Povežite se sa nama

INTERVJU

ELVIRA MUJČIĆ, BOSANSKO-ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA: Šta ostaje nakon Srebrenice

Objavljeno prije

na

Godinama sam mislila da će doći vrijeme kada će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao

 

Elvira Mujičić, italijansko-bosanska književnica i prevoditeljica, rođena je 1980. godine u Loznici. Živjela je u Bosni i Hrvatskoj. U Italiji boravi od svoje petnaeste godine, diplomirala je jezike i  književnost u Rimu. Objavila je na italijanskom jeziku više knjiga. Piše za teatar i prevodi na filmu. Gošća brojnih književnih susreta i festivala.

MONITOR: U Italiji ste publikovali AL DI LA DEL CAOS. U prevodu: Osim haosa. Šta ostaje nakon Srebrenice? Vaša kniga govori o ličnoj i porodičnoj tragedija, dio vaše porodice je nastradao u genocidu. Tragate za istinom toliko decenija. Kako se obračunati sa ličnom dramom i istorijskim činom u isto vrijeme?

MUJIČIĆ:  Za one za koje Srebrenica nije samo jedan gradić gdje je počinjen  genocid 1995, osim haosa, ostaje uglavnom jedan čitav svijet, ostaju djetinjstva, mladosti, dani i godine koji su zamračeni svim onim sto se desilo poslije. Godinama sam mislila da će doći vrijeme kad ću se riješiti svega toga, kad će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao.

Što se tiče te ogromne teme – pravda – vrjeme, nažalost čini svoje. Odmah poslije rata bilo je jako važno dati smjer, postaviti temelje za zemlju i društvo koje se stvaralo. Taj smjer se mogao dati samo sa pravdom i priznavanjem zločina i zločinaca, jer bi pomoglo čitavom društvu da rastumači šta je bilo, pomoglo bi nam da napišemo historiju tih devedesetih godina i da se počne misliti kako dalje. Pravda nije nešto što se zbiva samo u sudovima, već se gradi među ljudima. Nema ništa od osuda ako su zločinci još uvijek narodni heroji i većina stanovništva nema realnu percepciju tog rata.

MONITOR: Srebrenica u RS, suživot na teritoriji zločina zasigurno je jedan od najtežih aspekata. Ko je izgubio dio porodice prisiljen je da živi i susreće počinioce zločina. Šta se dogodilo sa procesom pomirenja, civilnim, kulturnim, političkim promjenama?

MUJIČIĆ:  Nažalost, samo mali dio stanovništva je radio na kulturnim i društvenim promjenama. Na političkom nivou se nije ništa promijenilo: u Srbiji je bio samo jedan trenutak nade sa premijerom Zoranom Đinđićem i znamo kako se to završilo. U BiH su bile pobune, tu i tamo, koje nisu dugo trajale i koje su uglavnom na kraju vratile zemlju u isto zamrznuto stanje.

U čitavom svijetu se bude opasni nacionalizmi i to zasigurno ne pomaže našim zemljama. Osim svega toga, vjerujem da je promjena prije svega lična stvar. Ne mogu se mjenjati mase, nego pojedinci, a pojedinci se mijenjaju samo ako odluče da to urade. Naravno, neophodan je adekvantan kontekst, ali svi imamo ličnu odgovornost za društvo koje smo stvorili. Nije vrijeme za čekanje da nam promjena padne s neba.

MONITOR: Spisateljstvo kao mogućnost opstanka, kao izlječenje povreda i ožiljaka, trasformacija. Da li se može ispričati genocid, ono što je nepojmljivo, neizrecivo?

MUJIČIĆ: Za mene je pisanje bilo bijeg i spas, pronalazak novog načina postojanja.  Svaka nova knjiga je novi preporod, nema religije koja može dati nešto tako. Na  početku sam pisala da bih obnovila svijet koji se raspadao, zatim sam pisala da bih spasila važne priče od zaborava, s vremenom je pisanje postalo zamišljanje drugih staza i značaja, neka vrsta katarze i popravke. Moje životno iskustvo postalo je instrument znanja i razumijevanja drugih, razumijevanje svijeta i davanje glasa onima koji nemaju glasa ili nemaju mogućnosti da o sebi pričaju.

MONITOR : Vaša knjiga DIECI PRUGNE AI FASCISTIDeset šljiva fašistima govori o gubitku, kulturi sjećanja, tragediji, smrti, statusu žrtve. Pisali ste o neprekidnoj trasformaciji boli i patnje. Koliko je u vašim knjigama autobiografskog? Kako savladati ljutnju i bol nakon svega?

MUJIČIĆ: Moje knjige su male priče, moji likovi nikada nisu heroji, ne interesuju me heroji. Volim likove koji su vrlo vjerovatni, jer se bore s ljudskim osjećajima, neuspjesima, sitnicama, poteškoćama. Deset šljiva fašistima je porodična priča o potrebi za normalnom sahranom, nakon što su mnogi iz te bosanske familije tragično umrli u ratu. Stvar je u bolu za kojeg nema jezika. Kako definirati oca kojeg nema više godina, ali za kojega nikad nije stigla ni potvrda smrti ni tijelo da se sahrani? Da li je moguće živjeti s odsutnosti koja je najveće prisustvo? Je li moguće voljeti nakon tolikog užasa? Šta znači umrijeti u tuđoj zemlji i imati samo jednu želju, da se makar kao mrtva vratiš „kući”? I da li je uopšte moguće vratiti se poslije svih tih godina odsustva? To su pitanja koja sebi postavljam i postavljam mojim likovima, a odgovori su neizvjesni, možda čak nisu ni odgovori, nego pokušaji i potrage.

MONITOR: Koji odnos imate sa italijanskim jezikom?

MUJIČIĆ: Moja odnos prema italijanskim jezikom je ljubavni odnos. Recimo, teški ljubavni odnos. Otkako sam u Italiju stigla sa 14 godina, pokušala sam da naučim ovaj jezik, jer sam željela da ga što prije osvojim. Nije bilo lako, bilo je puno zamki, ali polako me je jezik usvojio i osjetila sam da imam odličnu priliku: da izmislim novu Elviru na novom jeziku, mislim da je to osnova mog pisanja. Odlučila sam se za pisanje na italijanskom i danas to je jezik na kojem govorim puno bolje od svog maternjeg, koji ostaje jezik mog djetinjstva, jezik u kojem osjećam sve puno jače i dublje.

 MONITOR: Potičete iz muslimanske i komunističke tradicije našeg prostora, zbunjujete čitaoce svojom snagom, delikatnošću, jasnoćom, ironijom.

MUJIČIĆ: Moram reći da se ne mogu definirati kao komunista ni kao muslimanka, ali odrasla sam u svijetu u kojem su oboje postojali i oni su me obilježili, dali ritam mom životu i vrijednosti u koje i dalje vjerujem. Povrh svega, dali su mi ključeve različitih i dalekih svjetova i razumijevanje da u meni postoji prostora za ovu složenost. Iz svih ovih razloga moje pisanje ima različite tonove, ritme i stilove.

MONITOR: Vaše knjige čuvaju uspomene na naše pisce, naš nekadašnji kosmopolitizam u literaturi. Posebno mjesto zauzima Danilo Kiš koji se bavio  ulogom žrtve u istoriji i u životu.

MUJIČIĆ: Da, Kišova rečenica je: Nije moguće, mladiću moj, i uvijek to zapamti, nije moguće cijeli život igrati ulogu žrtve a da na kraju stvarno ne postaneš.

U mojim knjigama pominjem pisce i spisatljice jer na neki način mislim da knjiga koju pišem je u dialogu sa knjigama koje sam čitala ili koje su u meni probudile neka razmišljanja. Ova Kišova rečenica o žrtvama je jako važna, mislim da je jedna od najvažnih stvari što treba da se sjeća ko je preživio tragične situacije. Ono što smo doživjeli nije naša sudbina i ne treba se ponašati kao da jeste. To nas može zalediti u jedan jedini trenutak iz kojeg nikad ne izađemo, gubeći našu budućnost.

MONITOR: Šta znači za Vas živjeti i pisati u kontekstu „bez korijena” ili „niti ovdje, niti tamo”?

MUJČIĆ: Moram reći da je za mene ovaj uvjet sada privilegija, biti na pragu, ali ne biti nigdje zaista, je način da na svijet gledam pažljivim i pronicljivim pogledom. Dugim godinama ovo stanje me je bolilo, osjećala sam da nigdje ne pripadam. Danas,  osjećam da mi pripadaju dva različita svjeta, dva jezika i da je dimenzija sredine mnogo kreativnija i slobodnija. Odlična je vježba osjećati se stranac, i kad si kod kuće.

MONITOR: Prevodili ste naše književnike i književnice: Slavenku Drakulić, Roberta Perišića, Vladimira Tasića, Faruka Šehića.Vaš maternji jezik je prostor sjećanja, italijanski  je kreativnost, umjetnički čin i nadahnuće. Pjesnikinja Flora Brovina je isticala „moja domovina je tamo gdje se čitaju moje pjesme.”

MUJIČIĆ: U stvari ja nikad nisam pisala na svom maternjem jeziku. Stigavši u Italiju vrlo mlada, studirala sam ovdje i kad sam počela pisati odabrala sam italijanski. Taj novi jezik je jezik na kojem živim već dvadeset i šest godina, pa je onaj koji mene najbolje opisuje i onaj koji najbolje govorim. Mislim da, kako je napisao Cioran, mi ne živimo u zemlji, nego živimo u jeziku. U tom smislu prijevod mi omogućava da živim u obje države. Za mene, prevođenje znači dovesti književnost iz bivše Jugoslavije na italijansku jezik, to znači povezati svoja dva svijeta i ne morati birati, već koegzistirati. U prevodu postoji velika magija, prestajete biti ono što jeste i postajete mutirajući jezični objekt: riječi i stvari ulaze u jedan jezik, a izlaze na drugom i vi ste taj stručnjak za transformaciju.

MONITOR: Na koji način kreirati vitalnost, neposlušnost, ne klonuti duhom?

MUJIČIĆ:  Za mene spas je u znatiželji prema onom što ne poznajem i što mi se čini drugačije. Najgore stvari koje sam vidjela u životu nastajale su iz straha i iz agresije koja se pravila kao odbrana. Radoznalost me vodi u situacije u kojima otkrijem ne samo lijepe stvari nego i svoju netoleranciju, mentalna ograničenja, čak i strahove. Ta se znatiželja rodila baš u devedesetim godinama uz knjige, tokom rata u Bosni čitala sam neprekidno jer ništa drugo se nije moglo raditi i te su me knjige spasile, jer su me odvodile daleko. U Italiji ne bih mogla preživjeti da nisam bila protegnuta prema tom novom svijetu i jeziku. Život je pokret, kao što piše Bohumil Hrabal: „Jedino čega se na svijetu čovjek može bojati je onog što je postalo kalcificirano, teror krutih, umirućih oblika.”

 

Mržnja se stvara, može se i deaktivirati

MONITOR: Nove tragedije svijeta i Evrope potiskuju prošlost Balkana, genocid u Srebrenici. Na drugoj strani majke Srebrenice tragaju, aktivisti, građani čuvaju sjećanja, pričaju priče užasa. Kako prenijeti na mlade spoznaju i pravo da se sazna istina?

MUJIČIĆ: Rat u Siriji i stotine drugih ratova, hiljade mrtvih migranata oko Evrope nisu potisli Srebrenicu u zaborav. Naprotiv, mislim da sve ovo ima isti korijen, tj. stvaranje mržnje prema drugima, prema drugačijima. Pošto sam ja ubjeđenja da se mržnja stvara, isto tako se može i deaktivirati. Treba jedan novi jezik da bi uklonili jezik mržnje, treba hrabrosti da bi se suočili s onim što je počinjeno. Treba pisati, zvati svojim imenom sve ono što je bilo, sjećati se, ali ne pretvarati sjećanje u oružje i jedini spas je u dijalogu, nepoznat i rijetak kao sve dragocjene sposobnosti. U ovom smislu mislim da je u školi budućnost naših zemalja i da bi napore trebali koncentrisati tu.

 

Sve što ne kažemo trune u nama

MONITOR:  U Crnoj Gori,  nezavisna stampa, organizacija žena ANIMA i drugi podsjećaju na ’90-e i na zločine koji su počinjeni na teritoriji Crne Gore. Bauk ponovo kruži Balkanom?

MUJIČIĆ:  Historija je takva, čovjek se stalno vraća na iste staze, misli da ide naprijed, a u stvari se samo vrti. Goliarda Sapienza, italijanska spisateljica je pisala: „Sve što mi ne kažemo, trune u nama i smrdi.“ Mislim da je to veliki problem našeg poslijeratnog razdoblja. Puni smo trulih stvari a hoćemo da mirišemo.

 

 Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, AKADEMIK AKADEMIJE BiH: RS s Dodikovim konceptom ne može ekonomski opstati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno je da je Nermin Nikšić prvi čovjek SDP  umjesto sukoba izabrao potrebu za razgovorom, pa i o onome u čemu nema zajedničkih stavova. I beskrajno strpljenje kako bi se do nekog rješenja ipak došlo.  To, bar za sada, nerijetko daje rezultate

 

 

MONITOR: Nije jasno kako bi rezolucija UN  o Srebrenici mogla pogoditi  Republiku Srpsku, ako se razmatraju moguće pravne posljedice. No, u Beogradu je tim povodom, održan sastanak rukovodstava Srbije i RS. Željka Cvijanović smatra da su inicijativom ministra spoljnih poslova Elmedina Konakovića, prekršeni Ustav i zakoni, a Milorad Dodik „prijeti“ odvajanjem RS. Kako gledate na ovaj političko-institucionalni rašomon?  

KUKIĆ: U čitavoj ovoj priči najmanje se radi o RS i njezinoj budućnosti. Republika Srpska je po Ustavu BiH administrativni dio BiH i to će biti sve dok njezine ključne sastavnice-tri konstitutivna naroda, dakle i Srbi koji tobože trebaju biti žrtveno janje nekakvih antisrpskih planetarnih urota i planova. Da se politička klasa s Dodikom na čelu sukladno tome i ponašala danas bi i RS, kao i cijela BiH, bile prostor na koji bi hrlio kapital a mladi iz njih ne bi bježali kud ih noge nose.

Gdje je ključ rješenja? Koliko god upirali u ideologije -u one koje podupiru tobože temeljnu ideju vodilju trenutačnog predsjednika  RS, uvjeren sam da je bit problema u Dodiku samom. I u onom što je činio od povratka na vlast 2006..   U pitanju je, očito, kriminal neviđenih razmjera. U uvjetima funkcioniranja pravne države nemoguće je izmaći sudu pravde koji vas čeka. A siroti Dodik ni danas ne gubi nadu da bi u tome mogao uspjeti, dijelom bukom o BiH kao neprirodnoj-Srbima nametnutoj i nemogućoj državi, dijelom pričom o pravu Srba da žive u istoj državi i, sukladno tome, pravu na secesiju RS i njezinom pripajanju matici.

Podrazumijeva se, sve to bi značilo koliko i pucanj u prazno da za takvo djelovanje Dodika nisu zainteresirani i drugi – i Vučićev velikosrpski projekt i geopolitički interesi koje u ovom dijelu svijeta sve očitije pokazuje Moskva. No, sve ima rok trajanja. On se najnovijim udarima na bankarski sistem počinje sve očiglednije ukazivati. Izgleda da je  silni Mile stjeran među četiri zida. Osobno mu (iako u međuvremenu može napraviti još zla), baš i ne predviđam duži politički život na slobodi  (Osim pod pretpostavkom da postojeće helikoptere iskoristi za bijeg iz BIH). Prije ili kasnije će završiti tamo gdje kriminalci i inače završavaju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

 Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”.

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

MONITOR: Da li je u pitanju bila neizbježna „elementarna nepogoda“ ili je moguće imenovati odgovorne za nastalu situaciju?

KOPRIVICA: Dio odgovornosti sigurno pripada nesavršenom zakonskom okviru. Međutim, ključna odgovornost stoji na političkim akterima i državnim institucijama. Kad je akterima važniji politički interes od javnog, onda ni savršen zakon ne može pomoći. Svoj dio odgovornosti u nastalom problemu snose političke partije koje više od deceniju opstruiraju izbornu reformu, liste koje su učestvovale u izbornom procesu u Šavniku, Opštinska izborna komisija, tužilaštvo, Vlada, odnosno Ministarstvo javne uprave i Ministarstvo unutrašnjih poslova, pa i predsjednik Crne Gore.

Njihovo djelovanje u ovih 19 mjeseci ličilo je na savršeno uigran tim, nažalost u negativnom smislu. Broj perfektno odigranih duplih pasova između ovih aktera prevazilazi i neke od najboljih fudbalskih timova koji su postojali u istoriji igre.

MONITOR: Ima li izlaza iz šavničke krize?

KOPRIVICA: Temeljna stvar za izlaz iz ovog lavirinta je pokretanje brzog političkog dijaloga, u okviru koga se treba makar pokušati pronalazak puta koji je pravno održiv i legalan, a koji će vratiti povjerenje među institucijama i neće napraviti presedane koji bi bili osnova za ponavljanje šavničkog scenarija.

Ono što je neophodan ishod jeste poništavanje nelegalnog, nelegitimnog izbornog procesa koji je u toku i koji je sproveden suprotno našem Ustavu, zakonima i međunarodnim standardima. Prihvatanje takvog izbornog rezultata bilo bi fatalno za buduće izborne procese i otvorilo nove “perspektive” u političkom životu o kojima ne želim ni da mislim, a kamoli da govorim.

Poništavanje izbora može se uraditi na dva načina – ukoliko postoji politički dogovor, koji mora biti transparentan i u pisanoj formi, moguće je završiti izbore na dva biračka mjesta, formirati parlament u Šavniku, onda mu odmah skratiti mandat i krenuti u novi izborni postupak. Ovu opciju ste, zapravo, Vi prvi put predložili javnosti.

Drugi, pravno komplikovaniji način, jeste da neko od izbornih aktera podnese prigovor na izborni proces DIK-u i traži poništenje izbora, da DIK odbije taj prigovor zbog nenadležnosti, a onda da se uputi žalba Ustavnom sudu.

Ustavni sud ima i zakonski osnov i dovoljnu snagu institucije da poništi taj proces i predoči nam naredne korake. Zato vjerujemo da je došlo vrijeme da ova institucija ne bude puki “čitač” zakona nego donosilac važnih odluka kojima se brane prava građana i građanki.

Međutim, na našoj javnoj sceni možete čuti različite pravne “analize” koje pokušavaju relativizovati ovaj predlog sa obrazloženjem da su rokovi za prigovore istekli i da oni nijesu mogući. Svako ko kaže da su rokovi istekli je neznalica ili zlonamjerna osoba. Jedan takav rok za prigovor traje upravo dok mi razgovaramo.

Takođe, gotovo je nevjerovatno da u Crnoj Gori postoje te vrste političkih nastupa koji imaju za ambiciju da nekog  ubijede da izborni proces koji traje 19 mjeseci može biti legalan. Ko god zna išta o izborima, mora znati da takvo šta ne postoji u svijetu.

MONITOR: Šta sa “izbornim turistima” koji su bili povod za sve ono što se događa od jeseni 2022.?

KOPRIVICA: Tu se radi o klasičnom pokušaju neetične promjene volje građana u toku izbornog procesa. A to su, u Šavniku, u manjoj ili većom mjeri, radili svi. Radi se o oko 25 odsto biračkog tijela koje je “migriralo” u ovu opštinu prije izbora. Neka je manji dio njih zaista i faktički imao potrebu da se preseli u Šavnik – ostaje ogroman procenat izbornih turista tj. varalica.

Tu smo situaciju imali prilike nedavno da gledamo na izborima u Beogradu koji su, nakon žestoke intevencije tamošnje javnosti i međunarodne zajednice,  ponovljeni i zakazani za 2. jun.

Dugoročno, to pitanje se rješava izbornom reformom: uvođenjem mnogo ozbiljnijeg načina kontrole prebivališta građana ali i sankcija za zloupotrebe i nedozvoljeno ponašanje, organizovanjem svih lokalnih izbora u jednom danu, davanjem ovlašćenja DIK-u da može preuzeti ingerencije OIK ukoliko ova ne obavlja svoj posao, te oštrijim sankcijama za nasilje na biračkim mjestima.

MONITOR: Dio opozicije prijeti napuštanjem parlamentarnog Odbora za izbornu reformu ukoliko ostane na snazi odluka o prinudnoj upravi u Šavniku. Šta bi to moglo donijeti?

KOPRIVICA: Takvi stavovi partija nijesu ništa neobično. U toku gotovo svakog ciklusa izborne reforme, ili njenog pokušaja, imali smo prilike da čujemo kako postoji nešto važnije. To je 2011. bio naziv jezika, 2019. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, 2021. nezadovoljstvo radom Vlade ili verifikacija mandata poslanika, a sada čujemo da je to Šavnik – dakle sve je važnije od potrebe da jedno društvo popravi svoju demokratiju tamo gdje ona nastaje – na njenom izvoru, a to je izborni proces.

Najava stavljanja “na čekanje” odluke o uvođenju prinudne uprave u Šavniku i pokretanje političkog dijaloga daje nam makar malo nade da se ponovo neće krenuti krivim putem. Ali u partitokratijama, u kojima se najčešće trguje i na veliko i na malo, ni propast rada i ovog Odbora za izbornu reformune bi bilo izneneđenje.

MONITOR: Zašto dogovora o izbornoj reformi nema iako se o njoj priča godinama?

KOPRIVICA: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju. Imamo tipičan primjer obrasca po kojima ona funkcioniše: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture.

MONITOR: Zašto partije  konstantno kritikuju ali ne žele da mijenjaju postojeće propise?

KOPRIVICA: Mala ispravka: partije kritikuju loš izborni ambijent dok ne postanu vlast. Tako imate pobjednike iz 2020. godine koji su značajan broj svojih birača mobilisali pričama o fantom biračima, biračkim spiskovima, kupovini glasova i raznim drugim opravdanim kritikama, ali samo do momenta kad su postali vlast. Tada su se njima dopali modeli koji omogućavaju različite vrste prednosti u izbornoj utakmici pa su izbornu reformu zagovarali verbalno, a suštinski sve uradili da se ona ne dogodi.

Jednako, gubitnici iz 2020., isti oni koji su nam pričali priče o najboljem biračkom spisku u Evropi, nepostojanju funkcionerskih kampanja, sjajnoj izbornoj administraciji… sada pričaju neku drugu priča koja će trajati dok se ponovo, eventualno, ne vrate na vlast. Nadam se da je taj obrazac stvar prošlosti i da ćemo konačno imati kvalitetnu promjenu širokog spektra izbornih pravila i da će ovaj saziv parlamenta pokazati da je moguće i drugačije raditi.

 

Slijedi nastavak popisne sage

MONITOR:? Imali ste ozbiljne primjedbe na završne dane procesa prikupljanja popisnih podataka. Da li su vas uvjerili da je sve bilo regularno i šta se dešava sa popisnim materijalom?

KOPRIVICA: Malo se priča o popisu, a još manje o poštovanju političkog sporazuma koji mu je prethodio.

Sada bi bilo jako važno razjasniti šta je sa softverom za kontrolu njegovih rezultata. Kako je moguće da gotovo pola godine nakon napravljenog dogovora nemamo instrument kontrole koji je bio uslov za taj sporazum. Takođe, treba da vidimo kako se konfuzija u popisivačkoj mreži i nepoštovanje metodologije popisa i zakonskog okvira koja je uslovila razliku od preko 40.000 popisanih u odnosu na ono što je dan prije kraja popisa saopštavao Monstat i onoga što su bili preliminarni rezultati, odrazila na tačnost rezultata.

Sve ovo i mnoge druge pojave zaista jesu razlog za zabrinutost. Vjerujem da će popisna saga biti nastavljena, prije svega onda kada se bude razumjelo da rezultati popisa o tri pitanja (nacija, vjera, jezik) koja javnost najviše očekuje, neće biti isporučeni u roku i na način kako je to bilo očekivano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo