Povežite se sa nama

MONITORING

Admiral za trgovinu

Objavljeno prije

na

Viceadmiral Dragan Samardžić je od 3. avgusta 2010. u Odboru direktora firme Montenegro Difes Industri (MDI), ranijeg Jugoimport-Monta iz Podgorice u stoprocentnom vlasništvu Vlade Crne Gore.

U DVOSTRUKOJ ULOZI: „Za člana Odbora direktora MDI viceadmiral Samardžić je imenovan odlukom Vlade. Po tom osnovu ostvaruje mjesečnu naknadu od 400 eura i nema nikakve druge prinadležnosti u MDI”, saopšteno je izvještaču Monitora u Ministarstvu odbrane.

Načelnik Generalštaba (GŠ) tako se našao u dvostrukoj ulozi – učesnik je odlučivanja koje će naoružanje i vojna oprema Vojske Crne Gore (VCG) biti prodati, dok je istovremeno u rukovodstvu firme koja tu robu liferuje. Da li je u pitanju konflikt interesa?

U Ministarstvu odbrane su nam saopštili: „Uvjereni smo da ne postoji nikakav konflikt interesa između pozicije načelnika GŠ i člana Odbora direktora MDI”.

Zakonom o sprječavanju sukoba interesa nije izričito naglašeno da je načelnik GŠ javni funkcioner. No, pravno i etičko pitanje njegovog angažmana u firmi MDI ostaje otvoreno.

Naime, Zakon o vojsci (2009) precizira u čl. 56 kako „lice u službi u Vojsci ne smije da koristi bilo kakvu povoljnost službe u Vojsci za ostvarivanje ličnih interesa i obavezno je da izbjegava svaki mogući ili stvarni sukob interesa”. U čl. 57 piše da pripadnik VCG ne smije da obavlja poslove „koji mogu da izazovu sukob između javnog interesa i njegovih privatnih interesa”, itd.

ČINOVI I POSTAVLJENJA: Angažman u MDI nije usamljena kontroverza u karijeri sadašnjeg načelnik GŠ. Odmah po sticanju nezavisnosti predsjednik Filip Vujanović ga proizvodi u viceadmirala (rang general-potpukovnika) na osnovu zakonskih propisa ,,savezne države”, no akt o tome nije objavljen u Službenom listu RCG – samim tim de iure nije stupio na snagu.

Bio je to Samardžiću treći uzastopni vanredni čin od kada je 2001. crnogorski član ponovo zauzeo mjesto u nekadašnjem tročlanom Vrhovnom savjetu odbrane SRJ/SCG. Do raspada SCG Samardžić je bio komandant Mornarice. Od juna 2006. je zamjenik general-potpukovnika Jovana Lakčevića, prvog načelnika GŠ obnovljene crnogorske vojske. No, sa svojeglavim Lakčevićem je varničilo, pa je zaštitu dobio od ministra odbrane Bora Vučinića koji ga imenuje za svog zamjenika za materijalne resurse.

Kada je početkom 2008. smijenjen general Lakčević (nikada nije objašnjeno zbog čega), trebalo je da prođe oko 10 mjeseci da Savjet za odbranu i bezbjednost, na prijedlog Vučinića, postavi Samardžića za načelnika GŠ. Savjet je odlučivao u sastavu: Vujanović, Milo Đukanović, Ranko Krivokapić. Samardžić je izabran sa dva glasa „za” i uzdržanog Krivokapića.

Paradoks se ogleda u činjenici da su brodovlje i naoružanje naše ratne mornarice u periodu meteorskog uspona viceadmirala Samardžića rasprodati ili ruinirani. Iako je tek u junu ove godine usvojen Strategijski pregled odbrane (SPP) – polazni, ključni dokument koji definiše ciljeve, koncept, sistem i resurse odbrane – Samardžić je od 2006, kroz funkcije zamjenika načelnika GŠ i ministra, potom načelnika GŠ učestvovao u donošenju odluka o desetkovanju operativnih resursa VCG.

Postojeće crnogorsko oružje se još razvlači, propada ili uništava, iako drugog nema, niti je u izgledu. U pravno uređenim državama to je teško krivično djelo podrivanja odbrambene moći, dok se kod nas stvar zavodi pod baršunastom egidom „reformi na putu euro-atlantskih integracija”.

MORE BEZ ODBRANE: Destrukcija VCG nije zaobišla ni Mornaricu. Ukupno je 13 plovila prodato budzašto. Nama kao ne valjaju, ali ih drugi za male pare kupuju. Na primjer: raketna fregata od stotinjak metara dužine i tri velike podmornice iz nekadašnje 88. flotile zajedno za svega milion eura.

Ista sudbina je zadesila nekoliko raketnih čamaca Osa-1, dok su topovnjače „neperspektivne” – na tim je plovilima Samardžić započeo oficirsku karijeru. Preostalo brodovlje Mornarice VCG sada nema resurse za solidnije osmatranje i zaštićenu komunikaciju. Sposobnost nadgledanja mora sa obale je ugrožena uslijed izraubovanih radara.

Još se ne zna da li će Mornarica VCG imati misiju obalske straže, odnosno, da li ćemo zadržati neka od postojećih plovila preko 1.000 bruto tona deplasmana ili će se ona mijenjati za dva nova patrolna broda ispod 500 tona.

Iako takve odluke još nema, iz upotrebe su izbačeni torpeda i morske mine. Sa svih crnogorskih ratnih brodova su skinuti, prodati, uništeni ili lagerovani do uništenja raketni sistemi. I naše udarne rakete obala-more tipa Rubež-E su prodate a njihova matična 108. ORBr (obalska raketna brigada) iz Radovića kod Tivta je rasformirana. Međutim, slično Samardžiću, komandant 108. ORBr, kapetan bojnog broda Branislav Keković, takođe je avanzovao, pa je kod ministra Vučinića kao šef Odsjeka za strategijsko planiranje odbrane koordinirao izradu SPP-a.

Da stvar bude gora, ni SPP nije ponudio nikakva rješenja sa kojim sredstvima do 2020. godine Mornarica VCG (kao, uostalom, ni Vazduhoplovstvo VCG za vazdušni prostor) odgovoriti na čl. 129 Ustava utvrđenu obavezu odbrane države Crne Gore u svojoj zoni odgovornosti – teritorijalnog mora i epikontinentalnog pojasa.

Kvalifikovani domaći posmatrači su primijetili da je inženjerac, general Lakčević, kao načelnik GŠ, pokazivao veće razumijevanje za Mornaricu VCG od pomorca Samardžića. Naredio je 2007. hitnu i uz minimalna ulaganja uspješnu opravku raketne fregate RF-34 Kotor koja je, sa ukrcanih 72 člana posade, na međunarodnoj ratnoj vježbi Adrion Livex 07 u grčkim teritorijalnim vodama bila najveći ratni brod!

JAHTA ZA GLAVARE : Uoči stupanja na sadašnju dužnost, viceadmiral Samardžić je krajem 2008. obećavao da će Mornarica VCG imati odred patrolnih brodova, odred za traganje i spasavanje i odred pomoćnih brodova. Ništa od toga još nemamo, jer načelnik GŠ VCG disciplinovano salutira državnom vrhu koji se ne zamara dilemama tipa što učinjeti sa „blizankinjama”, kapitalnim raketnim fregatama klase Kotor koje trunu privezane za dokove Luke Bar.

Izrađen je do 2008. elaborat remonta po NATO standardu dvije fregate Kotor (relativno nove, porinute krajem 1980-ih) za ukupno oko 15 miliona eura. Dogradnjom platforme za helikoptere transformisale bi se u velike patrolne brodove sa manevrom isplovljavanja u svim vremenskim uslovima od Atlantika do Somalije – gdje crnogorski mornarički oficir na tuđim brodovima već učestvuju u anti-piratskoj misiji Evropske unije Atalanta. Nije li logičnije da Crna Gora, kao pomorska država, svojom Mornaricom učestvuje u međunarodnim vojnim misijama, nego što šalje pješadijske vodove u talibansko okruženje?

No, objašnjeno je, problem remonta fregata navodno je novac. A samo za ISAF crnogorsku misiju ove godine je utrošeno najmanje 1,5 miliona eura, dok je za avganistansku pripremu crnogorskih vojnika američkoj privatnoj firmi MPRI opredijeljeno približno 2,5 miliona eura – to je ukupno više od polovine cijene remonta jedne fregate. Od 2006. do danas na VCG je potrošeno preko 200 miliona eura iz državnog budžeta a da nije nabavljen niti jedan jedini novi borbeni sistem.

Novca, međutim, nije falio za najveću investiciju u Mornaricu VCG – remont luksuzne jahte Jadranka radi „državnog protokola”. Jadranku je 1976. naručio Tito, uz sugestiju Branka Mamule, tadašnjeg šefa jugoslovenske mornarice, sa salonima, apartmanima za noćenje, unikatnim posuđem od srebra i najboljeg porcelana, enterijerom od slonovače i mahagonije, skupocjenim slikama. Sada Jadrankom plove naši stratezi iz Savjeta za odbranu i bezbjednost, opslužuje ih desetočlana vojna posada a ministar Vučinić i Samardžić su zaduženi da njom raspolažu.

Poređenja radi: cjelokupno brodovlje Mornarice VCG dobija mjesečno sljedovanje od 1.000 litara goriva, što je količina koju Jadranka proguta za par sati „protokolarne” plovidbe!

KONFLIKT INTERESA: U takvoj konstelaciji viceadmirala Dragana Samardžića šalju u Odbor direktora Montenegro Difens Industri.

MDI tradicionalno uživa državnu protekciju i lider je na domaćem tržištu naoružanja i opreme. O profitnim stopama u branši svjedoči podatak da je u Registru za obavljanje spoljne trgovine naoružanjem,vojnom opremom i robom dvostruke namjene Ministarstva ekonomije Crne Gore prijavljeno još 17 drugih firmi.

Ukupan crnogorskih izvoz vojnih materijala 2009. bio je osam miliona eura, od čega je Ministarstvo odbrane eksportovalo manje od polovine – 3,6 miliona eura. U istom periodu uvezeno je naoružanja i vojne opreme za 7,48 miliona eura (2008. čak 17,2 miliona), što premašuje deklarisani uvoz za VCG ili Upravu policije, jer je oko polovina importa u stvari reeksport naoružanja iz država regiona u treće zemlje.

Ministarstvo odbrane je od 2006. do novembra ove godine izvozom „viškova” VCG prihodovalo ukupno preko 14,6 miliona eura, od čega je naplaćeno 12,6 milona. Međutim, Državna revizorska institucija je 2008. utvrdila da ministar Boro Vučinić, kao odgovorno lice, krši zakon i zloupotrebljava službeni položaj.

Prihodi Ministarstva odbrane od prodaje naoružanja i vojne opreme nijesu bili evidentirani u Glavnoj knjizi Trezora Ministarstva finansija, niti su deponovani na za to predviđeni račun. Utvrđeno je da su novcem odobrenim budžetom raspolagali ministar Vučinić i njegov tadašnji zamjenik Samardžić „u svojstvu službenika za ovjeravanje”.

Vučinić je, pozivajući se na svoju Uredbu o povjerljivim nabavkama predmeta i usluga od posebnog značaja za odbranu – a ona je još uvijek na snazi – direktnim pogodbama kupovao i „vojne tajne” poput suvenira, avionskih karata ili teretane, ne raspisujući Zakonom o javnim nabavkama obavezujuće tendere.

No, zbog toga nije imao posljedice. Naprotiv, mogućnosti zloupotreba kroz trgovinu efektivima VCG se multiplikuju – ministar Vučinić i njemu formacijski podređeni viceadmiral Samardžić samostalno utvrđuju „viškove” VCG za prodaju koji se uglavnom liferuju preko firme MDI.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo