Povežite se sa nama

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

MONITOR: S obzirom na to da su izbori održani u jeku pandemije korona virusa, da li su bili obezbijeđeni fer uslovi ?

ĐIKIĆ: Sigurno je da ni predizborna kampanja ni izbori nisu bili uobičajeni i da je sve bilo otežanije nego na prijašnjim izborima, ali mislim da su izbori bili demokratski i pošteni, odnosno nitko dosad nije doveo u pitanje krajnji rezultat. Čini mi se da su u pogledu širenja zaraze manji problem bila birališta nego kasnija vesela okupljanja po nekim partijskim štabovima.

MONITOR: Je li HDZ ciljano htio da se izbori održe u baš takvim okolnostima i zašto je HDZ žurio sa izborima?

ĐIKIĆ: Izbori su se dogodili otprilike četiri mjeseca prije isteka mandata parlamentarnog saziva i vlade, a to je bilo tako jer je HDZ požurio da legitimno kapitalizira svoje relativno uspješno nošenje s prvim udarom korona-krize i u epidemiološkom i u ekonomskom pogledu. HDZ-u je to i uspjelo, ako je suditi po tome da je ministar zdravstva Vili Beroš dobio najveći broj preferencijalnih glasova od svih koji su prošle nedjelje izabrani u parlament. SDP se nije snašao u takvim okolnostima, a posebno se nije snašao sad već bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čovjek ionako mršavog političkog talenta i autentičnosti.

MONITOR: Šta se poslije ovih izbora može očekivati u Hrvatskoj?

ĐIKIĆ: Situacija će se u političkom pogledu promijeniti tek utoliko što će premijer Plenković imati puno stabilnije prilike unutar svoje stranke i moći će se samouvjerenije postavljati prema drugim akterima na sceni, naročito onima koji su se smjestili desno od HDZ-a. Što se tiče ekonomskih prilika, svi najavljuju tešku – ili što bi se političkim novogovorom reklo: izazovnu – jesen, ali Plenković još nema konkretan plan za namicanje milijardi eura koje će nedostajati državi za koliko-toliko normalno funkcioniranje u idućih nekoliko mjeseci. Zasad je plan da se država zadužuje i da čeka najavljenih deset milijardi eura iz interventnog fonda EU. Te milijarde većim su dijelom bespovratni novac, a manjim dijelom kredit, i dolazit će tokom narednih četiri-pet godina, ali novac neće biti jednostavno uplaćen Hrvatskoj, nego će ga trebati povući kvalitetnim i razvojnim projektima.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se Hrvatska danas suočava?

ĐIKIĆ: Svi problemi sad se čine zanemarivima u odnosu na zdravstvenu i ekonomsku krizu izazvanu koronavirusom. To je kao sa zdravim čovjekom koji ima hiljadu želja i problema, dok bolestan čovjek želi samo ozdraviti. U ovakvoj ekonomskoj situaciji i u ovoj vrsti egzistencijalne neizvjesnosti svi drugi problemi čine se nevrijednim spominjanja. Pretpostavljam da je slično i u ostatku svijeta. Korona je, međutim, jako naglasila najveću strukturnu slabost hrvatske ekonomije, a to je prevelika ovisnost o turističkom sektoru. Najmanje dvadeset posto hrvatskog BDP-a otpada na turizam u širem smislu.

MONITOR: Analitičari kažu da će Hrvatskoj idućih godina biti potrebno za kakvo-takvo funkcionisanje desetine milijardi kuna. Kako će se obezbijediti toliki novac?

ĐIKIĆ: Hrvatska zasad osigurava milijarde kuna koje joj nedostaju u budžetu na način da se zadužuje na domaćem i inozemnom tržištu. Nitko ne govori dokad se država može zaduživati po relativno povoljnim uvjetima, gdje je plafon. I što kad se dodirne taj plafon. Kao što sam rekao, glavnina potrebnog novca očekuje se iz posebnog fonda Europske unije, no to je na dugom štapu. Mimo toga, ne postoji nikakva suvisla ideja kako postići da se kriza ne slomi na najširim slojevima stanovništva, naročito onim najsiromašnijim i najnezaštićenijim.

MONITOR:  Kakva je trenutna situacija u Hrvatskoj kad je riječ o epidemiji korona virusa?

ĐIKIĆ: Broj novozaraženih u proteklih nekoliko dana kreće se između pedeset i stotinu. Broj preminulih od Covida-19 u ovom je času 114. Virus se vratio nakon što je neko vrijeme broj novozaraženih bio na nuli ili blizu nule, a vratio se nakon što su ublažene epidemiološke mjere, pa će se sad opet ići na pooštravanje. Ključno je da se zaštite domovi za umirovljenike i bolnice, jer su starije osobe najugroženije i jer paraliza bolnica znači da će bez medicinske skrbi ostati ili će do skrbi puno teže dolaziti građani koji boluju od neusporedivo opasnijih oboljenja nego što je Covid-19.

 

MONITOR: Je li Hrvatska prerano otvorila granice za ulazak građana iz drugih država?

ĐIKIĆ: Neki stručnjaci kažu da je bilo prerano, drugi stručnjaci kažu da nije bilo prerano, dok stručnjaci u službi političke vlasti kažu da je bilo baš u pravo vrijeme. Ja nisam stručnjak ni za epidemiologiju ni za granice, ali mi se čini da nije logično da se onako naglo prešlo iz režima „lockdowna“ u režim potpuno otvorenih granica u kojem se ljude koji ulaze u Hrvatske ne testira, čak im se ne mjeri ni temperatura. Tako se htjelo spasiti što se spasiti dade od turističke sezone, što je legitimna i razumljiva odluka, ali takva odluka za sobom vuče rizike i netko mora stajati iza takvih odluka, a ne odgovornost za širenje virusa uporno prebacivati na neodgovorne građane.

MONITOR: Kako u Zagrebu teče saniranje srušenih i oštećenih objekata u martovskom zemljotresu?

ĐIKIĆ: Ljudi nešto popravljaju samostalno i uglavnom u vlastitom financijskom aranžmanu, ali nema sistemske sanacije, jer još uvijek nema zakona koji bi definirao okvir obnove u svim aspektima tog posla koji će koštati više od deset milijardi eura i koji će trajati najmanje desetak godina. Ni država ni Grad Zagreb nisu se snašli i još se uvijek ne snalaze, a trpe tisuće građana koji već mjesecima žive u neizvjesnosti i stresu.

MONITOR: Jedanaestog jula 1995. godine dogodio se jedan od najvećih zločina u istoriji čovječanstva – genocid u Srebrenici. Vi ste u romanu „Beara“ opisali taj zločin iz ugla njegovog počinioca Ljubiše Beare, u Hagu osuđenog za ratni zločin. Šta Vas je motivisalo da napišete taj istoriografski, autentičan roman?

ĐIKIĆ: Imao sam unutrašnju potrebu, i spisateljsku i ljudsku, da pokušam shvatiti prirodu i srž tog gotovo nadrealnog zločina. Sama forma dokumentarnog romana došla je iz spoznaje, do koje mi je trebalo dugo, da moja mašta nije sposobna dosegnuti fikciju koja bi bila i približno uvjerljiva kao stvarni događaji na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika između 11. i 16. srpnja 1995. godine. Nisam uspio doći do fikcijskog modela koji bi mi omogućio da o srebreničkom genocidu ispripovijedam sve što sam mislio da se mora ispripovijedati: sve što sam pokušavao ispadalo je blijedo i patetično moraliziranje, pa se forma dokumentarnog romana – pogotovo nakon što sam pročitao „Anatomiju jedne pobune“ španjolskog pisca Javiera Cercasa – ukazala kao rješenje koje omogućava da sve ispričam, a da usput u najvećoj mjeri izbjegnem zamke poput sentimentalizma, patetike, neuvjerljivosti, jeftinog osuđivanja.

MONITOR: I danas se o genocidu u Srebrenici izriču kontroverzni stavovi. Šta je, ukratko, po Vašem mišljenju istina?

ĐIKIĆ: Istinu je utvrdio Haški tribunal. Vojska Republike Srpske počinila je u srpnju 1995. genocid nad više od osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice. To je istina.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TOMIČIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo