Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Čekaju nas godine stagnacije

Objavljeno prije

na

Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti

 

MONITOR: Proglašen je kraj pandemije, ali se posljedice po ekonomiju tek očekuju. Kakav će uticaj imati epidemija korona virusa na ekonomske prilike u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Niz socioekonomskih pokazatelja govori da Crna Gora još nije izašla iz krize koja je globalno započela 2008. godine, odnosno 2009. Godine, kada je u Crnoj Gori zabilježena recesija.  Prosječna zarada se, prema podacima Monstata, u periodu od 2009. do 2019. godine uvećala za 11% dok se potrošačka korpa (hrana i bezalkoholna pića plus izdaci za neprehrambene proizvode i usluge) u istom periodu takođe uvećala za 11%. Stopa siromaštva je, prema Monstatu, 2008. godine iznosila 4,8%, dok se u 2018. godini u riziku od siromaštva nalazi čak 23,8% stanovništva. Registrovana stopa nezaposlenosti na početku 2009. godine je iznosila 10,9% dok je krajem 2019. godine iznosila 16,3%. Na osnovu zvaničnih parametara, možemo da konstatujemo da smo u protekloj deceniji imali u najboljem slučaju stagnaciju realne zarade, odnosno opadanje životnog standarda kroz rast nezaposlenosti i siromaštva, dok je benefite privrednog rasta očigledno privatizovala uska elita. Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti.

Kada su 90-ih godina zapadne zemlje bilježile godine prosperiteta, dotle su se zemlje Istočne Evrope socijalno i ekonomski oporavljale od tmine gvozdene zavjese. U toj, za nas izgubljenoj deceniji, Crna Gora je  slijedeći od međunarodne zajednice osuđenu politiku, dopala pod režim sankcija. Tih 90-ih godina se nerado sjećamo, zbog siromaštva i kulturnog propadanja. U prvoj deceniji 21. vijeka uspjeli smo da „uhvatimo” par godina prosperiteta od 2004. do 2009. godine, kada je investicijama u nekretnine, Crnu Goru zahvatila globalna finansijska plima i u samo tri godine podigla prosječnu zaradu sa 282 eura (2006. godine) na 463 eura (2009. godine). Da bismo, nakon toga, opet imali deceniju stagnacije, ekonomske i političke. Smatram da nas čekaju godine, u najboljem slučaju, stagnacije, prije svega iz političkih razloga, odnosno slabosti institucija. Džon Majnrajd Kejns je u kontekstu Velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, i neophodnosti države da adekvatnim politikama umanji efekte krize izjavio: „Na dugi rok svi smo mrtvi”, u našem kontekstu gledano,  većina nas se može smatrati  „gubitnicima tranzicije”.

U kratkom roku epidemija će izazvati smanjenje javnih prihoda koje će, s obzirom na visinu javnog duga, teže biti nadoknaditi  iz zaduženja. Stoga će Vlada vjerovatno ići u pravcu štednje, pominje se i mogućnost umanjenja zarada u javnom sektoru. Štednja će na drugoj strani smanjiti potrošnju, koja opet određuje privredni rast, pa postoji rizik da uđemo u začarani krug pada tražnje I, konsekventno tome, pada prihoda.

MONITOR:   Da li se u prethodnoj deceniji moglo uraditi više?

PEJOVIĆ: Jeste, jer iskustvo krize iz 2008. govori da su diverzifikovane ekonomije, oslonjene na proizvodnju i izvoz laše podnijele krizu. Nažalost, iako se o tome stalno govorilo, politike koje bi osnažile domaću ekonomiju su izostale. Šta više, afirmativno se govorilo kako udio turizma u BDP raste. Pitam se zašto se nije uradilo više u privlačenju stranih direktnih investicija, usmjerenih u proizvodni sektor kao što su to radile zemlje u okruženju, potom u naučno-istraživački rad, kojim bi se možda došlo do nekog inovativnog proizvoda, na bazi potencijala koje Crna Gora posjeduje (u preradi aluminijuma, drveta, ljekovitog bilja). Zašto nije bolje organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda, što bi proizvođačima dalo neophodnu sigurnost da uvećaju kapacitete i budu konkurentniji na tržištu?  Ponekad se pitam da li se u Crnoj Gori na siromaštvo gleda kao  na problem ili na supstrat, na koji kada nakapate identitetske podjele, čak dobijete i određenu političku dinamiku, odnosno dinamiku ništavila, da se poslužimo naslovom knjige profesora Milana Popovića.

MONITOR: Vlast najavljuje nove izbore.

PEJOVIĆ: Ako bi se u nekoliko riječi mogla izraziti emanacija globalnog iskustva pandemija virusom, onda bi to bila solidarnost, jedinstvo, kohezija… No, naša vlast za to ne haje, već bi da kapitalizuju činenicu što je u Crnoj Gori bilo malo inficiranih slučajeva (što je opet razultat objektivnih okolnosti kao i rada nadležnih institucija). Takođe mi se čini da ljudima u vrhu režima fali socijalnog senzibiliteta da osjete nagomilanu socijalnu frustraciju, već su spremni da preko svega prebace nacionalno identitetski veo, „mi patriote i oni koji to nisu”. Vlast takođe ne haje ni za činjenicu da se opozicija pred građanima obavezala da će bojkotovati izbore ukoliko se konstituiše koncentraciona vlada koja bi pripremila demokratske izbore, a za to je potrebno makar godina. No, na koju kartu igra vlast? To je svakako podrška zapada i legitimisanje „izbornog rezultata” što je do sada bilo slučaj, čak i onda kada je postojala opravdana sumnja u rezultate izbora (predsjednički izbori 2013, parlamentarni 2016. godine) ili je opozicija čak mogla da preuzme vlast kao na lokalnim izborima u Podgorici (2010. i 2014), odnosno u Nikšiću 2012. godine. Ipak, nalaz Freedom house po kome Crna Gora više nije demokratska država dovodi pod upit ovo očekivanje vlasti. Tu je i obraćanje ambasadorke SAD u Crnoj Gori, gdje se sa zakašnjem konstatuje da je endemska korupcija usporila evroatlantske integracije. Ovdje bih dodao da korupcija nije samo usporila integracije već i gurnula četvrtinu populacije Crne Gore u siromaštvo.

MONITOR: Kažete da je reakcija američke administracije zakašnjela.

PEJOVIĆ: Za borbu protiv korupcije nije dovoljno jačati pravosuđe i tužilaštvo jer krovnu kadrovsku politiku u istim institucijama vodi nesmjenjiva vlast. Opadanjem demokratije i siromaštvom u Crnoj Gori je došlo do radikalizacije pa čak i antizapadnog kursa u dijelu opozicije, dok je građanska opozicija nažalost nejaka sa procentima. Zapadnjaci ovdje često „brkaju” uzrok i posljedice. Navodno „opozicija nije zrela u Crnoj Gori da preuzme vlast”, ili je takvo stanje posljedica što je zapad dozvolio režimu da u opoziciji marginalizuje snage i pojedince koji su pokazali objektivan kapacitet. Istini za volju režimu su u ovome nerijetko pomagali i opozicioni „lideri”.

Partnerski odnos se ne gradi tako što će zapadni centri moći zatvarati oči pred neregularnostima, zarad toga što režim slijedi „spoljnopolitičke prioritete”. Takav scenario smo vidjeli na Bliskom istoku gdje su zajednice na kraju srušene u sukobima izmedju diktatura i radikalne opozicije. Vjerovatno administracija SAD uviđa opasnost destabilizacije u Crnoj Gori i odatle oštra poruka američke ambasadorke. EU i SAD treba da pomognu demokratizaciju Crne Gore kako bi državu vodila elita koja će unaprijediti vladavinu prava i demokratske standarde, ali i usmjeriti institucije ka ostvarenju opštedruštvenih interesa.  Pored svih kritika koje bi se mogle iskazati na račun zapadne politike, Crna Gora sa svojim autokratskim nasljeđem nema alternative, osim da usvaja demokratske standarde kroz proces evroatlantskih integracija.

MONITOR: Da li postoji mogućnost dalje političke radikalizacije u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Mora se pokazati uzdržanost. Političari i crkvene vođe ne bi smjeli da se igraju sa građanskim mirom i ljudskim životima. Ko želi da svoju nezamjenjivost, bilo u vlasti ili opoziciji, gradi na scenariju prijetnji i pritisaka prema „onima drugima,” na pogrešnom je putu. Smatram da razgovori Vlade i Mitropolije treba da se nastave. Takođe, neophodno je da se Zapad uključi u medijaciju između vlasti i opozicije kao 2016. godine. Nažalost, i dalje smo politički nedostatni da bismo sami rješavali probleme.

MONITOR: Četrnaest godina je od referendum. Kako vidite perspektive Crne Gore?

PEJOVIĆ: Autokratsko nasljeđe jeste patologija našeg društva, ono ne samo da se negativno odražava na politički sistem, već se loše reprekutuje  na produktivnost u ekonomiji budući da umanjuje kreativnost i inovativnost. U hijerarhijom opterećenom  društvu građani ne mogu biti sretni. Ako niste prvi u firmi, partiji ili instituciji, vi gotovo da i nemate pravo „glasa”.  U Crnoj Gori čovjek je u dodatnom egzistencijalnom strahu, jer živi u brutalnom kapitalizmu u kome njegova radna, socijalna prava često nisu zajemčena. Socijalni pritisak „odzgo prema nadolje”, nerijetko i agresivan, kome je pojedinac izložen, rezultira agresijom prema bližnjima, pa u Crnoj Gori imamo prisutno i nasilje u porodici.

Visoka stopa samoubistava (statistika kaže da smo u prvih deset država u svijetu), činjenica da se u Crnoj Gori ljekovi za smirenje koriste znatno više od prosjeka EU, (naišao sam u medijima na podatak da apoteke godišnje izdaju 300.000 kutija antidepresiva i drugih ljekova za smirenje) govore da je građanin Crne Gore u ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje. U uzrocima ovakvog stanja nalaze se siromaštvo i socijalne razlike. Ovdje morate cjelokupnu vitalnu energiju i znanje koje ste sticali decenijama da spregnete da biste na kraju mjeseca izvukli golu egzistenciju. Pitam se da li ljudi koji vode ovu državu osjećaju empatiju prema narodu!

Smatram da je nama kao društvu potrebna humanizacija, da bi nam se možda desila renesansa. Sa autokratijom na jednoj strani i šovinizmom na drugoj, nećemo daleko stići.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo