Povežite se sa nama

MONITORING

Admiral za trgovinu

Objavljeno prije

na

Viceadmiral Dragan Samardžić je od 3. avgusta 2010. u Odboru direktora firme Montenegro Difes Industri (MDI), ranijeg Jugoimport-Monta iz Podgorice u stoprocentnom vlasništvu Vlade Crne Gore.

U DVOSTRUKOJ ULOZI: „Za člana Odbora direktora MDI viceadmiral Samardžić je imenovan odlukom Vlade. Po tom osnovu ostvaruje mjesečnu naknadu od 400 eura i nema nikakve druge prinadležnosti u MDI”, saopšteno je izvještaču Monitora u Ministarstvu odbrane.

Načelnik Generalštaba (GŠ) tako se našao u dvostrukoj ulozi – učesnik je odlučivanja koje će naoružanje i vojna oprema Vojske Crne Gore (VCG) biti prodati, dok je istovremeno u rukovodstvu firme koja tu robu liferuje. Da li je u pitanju konflikt interesa?

U Ministarstvu odbrane su nam saopštili: „Uvjereni smo da ne postoji nikakav konflikt interesa između pozicije načelnika GŠ i člana Odbora direktora MDI”.

Zakonom o sprječavanju sukoba interesa nije izričito naglašeno da je načelnik GŠ javni funkcioner. No, pravno i etičko pitanje njegovog angažmana u firmi MDI ostaje otvoreno.

Naime, Zakon o vojsci (2009) precizira u čl. 56 kako „lice u službi u Vojsci ne smije da koristi bilo kakvu povoljnost službe u Vojsci za ostvarivanje ličnih interesa i obavezno je da izbjegava svaki mogući ili stvarni sukob interesa”. U čl. 57 piše da pripadnik VCG ne smije da obavlja poslove „koji mogu da izazovu sukob između javnog interesa i njegovih privatnih interesa”, itd.

ČINOVI I POSTAVLJENJA: Angažman u MDI nije usamljena kontroverza u karijeri sadašnjeg načelnik GŠ. Odmah po sticanju nezavisnosti predsjednik Filip Vujanović ga proizvodi u viceadmirala (rang general-potpukovnika) na osnovu zakonskih propisa ,,savezne države”, no akt o tome nije objavljen u Službenom listu RCG – samim tim de iure nije stupio na snagu.

Bio je to Samardžiću treći uzastopni vanredni čin od kada je 2001. crnogorski član ponovo zauzeo mjesto u nekadašnjem tročlanom Vrhovnom savjetu odbrane SRJ/SCG. Do raspada SCG Samardžić je bio komandant Mornarice. Od juna 2006. je zamjenik general-potpukovnika Jovana Lakčevića, prvog načelnika GŠ obnovljene crnogorske vojske. No, sa svojeglavim Lakčevićem je varničilo, pa je zaštitu dobio od ministra odbrane Bora Vučinića koji ga imenuje za svog zamjenika za materijalne resurse.

Kada je početkom 2008. smijenjen general Lakčević (nikada nije objašnjeno zbog čega), trebalo je da prođe oko 10 mjeseci da Savjet za odbranu i bezbjednost, na prijedlog Vučinića, postavi Samardžića za načelnika GŠ. Savjet je odlučivao u sastavu: Vujanović, Milo Đukanović, Ranko Krivokapić. Samardžić je izabran sa dva glasa „za” i uzdržanog Krivokapića.

Paradoks se ogleda u činjenici da su brodovlje i naoružanje naše ratne mornarice u periodu meteorskog uspona viceadmirala Samardžića rasprodati ili ruinirani. Iako je tek u junu ove godine usvojen Strategijski pregled odbrane (SPP) – polazni, ključni dokument koji definiše ciljeve, koncept, sistem i resurse odbrane – Samardžić je od 2006, kroz funkcije zamjenika načelnika GŠ i ministra, potom načelnika GŠ učestvovao u donošenju odluka o desetkovanju operativnih resursa VCG.

Postojeće crnogorsko oružje se još razvlači, propada ili uništava, iako drugog nema, niti je u izgledu. U pravno uređenim državama to je teško krivično djelo podrivanja odbrambene moći, dok se kod nas stvar zavodi pod baršunastom egidom „reformi na putu euro-atlantskih integracija”.

MORE BEZ ODBRANE: Destrukcija VCG nije zaobišla ni Mornaricu. Ukupno je 13 plovila prodato budzašto. Nama kao ne valjaju, ali ih drugi za male pare kupuju. Na primjer: raketna fregata od stotinjak metara dužine i tri velike podmornice iz nekadašnje 88. flotile zajedno za svega milion eura.

Ista sudbina je zadesila nekoliko raketnih čamaca Osa-1, dok su topovnjače „neperspektivne” – na tim je plovilima Samardžić započeo oficirsku karijeru. Preostalo brodovlje Mornarice VCG sada nema resurse za solidnije osmatranje i zaštićenu komunikaciju. Sposobnost nadgledanja mora sa obale je ugrožena uslijed izraubovanih radara.

Još se ne zna da li će Mornarica VCG imati misiju obalske straže, odnosno, da li ćemo zadržati neka od postojećih plovila preko 1.000 bruto tona deplasmana ili će se ona mijenjati za dva nova patrolna broda ispod 500 tona.

Iako takve odluke još nema, iz upotrebe su izbačeni torpeda i morske mine. Sa svih crnogorskih ratnih brodova su skinuti, prodati, uništeni ili lagerovani do uništenja raketni sistemi. I naše udarne rakete obala-more tipa Rubež-E su prodate a njihova matična 108. ORBr (obalska raketna brigada) iz Radovića kod Tivta je rasformirana. Međutim, slično Samardžiću, komandant 108. ORBr, kapetan bojnog broda Branislav Keković, takođe je avanzovao, pa je kod ministra Vučinića kao šef Odsjeka za strategijsko planiranje odbrane koordinirao izradu SPP-a.

Da stvar bude gora, ni SPP nije ponudio nikakva rješenja sa kojim sredstvima do 2020. godine Mornarica VCG (kao, uostalom, ni Vazduhoplovstvo VCG za vazdušni prostor) odgovoriti na čl. 129 Ustava utvrđenu obavezu odbrane države Crne Gore u svojoj zoni odgovornosti – teritorijalnog mora i epikontinentalnog pojasa.

Kvalifikovani domaći posmatrači su primijetili da je inženjerac, general Lakčević, kao načelnik GŠ, pokazivao veće razumijevanje za Mornaricu VCG od pomorca Samardžića. Naredio je 2007. hitnu i uz minimalna ulaganja uspješnu opravku raketne fregate RF-34 Kotor koja je, sa ukrcanih 72 člana posade, na međunarodnoj ratnoj vježbi Adrion Livex 07 u grčkim teritorijalnim vodama bila najveći ratni brod!

JAHTA ZA GLAVARE : Uoči stupanja na sadašnju dužnost, viceadmiral Samardžić je krajem 2008. obećavao da će Mornarica VCG imati odred patrolnih brodova, odred za traganje i spasavanje i odred pomoćnih brodova. Ništa od toga još nemamo, jer načelnik GŠ VCG disciplinovano salutira državnom vrhu koji se ne zamara dilemama tipa što učinjeti sa „blizankinjama”, kapitalnim raketnim fregatama klase Kotor koje trunu privezane za dokove Luke Bar.

Izrađen je do 2008. elaborat remonta po NATO standardu dvije fregate Kotor (relativno nove, porinute krajem 1980-ih) za ukupno oko 15 miliona eura. Dogradnjom platforme za helikoptere transformisale bi se u velike patrolne brodove sa manevrom isplovljavanja u svim vremenskim uslovima od Atlantika do Somalije – gdje crnogorski mornarički oficir na tuđim brodovima već učestvuju u anti-piratskoj misiji Evropske unije Atalanta. Nije li logičnije da Crna Gora, kao pomorska država, svojom Mornaricom učestvuje u međunarodnim vojnim misijama, nego što šalje pješadijske vodove u talibansko okruženje?

No, objašnjeno je, problem remonta fregata navodno je novac. A samo za ISAF crnogorsku misiju ove godine je utrošeno najmanje 1,5 miliona eura, dok je za avganistansku pripremu crnogorskih vojnika američkoj privatnoj firmi MPRI opredijeljeno približno 2,5 miliona eura – to je ukupno više od polovine cijene remonta jedne fregate. Od 2006. do danas na VCG je potrošeno preko 200 miliona eura iz državnog budžeta a da nije nabavljen niti jedan jedini novi borbeni sistem.

Novca, međutim, nije falio za najveću investiciju u Mornaricu VCG – remont luksuzne jahte Jadranka radi „državnog protokola”. Jadranku je 1976. naručio Tito, uz sugestiju Branka Mamule, tadašnjeg šefa jugoslovenske mornarice, sa salonima, apartmanima za noćenje, unikatnim posuđem od srebra i najboljeg porcelana, enterijerom od slonovače i mahagonije, skupocjenim slikama. Sada Jadrankom plove naši stratezi iz Savjeta za odbranu i bezbjednost, opslužuje ih desetočlana vojna posada a ministar Vučinić i Samardžić su zaduženi da njom raspolažu.

Poređenja radi: cjelokupno brodovlje Mornarice VCG dobija mjesečno sljedovanje od 1.000 litara goriva, što je količina koju Jadranka proguta za par sati „protokolarne” plovidbe!

KONFLIKT INTERESA: U takvoj konstelaciji viceadmirala Dragana Samardžića šalju u Odbor direktora Montenegro Difens Industri.

MDI tradicionalno uživa državnu protekciju i lider je na domaćem tržištu naoružanja i opreme. O profitnim stopama u branši svjedoči podatak da je u Registru za obavljanje spoljne trgovine naoružanjem,vojnom opremom i robom dvostruke namjene Ministarstva ekonomije Crne Gore prijavljeno još 17 drugih firmi.

Ukupan crnogorskih izvoz vojnih materijala 2009. bio je osam miliona eura, od čega je Ministarstvo odbrane eksportovalo manje od polovine – 3,6 miliona eura. U istom periodu uvezeno je naoružanja i vojne opreme za 7,48 miliona eura (2008. čak 17,2 miliona), što premašuje deklarisani uvoz za VCG ili Upravu policije, jer je oko polovina importa u stvari reeksport naoružanja iz država regiona u treće zemlje.

Ministarstvo odbrane je od 2006. do novembra ove godine izvozom „viškova” VCG prihodovalo ukupno preko 14,6 miliona eura, od čega je naplaćeno 12,6 milona. Međutim, Državna revizorska institucija je 2008. utvrdila da ministar Boro Vučinić, kao odgovorno lice, krši zakon i zloupotrebljava službeni položaj.

Prihodi Ministarstva odbrane od prodaje naoružanja i vojne opreme nijesu bili evidentirani u Glavnoj knjizi Trezora Ministarstva finansija, niti su deponovani na za to predviđeni račun. Utvrđeno je da su novcem odobrenim budžetom raspolagali ministar Vučinić i njegov tadašnji zamjenik Samardžić „u svojstvu službenika za ovjeravanje”.

Vučinić je, pozivajući se na svoju Uredbu o povjerljivim nabavkama predmeta i usluga od posebnog značaja za odbranu – a ona je još uvijek na snazi – direktnim pogodbama kupovao i „vojne tajne” poput suvenira, avionskih karata ili teretane, ne raspisujući Zakonom o javnim nabavkama obavezujuće tendere.

No, zbog toga nije imao posljedice. Naprotiv, mogućnosti zloupotreba kroz trgovinu efektivima VCG se multiplikuju – ministar Vučinić i njemu formacijski podređeni viceadmiral Samardžić samostalno utvrđuju „viškove” VCG za prodaju koji se uglavnom liferuju preko firme MDI.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo