Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Čekaju nas godine stagnacije

Objavljeno prije

na

Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti

 

MONITOR: Proglašen je kraj pandemije, ali se posljedice po ekonomiju tek očekuju. Kakav će uticaj imati epidemija korona virusa na ekonomske prilike u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Niz socioekonomskih pokazatelja govori da Crna Gora još nije izašla iz krize koja je globalno započela 2008. godine, odnosno 2009. Godine, kada je u Crnoj Gori zabilježena recesija.  Prosječna zarada se, prema podacima Monstata, u periodu od 2009. do 2019. godine uvećala za 11% dok se potrošačka korpa (hrana i bezalkoholna pića plus izdaci za neprehrambene proizvode i usluge) u istom periodu takođe uvećala za 11%. Stopa siromaštva je, prema Monstatu, 2008. godine iznosila 4,8%, dok se u 2018. godini u riziku od siromaštva nalazi čak 23,8% stanovništva. Registrovana stopa nezaposlenosti na početku 2009. godine je iznosila 10,9% dok je krajem 2019. godine iznosila 16,3%. Na osnovu zvaničnih parametara, možemo da konstatujemo da smo u protekloj deceniji imali u najboljem slučaju stagnaciju realne zarade, odnosno opadanje životnog standarda kroz rast nezaposlenosti i siromaštva, dok je benefite privrednog rasta očigledno privatizovala uska elita. Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti.

Kada su 90-ih godina zapadne zemlje bilježile godine prosperiteta, dotle su se zemlje Istočne Evrope socijalno i ekonomski oporavljale od tmine gvozdene zavjese. U toj, za nas izgubljenoj deceniji, Crna Gora je  slijedeći od međunarodne zajednice osuđenu politiku, dopala pod režim sankcija. Tih 90-ih godina se nerado sjećamo, zbog siromaštva i kulturnog propadanja. U prvoj deceniji 21. vijeka uspjeli smo da „uhvatimo” par godina prosperiteta od 2004. do 2009. godine, kada je investicijama u nekretnine, Crnu Goru zahvatila globalna finansijska plima i u samo tri godine podigla prosječnu zaradu sa 282 eura (2006. godine) na 463 eura (2009. godine). Da bismo, nakon toga, opet imali deceniju stagnacije, ekonomske i političke. Smatram da nas čekaju godine, u najboljem slučaju, stagnacije, prije svega iz političkih razloga, odnosno slabosti institucija. Džon Majnrajd Kejns je u kontekstu Velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, i neophodnosti države da adekvatnim politikama umanji efekte krize izjavio: „Na dugi rok svi smo mrtvi”, u našem kontekstu gledano,  većina nas se može smatrati  „gubitnicima tranzicije”.

U kratkom roku epidemija će izazvati smanjenje javnih prihoda koje će, s obzirom na visinu javnog duga, teže biti nadoknaditi  iz zaduženja. Stoga će Vlada vjerovatno ići u pravcu štednje, pominje se i mogućnost umanjenja zarada u javnom sektoru. Štednja će na drugoj strani smanjiti potrošnju, koja opet određuje privredni rast, pa postoji rizik da uđemo u začarani krug pada tražnje I, konsekventno tome, pada prihoda.

MONITOR:   Da li se u prethodnoj deceniji moglo uraditi više?

PEJOVIĆ: Jeste, jer iskustvo krize iz 2008. govori da su diverzifikovane ekonomije, oslonjene na proizvodnju i izvoz laše podnijele krizu. Nažalost, iako se o tome stalno govorilo, politike koje bi osnažile domaću ekonomiju su izostale. Šta više, afirmativno se govorilo kako udio turizma u BDP raste. Pitam se zašto se nije uradilo više u privlačenju stranih direktnih investicija, usmjerenih u proizvodni sektor kao što su to radile zemlje u okruženju, potom u naučno-istraživački rad, kojim bi se možda došlo do nekog inovativnog proizvoda, na bazi potencijala koje Crna Gora posjeduje (u preradi aluminijuma, drveta, ljekovitog bilja). Zašto nije bolje organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda, što bi proizvođačima dalo neophodnu sigurnost da uvećaju kapacitete i budu konkurentniji na tržištu?  Ponekad se pitam da li se u Crnoj Gori na siromaštvo gleda kao  na problem ili na supstrat, na koji kada nakapate identitetske podjele, čak dobijete i određenu političku dinamiku, odnosno dinamiku ništavila, da se poslužimo naslovom knjige profesora Milana Popovića.

MONITOR: Vlast najavljuje nove izbore.

PEJOVIĆ: Ako bi se u nekoliko riječi mogla izraziti emanacija globalnog iskustva pandemija virusom, onda bi to bila solidarnost, jedinstvo, kohezija… No, naša vlast za to ne haje, već bi da kapitalizuju činenicu što je u Crnoj Gori bilo malo inficiranih slučajeva (što je opet razultat objektivnih okolnosti kao i rada nadležnih institucija). Takođe mi se čini da ljudima u vrhu režima fali socijalnog senzibiliteta da osjete nagomilanu socijalnu frustraciju, već su spremni da preko svega prebace nacionalno identitetski veo, „mi patriote i oni koji to nisu”. Vlast takođe ne haje ni za činjenicu da se opozicija pred građanima obavezala da će bojkotovati izbore ukoliko se konstituiše koncentraciona vlada koja bi pripremila demokratske izbore, a za to je potrebno makar godina. No, na koju kartu igra vlast? To je svakako podrška zapada i legitimisanje „izbornog rezultata” što je do sada bilo slučaj, čak i onda kada je postojala opravdana sumnja u rezultate izbora (predsjednički izbori 2013, parlamentarni 2016. godine) ili je opozicija čak mogla da preuzme vlast kao na lokalnim izborima u Podgorici (2010. i 2014), odnosno u Nikšiću 2012. godine. Ipak, nalaz Freedom house po kome Crna Gora više nije demokratska država dovodi pod upit ovo očekivanje vlasti. Tu je i obraćanje ambasadorke SAD u Crnoj Gori, gdje se sa zakašnjem konstatuje da je endemska korupcija usporila evroatlantske integracije. Ovdje bih dodao da korupcija nije samo usporila integracije već i gurnula četvrtinu populacije Crne Gore u siromaštvo.

MONITOR: Kažete da je reakcija američke administracije zakašnjela.

PEJOVIĆ: Za borbu protiv korupcije nije dovoljno jačati pravosuđe i tužilaštvo jer krovnu kadrovsku politiku u istim institucijama vodi nesmjenjiva vlast. Opadanjem demokratije i siromaštvom u Crnoj Gori je došlo do radikalizacije pa čak i antizapadnog kursa u dijelu opozicije, dok je građanska opozicija nažalost nejaka sa procentima. Zapadnjaci ovdje često „brkaju” uzrok i posljedice. Navodno „opozicija nije zrela u Crnoj Gori da preuzme vlast”, ili je takvo stanje posljedica što je zapad dozvolio režimu da u opoziciji marginalizuje snage i pojedince koji su pokazali objektivan kapacitet. Istini za volju režimu su u ovome nerijetko pomagali i opozicioni „lideri”.

Partnerski odnos se ne gradi tako što će zapadni centri moći zatvarati oči pred neregularnostima, zarad toga što režim slijedi „spoljnopolitičke prioritete”. Takav scenario smo vidjeli na Bliskom istoku gdje su zajednice na kraju srušene u sukobima izmedju diktatura i radikalne opozicije. Vjerovatno administracija SAD uviđa opasnost destabilizacije u Crnoj Gori i odatle oštra poruka američke ambasadorke. EU i SAD treba da pomognu demokratizaciju Crne Gore kako bi državu vodila elita koja će unaprijediti vladavinu prava i demokratske standarde, ali i usmjeriti institucije ka ostvarenju opštedruštvenih interesa.  Pored svih kritika koje bi se mogle iskazati na račun zapadne politike, Crna Gora sa svojim autokratskim nasljeđem nema alternative, osim da usvaja demokratske standarde kroz proces evroatlantskih integracija.

MONITOR: Da li postoji mogućnost dalje političke radikalizacije u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Mora se pokazati uzdržanost. Političari i crkvene vođe ne bi smjeli da se igraju sa građanskim mirom i ljudskim životima. Ko želi da svoju nezamjenjivost, bilo u vlasti ili opoziciji, gradi na scenariju prijetnji i pritisaka prema „onima drugima,” na pogrešnom je putu. Smatram da razgovori Vlade i Mitropolije treba da se nastave. Takođe, neophodno je da se Zapad uključi u medijaciju između vlasti i opozicije kao 2016. godine. Nažalost, i dalje smo politički nedostatni da bismo sami rješavali probleme.

MONITOR: Četrnaest godina je od referendum. Kako vidite perspektive Crne Gore?

PEJOVIĆ: Autokratsko nasljeđe jeste patologija našeg društva, ono ne samo da se negativno odražava na politički sistem, već se loše reprekutuje  na produktivnost u ekonomiji budući da umanjuje kreativnost i inovativnost. U hijerarhijom opterećenom  društvu građani ne mogu biti sretni. Ako niste prvi u firmi, partiji ili instituciji, vi gotovo da i nemate pravo „glasa”.  U Crnoj Gori čovjek je u dodatnom egzistencijalnom strahu, jer živi u brutalnom kapitalizmu u kome njegova radna, socijalna prava često nisu zajemčena. Socijalni pritisak „odzgo prema nadolje”, nerijetko i agresivan, kome je pojedinac izložen, rezultira agresijom prema bližnjima, pa u Crnoj Gori imamo prisutno i nasilje u porodici.

Visoka stopa samoubistava (statistika kaže da smo u prvih deset država u svijetu), činjenica da se u Crnoj Gori ljekovi za smirenje koriste znatno više od prosjeka EU, (naišao sam u medijima na podatak da apoteke godišnje izdaju 300.000 kutija antidepresiva i drugih ljekova za smirenje) govore da je građanin Crne Gore u ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje. U uzrocima ovakvog stanja nalaze se siromaštvo i socijalne razlike. Ovdje morate cjelokupnu vitalnu energiju i znanje koje ste sticali decenijama da spregnete da biste na kraju mjeseca izvukli golu egzistenciju. Pitam se da li ljudi koji vode ovu državu osjećaju empatiju prema narodu!

Smatram da je nama kao društvu potrebna humanizacija, da bi nam se možda desila renesansa. Sa autokratijom na jednoj strani i šovinizmom na drugoj, nećemo daleko stići.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo