MONITORING
Odmor kod ANB

Ne moramo brinuti gdje i kako da predahnu najviši državni funkcioneri, jer sebi mogu priuštiti besplatne aranžmane na moru ili planini u deluks objektima na račun poreskih obveznika.
Tu su i rezindencijalne vile u glavnom gradu, pa začas u njih mogu uskočiti da bi ogranizovali kakav parti ili se u blagodatanoj izolaciji koncentrisati na donošenje mudrih odluka. No, ukoliko su voljni saslušati savjet, u nekim od tih objekata bi valjalo paziti što i sa kim rade, jer njima zapravo gazduje tajna služba.
Agencija nacionalne bezbjednosti (ANB), naša reformisana i Vladanom Jokovićem podmlađena Udba, firma je sa tradicijom snimanja … hm… intime odgovornih drugova i drugarica koja je antologijski opisana u filmu U ime naroda Živka Nikolića.
PAZI, SNIMA SE: Od toga vremena se malo što suštinski promijenilo – i na sajtu ANB-a naglašavaju istorijski kontinuitet, Udbe se ne odriču – a rezidencijalnim objektima, koji nijesu nadležnost ANB-a, gazduju Uprava za imovinu i MUP, što se, nolens volens, svodi na isto, pa savjet glavarima i glavarkama glasi: „Tišina, snima se”.
Krenimo redom. Nekadašnja Uprava za zajedničke poslove državnih organa se od 2009. zove Uprava za imovinu i dio je Ministarstva finansija, na čijem je čelu donedavno bio dr Igor Lukšić. Za šefa Uprave za imovinu postavili su Melvudina Nuhodžića, ne toliko eksponiranog, koliko bitnog igrača u vrhu DPS-a. Nuhodžić je član Predsjedništva partije, šesnaestočlanog ol-starsa DPS-a. Predsjednik je i Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore i u tom svojstvu ima pokriće (stručan naziv:„legendu”) za linkove prema ANB-u.
Zimus se Vlada preselila u novu zgradu, no Nuhodžića i njegovu Upravu za imovinu su ostavili u Dva sanduka, kao, uostalom, još tuce vladinih agencija, organa i uprava, jer DPS-u treba još plaćati milionske stanarine novcem poreskih obveznika. Jesu li Dva sanduka državna ili partijska imovina? – o tome traje jalova rasprava od početka 1990-ih a Nuhodžićeva uprava još nije popisala državnu imovinu, niti joj se žuri, iako je to njena zakonska obaveza.
Pa Nuhodžić iz Uprave za imovinu plaća Nuhodžiću iz DPS-a stanarinu! To je više do groteske, jer sada ne znamo što je imovina države Crne Gore, ali što su rezidencijalni objekti i ko ih koristi – to znamo, jer je sve to uredno regulisano aktom koji je proljetos potpisao tadašnji premijer.
Milo Đukanović je, naime, utvrdio da uz Plavi dvorac na Cetinju, kao rezidenciju predsjednika Filipa Vujanovića, postoje i „gostinjske vile sa pratećim sadržajima”. To su: u Podgorici Vila Gorica i Vila Ljubović, u Miločeru Vila Topliš, na Žabljaku Vila Žabljak i Vila Jelika, u Herceg Novom Vila Njivica, u Budvi Vila Gorica i Vila C. Tu je i jahta Jadranka.
KLIJENTELA: Vila Gorica u Podgorici je trospratna građevina od 1.850 kvadrata, napravljena ranih 1950-ih.
Podgorička Vila Ljubović – koristi je ANB – napravljena je mimo postojeće građevinske dozvole, koja je izdata za objekat od 106 kvadrata u naselju Ljubović. No, ANB je izgradila objekat od 258 kvadrata, pa u katastru sada stoji „opis tereta” – za 152 kvadrata „nema dozvolu”.
Vila Topliš u Miločeru ima 290 kvadrata i izgrađena je 1938. godine. Dugo je bila zapuštena, ali se sada obnavlja u velikom stilu; sanirane su instalacije i parking za 160.000 eura, nekoliko „valnes” firmi – koje se bave ugradnjom parnih kupatila, hidro-masažnim kadama i bazenima, dostavljaju i vodene krevete za naše razmažene državnike, itd. – opremile su Vilu Topliš i taj podatak stavile na svoju „referentnu listu”.
Početkom 1970-ih je napravljena Vila Njivice, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od 1990-ih crnogorske policije. Redovni klijent je tokom ljetnje sezone Filip Vujanović.
Uredbom o uslovima i načinu korišćenja objekata za reprezentativne potrebe u svojini Crne Gore (Sl. list Crne Gore, br. 31/10 od 4. juna. 2010) precizirao je Milo Đukanović da ove objekte po funkciji sada mogu koristiti: Filip Vujanović, zatim predsjednik i potpredsjednici parlamenta Ranko Krivokapić, Željko Šturanović i Rifat Rastoder; Igor Lukšić, njegovi vicepremijeri Duško Marković i Vujica Lazović i svi ministri; slijede, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, predsjednik Ustavnog suda dr Milan Marković, vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, specijalna tužiteljka za borbu protiv organizovanog kriminala Đurđina Ivanović; tu je i direktor ANB-a, naravno.
Od ukupno devet reprezentativnih objekata i „gostinjskih vila sa pratećim sadržajima”, Đukanović je propisao da sa njih tri gazduje ANB: podgoričkom Vilom Ljubović, budvanskom Vilom Gorica i žabljačkom Vilom Jelka.
Nuhodžićeva uprava gazduje vilama Gorica u Podgorici, Topliš u Miločeru, Žabljak na Žabljaku i Njivica u Herceg Novom, dok Ivan Brajović, ministar unutrašnjih poslova, raspolaže Vilom C u Budvi. Ministar odbrane, Boro Vučinić gazduje jahtom Jadranka.
Za razliku od pobrojanih, svi ostali državni funkcioneri moraju u red ukoliko žele da naprave žurku ili da se u rezidencijama i vilama opušte na račun poreskih obveznika. Uredbom o uslovima i načinu korišćenja objekata… propisano je da ih „mogu koristiti i državni organi, organi državne uprave, Centralna banka, Državna revizorska institucija i javne službe čiji je osnivač Crna Gora uz saglasnost Uprave za imovinu, Agencije nacionalne bezbjednosti, Ministarstva za unutrašnje poslove i javnu upravu i Ministarstva odbrane”.
„I DRUGI PRIJEMI”: Đukanovićeva uredba propisuje da objekti „služe za reprezentativne i protokolarne potrebe, održavanje službenih sastanaka, razgovora sa delegacijama iz zemlje i inostranstva, održavanje svečanosti povodom jubileja, uručivanja državnih nagrada, dodjele odlikovanja i drugih priznanja, svečanih i drugih prijema”.
Što su propisani „svečani” a što „i drugi prijemi”, te da li su za njih stvarno potrebne i „gostinjske vile sa pratećim sadržajima”?
„Potreba za korišćenjem objekata za reprezentativne potrebe najavljuje se organu koji sa njima upravlja i daje na korišćenje najkasnije 24 sata prije potrebe za njihovo korišćenje”, piše u čl. 9 Uredbe o uslovima i načinu koriščenja… Na primjer, Vesna Medenica, nekadašnja pionirska skijaška nada, obrati se „organu”, Vladanu Jokoviću kratkim i jasnim objašnjenjem: „i drugi prijemi”. I ovaj joj – šta ćeš, propisi su propisi – da ključ apartmana u žabljačkoj Vili Jelka. Pa će, pretpostavimo, o nezavisnosti sudstva Medenica u zimskoj idili tamo voditi dubokoumne razgovore sa drugom klijentelom, „skijašima” iz ANB-a.
Jer, gore je komotno, ima dosta mjesta. Vila Jelka je i prije 2009. bila pod ingerencijom ANB. Glavni objekat je veličine 500 kvadrata, plus dvospratna „gostinjska” kuća od 100 kvadrata, plus „dvorište” a u katastru se vode kao,,zgrade u ugostiteljstvu i turizmu”.
ĐE SI BIO, DIREKTORE: ANB, naime, može u svojim „gostinjskim vilama sa pratećim sadržajima” obavljati i „ugostiteljske i druge usluge” koje se „pružaju uz naknadu, prema cjenovniku usluga”. Ni to nije groteska, jer u Đukanovićevoj uredbi piše da cjenovnik o „ugostiteljskim i drugim uslugama” autonomno „utvrđuju organi koji objekte daju na upravljanje i korišćenje”.
Jesu li to tržišni ili netržišni cijenovnici ANB-a, ko i kako barata sa eventualnim profitom ili ko i kako pokriva eventualne gubitke „ugostiteljskih i drugih usluga” tajne službe? – o tome se ništa ne zna.
Prema Zakonu o ANB, podsjetimo, direktor Vladan Joković ,,odgovara za namjensko korišćenje budžetskih i drugih sredstava”. Da poslije ne bude kao U ime naroda:
„Đe si bio, direktore?”
„U Kinšasu”.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije