Povežite se sa nama

INTERVJU

Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu: Mir nije samo odsustvo rata

Objavljeno prije

na

Dvije i po decenije reprodukuje se u BiH statični mir kojeg obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva…

 

MONITOR: Da li je bilo nagovještaja da može doći do značajnih promjena poslije nedavno održanih lokalnih izbora u BiH?

ĆURAK: Ovo su ipak bili lokalni izbori i teško je predvidjeti u kojoj će mjeri rezultati uticati na opće izbore 2022. Bitno je da su u Sarajevu, kao glavnom gradu BiH,  stranke opozicije, iako ideološki rastegnute od desnog do lijevog centra, pokazale zavidni nivo jedinstva što im je omogućilo da uvjerljivo poraze SDA, koja je kažnjena za lopovluk, nepotizam, političku korupciju i frustrirajuću nesposobnost u borbi protiv pandemije virusa korona. Hoće li to uticati na distribuciju glasova na općim izborima za dvije godine, pa da ponukani sarajevskim udarom na etnokleptonacionalizam SDA, i u drugim dijelovima zemlje dođe do trijumfa progresivnih političkih opcija, sumnjam.

Pa u entitetu RS i dijelovima Federacije kojima vlada HDZ, nema progresivnih političkih opcija! Izgleda strašno kada to kažete, ali u tim dijelovima zemlje, srednjoročno, mogu pobijediti samo političke stranke čije su ideološke postavke krv i tlo a ne izgradnja razložne bosanskohercegovačke političke zajednice. Možda smo očekivali da će PDP, stranka koja je političko nasljeđe Mladena Ivanića, napustiti politiku krvi i tla ali mlađašnji izborni pobjednik za gradonačelnika Banjaluke Stanivuković, u prvim javnim nastupima se istaknuo kao notorni, stari nacionalista, iako nema ni trideset godina. Stidljivo buđenje opozicije u kantonima sa HDZ većinom je buđenje političkih opcija koje su još desnije od HDZ-a, pa „raspored moći u budućnosti“, još uvijek upućuje više na tamu, nego na svjetlost. Bez obzira na pesimističku sliku koju nudim ovim odgovorom, Sarajevo ima šansu da započne transformaciju dejtonskog poretka, više kroz stvaralačke, kreativne geste novih lokalnih vlasti u sarajevskim općinama u kojima bi se vratila etika i znanje u politiku, nego velikim institucionalnim reformama koje još nisu moguće u „zarobljenoj državi“. Bitno je i da je Bogić Bogićević pristao biti kandidat SDP-a i njegovih koalicionih partnera za gradonačelnika Sarajeva, pa ako se to i dogodi, bit će to velika simbolička gesta za kosmopolitsko Sarajevo – povratak važnog, nadasve moralnog aktera u politiku. Cijenim da je to veliki i na dulje staze obećavajući rezultat lokalnih izbora.

MONITOR: U svojim radovima ističete da je Dejtonski sporazum uzrokovao „dejtonske nacionalizme“. Ima i onih koji smatraju da Sporazum nije ni realizovan u nekim  dobrim elementima, pa da bi to trebalo uraditi prije nego što se on izmijeni ili napravi novi?

ĆURAK: Dejtonski mirovni sporazum, u teorijskom, politikološkom razumijevanju međunarodnog ugovora više je bio prekid vatre nego autentični sporazum o miru i za mir. No, 25 godina njegove implementacije a koja je obilježena odsustvom radikalnog nasilja, svjedoči da život svemu da smisao, pa je tako i jednom „prekidu vatre“ udahnut povijesni mirovni smisao.

Dakle, dvije i po decenije reproducira se statični mir kojega obilježava samo odsustvo nasilja, pučki rečeno, dobro je da se ne puca. Uopće nema produkcije pozitivnog mira, nema njegovih ključnih benefita – slobode, pravde, ljudskog dostojanstva, ekonomije mira, međusobnog povjerenja, politika prijateljstva… U pravu ste, ugovor ima dijelove koji nisu realizirani, jer bi njihova realizacija vodila redukciji moći etnonacionalističkih hulja i de facto promjeni diskriminirajućeg dejtonskog ustava u smjeru izgradnje demokratske, liberalne države. Problem sa Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom, odnosno ustavima, jer BiH je „deveto čudo na istoku“, budući da ima 13 ustava (državni, entitetski, kantonalni) je taj što nema jedinstvenog tumačenja i svako interpretira Sporazum kako mu odgovora. To je njegova najveća falinka, jer bez jedinstvenog tumačenja, Sporazum je istovremeno dezintegrirajući i integrirajući i pledoaje za secesiju ali i za izgradnju države. Unutrašnja izgradnja BiH u velikoj je mjeri uvjetovana geopolitikom, pa ostaje da vidimo šta će izbor novog američkog predsjednika donijeti svijetu i jednoj maloj perifernoj zemlji kao što je Bosna, koja je, iako autsajder historije, postala, nažalost, zbog počinjenog genocida a ne nečega lijepog, „očigledno važna“.

MONITOR: Uskoro u Sarajevo dolazi Sergej Lavrov, šef ruske diplomatije, a o uticaju Rusije u RS često se govori. Interesantno je da Lavrov posle Sarajeva nastavlja put ka Beogradu…

ĆURAK: Lavrov dolazi na godišnjicu ratifikacije Dejtonskog sporazuma u Parizu, pa je u simboličkoj ravni, važno primjetiti da Rusija očigledno daje važnost ovom međunarodnom ugovoru, jer ga tumači kao sporazum koji omogućuje Moskvi da snažnije nego u bilo kojoj drugoj zemlji izvan ruskog „bližeg inozemstva“, operativno djeluje realizirajući geopolitičke ciljeve do kojih je stalo Ruskoj Federaciji. Ključni cilj je spriječiti dalje širenje NATO-a proizvodnjom proruske osovine Beograd–Banjaluka. To nije dobitna kombinacija ni za Bosnu ni za Srbiju, ali važno je da Rusija ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nego samo rovari iznutra, zbog svojih geostrateških ciljeva koji nemaju nikave veze s Bosnom, ali se Bosna, svojom ustavnom arhitekturom napenalila kao najlakši poligon za progresiju ruske geopolitičke agende. Vidjećemo hoće li nova američka administracija prekornije gledati na ruske „podzemne operacije“ na Balkanu i u Bosni, naročito u Bosni.

MONITOR: Koristite i izraz „zakašnjela nacija“. Da li su takve sve nacije koje pokušavaju da se formiraju poslije raspada SFRJ? Moderna nacija se izjednačava sa državom, u BiH i formalno postoje tri naroda, a postoji li i nacija?

ĆURAK: Sama činjenica dugotrajne povijesne egzistencije BiH, koja je istovremeno i jedinstvo i razlika, afirmira stav da je Bosna ušla u historiju i da ne kani iz nje izaći. To je potvrdio i Dejtonski mirovni ugovor. Ako zemlja nije slomljena ni ratom protiv BiH u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća, to bi pametnim donositeljima odluka bilo dovoljno da tu zemlju izgrađuju a ne razgrađuju, budući da žive u njoj. Kada bi se postigao zbiljski, minimalni konsenzus o izgradnji države, mislim da bi već to bilo dovoljno za postepenu izgradnju „nenacionalne nacije“ kao komprehenzivne, inkluzivne političke zajednice. Bila bi to nacija generirana iz ustavnog patriotizma a ne mitologija prošlosti. Međutim i to se odbija od strane sva tri etnička nacionalizma koji misle da su njihove etnonacije formirane nacije, pa odbijaju i izgradnju nenacionalne nacije kao minimalne nacije. Težak nas put čeka, treba obazrivo upotrebljavati pojmove. Otuda i moj odgovor koji je više intencija nego realna tendencija. No, namjere, adekvatno promišljene, mogu voditi realnosti.

MONITOR: Desila se promjena na čelu SAD. Postoje predviđanja da Kina sa drugog, uskoro može preći na prvo mjesto po ekonomskoj snazi i tako prestići SAD. Koliko je taj ogromni uspon Kine, s obzirom na to da je ona jednopartijska i nominalno komunistička država, model zapadne demokratije učinio manje privlačnim za građane zemalja koje još uvijek plutaju u tzv. hibridnim sistemima?

ĆURAK: Kina je originalni politički, ekonomski i kulturni eksperiment, moćna civilizacija, veliki svijet za sebe. Kineski eksperiment postao je dugotrajna stvarnost. O kom eksperimentu govorim? O pokušaju da se jedan monistički politički sistem, totalitarni politički sistem u kojem imate apsolutnu vladavinu kineske komunističke partije, istovremeno ekonomski razvija na zakonima “slobodnog tržišta”. Dakle, imamo zemlju koja tvrdi da je moguć jednopartijski sistem i slobodno tržište. Većina teorija će reći da to nije moguće, da će kad-tad to puknuti, ali evo, traje decenijama. Moj problem sa Kinom kao vodećom svjetskom silom, kao potencijalno novom imperijom je ovaj: kakav će to biti svijet u kojemu će glavna svjetska sila, a svaka dionica historije ima neku glavnu silu, biti država koja je totalitarne naravi, koja je bila spremna ubiti svoje studente jer su zahtijevali više slobode!? Zar je moguće da će novi svijet, nakon svih iskustava, biti svijet kojim ponovo dominiraju totalitarni politički sistemi? I da će to biti privlačnije našim narodima od liberalne demokracije, svijeta normi i vladavine zakona. Moguće je, jer je, općenito u regiji, demokratska politička kultura na niskoj razini i autoritarnost je više na cijeni nego proceduralna demokratija. Ipak, duboko vjerujem da su bolja društva koja otvoreno govore o svojim manama, nego društva koja ih brižljivo sakrivaju. Tamo gdje imate slobodu mišljenja i govora, tamo je nada.

MONITOR: Već dugo se govori o potrebi reforme sistema UN. Stari je problem stepen uticaja ove krovne međunarodne organizacije – njena faktička, a ne samo deklarativna moć. Može li se ojačati uticaj UN, a da ona postane jači garant odbrane osnovnih ljudskih prava, s obzirom da mnoge od njenih blizu 200 članica, nisu zemlje koje ih u potpunosti ili uopšte garantuju svojim građanima?

ĆURAK: Veliki sam pobornik multilateralizma u svjetskim poslovima. Dok je snažni multilateralizam oblikovao svijet kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća i prvih godina ovoga stoljeća, i Bosna se sporo, ali pomaci su ipak bili vidljivi, razvijala u smjeru liberalne demokracije. Sa novim trijumfom starog svijeta a koji je ponovo osnažio kategorije ravnoteže straha, balansa moći, kulta suvereniteta… Ujedinjene Nacije izgubile su na značaju. Nadam se povratku multilateralizma, on je važan instrument za male države, za postkonfliktne zajednice opterećene narativima i politikama straha. Može li se ojačati uticaj UN-a pitanje je od milion dolara. Ako ne prevlada multilateralizam i umrežavanje svijeta na znanstvenim, solidarnim, empatičnim i moralnim osnovama, te ako se frustrirajući prodor autokratija i retrogradnih ksenofobičnih i šovinističkih ideologija ne zaustavi, UN mogle bi doživjeti sudbinu Lige naroda. Postepeno potonuće u irelevantnost. Ja se ipak nadam da ćemo ostati ujedinjeni u različitosti i da će nakon pobjede nad pandemijom, “bolji anđeli ljudske prirode” pobijediti, između ostaloga i tako, što će UN sve više i sve bolje reprezentirati cijeli naš svijet. Jer, pored svih ljudskih prava za koje se nikada ne smijemo prestati boriti, zar nije nekako prirodno da imamo pravo i na moćne Ujedinjene Nacije. Pravo na saveznika u borbi za ljudska prava. Ali, “daj bože šćeri da te paša uzme”.

 

Novi društveni ugovor u BiH još nije moguć

MONITOR: U Republici Srpskoj vlast i opozicija insistiraju na „identitetskoj“ komponenti i drže se Dejtonskog sporazuma kao oslonca za nju. Da li je u BiH u skorije vrjeme moguć novi društveni ugovor?

ĆURAK: Vlasti u RS kontinuirano krše Dejtonski mirovni ugovor, samo je politička kasta predvođena Miloradom Dodikom vrlo lukavo proizvela narativ kako taj bosanskohercegovački entitet snažno podržava mirovni ugovor iz Ohaja. Dokazi da RS najviše krši Mirovni ugovor mogu se pronaći u uredu Visokog predstavnika koji je jedini ovlašten za tumačenje Dejtonskog sporazuma. Američka administracija kaznila je člana Predsjedništva BiH iz RS stavljanjem na američku crnu listu. Nećete reći da je Vašington to uradio zato što gospodin Dodik predano radi na implementaciji Mirovnog ugovora!? Nema sreće u državi koja politici kao javnom dobru, javnoj stvari i instrumentu opće koristi građanstva pretpostavlja identitet, premještajući to simboličko pitanje u polje egzistencije, trujući egzistenciju kulturom straha i neprijateljstva. To je, u stvari, odvratno… I mnogo mi je drago što su obje naše pokrajine, i Federacija BiH i RS tek entiteti a ne identiteti. Gospodin Holbruk, glavni arhitekta Dejtona, kanio je entitete učiniti bezidentitetskim tvorevinama koje se smisleno potvrđuju u Bosni i Hercegovini kao decentraliziranoj državi koju izgrađuju zato što ih je BiH uvela u historiju i bez Bosne ih uopće nema. Nažalost, američki pragmatistički um potcijenio je razarujuću snagu nacionalističkog uma na Balkanu. Zato će na desetogodišnjicu Sporazuma i kazati da mu je najveća greška davanje imena Republika Srpska jednom od entiteta. I sad ono što kreator Sporazuma smatra konstrukcijskom greškom dejtonske Bosne postaje dugotrajna osnova velikosrpskog i uzročno-posljedično velikohrvatskog nacionalizma, a Beograd i Zagreb, izvan međunarodnih političkih i pravnih normi, miješaju se u Bosnu kao da je u pitanju Šumadija ili Međimurska županija. Kako zbog nesposobnosti izgradnje unutrašnjeg političkog konsenzusa, tako i zbog agresivnih politika dviju susjednih država i neuspješne moderacije međunarodne zajednice, novi društveni ugovor na opću korist svih naših ljudi još nije moguć.

 

Sekularizam crkve i teizacija politike

MONITOR: Bavili ste se i sekularnim aspektom savremene države. Ispostavlja se da je zagovaranje odvojenosti države i vjerskih institucija nešto što ne žele političari koji su na vlast dolazili poslije raspada SFRJ i formiranja nezavisnih država. Govori li to o nepovjerenju političkih lidera u sopstvene sposobnosti?

ĆURAK: Normativni odnos između države i vjerskih institucija nije dovoljan za proces racionalne, mirne sekularne evolucije. U našim krajevima dva povezana procesa truju zajednice i ograničavaju sekularnu emancipaciju. To su sekularizam crkve i teizacija politike. Možda je to radikalno došlo do izražaja upravo u Crnoj Gori i vidjećemo kuda će to odvesti jednu od naših zemalja koja je najbliža Zapadu. I u drugim postjugoslovenskim zemljama zajedničko djelovanje klera i etnokartela na proizvodnji identiteta u čijem je srcu olako shvaćena religija, doveli su do simbiotičke klopke u kojoj žive religijske i političke vođe nudeći narodu uglavnom prošlost, iako ona neće doći, a budućnost hoće. Da bi budućnost bila izvjesna, potrebne su nam religijske vođe koje odbijaju danajske darove nacionalističkih političara i politički lideri koji odbijaju iste takve darove religijskih vođa. Nema ih ni u vrhu vjerskih zajednica, ni u vrhu najuticajnijih političkih stranaka. Puno će još vode proteći dok kultura mira nadvlada kulturu nasilja, kako u sferi politike, tako i u sferi religije. Iako organizirane religije pozivaju na mir, to je najčešće hipokrizija. Ne možete zazivati mir i, primjera radi, davati ratnicima velikosrpstva duhovno odobrenje da pucaju na Sarajevo, na grad „Muhamedove i Hristove bliskosti“.

Nastasja RADOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo