Povežite se sa nama

MONITORING

Adut i za političke procese

Objavljeno prije

na

Prošla godina protekla je u znaku pravničkih nadmudrivanja između Srbije i Crne Gore oko kontroverznog pljevaljskog biznismena Darka Šarića, optuženog u Srbiji za šverc ogromnih količina kokaina. Ova godina je počela slično, samo što je sada u pitanju Veselin Vukotić, kojem se na dušu stavlja nekoliko likvidacija, a koga potražuju vlasti iz Podgorice.

Posljednjeg dana prošle godine objelodanjeno je da je Vukotića, plaćenog ubicu nekadašnje Službe državne bezbjednosti Jugoslavije, policija uhapsila u Novom Sadu po potjernici Crne Gore gdje je osuđen zbog ubistva. Kotorski sud Vukotića je osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva pomorca Duška Boškovića 1997. godine u diskoteci u Prčanju, nadomak Kotora, i ranjavanja Vladimira Pavićevića.

Poslije hapšenja je, kako je pisao beogradski Blic, Vukotiću određen ekstradicioni pritvor. Na osnovu sporazuma o izručenju sopstvenih državljana, on je po isteku pritvora trebalo da bude izručen Crnoj Gori, koja je za njim raspisala Interpolovu potjernicu.

,,Biće izručen Crnoj Gori, od koje se sada očekuje veće zalaganje na hapšenju onih čije izručenje zahtijeva Srbija,” kazao je tada izvor iz srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Ispostavilo se, međutim, da je Veselin Vukotić, ubrzo pušten. Pošto ga je istražni sudija u Novom Sadu saslušao, konstatovano je da ne postoji osnov za određivanje pritvora, jer će Vukotiću Viši sud u Novom Sadu suditi u ponovljenom postupku za djelo za koje je osuđen u Crnoj Gori.

Tri nedjelje kasnije, vlasti Crne Gore su zvanično zatražile od Srbije izručenje Vukotića. Ministarstvo pravde Srbije je na to odgovorilo da će molbu za izručenje, ukoliko je bude dobilo, uputiti na razmatranje nadležnom sudu u Novom Sadu, koji je jedini ovlašćen da odluči o zahtjevu za ekstradiciju Vukotića.

Za ime Nikšićanina Veselina Vukotića javnost u Jugoslaviji prvi put čula je poslije ubistva u beogradskoj diskoteci Nana marta 1990. Tada je ubijen Andrija Lakonić Laki, bokser iz Nikšića. Samo mjesec dana prije toga u Briselu je likvidiran albanski emigrant Enver Hadriju. Belgijske vlasti su za taj zločin sumnjičile kako Vukotića, tako i Lakonića i Darka Ašanina.

Za ubistvo Lakonića operativci beogradske policije sumnjičili su Vukotića i Ašanina. Tokom suđenja Ašanin je oslobođen krivice, dok je Vukotić bio van domašaja, jer je od dana ubistva bio u bjekstvu. Vukotić je tada, kako se sumnjalo, pobjegao u Sjedinjene Američke Države, a kako su ovih dana pisale beogradske Večernje novosti potom i u Crnu Goru. To se ispostavilo tačnim, a poslije ubistva u Prčanju 1997. ponovo mu se gubi trag.

Devet godina kasnije, februara 2006. godine, uhapšen je na madridskom aerodromu Barahas, po potjernicama tri zemlje – Belgije, Srbije i Crne Gore. Španci su ga predali Belgijancima.

Poslije dvije godine, provedene u belgijskom zatvoru, pušten je da se od optužbi brani sa slobode, uz kauciju. Ipak, lisice mu nisu skinute, već je odmah izručen Beogradu zbog izdržavanja kazne za ubistvo pomorca Boškovića.

,,Pod uticajem određenih funkcionera SPS-a, Vukotić je ekspresno dobio srpsko državljanstvo, čime se osigurao od izručenja Crnoj Gori,” naveo je odmah poslije hapšenja izvor Blica iz vrha MUP-a Srbije.

Ima mišljenja i u Beogradu i u Podgorici da bi Vukotić mogao biti uskoro upotrijebljen kao poseban adut u nekom političkom ili sudskom procesu protiv crnogorskih državnih čelnika ili crnogorske državne administracije. Navodno, mnogi su veoma zainteresovani za to i kome bi Vukotić mogao da bude koristan, pošto je bio spreman da po nalogu Udbe odradi mnoge prljave poslove.

Beogradske Večernje novosti pišu da su određeni mafijaški krugovi u Crnoj Gori spremili likvidaciju Vukotića, čim bude izručen Podgorici. Navodno, do ovih saznanja došle su obavještajne službe, koje sa istražnim organima rade na obezbjeđivanju Vukotića, kao ključnog svjedoka protiv ,,duvanske mafije”.

Vukotić, prema mnogim procjenama, nije bezbjedan, život mu je ugrožen i okružen je jakim obezbjeđenjem. Na njegovu glavu jurišaju mnogi, ali je u ovom trenutku u njega uperena cijev nekadašnjeg jakog duvanskog kartela, čije su uhodane kanale preuzeli narkobosovi poput Darka Šarića, tvrde Novosti.

Prema ovoj verziji, Vukotić bi mogao da bude jedan od ključnih svjedoka u istrazi krijumčarenja cigareta na prostorima Balkana i Apeninskog poluostrva. Novosti saznaju da su u ovom trenutku za njega, zbog švercerskih kanala, zainteresovani ne samo crnogorski i srpski istražni organi, već i određene strane obavještajne službe.

Nema sumnje da je Vukotić jedan od glavnih aktera mnogih krupnih događanja unazad 20 godina, počev od šverca cigareta pa do mnogobrojnih još nerasvijetljenih likvidacija. On bi mogao, a određena saznanja govore da već razgovara sa istražnim organima na tu temu, da do kraja dovede proces u Italiji, koji se vodi protiv krijumčara cigareta, piše list.

To je posebno interesantno, jer su iz određenih razloga do danas neka imena ostala van optužnice zbog manjka dokaza, a Vukotić bi mogao da i taj problem riješi. Sve je više i saznanja da su tadašnje švercerske kanale kasnije naslijedili narkobosovi poput Darka Šarića, ali i članova grupe Amerika, pišu Novosti.

Da Vukotić zna mnogo o švercu duvana tokom devedesetih, kojeg su pratila i spektakularna do danas nerazjašnjena ubistva, moglo se naslutiti i iz svjedočenja Ratka Kneževića u istrazi o zagrebačkoj likvidaciji Iva Pukanića. On je naveo da su se Vukotić i Pukanić sreli i da mu je Nikšićanin rekao da je dobio nalog da ubije njega i Kneževića.

Prema Kneževićevim tvrdnjama, Vukotića su angažovali Milo Đukanović i Stanko Subotić Cane. Sam Vukotić na ovu temu se nikada nije oglasio, ali jeste pisao Novostima početkom 2008. iz briselskog zatvora Sen Žil. U pismu je, pored ostalog, tvrdio da mu je u zamjenu za oslobađanje od optužbi za ubistvo Envera Hadrijua, nuđeno svjedočenje u Hagu protiv Slobodana Miloševića.

Vukotić je na suđenju Slobodanu Miloševiću pomenut kao vlasnik novosadskog kazina MR Rojal u kome su organizovani tajni sastanci mafije i tadašnjih političara, kao i da je bio blizak sa Markom i Marijom Milošević. Zaštićeni svjedok, na koga je računalo haško tužilaštvo, svojevremeno je radio kod Vukotića i kao takav je bio više nego interesantan tužiocima.

Veselin Vukotić mnogo zna. Ako je tačno da je bio važna karika u švercu duvana koji je cvjetao devedesetih godina i zbog čega se sada vodi više sudskih procesa u Srbiji i Italiji, grupi oko Stanka Subotića i Mila Đukanovića, Vukotić teško može biti svjedok-saradnik, jer je pravosnažno osuđen za ubistvo Boškovića u prčanjskoj diskoteci.

Novosadski sudija Svetlana Tomić-Jokić je kazala kako još nije riješeno da li će početak suđenja Vukotić dočekati na slobodi ili će mu biti određen pritvor.

,,Tužilac je tražio da mu bude određen pritvor, a vanraspravno vijeće će narednih dana donijeti odluku da li će, nakon što je dozvoljeno da mu bude suđeno iz početka, ići u pritvor ili ne”.

Ćelija u zatvoru Spuž, namijenjena Vukotiću, po svemu sudeći, još dugo će ostati prazna. To nije prijatno mnogima u Podgoricu, koji strahuju od onog što Vukotić zna.

Pravne zavrzlame

U vrijeme raspisivanja potjernice za Vukotićem, Srbija i Crna Gora su bile jedna država, pa je srpski sud, po Vukotićevom mjestu boravka u Novom Sadu, bio nadležan za izvršenje kazne. Poslije godinu dana provedenih iza zidina, avgusta 2009, zbog zdravstvenih problema prebačen je na Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici, gdje je operisan. Kada se oporavio prekinuto mu je izdržavanje kazne. U međuvremenu, preko advokata, podnio je zahtjev da mu se ponovo sudi za ubistvo Duška Boškovića, ali u Srbiji. Po zakonu, svako protiv koga je donijeta presuda u odsustvu, što je slučaj sa Veselinom Vukotićem, ima pravo da traži ponavljanje postupka onog trenutka kad postane dostupan sudu. Postupak se ponavlja bez obzira na to da li je presuda pravosnažna ili ne.

U većini slučajeva sudovi prihvataju zahtjeve okrivljenih. Tokom ponovljenog postupka, optuženi ima pravo da postavlja pitanja svjedocima, predlaže nove svjedoke, kao i nove dokaze. U slučajevima kad je pravosnažnom presudom obuhvaćeno više osoba, onda se postupak sprovodi samo u odnosu na onoga ko je tražio ponavljanje, jer je već utvrđeno šta su drugi radili.

Advokat Vukotića, Zdenko Tomanović, tvrdi da je Belgija Vukotića izručila Srbiji pod uslovom da mu se u Srbiji ponovo sudi za ubistvo Boškovića. Tomanović objašnjava da to znači da Srbija, zbog suđenja za isto djelo, Vukotića ne smije da izruči nijednoj zemlji, pa ni Crnoj Gori.

Prema nekim tumačenjima, da li će i kada Vukotić biti poslat na izdržavanje jedine pravosnažne presude za ubistvo, izrečene u Crnoj Gori, zavisiće od brzine rada istražnih organa u Srbiji. Ukoliko bude dokazano da je ubio Lakonića, Crnoj Gori će biti izručen tek poslije izdržane zatvorske kazne. U suprotnom, biće predat čim se istraga i suđenje, ako ga i bude, završe.

Vukotić je i prije prednovogodišnjeg hapšenja u Novom Sadu, a naročito poslije oktobarskog potpisivanja sporazuma Srbije sa Crnom Gorom o međusobnom izručenju osumnjičenih za organizovani kriminal, postao kamen spoticanja saradnje zvaničnog Beograda i Podgorice. Njegovo ime se, naime, našlo na prvom spisku osoba čije je izručenje zatražila Crna Gora.

,,Srbija je zamjerala Crnoj Gori što ne hapsi glavnog Šarićevog saradnika Gorana Sokovića, protiv kog se vodi postupak u Beogradu. Neformalno, Crna Gora je na to odgovarala upravo imenom Veselina Vukotića, zamjerajući Srbiji što mu je dala državljanstvo i pustila ga iz zatvora” – kazao je u prvoj reakciji na hapšenje Vukotića izvor Blica iz vrha MUP-a.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo