Povežite se sa nama

PERISKOP

Partizan dramatičar

Objavljeno prije

na

Derviš Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i njemu znanom alkemijom prijesni životni materijal preoblikovao u  intrigantne prozne legure. Njegov  bh. eglen  je  trijumfalno nalazio puteve do čitalaca

 

Kada je ovaj svijet napustio Derviš Sušić nestao je posljednji cvijet za čovjekoljublje.

Rođen u Vlasenici, književnik akademik Sušić književni je život Tuzle i Sarajeva činio literarno premoćnim u jugoslovenskim razmjerama. Pripovjetke i romane ovog sjajnog prozaiste karakterisao je snažan psihološki način profiliranja likova. Sušić je bio tipičan bosanskohercegovački pripovjedni majstor koji je uzimao komade života i samo njemu znanom alkemijom taj prijesni životni materijal preoblikovao u zanimljive i krajnje intrigantne prozne legure, uvijek promišljajući tako da ga običan čitalac maksimalno razumije, a da zakučastu umjetničku akrobaciju ostavi nekim svojim ambicioznijim kolegama. U doba maksimalne literarne potentnosti Ive Andrića, Meše Selimovića, Ćamila Sijarića nije bilo jednostavno nositi se s tim književnim hrastovima.

Ali autentični bh. eglen trijumfirao je i nalazio puteve do čitalaca. Za razliku od drugih proznih velikana bio je vezan i uz teatarsku umjetnost, sa angažmanom dramaturga u tuzlanskom teatru. Vrlo brzo svi profesionalni bh. teatri počeli su igrati njegove dramske tekstove, a značajni režiseri poput Ljube Miloševića, Georgija Para, Blagote Erakovića svoju teatarsku sudbu vezivali su za Sušićevo dramsko stvaralaštvo. Ipak dominantno pripovjedač i romansijer ispisao je stranice tako moćne proze da je dio tih tekstova i pored njegovog obimnog dramskog djela i dramatizovan. Serijama Odbornici i Tale postao je i prestižan televizijski scenarist. Čak je i izumio posve nove forme scensko-muzičkog kazivanja, prije svega o Drugom svjetskom ratu i revoluciji.

Iskustvo iz rata i aktivnog partizanskog vojevanja dalo mu je snagu, pa je kao partizan dramatičar iznjedrio potpuno nove forme i proznog i dramskog kazivanja. Praktikujući uporedo sa umjetničkim radom i politički angažman u vrijeme socijalizma sebi je osigurao značajne pozicije i u političkom životu, ali to se neće dopasti SDA-ovskoj vlasti, koja je ovom sjajnom piscu zamjerila  na posebno proznom ostvarenju Parergon, baziranom na dokumentima.

Sušić je dugo vremena smatran partijskim piscem, ali u književnom pogledu to smatram klasičnom besmislicom. Samo netalentovani i zlonamjerni pisci mogli su da stanu uz ovakve stavove posebice literarne čaršije.

Ozbiljna kritička i procjeniteljska misao u svim jugoslovenskim sredinama gajila je duboko razumjevanje za Sušićev literarno iznimno seriozan rad. Tako je vrlo brzo pobjeđivao svojim književnim talentom desničarske oponente i kojekakva zakerala jeftinog kritizerstva.

Partizan dramatičar nije se dao, naprotiv vodio je i uspješne polemičke bojeve, a zanimljivo je da ga je veliki Miroslav Krleža iznimno cijenio. Sušić je stalno tragao za novitetima u književnoj formi ne ostajući nikada u okamenjenim proznim i dramatskim shemama.

Njegova djela Čekajući Mijata, Jesenji cvat, Planeta štikla, Nevakat i druga vrhovi su književnosti bh. naroda mjereni i današnjim parametrima.

Šikaniranje na ideološkoj osnovi, koje je ovaj klasik bh. književnosti doživio poslije posljednjeg rata odnosno agresije, i to trostruke na BiH, sramota je posebno za kulturne vlasti, ali ne manje i za same vrhove vladajućih krugova.

Dosljedan sebi i svojim temeljnim uvjerenjima Sušić nije nijednog trenutka odustajao od oštrog kritičkog satiranja posebno bošnjačkog nacionalizma.

Ostao je poput obeliska koji svijetli nad urvinama primitivizama, nacionalizama i otvorenih fašizama.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

I kvalitet i vitalitet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji. On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

 

Budim se sve ranije.

U cik zore.

Pjesnički moćno Ljubomir Simović bi to kazao: uoči trećih petlova.

Jer podvižništva i teatarska i muzička jednostavno snu ne daju na oči svakovrsne brige,kako profesionalne jednako egzistencijalne. Međutim, trudim se, bar na tren, odagnati ih. U tim trenucima pokušavam u misli dozvati neke lijepe i meni drage stvari, ljude i pojave.

Prošle sam se zore prisjećao fenomenalnog direktora nekadašnjeg Festivala djeteta u gradu podno Šubićevca. Drago Putniković je bio jedinstvena osoba, cijenjena diljem Jugoslavije. U sjećanju su mi ostala njegova brojna podvižništva u produciranju muzike, drame, baleta, plesa, opere. Jednom rječju, njegovim odlaskom taj se festival provincijalizirao…

To je bilo prošle, a ove zore razmišljao sam o Radetu Šerbedžiji.

On nije samo glumac, on nije samo pjesnik,on je više i od šansonjera.

Bliski mi ljudi dobro znaju da dok sam predavao na Akademiji scenskih umjetnjosti u Sarajevu i Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru svojim studentima nisam dopuštao da sebe nazivaju umjetnicima. Moja je teza bila da smo svi mi stvaraoci, a onaj koga u jednom trenutku obasja božanska zraka (možda je!? toga trenutka umjetnik).

Jedini glumac za kojeg nikada  nisam imao drugi predikat doli: umjetnik bio je i ostao Rade Šerbedžija!

Govornom klavijaturom kojom je vajao jezičke filigrane, ukupnim gardom, osobito u zrelosti Šerbedžija osigurava u dužim kontinuitetima poziciju istinskog umjetnika, pri čemu i glazbena nadarenost i strasni prilaz životu, sve to ovog čovjeka čini istinskim umjetnikom.

Noćas sam u zorištu razmišljao o Šerbedžiji i jednom trenutku upravo sa Festivala kojim je besprijekorno decenijama rukovodio Drago Putniković. Kako su roditelji mislili da su svi programi Jugoslovenskog festivala djeteta namjenjeni djeci dovodili su te male gledatelje i na tzv. noćne programe dakle teatarski off prostor, prikazivane su Balade Perice Kerempuha trupe Pozdravi u Šerbedžijinoj režiji…

Predstavu su igrali studenti zagrebačke kazališne akademije. Šibenska djeca i pospana u predponoćni sat i nevična kajkavskom dijalektu napravila su silnu ciku i viku…

Kao kakva deus ex machina Šerbedžija je sa tri metra visoke lože skočio na pozornicu i najprije tražio da se odmah spusti zavjesa, a onda se umuklom gledalištu obratio kazavši da predstavu promatra njegov profesor Tom Durbešić i da on zahtjeva trenutni nastup tišine.

I zavladala je besprijekorna tišina.

Predstavu smo, naravno, ispratili burnim pljeskom, a najveći je dobio redatelj i profesor Šerbedžija!

Danas se prisjećam tih divnih šibenskih noći dok gledam Radeta Šerbedžiju kako moćno nosi svoje godine.

Stvarno je umjetnik, koji pored vrhunske glume i pedagogije, dakle kvaliteta par ekselence pokazuje i rijedak vitalitet!

Samo rijetki umjetnici u njegovim godinama zadrže kondiciju, snagu i gotovo nevjerojatnu svježinu. On ne zna za umor!

Pored glume i režiranja uzorno obavlja sve dužnosti oca i djeda…

A tek ako svemu pridodamo i vođenje teatra Uluses na Malom Brijunu dobije se cjelovita slika o veličini i snazi umjetnika Šerbedžije…

U njegovom slučaju riječ je i o kvalitetu i o vitalitetu.

A davno su bile njegove prve vrsne kreacije poput one u Gildensternu i Rozenkrancu Toma Stoparda sa jednako vrsnim Ivicom Vidovićem.

Jedan je i jedinstven Rade Šerbedžija.

Umjetnik Šerbedžija!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kuća bez vrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Velikom bosanskohercegovačkom piscu Nedžadu Ibrišimoviću priprema se svojevrsni umjetnički omaž u Bosanskom kulturnom centru tuzlanskog kantona. Omaž će obuhvatiti predstavu Kuća bez vrata, koja nastaje na kolažno izvedenoj dramaturgiji temeljem vrhunskih Ibrišimovićevih proza, te velikoj retrospektivi slikarskog i skulptorskog djela ovog  svestranog umjetnika. Pripala mi je čast da dramaturški i redateljski oblikujem Kuću bez vrata. Nakon režija drama Ugursuz, Zmaj od Bosne, Woland u Sarajevu i Karabeg imperativ mog tvoračkog bića bio je pokušati od proza ovoga pisca načiniti scensko zbivanje…

Ubijeđen u dramsko-poetski potencijal materijala koji sam odabrao i neustrašivost mladih i talentiranih glumica i glumaca, prilazim ovom velikom izazovu sa ogromnim respektom, pogotovo jer sam pod krovom BKC Tuzla napravio od kritike i publike hvaljenu postavku tekstova Samjuela Beketa Malone umire, Tada.

Ibrišimovićevu Kuću bez vrata okončati ću njegovom antologijskom pjesmom o Bosni…

Ibrišimovića pokušavam misliti u ključu njegove filozofsko-poetske, a onda i dramatske logike.

Sve će, naravno, u budućoj predstavi ovisiti od virtuoziteta glumačkih preobrazbi, koje moraju biti tačne, pa tek onda i virtuozno pozicionirane i izvedene.

Mladi ansambl prvi se put susreće sa ovakvom složenom prozno-dramatskom, ne manje filozofskom polifonijom. Zato je i moj zadatak složeniji, najprije u tumačenju slojevitosti Ibrišimovićevog teksta, a onda u preciznosti mizansceniranja, slikovne i tonske (i)realnosti buduće predstave.

Poseban studij zahtijeva tloris predstave i vizualne okomice, te rafiniranje svjetlosnih atmosfera, poglavito u stvaranju scenskih dubina.

U predstavi želim i nastojati ću da postignem sinhronitet vizualne i govorne radnje.

Druga suradnja sa scenografom i vrsnim  slikarom  Harijem Ejubovićem inspirativna je u smislu mog iznimno respektabilnog odnosa prema njegovim figurinama živuljaka, ali i prema uporabi materijala kojima ostvaruje svoje likovne naume. Ti materijali kao i artefakti nastali od njih podsjetili su me na jednu sarajevsku izložbu, fantastični vernisaž Jagode Bujić.

Moj izbor glazbe za ovu predstavu kreće se od oporosti i atonalnosti do umilnosti i pastoralnosti skladatelja čuvenih Sunčanih polja Blagoja Berse.

U predstavi Kuća bez vrata nastojaću izvlačiti sve što korespondira sa vanvremenošću, a i sačuvati beketovsku srčiku tako karakterističnu za Ibrišimovićev opus.

Ako ne uspijem dosegnuti poetske i, dozvoliti ću sebi slobodu, što inače rijetko radim, i umjetničku razinu mojih prethodnih redateljskih radnji sa tekstovima Samjuela Beketa i Nedžada Ibrišimovića, utjeha će mi svakako biti da smo davali sve od sebe na ovom prezahtjevnom projektu.

Kuća bez vrata je jedna od najtežih rigoroza u mom redateljstvu. Zato i dolazi na zalasku moje režijske angažiranosti…

Valjda nećemo promašiti!?!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo