Povežite se sa nama

INTERVJU

Zdravko Marjanović, predsjednik Foruma „Most prijateljstva“ iz Bačke Palanke: Većinska Srbija živi u devedesetim 

Objavljeno prije

na

Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti, za život, za kakav-takav posao, penziju… Bitno je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato većinska Srbija živi u devedesetim godinama prošlog vijeka

 

MONITOR: Srbija danas iz Vašeg ugla?

MARJANOVIĆ: Ono što je za mene najbitnije i na čemu pokušavam raditi od početka ratnog raspada zajedničke nam države je izgradnja mira. Smatram da je sav trud uzaludan ako ne živimo mir. Zalud ekonomija, obrazovanje, zdravstvo … Zbog toga ću reći nešto iz tog ugla.

Koliko ja osećam stanje u zvaničnom delu Srbije je isto kao i u devedesetim godinama prošlog veka. Možda postoje neke nijanse, ali suština je ista. Za tu Srbiju rat nije završen, jer nisu ostvareni ratni ciljevi iz devedesetih. Pogledajte odnos zvaničnika Srbije prema Bosni i Crnoj Gori i sve postaje jasno. Ne treba da nas zavara  poneka lepa reč. Onaj ko pažljivo sluša šta kažu, čuju isključivo svađalačke tonove, posebno od prvog čoveka diplomatije, a ni drugi ne zaostaju.

Čini mi se da niko iz okruženja nema poverenja u Srbiju. Što je još gore ni u Srbe kao narod. To je najveće zlo do kojeg su doveli režimi u Srbiji rušeći sliku o Srbima kao poštenim, iskrenim, druželjubivim i slobodoljubivim narodom. Zbog takve politike kao korov Srbijom se raširio lažni patriotizam koji je devedesetih izrastao u užasnu mržnju koja traje.

Narod u Srbiji traži minimum sigurnosti. Sigurnost za život, za kakav-takav posao, penziju i slično. U tom strahu nismo u stanju razmišljati o  budućnosti. Bitno nam je da ne bude gore. Kada narod traži minimum sigurnosti, a to je slučaj ne samo u Srbiji nego i regionu, onda su mu oči zatvorene za istinu. Zato mislim da većinska Srbija i dalje živi u devedesetim godinama prošlog veka.

MONIITOR: Ima li uslova da predstojeći parlametarni izbori u Srbiji budu demokratski?

           MARJANOVIĆ:  Da se razumemo: ja u ovaj vid demokratije ne verujem. Ovo je demokratija zarobljena od strane moćnika. Nje ima onoliko koliko joj gospodari dozvoljavaju da se pojavljuje. Da bi se suština prikrila u igri su nekakvi zakoni i pravila koji joj omogućavaju da, koliko-toliko, diše da bi bar prividno opstala.  Sa toga aspekta usuđujem se reći da u Srbiji od uvođenja višestranačja nije bilo tih tzv. demokratskih izbora. Ovi sadašnji će to biti najmanje.

MONITOR: Da li opozicija treba da bojkotuje izbore?

    MARJANOVIĆ: Ako dobro vidim u Srbiji praktično nema opozicije. I ono što je možda bilo, uništeno je tokom vladavine ovog režima. Ali i takva opozicija, ako je želela pokazati stvarno stanje, trebala je bojkotovati izbore. Mislim da je Vučić, u strahu od bojkota, smanjio izborni cenzus kako bi održao privid višestranačja. Posle ovih izbora očekujem da će u parlamentu sedeti neka lažna i bespomoćna opozicija samo kao pokazatelj onog dela demokratije koji se odnosi na višestranačje.

MONITOR: Šta je ukratko Forum ,,Most prijateljstva”?

          MARJANOVIĆ:  Forum Most prijateljstva je teže definisati. On nije niti udruženje građana niti neka kordinacija. Njega jednostavno čine ljudi neformalno i nehijearhijski okupljeni na principima Dogovora za rad na izgradnji trajnog mira putem izgradnje poverenja i prijateljstva među ljudima usvojenog na III konferenciji 10. decembra 2016. u Sarajevu. Pripadnici ove ideje ne žele držati lekcije i nekog učiti jer smo svesni da je istinsko znanje ono do kojeg čovek dolazi vlastitim naporom.  Pripadnik ove ideje može postati svako ko prihvata Dogovor i želi raditi na izgradnji mira na tim principima.

MONITOR: Kako objašanjavate to da se sve više navikavamo na mržnju, netoleranciju, nepoštovanje onih koji su druge nacije i vjere…

 MARJANOVIĆ: To je jasno. Zverstva koja smo činili tokom naših međusobnih ratova su i dalje u nama. Naši zvaničnici ih negiraju i rugaju se žrtvama. Pošto se mi uvek poistovećujemo sa vlašću, ni nama ovo nije bitno. Nisu najbitniji sudovi, bitna su naša osećanja, naš lični odnos prema životinji u nama, a nas se ovi užasi ne dotiču. Zbog takvog odnosa mržnja i sve što proizilazi iz nje se nastavlja. To nije ništa drugo nego bolest. Život u paklu. Nema nam izlaska iz pakla dok se ne okrenemo i vidimo bezdane jame koje iza sebe ostavljamo, dok nema katarze.

MONITOR: Mnogi analitičari kažu da država i njene institucije sve češče rade protiv interesa sopstvenih građana. A i Lao Ce je rekao: „Što je više zakona, to je više lopova i razbojnika“. 

MARJANOVIĆ:  Zakoni nisu lek niti su zamena za njega. Oni su samo nužno zlo. Zakone stvara i sprovodi država. Kako ih stvara i sprovodi uverili smo se vekovima.  Bar smo mi na ovim prostorima imali priliku da se uverimo kako su nam izbori po zakonu ,,legitimni” i “demokratski” , kako su nas po zakonu opljačkali i mnogo toga. Dokazali smo da je Lao Ce u pravu. Mi se moramo sami lečiti. Uočavati i otklanjati sopstvene slabosti. To je  lek, drugog nema.

MONITOR: Kako objašnjavate povampirenje četništva i ustaštva i sve veći uticaj Katoličke i Srpske pravoslavne crkve?

  MARJANOVIĆ: Ja vidim promovisanje četništva i ustaštva kao način održavanja stanja napetosti u regionu. Takvo stanje odgovara  vlastodršcima na ovim prostorima, ali, očigledno, i onima koje zovemo međunarodna zajednica. A sve to se zove demokratija! Ako ja dobro vidim, i naše vlasti i svet nas prave budalama, a mi se time oduševljavamo. Četništvo i ustaštvo su tu da nas drže u strahu. To je moguće zbog nemanja želje da  vidimo kako zdušno radimo za sopstvene tlačitelje.

Kada se tiče crkve, Katoličke i Srpske pravoslavne, ne treba zaboraviti njihov doprinos krvavom sukobu naših naroda. Jedva su dočekali ,,slobodu” da se mogu pridružiti vlastima u našim ,,sekularnim” državama. Najmanje kod njih ima onog duhovnog. Veru su  pretvorili u religiju i mantru, a odavno i u tradiciju. Tako su stvorili izvanrednu mogućnost za manipulisanje narodom. Otuda i njihov veliki uticaj. Činjenica da su nas tako uspešno podelili, pokazuje da su one davno prestale biti verske institucije. Prerastanjem u religiju i tradiciju utamničili su živog Boga i veru.

Pogledajte šta SPC radi u Crnoj Gori. To nema nikakve veze sa verom. To je omalovažavanje čak i običaja nošenje litije a kamoli vere. To je skrnavljenje. Ali, rekao sam već, crkva je uspela veru pretočiti u običaj, a pri tome se potrudila da bude njegov glavni tumač. Dakle, očigledno je da veoma dobro i organizovano rade, ne protiv vlasti Crne Gore, već protiv naroda kome se lažno predstavljaju kao njegov duhovni vođa (ako duhovnosti uopšte treba vođa?). To ukazuje da radi u interesu nekakve i nečije politike.

MONITOR: Pošto ste rodom iz Bosne, šta mislite da li će njeni političari uspjeti da je podijele?

 MARJANOVIĆ:  Strah me je, ali se nadam da neće uspeti iako je, ja mislim namerno, podeljena već u Dejtonu. Kada bi neka od političkih opcija u Bosni istinski zagovarala celovitu i slobodnu Bosnu i radila u interesu građana, ja bih bio siguran da je neće uspeti podeliti. Ovako me je ipak strah.

MONITOR: Da li našem regionu prijeti novi ratni sukob?

           MARJANOVIĆ:  Mislim ne, ali je sve moguće.  Kako smo se mi davno odrekli zdravog razuma, može nekome u ovom ludom svetu pasti na pamet da iskoristi, kao i do sada, naše slabosti pa da se počnemo ubijati ponovo za tuđe interese. Ipak, nadam se da do toga neće doći.

 

Vučić je sitna duša 

MONITOR: Šta Vi mislite o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i premijerki Ani Brnabić? 

MARJANOVIĆ: Trudim se da ne dajem mišljenje o ličnosti. Ko sam ja da mogu suditi o drugom? Umesto toga mogu govoriti  o njihovim postupcima.

Da Vučićevi postupci nemaju silnu moć nad ljudima ja bih im se smejao.To što on radi i kako radi je pozorište, komedija u kojoj je on glavni glumac. Ali, to su ozbiljne stvari i to zabrinjava. Nisam zaboravio njegove vatrene govore devedesetih niti njegov obračun sa, koliko-toliko, nezavisnim medijima kada je bio ministar za informisanje. Kako mogu da cenim postupke čoveka koji, posle onoliko pretnji klanjem Muslimana po Bosni, govora u Glini o tome da je to Srbija, bez trunke kajanja ima obraza da poseti Sarajevo, Srebrenicu, Glinu. Dakle, može on pričati šta god hoće, ali je istina drugačija. Samo veliki ljudi, velike duše, mogu se okrenuti,  sagledati i priznati sopstvene greške i iskreno se pokajati. On svojim postupcima dokazuje da je sitna duša u ovom vremenu-nevremenu isplivala na površinu, a  ima moć da odlučuje o životu i smrti druguh. Uostalom, zar devedesetih na površinu društva u čitavoj Jugoslaviji nije isplivao polusvet? I danas su na vlasti.

U liberalnoj demokratiji vladaju moćnici, a ne demokratija, pa se često pitam ko ga je i zašto postavio na funkciju na kojoj je. Šta treba da uradi Srbiji i njenim narodima? Sudeći po njegovim postupcima ništa dobro ne očekujem za sve naše narode.

O Ani Brnabić je izlišno trošiti reči.

 

Izgradnja mira je trajan proces

MONITOR: U Forumu  smatrate da se mir može ostvariti samo otklanjanjem uzroka sukoba i rata.

MARJANOVIĆ: U Dogovoru i Platformi naveli smo glavne uzroke sukoba i rata: kapitalistički sistem kao generator sukoba, neoliberalizam kao lažni čuvar ljudskih prava, tiranija moćnika. I, glavni – mi sami. Naše (ne)obrazovanje, naše navike, naši stereotipi, naše odsustvo želje da se uspravimo, naše odsustvo samopoštvanja, naša mržnja; i – naš strah. Rečju – naše slabosti koje vrlo vešto koriste planeri rata kako bi mi ratovali za njihove interese. Kako je stanje u celom svetu veoma slično, Forum ima internacionalni karakter.

Želimo menjati sebe, oslobađati se svega što koči čoveka da istinski bude ljudsko biće, jer do promena može doći samo ako se  sami promenimo. Izgradnja mira je trajan proces, pa nema cilj, mir je zbog toga put, kako su govorili Tolstoj i Gandi. Forum je za naš put i stil života. Naš put mira je baziran na veri u čoveka i izgradnji međuljudskog poverenja. To je razlog da se obraćamo ljudima, a ne vlastima jer ona ima cilj da poverenje stavi pod kontrolu i da ga dozira kako joj kada treba. Vlast je sila i prisila, a sila nikada ne može ići putem mira.

Nama je jasno da je put ka stvarnom miru dug i težak.  Svesni smo da naš put mira ima elemente utopije. Zbog toga smo uvereni da taj put mogu graditi samo osvešćeni ljudi svojom dubokom verom, iskrenim i upornim radom.

 

EU  nije garant mira

MONITOR: Šta mislite o Evropskoj uniji?

  MARJANOVIĆ: Za mene je EU tvorevina multinacionalnih kompanija i kao takva u funkciji očuvanja kapitalističkih neoliberalnih odnosa. Ona nije garant mira, jer su ovi odnosi generator sukoba. To ogromno zakonodavstvo postalo je samo sebi svrha i tu nema čoveka. I tamo ljudi na ulicama traže svoja prava. Razlog je očigledan. Kapitalistička država ne može biti država socijalne pravde. Socijalne pravde ima onoliko koliko to dozvoljavaju vlasnici kapitala. Nije li to onda izvor sukoba i rata? Za nas EU može biti samo privremeno pribežište za očuvanje kakvog-takvog mira, ali ne i prevazilaženje zabluda. Mislim da je tu Hrvatska, sada predsedavajuća EU, najočitiji primer. Dakle, mi se moramo sami izlečiti

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo