Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA BOGOJEVIĆ, TEORETIČARKA FILMA, FILMSKA KRITIČARKA I UREDNICA CAMERE LUCIDE: Želimo da biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto

Objavljeno prije

na

Za prvi filmski magazin u Crnoj Gori – Cameru Lucidu pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno…

 

MONITOR: Camera Lucida 2010 i 2020? Šta se promijenilo u ovoj deceniji koliko CL prati filmska dešavanja? 

BOGOJEVIĆ: Camera Lucida je nastala iz potrebe da se filmu posveti posebna pažnja u lokalnom kontekstu, ali i da se prevaziđu lokalni okviri, da se lokalno integriše u međunarodno/globalno. U dobu non-stop slika, informacijske pretrpanosti i neprestane ,,zabave”, nisam imala velike ambicije, ali se promijenilo dosta, uglavnom pozitivno, jer na finansijsku podršku lokalnih institucija, svakako, nisam računala. Ali, nisam očekivala da budemo volonterski projekat svih deset godina. Izrdžali smo, preživjeli smo i zahvalna sam i ponosna sam na to (na rijetko šta sam ponosna u Crnoj Gori). To je zato što postoji jedna divna, nevjerovatna filmofilska energija i entuzijazam u Crnoj Gori, a da toga nismo svjesni, jer se institucije oglušuju o to. Vrijeme je da crnogorske kulturne institucije počnu da osluškuju našu realnost, koja je nekad bolja nego što mislimo, mnogo bolja od Pink TV, ima nas koji mislimo drugačije i to treba vrednovati. Hello, lokalno?

Sa one druge strane  – hello, globalno! (ne-materijalne strane), nisam ni sanjala niti planirala da se može desiti ovakav međunarodni uspjeh CL.  Pošto smo multi-jezični, dobijam e-mail poruke iz cijelog svijeta koji čitaju CL, koji je poštuju i koji žele pisati za nju. E, to nisam očekivala i zbog toga sam najsrećnija, zapravo. U novom jubilarnom broju 45. koji obilježava solsticij 2020, dan kad smo bili objavljeni 2010, na  primjer, imamo novog dopisnika iz Japana. Duga bi bila lista onih koji su zainteresovani da pišu za CL: iz SAD-a, Kalifornije, Francuske, Indije i Italije dobijamo najviše upita, uglavnom iz akademskih institucija. To su pitanja tipa da »im prevedemo tekst ili da imaju neki tekst koji bi nama značio«,  prate nas i u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj… Srećna sam zbog toga. Bilo bi glupo i bezveze da nisam, iako nije očekivano. Jedini problem je što imam više neplaćenog posla. Čudno je to, da postoji 1. filmski časopis u CG koji se ovoliko dugo održao, ali da se i dalje smatra ,,amaterskim”, jer sve što je besplatno i volonterski ovdje se smatra neprofesionalnim. Pogrešno skroz. Za CL pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno….

MONITOR: CL je magazin za iskrene filmofile. Saradnici su sa svih meridijana. Izlazi na više jezika i što je najvažnije pokriva filmsku građu svih zemalja u kojima se stvaraju filmovi. Čini se kao da su se poklopile iste frekvencije na različitim stranama planete?

BOGOJEVIĆ: I to, isto, nije bilo planirano. To se samo desilo. Na festivalima sam upoznala čuvene Ronald Bergana, Frodona, Joan Dupont, Rosenbauma… I kliknuli smo odmah. Takve stvari se ne planiraju. I kad vam dođu tako, samo ljudska energija i filmsko znanje matter. I oni tada obećaju da će da pišu za CL, da im je sjajna ideja časopisa, naziva, da će doći u Crnu Goru. Zato je CL multi-jezička i multikulturalna.

Camera Lucida kulturno mapira jedan prostor, koji postaje novi prostor filmske kulture bez obzira na geografske, nacionalne i druge razlike. Digitalna je iz razloga geografske neograničenosti, ali i zato što je tako finansijski održivije i ekološki efikasnije. Akcenat je stavljen na prostor sličnosti, ali i razlika i raznovrsnosti. Želimo promovisati multijezičnost i multikulturalnost, ali i isprovocirati kritički pristup savremenoj vizuelnoj politici i čitanju filma. Prema citatu Dive iz istoimenog  Beneovog filma, želimo da ,,biznis služi umjetnosti, a ne obrnuto, da umjetnost služi biznisu”.

MONITOR: Da nema ovakvih magazina i rijetkih festivala koji gaje iskrenu strast prema filmskoj umjetnosti, publika bi bila osuđena na blokbastere i poneko domaće ostvarenje koje je uspjelo da odradi bolji marketing. Kako Vi gledate na kinematografiju danas?

BOGOJEVIĆ: Nikako. Nažalost, pesimistična sam.Voljela bih da je drugačije, ali mi smo brain-washed dekadama i ne znam kako se izvući iz toga. Čeznem da gledam lokalni film koji je autentičan, preispituje našu društveno-istorijsku stvarnost, koji se bavi našom ,,stvarnošću “. Sreća da imamo Ognjena Glavonića iz regiona kao mladog uzora, a želim ih još takvih, bez imitacije, ali sa autentičnom željom…

MONITOR: Često ste u žiriju brojnih međunarodnih filmskih festivala. Kako filmski svijet izgleda iz tog ugla?

BOGOJEVIĆ: Izgleda mi uvijek bolje. Ne znam kako to da opišem kratko, jer svaka nacija ima svoj program. Naša kulturna politika je baš loša. Poistovjećujem se sa francuskom kulturnom polilitikom, jer smatram da je najbolja na svijetu (uz korekcije, naravno, ništa nije idealno), Francuska je jedina zemlja na svijetu koja redovno i kontinuirano podržava finansijski kulturna djela, a posebno filmsku umjetnost. Mislim da to dovoljno govori o jednoj državnoj politici kulture. Slično je bilo u Jugoslaviji. Tito je cijenio umjetnost, posebno filmsku. Nemamo sad vremena ni prostora da analiziramo sve što nam se desilo, ali ja pamtim kao dijete socijalizma, sjajne matine filmove u Kinu Kultura.

MONITOR: U ovih deset godina CL je zabilježila i mnoge promjenene na domaćoj filmskoj sceni.

BOGOJEVIĆ: Naš 1. broj je bio posvećen Živku Nikoliću. Camera Lucida je, do sada objavila omaže: Živku Nikoliću, Vlatku Giliću, Dušanu Vukotiću, Krstu Papiću, Veljku Bulajiću itd.; intervjue sa sljedećim crnogorskim filmskim autorima: Nemanja Bečanović, Senad Šahmanović, Dušan Kasalica, Ivan Salatić (broj 21-23, januar 2016), Ivan Marinović (broj 28, jul, 2016), Mirko Ilić itd. Ovi intervjui su se našli na stranicama pored (dvojezičnih) intervjua sa filmskim velikanima svjetske slave: Jean-Luc Godard, Bela Tarr, Bertrand Tavernier, Godfrey Reggio, Vera Chytilova, Amos Gitai, Gianfranco Rossi, Kristof Zanusi, Jan Harlan, Mohsen Makhmalbaf, Isabelle Hupert, Juliette Binoche, Jean-Marc Barr, Sergio Assisi itd.

MONITOR : Šta je sa mladima i filmom. Da li mladi pronalaze put do vrijednih filmskih ostvarenja ili jednostavno konzumiraju šta im se ponudi?

BOGOJEVIĆ: E to mi je totalna nepoznanica. Mladi su svjesni svega, mnogo svjesniji i brži od nas, prethodnih generacija, ali su i ciničniji i strašno brzo ,,znaju cijenu svega odmah, ali ne i vrijednost ičega”. Pošto smo imali rubriku Mala Educacion koja je objavljivala studentske radove svih obrazovnih institucija u Crnoj Gori (UDG, FDU, FVU itd.) prepustiću njima odgovor šta i kako zamišljaju budućnost.

MONITOR: Je li vrijeme za štampani primjerak CL?  

BOGOJEVIĆ: Uh, baš ne znam kako da odgovorim na ovo. Pripadam starijoj generaciji od tebe. Ali sam vrlo brzo usvojila internet/digitalne navike, čitam puno preko neta, CL je časopis koji se ne može čitati na mobilnom, mora mu se posvetiti pažnja, zato i jesmo dizajnerski kakvi jesmo. Ako se budemo štampali, to će biti za mog tatu i njegove generacije, koji ne čitaju internet izdanja i još vole štampano. Moj tata još nije vidio CL broj. Mora se štampati za njega i slične.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Očekivanja građana velika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlast neće imati priliku da se uči svom poslu jer su očekivanja građana velika i biće mnogo manje strpljenja za greške. Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, treba ih odmah mijenjati

 

MONITOR: Ove sedmice održana je prva sjednica parlamenta, nakon konstitutivne Skupštine. Iz redova Liberalne partije i Demokratske partije socijalista čuli su se stavovi da je „država u opasnosti“. Je li država u opasnosti danas i od čega?

ĐUROVIĆ: DPS nastavlja sa retorikom iz predizborne kampanje da je država u opasnosti nasuprot izjavama njihovog predsjednika Mila Đukanovića, ponovljenim u više navrata nakon 30. avgusta, da se na ovim izborima nije odlučivalo o državi. Država nije u opasnosti zbog  puke i prijeko potrebne promjene vlasti. DPS i  Đukanović su najveći krivci što se u Crnoj Gori nisu u 30 godina razvile profesionalne institucije koje jedino mogu garantovati stabilan razvoj države.  DPS je zarobio  državu i  ta  struktura  je najviše ugrožavala Crnu Goru. Nova vlast na djelu treba da pokaže da li je odgovorna prema svim građanima, uključujući i one koji nisu glasali za partije na vlasti, a to znači i poštovanje Ustava koji je jasno odredio karakter Crne Gore u smislu njenog državnog uređenja, organizacije vlasti, građanskih prava i sloboda.  Nova vlast je potpisla sporazum kojim se iskazuje opredijeljenost da se poštuje Ustav i spoljopolitički prioriteti i treba im dati priliku da dokažu svoje opredjeljenje. DPS je na djelu pokazao da ne poštuje Ustav i zakone koje je sam donosio: 1) zakonodavnu vlast (Skupštinu) oslobodio je kontrole sudske vlasti i narušio, suprotno Ustavu, ravnopravnost tri grane vlasti; 2) DPS je nagradio sudsku vlast trećim i sedmim mandatima, stanovima i drugim privilegijama; 3) pred zakonom nisu svi bili jednaki jer zakoni nisu važili za DPS članove i pristalice; 4) izbori, suprtono Ustavu, nisu bili slobodni… Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, novu vlast treba odmah mijenjati.

MONITOR: Kako vidite proces formiranja nove vlade?

ĐUROVIĆ: Proces formiranja nove vlade odvija se u širokom krugu političkih aktera, sastavnih djelova pobjedničkih koalicija, koji imaju različite vrijednosti, interese  i shvatanje politike. Neće biti lako pomiriti sve te razlike i pristupe. Partije koje čine novu vlast su nakon izbora nastavile sa međusobnim optužbama i uvredama, koje su dva-tri mjeseca prije izbora uspjele da ostave po strani. I pozicija mandatara je u jednom trenutku dovedena u pitanje i to od članica koalicije na čijem je čelu bio  Zdravko Krivokapić. Proces formiranja nove vlade dijelom je posljedica nedostatka iskrene predizborne komunikacije i dogovora partija koje čine sadašnju vlast. Prije 30. avgusta je bilo potrebno dogovoriti i potpisati osnovne principe na kojima treba da se formira nova vlada u slučaju pobjede tadašnje opoziije na izborima. Javnosti nije poznato da  li je bilo pokušaja postizanja takvih dogovora. Ukoliko novu vladu bude karakterisalo međusobno nepovjerenje  kao što je to bilo prije izbora, onda će njen učinak biti veoma ograničen i skroman u odnosu na (pre)velika očekivanja građana.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo 

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo