Povežite se sa nama

FOKUS

Aco se „ugradio” u narko imovinu

Objavljeno prije

na

Od zaplijene imovine Duška Šarića i ortaka Jovice Lončara (3. maja nepravosnažno osuđeni na osam i šest godina zatvora), kao i Safeta Kalića, njegovog brata i supruge (prvostepeni postupak u toku) – država ima samo troškove. Njihove parcele, stanovi, kuće, poslovni objekti, benzinske pumpe, hoteli Rožaje i Turjak (u izgradnji), zatim građevinska mehanizacija, automobili i druga vozila, hartije od vrijednosti i „zamrznuti novac”, do daljnjeg su nadležnost Uprave za imovinu (UzI).

Ni najmanji dio oduzete imovine nepravosnažno osuđenih i-ili optuženih u predmetima Šarić i Kalić nije prodat ili iznajmljen, iako optužnice tvrde da je stečena krivičnim djelom – trgovinom narkoticima.

Plijenidbe su od početka bile traljave. Rješenja o privremenom oduzimanju imovine u slučajevima Šarić i Kalić su donijeta 27. jula i 4. avgusta prošle godine. Između Višeg suda u Bijelom Polju i osnovnih sudova u Pljevljima, Rožajama i Podgorici, na čijim se teritorijama nalazi oduzeta imovina, različito su tumačili paragrafe sa klauzulom izvršnosti i pravosnažnosti. Zbog toga je UzI, formacijski dio Ministarstva finansija, više od dva mjeseca kasnila sa izvršenjem sudskih rješenja.

Postupci zabilježbi zabrana raspolaganja privremeno oduzetom imovinom su od septembra do novembra 2011. državu koštali 56.000 eura. Prema službenim podacima, UzI je za 20.000 eura angažovala Geotech d.o.o. iz Podgorice kako bi procijenila vrijednost oduzete imovine. Tvrde su to uradili po javnom pozivu. Međutim, Geotech je registrovan za geodeziju, projektovanje i konsalting, ali ne i procjenu vozila, vlasničkih udjela ili hartija od vrijednosti.

U to je vrijeme direktor UzI-a bio Melvudin Nuhodžić (DPS), predsjedavajući parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu i nesuđeni šef ANB-a. Radi osiguranja imovine Šarića, Lončara i familije Kalić, jesenas je za 20.000 eura angažovano Lovćen osiguranje; nijesmo pronašli podatke da je to urađeno obavezujućim tenderom. Nema javno dostupnih podataka ni o tome koliko je ukupno novca potrošeno za „očuvanje vrijednosti” imovine proistekle iz kriminala.

Zimus, prije nego je UzI preuzeo Nuhodžićev nasljednik Blažo Šaranović, ambiciozno su najavljivani za oduzetu imovinu postupci izdavanja u zakup. Ako se za izdavanje ne bi javio niko, UzI je tvrdila da će nepokretnosti ustupiti na korišćenje bez naknade državnim organima i „drugim subjektima” u svrhu ostvarivanja humanitarnih ciljeva.

Benzinske pumpe, Šarićeva Mat petrol i Kalićeva M-Petrol, hotel Rožaje i poslovne objekte, UzI je na upravljanje trebala da povjeri organizaciji ili instituciji koja je registrovana i ispunjava propisane uslove za takve poslove.

U Informaciji o prijedlogu modela upravljanja UzI-a u vezi sa privremeno oduzetom imovinom u krivičnom ili prekršajnom postupku, usvojenoj 29. decembra na sjednici Vlade Igora Lukšića, zakup ili prodaja su predviđene i za „radne mašine i teretna vozila”, automobile i akcije privrednih društava.

Ništa od toga nije sprovedeno u djelo. Tvrdilo se da je Zakon o staranju o privremeno i trajno oduzetoj imovini – u primjeni od 1. januara 2009. godine – bio nejasan u pojedinim paragrafima. Zakonik o krivičnom postupku (čl. 95) takođe predviđa način preuzimanja imovine, pa je Crna Gora atipični primjer da faktički postoje dva izvršna postupka. Situacija je time zakomplikovana. Nijesu postojale odredbe o oduzimanje firmi i njihovim upravljanjem, već samo o oduzetoj imovinom tih firmi. Par mjeseci su trajale rasprava i procedure usvajanja amandmana na taj zakon.

Uprkos tome što su izmjene i dopune Zakona o staranju o privremeno i trajno oduzetoj imovini stupile na snagu 15. juna (Službeni list CG, br. 31/12), nema dostupnih informacija da je nepokretna ili pokretna imovina Duška Šarića i Jovice Lončara, odnosno optuženih Kalića, zakupljena, prodata ili ustupljena državnom organu ili nekom subjektu u humanitarne svrhe.

Do 15. avgusta, kada je istekao rok od 60 dana, Vlada je trebalo da propiše načine i postupke davanja u zakup, prodaje ili povjeravanje oduzete imovine na upravljanje organizaciji ili instituciji koja ispunjava zakonske uslove.

Vlada je, na prijedlog UzI-a, takođe trebala da imenuje članove organa za upravljanje privremeno oduzetim vlasničkim udjelima i hartijama od vrijednosti u firmama. Prema evidenciji Centralnog privrednog registra, uz sudsku zabilježbu zabrane raspolaganja, opterećenja i otuđenja imovine, firme Šarića i Kalića imaju stare menadžmente.

Slično je i u Centralnoj depozitarnoj agenciji, čiji izvještaj Top 10 od 19. septembra o.g. i dalje – kao drugog po veličini akcionara NIG Pobjeda – sa 29.424 akcija procijenjene vrijednosti od 266.732 eura registruje Mat shop, firmu Duška i Darka Šarića koja je 2007. preimenovana u Mat company.

To nijesu svi razlozi zbog kojih se advokati osuđenih i-ili optuženih, kao i povezana lica čija se nominalna imovina našla na udaru „proširenog oduzimanja” od strane države, barem u javnosti, ne sjekiraju prećerano.

Imovina Šarića i Kalića je oduzeta odlukom sudija za istrage. Pravni osnov je utvrđen Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika (KZ), konkretno u čl. 113 koji je u primjeni od 13. maja 2010. godine.

Tu i tamo su već pušteni glasovi visprenijih pravnika da se čl. 113 KZ-a ne može primjenjivati retroaktivno, čak i ako se sudski dokaže da je imovina kriminalnog porijekla. Naime, odredba krivičnog zakona povratno dejstvo može imati ako je blaža za učinioca krivičnog djela (čl. 147 st. 3 Ustava).

Šarić i Lončar su u prvostepenoj presudi osuđeni zbog pranja novca „od decembra 2007. do kraja 2010”, dok Kalići po istom krivičnom djelu terete za period „od 2005. do juna 2011. godine”. Prema toj varijanti, Šarić, Lončar i Kalići su se kriminalom bogatili uglavnom prije 13. maja 2010, dana stupanja na snagu izmjene KZ-a. Ukoliko im imovina manje-više od države bude neokrznuta nakon pravosnažnosti presuda, njihov primjer postaće standard za „amnestiju” kriminalne imovine svih drugih.

No, namirivanje računa unutar šireg korporativnog interesa sasvim je druga priča. Konkretno, pranje novca familije Šarić je bilo nemoguće bez vorteksa sa Prvom bankom. O svemu tome postoje dokazi.

Nebojša Jestrović, koji je u Srbiji optužen da je oprao novac za Darka Šarića, svog školskog druga, raspolagao je u Prvoj banci nerezidentnim računom Camarilla corporation sa Sejšela, za koji je, na osnovu uvida u analitičku karticu, sudski vještak utvrdio da je bio link sa povezanim firmama radi pranja novca.

U katastarskim rubrikama, paralelno sa zabilježbom zabrane raspolaganja, opterećenja i otuđenja imovine po osnovu Rješenja Ks.br.3/11 bjelopoljskog Višeg suda, upisani su posebni dugovi Mat company ili njene filijale Tera ing kao hipoteke Prve banke.

Od zaplijenjene imovine Šarića u Pljevljima, Prva banka potražuje 7,4 miliona eura. Status hipoteka nad imovinom stečenom kriminalom nije preciziran ni nedavno usvojenim Zakonom o staranju o privremeno i trajno oduzetoj imovini.

Svjedokinja na suđenju Dušku Šariću i Lončaru iz Uprave za sprječavanje pranja novca i finansiranje terorizma je na pretresu 1. decembra 2011. kazala da Prva banka nije prijavljivala sumnjive transakcije, bez obzira što im je to izričita obaveza.

Specijalno tužilaštvo Đurđine Ivanović se nije potrudilo da razjasni ulogu Prve banke, kamo li da je inkriminiše zbog sticanja profita iz krivičnog djela pranje novca. Naprotiv, može se sumnjati da je Ivanovićeva, koja je u Višem sudu lično zastupala dio optužnice za pranje novca protiv Šarića i Lončara, prikrivala saučesničke tragove Prve banke.

Ispostavilo se da Prva banka ima hipoteku nad luksuznim malim hotelom Max prestige u Budvi od oko 15 miliona eura.

Formalni vlasnik firme i hotela Max prestige je Bojan Stanojković, lice u bjekstvu, saradnik Darka Šarića u švercu kokaina, optužen pred Specijalnim sudom u Srbiji; od 1998. do 2004. Stanojković i Šarić su bili na istoj prijavljenoj adresi u Slovačkoj. Izvršni direktor i zastupnik Max prestigea, Nebojša Miličković, skupa sa drugim jaranima iz Pljevalja je akcionar NIG Pobjede – deseti po broju akcija.

Na pretresu 21. jula 2011. Đurđina Ivanovića je Jovici Lončaru postavila pitanje koji je pravni interes Max prestigea da svoju imovinu založi kao hipoteku Prvoj banci za podizanje kredita za Mat company?

Od Lončara nije dobila precizan odgovor. Potom je, ne samo odustala od ,,hronološkog prezentovanja papirologije načina dobijanja kredita Mat company kod Prve banke”, već i pominjanja Max prestigea uopšte!

Đurđina Ivanović je izgubila interes za Max prestige, jer bi na hotel mogla biti stavljena sudska zabrana raspolaganja, opterećenja i otuđenja imovine. To bi bio direktan udar na sakrosanktne kombinacije Prve banke i demiurge ovdašnjeg narko biznisa.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova  najveća šansa  je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a,  prema analizama,  ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito,  sklopljeno.  Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru

 

Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića.  Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug.  Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020.  izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.

Đukanovićevo i Mandićevo  savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad.  Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i  odličnog rezultata njegove partije.  Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije.  Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura  ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje  varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je  državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je  uklonjen.  Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.

Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala.  U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na  pobjedničkim izborima  u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne  šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug.  To važi i za Aleksu Bečića,  kandidata Demokrata.  U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić.  Andrija Mandić u drugom krugu,  za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama,  ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri

 

Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?

Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo  i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se  politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.

Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.

Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.

U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.

Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.

Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.

Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.

Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.

Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o  predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.

Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.

Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”.  Može, znači.

Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta  URA. Prebacujući  im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.

Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.

Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.

Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.

,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.

Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.

,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac VladimirNovović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju  objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.

Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.

Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.

Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.

Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni:  interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora

 

Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.

U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.

Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva,  drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.

Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg  političkog života.

Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.

Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.

Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.

Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.

Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi  u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.

U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.

Znaju to i na drugoj strani.

Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.

Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.

Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici.  Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.

Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.

Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet,  podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.

Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.

Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.

Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad,  (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.

Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju  kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo