Povežite se sa nama

INTERVJU

ELVIRA MUJČIĆ, BOSANSKO-ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA: Šta ostaje nakon Srebrenice

Objavljeno prije

na

Godinama sam mislila da će doći vrijeme kada će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao

 

Elvira Mujičić, italijansko-bosanska književnica i prevoditeljica, rođena je 1980. godine u Loznici. Živjela je u Bosni i Hrvatskoj. U Italiji boravi od svoje petnaeste godine, diplomirala je jezike i  književnost u Rimu. Objavila je na italijanskom jeziku više knjiga. Piše za teatar i prevodi na filmu. Gošća brojnih književnih susreta i festivala.

MONITOR: U Italiji ste publikovali AL DI LA DEL CAOS. U prevodu: Osim haosa. Šta ostaje nakon Srebrenice? Vaša kniga govori o ličnoj i porodičnoj tragedija, dio vaše porodice je nastradao u genocidu. Tragate za istinom toliko decenija. Kako se obračunati sa ličnom dramom i istorijskim činom u isto vrijeme?

MUJIČIĆ:  Za one za koje Srebrenica nije samo jedan gradić gdje je počinjen  genocid 1995, osim haosa, ostaje uglavnom jedan čitav svijet, ostaju djetinjstva, mladosti, dani i godine koji su zamračeni svim onim sto se desilo poslije. Godinama sam mislila da će doći vrijeme kad ću se riješiti svega toga, kad će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao.

Što se tiče te ogromne teme – pravda – vrjeme, nažalost čini svoje. Odmah poslije rata bilo je jako važno dati smjer, postaviti temelje za zemlju i društvo koje se stvaralo. Taj smjer se mogao dati samo sa pravdom i priznavanjem zločina i zločinaca, jer bi pomoglo čitavom društvu da rastumači šta je bilo, pomoglo bi nam da napišemo historiju tih devedesetih godina i da se počne misliti kako dalje. Pravda nije nešto što se zbiva samo u sudovima, već se gradi među ljudima. Nema ništa od osuda ako su zločinci još uvijek narodni heroji i većina stanovništva nema realnu percepciju tog rata.

MONITOR: Srebrenica u RS, suživot na teritoriji zločina zasigurno je jedan od najtežih aspekata. Ko je izgubio dio porodice prisiljen je da živi i susreće počinioce zločina. Šta se dogodilo sa procesom pomirenja, civilnim, kulturnim, političkim promjenama?

MUJIČIĆ:  Nažalost, samo mali dio stanovništva je radio na kulturnim i društvenim promjenama. Na političkom nivou se nije ništa promijenilo: u Srbiji je bio samo jedan trenutak nade sa premijerom Zoranom Đinđićem i znamo kako se to završilo. U BiH su bile pobune, tu i tamo, koje nisu dugo trajale i koje su uglavnom na kraju vratile zemlju u isto zamrznuto stanje.

U čitavom svijetu se bude opasni nacionalizmi i to zasigurno ne pomaže našim zemljama. Osim svega toga, vjerujem da je promjena prije svega lična stvar. Ne mogu se mjenjati mase, nego pojedinci, a pojedinci se mijenjaju samo ako odluče da to urade. Naravno, neophodan je adekvantan kontekst, ali svi imamo ličnu odgovornost za društvo koje smo stvorili. Nije vrijeme za čekanje da nam promjena padne s neba.

MONITOR: Spisateljstvo kao mogućnost opstanka, kao izlječenje povreda i ožiljaka, trasformacija. Da li se može ispričati genocid, ono što je nepojmljivo, neizrecivo?

MUJIČIĆ: Za mene je pisanje bilo bijeg i spas, pronalazak novog načina postojanja.  Svaka nova knjiga je novi preporod, nema religije koja može dati nešto tako. Na  početku sam pisala da bih obnovila svijet koji se raspadao, zatim sam pisala da bih spasila važne priče od zaborava, s vremenom je pisanje postalo zamišljanje drugih staza i značaja, neka vrsta katarze i popravke. Moje životno iskustvo postalo je instrument znanja i razumijevanja drugih, razumijevanje svijeta i davanje glasa onima koji nemaju glasa ili nemaju mogućnosti da o sebi pričaju.

MONITOR : Vaša knjiga DIECI PRUGNE AI FASCISTIDeset šljiva fašistima govori o gubitku, kulturi sjećanja, tragediji, smrti, statusu žrtve. Pisali ste o neprekidnoj trasformaciji boli i patnje. Koliko je u vašim knjigama autobiografskog? Kako savladati ljutnju i bol nakon svega?

MUJIČIĆ: Moje knjige su male priče, moji likovi nikada nisu heroji, ne interesuju me heroji. Volim likove koji su vrlo vjerovatni, jer se bore s ljudskim osjećajima, neuspjesima, sitnicama, poteškoćama. Deset šljiva fašistima je porodična priča o potrebi za normalnom sahranom, nakon što su mnogi iz te bosanske familije tragično umrli u ratu. Stvar je u bolu za kojeg nema jezika. Kako definirati oca kojeg nema više godina, ali za kojega nikad nije stigla ni potvrda smrti ni tijelo da se sahrani? Da li je moguće živjeti s odsutnosti koja je najveće prisustvo? Je li moguće voljeti nakon tolikog užasa? Šta znači umrijeti u tuđoj zemlji i imati samo jednu želju, da se makar kao mrtva vratiš „kući”? I da li je uopšte moguće vratiti se poslije svih tih godina odsustva? To su pitanja koja sebi postavljam i postavljam mojim likovima, a odgovori su neizvjesni, možda čak nisu ni odgovori, nego pokušaji i potrage.

MONITOR: Koji odnos imate sa italijanskim jezikom?

MUJIČIĆ: Moja odnos prema italijanskim jezikom je ljubavni odnos. Recimo, teški ljubavni odnos. Otkako sam u Italiju stigla sa 14 godina, pokušala sam da naučim ovaj jezik, jer sam željela da ga što prije osvojim. Nije bilo lako, bilo je puno zamki, ali polako me je jezik usvojio i osjetila sam da imam odličnu priliku: da izmislim novu Elviru na novom jeziku, mislim da je to osnova mog pisanja. Odlučila sam se za pisanje na italijanskom i danas to je jezik na kojem govorim puno bolje od svog maternjeg, koji ostaje jezik mog djetinjstva, jezik u kojem osjećam sve puno jače i dublje.

 MONITOR: Potičete iz muslimanske i komunističke tradicije našeg prostora, zbunjujete čitaoce svojom snagom, delikatnošću, jasnoćom, ironijom.

MUJIČIĆ: Moram reći da se ne mogu definirati kao komunista ni kao muslimanka, ali odrasla sam u svijetu u kojem su oboje postojali i oni su me obilježili, dali ritam mom životu i vrijednosti u koje i dalje vjerujem. Povrh svega, dali su mi ključeve različitih i dalekih svjetova i razumijevanje da u meni postoji prostora za ovu složenost. Iz svih ovih razloga moje pisanje ima različite tonove, ritme i stilove.

MONITOR: Vaše knjige čuvaju uspomene na naše pisce, naš nekadašnji kosmopolitizam u literaturi. Posebno mjesto zauzima Danilo Kiš koji se bavio  ulogom žrtve u istoriji i u životu.

MUJIČIĆ: Da, Kišova rečenica je: Nije moguće, mladiću moj, i uvijek to zapamti, nije moguće cijeli život igrati ulogu žrtve a da na kraju stvarno ne postaneš.

U mojim knjigama pominjem pisce i spisatljice jer na neki način mislim da knjiga koju pišem je u dialogu sa knjigama koje sam čitala ili koje su u meni probudile neka razmišljanja. Ova Kišova rečenica o žrtvama je jako važna, mislim da je jedna od najvažnih stvari što treba da se sjeća ko je preživio tragične situacije. Ono što smo doživjeli nije naša sudbina i ne treba se ponašati kao da jeste. To nas može zalediti u jedan jedini trenutak iz kojeg nikad ne izađemo, gubeći našu budućnost.

MONITOR: Šta znači za Vas živjeti i pisati u kontekstu „bez korijena” ili „niti ovdje, niti tamo”?

MUJČIĆ: Moram reći da je za mene ovaj uvjet sada privilegija, biti na pragu, ali ne biti nigdje zaista, je način da na svijet gledam pažljivim i pronicljivim pogledom. Dugim godinama ovo stanje me je bolilo, osjećala sam da nigdje ne pripadam. Danas,  osjećam da mi pripadaju dva različita svjeta, dva jezika i da je dimenzija sredine mnogo kreativnija i slobodnija. Odlična je vježba osjećati se stranac, i kad si kod kuće.

MONITOR: Prevodili ste naše književnike i književnice: Slavenku Drakulić, Roberta Perišića, Vladimira Tasića, Faruka Šehića.Vaš maternji jezik je prostor sjećanja, italijanski  je kreativnost, umjetnički čin i nadahnuće. Pjesnikinja Flora Brovina je isticala „moja domovina je tamo gdje se čitaju moje pjesme.”

MUJIČIĆ: U stvari ja nikad nisam pisala na svom maternjem jeziku. Stigavši u Italiju vrlo mlada, studirala sam ovdje i kad sam počela pisati odabrala sam italijanski. Taj novi jezik je jezik na kojem živim već dvadeset i šest godina, pa je onaj koji mene najbolje opisuje i onaj koji najbolje govorim. Mislim da, kako je napisao Cioran, mi ne živimo u zemlji, nego živimo u jeziku. U tom smislu prijevod mi omogućava da živim u obje države. Za mene, prevođenje znači dovesti književnost iz bivše Jugoslavije na italijansku jezik, to znači povezati svoja dva svijeta i ne morati birati, već koegzistirati. U prevodu postoji velika magija, prestajete biti ono što jeste i postajete mutirajući jezični objekt: riječi i stvari ulaze u jedan jezik, a izlaze na drugom i vi ste taj stručnjak za transformaciju.

MONITOR: Na koji način kreirati vitalnost, neposlušnost, ne klonuti duhom?

MUJIČIĆ:  Za mene spas je u znatiželji prema onom što ne poznajem i što mi se čini drugačije. Najgore stvari koje sam vidjela u životu nastajale su iz straha i iz agresije koja se pravila kao odbrana. Radoznalost me vodi u situacije u kojima otkrijem ne samo lijepe stvari nego i svoju netoleranciju, mentalna ograničenja, čak i strahove. Ta se znatiželja rodila baš u devedesetim godinama uz knjige, tokom rata u Bosni čitala sam neprekidno jer ništa drugo se nije moglo raditi i te su me knjige spasile, jer su me odvodile daleko. U Italiji ne bih mogla preživjeti da nisam bila protegnuta prema tom novom svijetu i jeziku. Život je pokret, kao što piše Bohumil Hrabal: „Jedino čega se na svijetu čovjek može bojati je onog što je postalo kalcificirano, teror krutih, umirućih oblika.”

 

Mržnja se stvara, može se i deaktivirati

MONITOR: Nove tragedije svijeta i Evrope potiskuju prošlost Balkana, genocid u Srebrenici. Na drugoj strani majke Srebrenice tragaju, aktivisti, građani čuvaju sjećanja, pričaju priče užasa. Kako prenijeti na mlade spoznaju i pravo da se sazna istina?

MUJIČIĆ: Rat u Siriji i stotine drugih ratova, hiljade mrtvih migranata oko Evrope nisu potisli Srebrenicu u zaborav. Naprotiv, mislim da sve ovo ima isti korijen, tj. stvaranje mržnje prema drugima, prema drugačijima. Pošto sam ja ubjeđenja da se mržnja stvara, isto tako se može i deaktivirati. Treba jedan novi jezik da bi uklonili jezik mržnje, treba hrabrosti da bi se suočili s onim što je počinjeno. Treba pisati, zvati svojim imenom sve ono što je bilo, sjećati se, ali ne pretvarati sjećanje u oružje i jedini spas je u dijalogu, nepoznat i rijetak kao sve dragocjene sposobnosti. U ovom smislu mislim da je u školi budućnost naših zemalja i da bi napore trebali koncentrisati tu.

 

Sve što ne kažemo trune u nama

MONITOR:  U Crnoj Gori,  nezavisna stampa, organizacija žena ANIMA i drugi podsjećaju na ’90-e i na zločine koji su počinjeni na teritoriji Crne Gore. Bauk ponovo kruži Balkanom?

MUJIČIĆ:  Historija je takva, čovjek se stalno vraća na iste staze, misli da ide naprijed, a u stvari se samo vrti. Goliarda Sapienza, italijanska spisateljica je pisala: „Sve što mi ne kažemo, trune u nama i smrdi.“ Mislim da je to veliki problem našeg poslijeratnog razdoblja. Puni smo trulih stvari a hoćemo da mirišemo.

 

 Vesna ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo