Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Čekaju nas godine stagnacije

Objavljeno prije

na

Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti

 

MONITOR: Proglašen je kraj pandemije, ali se posljedice po ekonomiju tek očekuju. Kakav će uticaj imati epidemija korona virusa na ekonomske prilike u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Niz socioekonomskih pokazatelja govori da Crna Gora još nije izašla iz krize koja je globalno započela 2008. godine, odnosno 2009. Godine, kada je u Crnoj Gori zabilježena recesija.  Prosječna zarada se, prema podacima Monstata, u periodu od 2009. do 2019. godine uvećala za 11% dok se potrošačka korpa (hrana i bezalkoholna pića plus izdaci za neprehrambene proizvode i usluge) u istom periodu takođe uvećala za 11%. Stopa siromaštva je, prema Monstatu, 2008. godine iznosila 4,8%, dok se u 2018. godini u riziku od siromaštva nalazi čak 23,8% stanovništva. Registrovana stopa nezaposlenosti na početku 2009. godine je iznosila 10,9% dok je krajem 2019. godine iznosila 16,3%. Na osnovu zvaničnih parametara, možemo da konstatujemo da smo u protekloj deceniji imali u najboljem slučaju stagnaciju realne zarade, odnosno opadanje životnog standarda kroz rast nezaposlenosti i siromaštva, dok je benefite privrednog rasta očigledno privatizovala uska elita. Nažalost, za očekivati je da usljed ekonomskih posljedica epidemije virusa korone dođe do dodatnog uvećavanja siromaštva i nezaposlenosti.

Kada su 90-ih godina zapadne zemlje bilježile godine prosperiteta, dotle su se zemlje Istočne Evrope socijalno i ekonomski oporavljale od tmine gvozdene zavjese. U toj, za nas izgubljenoj deceniji, Crna Gora je  slijedeći od međunarodne zajednice osuđenu politiku, dopala pod režim sankcija. Tih 90-ih godina se nerado sjećamo, zbog siromaštva i kulturnog propadanja. U prvoj deceniji 21. vijeka uspjeli smo da „uhvatimo” par godina prosperiteta od 2004. do 2009. godine, kada je investicijama u nekretnine, Crnu Goru zahvatila globalna finansijska plima i u samo tri godine podigla prosječnu zaradu sa 282 eura (2006. godine) na 463 eura (2009. godine). Da bismo, nakon toga, opet imali deceniju stagnacije, ekonomske i političke. Smatram da nas čekaju godine, u najboljem slučaju, stagnacije, prije svega iz političkih razloga, odnosno slabosti institucija. Džon Majnrajd Kejns je u kontekstu Velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, i neophodnosti države da adekvatnim politikama umanji efekte krize izjavio: „Na dugi rok svi smo mrtvi”, u našem kontekstu gledano,  većina nas se može smatrati  „gubitnicima tranzicije”.

U kratkom roku epidemija će izazvati smanjenje javnih prihoda koje će, s obzirom na visinu javnog duga, teže biti nadoknaditi  iz zaduženja. Stoga će Vlada vjerovatno ići u pravcu štednje, pominje se i mogućnost umanjenja zarada u javnom sektoru. Štednja će na drugoj strani smanjiti potrošnju, koja opet određuje privredni rast, pa postoji rizik da uđemo u začarani krug pada tražnje I, konsekventno tome, pada prihoda.

MONITOR:   Da li se u prethodnoj deceniji moglo uraditi više?

PEJOVIĆ: Jeste, jer iskustvo krize iz 2008. govori da su diverzifikovane ekonomije, oslonjene na proizvodnju i izvoz laše podnijele krizu. Nažalost, iako se o tome stalno govorilo, politike koje bi osnažile domaću ekonomiju su izostale. Šta više, afirmativno se govorilo kako udio turizma u BDP raste. Pitam se zašto se nije uradilo više u privlačenju stranih direktnih investicija, usmjerenih u proizvodni sektor kao što su to radile zemlje u okruženju, potom u naučno-istraživački rad, kojim bi se možda došlo do nekog inovativnog proizvoda, na bazi potencijala koje Crna Gora posjeduje (u preradi aluminijuma, drveta, ljekovitog bilja). Zašto nije bolje organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda, što bi proizvođačima dalo neophodnu sigurnost da uvećaju kapacitete i budu konkurentniji na tržištu?  Ponekad se pitam da li se u Crnoj Gori na siromaštvo gleda kao  na problem ili na supstrat, na koji kada nakapate identitetske podjele, čak dobijete i određenu političku dinamiku, odnosno dinamiku ništavila, da se poslužimo naslovom knjige profesora Milana Popovića.

MONITOR: Vlast najavljuje nove izbore.

PEJOVIĆ: Ako bi se u nekoliko riječi mogla izraziti emanacija globalnog iskustva pandemija virusom, onda bi to bila solidarnost, jedinstvo, kohezija… No, naša vlast za to ne haje, već bi da kapitalizuju činenicu što je u Crnoj Gori bilo malo inficiranih slučajeva (što je opet razultat objektivnih okolnosti kao i rada nadležnih institucija). Takođe mi se čini da ljudima u vrhu režima fali socijalnog senzibiliteta da osjete nagomilanu socijalnu frustraciju, već su spremni da preko svega prebace nacionalno identitetski veo, „mi patriote i oni koji to nisu”. Vlast takođe ne haje ni za činjenicu da se opozicija pred građanima obavezala da će bojkotovati izbore ukoliko se konstituiše koncentraciona vlada koja bi pripremila demokratske izbore, a za to je potrebno makar godina. No, na koju kartu igra vlast? To je svakako podrška zapada i legitimisanje „izbornog rezultata” što je do sada bilo slučaj, čak i onda kada je postojala opravdana sumnja u rezultate izbora (predsjednički izbori 2013, parlamentarni 2016. godine) ili je opozicija čak mogla da preuzme vlast kao na lokalnim izborima u Podgorici (2010. i 2014), odnosno u Nikšiću 2012. godine. Ipak, nalaz Freedom house po kome Crna Gora više nije demokratska država dovodi pod upit ovo očekivanje vlasti. Tu je i obraćanje ambasadorke SAD u Crnoj Gori, gdje se sa zakašnjem konstatuje da je endemska korupcija usporila evroatlantske integracije. Ovdje bih dodao da korupcija nije samo usporila integracije već i gurnula četvrtinu populacije Crne Gore u siromaštvo.

MONITOR: Kažete da je reakcija američke administracije zakašnjela.

PEJOVIĆ: Za borbu protiv korupcije nije dovoljno jačati pravosuđe i tužilaštvo jer krovnu kadrovsku politiku u istim institucijama vodi nesmjenjiva vlast. Opadanjem demokratije i siromaštvom u Crnoj Gori je došlo do radikalizacije pa čak i antizapadnog kursa u dijelu opozicije, dok je građanska opozicija nažalost nejaka sa procentima. Zapadnjaci ovdje često „brkaju” uzrok i posljedice. Navodno „opozicija nije zrela u Crnoj Gori da preuzme vlast”, ili je takvo stanje posljedica što je zapad dozvolio režimu da u opoziciji marginalizuje snage i pojedince koji su pokazali objektivan kapacitet. Istini za volju režimu su u ovome nerijetko pomagali i opozicioni „lideri”.

Partnerski odnos se ne gradi tako što će zapadni centri moći zatvarati oči pred neregularnostima, zarad toga što režim slijedi „spoljnopolitičke prioritete”. Takav scenario smo vidjeli na Bliskom istoku gdje su zajednice na kraju srušene u sukobima izmedju diktatura i radikalne opozicije. Vjerovatno administracija SAD uviđa opasnost destabilizacije u Crnoj Gori i odatle oštra poruka američke ambasadorke. EU i SAD treba da pomognu demokratizaciju Crne Gore kako bi državu vodila elita koja će unaprijediti vladavinu prava i demokratske standarde, ali i usmjeriti institucije ka ostvarenju opštedruštvenih interesa.  Pored svih kritika koje bi se mogle iskazati na račun zapadne politike, Crna Gora sa svojim autokratskim nasljeđem nema alternative, osim da usvaja demokratske standarde kroz proces evroatlantskih integracija.

MONITOR: Da li postoji mogućnost dalje političke radikalizacije u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Mora se pokazati uzdržanost. Političari i crkvene vođe ne bi smjeli da se igraju sa građanskim mirom i ljudskim životima. Ko želi da svoju nezamjenjivost, bilo u vlasti ili opoziciji, gradi na scenariju prijetnji i pritisaka prema „onima drugima,” na pogrešnom je putu. Smatram da razgovori Vlade i Mitropolije treba da se nastave. Takođe, neophodno je da se Zapad uključi u medijaciju između vlasti i opozicije kao 2016. godine. Nažalost, i dalje smo politički nedostatni da bismo sami rješavali probleme.

MONITOR: Četrnaest godina je od referendum. Kako vidite perspektive Crne Gore?

PEJOVIĆ: Autokratsko nasljeđe jeste patologija našeg društva, ono ne samo da se negativno odražava na politički sistem, već se loše reprekutuje  na produktivnost u ekonomiji budući da umanjuje kreativnost i inovativnost. U hijerarhijom opterećenom  društvu građani ne mogu biti sretni. Ako niste prvi u firmi, partiji ili instituciji, vi gotovo da i nemate pravo „glasa”.  U Crnoj Gori čovjek je u dodatnom egzistencijalnom strahu, jer živi u brutalnom kapitalizmu u kome njegova radna, socijalna prava često nisu zajemčena. Socijalni pritisak „odzgo prema nadolje”, nerijetko i agresivan, kome je pojedinac izložen, rezultira agresijom prema bližnjima, pa u Crnoj Gori imamo prisutno i nasilje u porodici.

Visoka stopa samoubistava (statistika kaže da smo u prvih deset država u svijetu), činjenica da se u Crnoj Gori ljekovi za smirenje koriste znatno više od prosjeka EU, (naišao sam u medijima na podatak da apoteke godišnje izdaju 300.000 kutija antidepresiva i drugih ljekova za smirenje) govore da je građanin Crne Gore u ozbiljnom riziku za mentalno zdravlje. U uzrocima ovakvog stanja nalaze se siromaštvo i socijalne razlike. Ovdje morate cjelokupnu vitalnu energiju i znanje koje ste sticali decenijama da spregnete da biste na kraju mjeseca izvukli golu egzistenciju. Pitam se da li ljudi koji vode ovu državu osjećaju empatiju prema narodu!

Smatram da je nama kao društvu potrebna humanizacija, da bi nam se možda desila renesansa. Sa autokratijom na jednoj strani i šovinizmom na drugoj, nećemo daleko stići.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo