Povežite se sa nama

INTERVJU

Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: Mir nije samo odsustvo rata

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

nerzuk ćurak foto lupiga

Dvije i po decenije reprodukuje se u BiH statični mir kojeg obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva…

 

MONITOR: Da li je bilo nagovještaja da može doći do značajnih promjena poslije nedavno održanih lokalnih izbora u BiH?

ĆURAK: Ovo su ipak bili lokalni izbori i teško je predvidjeti u kojoj će mjeri rezultati uticati na opće izbore 2022. Bitno je da su u Sarajevu, kao glavnom gradu BiH,  stranke opozicije, iako ideološki rastegnute od desnog do lijevog centra, pokazale zavidni nivo jedinstva što im je omogućilo da uvjerljivo poraze SDA, koja je kažnjena za lopovluk, nepotizam, političku korupciju i frustrirajuću nesposobnost u borbi protiv pandemije virusa korona. Hoće li to uticati na distribuciju glasova na općim izborima za dvije godine, pa da ponukani sarajevskim udarom na etnokleptonacionalizam SDA, i u drugim dijelovima zemlje dođe do trijumfa progresivnih političkih opcija, sumnjam.

Pa u entitetu RS i dijelovima Federacije kojima vlada HDZ, nema progresivnih političkih opcija! Izgleda strašno kada to kažete, ali u tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo a ne izgradnja razložne bosanskohercegovačke političke zajednice. Možda smo očekivali da će PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, napustiti politiku krvi i tla ali mlađašnji izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke Stanivuković, u prvim javnim nastupima se istaknuo kao notorni, stari nacionalista, iako nema ni trideset godina. Stidljivo buđenje opozicije u kantonima sa HDZ većinom je buđenje političkih opcija koje su još desnije od HDZ-a, pa „raspored moći u budućnosti“, još uvijek upućuje više na tamu, nego na svjetlost. Bez obzira na pesimističku sliku koju nudim ovim odgovorom, Sarajevo ima šansu da započne transformaciju dejtonskog poretka, više kroz stvaralačke, kreativne geste novih lokalnih vlasti u sarajevskim općinama u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, nego velikim institucionalnim reformama koje još nisu moguće u „zarobljenoj državi“. Bitno je i da je Bogić Bogićević pristao biti kandidat SDP-a i njegovih koalicionih partnera za gradonačelnika Sarajeva, pa ako se to i dogodi, bit će to velika simbolička gesta za kosmopolitsko Sarajevo – povratak važnog, nadasve moralnog aktera u politiku. Cijenim da je to veliki i na dulje staze obećavajući rezultat lokalnih izbora.

MONITOR: U svojim radovima ističete da je Dejtonski sporazum uzrokovao „dejtonske nacionalizme“. Ima i onih koji smatraju da Sporazum nije ni realizovan u nekim  dobrim elementima, pa da bi to trebalo uraditi prije nego što se on izmijeni ili napravi novi?

ĆURAK: Dejtonski mirovni sporazum, u teorijskom, politikološkom razumijevanju međunarodnog ugovora više je bio prekid vatre nego autentični sporazum o miru i za mir. No, 25 godina njegove implementacije a koja je obilježena odsustvom radikalnog nasilja, svjedoči da život svemu da smisao, pa je tako i jednom „prekidu vatre“ udahnut povijesni mirovni smisao.

Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Uopće nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva… U pravu ste, ugovor ima dijelove koji nisu realizirani, jer bi njihova realizacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih hulja i de facto promjeni diskriminirajućeg dejtonskog ustava u smjeru izgradnje demokratske, liberalne države. Problem sa Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom, odnosno ustavima, jer BiH je „deveto čudo na istoku“, budući da ima 13 ustava (državni, entitetski, kantonalni) je taj što nema jedinstvenog tumačenja i svako interpretira Sporazum kako mu odgovora. To je njegova najveća falinka, jer bez jedinstvenog tumačenja, Sporazum je istovremeno dezintegrirajući i integrirajući i pledoaje za secesiju ali i za izgradnju države. Unutrašnja izgradnja BiH u velikoj je mjeri uvjetovana geopolitikom, pa ostaje da vidimo šta će izbor novog američkog predsjednika donijeti svijetu i jednoj maloj perifernoj zemlji kao što je Bosna, koja je, iako autsajder historije, postala, nažalost, zbog počinjenog genocida a ne nečega lijepog, „očigledno važna“.

MONITOR: Uskoro u Sarajevo dolazi Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, a o uticaju Rusije u RS često se govori. Interesantno je da Lavrov posle Sarajeva nastavlja put ka Beogradu…

ĆURAK: Lavrov dolazi na godišnjicu ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu, pa je u simboličkoj ravni, važno primjetiti da Rusija očigledno daje važnost ovom međunarodnom ugovoru, jer ga tumači kao sporazum koji omogućuje Moskvi da snažnije nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan ruskog „bližeg inozemstva“, operativno djeluje realizirajući geopolitičke ciljeve do kojih je stalo Ruskoj Federaciji. Ključni cilj je spriječiti dalje širenje NATO-a proizvodnjom proruske osovine Beograd–Banjaluka. To nije dobitna kombinacija ni za Bosnu ni za Srbiju, ali važno je da Rusija ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nego samo rovari iznutra, zbog svojih geostrateških ciljeva koji nemaju nikave veze s Bosnom, ali se Bosna, svojom ustavnom arhitekturom napenalila kao najlakši poligon za progresiju ruske geopolitičke agende. Vidjećemo hoće li nova američka administracija prekornije gledati na ruske „podzemne operacije“ na Balkanu i u Bosni, naročito u Bosni.

MONITOR: Koristite i izraz „zakašnjela nacija“. Da li su takve sve nacije koje pokušavaju da se formiraju poslije raspada SFRJ? Moderna nacija se izjednačava sa državom, u BiH i formalno postoje tri naroda, a postoji li i nacija?

ĆURAK: Sama činjenica dugotrajne povijesne egzistencije BiH, koja je istovremeno i jedinstvo i razlika, afirmira stav da je Bosna ušla u historiju i da ne kani iz nje izaći. To je potvrdio i Dejtonski mirovni ugovor. Ako zemlja nije slomljena ni ratom protiv BiH u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, to bi pametnim donositeljima odluka bilo dovoljno da tu zemlju izgrađuju a ne razgrađuju, budući da žive u njoj. Kada bi se postigao zbiljski, minimalni konsenzus o izgradnji države, mislim da bi već to bilo dovoljno za postepenu izgradnju „nenacionalne nacije“ kao komprehenzivne, inkluzivne političke zajednice. Bila bi to nacija generirana iz ustavnog patriotizma a ne mitologija prošlosti. Međutim i to se odbija od strane sva tri etnička nacionalizma koji misle da su njihove etnonacije formirane nacije, pa odbijaju i izgradnju nenacionalne nacije kao minimalne nacije. Težak nas put čeka, treba obazrivo upotrebljavati pojmove. Otuda i moj odgovor koji je više intencija nego realna tendencija. No, namjere, adekvatno promišljene, mogu voditi realnosti.

MONITOR: Desila se promjena na čelu SAD. Postoje predviđanja da Kina sa drugog, uskoro može preći na prvo mjesto po ekonomskoj snazi i tako prestići SAD. Koliko je taj ogromni uspon Kine, s obzirom na to da je ona jednopartijska i nominalno komunistička država, model zapadne demokratije učinio manje privlačnim za građane zemalja koje još uvijek plutaju u tzv. hibridnim sistemima?

ĆURAK: Kina je originalni politički, ekonomski i kulturni eksperiment, moćna civilizacija, veliki svijet za sebe. Kineski eksperiment postao je dugotrajna stvarnost. O kom eksperimentu govorim? O pokušaju da se jedan monistički politički sistem, totalitarni politički sistem u kojem imate apsolutnu vladavinu kineske komunističke partije, istovremeno ekonomski razvija na zakonima “slobodnog tržišta”. Dakle, imamo zemlju koja tvrdi da je moguć jednopartijski sistem i slobodno tržište. Većina teorija će reći da to nije moguće, da će kad-tad to puknuti, ali evo, traje decenijama. Moj problem sa Kinom kao vodećom svjetskom silom, kao potencijalno novom imperijom je ovaj: kakav će to biti svijet u kojemu će glavna svjetska sila, a svaka dionica historije ima neku glavnu silu, biti država koja je totalitarne naravi, koja je bila spremna ubiti svoje studente jer su zahtijevali više slobode!? Zar je moguće da će novi svijet, nakon svih iskustava, biti svijet kojim ponovo dominiraju totalitarni politički sistemi? I da će to biti privlačnije našim narodima od liberalne demokracije, svijeta normi i vladavine zakona. Moguće je, jer je, općenito u regiji, demokratska politička kultura na niskoj razini i autoritarnost je više na cijeni nego proceduralna demokratija. Ipak, duboko vjerujem da su bolja društva koja otvoreno govore o svojim manama, nego društva koja ih brižljivo sakrivaju. Tamo gdje imate slobodu mišljenja i govora, tamo je nada.

MONITOR: Već dugo se govori o potrebi reforme sistema UN. Stari je problem stepen uticaja ove krovne međunarodne organizacije – njena faktička, a ne samo deklarativna moć. Može li se ojačati uticaj UN, a da ona postane jači garant odbrane osnovnih ljudskih prava, s obzirom da mnoge od njenih blizu 200 članica, nisu zemlje koje ih u potpunosti ili uopšte garantuju svojim građanima?

ĆURAK: Veliki sam pobornik multilateralizma u svjetskim poslovima. Dok je snažni multilateralizam oblikovao svijet kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovoga stoljeća, i Bosna se sporo, ali pomaci su ipak bili vidljivi, razvijala u smjeru liberalne demokracije. Sa novim trijumfom starog svijeta a koji je ponovo osnažio kategorije ravnoteže straha, balansa moći, kulta suvereniteta… Ujedinjene Nacije izgubile su na značaju. Nadam se povratku multilateralizma, on je važan instrument za male države, za postkonfliktne zajednice opterećene narativima i politikama straha. Može li se ojačati uticaj UN-a pitanje je od milion dolara. Ako ne prevlada multilateralizam i umrežavanje svijeta na znanstvenim, solidarnim, empatičnim i moralnim osnovama, te ako se frustrirajući prodor autokratija i retrogradnih ksenofobičnih i šovinističkih ideologija ne zaustavi, UN mogle bi doživjeti sudbinu Lige naroda. Postepeno potonuće u irelevantnost. Ja se ipak nadam da ćemo ostati ujedinjeni u različitosti i da će nakon pobjede nad pandemijom, “bolji anđeli ljudske prirode” pobijediti, između ostaloga i tako, što će UN sve više i sve bolje reprezentirati cijeli naš svijet. Jer, pored svih ljudskih prava za koje se nikada ne smijemo prestati boriti, zar nije nekako prirodno da imamo pravo i na moćne Ujedinjene Nacije. Pravo na saveznika u borbi za ljudska prava. Ali, “daj bože šćeri da te paša uzme”.

 

Novi društveni ugovor u BiH još nije moguć

MONITOR: U Republici Srpskoj vlast i opozicija insistiraju na „identitetskoj“ komponenti i drže se Dejtonskog sporazuma kao oslonca za nju. Da li je u BiH u skorije vrjeme moguć novi društveni ugovor?

ĆURAK: Vlasti u RS kontinuirano krše Dejtonski mirovni ugovor, samo je politička kasta predvođena Miloradom Dodikom vrlo lukavo proizvela narativ kako taj bosanskohercegovački entitet snažno podržava mirovni ugovor iz Ohaja. Dokazi da RS najviše krši Mirovni ugovor mogu se pronaći u uredu Visokog predstavnika koji je jedini ovlašten za tumačenje Dejtonskog sporazuma. Američka administracija kaznila je člana Predsjedništva BiH iz RS stavljanjem na američku crnu listu. Nećete reći da je Vašington to uradio zato što gospodin Dodik predano radi na implementaciji Mirovnog ugovora!? Nema sreće u državi koja politici kao javnom dobru, javnoj stvari i instrumentu opće koristi građanstva pretpostavlja identitet, premještajući to simboličko pitanje u polje egzistencije, trujući egzistenciju kulturom straha i neprijateljstva. To je, u stvari, odvratno… I mnogo mi je drago što su obje naše pokrajine, i Federacija BiH i RS tek entiteti a ne identiteti. Gospodin Holbruk, glavni arhitekta Dejtona, kanio je entitete učiniti bezidentitetskim tvorevinama koje se smisleno potvrđuju u Bosni i Hercegovini kao decentraliziranoj državi koju izgrađuju zato što ih je BiH uvela u historiju i bez Bosne ih uopće nema. Nažalost, američki pragmatistički um potcijenio je razarujuću snagu nacionalističkog uma na Balkanu. Zato će na desetogodišnjicu Sporazuma i kazati da mu je najveća greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. I sad ono što kreator Sporazuma smatra konstrukcijskom greškom dejtonske Bosne postaje dugotrajna osnova velikosrpskog i uzročno-posljedično velikohrvatskog nacionalizma, a Beograd i Zagreb, izvan međunarodnih političkih i pravnih normi, miješaju se u Bosnu kao da je u pitanju Šumadija ili Međimurska županija. Kako zbog nesposobnosti izgradnje unutrašnjeg političkog konsenzusa, tako i zbog agresivnih politika dviju susjednih država i neuspješne moderacije međunarodne zajednice, novi društveni ugovor na opću korist svih naših ljudi još nije moguć.

 

Sekularizam crkve i teizacija politike

MONITOR: Bavili ste se i sekularnim aspektom savremene države. Ispostavlja se da je zagovaranje odvojenosti države i vjerskih institucija nešto što ne žele političari koji su na vlast dolazili poslije raspada SFRJ i formiranja nezavisnih država. Govori li to o nepovjerenju političkih lidera u sopstvene sposobnosti?

ĆURAK: Normativni odnos između države i vjerskih institucija nije dovoljan za proces racionalne, mirne sekularne evolucije. U našim krajevima dva povezana procesa truju zajednice i ograničavaju sekularnu emancipaciju. To su sekularizam crkve i teizacija politike. Možda je to radikalno došlo do izražaja upravo u Crnoj Gori i vidjećemo kuda će to odvesti jednu od naših zemalja koja je najbliža Zapadu. I u drugim postjugoslovenskim zemljama zajedničko djelovanje klera i etnokartela na proizvodnji identiteta u čijem je srcu olako shvaćena religija, doveli su do simbiotičke klopke u kojoj žive religijske i političke vođe nudeći narodu uglavnom prošlost, iako ona neće doći, a budućnost hoće. Da bi budućnost bila izvjesna, potrebne su nam religijske vođe koje odbijaju danajske darove nacionalističkih političara i politički lideri koji odbijaju iste takve darove religijskih vođa. Nema ih ni u vrhu vjerskih zajednica, ni u vrhu najuticajnijih političkih stranaka. Puno će još vode proteći dok kultura mira nadvlada kulturu nasilja, kako u sferi politike, tako i u sferi religije. Iako organizirane religije pozivaju na mir, to je najčešće hipokrizija. Ne možete zazivati mir i, primjera radi, davati ratnicima velikosrpstva duhovno odobrenje da pucaju na Sarajevo, na grad „Muhamedove i Hristove bliskosti“.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

3 sata

na

24 Juna, 2021

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

3 sata

na

24 Juna, 2021

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

7 dana

na

18 Juna, 2021

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo