Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA BOGOJEVIĆ, TEORETIČARKA FILMA, FILMSKA KRITIČARKA I UREDNICA CAMERE LUCIDE: Želimo da biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto

Objavljeno prije

na

Za prvi filmski magazin u Crnoj Gori – Cameru Lucidu pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno…

 

MONITOR: Camera Lucida 2010 i 2020? Šta se promijenilo u ovoj deceniji koliko CL prati filmska dešavanja? 

BOGOJEVIĆ: Camera Lucida je nastala iz potrebe da se filmu posveti posebna pažnja u lokalnom kontekstu, ali i da se prevaziđu lokalni okviri, da se lokalno integriše u međunarodno/globalno. U dobu non-stop slika, informacijske pretrpanosti i neprestane ,,zabave”, nisam imala velike ambicije, ali se promijenilo dosta, uglavnom pozitivno, jer na finansijsku podršku lokalnih institucija, svakako, nisam računala. Ali, nisam očekivala da budemo volonterski projekat svih deset godina. Izrdžali smo, preživjeli smo i zahvalna sam i ponosna sam na to (na rijetko šta sam ponosna u Crnoj Gori). To je zato što postoji jedna divna, nevjerovatna filmofilska energija i entuzijazam u Crnoj Gori, a da toga nismo svjesni, jer se institucije oglušuju o to. Vrijeme je da crnogorske kulturne institucije počnu da osluškuju našu realnost, koja je nekad bolja nego što mislimo, mnogo bolja od Pink TV, ima nas koji mislimo drugačije i to treba vrednovati. Hello, lokalno?

Sa one druge strane  – hello, globalno! (ne-materijalne strane), nisam ni sanjala niti planirala da se može desiti ovakav međunarodni uspjeh CL.  Pošto smo multi-jezični, dobijam e-mail poruke iz cijelog svijeta koji čitaju CL, koji je poštuju i koji žele pisati za nju. E, to nisam očekivala i zbog toga sam najsrećnija, zapravo. U novom jubilarnom broju 45. koji obilježava solsticij 2020, dan kad smo bili objavljeni 2010, na  primjer, imamo novog dopisnika iz Japana. Duga bi bila lista onih koji su zainteresovani da pišu za CL: iz SAD-a, Kalifornije, Francuske, Indije i Italije dobijamo najviše upita, uglavnom iz akademskih institucija. To su pitanja tipa da »im prevedemo tekst ili da imaju neki tekst koji bi nama značio«,  prate nas i u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj… Srećna sam zbog toga. Bilo bi glupo i bezveze da nisam, iako nije očekivano. Jedini problem je što imam više neplaćenog posla. Čudno je to, da postoji 1. filmski časopis u CG koji se ovoliko dugo održao, ali da se i dalje smatra ,,amaterskim”, jer sve što je besplatno i volonterski ovdje se smatra neprofesionalnim. Pogrešno skroz. Za CL pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno….

MONITOR: CL je magazin za iskrene filmofile. Saradnici su sa svih meridijana. Izlazi na više jezika i što je najvažnije pokriva filmsku građu svih zemalja u kojima se stvaraju filmovi. Čini se kao da su se poklopile iste frekvencije na različitim stranama planete?

BOGOJEVIĆ: I to, isto, nije bilo planirano. To se samo desilo. Na festivalima sam upoznala čuvene Ronald Bergana, Frodona, Joan Dupont, Rosenbauma… I kliknuli smo odmah. Takve stvari se ne planiraju. I kad vam dođu tako, samo ljudska energija i filmsko znanje matter. I oni tada obećaju da će da pišu za CL, da im je sjajna ideja časopisa, naziva, da će doći u Crnu Goru. Zato je CL multi-jezička i multikulturalna.

Camera Lucida kulturno mapira jedan prostor, koji postaje novi prostor filmske kulture bez obzira na geografske, nacionalne i druge razlike. Digitalna je iz razloga geografske neograničenosti, ali i zato što je tako finansijski održivije i ekološki efikasnije. Akcenat je stavljen na prostor sličnosti, ali i razlika i raznovrsnosti. Želimo promovisati multijezičnost i multikulturalnost, ali i isprovocirati kritički pristup savremenoj vizuelnoj politici i čitanju filma. Prema citatu Dive iz istoimenog  Beneovog filma, želimo da ,,biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto, da umjetnost služi biznisu”.

MONITOR: Da nema ovakvih magazina i rijetkih festivala koji gaje iskrenu strast prema filmskoj umjetnosti, publika bi bila osuđena na blokbastere i poneko domaće ostvarenje koje je uspjelo da odradi bolji marketing. Kako Vi gledate na kinematografiju danas?

BOGOJEVIĆ: Nikako. Nažalost, pesimistična sam.Voljela bih da je drugačije, ali mi smo brain-washed dekadama i ne znam kako se izvući iz toga. Čeznem da gledam lokalni film koji je autentičan, preispituje našu društveno-istorijsku stvarnost, koji se bavi našom ,,stvarnošću “. Sreća da imamo Ognjena Glavonića iz regiona kao mladog uzora, a želim ih još takvih, bez imitacije, ali sa autentičnom željom…

MONITOR: Često ste u žiriju brojnih međunarodnih filmskih festivala. Kako filmski svijet izgleda iz tog ugla?

BOGOJEVIĆ: Izgleda mi uvijek bolje. Ne znam kako to da opišem kratko, jer svaka nacija ima svoj program. Naša kulturna politika je baš loša. Poistovjećujem se sa francuskom kulturnom polilitikom, jer smatram da je najbolja na svijetu (uz korekcije, naravno, ništa nije idealno), Francuska je jedina zemlja na svijetu koja redovno i kontinuirano podržava finansijski kulturna djela, a posebno filmsku umjetnost. Mislim da to dovoljno govori o jednoj državnoj politici kulture. Slično je bilo u Jugoslaviji. Tito je cijenio umjetnost, posebno filmsku. Nemamo sad vremena ni prostora da analiziramo sve što nam se desilo, ali ja pamtim kao dijete socijalizma, sjajne matine filmove u Kinu Kultura.

MONITOR: U ovih deset godina CL je zabilježila i mnoge promjenene na domaćoj filmskoj sceni.

BOGOJEVIĆ: Naš 1. broj je bio posvećen Živku Nikoliću. Camera Lucida je, do sada objavila omaže: Živku Nikoliću, Vlatku Giliću, Dušanu Vukotiću, Krstu Papiću, Veljku Bulajiću itd.; intervjue sa sljedećim crnogorskim filmskim autorima: Nemanja Bečanović, Senad Šahmanović, Dušan Kasalica, Ivan Salatić (broj 21-23, januar 2016), Ivan Marinović (broj 28, jul, 2016), Mirko Ilić itd. Ovi intervjui su se našli na stranicama pored (dvojezičnih) intervjua sa filmskim velikanima svjetske slave: Jean-Luc Godard, Bela Tarr, Bertrand Tavernier, Godfrey Reggio, Vera Chytilova, Amos Gitai, Gianfranco Rossi, Kristof Zanusi, Jan Harlan, Mohsen Makhmalbaf, Isabelle Hupert, Juliette Binoche, Jean-Marc Barr, Sergio Assisi itd.

MONITOR : Šta je sa mladima i filmom. Da li mladi pronalaze put do vrijednih filmskih ostvarenja ili jednostavno konzumiraju šta im se ponudi?

BOGOJEVIĆ: E to mi je totalna nepoznanica. Mladi su svjesni svega, mnogo svjesniji i brži od nas, prethodnih generacija, ali su i ciničniji i strašno brzo ,,znaju cijenu svega odmah, ali ne i vrijednost ičega”. Pošto smo imali rubriku Mala Educacion koja je objavljivala studentske radove svih obrazovnih institucija u Crnoj Gori (UDG, FDU, FVU itd.) prepustiću njima odgovor šta i kako zamišljaju budućnost.

MONITOR: Je li vrijeme za štampani primjerak CL?  

BOGOJEVIĆ: Uh, baš ne znam kako da odgovorim na ovo. Pripadam starijoj generaciji od tebe. Ali sam vrlo brzo usvojila internet/digitalne navike, čitam puno preko neta, CL je časopis koji se ne može čitati na mobilnom, mora mu se posvetiti pažnja, zato i jesmo dizajnerski kakvi jesmo. Ako se budemo štampali, to će biti za mog tatu i njegove generacije, koji ne čitaju internet izdanja i još vole štampano. Moj tata još nije vidio CL broj. Mora se štampati za njega i slične.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo