Viceadmiral Dragan Samardžić je od 3. avgusta 2010. u Odboru direktora firme Montenegro Difes Industri (MDI), ranijeg Jugoimport-Monta iz Podgorice u stoprocentnom vlasništvu Vlade Crne Gore.
U DVOSTRUKOJ ULOZI: „Za člana Odbora direktora MDI viceadmiral Samardžić je imenovan odlukom Vlade. Po tom osnovu ostvaruje mjesečnu naknadu od 400 eura i nema nikakve druge prinadležnosti u MDI”, saopšteno je izvještaču Monitora u Ministarstvu odbrane.
Načelnik Generalštaba (GŠ) tako se našao u dvostrukoj ulozi – učesnik je odlučivanja koje će naoružanje i vojna oprema Vojske Crne Gore (VCG) biti prodati, dok je istovremeno u rukovodstvu firme koja tu robu liferuje. Da li je u pitanju konflikt interesa?
U Ministarstvu odbrane su nam saopštili: „Uvjereni smo da ne postoji nikakav konflikt interesa između pozicije načelnika GŠ i člana Odbora direktora MDI”.
Zakonom o sprječavanju sukoba interesa nije izričito naglašeno da je načelnik GŠ javni funkcioner. No, pravno i etičko pitanje njegovog angažmana u firmi MDI ostaje otvoreno.
Naime, Zakon o vojsci (2009) precizira u čl. 56 kako „lice u službi u Vojsci ne smije da koristi bilo kakvu povoljnost službe u Vojsci za ostvarivanje ličnih interesa i obavezno je da izbjegava svaki mogući ili stvarni sukob interesa”. U čl. 57 piše da pripadnik VCG ne smije da obavlja poslove „koji mogu da izazovu sukob između javnog interesa i njegovih privatnih interesa”, itd.
ČINOVI I POSTAVLJENJA: Angažman u MDI nije usamljena kontroverza u karijeri sadašnjeg načelnik GŠ. Odmah po sticanju nezavisnosti predsjednik Filip Vujanović ga proizvodi u viceadmirala (rang general-potpukovnika) na osnovu zakonskih propisa ,,savezne države”, no akt o tome nije objavljen u Službenom listu RCG – samim tim de iure nije stupio na snagu.
Bio je to Samardžiću treći uzastopni vanredni čin od kada je 2001. crnogorski član ponovo zauzeo mjesto u nekadašnjem tročlanom Vrhovnom savjetu odbrane SRJ/SCG. Do raspada SCG Samardžić je bio komandant Mornarice. Od juna 2006. je zamjenik general-potpukovnika Jovana Lakčevića, prvog načelnika GŠ obnovljene crnogorske vojske. No, sa svojeglavim Lakčevićem je varničilo, pa je zaštitu dobio od ministra odbrane Bora Vučinića koji ga imenuje za svog zamjenika za materijalne resurse.
Kada je početkom 2008. smijenjen general Lakčević (nikada nije objašnjeno zbog čega), trebalo je da prođe oko 10 mjeseci da Savjet za odbranu i bezbjednost, na prijedlog Vučinića, postavi Samardžića za načelnika GŠ. Savjet je odlučivao u sastavu: Vujanović, Milo Đukanović, Ranko Krivokapić. Samardžić je izabran sa dva glasa „za” i uzdržanog Krivokapića.
Paradoks se ogleda u činjenici da su brodovlje i naoružanje naše ratne mornarice u periodu meteorskog uspona viceadmirala Samardžića rasprodati ili ruinirani. Iako je tek u junu ove godine usvojen Strategijski pregled odbrane (SPP) – polazni, ključni dokument koji definiše ciljeve, koncept, sistem i resurse odbrane – Samardžić je od 2006, kroz funkcije zamjenika načelnika GŠ i ministra, potom načelnika GŠ učestvovao u donošenju odluka o desetkovanju operativnih resursa VCG.
Postojeće crnogorsko oružje se još razvlači, propada ili uništava, iako drugog nema, niti je u izgledu. U pravno uređenim državama to je teško krivično djelo podrivanja odbrambene moći, dok se kod nas stvar zavodi pod baršunastom egidom „reformi na putu euro-atlantskih integracija”.
MORE BEZ ODBRANE: Destrukcija VCG nije zaobišla ni Mornaricu. Ukupno je 13 plovila prodato budzašto. Nama kao ne valjaju, ali ih drugi za male pare kupuju. Na primjer: raketna fregata od stotinjak metara dužine i tri velike podmornice iz nekadašnje 88. flotile zajedno za svega milion eura.
Ista sudbina je zadesila nekoliko raketnih čamaca Osa-1, dok su topovnjače „neperspektivne” – na tim je plovilima Samardžić započeo oficirsku karijeru. Preostalo brodovlje Mornarice VCG sada nema resurse za solidnije osmatranje i zaštićenu komunikaciju. Sposobnost nadgledanja mora sa obale je ugrožena uslijed izraubovanih radara.
Još se ne zna da li će Mornarica VCG imati misiju obalske straže, odnosno, da li ćemo zadržati neka od postojećih plovila preko 1.000 bruto tona deplasmana ili će se ona mijenjati za dva nova patrolna broda ispod 500 tona.
Iako takve odluke još nema, iz upotrebe su izbačeni torpeda i morske mine. Sa svih crnogorskih ratnih brodova su skinuti, prodati, uništeni ili lagerovani do uništenja raketni sistemi. I naše udarne rakete obala-more tipa Rubež-E su prodate a njihova matična 108. ORBr (obalska raketna brigada) iz Radovića kod Tivta je rasformirana. Međutim, slično Samardžiću, komandant 108. ORBr, kapetan bojnog broda Branislav Keković, takođe je avanzovao, pa je kod ministra Vučinića kao šef Odsjeka za strategijsko planiranje odbrane koordinirao izradu SPP-a.
Da stvar bude gora, ni SPP nije ponudio nikakva rješenja sa kojim sredstvima do 2020. godine Mornarica VCG (kao, uostalom, ni Vazduhoplovstvo VCG za vazdušni prostor) odgovoriti na čl. 129 Ustava utvrđenu obavezu odbrane države Crne Gore u svojoj zoni odgovornosti – teritorijalnog mora i epikontinentalnog pojasa.
Kvalifikovani domaći posmatrači su primijetili da je inženjerac, general Lakčević, kao načelnik GŠ, pokazivao veće razumijevanje za Mornaricu VCG od pomorca Samardžića. Naredio je 2007. hitnu i uz minimalna ulaganja uspješnu opravku raketne fregate RF-34 Kotor koja je, sa ukrcanih 72 člana posade, na međunarodnoj ratnoj vježbi Adrion Livex 07 u grčkim teritorijalnim vodama bila najveći ratni brod!
JAHTA ZA GLAVARE : Uoči stupanja na sadašnju dužnost, viceadmiral Samardžić je krajem 2008. obećavao da će Mornarica VCG imati odred patrolnih brodova, odred za traganje i spasavanje i odred pomoćnih brodova. Ništa od toga još nemamo, jer načelnik GŠ VCG disciplinovano salutira državnom vrhu koji se ne zamara dilemama tipa što učinjeti sa „blizankinjama”, kapitalnim raketnim fregatama klase Kotor koje trunu privezane za dokove Luke Bar.
Izrađen je do 2008. elaborat remonta po NATO standardu dvije fregate Kotor (relativno nove, porinute krajem 1980-ih) za ukupno oko 15 miliona eura. Dogradnjom platforme za helikoptere transformisale bi se u velike patrolne brodove sa manevrom isplovljavanja u svim vremenskim uslovima od Atlantika do Somalije – gdje crnogorski mornarički oficir na tuđim brodovima već učestvuju u anti-piratskoj misiji Evropske unije Atalanta. Nije li logičnije da Crna Gora, kao pomorska država, svojom Mornaricom učestvuje u međunarodnim vojnim misijama, nego što šalje pješadijske vodove u talibansko okruženje?
No, objašnjeno je, problem remonta fregata navodno je novac. A samo za ISAF crnogorsku misiju ove godine je utrošeno najmanje 1,5 miliona eura, dok je za avganistansku pripremu crnogorskih vojnika američkoj privatnoj firmi MPRI opredijeljeno približno 2,5 miliona eura – to je ukupno više od polovine cijene remonta jedne fregate. Od 2006. do danas na VCG je potrošeno preko 200 miliona eura iz državnog budžeta a da nije nabavljen niti jedan jedini novi borbeni sistem.
Novca, međutim, nije falio za najveću investiciju u Mornaricu VCG – remont luksuzne jahte Jadranka radi „državnog protokola”. Jadranku je 1976. naručio Tito, uz sugestiju Branka Mamule, tadašnjeg šefa jugoslovenske mornarice, sa salonima, apartmanima za noćenje, unikatnim posuđem od srebra i najboljeg porcelana, enterijerom od slonovače i mahagonije, skupocjenim slikama. Sada Jadrankom plove naši stratezi iz Savjeta za odbranu i bezbjednost, opslužuje ih desetočlana vojna posada a ministar Vučinić i Samardžić su zaduženi da njom raspolažu.
Poređenja radi: cjelokupno brodovlje Mornarice VCG dobija mjesečno sljedovanje od 1.000 litara goriva, što je količina koju Jadranka proguta za par sati „protokolarne” plovidbe!
KONFLIKT INTERESA: U takvoj konstelaciji viceadmirala Dragana Samardžića šalju u Odbor direktora Montenegro Difens Industri.
MDI tradicionalno uživa državnu protekciju i lider je na domaćem tržištu naoružanja i opreme. O profitnim stopama u branši svjedoči podatak da je u Registru za obavljanje spoljne trgovine naoružanjem,vojnom opremom i robom dvostruke namjene Ministarstva ekonomije Crne Gore prijavljeno još 17 drugih firmi.
Ukupan crnogorskih izvoz vojnih materijala 2009. bio je osam miliona eura, od čega je Ministarstvo odbrane eksportovalo manje od polovine – 3,6 miliona eura. U istom periodu uvezeno je naoružanja i vojne opreme za 7,48 miliona eura (2008. čak 17,2 miliona), što premašuje deklarisani uvoz za VCG ili Upravu policije, jer je oko polovina importa u stvari reeksport naoružanja iz država regiona u treće zemlje.
Ministarstvo odbrane je od 2006. do novembra ove godine izvozom „viškova” VCG prihodovalo ukupno preko 14,6 miliona eura, od čega je naplaćeno 12,6 milona. Međutim, Državna revizorska institucija je 2008. utvrdila da ministar Boro Vučinić, kao odgovorno lice, krši zakon i zloupotrebljava službeni položaj.
Prihodi Ministarstva odbrane od prodaje naoružanja i vojne opreme nijesu bili evidentirani u Glavnoj knjizi Trezora Ministarstva finansija, niti su deponovani na za to predviđeni račun. Utvrđeno je da su novcem odobrenim budžetom raspolagali ministar Vučinić i njegov tadašnji zamjenik Samardžić „u svojstvu službenika za ovjeravanje”.
Vučinić je, pozivajući se na svoju Uredbu o povjerljivim nabavkama predmeta i usluga od posebnog značaja za odbranu – a ona je još uvijek na snazi – direktnim pogodbama kupovao i „vojne tajne” poput suvenira, avionskih karata ili teretane, ne raspisujući Zakonom o javnim nabavkama obavezujuće tendere.
No, zbog toga nije imao posljedice. Naprotiv, mogućnosti zloupotreba kroz trgovinu efektivima VCG se multiplikuju – ministar Vučinić i njemu formacijski podređeni viceadmiral Samardžić samostalno utvrđuju „viškove” VCG za prodaju koji se uglavnom liferuju preko firme MDI.
Vladimir JOVANOVIĆ
HORIZONTI3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice