Bosna, svojom ustavnom arhitekturom napenalila kao najlakši poligon za progresiju ruske geopolitičke agende. Vidjećemo hoće li nova američka administracija prekornije gledati na ruske „podzemne operacije“ na Balkanu i u Bosni, naročito u Bosni.

MONITOR: Koristite i izraz „zakašnjela nacija“. Da li su takve sve nacije koje pokušavaju da se formiraju poslije raspada SFRJ? Moderna nacija se izjednačava sa državom, u BiH i formalno postoje tri naroda, a postoji li i nacija?

ĆURAK: Sama činjenica dugotrajne povijesne egzistencije BiH, koja je istovremeno i jedinstvo i razlika, afirmira stav da je Bosna ušla u historiju i da ne kani iz nje izaći. To je potvrdio i Dejtonski mirovni ugovor. Ako zemlja nije slomljena ni ratom protiv BiH u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, to bi pametnim donositeljima odluka bilo dovoljno da tu zemlju izgrađuju a ne razgrađuju, budući da žive u njoj. Kada bi se postigao zbiljski, minimalni konsenzus o izgradnji države, mislim da bi već to bilo dovoljno za postepenu izgradnju „nenacionalne nacije“ kao komprehenzivne, inkluzivne političke zajednice. Bila bi to nacija generirana iz ustavnog patriotizma a ne mitologija prošlosti. Međutim i to se odbija od strane sva tri etnička nacionalizma koji misle da su njihove etnonacije formirane nacije, pa odbijaju i izgradnju nenacionalne nacije kao minimalne nacije. Težak nas put čeka, treba obazrivo upotrebljavati pojmove. Otuda i moj odgovor koji je više intencija nego realna tendencija. No, namjere, adekvatno promišljene, mogu voditi realnosti.

MONITOR: Desila se promjena na čelu SAD. Postoje predviđanja da Kina sa drugog, uskoro može preći na prvo mjesto po ekonomskoj snazi i tako prestići SAD. Koliko je taj ogromni uspon Kine, s obzirom na to da je ona jednopartijska i nominalno komunistička država, model zapadne demokratije učinio manje privlačnim za građane zemalja koje još uvijek plutaju u tzv. hibridnim sistemima?

ĆURAK: Kina je originalni politički, ekonomski i kulturni eksperiment, moćna civilizacija, veliki svijet za sebe. Kineski eksperiment postao je dugotrajna stvarnost. O kom eksperimentu govorim? O pokušaju da se jedan monistički politički sistem, totalitarni politički sistem u kojem imate apsolutnu vladavinu kineske komunističke partije, istovremeno ekonomski razvija na zakonima “slobodnog tržišta”. Dakle, imamo zemlju koja tvrdi da je moguć jednopartijski sistem i slobodno tržište. Većina teorija će reći da to nije moguće, da će kad-tad to puknuti, ali evo, traje decenijama. Moj problem sa Kinom kao vodećom svjetskom silom, kao potencijalno novom imperijom je ovaj: kakav će to biti svijet u kojemu će glavna svjetska sila, a svaka dionica historije ima neku glavnu silu, biti država koja je totalitarne naravi, koja je bila spremna ubiti svoje studente jer su zahtijevali više slobode!? Zar je moguće da će novi svijet, nakon svih iskustava, biti svijet kojim ponovo dominiraju totalitarni politički sistemi? I da će to biti privlačnije našim narodima od liberalne demokracije, svijeta normi i vladavine zakona. Moguće je, jer je, općenito u regiji, demokratska politička kultura na niskoj razini i autoritarnost je više na cijeni nego proceduralna demokratija. Ipak, duboko vjerujem da su bolja društva koja otvoreno govore o svojim manama, nego društva koja ih brižljivo sakrivaju. Tamo gdje imate slobodu mišljenja i govora, tamo je nada.

MONITOR: Već dugo se govori o potrebi reforme sistema UN. Stari je problem stepen uticaja ove krovne međunarodne organizacije – njena faktička, a ne samo deklarativna moć. Može li se ojačati uticaj UN, a da ona postane jači garant odbrane osnovnih ljudskih prava, s obzirom da mnoge od njenih blizu 200 članica, nisu zemlje koje ih u potpunosti ili uopšte garantuju svojim građanima?

ĆURAK: Veliki sam pobornik multilateralizma u svjetskim poslovima. Dok je snažni multilateralizam oblikovao svijet kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovoga stoljeća, i Bosna se sporo, ali pomaci su ipak bili vidljivi, razvijala u smjeru liberalne demokracije. Sa novim trijumfom starog svijeta a koji je ponovo osnažio kategorije ravnoteže straha, balansa moći, kulta suvereniteta… Ujedinjene Nacije izgubile su na značaju. Nadam se povratku multilateralizma, on je važan instrument za male države, za postkonfliktne zajednice opterećene narativima i politikama straha. Može li se ojačati uticaj UN-a pitanje je od milion dolara. Ako ne prevlada multilateralizam i umrežavanje svijeta na znanstvenim, solidarnim, empatičnim i moralnim osnovama, te ako se frustrirajući prodor autokratija i retrogradnih ksenofobičnih i šovinističkih ideologija ne zaustavi, UN mogle bi doživjeti sudbinu Lige naroda. Postepeno potonuće u irelevantnost. Ja se ipak nadam da ćemo ostati ujedinjeni u različitosti i da će nakon pobjede nad pandemijom, “bolji anđeli ljudske prirode” pobijediti, između ostaloga i tako, što će UN sve više i sve bolje reprezentirati cijeli naš svijet. Jer, pored svih ljudskih prava za koje se nikada ne smijemo prestati boriti, zar nije nekako prirodno da imamo pravo i na moćne Ujedinjene Nacije. Pravo na saveznika u borbi za ljudska prava. Ali, “daj bože šćeri da te paša uzme”.

 

Novi društveni ugovor u BiH još nije moguć

MONITOR: U Republici Srpskoj vlast i opozicija insistiraju na „identitetskoj“ komponenti i drže se Dejtonskog sporazuma kao oslonca za nju. Da li je u BiH u skorije vrjeme moguć novi društveni ugovor?

ĆURAK: Vlasti u RS kontinuirano krše Dejtonski mirovni ugovor, samo je politička kasta predvođena Miloradom Dodikom vrlo lukavo proizvela narativ kako taj bosanskohercegovački entitet snažno podržava mirovni ugovor iz Ohaja. Dokazi da RS najviše krši Mirovni ugovor mogu se pronaći u uredu Visokog predstavnika koji je jedini ovlašten za tumačenje Dejtonskog sporazuma. Američka administracija kaznila je člana Predsjedništva BiH iz RS stavljanjem na američku crnu listu. Nećete reći da je Vašington to uradio zato što gospodin Dodik predano radi na implementaciji Mirovnog ugovora!? Nema sreće u državi koja politici kao javnom dobru, javnoj stvari i instrumentu opće koristi građanstva pretpostavlja identitet, premještajući to simboličko pitanje u polje egzistencije, trujući egzistenciju kulturom straha i neprijateljstva. To je, u stvari, odvratno… I mnogo mi je drago što su obje naše pokrajine, i Federacija BiH i RS tek entiteti a ne identiteti. Gospodin Holbruk, glavni arhitekta Dejtona, kanio je entitete učiniti bezidentitetskim tvorevinama koje se smisleno potvrđuju u Bosni i Hercegovini kao decentraliziranoj državi koju izgrađuju zato što ih je BiH uvela u historiju i bez Bosne ih uopće nema. Nažalost, američki pragmatistički um potcijenio je razarujuću snagu nacionalističkog uma na Balkanu. Zato će na desetogodišnjicu Sporazuma i kazati da mu je najveća greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. I sad ono što kreator Sporazuma smatra konstrukcijskom greškom dejtonske Bosne postaje dugotrajna osnova velikosrpskog i uzročno-posljedično velikohrvatskog nacionalizma, a Beograd i Zagreb, izvan međunarodnih političkih i pravnih normi, miješaju se u Bosnu kao da je u pitanju Šumadija ili Međimurska županija. Kako zbog nesposobnosti izgradnje unutrašnjeg političkog konsenzusa, tako i zbog agresivnih politika dviju susjednih država i neuspješne moderacije međunarodne zajednice, novi društveni ugovor na opću korist svih naših ljudi još nije moguć.

 

Sekularizam crkve i teizacija politike

MONITOR: Bavili ste se i sekularnim aspektom savremene države. Ispostavlja se da je zagovaranje odvojenosti države i vjerskih institucija nešto što ne žele političari koji su na vlast dolazili poslije raspada SFRJ i formiranja nezavisnih država. Govori li to o nepovjerenju političkih lidera u sopstvene sposobnosti?

ĆURAK: Normativni odnos između države i vjerskih institucija nije dovoljan za proces racionalne, mirne sekularne evolucije. U našim krajevima dva povezana procesa truju zajednice i ograničavaju sekularnu emancipaciju. To su sekularizam crkve i teizacija politike. Možda je to radikalno došlo do izražaja upravo u Crnoj Gori i vidjećemo kuda će to odvesti jednu od naših zemalja koja je najbliža Zapadu. I u drugim postjugoslovenskim zemljama zajedničko djelovanje klera i etnokartela na proizvodnji identiteta u čijem je srcu olako shvaćena religija, doveli su do simbiotičke klopke u kojoj žive religijske i političke vođe nudeći narodu uglavnom prošlost, iako ona neće doći, a budućnost hoće. Da bi budućnost bila izvjesna, potrebne su nam religijske vođe koje odbijaju danajske darove nacionalističkih političara i politički lideri koji odbijaju iste takve darove religijskih vođa. Nema ih ni u vrhu vjerskih zajednica, ni u vrhu najuticajnijih političkih stranaka. Puno će još vode proteći dok kultura mira nadvlada kulturu nasilja, kako u sferi politike, tako i u sferi religije. Iako organizirane religije pozivaju na mir, to je najčešće hipokrizija. Ne možete zazivati mir i, primjera radi, davati ratnicima velikosrpstva duhovno odobrenje da pucaju na Sarajevo, na grad „Muhamedove i Hristove bliskosti“.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo