Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost međunarodne zajednice

MONITOR: Dugogodišnji premijer i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odbacio je optužbe predsjednika parlamenta Andrije Mandića  da su on i DPS imali direktnu političku i logističku ulogu u ratnim devedesetim. Negirao je da je Crna Gora slala gorivo Republici Srpskoj i time doprinijela produžetku rata u BiH. Kako komentarišete Đukanovićevu reakciju?

KOVAČEVIĆ: Da mi je neko rekao prije dvadeset godina da će ratne godine Mila Đukanovića još uvijek biti predmet moje dnevne opservacije  bila bi to uvreda mojoj viziji crnogorskog društva i inteligenciji. Danas vidim  da je on još uvijek nezaobilazan modus promijenjene vlasti.

Umjesto da čitam memoare bivših političara koji su doprinijeli ratnom raspadu moje države i o njihovoj krivičnoj, političkoj i moralnoj   odgovornosti, čemu sam posvetila značajan dio svog života, čitam intervjue „sveprisutnog“ Mila Đukanovića. Zadržava, još uvijek, moć političara koji  je aktuelan i zna da drži fokus na pitanje i važnost iz koje govori. Tako uspijeva da cinizam definiše dostojanstvom. Majstor poluistina koje su mu obezbijedile dugo vladanje i neko vrijeme naklonost  međunarodne zajednice. Tačno je da smo dobili (nije samo on zaslužan a misli da jeste)  međunarodno priznanje nezavisnosti, članstvo u NATO, pristup EU ali je  isto tako tačno da smo dobili (čemu je značajno doprinio sa svojom partijom) na unutrašnjem planu relativizaciju rata u Jugoslaviji, selektivnu pravdu, sabotiranje prava i zakona, razoreno društvo ophrvano postratovskom patologijom, kriminalnu tranziciju i ostalo.

BiH je neispričana priča, selektivno i formalno suočavanje sa prošlošću ga je aboliralo odgovornosti ali i odgovornost mnogih iz vlasti i opozicije. Zaustavljen je  proces lustracije  koji bi pripadnike  jedinstvenog DPS-a  uklonio sa političke scene na duže vrijeme. Nastavili su u različitim kolonama da projektuju zaborav ali saglasni u proganjanju pojedinaca i pokreta  kritičke misli sa građanskim i progresivnim idejama. O tome ni riječi u intervijuu. Kako su samo saglasno i  temeljno gušili Studentski pokret 2012. i pokret Odupri se 2019. obezbjeđujući  ambijent za  litije i za sve što nam se danas dešava. Dakle, intervju  je još jedno zamagljivanje odgovornosti Crne Gore i Mila Đukanovića u ratovima devedesetih i učešća u formiranju Republike Srpske i ovakve vlasti.

MONITOR: Đukanović kaže: „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici“. Kako vidite taj Đukanovićev suženi fokus, koji Srebrenicu ne vidi kao posljedicu pogubne politike devedesetih?

KOVAČEVIĆ: Fokus je jasan, ukazuje na odgovornost velikosrpskog nacionalizma koji je  formirao kontekst  genocida u Srebrenici ali na perfidan način zamućuje svoju ulogu i značaj pozicije koju je zauzimao u ratu BiH  tvrdeći da nije bio „vinovnik“ iako je jasno da to nije tvrđeno, nego da je pomagao. Uprkos tome što ga mnoge žrtve ne smatraju odgovornim jer vjeruju  njegovom javnom izvinjenju i uvažavanju njihove patnje. U Crnoj Gori trebamo odgovore zašto nije rekao Ne ratu u BiH jer  znamo iz iskustva da kad hoće ima hrabrosti da kaže NE, kao što je rekao NE ratu na Kosovu. Ne daje odgovore ni zašto to nije uradio i u slučaju Hrvatske. Sjenka tih nepoznanica i negiranja  sa pozicije moći, ličnog autoriteta i dominacije otežava i danas   svaku  autonomiju i kreaciju ljudi u partiji koju je stvarao. Stavlja ih u odbranašku poziciju dok sadašnja vladajuća većina, koja je u kontinuitetu sljedbenik velikosrpskog nacionalizma, svoje nečinjenje i neuspjehe opravdava upoređivanjem sa  djelovanjem DPS-a i Đukanovića u prošlosti. Posljedice toga svi trpimo, zaglavljeni u njihovo prizemno nadgornjavanje.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić politički je opet preživio inicijativu za smjenu sa te funkcije, zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako komentarišete podršku koju je imao u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Parlament je jasna slika društvene regresije, gubitka civilizacijskih vrijednosti, političkog nemorala i odgovornosti. Razoreno je društvo postratovskom patologijom. Bolest je u terminalnoj fazi. Predsjednik parlamenta je prava slika te bolesti, imitator, lukavi ideolog, neiskreni vođa koji se u nedostatku vlastitog političkog integriteta služi vjerskim i nacionalnim autoritetom i vuče društvo i državu u potpunu dezintegraciju.

Oni koji su ga podržali nemaju sposobnosti ni znanja da vide širi kontekst  i kontinuitet zla. Porazno je što oni ne mogu da uvide koliko su lično poniženi i koliko su nedostojni pozicije koju zauzimaju.

MONITOR: Iz DPS su poručili Briselu da ako njima ne smeta da sarađuju sa negatorima genocida, DPS-u smeta. Da li je DPS sa Đukanovićem kao počasnim predsjednikom, bez kritičkog odnosa prema njegovoj ulozi u devedesetim, suštinska alternativa negatorima genocida”, odnosno nacionalističkim politikama?  

KOVAČEVIĆ: Sumnjam, najopasnije je ako njihova „alternativa” bude vođena nacionalizmom i lažnom ljubavi prema Crnoj Gori. Nisam sklona da  ponašanje sadašnjih članova DPSa u parlamentu opravdavam uticajem Mila Đukanovića, upkos idolopoklonstva kojeg prepoznajem kod mnogih od njih. Oni su odrasli ljudi odgovorni za svoja djela i ideje. Do sada su se baškarili u oportunizmu i konformizmu u sjenci percepcije vođinog uticaja. Reaktivni u djelovanju.

Ovo vrijeme traži organizaciju i energiju, prvenstveno viziju budućnosti Crne Gore. Do sada to nisu pokazali. Vidljivo je da  nekima postaje usko pod tim šinjelom. Jasno je i to  da se njihov počasni predsjednik ne oglašava bez razloga. Ako oni  još vjeruju da im on „čuva leđa” onda su/smo u problemu.

MONITOR: Šta sve to govori po političkoj klasi u Crnoj Gori?  

KOVAČEVIĆ: „Društvo koje nije u stanju da se suoči sa svojom prošlošću osuđeno je da je ponovi”, nije floskula,dodala bih – zato što izrodi političku klasu koja je nesposobna da izvede taj proce i napravi progres. U tome smo. U posljedicama rata svakodnevno. U ekonomiji, obrazovanju, socijali, zdravstvu, međuljudskim odnosima mnogo toga je opustošeno i obesmišljeno. Izabrali smo promjenu a dobili smo nezrele manipulante koji zamišljaju da vode politiku uz konstantnu dobro organizovanog uticaja srpskog nacionalizma i crkve što je u procesu tzv promjena ojačalo druge nacionalizme.

Društvo je izgubilo kompas ali vjerujem da može više i bolje od sadašnje političke klase. Obeshrabruje, ali i tješi, što u svijetu u tome nismo sami. Iz sveopšteg haosa mora se izroditi drugačija politika. Militarizacija je pogrešan put.

MONITOR: Nastavilo se sa veličanjem Ratka Mladića, od lidera DNP Milana Kneževića, do gradonačelnika Pljevalja Daria Vraneša. Kako to da je Mladić tri decenije kasnije i dalje „politički upotrebljiv”?

KOVAČEVIĆ: Postoji jedna izreka u narodu za takve ljude – ponašaju se kao da su boga za bradu uvatili.  Za njih ne postoje granice i ništa sveto, ophrvani vlastitim narcizmom i egzibicionizmom. Može im se, u službi vjere i nacije. Ratko Mladić im je nebitan, on im je samo prikladan alat da na porazu ljudskosti manipulišu traumama i uzbunjuju javnost. Vidljivo je na ulicama da im novac pristiže (Pljevlja)i da glancaju svoje parohije.

Najvažnije je pitanje kako u tom teroru žive njihovi sugrađani koji su drugih nacija i drugačije misle. Da li iko postavlja to pitanje u još uvijek jedinstvenoj državi?

MONITOR: Kako vidite reakcije institucija na veličanje ratnih zločinaca i širenje govora mržnje?

KOVAČEVIĆ: Institucije su rastočene. Uglavnom su obezličene i malo ih se što istinski tiče. Kao političke ispostave partijskih čelnika „dobro rade svoj posao” i sve „po zakonu”. Hvalospjevi vlastodršcima i zapošljavanje podobnih su njihovi primarni zadaci. Velika je društvena šteta što su takve institucije „pripitomile” civilno društvo i medije (suviše je malo izuzetaka). Skliznuli su u političku korektnost, magiju „ulaska u EU” i bave se senzacijama koje im se serviraju. Repetiraju iste teme i stalno promašuju suštinu. U takvoj situaciji izostaje mobilizacija građana i organizovani otpor nepravdi, laži i mržnji koje se serviraju. Usamljeni glasovi u ovoj situaciji antidržavne propagande i retrogradnih vrijednosti samo ukazuju na stanje nemoći da se ova lavina normalizovane neprofesionalnosti, straha i mržnje zaustavi.

MONITOR: Ovakvi, korak smo od Evrope. A gdje je Evropa?

KOVAČEVIĆ: Onemoćala Evropa još postoji. EU je u haosu svojih pogrešnih procjena i ideoloških zabluda. Nadam se da će i ona opstati i da će sadašnja procjena da im i ovakvi trebamo potrajati. Neka nas unesu kad nismo sposobni da hodamo. To je do njih. Do nas je da prohodamo i gradimo svoju nezavisnost ili da i dalje puzimo u ulozi robova i lopova čiju pozicijiu sadašnja vladajuća struktura učvršćuje na svim poljima. EU me sve više brine ali je „manje zlo”. Mada to ništa ne garantuje u sadašnjoj svjetskoj politici.

Milena PEROVIĆ

Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više

MONITOR: Predstava „Osmijeh za Mariju Mihailovič“, za koju potpisujete tekst i režiju, nedavno je premijerno izvedena na Barskom ljetopisu, pa na novoj sceni Gradskog pozorišta u Podgorici. Kakvi su utisci? 

NENEZIĆ: Nevjerovatna vrsta tereta i dalje bdije mojom svakodnevicom. Značaj Ljuba Čupića kao narodnog heroja, pa značenje pop-ikone, vjerujem da bi svakom normalnom čovjeku, a za sebe mislim da sam jedan od tih, bio i jeste teret koji ću nositi do kraja života. A traje još od djetinjstva kao naivna mašta, jer sam odrastao pored starog, pa poslije novog spomenika ispod Trebjese u Nikšiću, podignutog u čast Ljuba Čupića i saboraca. Poslije maštanja nastala je suluda ideja, pa ozbiljna incenacija. Bez obzira što sam dobio podršku od stručne i laičke publike, taj se teret ne smanjuje. Mislim da sam ozbiljno uradio predstavu sa saradnicima, a stotine gledalaca do sada to potvrđuju. Ne volim dosadno pozorište, pa ga i ne pravim. Ne volim pozorište koje me se ne tiče, pa ga i ne pravim. Nemam neke svoje utiske, već zbir utisaka gledalaca i mojih saradnika. Taj zbir mi daje za pravo da nastavim sa svojom poetikom i estetikom dalje.

MONITOR: Zašto ste izabrali da svoj tekst na sceni predstavite kroz formu muzičke drame? Da li je ta forma zahtjevnija u odnosu na klasičnu predstavu?

NENEZIĆ: Izabrao sam teži i zahtjevniji put. Neočekivan i začudan. Naravno – namjerno. Niko me nije tjerao na to. Ali to uvijek radim. To je suština bavljenja umjetnošću. Davno sam naučio da su najlokalniji motivi najuniverzalniji. Ljubo Čupić je univerzalna vrijednost. Takvog sam htio da ga predstavim svijetu. Da ga ne uprljam. Ali da ga očovječim i oprirodim. Da ljudi vide junaka (dramskog i ratnog) sa svim vrlinama i manama. Legendu svi znaju. Njegov život manje-više. A umjetničko djelo je simulacija a ne imitacija života. Potom sam htio da pobjegnem od nasljeđa partizanskog filma i socrealizma, i kad sam došao na tu ideju muzičke drame znao sam da ću riještiti sve te probleme koji su se gomilali pred temom i idejom. Onda dolazite u fazu koja je opet najteža – najlakša rješenja su najgora, a najbolja su najjednostavnija. I ta nevidljiva razlika je najudaljenija u čitavom stvaranju. I onda, napokon, dolazi opet najteža faza… i tako do premijere… i onda, opet, svako izvođenje novi teret… i novo pročišćenje.

MONITOR: Prije deceniju objavili ste istoimeni roman, kako je nakon toliko vremena svoj tekst režirati i gledati na pozornici? 

NENEZIĆ: Ideja za mjuzikl je nastala prije romana. Profesor muzike Božo Bakrač je došao iz Beograda i pitao me da li bi napisao za njega mjuzikl sa tematikom iz istorije. Poslije par dana sam ga zvao i rekao mu da bih radio mjuzikl inspirisan likom i djelom Ljuba Čupića, jer ne radim biografske priče i istorijske, već paraistorijske kako nas uče grčka antika i Aristotel. Bio je zapanjen, pa oduševljen. Kasnije sam napisao mjuzikl i on je do smrti obilazio institucije da radimo tu priču. Međutim, niko nije odgovarao, i onda sam se odlučio da napišem roman po istoimenom mjuziklu. Taj roman je i danas jedan od najprodavanijih romana domaćih autora. Onda, kako to biva, dobio sam ponudu od Barskog ljetopisa, a kasnije smo uključili i Gradsko pozorište, i napokon je Ljubo, ali drugačiji, zagazio na scenu, a mi se nadamo da smo legendu o osmijehu produžili još dalje, iako je nepregledna.

MONITOR: Period Drugog svjetskog rata, kao i ratova ’90-ih, sve je više predmet falsifikovanja, relativizacije zločinaca i heroja. Koliko umjetnost može pomoći, i da li to čini u dovoljnoj mjeri, da se osvijetle te tamne stranice istorije i biti protivteža političkim i drugim manipulacijama? 

NENEZIĆ: Ne postoje dva antifašizma, već jedan, pravi, čija je personifikacija Ljubo Čupić. Postoje stotine antifašista koji se bore u to ime. Poštujem njihov rad, ali on se na medijima i na društvenim mrežama zatrpa milionima manje važnih informacija. Ta borba se mora i može proširiti na drugačije oblike i forme. Umjetnost je samo jedna od njih. Čitanost mog romana i gledanost moje predstave daje mi pravo da ovako mislim. Ali mislim da umjetnost može puno više da uradi. Ljubov osmijeh je znak i simbol. Grafit posvećen stradanju palestinskog naroda u Gazi kod autobuske stanice u Podgorici je obišao svijet. Benksi grafitima uzdrma planetu… Ovdje ne pametujem, samo tražim način da skinemo taj tamni veo laži. I ne treba da su cilj ljudi koji su ogrezli u neistini, već buduće generacije. No, to nije samo naš problem. To je problem savremene Evrope, ali i civilizacijski problem.

MONITOR: Kako ocjenujete tretman i uticaj kulture i umjetnosti u Crnoj Gori u odnosu na zaglušujuću buku koju u javnosti prave velike političke, nacionalne i integracione teme? 

NENEZIĆ: Političari su u našoj vrsti – grabljivci. Tako je bilo i tako će ostati do kraja naše civilizacije. Jedino se sredstva mijenjaju. Danas koriste moć medija i društvenih mreža pa mentalno djeluju na nas obične smrtnike. Međutim, ranije nijesu bili toliko plemeniti. Bili su brutalni na svim krajevima svijeta, pa i kod nas. Ako treba da zbog toga budemo srećni što smo živi , a drugačije mislimo – ne treba. No, jedino se to može promijeniti revolucijom. A revolucije su rijetke. I nijesu ni one milostive. Kultura je širi pojam i ona vrlo rado ide ruku pod ruku sa politikom, a to najbolje vidimo po funkcijama koje se dijele po digitronima a ne po poetikama. I ne vidim kraja tome. Umjetnost je, ipak, žilavija. Ona se buni. Ne samo u bukvalnom smislu, već u estetskom i poetskom, tako da djelo samo sebi krči put prema konzumentu, pogotovo preko društvenih mreža, tako da su političari u ovom slučaju nemoćni. Ta „bučna tišina” za sada je jedini pravi odgovor na zaglušujuću kliku nekoliko vrsta jednoumlja.

MONITOR: Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Risto Ratković za zbirku pjesama „Happy end… za tužni završetak“. Koliko vam ova nagrada znači? Može li čovjek pored toliko tuge očekivati srećni završetak?

NENEZIĆ: Nagrade kao „Risto Ratković”, na neki način, obavezuju. Formiraju mjeru u budućem radu. Kako je Sidran govorio – one više znače djelu nego autoru. Tako i ja mislim. Međutim, ova knjiga nije nastala slučajno. Kada sam poslije višegodišnjeg bavljenja kratkom poemom mislio da sam završio bavljenjem poezijom, rodio se koncept ove knjige. I u kratkim poemama sam oksimoron upotrebljavao u velikoj mjeri, ali se u ovoj iskristalizovao. Postao sam svjestan da mi se otvara čitav horizont kraćih formi, pa sam iskoristio tu šansu. Nijednu pjesmu koju sam napisao u posljednje nekolike godine nijesam odbacio. Sve su našle mjesto u knjizi „Happy end… za tužni završetak”. Vjerovatno je pravi prevod ove knjige ona naša poslovica – u dobru se ne ponesi, u zlu se ne podaj. Ovo je, dakle, drama o dvoje ljudi koji su ubačeni u rolerkoster današnjice. Dvoje antiheroja. Njih dvoje imaju više mana nego vrlina. A njihov život je sukob. Njihova ljubav je sukob. Na neki način oboje pripadaju selfi eri i egoizmu, koji gaze sve tradicionalno, a i urbani način života je odavno klasični način životarenja. U tom načinu života koji proglašavamo „happy end-om” nema pobjednika… samo ljudi ogrnuti „tužnim završetkom” prolaze pored nas, i mi pored njih… Nije to više otuđenost, to je samoljubivost i samodovoljnost, jer imamo mentalne proteze sa nama – pametne aparate i sve blagodeti koje dolaze sa njima.

Predrag NIKOLIĆ

U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije i sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti

MONITOR: Pošto je najavila program Euro model, Vlada ćuti o njegovim posljedicama.

PEJOVIĆ: Već je iznijeto dosta rezervi o Euro modelu u domenu stručnih analiza. Jednako je interesantna i manifestacija čitave priče. Premijer  koji je sugestivno zagledan u objektiv kamere, sam, najavljuje kako ćemo kada se probudimo u novoj godini, u pogledu standarda živjeti negdje iza Alpa, umjesto na Balkanu. U solidnim državama premijer bi se pojavio sa ministrom finansija, moguće i sa ministrom ekonomije i najavio paket mjera. U Crnoj Gori se ministar finansija ne oglašava, pa su ulogu tumača konsekvenci ovog radikalnog ekonomskog programa preuzeli ljudi iz struke. Često na sopstvenu štetu, jer su ovdje znanje i integritet osobine koje Vam u javnom prostoru neće puno dobra donijeti.

MONITOR: Kakav je vaš stav o Euromodelu?

PEJOVIĆ: Ja sam već neka zapažanja i rezerve javno iskazao. U domenu ekonomske teorije zna se što se dešava kada minimalna zarada premaši ravnotežnu zaradu. Raste nezaposlenost, međutim empirijski pretpostaviti koliko će se nezaposlenost uvećati nije lako. Možda je nešto lakše sa deficitom budžeta, ali tu procjenu bi trebalo dati Ministarstvo finansija.

U prethodnom broju Monitora, novinar Zoran Radulović je prezentovao sadržajnu analizu problematike disbalansa  penzija u Crnoj Gori. Fond PIO je u protekloj deceniji 2010-2019 godine  generisao 1,2 milijarde eura deficita. U 2023. godini  ukupni doprinosi su bili niži za svega 14 miliona eura od isplaćenih penzija. Deficit je bio na rekordno niskom nivou. Umjesto da država pomogne Fondu PIO da ostvari suficit, kako bi mogao da formira finansijsku aktivu kroz ulaganje u hartije od vrijednosti, kao što to rade penzioni fondovi širom svijeta, desila se Evropa sad 2. Novi program najavljuje potpuno ukidanje penzionih doprinosa. Penzija će postati uranilovka, neka vrsta socijalne pomoći pod stare dane, a ne više ekonomska kategorija na bazi ulaganja u Fond PIO. Da imamo građanske svijesti pobunili bi se.

MONITOR: Profesorica Mirjana Kuljak vidi reformski potencijal programa. Kako vi gledate na tu tezu i njeno obrazloženje?

PEJOVIĆ: Davno sam bio u stručnoj posjeti Bundesbanci u Frankfurtu.  Ekspert koji je bio zadužen za uvođenje njemačke marke u Crnu Goru (1999. godine) mi je kazao da ne treba posezati za naglim mjerama u domenu finansijskih politika, već ih uvoditi postepeno. Ako nešto krene kako ne treba posljedice se lakše saniraju. Radikalnost Euro modela je neupitna.

Profesorica Kuljak rekao bih, ako ispravno tumačim njene stavove,  očekuje da će Euro model stvoriti srednju klasu, a onda će nezavisni pojedinci insistirati na ukidanju partitokratije, i jačanju institucija. Ja bih volio da je uvažena profesorica u pravu. Ali mislim da se administrativnim mjerama ne može stvoriti srednja klasa već osmišljenim politikama rasta i razvoja. Institut minimalne zarade ima potpuno drugu funkciju. Nažalost, vjerujem da naše društvo nema snage da pobijedi organizovani partijski kriminal, koji poput zmije na skulpturi Laokon i sinovi guši i obesmišljava institucije.

Nedavno je bio aktuelan projekat Velje brdo, pa kada se posumnjalo da će vodoizvorište Mareza biti ugroženo, projekat je barem privremeno stopiran do završetka istraživanja, ali sada počinju i pravosudne istrage. Nakon velike krize iz 2008. godine tužilaštvo Islanda je pokrenulo postupak protiv tadašnjeg premijera zbog neadekvatnog odgovora Vlade na krizu. Jedan od dokaza u postupku je bio nedovoljan broj održanih sjednica Vlade. Možda bi odgovorni u Vladi Crne Gore trebali razmišljati o načinu donošenja i konsekvencama Euro modela, koji vlasnicima biznisa donosi prilično glavobolje.

MONITOR: Nova parlamentarna kriza uslijedila je nakon što sjednica na kojoj je trebalo raspravljati o smjeni predsjednika Skupštine zbog saučešća koje je uputio porodici Ratka Mladića. Kako to komentarišete?

PEJOVIĆ: Vidjeli smo da je vladajuća koalicija glasala protiv smjene Mandića koji je korotovao osuđenog ratnog zločinca, a nije se nikad pojavio na komemoraciji u Potočarima. Nisu PES i Demokrate dale podršku Mandiću zbog praktičnih razloga, stabilnosti parlamenta i slično. Već zato što dijele uvjerenja Mandića  da je Mladić ratni heroj a ne ratni zločinac. Parlamentarnu većinu u ime PES -a i Demokrata čine mlađi poslanici koji su u porodičnom domu odrasli ispod slike Slobodana Miloševića. Prema EU su orjentisani lukrativno, onoliko koliko im donosi političkog ćara i perspektive. Bez obzira na rezultat glasanja opozicija je trebala ući u odlučan bojkot parlamenta do ostavke ili smjene Mandića. Neka vlast stavi na vagu EU integracije i velikosrpstvo na drugi tas.  Ipak, rekao bih po slijedu događaja nakon glasanja da su principi zarad “pragmatizma” stavljeni u drugi plan.Ovaj „pragmatizam“,uz vjerovatni blagoslov EU, ohrabriće one snage koje pjevaju raznim đeneralima da pomisle da se ideologijom genocida može u Evropu.

Lideri bivšeg DF-a su majstori političke destrukcije. Kada predlažu rezolucije o Mauthauzenu i Jasenovcu 80 godina nakon drugog svjetskog rata i kada izjavljuju navedeno saučešće savršeno su svjesni konsekvenci, miniranja EU integracija. To im je i cilj, možda zadat. Mala je za njih Crna Gora, pa  neki aktivno podržavaju Vučića, jer Srbija po njima ne umije sama da izabere. Dok neki podlo pokušavaju da povežu studentsku listu sa Đukanovićem.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu političku situaciju?

PEJOVIĆ: Kampanja je već krenula, nisam siguran koliko je opozicije toga svjesna. DPS prati „prokletstvo građanske opozicije“. Bivše vođstvo DPS-a je u koordinisanoj akciji sa DF om uništilo građansku opoziciju još prije promjena iz 2020. godine. Vršili su surovi progon nad kritičarima, pa sada DPS nema s kim da se vrati na vlast. Nažalost, obrazovanim ljudima iz građanskog centra koji bi imali što da ponude Crnoj Gori politika nije privlačna. Postala je mjesto antiintelektualizma i niskih udaraca. U pustinji nakon DPS-a raste cvijeće zla. Ukratko vjerujem da će postojeća većina vjerovatno ponovo formirati vladu. Čekaju nas godine vladavine populizma, etnofederalizacije   i  sve oštrijih obračuna sa kritičarima vlasti.

MONITOR: Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

PEJOVIĆ: U Crnoj Gori u proteklim decenijama ljudi žive na način što jedan šok, egzistencijalni, politički, ubrzo zamjenjuje drugi. To je život u stanju konstantnog posttraumatskog stresa, na čemu ukazuju indikatori mentalnog zdravlja.

Ni u obrazovnim programima, ni u institucijama nema spremnosti za suočavanje i preuzimanje odgovornosti za dešavanja od 1991. godine pa nadalje. Ovdje mislim na ukupne procese koji su uslijedili od raspada Jugoslavije, ratovi, šverc, kriminal, korupcija, nepravda, te razni progoni. Pravosuđe ima jedan kriterijum kad su u pitanju politički prvaci, a drugi kad su u pitanju podanici.

MONITOR: Hoće li nas ipak primiti u EU?

PEJOVIĆ: Hoće vjerovatno, samo je pitanje kako ćemo ući u Evropu i kada? Sa integritetom kao uspravna nacija, ili će nas unijeti u EU. Prije ovo drugo. Možda nakon regionalnih  ratova svijet i Evropa dožive neku obnovu liderstva, pa taj talas i nas zapljusne, da konačno polupismeni prepuste riječ onima koji imaju što da kažu i urade.

Milena PEROVIĆ