Povežite se sa nama

DRUGA AMERIKA

Vihori američkih kriza

Objavljeno prije

na

Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike

 

Ovih dana je gradonačelnica San Franciska London Brid proglasila večernji policijski čas na neodređeno vrijeme. Ne zbog korona virusa, kao što je to bio slučaj u nekim evropskim državama, nego zbog rušilačkih nemira koji su zahvatili sve velike američke gradove. Tako se na jednu veliku krizu odmah nadovezala druga. Rješavanje ozbiljnih epidemioloških problema se zakomplikovalo dubokim političko-društvenim konfrontacijama.

Te konfrontacije, naravno, nisu ništa novo. Sistemska kriza američkog društva nastala trijumfom neoliberalnog ekonomskog modela za vrijeme predsjedničkog mandata Ronalda Regana sada samo dobija svoje terminalne oblike. Prije desetak godina, pokret  Occupy Wall Street je ukazivao na dramatično ekonomsko raslojavanje u američkom društvu. Od tada se jaz između bogatih i siromašnih  povećavao. Beskućnici su postali vidljivi na svakom koraku. Usred novokomponovane raskoši staklenih zgrada i privilegija zaposlenih u korporativnim gigantima koji rukovode društvenim mrežama, hiljade ljudi živi na ulicama. Sjedište Tvitera u San Francisku je, na primjer, okruženo desetinama šatora jednog beskućničkog kampa.

U isto vrijeme, oni koji treba da ovakve i slične probleme rješavaju, jer su za to izabrani i plaćeni od strane građana, su žestoko ideološki podijeljeni. Jedna moćna frakcija američke političke elite bi željela da nastavi sve po starom, dok druga, predvođena predsjednikom Donaldom Trampom, želi da nametne novi, otvoreno ksenofobni, nacionalistički model. To su dva slijepa, nerazumna puta koja cijelu zemlju guraju u haos i krah.

Dobro je, međutim, da obični građani još uvijek pružaju otpor prelivanju perfidnih okršaja vrhuške u njihovu svakodnevnicu. Izjave većine učesnika nemira u Mineapolisu, izazvanih ubistvom Afroamerikanca Džordža Flojda od strane Derika Šovena, pripadnika gradske policije sa predistorijom brutalnog ponašanja (jeziva slučajnost – to prezime, po Francuzu Nikolasu Šovenu, je ušlo u osnovu riječi šovinizam), pokazuju da su oni izgubili povjerenje u političke elite obje partije i da traže neki treći put. Put koji bi gradio, a ne rušio mostove i koji bi vodio ka ispravljanju nepravdi i nejednakosti, ka povjerenju i pomirenju između različitih društvenih grupa.

Tog puta, nažalost, za sada nema. Nema ni lidera koji bi ga mogli definisati kao što je to radio, na primjer, Martin Luter King šesdesetih godina prošlog vijeka. Njegova ocjena tadašnjih pobuna važi i danas. „Pobuna je jezik onih čiji se glas ne čuje.“ Pobune koje je King organizovao i predvodio su bile masovne i nenasilne. Njihov rezultat su bile značajne izmjene zakona koje su dovele do širenja ljudskih i građanskih sloboda u američkom društvu. Naravno, do pravednog društva je ostalo još mnogo toga da se uradi (inače ne bi došlo do Flojdovog ubistva), ali su smjernice i „znakovi pored puta“ kojim se mora ići ostavljeni za buduće generacije. Slike razbijenih izloga i opustošenih i zapaljenih prodavnica ne smiju ni u kom slučaju biti to po čemu će se ovi nemiri pamtiti.

Jasno je da će izuzetno teška biti borba da se nemiri, čiji smo svjedoci, pamte po nečem dobrom, na primjer, po rezultatima koji će pozitivno uticati na klimu u američkom društvu. Ni Trampovoj administraciji ni njegovim protivnicima nije u interesu da situaciju smiruju. Suština njihove reakcije će biti prebacivanje odgovornosti na drugu stranu, što će podjele učiniti još nepremostivijim. Tramp će za sve optuživati anarhiste, liberalne masovne medije i njihove finansijske sponzore, dok će Demokrate krivicu svaljivati na bjelačke rasiste i strane (ruske) plaćenike i agente uticaja. U frenetičnoj izbornoj godini – kada je na tacni ne samo predsjednički mandat, nego i obje kuće Kongresa – nijedna strana neće biti spremna da sebe pogleda u ogledalo. A, kako stvari stoje, to se neće desiti ni poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.

Neki će možda u intervenciji američke vojske tražiti spas od društvenih lomova. Međutim, kao što su pokazali primjeri Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, iluzorno je očekivati da vojni vrh bude mimo podjela i predrasuda društva u cijelini.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

DRUGA AMERIKA

Obračun u Vašingtonu

Objavljeno prije

na

Podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti

 

Kada sam bio student na jednom američkom univerzitetu sredinom 90-ih godina prošlog vijeka, bila je popularna teza Frensisa Fukujame o „kraju istorije.“ Bile su to godine trijumfa američkog globalističkog liberalizma. Njegov dugogodišnji ideološki protivnik – Sovjetski Savez – bio je zbrisan sa političke karte, 21. vijek se najavljivao kao vijek svjetske dominacije SAD-a. Fukujama je tvrdio da je neminovno da Rusija i Kina postanu dio liberalnog bloka i da je to samo tehničko pitanje protoka vremena. Novi ruski ustav je bio kopija američkog, a Kina se gradila kao američka ekonomska kolonija.

I što se desilo? Trideset godina kasnije, umjesto svjetske dominacije, SAD se nalaze u najtežoj sistemskoj političkoj krizi od građanskog rata između Sjevera i Juga prije više od 150 godina. Mnogi analitičari prebrzo svaljuju svu krivicu za to na Donalda Trampa. Trampova pobjeda na predsjedničkim izborima 2016. godine nije bila uzrok već posljedica krize postojećeg sistema vlasti. Socioekonomska podloga za razvoj nacionalističkog populizma je stvorena decenijskim rastom nezaposlenosti i nestankom mogućnosti „američkog sna“ za nove generacije. Tramp je u datom trenutku imao relevantan medijski profil da bude nosilac nacionalističke, antiliberalne ideje, ali da nije bilo njega, našao bi se neko drugi. Nezadovoljstvo, siromaštvo i bijes rađaju želju za liderom čija se politička poruka razlikuje od omrznutog političkog establišmenta ogrezlog u korupciji i mahinacijama. Predstavnica tog establišmenta je bila Hilari Klinton, a sada je to Džo Bajden. To je dosta jaka karta na koju Tramp nastavlja da računa, kec koji on konstantno izvlači iz rukava.

Drugim riječima, podrška za trampovsku viziju konzervativno-nacionalističke Amerike neće nestati sa političke scene, bez obzira na to da li će Vrhovni sud intervenisati u njegovu korist ili će od 20. januara novi američki predsjednik biti Džo Bajden. Bajdenu će stoga biti izuzetno teško da uspostavi čak i privid stabilnosti. Nema sumnje da će od samog početka Republikanci pokušati da ga sabotiraju baš kao što su Demokrate sabotirale Trampa.

Sam Tramp nikada neće priznati poraz, ali će možda procijeniti da mu je dugoročno politički isplativije da igra ulogu žrtve. Tada će se okrenuti izgradnji medijske imperije i nastaviti da radikalizuje svoje pristalice čiji će se broj povećavati iz godine u godinu. A možda se Tramp čak samoproglasi „narodnim predsjednikom,“ i tako, u simboličkoj ravni, stvori dvovlašće koje će dovesti do još dublje i opasnije polarizacije. Koliko je lako za ideološke podjele da degradiraju u otvoreno nasilje, vidjelo se na protrampovskom protestu na ulicama Vašingtona kada je došlo do obračuna između njegovih pristalica i aktivista Demokrata. S obzirom na lakoću kupovine oružja u nekim saveznim državama, gdje se oružje prodaje u većim samoposlugama i gdje je moguće naići na obične ljude sa oružjem na ulici, pitanje je mogu li se izbjeći oružani sukobi u doglednoj budućnosti.

Već za dvije godine su novi izbori za cijeli Predstavnički dom i trećinu Senata, tako da se neće dugo čekati da se vide rezultati Trampovih postizbornih aktivnosti. Ukoliko Republikanci ugrabe većinu glasova, to bi otvorilo Trampu ili trampovskom kandidatu (na primjer državnom sekretaru Majku Pompeu) put ka pobjedi na predsjedničkim izborima 2024.

Rano je, međutim, spekulisati o 2024. kad se ne zna ni što će biti u 2021. Toliko neriješenih pitanja ostaje u vezi koronavirusa i vakcine za njega, kao i stabilnosti globalnih finansijskih tokova i ekonomskog rasta. Dodatno štampanje novca bez pokrića može gurnuti svijet u još težu krizu. U isto vrijeme, jasno je da sve države, velike i male, koriste američku zaokupljenost unutrašnjim problemima da riješe postojeće geopolitičke dileme u svoju korist. Slučaj Azerbejdžana i Nagorno-Karabaha pokazuje da revanš u vremenu svjetske smutnje može biti uspješan.

Da li i na Balkanu neke političke elite prave slične kalkulacije? Znamo da ideja „kraja istorije“ na Balkanu nikada nije bila popularna.

Filip KOVAČEVIĆ
ilustracija: Luka LAGATOR

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Hrabrost i prkos

Objavljeno prije

na

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak

 

Trideset godina. Gledam kroz svoju elektronsku arhivu. Napisao sam skoro 100 kolumni za Monitor. Razmišljam. Samo nizanje naslova bi bila dobra skica za noviju istoriju Crne Gore. Precizna indikacija kriminalizovane realnosti i ukradene budućnosti. U kolumnama ima dosta gramšijevskog optimizma volje, ali i strepnje da će se beskonačno ponavljati jedna te ista loša politička konfiguracija.

Tu je zabilježeno sve: i usponi i padovi, i nade i razočarenja. I Monitor koji je trajao i kroz jedno i kroz drugo. Kao sidro koje nemirno more ne može pomjeriti sa mjesta. Niti oduvati oluje ili satrti unutrašnja korozija. Svetionik u nevremenu i putokaz po svjetlosti istorijskog trajanja.

Nažalost, apokaliptična lokalna dešavanja koja su pratila prve godine Monitora postala su sada globalna pojava. Dok su tada u žiži bili ratovi na području bivše Jugoslavije – koja sve više i više izgleda kao ideal budućnosti – sada se kao realna mogućnost najavljuju svjetski sukobi. Dok planeta polako izlazi iz mučnog kaveza iznenadne pandemije, nova ratna žarišta se otvaraju na obodu bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno na Kavkazu i u Centralnoj Aziji. Američki geopolitički strateg Zbignjev Bžežinski je taj region još poodavno označio kao „evroazijski Balkan“ prenoseći sav stereotipni negativizam balkanskih dešavanja na ogromna prostranstva i stotine miliona ljudi. Znači li to da će se upravo tu sukobiti velike svjetske sile u narednim decenijama? Vjerovatno. U isto vrijeme, nije sigurno ni da će sam Balkan zaobići zla kob nasilja, posebno dok njegovom političkom scenom upravljaju nakaradne, mafiokratske, odnarođene političke elite.

Da je u Crnoj Gori jedna takva „elita“ nedavno pretrpjela izborni poraz je velika zasluga Monitora. Godinama je Monitor skupljao, sabirao, čuvao i artikulisao energiju svi malih i velikih pobuna, buntova, štrajkova, odbijanja, suprotstavljanja i neslaganja sa silom i nepravdom u Crnoj Gori. Riječ izrečenu na ulici, riječ koju bi đukanovićevska vlast pokušala da utrne i uguši kao da nikad nije ni postojala ili da je zamijeni nekom svojom, lažnom, tu i takvu riječ, nezaštićenu i ranjivu, Monitor je spašavao i njegovao, uvrštavajući je u svoje naslovne stranice, u svoje tekstove i reportaže, u svoje kolumne i intervjue, i time unosio u vječnost, u panteon humanističkog otpora.

U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak.

Šokatno je to saznanje za Mila Đukanovića i njegovu kamarilu. Pokazali su i dokazali da je izgradnja demokratskog i pravednog političkog sistema u Crnoj Gori za njih lična tragedija. Dok je držala sve uzde vlasti u svojim rukama, ta sada „ožalošćena porodica“ je htjela da uništi Monitor i da ga zbriše sa lica zemlje. Naravno da u tome nisu uspjeli, mada su bili organizovali jake mafijaške formacije ne samo lokalnog, nego i regionalnog političko-kriminalnog podzemlja. Biva to ponekad: svjetlost da pobijedi tamu i da se demoni povuku u noć. I neka znaju: Monitor piše istoriju DPS-a za buduće generacije, a ona druga, hagiografska koju su pripremali dvorski intelektualci i profesori-plagijatori će završiti tamo gdje i zaslužuje po svom intelektualnom dometu i kvalitetu, na metaforičkom smetlištu.

Za mene, dva koncepta, snažno izražena u dva dostojanstvena ljudska stava, definišu Monitor: hrabrost i prkos. Uvijek deficitarni, a uvijek i u svakoj situaciji prijeko potrebni. Monitor ih je imao i ima za sva sadašnja i buduća crnogorska, evropska, planetarna pokoljenja. Kao uzor i kao opomenu.

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUGA AMERIKA

Internacionalizam ili nestanak

Objavljeno prije

na

Velika kriza kapitalizma dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim povezivanje globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale

 

Da proleteri nemaju domovinu, te da je njihova domovina cijela planeta tvrdili su u Manifestu komunističke partije Marks i Engels. Kao ljudi od djela, oni su svoje riječi sproveli u život i formirali prvu ljevičarsku Internacionalu 1864. u Londonu. Sve jači intenzitet ljevičarskog političkog djelovanja i uticaj socijaldemokratskih partija u društvu doveli su do formiranja Druge Internacionale u Parizu 1889. Ubrzo poslije uspjeha boljševičkog prevrata, Lenjin je formirao Treću Internacionalu, poznatiju kao Kominterna, 1919. u Moskvi. Kao izazov Staljinu, Trocki je formirao Četvrtu Internacionalu 1938, a bivši predsjednik Venecuele Ugo Čavez je pokušavao da formira Petu Internacionalu početkom ovog vijeka. Ogromna materijalna i ideološka moć kapitalista uspjela je da osujeti sve ove ljevičarske globalne iskorake.

Međutim, velika kriza kapitalizma kao ekonomskog sistema koja je otpočela 2008, a sada je dramatično pogoršana pandemijom koronavirusa, čini neophodnim ponovno povezivanje svih globalnih ljevičarskih snaga. Borba za viziju svijeta poslije kapitalizma mora se voditi na svim frontovima. U tom duhu je proteklog vikenda (18– 20 septembra) održan prvi samit nove globalne ljevičarske inicijative – Progresivne Internacionale – pod sloganom „internacionalizam ili nestanak.“

Samit se odvijao virtuelno i izlaganja učesnika se mogu naći na internetu. Poznati grčki ekonomista i bivši ministar finansija Janis Varufakis je držao uvodnu riječ. On je predstavio svoju nedavno objavljenu knjigu Drugo sada: Zapisi iz alternativne sadašnjosti u kojoj obrazlaže mogućnost postkapitalističke budućnosti na principima demokratskog socijalizma. Po svom metodološkom pristupu, ova knjiga formalno podsjeća na knjigu mog prijatelja i kolege Milana Popovića Ostaci na kraju vremena. Kao i Popović, Varufakis koristi imaginarne protagoniste koji gledaju na našu sadašnjost iz perspektive bliske budućnosti tj. 2036. Na taj način, Varufakis pokušava da osmisli moguće transformacije globalnog sistema i ukaže kojim putem treba ići da bi se izbjeglo globalno digitalno ropstvo koje nam nameće krupni kapital u savezu sa radikalno desničarskim političkim liderima i pokretima.

Ljevičari sada nemaju samo jednog globalnog oponenta kao prije dvadesetak godina kada je američki ekonomista Pol Krugman pisao o sukobu između „čovjeka Davosa“ (nazvanog po mjestu godišnjeg okupljanja kapitalističke elite) i „čovjeka Sietla“ (nazvanog po alter-globalističkim protestima protiv Svjetske banke i MMF-a održanih u tom gradu 1999). Sada je tu i „čovjek Benona“ (ideologa trampovskog, nacionalističkog populizma). Dok je „čovjek Davosa“ koristio strukturalno, sistemsko nasilje da omogući kontinuirano profitiranje na ugnjetavanju ljudi i eksploataciji resursa, „čovjek Benona“ koristi bukvalno, otvoreno nasilje što lako može dovesti do globalnog razbuktavanja etničkih i rasnih sukoba. Tada bi opet, kao i u svakom ratu, najteže posljedice snosili najugroženiji i najsiromašniji.

Nije nemoguće da se desi takav apokaliptički rasplet gdje, umjesto da spoznaju da pod različitim uniformama kuca jedno te isto srce, proleteri svih zemalja krenu u masovno nasilno razračunavanje. Kao branu od ratnog ludila, Varufakis predlaže lucidan ekonomski plan koji se temelji na ideji da kao što svaka osoba ima jedan glas, što je sada opšte prihvaćeni univerzalni standard, tako i svaki zaposleni i zaposlena (na svim nivoima) treba da posjeduje po jednu akciju firme u kojoj rade. To ne znači da bi im zarada bila ista, ali bi omogućilo pretvaranje firmi u kooperativna preduzeća gdje bi se mogućnost iskorištavanja većine od strane male manjine na vrhu svela na minimum. Ima u ovoj ideji i odjeka jugoslovenskog samoupravnog socijalizma.To je važan dokaz da Jugoslavija neće biti tako lako zaboravljena u analima svjetske istorije kao što su se nadali njeni rušitelji od kojih su neki još na vlasti na Balkanu.

Intelektualna vitalnost Progresivne Internacionale ukazuje da ljevičari nisu „gubitnici istorije.“ Borba za socijalnu pravdu i pravičnu raspodjelu resursa nikad neće stati. Novi modeli i nove organizacije zamjenjuju stare, ali, bilo u fabrici, za plugom, ili za kompjuterom, osnovni cilj ostaje isti – „ko bješe ništa, biće sve.“

Filip KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo