Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOSLAV NIKČEVIĆ, ZELENI CRNE GORE: Ekološko raskršće

Objavljeno prije

na

U vremenu, koje slijedi – nužno je da se poštuje znanje – ono koje mi imamo i ono koje imaju drugi, a nama je dostupno. U protivnom, opet ćemo se ukrcati u pogrešan voz… San o ekološkoj državi može biti i java ako izvršimo transfer tehnologija, pa i tehnologije države

 

MONITOR: U intervjuu Monitoru, prije dvije godine, saopštili ste da Crna Gora može biti, suštinski, ekološka država samo u bogatstvu, koje je moguće, a da ne može u siromaštvu, koje je na sceni. Koliko smo danas daleko od  sna o ekološkoj  drzavi?

NIKČEVIĆ: Crna Gora je na raskršću. Optimistično je da se vlast promijenila. Novi ambijent – može generisati ekološku državu u bogatstvu. Međutim, bojati se – da će i nova vlast, već na početku, oboljeti od funkcionalne pameti. U vremenu, koje slijedi – nužno je da se poštuje znanje – ono koje mi imamo i ono koje imaju drugi, a nama je dostupno. U protivnom, opet ćemo se ukrcati u pogrešan voz… San o ekološkoj državi može biti i java ako izvršimo transfer tehnologija, pa i tehnologije države! Prestižne tehnologije se ne istražuju – one se primjenjuju! Najbolja paradigma za to su: Austrija, Danska, Island, Norveška, Finska, Njemačka, Kina… Vođeni tom spoznajom mi smo, kao transfer  a l p s k e  tehnologije, odavno uradili važna sanacino-razvojna, ekonomsko-ekološka rješenja za Crnu Goru: sanacija i zaštita Plavskog i Biogradskog jezera; eko-agro turistička sela Bijela-Šavnik, Vranještica-Kolašin; Turizam na Žabljaku pod Drumitorom – kojim putem dalje; Zaštita Morinjskih izvora; Šumski ekosistem, ekološko-ekonomsko dobro CG;  Rječni slivovi CG kao njeno najvažnije ekonomsko-ekološko dobro… Isprojektovan je i čitav planinsko-turistički prostor Crne Gore, nivoa 700.000, turističkih ležaja, u integralnoj razvojnoj sinergiji, sa: višenamjenskim hidroakumulacijama, eko-agro kompleksom, šumskim eko sistemom… To su kapitalno važni projekti za Crnu Goru! Ni za jedan od njih nijesmo imali institucionalnu podršku, što je prava, narodna, državna, šteta.

MONITOR: Koji su osnovni ekološki problemi?

NIKČEVIĆ:  Znanje i patriotizam – koji su na margini!  Evo, na primjer, mi stručno znamo kako se uređuju rječni slivovi, te da nijesu problem male hidroelektrane – već njihov tip i vlasništvo! Tirolski zahvati, u našoj praksi, su – enormno neznanje! Oni degradiraju te tokove: vizuelno-estetski-ekološki-energetski-ekonomski. To NVO sektor, na pimjer, ne razumije dovoljno, a ni oficijelne  državne institucije. Naime, samo su višenamjenske hidroakumulacije pozitivan doprinos uređenju i integralnoj valorizaciji naših bujičnih rječnih slivova (zaštita od erozije, ljepota u prostoru, vodosnabdijevanje, navodnjavanje, novi ekosistemi, turistički izazovi, vršna energija, opšti blagodet i bogatstvo za lokalni i širi prostor). Naravno, te resurse, sa izrazitom položajnom rentom, treba da baštini država Crna Gora, a ne nikakvi privilegovani koncesionari, tajkuni.  Dakle, dominacija neznanja i nehtjenja – generiše siromaštvo.

MONITOR: Kakav je stav Zelinih o koncesijama (za  šume i vode)?

NIKČEVIĆ: Koncesije su kolonijalni ili feudalni odnos, u zavisnosti ko je koncesionar, inostrani ili neki domaći feudalac – tajkun. Država treba da gazduje – šumama, rudama, vodama, turističkim dobrom, odnosno svim najznačajnijim državnim – narodnim resursima, prirodnim i stvorenim. Nijesu samo šume, vode, rude, ekskluzivne turističke pozicije… bili predmet koncesija – zakupa, prodaje – već i najvredniji državni stvoreni resursi – brendovi: Pivara Trebjesa, Javorak, Telekom, Jugopetrol, Sveti Stefan, energetika…

Primjer urušavanja našeg ekonomsko-ekološkog bića, sa ukusom koncesija, je šumsko-drvno industrijski reprokompleks: bio sam predsjednik Upravnog odbora ŠIK Crna Gora. Taj sistem, šumarstvo i drvna industrija, 1989. godine zapošljavao je 12.000 radnika. Sve je bilo znalački, udžbenički, prostorno i  tehnološki postavljeno, sa velikom šansom da se dalje razvija. Odavno se šumarstvu i drvnoj industriji, institucionalno, ni ime nigdje ne pominje. Šumama ne gazduje šumarska struka, već nekakvi koncesionari – laičke profilacije. To treba hitno promijeniti i formirati državno preduzeće koje integralno gazduje sa šumskim eko-sistemom!

MONITOR: Ima li rešenja za kontaminirana Pljevlja ?

NIKČEVIĆ: To se rješava razvojem! Pljevlja imaju izuzetne resurse. Po prestižnim  tehnologijama, koje su nam poznate, tamo ima mjesta: za industriju cementa i ciglarskih proizvoda; višenamjenske hidro-akumulacije; drvnu industriju, od panja do namještaja; eko-agro kompleks; turizam… U ovakvoj proizvodnoj strukturi logičan razvojni hod je željeznička pruga od Slijepač mosta do Pljevalja, npr.

No, nijesu samo kontaminirana – ugrožena Pljevlja, već i Nikšić (željezara, čvsti odpad); Podgorica i Skadarsko jezero (KAP); naše more koje  cvjeta

Crnoj Gori treba industrija, pa i industrija aluminijuma. Imamo: visoki kvalitet boksita, energiju, ili je možemo imati. Aluminijum je metal budućnosti. Tom mogućem, novom državnom kompleksu nije pozicija na Ćemovskom polju, već u Banjanima – između  Podbožura i Petrovića, npr. Sve se to rešava razvojem – gdje ekonomija i crnogorski ekosistem ne moraju biti u sukobu. Ne može Crna Gora biti prostor pod staklenim zvonom. Neke NVO, pa i državne institucije, skoro da po Crnoj Gori ništa ne bi radili već da se ovoj bajnoj prirodi divimo iz daleka i da nam od te ljepote nije žao umrijeti od gladi. To u pametnijim sredinama od naše nije tako!

MONITOR: Članovi Zelenih, bavili su se prostornim planiranjem. Šta se sve po Crnoj Gori planira?  

NIKČEVIĆ: Naši članovi su radili najvažnije planske dokumente Crne Gore – prostorne planove: Crne Gore, Podgorice, Šavnika, Rožaja, višenamjenskih hidroakumulacija na Morači  i velikoj Komarnici, autoputa. U izradi nekih od tih planova imali smo institucionalna ograničenja. Suštinski naš stručni nivo je  bio znatno veći od  nalogodavca – pa zato ti planovi nijesu bolji! Ovo sad što je u vezi planiranja ozakonjeno je pravi haos, pa za najbonitetnije turističke pozicije, npr. položajna renta ne ide u korist države i naroda, već u džepove tajkuna.

Mi smo stručno-naučno isprojektovali integralni razvoj za čitavi planinski turistički prostor Crne Gore. Skoro ništa od toga, od dosadašnjeg institucionalnog neznanja nije podržano. Nažalost i na štetu, sve što se tamo sada planira i radi (Durmitor, Sinjajevina, Bjelasica, Rožaje, Plav, Gusinje…) je u koliziji sa stručno-naučnim konstantama, pa i zdravim razumom.

MONITOR: Koje su aktuelnosti u radu Zelenih  i na čemu ćete insistirati u narednom periodu ?

NIKČEVIĆ: Da imamo političku moć (šteta što već odavno nismo formirali partiju Zeleni Crne Gore), Crna Gora bi vrlo brzo postala bogat i čist ekosistem – ekološka država u bogastvu. Hoće li se Crnoj  Gori desiti neki novi i pametniji politički svijet – vidjećemo, nadamo se da hoće. U toj nadi insistiraćemo da se Crna Gora transferiše: u građansku državu (kult države i kult građanina); pravnu državu, bez kriminala i korupcije; sekularnu državu (Božiji izaslanici u hramove na uslugu vjernicima); državu koja uvažava znanje a ignoriše ne znanje (kult znanja); državu integrisanu u Evropu i ostali svijet.

Crnoj Gori treba ubrzani razvoj, dominantno na bazi postojećih prirodnih i stvorenih resursa: energetika; šumarstvo i drvna industrija; metalurgija; mašinska industrija; eko-agro kompleks; bijela tehnika; tekstil i obuća, solarni uređaji; turizam… Ekonomski rast od 2–5% je inferioran pristup! To je pogrešan voz! Rast treba i može biti skokovit!

Insistiraćemo da se naši, postojeći, ekonomsko-ekološki projekti razmotre i u relacijama ekonomsko-ekološke opravdanosti realizuju – partnerstvo za inovaciju!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo