Povežite se sa nama

PERISKOP

Na rijeci, na vrelu

Objavljeno prije

na

Čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje

 

Kao dječarac zaljubio sam se u Radobolju. Dio koji smo zvali Pijesak bio je idealan za naše igre. I kad su stariji odlazili na Neretvu nas nekolicina ostala bi satima, danima, pa i noćima vjerna ovoj mostarskoj rječici.

Nije se čuditi što je Jusa Nikšić naslikao jednu od svojih najdramatskijih slika Na vrelu Radobolje.

Svakog promatrača pri susretu sa Nikšićevom majstorijom plijene te gotovo nestvarne boje. On bira jesenje vrijeme,  rastinje oko vrela i dijela toka Radobolje donosi u zagasito crvenim tonovima. Ne izostaju boje hercegovačkog kršnog ambijenta drap-braon i ona sivo-bijela. Ali, tek nijanse plavog i zelenog u odsjaju crvenog zrelog lišća i dominantno uzbibanog drveća daju pravu mjeru ovom  monolitu pokrenute prirode, koju  pokreće huj i huk Radobolje…

Malio  je slikara koji su u stanju dati trenutak opšteg kretanja prirode koja ispunjava prostor oko vrela iz kojeg izvire Radobolja. To su slikari  ogromne duše, a tek potom majstori kista i  palete boja.

Ivan Zovko, pisac i folklorist, o postanku i imenu ove čudesne rijeke zapisao je: Još u staro vrijeme bila je po cijelom širokom svijetu nastala velika suša. Sve rijeke po svoj zemlji bile su presušile. Ljudi i hajvani skapavali su po putovima od silne žeđi i vrućine. Žito i sve njive bile su preplanule da od njih nije više bilo ni glasa ni traga. Nad tim božijim bićem narod se skamenjivao kao crna kukavica i molio Boga da ga na čas prije od te pokore izbavi. Vruće i pobožne molitve svideše se Bogu i on pošalje anđela da njima jedinim (onim koje Radobolja koristi) dade vode i više nikom, jer je htio da i dalje ostane suša i žega po svekolikom svijetu, dok se god  ljudi ne obrate i ne poboljšaju. Po zapovjedi Božji anđeo  siđe na zemlju i udari zlatnim štapom u jednu pećinu, i odmah voda poteče. Svijet navali hrpimice da se okrijepi i napoji marvu. Tko bi god dolazio, anđeo bi ga, dok je sa zlatnom šipkom stajao na kamenu, opomenuo, neka požuri, govoreći: „Radi bolje!“ Jedan upita anđela: „Zašto da tako hitimo, božji anđele?“ Anđeo mu odgovori da će opet udariti štapom da voda presuši. Na to sav narod popada ničice na zemlju i stane se moliti Bogu da se to ne dogodi. Bog im usliši molitvu i tako voda ne prestade teći. A od anđeovog ,,Radi bolje” ostane i ime rijeci Radobolja.

Nije najbitnija legenda koju svijetom pronose Hercegovci,  ljubitelji čudesne rijeke. Najbitnije je ono radi bolje!

Rijeka i ljudi, čuda boja iz palete Juse Nikšića zrače neobičnom životodajnošću… Zato  slavimo čudesnu rijeku i čarobni motiv slikara koji je dočarao dušu Radobolje.

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Dimitrijev svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dimitrije Popović je jedna od najznačanijih likovnih okomica na južnoslovenskom prostoru. Veliki u različitim likovnim discilinama i tehnikama podjednako – u crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi. Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac

 

Posljednjih nekoliko svojih knjiga obogatio sam na naslovnicama likovnošću Dmitrija Popovića. Svaka je bila hvaljena osobito radi svoga likovnog bogatstva. Javlja mi prije dva dana dramatičar Željko Vušurović da je sreo akademika Popovića koji mu je kazao da me poznaje… Imponiralo mi je to, I te kako… Jer Dimitrije Popović je za mene bio i ostao jedna od najznačanijih likonih okomica na južnoslavenskom prostoru.

Veliki u različitim likovnim disciplinama i tehnikama podjednako – u  crtežu, slikarstvu, grafici, skulpturi.  Dimitrije Popović je uz sve to i izvrstan pisac.

Njegova rasna likovna imaginacija i energija posebno me osupnula  i osvojila u stilskim fazama kad svojom imaginantvnom transcedencijom metamorifira likove poznatih osoba na primjer Merlin Monro ili pak Severine Vučkovič…

Poigravanje sa tehnikama i likovima govori, prije svega, o njegovom vrhunskom temeljnom likovnom zanatu koji je u stvari majstorstvo parekselans!

Dimitrije Popović je na svojedobnoj izložbi u galerijskom prostoru Kloićevih dvora meni osobno demonstrirao nevjerojatne likovne lucidije skulptorstva u potezu od realističnog do genijalne apstrakcije. Te njegove figurine dominirajuće zlaćanosti pokazuju jedan visokovbrantni osjećaj za prodor u ,,dušu materije”.

Popović, višestruki akademik u obe svoje domaje Crnoj Gori i Hrvatskoj,  apsolutno je renesansna osoba koja svojim bogatim likovnim i literarnim djelom obogaćuje stvarnost našega življenja.

Zato je vijest moga prijatelja sa Cetinja da su u razgovoru Dimitrije i on pominjali moju malenkost učinila ovu beogradsku sparnu noć podnošjivijom.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kontra dehumanizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja izdavačka kuća Tugra iz Sarajeva je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca

 

Žvimo u svijetu bešćutnosti u kojem najgrublja vrsta dnevne politike, u prvom sloju, sotonizira, a u krajnjem ishodu potpuno uništava svaki treptaj osjećajnosti u savremenom čovjeku. Gola pragma političke prakse, isušenost političkog vokabulara, diktira ništavan nivo ljudske komunikacije. U takvom svijetu teško je pretpostaviti da bilo kakvo lirsko strunište „stanuje” u ganglijama ovodobnih političara…

Režirajući, svojedobno, adaptaciju Nijaza Alispahića odlične pripovjedne proze Hamdibeg Harisa Silajdžića, osjetio sam to lirsko strunište kod čovjeka koji je upravo u to doba, na prvi pogled, a za mnoge vjerojatno i do danas bio zaronjen i zarobljen u političkom diskursu. Bio sam sretnikom što sam još tada upoznao jednog drugog Harisa Silajdžića, svestrano obrazovanog, lirski tankoćutnog, sa širinama kozmopolitskih promišljanja koje su imponirale na svakom planu. Znao sam po nekim pasažima iz dramske verzije Hamdibega da u Silajdžiću gori ozbiljna poetska ognjica…

Zato nisam bio iznenađen kada sam nakon nekoliko odličnih pjesama objavljenih, zgodimice, u časopisnoj periodici dočekao trenutak velike potvrde Harisa Silajdžića kao pjesnika! Tiskajući knjigu Sarječja nakladnička kuća Tugra iz Sarajeva nesumnjivo je otkrila ono što su mnogi od nas brižno čuvali kao vlastitu recepciju ovoga rijetko senzibilnog bosanskohercegovačkog intelektualca. Svoj odnos prema ovoj zbirci namjerno počinjem progovorom o pjesmi Pisac i historia. Bilo bi logično očekivati da za vrhunskog političara, kakav je bio i ostao Haris Silajdžić, scena kada jedan ruski pisac sa agresorskih položaja iznad Sarajeva, kao i u Vukovaru, snajperom gađa nevine građane predstavlja značajan politički fakat. Za pjesnika Silajdžića nastao je pakao: Toga dana/U snajpersko oko/Pisca gosta/Kao lutke/Padaju ljudi/Bez glasa/Bez hropca.

Pjesničku gradaciju tragičkog sunovrata pomućenog uma i apokaliptičkih namjera Silajdžić lijepo i precizno dalje razvija, pokazujući kroz specifičan tragički ritam čudesnu tragičku krivicu stranog pjesnika koji je došao puniti naše mrtvačnice: Padaju/Ne vidjevši/Ne čuvši/Padaju zauvijek/Ne razumjevši/Ništa.

Silajdžić je od onih pjesnika koji uvijek u sebi imaju „antičkog goriva” u pjesništvu pa i asocijacija na antiku kao doba ljudskih nadmetanja, čak i onda kad se ratovi vode: S mrakom započinje vatromet/U brdima iznad grada/Dvobožni Olimp/U mitskom zanosu/Daleko od krika i metka.

Normalno je da čovjek koji prosuđuje antičkom logikom pokazuje da krik i metak stvaraju stanje opće agonije. Sarječja su pokazala jednog drugačijeg Silajdžića, suvremenog pjesnika, ali odmjerenog, nimalo euforičnog. Zbirka Sarječja zasigurno je obogatila modernitet pjesničkog iskaza u BiH danas!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nestvarna stihovana fatamorgana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel poprima nestvarnu nebesnost

 

Jedna respektabilna bosankohercegovačka izdavačka kuća učinila ono što niti jedan nakladnik u BiH nije uradio do današnjeg dana. Napravila je Aleju pisaca, koji su bili najtiražniji u produkciji Planjax-a. U toj Aleji jedni pored drugih svoje spomen-drvo imaju klasici Nedžad Ibrišimović i Abdulah Sidran, zajedno sa najmlađim izdancima pjesničkih talenata Bosne i Hercegovine. Ulaz u Aleju čini stečkoviti slavoluk s pohvalom knjizi stigloj iz drevnog Egipta… Sve to  na neki način obavezuje i autora Periskopa da dostojno čitateljstvu progovori o ovom dogđjaju netipičnom za našu nekulturnu stvarnost, a u književnoj republici, izmaknutoj iz „glavnih književnih tokova”, posebno onih prestolničkih, sarajevskih…

Taj događaj u Bobarama kod Tešnja za mene kao stvaraoca bila je nestvarna stihovana fatamorgana u kojoj su Talija i Melpomena, te dobre božice teatra, dale onaj neophodni teatarski drhtaj poetskom projektu pjesnika i prozaika Bajruzina Hajre Planjca. Dok sam slušao poj mladih pjesnika i veterana poetske meštrije, učinilo mi se u jednom trenutku da cijeli ovaj pjesnički karusel, ničim izazvan, poprima neku nestvarnu nebesnost U Aleji pjesnika potekla je i strasno tekla bujica poezije iz stihozbirki Maide Ajan, Suvada Alaića, Devle Aliustić, Šahde Bošnjaka, Ilijaza Dudića, Milana Džide, Mehmeda Đedovića, Stjepana Đurčevića Stipe, Fajke Kadrića, Rezaka Hukaovića, Dževada Kučukalića, Amira Mašića, Jasmina Mehičića, Bajre Perve, Bajruzina Hajre Planjca,  Muabere Planjac, Ibrahima Spahića,  Nure Suljkanović, Muhidina Šarića, Amira Talića, Melide Travančić… Taj se dan iz Bobara kraj Tešnja, čudesnog književnog toponima koji su svojim blistavim djelima gradili i Musa Ćazim Ćatič i Amir Brka, ne zaboravlja već ostaje kao svojevrsni alem kamen moga sjećanja i stvaralačkog iskustva. Zato kad vas putevi nanesu, svakako posjetiti treba  književnu republiku u Planjčevoj Aleji pisaca!

Hajro se Planjac potrudio da Aleju pisaca i književni maraton održan u njoj ovjekovječi tiskajući knjigu Poezija iz Aleje, u koju je uz pjesnike sa svojevrsnog pjesničkog maratona uvrstio i Ismeta Bekrića, Ramiza Brkića, Šime Ešića, Hadžema Hajdarevića, Avde Halilovića, Idriza Hodžića, Nedžada Ibrišimovića, Jagode Iličić, Senade Kadribašić, Ibrahima Kajana, Kemala Ljevakovića,  Abdulaha Sidrana, Mile Stojića, Davorke Milutinović, Marka Vešovića i Sade Suljić Sokolović.

Okupljanje održano u Bobarama na Međunarodni dan knjige daje goleme šanse Bajruzinu Hajri Planjcu, korifeju književnog stvaralaštva za djecu i mlade, da pretvarajući Aleju pisaca u tradicionalno, svakogodišnje okupljanje književne reprezentacije, postane najznačajnija takva manifestacija ne samo u BiH nego i u regionu. Pogotovo što je za naredno književno saborište Planjac planirao otvaranje Muzeja Bosanske stare i rijetke knjige. U realizaciju ovoga zamašnog kulturnog projekta Planjac je „uvukao” i tamošnji centar za obrazovanje Eduka… Najinteresantnije je da cjelokupnu manifestaciju financijski „pokriva” sam Bajruzin Hajro Planjac. Pravi je to primjer ktitorstva u našem za knjigu indiferentnom i bezosjećajnom svijetu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo