Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA BOGOJEVIĆ, TEORETIČARKA FILMA, FILMSKA KRITIČARKA I UREDNICA CAMERE LUCIDE: Želimo da biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto

Objavljeno prije

na

Za prvi filmski magazin u Crnoj Gori – Cameru Lucidu pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno…

 

MONITOR: Camera Lucida 2010 i 2020? Šta se promijenilo u ovoj deceniji koliko CL prati filmska dešavanja? 

BOGOJEVIĆ: Camera Lucida je nastala iz potrebe da se filmu posveti posebna pažnja u lokalnom kontekstu, ali i da se prevaziđu lokalni okviri, da se lokalno integriše u međunarodno/globalno. U dobu non-stop slika, informacijske pretrpanosti i neprestane ,,zabave”, nisam imala velike ambicije, ali se promijenilo dosta, uglavnom pozitivno, jer na finansijsku podršku lokalnih institucija, svakako, nisam računala. Ali, nisam očekivala da budemo volonterski projekat svih deset godina. Izrdžali smo, preživjeli smo i zahvalna sam i ponosna sam na to (na rijetko šta sam ponosna u Crnoj Gori). To je zato što postoji jedna divna, nevjerovatna filmofilska energija i entuzijazam u Crnoj Gori, a da toga nismo svjesni, jer se institucije oglušuju o to. Vrijeme je da crnogorske kulturne institucije počnu da osluškuju našu realnost, koja je nekad bolja nego što mislimo, mnogo bolja od Pink TV, ima nas koji mislimo drugačije i to treba vrednovati. Hello, lokalno?

Sa one druge strane  – hello, globalno! (ne-materijalne strane), nisam ni sanjala niti planirala da se može desiti ovakav međunarodni uspjeh CL.  Pošto smo multi-jezični, dobijam e-mail poruke iz cijelog svijeta koji čitaju CL, koji je poštuju i koji žele pisati za nju. E, to nisam očekivala i zbog toga sam najsrećnija, zapravo. U novom jubilarnom broju 45. koji obilježava solsticij 2020, dan kad smo bili objavljeni 2010, na  primjer, imamo novog dopisnika iz Japana. Duga bi bila lista onih koji su zainteresovani da pišu za CL: iz SAD-a, Kalifornije, Francuske, Indije i Italije dobijamo najviše upita, uglavnom iz akademskih institucija. To su pitanja tipa da »im prevedemo tekst ili da imaju neki tekst koji bi nama značio«,  prate nas i u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj… Srećna sam zbog toga. Bilo bi glupo i bezveze da nisam, iako nije očekivano. Jedini problem je što imam više neplaćenog posla. Čudno je to, da postoji 1. filmski časopis u CG koji se ovoliko dugo održao, ali da se i dalje smatra ,,amaterskim”, jer sve što je besplatno i volonterski ovdje se smatra neprofesionalnim. Pogrešno skroz. Za CL pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno….

MONITOR: CL je magazin za iskrene filmofile. Saradnici su sa svih meridijana. Izlazi na više jezika i što je najvažnije pokriva filmsku građu svih zemalja u kojima se stvaraju filmovi. Čini se kao da su se poklopile iste frekvencije na različitim stranama planete?

BOGOJEVIĆ: I to, isto, nije bilo planirano. To se samo desilo. Na festivalima sam upoznala čuvene Ronald Bergana, Frodona, Joan Dupont, Rosenbauma… I kliknuli smo odmah. Takve stvari se ne planiraju. I kad vam dođu tako, samo ljudska energija i filmsko znanje matter. I oni tada obećaju da će da pišu za CL, da im je sjajna ideja časopisa, naziva, da će doći u Crnu Goru. Zato je CL multi-jezička i multikulturalna.

Camera Lucida kulturno mapira jedan prostor, koji postaje novi prostor filmske kulture bez obzira na geografske, nacionalne i druge razlike. Digitalna je iz razloga geografske neograničenosti, ali i zato što je tako finansijski održivije i ekološki efikasnije. Akcenat je stavljen na prostor sličnosti, ali i razlika i raznovrsnosti. Želimo promovisati multijezičnost i multikulturalnost, ali i isprovocirati kritički pristup savremenoj vizuelnoj politici i čitanju filma. Prema citatu Dive iz istoimenog  Beneovog filma, želimo da ,,biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto, da umjetnost služi biznisu”.

MONITOR: Da nema ovakvih magazina i rijetkih festivala koji gaje iskrenu strast prema filmskoj umjetnosti, publika bi bila osuđena na blokbastere i poneko domaće ostvarenje koje je uspjelo da odradi bolji marketing. Kako Vi gledate na kinematografiju danas?

BOGOJEVIĆ: Nikako. Nažalost, pesimistična sam.Voljela bih da je drugačije, ali mi smo brain-washed dekadama i ne znam kako se izvući iz toga. Čeznem da gledam lokalni film koji je autentičan, preispituje našu društveno-istorijsku stvarnost, koji se bavi našom ,,stvarnošću “. Sreća da imamo Ognjena Glavonića iz regiona kao mladog uzora, a želim ih još takvih, bez imitacije, ali sa autentičnom željom…

MONITOR: Često ste u žiriju brojnih međunarodnih filmskih festivala. Kako filmski svijet izgleda iz tog ugla?

BOGOJEVIĆ: Izgleda mi uvijek bolje. Ne znam kako to da opišem kratko, jer svaka nacija ima svoj program. Naša kulturna politika je baš loša. Poistovjećujem se sa francuskom kulturnom polilitikom, jer smatram da je najbolja na svijetu (uz korekcije, naravno, ništa nije idealno), Francuska je jedina zemlja na svijetu koja redovno i kontinuirano podržava finansijski kulturna djela, a posebno filmsku umjetnost. Mislim da to dovoljno govori o jednoj državnoj politici kulture. Slično je bilo u Jugoslaviji. Tito je cijenio umjetnost, posebno filmsku. Nemamo sad vremena ni prostora da analiziramo sve što nam se desilo, ali ja pamtim kao dijete socijalizma, sjajne matine filmove u Kinu Kultura.

MONITOR: U ovih deset godina CL je zabilježila i mnoge promjenene na domaćoj filmskoj sceni.

BOGOJEVIĆ: Naš 1. broj je bio posvećen Živku Nikoliću. Camera Lucida je, do sada objavila omaže: Živku Nikoliću, Vlatku Giliću, Dušanu Vukotiću, Krstu Papiću, Veljku Bulajiću itd.; intervjue sa sljedećim crnogorskim filmskim autorima: Nemanja Bečanović, Senad Šahmanović, Dušan Kasalica, Ivan Salatić (broj 21-23, januar 2016), Ivan Marinović (broj 28, jul, 2016), Mirko Ilić itd. Ovi intervjui su se našli na stranicama pored (dvojezičnih) intervjua sa filmskim velikanima svjetske slave: Jean-Luc Godard, Bela Tarr, Bertrand Tavernier, Godfrey Reggio, Vera Chytilova, Amos Gitai, Gianfranco Rossi, Kristof Zanusi, Jan Harlan, Mohsen Makhmalbaf, Isabelle Hupert, Juliette Binoche, Jean-Marc Barr, Sergio Assisi itd.

MONITOR : Šta je sa mladima i filmom. Da li mladi pronalaze put do vrijednih filmskih ostvarenja ili jednostavno konzumiraju šta im se ponudi?

BOGOJEVIĆ: E to mi je totalna nepoznanica. Mladi su svjesni svega, mnogo svjesniji i brži od nas, prethodnih generacija, ali su i ciničniji i strašno brzo ,,znaju cijenu svega odmah, ali ne i vrijednost ičega”. Pošto smo imali rubriku Mala Educacion koja je objavljivala studentske radove svih obrazovnih institucija u Crnoj Gori (UDG, FDU, FVU itd.) prepustiću njima odgovor šta i kako zamišljaju budućnost.

MONITOR: Je li vrijeme za štampani primjerak CL?  

BOGOJEVIĆ: Uh, baš ne znam kako da odgovorim na ovo. Pripadam starijoj generaciji od tebe. Ali sam vrlo brzo usvojila internet/digitalne navike, čitam puno preko neta, CL je časopis koji se ne može čitati na mobilnom, mora mu se posvetiti pažnja, zato i jesmo dizajnerski kakvi jesmo. Ako se budemo štampali, to će biti za mog tatu i njegove generacije, koji ne čitaju internet izdanja i još vole štampano. Moj tata još nije vidio CL broj. Mora se štampati za njega i slične.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo