Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

MONITOR: S obzirom na to da su izbori održani u jeku pandemije korona virusa, da li su bili obezbijeđeni fer uslovi ?

ĐIKIĆ: Sigurno je da ni predizborna kampanja ni izbori nisu bili uobičajeni i da je sve bilo otežanije nego na prijašnjim izborima, ali mislim da su izbori bili demokratski i pošteni, odnosno nitko dosad nije doveo u pitanje krajnji rezultat. Čini mi se da su u pogledu širenja zaraze manji problem bila birališta nego kasnija vesela okupljanja po nekim partijskim štabovima.

MONITOR: Je li HDZ ciljano htio da se izbori održe u baš takvim okolnostima i zašto je HDZ žurio sa izborima?

ĐIKIĆ: Izbori su se dogodili otprilike četiri mjeseca prije isteka mandata parlamentarnog saziva i vlade, a to je bilo tako jer je HDZ požurio da legitimno kapitalizira svoje relativno uspješno nošenje s prvim udarom korona-krize i u epidemiološkom i u ekonomskom pogledu. HDZ-u je to i uspjelo, ako je suditi po tome da je ministar zdravstva Vili Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih koji su prošle nedjelje izabrani u parlament. SDP se nije snašao u takvim okolnostima, a posebno se nije snašao sad već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čovjek ionako mršavog političkog talenta i autentičnosti.

MONITOR: Šta se poslije ovih izbora može očekivati u Hrvatskoj?

ĐIKIĆ: Situacija će se u političkom pogledu promijeniti tek utoliko što će premijer Plenković imati puno stabilnije prilike unutar svoje stranke i moći će se samouvjerenije postavljati prema drugim akterima na sceni, naročito onima koji su se smjestili desno od HDZ-a. Što se tiče ekonomskih prilika, svi najavljuju tešku – ili što bi se političkim novogovorom reklo: izazovnu – jesen, ali Plenković još nema konkretan plan za namicanje milijardi eura koje će nedostajati državi za koliko-toliko normalno funkcioniranje u idućih nekoliko mjeseci. Zasad je plan da se država zadužuje i da čeka najavljenih deset milijardi eura iz interventnog fonda EU. Te milijarde većim su dijelom bespovratni novac, a manjim dijelom kredit, i dolazit će tokom narednih četiri-pet godina, ali novac neće biti jednostavno uplaćen Hrvatskoj, nego će ga trebati povući kvalitetnim i razvojnim projektima.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se Hrvatska danas suočava?

ĐIKIĆ: Svi problemi sad se čine zanemarivima u odnosu na zdravstvenu i ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom. To je kao sa zdravim čovjekom koji ima hiljadu želja i problema, dok bolestan čovjek želi samo ozdraviti. U ovakvoj ekonomskoj situaciji i u ovoj vrsti egzistencijalne neizvjesnosti svi drugi problemi čine se nevrijednim spominjanja. Pretpostavljam da je slično i u ostatku svijeta. Korona je, međutim, jako naglasila najveću strukturnu slabost hrvatske ekonomije, a to je prevelika ovisnost o turističkom sektoru. Najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a otpada na turizam u širem smislu.

MONITOR: Analitičari kažu da će Hrvatskoj idućih godina biti potrebno za kakvo-takvo funkcionisanje desetine milijardi kuna. Kako će se obezbijediti toliki novac?

ĐIKIĆ: Hrvatska zasad osigurava milijarde kuna koje joj nedostaju u budžetu na način da se zadužuje na domaćem i inozemnom tržištu. Nitko ne govori dokad se država može zaduživati po relativno povoljnim uvjetima, gdje je plafon. I što kad se dodirne taj plafon. Kao što sam rekao, glavnina potrebnog novca očekuje se iz posebnog fonda Europske unije, no to je na dugom štapu. Mimo toga, ne postoji nikakva suvisla ideja kako postići da se kriza ne slomi na najširim slojevima stanovništva, naročito onim najsiromašnijim i najnezaštićenijim.

MONITOR:  Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj kad je riječ o epidemiji korona virusa?

ĐIKIĆ: Broj novozaraženih u proteklih nekoliko dana kreće se između pedeset i stotinu. Broj preminulih od Covida-19 u ovom je času 114. Virus se vratio nakon što je neko vrijeme broj novozaraženih bio na nuli ili blizu nule, a vratio se nakon što su ublažene epidemiološke mjere, pa će se sad opet ići na pooštravanje. Ključno je da se zaštite domovi za umirovljenike i bolnice, jer su starije osobe najugroženije i jer paraliza bolnica znači da će bez medicinske skrbi ostati ili će do skrbi puno teže dolaziti građani koji boluju od neusporedivo opasnijih oboljenja nego što je Covid-19.

 

MONITOR: Je li Hrvatska prerano otvorila granice za ulazak građana iz drugih država?

ĐIKIĆ: Neki stručnjaci kažu da je bilo prerano, drugi stručnjaci kažu da nije bilo prerano, dok stručnjaci u službi političke vlasti kažu da je bilo baš u pravo vrijeme. Ja nisam stručnjak ni za epidemiologiju ni za granice, ali mi se čini da nije logično da se onako naglo prešlo iz režima „lockdowna“ u režim potpuno otvorenih granica u kojem se ljude koji ulaze u Hrvatske ne testira, čak im se ne mjeri ni temperatura. Tako se htjelo spasiti što se spasiti dade od turističke sezone, što je legitimna i razumljiva odluka, ali takva odluka za sobom vuče rizike i netko mora stajati iza takvih odluka, a ne odgovornost za širenje virusa uporno prebacivati na neodgovorne građane.

MONITOR: Kako u Zagrebu teče saniranje srušenih i oštećenih objekata u martovskom zemljotresu?

ĐIKIĆ: Ljudi nešto popravljaju samostalno i uglavnom u vlastitom financijskom aranžmanu, ali nema sistemske sanacije, jer još uvijek nema zakona koji bi definirao okvir obnove u svim aspektima tog posla koji će koštati više od deset milijardi eura i koji će trajati najmanje desetak godina. Ni država ni Grad Zagreb nisu se snašli i još se uvijek ne snalaze, a trpe tisuće građana koji već mjesecima žive u neizvjesnosti i stresu.

MONITOR: Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva – genocid u Srebrenici. Vi ste u romanu „Beara“ opisali taj zločin iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare, u Hagu osuđenog za ratni zločin. Šta Vas je motivisalo da napišete taj istoriografski, autentičan roman?

ĐIKIĆ: Imao sam unutrašnju potrebu, i spisateljsku i ljudsku, da pokušam shvatiti prirodu i srž tog gotovo nadrealnog zločina. Sama forma dokumentarnog romana došla je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

MONITOR: I danas se o genocidu u Srebrenici izriču kontroverzni stavovi. Šta je, ukratko, po Vašem mišljenju istina?

ĐIKIĆ: Istinu je utvrdio Haški tribunal. Vojska Republike Srpske počinila je u srpnju 1995. genocid nad više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice. To je istina.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo