Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

MONITOR: S obzirom na to da su izbori održani u jeku pandemije korona virusa, da li su bili obezbijeđeni fer uslovi ?

ĐIKIĆ: Sigurno je da ni predizborna kampanja ni izbori nisu bili uobičajeni i da je sve bilo otežanije nego na prijašnjim izborima, ali mislim da su izbori bili demokratski i pošteni, odnosno nitko dosad nije doveo u pitanje krajnji rezultat. Čini mi se da su u pogledu širenja zaraze manji problem bila birališta nego kasnija vesela okupljanja po nekim partijskim štabovima.

MONITOR: Je li HDZ ciljano htio da se izbori održe u baš takvim okolnostima i zašto je HDZ žurio sa izborima?

ĐIKIĆ: Izbori su se dogodili otprilike četiri mjeseca prije isteka mandata parlamentarnog saziva i vlade, a to je bilo tako jer je HDZ požurio da legitimno kapitalizira svoje relativno uspješno nošenje s prvim udarom korona-krize i u epidemiološkom i u ekonomskom pogledu. HDZ-u je to i uspjelo, ako je suditi po tome da je ministar zdravstva Vili Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih koji su prošle nedjelje izabrani u parlament. SDP se nije snašao u takvim okolnostima, a posebno se nije snašao sad već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čovjek ionako mršavog političkog talenta i autentičnosti.

MONITOR: Šta se poslije ovih izbora može očekivati u Hrvatskoj?

ĐIKIĆ: Situacija će se u političkom pogledu promijeniti tek utoliko što će premijer Plenković imati puno stabilnije prilike unutar svoje stranke i moći će se samouvjerenije postavljati prema drugim akterima na sceni, naročito onima koji su se smjestili desno od HDZ-a. Što se tiče ekonomskih prilika, svi najavljuju tešku – ili što bi se političkim novogovorom reklo: izazovnu – jesen, ali Plenković još nema konkretan plan za namicanje milijardi eura koje će nedostajati državi za koliko-toliko normalno funkcioniranje u idućih nekoliko mjeseci. Zasad je plan da se država zadužuje i da čeka najavljenih deset milijardi eura iz interventnog fonda EU. Te milijarde većim su dijelom bespovratni novac, a manjim dijelom kredit, i dolazit će tokom narednih četiri-pet godina, ali novac neće biti jednostavno uplaćen Hrvatskoj, nego će ga trebati povući kvalitetnim i razvojnim projektima.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se Hrvatska danas suočava?

ĐIKIĆ: Svi problemi sad se čine zanemarivima u odnosu na zdravstvenu i ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom. To je kao sa zdravim čovjekom koji ima hiljadu želja i problema, dok bolestan čovjek želi samo ozdraviti. U ovakvoj ekonomskoj situaciji i u ovoj vrsti egzistencijalne neizvjesnosti svi drugi problemi čine se nevrijednim spominjanja. Pretpostavljam da je slično i u ostatku svijeta. Korona je, međutim, jako naglasila najveću strukturnu slabost hrvatske ekonomije, a to je prevelika ovisnost o turističkom sektoru. Najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a otpada na turizam u širem smislu.

MONITOR: Analitičari kažu da će Hrvatskoj idućih godina biti potrebno za kakvo-takvo funkcionisanje desetine milijardi kuna. Kako će se obezbijediti toliki novac?

ĐIKIĆ: Hrvatska zasad osigurava milijarde kuna koje joj nedostaju u budžetu na način da se zadužuje na domaćem i inozemnom tržištu. Nitko ne govori dokad se država može zaduživati po relativno povoljnim uvjetima, gdje je plafon. I što kad se dodirne taj plafon. Kao što sam rekao, glavnina potrebnog novca očekuje se iz posebnog fonda Europske unije, no to je na dugom štapu. Mimo toga, ne postoji nikakva suvisla ideja kako postići da se kriza ne slomi na najširim slojevima stanovništva, naročito onim najsiromašnijim i najnezaštićenijim.

MONITOR:  Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj kad je riječ o epidemiji korona virusa?

ĐIKIĆ: Broj novozaraženih u proteklih nekoliko dana kreće se između pedeset i stotinu. Broj preminulih od Covida-19 u ovom je času 114. Virus se vratio nakon što je neko vrijeme broj novozaraženih bio na nuli ili blizu nule, a vratio se nakon što su ublažene epidemiološke mjere, pa će se sad opet ići na pooštravanje. Ključno je da se zaštite domovi za umirovljenike i bolnice, jer su starije osobe najugroženije i jer paraliza bolnica znači da će bez medicinske skrbi ostati ili će do skrbi puno teže dolaziti građani koji boluju od neusporedivo opasnijih oboljenja nego što je Covid-19.

 

MONITOR: Je li Hrvatska prerano otvorila granice za ulazak građana iz drugih država?

ĐIKIĆ: Neki stručnjaci kažu da je bilo prerano, drugi stručnjaci kažu da nije bilo prerano, dok stručnjaci u službi političke vlasti kažu da je bilo baš u pravo vrijeme. Ja nisam stručnjak ni za epidemiologiju ni za granice, ali mi se čini da nije logično da se onako naglo prešlo iz režima „lockdowna“ u režim potpuno otvorenih granica u kojem se ljude koji ulaze u Hrvatske ne testira, čak im se ne mjeri ni temperatura. Tako se htjelo spasiti što se spasiti dade od turističke sezone, što je legitimna i razumljiva odluka, ali takva odluka za sobom vuče rizike i netko mora stajati iza takvih odluka, a ne odgovornost za širenje virusa uporno prebacivati na neodgovorne građane.

MONITOR: Kako u Zagrebu teče saniranje srušenih i oštećenih objekata u martovskom zemljotresu?

ĐIKIĆ: Ljudi nešto popravljaju samostalno i uglavnom u vlastitom financijskom aranžmanu, ali nema sistemske sanacije, jer još uvijek nema zakona koji bi definirao okvir obnove u svim aspektima tog posla koji će koštati više od deset milijardi eura i koji će trajati najmanje desetak godina. Ni država ni Grad Zagreb nisu se snašli i još se uvijek ne snalaze, a trpe tisuće građana koji već mjesecima žive u neizvjesnosti i stresu.

MONITOR: Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva – genocid u Srebrenici. Vi ste u romanu „Beara“ opisali taj zločin iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare, u Hagu osuđenog za ratni zločin. Šta Vas je motivisalo da napišete taj istoriografski, autentičan roman?

ĐIKIĆ: Imao sam unutrašnju potrebu, i spisateljsku i ljudsku, da pokušam shvatiti prirodu i srž tog gotovo nadrealnog zločina. Sama forma dokumentarnog romana došla je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

MONITOR: I danas se o genocidu u Srebrenici izriču kontroverzni stavovi. Šta je, ukratko, po Vašem mišljenju istina?

ĐIKIĆ: Istinu je utvrdio Haški tribunal. Vojska Republike Srpske počinila je u srpnju 1995. genocid nad više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice. To je istina.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo