Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Otići – od glagola ne vraćati se

Objavljeno prije

na

Nijesu meni mrak i tama isto. Mrak podrazumijeva svjetlo. Tama je konačna i neopoziva

 

Noć je toliko prazna da ja, koja i inače noću ne spavam, sad ne mogu ni da ne spavam. Nisu meni mrak i tama isto. Mrak je logičan i prirodan, tama u meni budu slutnju, strepnju. Mrak podrazumeva svetlo. Tama je konačna i neopoziva. Uleti jutro onda u život, razmaše se krilima očiglednog i polupa optimizam. Struka kaže da je manje zaraženih, ali se virus vraća jer se povećao broj zaraženih, virus je dosta blaži, mada jak kao i do sada i sada se o virusu mnogo zna, ali je on i dalje nepoznanica. Vaš stručni štab. Ponovna zabrana kretanja bi bila poslednja nada da nam se prolepša vreme. Tačno će nam ponovo uvesti pranje ruku.

Najveća vrednost dobrog pamćenja je to što omogućava da se živi od lepih momenata iz prošlosti kad su sadašnjost i perspektiva uništeni. Oni poseduju sadašnjost, što je tužno, ali neosporno. Mi, mi smo morali da se potrudimo da osvojimo budućnost…

Kukamo kad je loše vreme. A ne kukamo kad nam je loš život, to lepo doteramo i upakujemo za društvene mreže. I što reče neko: „Jedini nam je izlaz da se kompletna opozicija učlani u SNS i da ih rasturi ko sebe same“. Uvek ima vremena. I to više vrsta: domaće, iz uvoza, tuđe, preostalo, naknadno, neočekivano, dovoljno, intermeco i vreme čuda. Ubi nas inercija malog Muje. Ja nikada nisam donosila velike odluke, uvek su one donosile mene, u momentima kada su moje telo i moj duh bili spremni da ih sopstvenom snagom prepoznaju. Čim čovek prestane sebe da shvata previše ozbiljno, život mu bude upola lakši. A ako samom sebi od srca ume da se podsmehne, i to čini dovoljno često, život će mu češće biti okrenut lepšom stranom lica. Osmeh je imenica kojoj se lepo vidi da je imala nešto sa glagolom smeti.

Ako su različitost i sloboda mišljenja pozitivne vrednosti, zašto se onda kuka kako je društvo puno podela. Svako odstupanje od načela da su ljudska prava za sve ljude, dovodi nas do fašizma na kraju, gde će neko da odlučuje koja prava su za koje ljude ili ko se ima smatrati čovekom, a ko ne. Nemam pojma i  neću da ga steknem. Kako se lako mržnja ovde prima. Kada bi se dobrota bar upola tako dobro ,,lepila“, gde bi nam bio kraj… Idite negde da vam pogledaju tu mržnju, nije to zdravo. Ako vam se želja ne uklapa sa mogućnostima, nek kleči malo na kukuruzu. I čitajte. Kad čitate dok ste sasvim mladi, to je uzbudljivo jer je otkrivanje. Kad čitate u poznijim godinama, to je potresno jer je prepoznavanje. U nekoj knjizi, pesmi ili čak pojedinačnom stihu, možete se dubinski prepoznati u tolikoj meri da vam se učini da vas u tom tekstu ima više nego bilo gde drugde, i da biste iz  tih reči, kad vas na ovom svetu više ne bude bilo, mogli vaskrsnuti. Ili se samo iskradite iz sveta i idite na bilo koje groblje i neprimetno se priključite neprolaznom polilogu ćutanja.

Kiša ne prestaje, nešto bi da spere. Verovatno nas.

P.S. Nego, recite mi, jeste li sadevali sijeno u plašće ili balirate?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Ni kriva ni tužna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Curi pijesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi

 

Tx: Petrovdan, dan koji meni miriše na vanilu i cimet. Miriše na pitu od jabuka Petrovača koju je pravila moja baba. Mirisi su tu, juli i jabuke, samo je moja baba na nekom drugom mestu. Pomerala bih planine jutros, al neka me prvo da popijem kafu.

Razgovarala sam juče, dobrovoljno, sat vremena telefonom sa tetkom. Te neke njene penzionerske teme i komentarisanje novih umrlica u njenom mestu. Čist literalni odnos. Danas je svakako svetski dan ljubavi prema bližnjem svom. „Kako,  pa nigde nije objavljeno?“ Evo, ja sam sad objavila. Možete slobodno i nesebično da volite.

Gledam u medijima snimke sa koncerta sinoć, nekog benda za koji prvi put čujem i imam pomešana osećanja: baš nisam u toku al’ me i nije briga. Mislim da su ljudi iz Vojvodine odavno našli izraz za to: „Lepo je… ko vole“. Obukla sam danas svoju bolju verziju  sebe.

Povremeno se setim kako mi je, pre par godina, u rodnom gradu prišla jedna sredovečna žena da se pozdravi sa mnom i kaže da smo išle zajedno u isti razred i koliko sam se samo zaprepastila zbog njene drskosti da mi kaže da smo isto godište, bez obzira što je to tačno. Preceni se čovek pa mu nema ravnog! „Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.“ Borislav Pekić

Kad završim neki veliki posao nekad je bilo: „Plače mi se od umora, ali sam srećna što sam završila“. Sad: „Plače mi se od umora“. Tačka. Sve bi bilo jednostavnije kad bismo neke stvari mogli da prespavamo. Da im tako izbrišemo postojanje. Ali, nažalost, sve nas čeka pri buđenju i poželi nam “dobro jutro“.

Snašao me je danas još jedan dobrovoljni razgovor telefonom. Zove drugarica i pita: „Imaš li vremena da se izjadam?“ „Pričaj“, rekoh, „i odmah da ti kažem, neću te slušati, premorena sam, ali ti izbaci“. „Ok“, kaže ona i oplete pola sata, na kraju kaže: „Ljubim te, hvala“. „Ništa“, rekoh. I to su vam ta prijateljstva gde je sve dobro. Samo nek smo iskreni.

Curi pesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi.

P.S. Sečemo granu na kojoj odavno ne sedimo, eto smisla, eto i radosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ako ne možeš okruženje, mijenjaj perspektivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sparina. Ne zna čovjek da li da se skine ili da pobjegne

 

Kad ulažeš energiju tamo gde vidiš da ne vredi, kovač si svoje propasti. Pričanje u prazno, nova sportska disciplina koja se širi po Srbiji. Tišina i dalje odzvanja, ali svakako je besmislena kao i sve izgovoreno. Samo valja znati, kod ćutanja je najbitnije da jezik ne atrofira.

Nema boljih dana, imamo samo ovaj danas i to nam je što nam je. Možda i ima boljih dana, ali nekad je bolje ne nadati se previše. “Moglo je i gore“ nikad nije bilo posebno utešno. Besmisao. Nisam pravila neku posebnu analizu, ali na prvu imam osećaj da zlo vodi u utakmici protiv dobra. Nije isto čitati i slušati o snazi đavola i zla i lično se suočiti sa njima. Nema goreg prostora za čoveka od onog između nade i bola, jer tu nema ni kraja ni početka, nego samo jedno trajanje unedogled, koje polako ubija. Hranili smo ih ćutnjom ili psovkama, a oni se tako razmnožavaju. Ako se svede na ono da svako ima svojih pet minuta, ne piše nam se dobro. U trenucima posrnuća mislimo da će doći neka veličanstvena sila koja će sve da reši, a kad nas ta zabluda kvalitetno okreše i obrusi, shvatimo da smo mi ta sila i polako počinje da sviće.

Kažem: „Zaboravila sam, a ne mogu da se setim šta…“

Ćerka nastavlja: „Jutros pesmu jednu ja, pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao, da je čujem uzalud sam danas kušao…“

„Setila sam se! Zaboravila sam da zalijem paradajz.“

Pesma uvek pomaže. Čula sam se danas sa drugarom iz detinjstva, mrtav bolestan, grozničav, glas skoro neprepoznatljiv. Pitam ga da li je ona od 37 što lomi? „Ne“, kaže, „Kao ona od 40 što je svašta prošla i zna šta hoće, pa kad te obori na krevet, ne ustaješ više“. O temperaturi smo pričali. Biće on dobro.

Moram da zalijem paradajz. Kod mojih nikad nije moglo ništa da se odloži za sutra, već skači, leti, daj da se odmah uradi i to mi je ostalo kao motor koji neprestano vergla. I kad okolnosti dozvole, pundravci ne miruju. Kako bi bilo lepo samo sedeti i disati, kad bi to bilo moguće, kad bih to sebi dozvolila.

Sparina. Ne zna čovek da li da se skine ili da pobegne. Možda će ova noć biti drugačija, ali mrak liči na jučerašnji. Nekada imam osećaj da je moj život samo onaj uvodni deo iz starih filmova, gde se ništa važno ne dešava, i da tek treba nešto da se dogodi da bi sve počelo.

Ne presecam čvor. Pustim da ga kiša i sunce pojedu strpljivo, dosledno, jer ko sam ja da raspetljavam čudesa što ih je neka sila uvezala…

P.S. Vreme je nestabilno, ali važno da mi nismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Umjetnička suša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sjedi kraj rijeke i dozvoli vodi da zaboravi umjesto tebe. Liturgija kamena i vode

 

 

Prvi topli zraci sunca, život koji ponovo počinje u magičnoj tišini, miris kafe. Trebalo bi da mirno uživamo u ovim trenucima koji, često, ostaju najbolji u celom danu. Od jutros šećerom hranim neku dozlaboga gladnu neman u sebi. Ne znam o čemu se radi, nisam se jedila. Treba joj to.

Ako potisneš neprijatne emocije, i sve druge će se sakriti. Niko ti ne kaže da u nekim godinama postaješ težak. Ne fizički. Pa ni karakterom. Nego da gde god kreneš, šta god da radiš nosiš sa sobom teret iskustava, odluka, izbora, saznanja i da to te čini inertnim. Ostalo odradi Njutn. U magnovenju i disbalansu uspostavljaš logiku i red dok vreme nestaje. U potrazi za stalnim izvorom nezadovoljstva i ogorčenosti. Tu se plamen radosti ne prima. Obradiće to na svoj način mozak, grudi, kosti. Ali, šta će naposletku ostati? Moraš da kažeš šta imaš i da te neko čuje i pokuša da razume. Sve ostalo su priče za decu. Kad se sve uznemiri i uskovitla, bitno je naći žišku. Tu jednu tačku koja će biti nepokretna šta god se dešava i na koju će biti usmerena pažnja.

Radoje Domanović nas je toliko dobro poznavao da se od takve spoznaje propio i umro. Petar Kočić, koji nas je isto tako dobro poznavao, život je završio u duševnoj bolnici. I sad se nameće zaključak da smo toliko teški, da poštenom i pametnom čoveku ostaje da se propije ili poludi među nama!

Tako se preživljavaju bure. Opet učim da hodam, u sebi. Svet je prepun ivica, ali ruke koje su nekad pomagale nikad nisu nestale. Lako je hodati kad je vreme pobeđeno. Ponekad i hod u najtoplijoj obući učini noge hladnim kao led. Toplini ne doprinosi okruženje i okolnosti, već damar u nama. Samo mu ne dozvoliti da se ugasi. Samo to, a to je najteže.

Ako nešto ne možeš da zaboraviš, ne pokušavaj. Sedi kraj reke i dozvoli vodi da zaboravi umesto tebe. Liturgija kamena i vode. U svetu koji juri da sačuva, da zadrži, da pobedi vreme, važno je podsetiti se da se lepota nalazi u propadanju listova, u poslednjem gutljaju čaja, u ćutanju posle poslednje rečenice… Ne treba bežati od prolaznosti. Treba joj se nakloniti. Jer dok prolazi… mi postojimo.

P.S. Samo tiha mesta… bez naglih pokreta, suviše priče i praznog hoda.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo