Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, KONSULTANT: Bojkot ili odgovornost za neuspjeh

Objavljeno prije

na

Budva je pokazala da državno rukovodstvo  ne pomišlja da na demokratski, a bojim se ni miran način bilo kada preda vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore

 

MONITOR: U Budvi su, uz brutalnu silu, uhapšeni predstavnici lokalne vlasti. Prethodno smo u toj opštini vidjeli sve boljke društva: pohlepu vlasti, političku korupciju, ali i boljke alternative. Ima li lekcije iz Budve?

PERIĆ: Posljednje dešavanje u Budvi, kada vlast golom silom cementira kršenje izborne volje građana je veoma uznemirijuće i govori da će državno rukovodstvo u svrhu odbrane svojih pozicija i ogromnih privilegija biti spremno uključiti doslovno sve sa čim mogu raspolagati. Ti ljudi ne pomišljalju da na demokratski, a bojim se ni miran način predaju vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore.

Sve ono što je prethodilo onakvoj upotrebi sile u Budvi, bi se dalo komentarisati sa većom analitičkom distancom, ali to više nije moguće nakon slike u kojoj se obara na zemlju predsjednik Skupštine opštine kao posljednji kriminalac. Pazite, sve se to dešava u gradu u kojem je ranije partijsko rukovodstvo baš te partije koja silom uzima vlast i koje je poraženo na izborima – optuženo i pravosnažno osuđeno za organizovano kriminalno udurživanje u kom je od  grada i države opljačkalo enormno bogatsvo. Da li opozicija ima svojih boljki i u ovom gradu – ima, ali nakon posljednjih dešavanja smatram da fokus polemike mora biti usmjeren ka suštinski nelegitimnom preuzimanju vlasti na lokalnom nivou. Tačno je da granice privatnog i javnog interesa moraju biti jasno povučene i niko ne bi smio koristiti svoj politički uticaj kako bi privatni interes stavio ispred javnog – na bilo kom nivou vlasti. Jednako je tačno i da vlast mora proisteći iz volje građana.

MONITOR: Za septembar se najavljuju izbori. Sporazum o budućnosti koji je obavezivao opoziciju na bojkot tih izbora se ili ne pominje ili javno negira. Može li biti fer izbora u ovim uslovima?

PERIĆ: Nemam dileme – fer izbora ne može biti u ovim okolnostima. Na 620.000 stanovnika imamo oko 530.000 birača – prema onom što se sa velikom dozom, sigurnosti može utvrditi – za oko 90.000 više nego prije 17-18 godina – a da pri tom imamo izražene negativne migracione trendove. Taj birački spisak je u praksi sada podložniji manipulacijama nego ranije, jer niko osim vlasti nema pouzdan uvid u jedinstvenu bazu podataka ličnih dokumenta, i niko osim vlasti nema instrument provjere i uparivanja svih tih podataka. To je prvi sloj koji temeljno čini izbore takvim da se mogu okarakterisati kao nefer.

Ono što su neke međunarodne institucije nazvale ,,institucionalnom prednošću”, a što u prevodu znači kupovina glasova i kontola građana kroz radna mjesta u javnom sektoru, u međuvremenu je uvećano.  Ukoliko ništa od navedenog nije dovoljna  argumentacija koliko je izborni ambijent nefer, pridodajmo i najnoviju aferu spisak i dešavanja u Budvi.

Smatram da je bojkot najubjedljivije sredstvo borbe u datim okolnostima, jer bi suštinski delegitimisao ovakvu praksu vladanja i izoštrio bi optiku i u zemlji i u inostranstvu u kolikom smo problemu i natjerao bi nas da ga rješavamo. No, neka  svako donosi odluke koje smatra da su najsvrsishodnije, ali treba  tražiti da za njih podnese odgovornost.

MONITOR: Kakva je odgovornost opozicije koja ulazi u izbornu trku znajući da oni nijesu fer?

PERIĆ: Nije lako biti, u toj politčkoj bici, na strani opozicije. Ona je od devedesetih   trpjela ogromne pritiske i opstrukcije. Teško je bilo opstati, a kamoli pobijediti u mnogim okolnostima. Ipak, građani sve više šalju poruke da žele promjene, a činjenica je da političke elite u alternativi ne pronalaze način da efektuiraju nezadovoljstvo građana.

Bojkot bi, ponavljam, bio najučinkovitiji, ali evo, prepustimo alternativi da nam saopšti šta je najbolje – budimo konstruktivni i poslušajmo njihovo mišljenje, ali moramo insistirati na odgovornosti. Moramo tražiti odgovor na pitanje: šta ako ne bude uspjeha? To su po meni fer postavke: tražiti podršku građana i reći šta ako uspijete i šta ako ne uspijete. Nije kredibilno tražiti fer izbore, a ne ponuditi sopstvenu fer postavku.

Opoziciono orijentisani građani bi trebalo da zahtijevaju da u slučaju poraza svi predsjednici i potpredsjednici stranaka podneseu ostavke unutar opozije i da niko od njih ne bude poslanik. Ujedno, ne da napuštaju stranke, već da pomognu ljudima u budućem vođstvu tih subjekata kojima bi ustupili mjesto – jer valjda su partije toliko ojačale da ima kvalitetnog kadra i mimo ,,prvog ešalona”. Ako već žele na izbore – evo recepta koji im  može biti od koristi i koji bi motivisao birače da ih glasaju. Ukoliko ostvare pobjedu – nemam nikakav problem da kažem da je njihova taktika bila maestralna, a da moja pamet ne dobaca do tih vidika.

Zanimljiv je i podatak da dominantno, uz vrlo malo izuzetaka, ljudi u opštinama gdje opozicija ostvaruje dobre rezultate nisu u vrhu stranke. Opozicija ima svoje hronične mane od kojih su tri najznakovitije: odsustvo vertikalne prohodnosti u  organizaciji, odsustvo rada na sebi i partitokratska svijest. Uglavnom isti ljudi vode stranke, decenijama su to iste priče i defamacije kolega unutar same opozicije i iste floskule koje su slika nemoći. Opozicija temeljno mora da se promijeni da bi bila u stanju ikoga da pobijedi. Ako ne želi da pobijede – neka ne mijenja ništa.

MONITOR:  Dobili smo loše ocjene u posljednjem dokumentu EU o napretku zemlje u oblastima pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala. Da li ste iznenađeni?

PERIĆ: Dokumenta EU imaju dva izazova za one koji ih pišu – prvi, da na diplomatski i umjeren način saopšte probleme i, dugi, da kritike budu takve da motivišu na dalji rad. Vlast u vratolomnom tumačenju ovog dokumenta koristi stil njegovog pisanja, kako bi nalaze prikazala čak i kao priznanje za valjda nekakav iskorak. Ipak, na nekoliko polja se čak ni na taj način ne može relatavizovati loše stanje – to su provosuđe, borba portiv korupcije i organizovanog kriminala i sloboda medija.

MONITOR:  Da li te loše ocjene mogu uticati na zaustavljanje evrointegracijskog procesa?

PERIĆ: EU  je u procesu  prekompozicije nakon izlaska Velike Britanije i pitanje je kako i na koji način će se ona održati. Na tim pukotinama „jaše“ naše rukovodstvo. Predstavljajući se braničem Zapada dok etabliraju model vladanja istočnih despotija.

Za nas bi bilo dobro da EU ne odustane od ideje proširenja i da izađe što solidnija iz procesa unutrašnje tranzicije, jer ona od nas traži ispunjenje standarda koji idu nama u korist.

Eurointegracije neće ključno zavisiti od nas, to je izvjesno. Razloga je više. Osnovni je taj što Crna Gora fizičkom veličinom nije toliko krupan problem za međunarodne odnose tako da čak i greške koje bi se desile u procesu integracija ne bi bile skupo plaćene sa stanovišta velikog sistema. Opet, Crna Gora može u izvjesnom smislu biti poruka i za druge zemlje u tom procesu.

Sama EU je bez konsenzusa da li joj je, na koji način i u kolikoj mjeri dodatno proširenje potrebno. Od Berlinskog procesa do drugih diplomatskih akcija i izjava, recimo predsjednika Francuske Emanuela Makrona, bilo je jasno da se traži put kako da zemlje Zapadnog Balkana budu uključene u proces na način koji ne bi naškodio sistemu EU.

Ukupno, izvjesno je da ćemo još dugo biti u  vozu koji se zove „eurointegracije“, ali da dužina putovanja neće značiti da ćemo biti bliže stanici. Čak i da stignemo tamo, okolnosti će biti  toliko  promijenjene u odnosu na period kada smo krenuli na  put, da će to značiti da smo ispustili ogromnu šansu emancipacije i progresa.

MONITOR:  Nije prvi put da se konstatuje da Crna Gora nema rezultate kada su u pitanju temeljne reforme. Zapad ipak podržava ovu vlast. Kako to komentarišete?

PERIĆ: Politika, posebno  spoljna ima svoje zakonitosti. Jedna je da pregovarate sa onim ko kontroliše teritoriju. Vladajuća strukura je pokazala umješnost u održavanju, a katkad i simuliranju stabilnosti do mjere da sukobi koje upravo ona produkuje ne izgledaju da su izmakli kontroli.

U Crnoj Gori je jasno ko kontroliše teritoriju, a  nema dovoljno snage, znanja, ideja, zašto ne reći – istrajnosti i hrabrosti, da se takvo stanje promijeni. Alternativa mora  biti  uspješnija da bi je Zapad podržao. Trenutna pat pozicija, svi su izgledi, neće se skorije promijeniti: vlast koja kao brani Zapad, alternativa koja kao pokušava da se složi oko nečega – rezultat gledamo svakog dana.

Kvalitativna promjena diskursa i političke prakse treba da dođe sa strane alternative, a ne od strane vlasti – jer njoj po prirodi stvari odgovara banalizovanje javne scene u kojoj su svi prljavi i u kojoj ,,nije moguće bolje”. To je veliki izazov koji crnogorska opozicija uporno ne savladava.

MONITOR:  Sem izbora, čeka nas i ekonomska kriza. Kuda ide Crna Gora i gdje je izlaz?

PERIĆ: Izvjesno je da nas od oktobra čeka veoma teška ekonomska situacija. Prijevremene pozajmice mogu trenutno da zakpre državnu kasu, ali one nisu   rješenje problema. Da bi ekonomija postala održiva nekoliko stvari mora da se dogodi. Mora da se smanji spoljnotrgovinski deficit koji je premašio dvije milijarde eura godišnje. I  da se pokrene proizvodnja. Oba procesa će biti nemoguće sprovesti ukoliko ne budemo imali oslobađanje od prakse povlašćenih igrača – jer u Crnoj Gori mi nemamo slobodno tržište,  već premrežene interese. U tim okolnostima, nemoguće je očekivati inicijativnost i izražen preduzetnički duh kod mladih ljudi, kao ni prohodnost zdravog kapitala ka tržištu. Dok se to ne pomijeni, ješćemo perspektivu naše djece.

 

Novi pokazatelji  da izvršna vlast kontroliše druge dvije grane vlasti

MONTIOR: Opet su krenuli i protesti MPC. Dogovor vlasti i Mitropolije oko Zakona koji se navodi kao povod za proteste i dalje izostaje. Kako to vidite?

PERIĆ: Mogli smo iz izjave premijera, ali i crkvenih velikodostojnika razumjeti da je bilo određene komunikacije, što može biti ohrabrujuće. Ipak, čini se da nismo bliže rješenju. Zanimljivi su bili iskazi da je vlast valjda predlagala obustavu Zakona do izjašnjenja Ustavnog suda kao neku vrstu nagodbe – što osnažuje tezu da izvršna vlast upravlja drugim dvjema granama vlasti.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti uvodi vrlo sporan mehanizam tereta dokazivanja prava svojine na onom koji je uknjižen u katastar kao nosilac tog prava, a ne na onom ko ga osporava. Treba biti pošten i reći da se imovinska prava ne regulišu ovakvim Zakonom. Da smo izgradili nezavisne institucije sud je taj koji bi mogao presuđivati u konkretnim slučajevima koji su sporni – a da obje strane vjeruju u njegovu nepristrasnost. Ništa se od toga nije dogodilo i sada imamo veliku krizu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo