Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOSLAV NIKČEVIĆ, ZELENI CRNE GORE: Ekološko raskršće

Objavljeno prije

na

U vremenu, koje slijedi – nužno je da se poštuje znanje – ono koje mi imamo i ono koje imaju drugi, a nama je dostupno. U protivnom, opet ćemo se ukrcati u pogrešan voz… San o ekološkoj državi može biti i java ako izvršimo transfer tehnologija, pa i tehnologije države

 

MONITOR: U intervjuu Monitoru, prije dvije godine, saopštili ste da Crna Gora može biti, suštinski, ekološka država samo u bogatstvu, koje je moguće, a da ne može u siromaštvu, koje je na sceni. Koliko smo danas daleko od  sna o ekološkoj  drzavi?

NIKČEVIĆ: Crna Gora je na raskršću. Optimistično je da se vlast promijenila. Novi ambijent – može generisati ekološku državu u bogatstvu. Međutim, bojati se – da će i nova vlast, već na početku, oboljeti od funkcionalne pameti. U vremenu, koje slijedi – nužno je da se poštuje znanje – ono koje mi imamo i ono koje imaju drugi, a nama je dostupno. U protivnom, opet ćemo se ukrcati u pogrešan voz… San o ekološkoj državi može biti i java ako izvršimo transfer tehnologija, pa i tehnologije države! Prestižne tehnologije se ne istražuju – one se primjenjuju! Najbolja paradigma za to su: Austrija, Danska, Island, Norveška, Finska, Njemačka, Kina… Vođeni tom spoznajom mi smo, kao transfer  a l p s k e  tehnologije, odavno uradili važna sanacino-razvojna, ekonomsko-ekološka rješenja za Crnu Goru: sanacija i zaštita Plavskog i Biogradskog jezera; eko-agro turistička sela Bijela-Šavnik, Vranještica-Kolašin; Turizam na Žabljaku pod Drumitorom – kojim putem dalje; Zaštita Morinjskih izvora; Šumski ekosistem, ekološko-ekonomsko dobro CG;  Rječni slivovi CG kao njeno najvažnije ekonomsko-ekološko dobro… Isprojektovan je i čitav planinsko-turistički prostor Crne Gore, nivoa 700.000, turističkih ležaja, u integralnoj razvojnoj sinergiji, sa: višenamjenskim hidroakumulacijama, eko-agro kompleksom, šumskim eko sistemom… To su kapitalno važni projekti za Crnu Goru! Ni za jedan od njih nijesmo imali institucionalnu podršku, što je prava, narodna, državna, šteta.

MONITOR: Koji su osnovni ekološki problemi?

NIKČEVIĆ:  Znanje i patriotizam – koji su na margini!  Evo, na primjer, mi stručno znamo kako se uređuju rječni slivovi, te da nijesu problem male hidroelektrane – već njihov tip i vlasništvo! Tirolski zahvati, u našoj praksi, su – enormno neznanje! Oni degradiraju te tokove: vizuelno-estetski-ekološki-energetski-ekonomski. To NVO sektor, na pimjer, ne razumije dovoljno, a ni oficijelne  državne institucije. Naime, samo su višenamjenske hidroakumulacije pozitivan doprinos uređenju i integralnoj valorizaciji naših bujičnih rječnih slivova (zaštita od erozije, ljepota u prostoru, vodosnabdijevanje, navodnjavanje, novi ekosistemi, turistički izazovi, vršna energija, opšti blagodet i bogatstvo za lokalni i širi prostor). Naravno, te resurse, sa izrazitom položajnom rentom, treba da baštini država Crna Gora, a ne nikakvi privilegovani koncesionari, tajkuni.  Dakle, dominacija neznanja i nehtjenja – generiše siromaštvo.

MONITOR: Kakav je stav Zelinih o koncesijama (za  šume i vode)?

NIKČEVIĆ: Koncesije su kolonijalni ili feudalni odnos, u zavisnosti ko je koncesionar, inostrani ili neki domaći feudalac – tajkun. Država treba da gazduje – šumama, rudama, vodama, turističkim dobrom, odnosno svim najznačajnijim državnim – narodnim resursima, prirodnim i stvorenim. Nijesu samo šume, vode, rude, ekskluzivne turističke pozicije… bili predmet koncesija – zakupa, prodaje – već i najvredniji državni stvoreni resursi – brendovi: Pivara Trebjesa, Javorak, Telekom, Jugopetrol, Sveti Stefan, energetika…

Primjer urušavanja našeg ekonomsko-ekološkog bića, sa ukusom koncesija, je šumsko-drvno industrijski reprokompleks: bio sam predsjednik Upravnog odbora ŠIK Crna Gora. Taj sistem, šumarstvo i drvna industrija, 1989. godine zapošljavao je 12.000 radnika. Sve je bilo znalački, udžbenički, prostorno i  tehnološki postavljeno, sa velikom šansom da se dalje razvija. Odavno se šumarstvu i drvnoj industriji, institucionalno, ni ime nigdje ne pominje. Šumama ne gazduje šumarska struka, već nekakvi koncesionari – laičke profilacije. To treba hitno promijeniti i formirati državno preduzeće koje integralno gazduje sa šumskim eko-sistemom!

MONITOR: Ima li rešenja za kontaminirana Pljevlja ?

NIKČEVIĆ: To se rješava razvojem! Pljevlja imaju izuzetne resurse. Po prestižnim  tehnologijama, koje su nam poznate, tamo ima mjesta: za industriju cementa i ciglarskih proizvoda; višenamjenske hidro-akumulacije; drvnu industriju, od panja do namještaja; eko-agro kompleks; turizam… U ovakvoj proizvodnoj strukturi logičan razvojni hod je željeznička pruga od Slijepač mosta do Pljevalja, npr.

No, nijesu samo kontaminirana – ugrožena Pljevlja, već i Nikšić (željezara, čvsti odpad); Podgorica i Skadarsko jezero (KAP); naše more koje  cvjeta

Crnoj Gori treba industrija, pa i industrija aluminijuma. Imamo: visoki kvalitet boksita, energiju, ili je možemo imati. Aluminijum je metal budućnosti. Tom mogućem, novom državnom kompleksu nije pozicija na Ćemovskom polju, već u Banjanima – između  Podbožura i Petrovića, npr. Sve se to rešava razvojem – gdje ekonomija i crnogorski ekosistem ne moraju biti u sukobu. Ne može Crna Gora biti prostor pod staklenim zvonom. Neke NVO, pa i državne institucije, skoro da po Crnoj Gori ništa ne bi radili već da se ovoj bajnoj prirodi divimo iz daleka i da nam od te ljepote nije žao umrijeti od gladi. To u pametnijim sredinama od naše nije tako!

MONITOR: Članovi Zelenih, bavili su se prostornim planiranjem. Šta se sve po Crnoj Gori planira?  

NIKČEVIĆ: Naši članovi su radili najvažnije planske dokumente Crne Gore – prostorne planove: Crne Gore, Podgorice, Šavnika, Rožaja, višenamjenskih hidroakumulacija na Morači  i velikoj Komarnici, autoputa. U izradi nekih od tih planova imali smo institucionalna ograničenja. Suštinski naš stručni nivo je  bio znatno veći od  nalogodavca – pa zato ti planovi nijesu bolji! Ovo sad što je u vezi planiranja ozakonjeno je pravi haos, pa za najbonitetnije turističke pozicije, npr. položajna renta ne ide u korist države i naroda, već u džepove tajkuna.

Mi smo stručno-naučno isprojektovali integralni razvoj za čitavi planinski turistički prostor Crne Gore. Skoro ništa od toga, od dosadašnjeg institucionalnog neznanja nije podržano. Nažalost i na štetu, sve što se tamo sada planira i radi (Durmitor, Sinjajevina, Bjelasica, Rožaje, Plav, Gusinje…) je u koliziji sa stručno-naučnim konstantama, pa i zdravim razumom.

MONITOR: Koje su aktuelnosti u radu Zelenih  i na čemu ćete insistirati u narednom periodu ?

NIKČEVIĆ: Da imamo političku moć (šteta što već odavno nismo formirali partiju Zeleni Crne Gore), Crna Gora bi vrlo brzo postala bogat i čist ekosistem – ekološka država u bogastvu. Hoće li se Crnoj  Gori desiti neki novi i pametniji politički svijet – vidjećemo, nadamo se da hoće. U toj nadi insistiraćemo da se Crna Gora transferiše: u građansku državu (kult države i kult građanina); pravnu državu, bez kriminala i korupcije; sekularnu državu (Božiji izaslanici u hramove na uslugu vjernicima); državu koja uvažava znanje a ignoriše ne znanje (kult znanja); državu integrisanu u Evropu i ostali svijet.

Crnoj Gori treba ubrzani razvoj, dominantno na bazi postojećih prirodnih i stvorenih resursa: energetika; šumarstvo i drvna industrija; metalurgija; mašinska industrija; eko-agro kompleks; bijela tehnika; tekstil i obuća, solarni uređaji; turizam… Ekonomski rast od 2–5% je inferioran pristup! To je pogrešan voz! Rast treba i može biti skokovit!

Insistiraćemo da se naši, postojeći, ekonomsko-ekološki projekti razmotre i u relacijama ekonomsko-ekološke opravdanosti realizuju – partnerstvo za inovaciju!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo