Povežite se sa nama

INTERVJU

ELVIRA MUJČIĆ, BOSANSKO-ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA: Šta ostaje nakon Srebrenice

Objavljeno prije

na

Godinama sam mislila da će doći vrijeme kada će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao

 

Elvira Mujičić, italijansko-bosanska književnica i prevoditeljica, rođena je 1980. godine u Loznici. Živjela je u Bosni i Hrvatskoj. U Italiji boravi od svoje petnaeste godine, diplomirala je jezike i  književnost u Rimu. Objavila je na italijanskom jeziku više knjiga. Piše za teatar i prevodi na filmu. Gošća brojnih književnih susreta i festivala.

MONITOR: U Italiji ste publikovali AL DI LA DEL CAOS. U prevodu: Osim haosa. Šta ostaje nakon Srebrenice? Vaša kniga govori o ličnoj i porodičnoj tragedija, dio vaše porodice je nastradao u genocidu. Tragate za istinom toliko decenija. Kako se obračunati sa ličnom dramom i istorijskim činom u isto vrijeme?

MUJIČIĆ:  Za one za koje Srebrenica nije samo jedan gradić gdje je počinjen  genocid 1995, osim haosa, ostaje uglavnom jedan čitav svijet, ostaju djetinjstva, mladosti, dani i godine koji su zamračeni svim onim sto se desilo poslije. Godinama sam mislila da će doći vrijeme kad ću se riješiti svega toga, kad će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao.

Što se tiče te ogromne teme – pravda – vrjeme, nažalost čini svoje. Odmah poslije rata bilo je jako važno dati smjer, postaviti temelje za zemlju i društvo koje se stvaralo. Taj smjer se mogao dati samo sa pravdom i priznavanjem zločina i zločinaca, jer bi pomoglo čitavom društvu da rastumači šta je bilo, pomoglo bi nam da napišemo historiju tih devedesetih godina i da se počne misliti kako dalje. Pravda nije nešto što se zbiva samo u sudovima, već se gradi među ljudima. Nema ništa od osuda ako su zločinci još uvijek narodni heroji i većina stanovništva nema realnu percepciju tog rata.

MONITOR: Srebrenica u RS, suživot na teritoriji zločina zasigurno je jedan od najtežih aspekata. Ko je izgubio dio porodice prisiljen je da živi i susreće počinioce zločina. Šta se dogodilo sa procesom pomirenja, civilnim, kulturnim, političkim promjenama?

MUJIČIĆ:  Nažalost, samo mali dio stanovništva je radio na kulturnim i društvenim promjenama. Na političkom nivou se nije ništa promijenilo: u Srbiji je bio samo jedan trenutak nade sa premijerom Zoranom Đinđićem i znamo kako se to završilo. U BiH su bile pobune, tu i tamo, koje nisu dugo trajale i koje su uglavnom na kraju vratile zemlju u isto zamrznuto stanje.

U čitavom svijetu se bude opasni nacionalizmi i to zasigurno ne pomaže našim zemljama. Osim svega toga, vjerujem da je promjena prije svega lična stvar. Ne mogu se mjenjati mase, nego pojedinci, a pojedinci se mijenjaju samo ako odluče da to urade. Naravno, neophodan je adekvantan kontekst, ali svi imamo ličnu odgovornost za društvo koje smo stvorili. Nije vrijeme za čekanje da nam promjena padne s neba.

MONITOR: Spisateljstvo kao mogućnost opstanka, kao izlječenje povreda i ožiljaka, trasformacija. Da li se može ispričati genocid, ono što je nepojmljivo, neizrecivo?

MUJIČIĆ: Za mene je pisanje bilo bijeg i spas, pronalazak novog načina postojanja.  Svaka nova knjiga je novi preporod, nema religije koja može dati nešto tako. Na  početku sam pisala da bih obnovila svijet koji se raspadao, zatim sam pisala da bih spasila važne priče od zaborava, s vremenom je pisanje postalo zamišljanje drugih staza i značaja, neka vrsta katarze i popravke. Moje životno iskustvo postalo je instrument znanja i razumijevanja drugih, razumijevanje svijeta i davanje glasa onima koji nemaju glasa ili nemaju mogućnosti da o sebi pričaju.

MONITOR : Vaša knjiga DIECI PRUGNE AI FASCISTIDeset šljiva fašistima govori o gubitku, kulturi sjećanja, tragediji, smrti, statusu žrtve. Pisali ste o neprekidnoj trasformaciji boli i patnje. Koliko je u vašim knjigama autobiografskog? Kako savladati ljutnju i bol nakon svega?

MUJIČIĆ: Moje knjige su male priče, moji likovi nikada nisu heroji, ne interesuju me heroji. Volim likove koji su vrlo vjerovatni, jer se bore s ljudskim osjećajima, neuspjesima, sitnicama, poteškoćama. Deset šljiva fašistima je porodična priča o potrebi za normalnom sahranom, nakon što su mnogi iz te bosanske familije tragično umrli u ratu. Stvar je u bolu za kojeg nema jezika. Kako definirati oca kojeg nema više godina, ali za kojega nikad nije stigla ni potvrda smrti ni tijelo da se sahrani? Da li je moguće živjeti s odsutnosti koja je najveće prisustvo? Je li moguće voljeti nakon tolikog užasa? Šta znači umrijeti u tuđoj zemlji i imati samo jednu želju, da se makar kao mrtva vratiš „kući”? I da li je uopšte moguće vratiti se poslije svih tih godina odsustva? To su pitanja koja sebi postavljam i postavljam mojim likovima, a odgovori su neizvjesni, možda čak nisu ni odgovori, nego pokušaji i potrage.

MONITOR: Koji odnos imate sa italijanskim jezikom?

MUJIČIĆ: Moja odnos prema italijanskim jezikom je ljubavni odnos. Recimo, teški ljubavni odnos. Otkako sam u Italiju stigla sa 14 godina, pokušala sam da naučim ovaj jezik, jer sam željela da ga što prije osvojim. Nije bilo lako, bilo je puno zamki, ali polako me je jezik usvojio i osjetila sam da imam odličnu priliku: da izmislim novu Elviru na novom jeziku, mislim da je to osnova mog pisanja. Odlučila sam se za pisanje na italijanskom i danas to je jezik na kojem govorim puno bolje od svog maternjeg, koji ostaje jezik mog djetinjstva, jezik u kojem osjećam sve puno jače i dublje.

 MONITOR: Potičete iz muslimanske i komunističke tradicije našeg prostora, zbunjujete čitaoce svojom snagom, delikatnošću, jasnoćom, ironijom.

MUJIČIĆ: Moram reći da se ne mogu definirati kao komunista ni kao muslimanka, ali odrasla sam u svijetu u kojem su oboje postojali i oni su me obilježili, dali ritam mom životu i vrijednosti u koje i dalje vjerujem. Povrh svega, dali su mi ključeve različitih i dalekih svjetova i razumijevanje da u meni postoji prostora za ovu složenost. Iz svih ovih razloga moje pisanje ima različite tonove, ritme i stilove.

MONITOR: Vaše knjige čuvaju uspomene na naše pisce, naš nekadašnji kosmopolitizam u literaturi. Posebno mjesto zauzima Danilo Kiš koji se bavio  ulogom žrtve u istoriji i u životu.

MUJIČIĆ: Da, Kišova rečenica je: Nije moguće, mladiću moj, i uvijek to zapamti, nije moguće cijeli život igrati ulogu žrtve a da na kraju stvarno ne postaneš.

U mojim knjigama pominjem pisce i spisatljice jer na neki način mislim da knjiga koju pišem je u dialogu sa knjigama koje sam čitala ili koje su u meni probudile neka razmišljanja. Ova Kišova rečenica o žrtvama je jako važna, mislim da je jedna od najvažnih stvari što treba da se sjeća ko je preživio tragične situacije. Ono što smo doživjeli nije naša sudbina i ne treba se ponašati kao da jeste. To nas može zalediti u jedan jedini trenutak iz kojeg nikad ne izađemo, gubeći našu budućnost.

MONITOR: Šta znači za Vas živjeti i pisati u kontekstu „bez korijena” ili „niti ovdje, niti tamo”?

MUJČIĆ: Moram reći da je za mene ovaj uvjet sada privilegija, biti na pragu, ali ne biti nigdje zaista, je način da na svijet gledam pažljivim i pronicljivim pogledom. Dugim godinama ovo stanje me je bolilo, osjećala sam da nigdje ne pripadam. Danas,  osjećam da mi pripadaju dva različita svjeta, dva jezika i da je dimenzija sredine mnogo kreativnija i slobodnija. Odlična je vježba osjećati se stranac, i kad si kod kuće.

MONITOR: Prevodili ste naše književnike i književnice: Slavenku Drakulić, Roberta Perišića, Vladimira Tasića, Faruka Šehića.Vaš maternji jezik je prostor sjećanja, italijanski  je kreativnost, umjetnički čin i nadahnuće. Pjesnikinja Flora Brovina je isticala „moja domovina je tamo gdje se čitaju moje pjesme.”

MUJIČIĆ: U stvari ja nikad nisam pisala na svom maternjem jeziku. Stigavši u Italiju vrlo mlada, studirala sam ovdje i kad sam počela pisati odabrala sam italijanski. Taj novi jezik je jezik na kojem živim već dvadeset i šest godina, pa je onaj koji mene najbolje opisuje i onaj koji najbolje govorim. Mislim da, kako je napisao Cioran, mi ne živimo u zemlji, nego živimo u jeziku. U tom smislu prijevod mi omogućava da živim u obje države. Za mene, prevođenje znači dovesti književnost iz bivše Jugoslavije na italijansku jezik, to znači povezati svoja dva svijeta i ne morati birati, već koegzistirati. U prevodu postoji velika magija, prestajete biti ono što jeste i postajete mutirajući jezični objekt: riječi i stvari ulaze u jedan jezik, a izlaze na drugom i vi ste taj stručnjak za transformaciju.

MONITOR: Na koji način kreirati vitalnost, neposlušnost, ne klonuti duhom?

MUJIČIĆ:  Za mene spas je u znatiželji prema onom što ne poznajem i što mi se čini drugačije. Najgore stvari koje sam vidjela u životu nastajale su iz straha i iz agresije koja se pravila kao odbrana. Radoznalost me vodi u situacije u kojima otkrijem ne samo lijepe stvari nego i svoju netoleranciju, mentalna ograničenja, čak i strahove. Ta se znatiželja rodila baš u devedesetim godinama uz knjige, tokom rata u Bosni čitala sam neprekidno jer ništa drugo se nije moglo raditi i te su me knjige spasile, jer su me odvodile daleko. U Italiji ne bih mogla preživjeti da nisam bila protegnuta prema tom novom svijetu i jeziku. Život je pokret, kao što piše Bohumil Hrabal: „Jedino čega se na svijetu čovjek može bojati je onog što je postalo kalcificirano, teror krutih, umirućih oblika.”

 

Mržnja se stvara, može se i deaktivirati

MONITOR: Nove tragedije svijeta i Evrope potiskuju prošlost Balkana, genocid u Srebrenici. Na drugoj strani majke Srebrenice tragaju, aktivisti, građani čuvaju sjećanja, pričaju priče užasa. Kako prenijeti na mlade spoznaju i pravo da se sazna istina?

MUJIČIĆ: Rat u Siriji i stotine drugih ratova, hiljade mrtvih migranata oko Evrope nisu potisli Srebrenicu u zaborav. Naprotiv, mislim da sve ovo ima isti korijen, tj. stvaranje mržnje prema drugima, prema drugačijima. Pošto sam ja ubjeđenja da se mržnja stvara, isto tako se može i deaktivirati. Treba jedan novi jezik da bi uklonili jezik mržnje, treba hrabrosti da bi se suočili s onim što je počinjeno. Treba pisati, zvati svojim imenom sve ono što je bilo, sjećati se, ali ne pretvarati sjećanje u oružje i jedini spas je u dijalogu, nepoznat i rijetak kao sve dragocjene sposobnosti. U ovom smislu mislim da je u školi budućnost naših zemalja i da bi napore trebali koncentrisati tu.

 

Sve što ne kažemo trune u nama

MONITOR:  U Crnoj Gori,  nezavisna stampa, organizacija žena ANIMA i drugi podsjećaju na ’90-e i na zločine koji su počinjeni na teritoriji Crne Gore. Bauk ponovo kruži Balkanom?

MUJIČIĆ:  Historija je takva, čovjek se stalno vraća na iste staze, misli da ide naprijed, a u stvari se samo vrti. Goliarda Sapienza, italijanska spisateljica je pisala: „Sve što mi ne kažemo, trune u nama i smrdi.“ Mislim da je to veliki problem našeg poslijeratnog razdoblja. Puni smo trulih stvari a hoćemo da mirišemo.

 

 Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo