Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, KONSULTANT: Bojkot ili odgovornost za neuspjeh

Objavljeno prije

na

Budva je pokazala da državno rukovodstvo  ne pomišlja da na demokratski, a bojim se ni miran način bilo kada preda vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore

 

MONITOR: U Budvi su, uz brutalnu silu, uhapšeni predstavnici lokalne vlasti. Prethodno smo u toj opštini vidjeli sve boljke društva: pohlepu vlasti, političku korupciju, ali i boljke alternative. Ima li lekcije iz Budve?

PERIĆ: Posljednje dešavanje u Budvi, kada vlast golom silom cementira kršenje izborne volje građana je veoma uznemirijuće i govori da će državno rukovodstvo u svrhu odbrane svojih pozicija i ogromnih privilegija biti spremno uključiti doslovno sve sa čim mogu raspolagati. Ti ljudi ne pomišljalju da na demokratski, a bojim se ni miran način predaju vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore.

Sve ono što je prethodilo onakvoj upotrebi sile u Budvi, bi se dalo komentarisati sa većom analitičkom distancom, ali to više nije moguće nakon slike u kojoj se obara na zemlju predsjednik Skupštine opštine kao posljednji kriminalac. Pazite, sve se to dešava u gradu u kojem je ranije partijsko rukovodstvo baš te partije koja silom uzima vlast i koje je poraženo na izborima – optuženo i pravosnažno osuđeno za organizovano kriminalno udurživanje u kom je od  grada i države opljačkalo enormno bogatsvo. Da li opozicija ima svojih boljki i u ovom gradu – ima, ali nakon posljednjih dešavanja smatram da fokus polemike mora biti usmjeren ka suštinski nelegitimnom preuzimanju vlasti na lokalnom nivou. Tačno je da granice privatnog i javnog interesa moraju biti jasno povučene i niko ne bi smio koristiti svoj politički uticaj kako bi privatni interes stavio ispred javnog – na bilo kom nivou vlasti. Jednako je tačno i da vlast mora proisteći iz volje građana.

MONITOR: Za septembar se najavljuju izbori. Sporazum o budućnosti koji je obavezivao opoziciju na bojkot tih izbora se ili ne pominje ili javno negira. Može li biti fer izbora u ovim uslovima?

PERIĆ: Nemam dileme – fer izbora ne može biti u ovim okolnostima. Na 620.000 stanovnika imamo oko 530.000 birača – prema onom što se sa velikom dozom, sigurnosti može utvrditi – za oko 90.000 više nego prije 17-18 godina – a da pri tom imamo izražene negativne migracione trendove. Taj birački spisak je u praksi sada podložniji manipulacijama nego ranije, jer niko osim vlasti nema pouzdan uvid u jedinstvenu bazu podataka ličnih dokumenta, i niko osim vlasti nema instrument provjere i uparivanja svih tih podataka. To je prvi sloj koji temeljno čini izbore takvim da se mogu okarakterisati kao nefer.

Ono što su neke međunarodne institucije nazvale ,,institucionalnom prednošću”, a što u prevodu znači kupovina glasova i kontola građana kroz radna mjesta u javnom sektoru, u međuvremenu je uvećano.  Ukoliko ništa od navedenog nije dovoljna  argumentacija koliko je izborni ambijent nefer, pridodajmo i najnoviju aferu spisak i dešavanja u Budvi.

Smatram da je bojkot najubjedljivije sredstvo borbe u datim okolnostima, jer bi suštinski delegitimisao ovakvu praksu vladanja i izoštrio bi optiku i u zemlji i u inostranstvu u kolikom smo problemu i natjerao bi nas da ga rješavamo. No, neka  svako donosi odluke koje smatra da su najsvrsishodnije, ali treba  tražiti da za njih podnese odgovornost.

MONITOR: Kakva je odgovornost opozicije koja ulazi u izbornu trku znajući da oni nijesu fer?

PERIĆ: Nije lako biti, u toj politčkoj bici, na strani opozicije. Ona je od devedesetih   trpjela ogromne pritiske i opstrukcije. Teško je bilo opstati, a kamoli pobijediti u mnogim okolnostima. Ipak, građani sve više šalju poruke da žele promjene, a činjenica je da političke elite u alternativi ne pronalaze način da efektuiraju nezadovoljstvo građana.

Bojkot bi, ponavljam, bio najučinkovitiji, ali evo, prepustimo alternativi da nam saopšti šta je najbolje – budimo konstruktivni i poslušajmo njihovo mišljenje, ali moramo insistirati na odgovornosti. Moramo tražiti odgovor na pitanje: šta ako ne bude uspjeha? To su po meni fer postavke: tražiti podršku građana i reći šta ako uspijete i šta ako ne uspijete. Nije kredibilno tražiti fer izbore, a ne ponuditi sopstvenu fer postavku.

Opoziciono orijentisani građani bi trebalo da zahtijevaju da u slučaju poraza svi predsjednici i potpredsjednici stranaka podneseu ostavke unutar opozije i da niko od njih ne bude poslanik. Ujedno, ne da napuštaju stranke, već da pomognu ljudima u budućem vođstvu tih subjekata kojima bi ustupili mjesto – jer valjda su partije toliko ojačale da ima kvalitetnog kadra i mimo ,,prvog ešalona”. Ako već žele na izbore – evo recepta koji im  može biti od koristi i koji bi motivisao birače da ih glasaju. Ukoliko ostvare pobjedu – nemam nikakav problem da kažem da je njihova taktika bila maestralna, a da moja pamet ne dobaca do tih vidika.

Zanimljiv je i podatak da dominantno, uz vrlo malo izuzetaka, ljudi u opštinama gdje opozicija ostvaruje dobre rezultate nisu u vrhu stranke. Opozicija ima svoje hronične mane od kojih su tri najznakovitije: odsustvo vertikalne prohodnosti u  organizaciji, odsustvo rada na sebi i partitokratska svijest. Uglavnom isti ljudi vode stranke, decenijama su to iste priče i defamacije kolega unutar same opozicije i iste floskule koje su slika nemoći. Opozicija temeljno mora da se promijeni da bi bila u stanju ikoga da pobijedi. Ako ne želi da pobijede – neka ne mijenja ništa.

MONITOR:  Dobili smo loše ocjene u posljednjem dokumentu EU o napretku zemlje u oblastima pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala. Da li ste iznenađeni?

PERIĆ: Dokumenta EU imaju dva izazova za one koji ih pišu – prvi, da na diplomatski i umjeren način saopšte probleme i, dugi, da kritike budu takve da motivišu na dalji rad. Vlast u vratolomnom tumačenju ovog dokumenta koristi stil njegovog pisanja, kako bi nalaze prikazala čak i kao priznanje za valjda nekakav iskorak. Ipak, na nekoliko polja se čak ni na taj način ne može relatavizovati loše stanje – to su provosuđe, borba portiv korupcije i organizovanog kriminala i sloboda medija.

MONITOR:  Da li te loše ocjene mogu uticati na zaustavljanje evrointegracijskog procesa?

PERIĆ: EU  je u procesu  prekompozicije nakon izlaska Velike Britanije i pitanje je kako i na koji način će se ona održati. Na tim pukotinama „jaše“ naše rukovodstvo. Predstavljajući se braničem Zapada dok etabliraju model vladanja istočnih despotija.

Za nas bi bilo dobro da EU ne odustane od ideje proširenja i da izađe što solidnija iz procesa unutrašnje tranzicije, jer ona od nas traži ispunjenje standarda koji idu nama u korist.

Eurointegracije neće ključno zavisiti od nas, to je izvjesno. Razloga je više. Osnovni je taj što Crna Gora fizičkom veličinom nije toliko krupan problem za međunarodne odnose tako da čak i greške koje bi se desile u procesu integracija ne bi bile skupo plaćene sa stanovišta velikog sistema. Opet, Crna Gora može u izvjesnom smislu biti poruka i za druge zemlje u tom procesu.

Sama EU je bez konsenzusa da li joj je, na koji način i u kolikoj mjeri dodatno proširenje potrebno. Od Berlinskog procesa do drugih diplomatskih akcija i izjava, recimo predsjednika Francuske Emanuela Makrona, bilo je jasno da se traži put kako da zemlje Zapadnog Balkana budu uključene u proces na način koji ne bi naškodio sistemu EU.

Ukupno, izvjesno je da ćemo još dugo biti u  vozu koji se zove „eurointegracije“, ali da dužina putovanja neće značiti da ćemo biti bliže stanici. Čak i da stignemo tamo, okolnosti će biti  toliko  promijenjene u odnosu na period kada smo krenuli na  put, da će to značiti da smo ispustili ogromnu šansu emancipacije i progresa.

MONITOR:  Nije prvi put da se konstatuje da Crna Gora nema rezultate kada su u pitanju temeljne reforme. Zapad ipak podržava ovu vlast. Kako to komentarišete?

PERIĆ: Politika, posebno  spoljna ima svoje zakonitosti. Jedna je da pregovarate sa onim ko kontroliše teritoriju. Vladajuća strukura je pokazala umješnost u održavanju, a katkad i simuliranju stabilnosti do mjere da sukobi koje upravo ona produkuje ne izgledaju da su izmakli kontroli.

U Crnoj Gori je jasno ko kontroliše teritoriju, a  nema dovoljno snage, znanja, ideja, zašto ne reći – istrajnosti i hrabrosti, da se takvo stanje promijeni. Alternativa mora  biti  uspješnija da bi je Zapad podržao. Trenutna pat pozicija, svi su izgledi, neće se skorije promijeniti: vlast koja kao brani Zapad, alternativa koja kao pokušava da se složi oko nečega – rezultat gledamo svakog dana.

Kvalitativna promjena diskursa i političke prakse treba da dođe sa strane alternative, a ne od strane vlasti – jer njoj po prirodi stvari odgovara banalizovanje javne scene u kojoj su svi prljavi i u kojoj ,,nije moguće bolje”. To je veliki izazov koji crnogorska opozicija uporno ne savladava.

MONITOR:  Sem izbora, čeka nas i ekonomska kriza. Kuda ide Crna Gora i gdje je izlaz?

PERIĆ: Izvjesno je da nas od oktobra čeka veoma teška ekonomska situacija. Prijevremene pozajmice mogu trenutno da zakpre državnu kasu, ali one nisu   rješenje problema. Da bi ekonomija postala održiva nekoliko stvari mora da se dogodi. Mora da se smanji spoljnotrgovinski deficit koji je premašio dvije milijarde eura godišnje. I  da se pokrene proizvodnja. Oba procesa će biti nemoguće sprovesti ukoliko ne budemo imali oslobađanje od prakse povlašćenih igrača – jer u Crnoj Gori mi nemamo slobodno tržište,  već premrežene interese. U tim okolnostima, nemoguće je očekivati inicijativnost i izražen preduzetnički duh kod mladih ljudi, kao ni prohodnost zdravog kapitala ka tržištu. Dok se to ne pomijeni, ješćemo perspektivu naše djece.

 

Novi pokazatelji  da izvršna vlast kontroliše druge dvije grane vlasti

MONTIOR: Opet su krenuli i protesti MPC. Dogovor vlasti i Mitropolije oko Zakona koji se navodi kao povod za proteste i dalje izostaje. Kako to vidite?

PERIĆ: Mogli smo iz izjave premijera, ali i crkvenih velikodostojnika razumjeti da je bilo određene komunikacije, što može biti ohrabrujuće. Ipak, čini se da nismo bliže rješenju. Zanimljivi su bili iskazi da je vlast valjda predlagala obustavu Zakona do izjašnjenja Ustavnog suda kao neku vrstu nagodbe – što osnažuje tezu da izvršna vlast upravlja drugim dvjema granama vlasti.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti uvodi vrlo sporan mehanizam tereta dokazivanja prava svojine na onom koji je uknjižen u katastar kao nosilac tog prava, a ne na onom ko ga osporava. Treba biti pošten i reći da se imovinska prava ne regulišu ovakvim Zakonom. Da smo izgradili nezavisne institucije sud je taj koji bi mogao presuđivati u konkretnim slučajevima koji su sporni – a da obje strane vjeruju u njegovu nepristrasnost. Ništa se od toga nije dogodilo i sada imamo veliku krizu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo