Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

MONITOR: S obzirom na to da su izbori održani u jeku pandemije korona virusa, da li su bili obezbijeđeni fer uslovi ?

ĐIKIĆ: Sigurno je da ni predizborna kampanja ni izbori nisu bili uobičajeni i da je sve bilo otežanije nego na prijašnjim izborima, ali mislim da su izbori bili demokratski i pošteni, odnosno nitko dosad nije doveo u pitanje krajnji rezultat. Čini mi se da su u pogledu širenja zaraze manji problem bila birališta nego kasnija vesela okupljanja po nekim partijskim štabovima.

MONITOR: Je li HDZ ciljano htio da se izbori održe u baš takvim okolnostima i zašto je HDZ žurio sa izborima?

ĐIKIĆ: Izbori su se dogodili otprilike četiri mjeseca prije isteka mandata parlamentarnog saziva i vlade, a to je bilo tako jer je HDZ požurio da legitimno kapitalizira svoje relativno uspješno nošenje s prvim udarom korona-krize i u epidemiološkom i u ekonomskom pogledu. HDZ-u je to i uspjelo, ako je suditi po tome da je ministar zdravstva Vili Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih koji su prošle nedjelje izabrani u parlament. SDP se nije snašao u takvim okolnostima, a posebno se nije snašao sad već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čovjek ionako mršavog političkog talenta i autentičnosti.

MONITOR: Šta se poslije ovih izbora može očekivati u Hrvatskoj?

ĐIKIĆ: Situacija će se u političkom pogledu promijeniti tek utoliko što će premijer Plenković imati puno stabilnije prilike unutar svoje stranke i moći će se samouvjerenije postavljati prema drugim akterima na sceni, naročito onima koji su se smjestili desno od HDZ-a. Što se tiče ekonomskih prilika, svi najavljuju tešku – ili što bi se političkim novogovorom reklo: izazovnu – jesen, ali Plenković još nema konkretan plan za namicanje milijardi eura koje će nedostajati državi za koliko-toliko normalno funkcioniranje u idućih nekoliko mjeseci. Zasad je plan da se država zadužuje i da čeka najavljenih deset milijardi eura iz interventnog fonda EU. Te milijarde većim su dijelom bespovratni novac, a manjim dijelom kredit, i dolazit će tokom narednih četiri-pet godina, ali novac neće biti jednostavno uplaćen Hrvatskoj, nego će ga trebati povući kvalitetnim i razvojnim projektima.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se Hrvatska danas suočava?

ĐIKIĆ: Svi problemi sad se čine zanemarivima u odnosu na zdravstvenu i ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom. To je kao sa zdravim čovjekom koji ima hiljadu želja i problema, dok bolestan čovjek želi samo ozdraviti. U ovakvoj ekonomskoj situaciji i u ovoj vrsti egzistencijalne neizvjesnosti svi drugi problemi čine se nevrijednim spominjanja. Pretpostavljam da je slično i u ostatku svijeta. Korona je, međutim, jako naglasila najveću strukturnu slabost hrvatske ekonomije, a to je prevelika ovisnost o turističkom sektoru. Najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a otpada na turizam u širem smislu.

MONITOR: Analitičari kažu da će Hrvatskoj idućih godina biti potrebno za kakvo-takvo funkcionisanje desetine milijardi kuna. Kako će se obezbijediti toliki novac?

ĐIKIĆ: Hrvatska zasad osigurava milijarde kuna koje joj nedostaju u budžetu na način da se zadužuje na domaćem i inozemnom tržištu. Nitko ne govori dokad se država može zaduživati po relativno povoljnim uvjetima, gdje je plafon. I što kad se dodirne taj plafon. Kao što sam rekao, glavnina potrebnog novca očekuje se iz posebnog fonda Europske unije, no to je na dugom štapu. Mimo toga, ne postoji nikakva suvisla ideja kako postići da se kriza ne slomi na najširim slojevima stanovništva, naročito onim najsiromašnijim i najnezaštićenijim.

MONITOR:  Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj kad je riječ o epidemiji korona virusa?

ĐIKIĆ: Broj novozaraženih u proteklih nekoliko dana kreće se između pedeset i stotinu. Broj preminulih od Covida-19 u ovom je času 114. Virus se vratio nakon što je neko vrijeme broj novozaraženih bio na nuli ili blizu nule, a vratio se nakon što su ublažene epidemiološke mjere, pa će se sad opet ići na pooštravanje. Ključno je da se zaštite domovi za umirovljenike i bolnice, jer su starije osobe najugroženije i jer paraliza bolnica znači da će bez medicinske skrbi ostati ili će do skrbi puno teže dolaziti građani koji boluju od neusporedivo opasnijih oboljenja nego što je Covid-19.

 

MONITOR: Je li Hrvatska prerano otvorila granice za ulazak građana iz drugih država?

ĐIKIĆ: Neki stručnjaci kažu da je bilo prerano, drugi stručnjaci kažu da nije bilo prerano, dok stručnjaci u službi političke vlasti kažu da je bilo baš u pravo vrijeme. Ja nisam stručnjak ni za epidemiologiju ni za granice, ali mi se čini da nije logično da se onako naglo prešlo iz režima „lockdowna“ u režim potpuno otvorenih granica u kojem se ljude koji ulaze u Hrvatske ne testira, čak im se ne mjeri ni temperatura. Tako se htjelo spasiti što se spasiti dade od turističke sezone, što je legitimna i razumljiva odluka, ali takva odluka za sobom vuče rizike i netko mora stajati iza takvih odluka, a ne odgovornost za širenje virusa uporno prebacivati na neodgovorne građane.

MONITOR: Kako u Zagrebu teče saniranje srušenih i oštećenih objekata u martovskom zemljotresu?

ĐIKIĆ: Ljudi nešto popravljaju samostalno i uglavnom u vlastitom financijskom aranžmanu, ali nema sistemske sanacije, jer još uvijek nema zakona koji bi definirao okvir obnove u svim aspektima tog posla koji će koštati više od deset milijardi eura i koji će trajati najmanje desetak godina. Ni država ni Grad Zagreb nisu se snašli i još se uvijek ne snalaze, a trpe tisuće građana koji već mjesecima žive u neizvjesnosti i stresu.

MONITOR: Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva – genocid u Srebrenici. Vi ste u romanu „Beara“ opisali taj zločin iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare, u Hagu osuđenog za ratni zločin. Šta Vas je motivisalo da napišete taj istoriografski, autentičan roman?

ĐIKIĆ: Imao sam unutrašnju potrebu, i spisateljsku i ljudsku, da pokušam shvatiti prirodu i srž tog gotovo nadrealnog zločina. Sama forma dokumentarnog romana došla je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

MONITOR: I danas se o genocidu u Srebrenici izriču kontroverzni stavovi. Šta je, ukratko, po Vašem mišljenju istina?

ĐIKIĆ: Istinu je utvrdio Haški tribunal. Vojska Republike Srpske počinila je u srpnju 1995. genocid nad više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice. To je istina.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo