Povežite se sa nama

INTERVJU

ELVIRA MUJČIĆ, BOSANSKO-ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA: Šta ostaje nakon Srebrenice

Objavljeno prije

na

Godinama sam mislila da će doći vrijeme kada će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao

 

Elvira Mujičić, italijansko-bosanska književnica i prevoditeljica, rođena je 1980. godine u Loznici. Živjela je u Bosni i Hrvatskoj. U Italiji boravi od svoje petnaeste godine, diplomirala je jezike i  književnost u Rimu. Objavila je na italijanskom jeziku više knjiga. Piše za teatar i prevodi na filmu. Gošća brojnih književnih susreta i festivala.

MONITOR: U Italiji ste publikovali AL DI LA DEL CAOS. U prevodu: Osim haosa. Šta ostaje nakon Srebrenice? Vaša kniga govori o ličnoj i porodičnoj tragedija, dio vaše porodice je nastradao u genocidu. Tragate za istinom toliko decenija. Kako se obračunati sa ličnom dramom i istorijskim činom u isto vrijeme?

MUJIČIĆ:  Za one za koje Srebrenica nije samo jedan gradić gdje je počinjen  genocid 1995, osim haosa, ostaje uglavnom jedan čitav svijet, ostaju djetinjstva, mladosti, dani i godine koji su zamračeni svim onim sto se desilo poslije. Godinama sam mislila da će doći vrijeme kad ću se riješiti svega toga, kad će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao.

Što se tiče te ogromne teme – pravda – vrjeme, nažalost čini svoje. Odmah poslije rata bilo je jako važno dati smjer, postaviti temelje za zemlju i društvo koje se stvaralo. Taj smjer se mogao dati samo sa pravdom i priznavanjem zločina i zločinaca, jer bi pomoglo čitavom društvu da rastumači šta je bilo, pomoglo bi nam da napišemo historiju tih devedesetih godina i da se počne misliti kako dalje. Pravda nije nešto što se zbiva samo u sudovima, već se gradi među ljudima. Nema ništa od osuda ako su zločinci još uvijek narodni heroji i većina stanovništva nema realnu percepciju tog rata.

MONITOR: Srebrenica u RS, suživot na teritoriji zločina zasigurno je jedan od najtežih aspekata. Ko je izgubio dio porodice prisiljen je da živi i susreće počinioce zločina. Šta se dogodilo sa procesom pomirenja, civilnim, kulturnim, političkim promjenama?

MUJIČIĆ:  Nažalost, samo mali dio stanovništva je radio na kulturnim i društvenim promjenama. Na političkom nivou se nije ništa promijenilo: u Srbiji je bio samo jedan trenutak nade sa premijerom Zoranom Đinđićem i znamo kako se to završilo. U BiH su bile pobune, tu i tamo, koje nisu dugo trajale i koje su uglavnom na kraju vratile zemlju u isto zamrznuto stanje.

U čitavom svijetu se bude opasni nacionalizmi i to zasigurno ne pomaže našim zemljama. Osim svega toga, vjerujem da je promjena prije svega lična stvar. Ne mogu se mjenjati mase, nego pojedinci, a pojedinci se mijenjaju samo ako odluče da to urade. Naravno, neophodan je adekvantan kontekst, ali svi imamo ličnu odgovornost za društvo koje smo stvorili. Nije vrijeme za čekanje da nam promjena padne s neba.

MONITOR: Spisateljstvo kao mogućnost opstanka, kao izlječenje povreda i ožiljaka, trasformacija. Da li se može ispričati genocid, ono što je nepojmljivo, neizrecivo?

MUJIČIĆ: Za mene je pisanje bilo bijeg i spas, pronalazak novog načina postojanja.  Svaka nova knjiga je novi preporod, nema religije koja može dati nešto tako. Na  početku sam pisala da bih obnovila svijet koji se raspadao, zatim sam pisala da bih spasila važne priče od zaborava, s vremenom je pisanje postalo zamišljanje drugih staza i značaja, neka vrsta katarze i popravke. Moje životno iskustvo postalo je instrument znanja i razumijevanja drugih, razumijevanje svijeta i davanje glasa onima koji nemaju glasa ili nemaju mogućnosti da o sebi pričaju.

MONITOR : Vaša knjiga DIECI PRUGNE AI FASCISTIDeset šljiva fašistima govori o gubitku, kulturi sjećanja, tragediji, smrti, statusu žrtve. Pisali ste o neprekidnoj trasformaciji boli i patnje. Koliko je u vašim knjigama autobiografskog? Kako savladati ljutnju i bol nakon svega?

MUJIČIĆ: Moje knjige su male priče, moji likovi nikada nisu heroji, ne interesuju me heroji. Volim likove koji su vrlo vjerovatni, jer se bore s ljudskim osjećajima, neuspjesima, sitnicama, poteškoćama. Deset šljiva fašistima je porodična priča o potrebi za normalnom sahranom, nakon što su mnogi iz te bosanske familije tragično umrli u ratu. Stvar je u bolu za kojeg nema jezika. Kako definirati oca kojeg nema više godina, ali za kojega nikad nije stigla ni potvrda smrti ni tijelo da se sahrani? Da li je moguće živjeti s odsutnosti koja je najveće prisustvo? Je li moguće voljeti nakon tolikog užasa? Šta znači umrijeti u tuđoj zemlji i imati samo jednu želju, da se makar kao mrtva vratiš „kući”? I da li je uopšte moguće vratiti se poslije svih tih godina odsustva? To su pitanja koja sebi postavljam i postavljam mojim likovima, a odgovori su neizvjesni, možda čak nisu ni odgovori, nego pokušaji i potrage.

MONITOR: Koji odnos imate sa italijanskim jezikom?

MUJIČIĆ: Moja odnos prema italijanskim jezikom je ljubavni odnos. Recimo, teški ljubavni odnos. Otkako sam u Italiju stigla sa 14 godina, pokušala sam da naučim ovaj jezik, jer sam željela da ga što prije osvojim. Nije bilo lako, bilo je puno zamki, ali polako me je jezik usvojio i osjetila sam da imam odličnu priliku: da izmislim novu Elviru na novom jeziku, mislim da je to osnova mog pisanja. Odlučila sam se za pisanje na italijanskom i danas to je jezik na kojem govorim puno bolje od svog maternjeg, koji ostaje jezik mog djetinjstva, jezik u kojem osjećam sve puno jače i dublje.

 MONITOR: Potičete iz muslimanske i komunističke tradicije našeg prostora, zbunjujete čitaoce svojom snagom, delikatnošću, jasnoćom, ironijom.

MUJIČIĆ: Moram reći da se ne mogu definirati kao komunista ni kao muslimanka, ali odrasla sam u svijetu u kojem su oboje postojali i oni su me obilježili, dali ritam mom životu i vrijednosti u koje i dalje vjerujem. Povrh svega, dali su mi ključeve različitih i dalekih svjetova i razumijevanje da u meni postoji prostora za ovu složenost. Iz svih ovih razloga moje pisanje ima različite tonove, ritme i stilove.

MONITOR: Vaše knjige čuvaju uspomene na naše pisce, naš nekadašnji kosmopolitizam u literaturi. Posebno mjesto zauzima Danilo Kiš koji se bavio  ulogom žrtve u istoriji i u životu.

MUJIČIĆ: Da, Kišova rečenica je: Nije moguće, mladiću moj, i uvijek to zapamti, nije moguće cijeli život igrati ulogu žrtve a da na kraju stvarno ne postaneš.

U mojim knjigama pominjem pisce i spisatljice jer na neki način mislim da knjiga koju pišem je u dialogu sa knjigama koje sam čitala ili koje su u meni probudile neka razmišljanja. Ova Kišova rečenica o žrtvama je jako važna, mislim da je jedna od najvažnih stvari što treba da se sjeća ko je preživio tragične situacije. Ono što smo doživjeli nije naša sudbina i ne treba se ponašati kao da jeste. To nas može zalediti u jedan jedini trenutak iz kojeg nikad ne izađemo, gubeći našu budućnost.

MONITOR: Šta znači za Vas živjeti i pisati u kontekstu „bez korijena” ili „niti ovdje, niti tamo”?

MUJČIĆ: Moram reći da je za mene ovaj uvjet sada privilegija, biti na pragu, ali ne biti nigdje zaista, je način da na svijet gledam pažljivim i pronicljivim pogledom. Dugim godinama ovo stanje me je bolilo, osjećala sam da nigdje ne pripadam. Danas,  osjećam da mi pripadaju dva različita svjeta, dva jezika i da je dimenzija sredine mnogo kreativnija i slobodnija. Odlična je vježba osjećati se stranac, i kad si kod kuće.

MONITOR: Prevodili ste naše književnike i književnice: Slavenku Drakulić, Roberta Perišića, Vladimira Tasića, Faruka Šehića.Vaš maternji jezik je prostor sjećanja, italijanski  je kreativnost, umjetnički čin i nadahnuće. Pjesnikinja Flora Brovina je isticala „moja domovina je tamo gdje se čitaju moje pjesme.”

MUJIČIĆ: U stvari ja nikad nisam pisala na svom maternjem jeziku. Stigavši u Italiju vrlo mlada, studirala sam ovdje i kad sam počela pisati odabrala sam italijanski. Taj novi jezik je jezik na kojem živim već dvadeset i šest godina, pa je onaj koji mene najbolje opisuje i onaj koji najbolje govorim. Mislim da, kako je napisao Cioran, mi ne živimo u zemlji, nego živimo u jeziku. U tom smislu prijevod mi omogućava da živim u obje države. Za mene, prevođenje znači dovesti književnost iz bivše Jugoslavije na italijansku jezik, to znači povezati svoja dva svijeta i ne morati birati, već koegzistirati. U prevodu postoji velika magija, prestajete biti ono što jeste i postajete mutirajući jezični objekt: riječi i stvari ulaze u jedan jezik, a izlaze na drugom i vi ste taj stručnjak za transformaciju.

MONITOR: Na koji način kreirati vitalnost, neposlušnost, ne klonuti duhom?

MUJIČIĆ:  Za mene spas je u znatiželji prema onom što ne poznajem i što mi se čini drugačije. Najgore stvari koje sam vidjela u životu nastajale su iz straha i iz agresije koja se pravila kao odbrana. Radoznalost me vodi u situacije u kojima otkrijem ne samo lijepe stvari nego i svoju netoleranciju, mentalna ograničenja, čak i strahove. Ta se znatiželja rodila baš u devedesetim godinama uz knjige, tokom rata u Bosni čitala sam neprekidno jer ništa drugo se nije moglo raditi i te su me knjige spasile, jer su me odvodile daleko. U Italiji ne bih mogla preživjeti da nisam bila protegnuta prema tom novom svijetu i jeziku. Život je pokret, kao što piše Bohumil Hrabal: „Jedino čega se na svijetu čovjek može bojati je onog što je postalo kalcificirano, teror krutih, umirućih oblika.”

 

Mržnja se stvara, može se i deaktivirati

MONITOR: Nove tragedije svijeta i Evrope potiskuju prošlost Balkana, genocid u Srebrenici. Na drugoj strani majke Srebrenice tragaju, aktivisti, građani čuvaju sjećanja, pričaju priče užasa. Kako prenijeti na mlade spoznaju i pravo da se sazna istina?

MUJIČIĆ: Rat u Siriji i stotine drugih ratova, hiljade mrtvih migranata oko Evrope nisu potisli Srebrenicu u zaborav. Naprotiv, mislim da sve ovo ima isti korijen, tj. stvaranje mržnje prema drugima, prema drugačijima. Pošto sam ja ubjeđenja da se mržnja stvara, isto tako se može i deaktivirati. Treba jedan novi jezik da bi uklonili jezik mržnje, treba hrabrosti da bi se suočili s onim što je počinjeno. Treba pisati, zvati svojim imenom sve ono što je bilo, sjećati se, ali ne pretvarati sjećanje u oružje i jedini spas je u dijalogu, nepoznat i rijetak kao sve dragocjene sposobnosti. U ovom smislu mislim da je u školi budućnost naših zemalja i da bi napore trebali koncentrisati tu.

 

Sve što ne kažemo trune u nama

MONITOR:  U Crnoj Gori,  nezavisna stampa, organizacija žena ANIMA i drugi podsjećaju na ’90-e i na zločine koji su počinjeni na teritoriji Crne Gore. Bauk ponovo kruži Balkanom?

MUJIČIĆ:  Historija je takva, čovjek se stalno vraća na iste staze, misli da ide naprijed, a u stvari se samo vrti. Goliarda Sapienza, italijanska spisateljica je pisala: „Sve što mi ne kažemo, trune u nama i smrdi.“ Mislim da je to veliki problem našeg poslijeratnog razdoblja. Puni smo trulih stvari a hoćemo da mirišemo.

 

 Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

SVETLANA BROZ, DIREKTORICA NVO GARIWO U SARAJEVU: U RS se dijeli oružje grđanima kao ’91

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ideje Velike Srbije i Velike Hrvatske, bazirane na teritorijalnim pretenzijama prema BiH, življe su nego ikada ranije. Evropa i svijet gledali su na krvavi raspad Jugoslavije bez komentara, osim svijetlih likova poput Alexandra Langera, pisca i člana Parlamenta Evrope koji se ubio u znak protesta protiv beskrupuloznog ćutanja Evrope i njenih institucija. Pitanje je samo hoće li ponovo ćutati

 

MONITOR: Na nedavno održanom sastanku ministara inostranih poslova zemalja članica EU, u izvještaju koji je podnio Žozep Borelj, posebno je naglašena zabrinutost u vezi sa situacijom na Zapadnom Balkanu. Poznajete različite sredine tog prostora – kako Vama izgleda Zapadni Balkan danas?

BROZ: Izgleda mi, kao i više od poslednje tri decenije, kao bure baruta – što uopšte ne čudi. Zamislite Nemačku da su njoj posle Drugog svetskog rata saveznici ostavili na vlasti nacional-socijalističku partiju i sve Hitlerove saradnike. Ta partija je i danas zakonom zabranjena, a dvadeset tri od dvadeset četiri u Nirnbergu suđena ratna zločinca osuđena su na smrt nakon suđenja koja su trajala tri i po godine. Ovde se dogodilo upravo suprotno: nakon ratova od 1995. do 1999. sve nacionalne (čitaj: nacional-socijalističke) partije koje su organizovale ratove i vodile ih, ostale su na vlasti do danas. A suđenja za ratne zločine u ICTY trajala su gotovo trideset godina. Sve u ime ljudskih prava okrivljenih, koji su ubili više od 100.000 građana i raselili samo u BiH 2,5 miliona. Ideolozi tih zločina u najvećem broju i danas vladaju prostorima Zapadnog Balkana, kao članovi najjače mafije organizovanog kriminala u Evropi, birani od strane preplašenih građana, s blagoslovom iste te EU.

MONITOR: Mogu li se stvari na Zapadnom Balkanu uopšte poboljšati za „obične ljude“, bez pritisaka i uslovljavanja od stane međunarodnih civilnih i vojnih organizacija, EU, SAD?

BROZ: Goloruki građani ne mogu izaći na kraj sa onima koji imaju svu vlast, novac, trenirane i plaćene ubice za ratove koje su vodili i koje ponovo žele voditi. Dovoljno bi bilo kada bi sve te međunarodne institucije skupile sav dokazni materijal koji imaju, jer ovde se nalaze više od trideset godina, a prate i registruju pomno sve kriminalne radnje, i omogućile tužiocima i sudijama da pravedno sude, odnosno da imamo nezavisno sudstvo. Ali, kako to nisu uradili za ove tri decenije, izgleda da im permanentna nestabilnost Zapadnog Balkana odgovara. Dokle će im odgovarati, ne znam.

Sećam se davnašnjeg razgovora sa generalnim sekretarom OSCE-a, koji mi je na apel da ta organizacija pomogne regiji Zapadnog Balkana da se oslobodi organizovanog kriminala, rekao da će svaka država morati to sama da uradi. Od tada do danas ništa se nije promenilo. Kriminalci vladaju, a narod opljačkan ćuti u strahu da može biti i gore.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

MONITOR:  Za sada samo URA insistira na ekspertskoj Vladi koja je dogovorena Sporazumom iz avgusta prošle godine  trojice lidera pobjedničkih lista. Šta bi značilo kršenje tog dogovora, i ulazak lidera parlamentarne većine u Vladu?

PERIĆ: Možda to nije bila zamisao na početku, ali sada je već jasno da je teza o ekspertskoj vladi zapravo brana da jedna koalicija uđe u Vladu na ministarskom nivou. Ne treba nikakva posebna elaboracija da to u praksi nije ekspertska Vlada i da njeni rezultati ne daju za pravo da se može tako karakterisati. Da je zaista espertska ona bi u hodu rješavala probleme, a ne gomilala nove.

Da je ona pokazala drugačiji stil upravljanja, da je pokrenula opštedruštveni dijalog, da nije ignorisala javnost – posebno stručnu, da je pružila jasan plan razvoja, tada bi njena pozicija bila snažnija. Takođe, da su premijer i ministri razumjeli da treba da ponude viziju i za nju obezbijede podršku – od parlamenta pa sve do najšire javnosti – tada bi stvari izvjesno bile drugačije.

Ovako samo isticanje modela koji nije dao rezultat je neuvjerljivo i očito pokazuje da je pozadina nešto drugo. Mislim da ta vrsta kalkulisanja dugoročno nikome ne donosi ništa.

MONITOR: Međunarodna afera Pandorini papiri podsjetila nas je na rezultate 30 godina vladavine DPS-a, odnosno Mila Đukanovića, ali i nedostatak nezavisnih institucija, kao što je tužilaštvo. Kolika je odgovornost nove parlamentarne većine za to što još čekamo na drugačije tužilaštvo?

PERIĆ: Koliko su institucije obesnažene govori podatak da krucijalne impulse u borbi protiv korupcije dobijamo iz civilnog sektora. To u ovom slučaju daje dodatni kredibilitet MANS-u, ali govori nam i koliko je naše ne samo pravosuđe, već cio državni aparat zapušten. Nova parlamentarna većina kao da se trudi da se uklopi u taj opšti utisak.

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”. Ovu agoniju koja je tek počela mogu da zaustave jedino građani stalnim zahtijevanjem da političari daju ideje i rješenja koja će sprovoditi. Ovo što  vidimo je gola inercija koja nas vodi ka novom tavorenju, uz novi momenat dodatno podijeljenog društva.

MONITOR:   Ove sedmice završen je i Izvještaj o dešavanjima na Cetinju, tokom ustoličenja mitropolita. Očekujete li da bi taj dokument mogao dodatno da utiče na pitanje rekonstrukcije Vlade, jer je premijer Krivokapić najavio da će pokrenuti pitanje odgovornosti vrha policije?

PERIĆ: Izostaje šire sagledavanje tog dešavanja, razumijevanje svih njegovih slojeva i djelova zajednice koji su u njemu učestvovali i, što je najvažnije, pouke koju možemo izvući. U realnosti ovo pitanje je postalo instrument bitke dokazivanja unutar vlasti koje bio ,,značajniji” i ,,hrabriji”.

Imali smo situaciju u kojoj je jedino dobro to što nije bilo žrtava, i u kojoj su svi ključni akteri mogli učiniti mnogo više, dok je neodgovornosti bilo na svim stranama. Ne očekujem da će se to naći niti u jednom izvještaju, a to bi bila blagotvorna promjena u načinu razmišljanja.

Dakle, izvještaj može imati dimenziju prepucavanja unutar vladajuće strukture, ali teško da će nam dati istinski uvid u ono što se dešavalo.

MONITOR: Hoće li afera Pandorini papiri biti zaboravljena, kao brojne u nizu?

PERIĆ: Da li će ova afera biti zaboravljena kao i mnoge ranije, zavisi od dva faktora. Prvo, da li ćemo kroz papire dobiti i konkretnije dokaze o nezakonitim radnjama i, drugo, da li će se tužilaštvo, a potom i sudstvo reformisati. Oba odgovora moraju biti pozitivna da bi ova afera dobila kredibilan sudski epilog.

Ipak, naglasimo da je neodrživa etička pozicija predsjednika države koji je osnivao pravne entitete koji se često kreiraju sa namjerom, između ostalog, izbjegavanja plaćanja poreza. Argument da u trenutku osnivanja nekog trasta nije bio na državnoj funkciji je neozbiljan. On je tada i sada na čelu partije koja je u tom trenutku davala i premijera i predsjednika države, partije koja se zalaže za privlačenje stranog kapitala i koja je zahtijevala da građani plaćaju porez u svojoj zemlji – a ovi trastovi se osnivaju u velikom broju slučajeva upravo iz suprotnih razloga.

MONITOR:  Ministar finansija Milojko Spajić nastavlja sa obećanjima. Ove sedmice Socijalni savjet izglasao je podršku programu Evropa sad, koji bi prema riječima ministra Spajića omogućio građanima znatno  bolji standard od početka sljedeće godine. Opozicija upozorava da smo pred finansijskim kolapsom. Gdje je istina?

PERIĆ: Bilo bi dobro da se prisjetimo počev od devedestih godina koje su sve to bombastične najave o dramatičnom napretku u par mjeseci ispunile. Enormne bankraske kamate? Masovna vaučerska privatizacija? Bogaćenje na berzi? Znam da to ne zvuči atraktivno, ali vjerujem da rezultati dolaze kao posljedica dugotrajnog i predanog rada.

Volio bih da se ostvare najave iz tog ministrovog plana, ali iz ove perspektivne ne razumijem kako. Ostaje mi zaista nejasno kako u ambijentu u kome je za godinu dana porastao broj nezaposlenih, pao broj zaposlenih, uvećan državni dug, u kom je parlament trenutno u stanju da ne usvaja zakone, gdje nije i pored najava otvorena mogućnost za prijem novca iz inostranstva putem najvećih globalnih elektronskih servisa… kako u tom ambijentu zabilježiti tako velik skok. Može se, naravno, računati i da će se, ako se suzbije siva ekonomija koju je za osobom ostavila prethodna vlast, doći do dodatnih prihoda, ali da to može pokriti ove projekcije – nisam siguran. No, bio bih jako zadovoljan da se pokaže da nijesam shvatio veliku viziju, samo upozoravam na rizik koji je po meni očit.

Naravno, mogu se javne finansije napregnuti do pucanja kako bi neko obećanje bilo na kratak rok ispunjeno, ali koja je cijena? Uz to ući u takvu reformu bez jasnih i provjerljivih obrazloženja je prilično upitno sa stanovišta odgovornosti.

Marketinški gledano ovo jeste snažno rješenje za onog ko ga predlaže, svojevrsna win-win situacija: ako neko iz vladajuće većine odbije da glasa za zakone koji bi omogućili ove mjere – on će biti kriv što blagostanje izostaje, ako pak napregnete javne finansije da biste izgurali ovaj program, onda dobijate nekoliko savršenih mjeseci za političku kampanju, recimo formiranja nekog političkog subjekta koji bi iznjedrila Vlada koja sebe naziva ekspertskom.

MONITOR:  Šta je izlaz iz aktuelne političke situacije?

PERIĆ: Moramo pronaći konačno iskustva na koja ćemo se oslanjati i definisati vrijednosti oko kojih ćemo se okupljati. Takođe, moramo otvoriti javni dijalog na sve teme koje pritiskaju zajednicu. Siguran sam da bismo jednog dana došli do nekog rješenja – do tada, mi ćemo tumarati i sva naša djelanja će biti plod stihije. Izbor je na nama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

MONITOR: Ostaje i ahiva sjećanja na „prvih 30 godina“?

ZAJOVIĆ: Proizvele smo 300  kratkih filmova o našim akcijama sa Grupom za video aktivzam, oko 300 izdanja onoga što zovemo kontraarhiva, kontrasjećanja, alternativna istorija, deset izdanja ŽUC mreža međunarodnih skupova, 6-7 hiljada terenskih obrazovnih radionica, zakonodavnih inicijativa… Jako je bitna ta isprepletenost različitih aktera i akterki – multiperspektivnost, isprepletenost različitih aktera i akterki. Spojile smo s jedne strane feministički aktivizam, unele smo feministički antimilitarizam, što je nepoznato. I politiku pravljenja savezništava. Nije nam bilo bitno da li je neko muškarac ili žena, iako smo mi ženska grupa. Od početka smo bile sa svim buntovnicima, pobunjenicima protiv rata-dezerterima. To rodno nam nije bilo važno. Preokrenule smo i to rodno a ne samo nacionalno. Sve smo preokretale, uz tu jednu mučninu i tegobu, da stalno preokrećemo, uznemirujemo, stvaramo, kreiramo i da to bude jedan uzbudljiv proces. Umetnici, porodice žrtava, žene najvišeg akademskog nivoa sa ženama koje su završile samo četiri razreda, LGBT zajednica i svi smo na jednom istom mestu, zajednički prepoznati u jednoj drugosti, što kaže Žole iz Škarta – mi ne pratimo modu. Ko prati modu uvek je u zaostatku… Kultura kontrapunkta, ostajanja na mestu i produbljivanje toga je za mene jedino važno.

MONITOR: Za tih 30 godina mnogo toga se desilo pa i promijenilo u našem dijelu Evrope, ali i globalno. Neki lideri su došli i otišli, razgrađivane su i stvarane države, vođeni su ratovi… Kako biste vi, ukratko, opisali kontekst u kojem 30 godina djeluje ŽUC?

ZAJOVIĆ: Evropa danas nije ono što je bila pre 30 godina. Ja pod Evropom podrazumevam ono što je Evropa odozdo, Evropa drugosti, solidarna, Evropa pokreta…  To je moja Evropa koja je ostala ista. I zbog toga mi je bilo važno čak i ono što je formalna integracija u EU. Ali postoji razlika između onoga što je bila institucionalna Evropa pre 30 godina i sada. Mi smo tada mogle da računamo na neke oslonce iz institucionalnih okvira. Recimo Aleksander Langer koji je 1994. napravio Rezoluciju o političkom azilu dezertera i političkih pobunjenika protiv rata – uglavnom koristeći iskustvo Srbije, kao podršku marginalizovanim i nepriznatim pobunjenicima, ili Luizu Morgantini… Ja sad ne mogu da nabrojim nikoga iz Evropskog parlamenta ko je izrastao iz mirovnog, antimilitarističkog ili feminističkog pokreta i koji zaista radi u skladu za imperativom o mogućnosti drugačije Evrope. Tada je bilo odgovornijih u evropskim institucijama i mogli smo u njima da imamo saveznike.

MONITOR: Bila je jasna podrška?

ZAJOVIĆ: Da. Tu nije bio samo GSS, već i druge partije koje su nam bile manje bliske. Postojala je jedna kohezija, jedna odgovornost, jedan stid – „blam“ da se paktira sa režimom. Stalno je postojao jedan antirežimski blok, ali se ne može reći da je postojao i jasan antiratni blok i zbog toga smo, djelimično, u ovome u čemu smo sada. U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na jednom nivou, ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji, ali je postojala jedna atmosfera zajedništva u odnosu na režim i postojali su mediji, bio je ANEM, bio je veliki broj mreža, podrška sa Zapada. Bila je drugačija Evropa. Intelektualna elita nije kolaborirala sa režimom.

Ali, Evropa je promenjena, pogotovo posle ove krize sa izbeglicama koja je pokazala da postoji jedan trajniji beleg Evrope, a to je rasizam i duboko ukorenjeni antisemitizam, sada je to i islamofobija.

A i kriteriji su se snizili tako da EU u ime stabilnosti danas podržava lažne demokrate, diktatore, tako da se sve svelo na standardizaciju, štancovanje zakona. Tu je i jedna bestidnost intelektualne elite pa i kulturne elite, onih koji u Srbiji, nominalno – u ime EU integracija, bestidno kolaboriraju sa Vučićem. I ne radi se tu o izgradnji nekakvog srpskog identiteta i srpske duhovnosti…Ti razni očevi nacije – izluđeni, pauperizovani narod guraju u kolektivno saučesništvo sa zločinom, a oni se čistih ruku izvlače, oni su ugledni članovi društva. To su, kako kaže Zlatko Paković „duhovnici genocida“ koje podržava SPC i patrijarh Porfirije im dodeljuje ordenje.

Ne može se ići u budućnost ako, kako kaže Breht, ispod ruševina stare kuće postoji podrum pun leševa… Ogromna energija se troši u falsifikovanje prošlosti i sakrivanje zločina. Iskustva mnogih zemalja pokazuju da je nemoguće okrenuti novi list ako se ne pogleda lice prošlosti i ako mi sami ne povratimo ljudskost priznavanjem patnje i žrtava drugih. To se tačno videlo pre neki dan tokom komemoracije za zločin u kasarni u Topčideru. Nema saosećanja ni sa srpskim žrtvama, to je jedna moralna amnezija, nešto veoma loše za sam srpski narod, to potpuno odsustvo empatičnosti prema svojima.

MONITOR: Još jedan pogled unazad: kad je osnovan ŽUC, te jeseni se rasplamsao rat u Hrvatskoj… Kriza je već postojala, a rasplet je bio krvav…

ZAJOVIĆ: Rat se dugo pripremao, u Memorandumskoj Srbiji. Ovo sada je kontinuitet moralno sličnog kulturnog obrasca – mada ne može imati iste posledice. Tada su elite na vlasti imale krizu legitimiteta i rešile su to proizvođenjem kriza, navodnom ugroženošću naroda, srpskog, hrvatskog… Problemi su se tako etnifikovali, što se i danas radi…

MONITOR: Napravili su parcelizaciju Jugoslavije.

ZAJOVIĆ: To je danas i veliki problem Evrope, koja sad sve svodi na etničku dimenziju. To je bio problem i tada i sada. Etnifikovanjem socijalnih, klasnih, ideoloških i drugih problema, išlo se na ruku režimima koji su nastajali od Jugoslavije. To je nesreća za čitav region, posebno za BIH.

MONITOR: Da li je bilo mogućnosti za nešto drugo?

ZAJOVIĆ: Bilo je, naravno, moguće. Mi koji smo bili deo drugačije Jugoslavije, jedne kulture drugosti, pluraliteta i koji nismo imali veze sa etabliranim strukturama države i Partije, znali smo da je moguće. Ipak je najveća odgovornost režima u Srbiji na čiju se stranu stavila JNA. Neću time da aboliram neke druge, ali Srbija je bila i najbrojnija i uz sebe je tada imala jednu destruktivnu silu…

Ja sam se pitala kao aktivistkinja – kako smo se toj autokratskoj vlasti suprotstavljali?  Stalo mi je da se zna da je postojao veliki otpor u Srbiji, Vojvodini i drugde, da to nije bilo ograničeno na Beograd, na razne inicijative, Žene u crnom, Beogradski krug itd., već da je postojala ogromna masa ljudi nepriznatih, prećutanih i marginalizovanih koji su pružali aktivan otpor ratu, bez nekih velikih pacifističkih znanja. I zato ove godine želimo da slavimo te činove i važne datume, pravimo mapu antiratnog otpora, u koju spadaju građanske inicijative, pobune dezertera, prigovarača savesti… To je obaveza za nas koji imamo jedno kontrasećanje, kontraarhivu, nasuprot veličanja i obožavanja zločina i zločinaca i toga da su oni jedini autoriteti, sveprisustva SPC koja ih slavi i sve im oprašta jer su ktitori njihovih hramova…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo