Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

MONITOR: S obzirom na to da su izbori održani u jeku pandemije korona virusa, da li su bili obezbijeđeni fer uslovi ?

ĐIKIĆ: Sigurno je da ni predizborna kampanja ni izbori nisu bili uobičajeni i da je sve bilo otežanije nego na prijašnjim izborima, ali mislim da su izbori bili demokratski i pošteni, odnosno nitko dosad nije doveo u pitanje krajnji rezultat. Čini mi se da su u pogledu širenja zaraze manji problem bila birališta nego kasnija vesela okupljanja po nekim partijskim štabovima.

MONITOR: Je li HDZ ciljano htio da se izbori održe u baš takvim okolnostima i zašto je HDZ žurio sa izborima?

ĐIKIĆ: Izbori su se dogodili otprilike četiri mjeseca prije isteka mandata parlamentarnog saziva i vlade, a to je bilo tako jer je HDZ požurio da legitimno kapitalizira svoje relativno uspješno nošenje s prvim udarom korona-krize i u epidemiološkom i u ekonomskom pogledu. HDZ-u je to i uspjelo, ako je suditi po tome da je ministar zdravstva Vili Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih koji su prošle nedjelje izabrani u parlament. SDP se nije snašao u takvim okolnostima, a posebno se nije snašao sad već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čovjek ionako mršavog političkog talenta i autentičnosti.

MONITOR: Šta se poslije ovih izbora može očekivati u Hrvatskoj?

ĐIKIĆ: Situacija će se u političkom pogledu promijeniti tek utoliko što će premijer Plenković imati puno stabilnije prilike unutar svoje stranke i moći će se samouvjerenije postavljati prema drugim akterima na sceni, naročito onima koji su se smjestili desno od HDZ-a. Što se tiče ekonomskih prilika, svi najavljuju tešku – ili što bi se političkim novogovorom reklo: izazovnu – jesen, ali Plenković još nema konkretan plan za namicanje milijardi eura koje će nedostajati državi za koliko-toliko normalno funkcioniranje u idućih nekoliko mjeseci. Zasad je plan da se država zadužuje i da čeka najavljenih deset milijardi eura iz interventnog fonda EU. Te milijarde većim su dijelom bespovratni novac, a manjim dijelom kredit, i dolazit će tokom narednih četiri-pet godina, ali novac neće biti jednostavno uplaćen Hrvatskoj, nego će ga trebati povući kvalitetnim i razvojnim projektima.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se Hrvatska danas suočava?

ĐIKIĆ: Svi problemi sad se čine zanemarivima u odnosu na zdravstvenu i ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom. To je kao sa zdravim čovjekom koji ima hiljadu želja i problema, dok bolestan čovjek želi samo ozdraviti. U ovakvoj ekonomskoj situaciji i u ovoj vrsti egzistencijalne neizvjesnosti svi drugi problemi čine se nevrijednim spominjanja. Pretpostavljam da je slično i u ostatku svijeta. Korona je, međutim, jako naglasila najveću strukturnu slabost hrvatske ekonomije, a to je prevelika ovisnost o turističkom sektoru. Najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a otpada na turizam u širem smislu.

MONITOR: Analitičari kažu da će Hrvatskoj idućih godina biti potrebno za kakvo-takvo funkcionisanje desetine milijardi kuna. Kako će se obezbijediti toliki novac?

ĐIKIĆ: Hrvatska zasad osigurava milijarde kuna koje joj nedostaju u budžetu na način da se zadužuje na domaćem i inozemnom tržištu. Nitko ne govori dokad se država može zaduživati po relativno povoljnim uvjetima, gdje je plafon. I što kad se dodirne taj plafon. Kao što sam rekao, glavnina potrebnog novca očekuje se iz posebnog fonda Europske unije, no to je na dugom štapu. Mimo toga, ne postoji nikakva suvisla ideja kako postići da se kriza ne slomi na najširim slojevima stanovništva, naročito onim najsiromašnijim i najnezaštićenijim.

MONITOR:  Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj kad je riječ o epidemiji korona virusa?

ĐIKIĆ: Broj novozaraženih u proteklih nekoliko dana kreće se između pedeset i stotinu. Broj preminulih od Covida-19 u ovom je času 114. Virus se vratio nakon što je neko vrijeme broj novozaraženih bio na nuli ili blizu nule, a vratio se nakon što su ublažene epidemiološke mjere, pa će se sad opet ići na pooštravanje. Ključno je da se zaštite domovi za umirovljenike i bolnice, jer su starije osobe najugroženije i jer paraliza bolnica znači da će bez medicinske skrbi ostati ili će do skrbi puno teže dolaziti građani koji boluju od neusporedivo opasnijih oboljenja nego što je Covid-19.

 

MONITOR: Je li Hrvatska prerano otvorila granice za ulazak građana iz drugih država?

ĐIKIĆ: Neki stručnjaci kažu da je bilo prerano, drugi stručnjaci kažu da nije bilo prerano, dok stručnjaci u službi političke vlasti kažu da je bilo baš u pravo vrijeme. Ja nisam stručnjak ni za epidemiologiju ni za granice, ali mi se čini da nije logično da se onako naglo prešlo iz režima „lockdowna“ u režim potpuno otvorenih granica u kojem se ljude koji ulaze u Hrvatske ne testira, čak im se ne mjeri ni temperatura. Tako se htjelo spasiti što se spasiti dade od turističke sezone, što je legitimna i razumljiva odluka, ali takva odluka za sobom vuče rizike i netko mora stajati iza takvih odluka, a ne odgovornost za širenje virusa uporno prebacivati na neodgovorne građane.

MONITOR: Kako u Zagrebu teče saniranje srušenih i oštećenih objekata u martovskom zemljotresu?

ĐIKIĆ: Ljudi nešto popravljaju samostalno i uglavnom u vlastitom financijskom aranžmanu, ali nema sistemske sanacije, jer još uvijek nema zakona koji bi definirao okvir obnove u svim aspektima tog posla koji će koštati više od deset milijardi eura i koji će trajati najmanje desetak godina. Ni država ni Grad Zagreb nisu se snašli i još se uvijek ne snalaze, a trpe tisuće građana koji već mjesecima žive u neizvjesnosti i stresu.

MONITOR: Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva – genocid u Srebrenici. Vi ste u romanu „Beara“ opisali taj zločin iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare, u Hagu osuđenog za ratni zločin. Šta Vas je motivisalo da napišete taj istoriografski, autentičan roman?

ĐIKIĆ: Imao sam unutrašnju potrebu, i spisateljsku i ljudsku, da pokušam shvatiti prirodu i srž tog gotovo nadrealnog zločina. Sama forma dokumentarnog romana došla je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

MONITOR: I danas se o genocidu u Srebrenici izriču kontroverzni stavovi. Šta je, ukratko, po Vašem mišljenju istina?

ĐIKIĆ: Istinu je utvrdio Haški tribunal. Vojska Republike Srpske počinila je u srpnju 1995. genocid nad više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice. To je istina.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo