INTERVJU
AIDA ĆOROVIĆ, AKTIVISKINJA ZA LJUDSKA PRAVA I ISTORIČARKA UMJETNOSTI: Kriminalna grupa vlada Srbijom i koristi neofašitičke metode da bi opstala na vlasti
Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Iza murala ratnom zločincu Ratku Mladiću prvenstveno stoje država Srbija, njen predsjednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandr Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe, koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika
MONITOR: Gestom pred muralom Ratka Mladića u centru Beograda, pokazali ste da tema ratnih zločina u Srbiji nije završena. To, pokazuje i „druga strana“. Kakvom raspletu se nadate?
ĆOROVIĆ: Daleko od toga da je tema ratnih zločina završena u Srbiji, čak mislim da je ona tek postala aktulena i da nas očekuje rasplet koji neće biti lak. Srpske vlasti su se do sada, uglavnom, tom temom bavile rubno i samo po potrebi da se skrene pažnja s nekih, u datom trenutku, bitnijih tema. Nakon ubistva Zorana Đinđića, suočavanje sa prošlošću stavljeno je na led. Bilo je pokušaja i kada je Boris Tadić bio predsednik Srbije da se ove bolne teme vrate u žižu javnosti, kroz različite regionalne projekte, poput sastanaka kroz Igmansku inicijativu ili REKOM. Nažalost, sve se uglavnom svodilo na deklarativno iskazivanje dobre volje, a dolaskom na vlast onih koji su rat kreirali, podsticali i finansirali, očekivano, krenula je svojevrsna inverzija da se od ratnih zločinaca stvore heroji.
MONITOR: Mural posvećen Mladiću danima čuvaju mladići koji kažu da „čuvaju svoj kraj“, a napravili su i transparent u kojem tvrde da su „poklonili umjetničko djelo“. Vi ste im se obratili na nedavnom protestu „Mural mora pasti“. Neki od njih ne djeluju ni punoljetno?
ĆOROVIĆ: Niti oni čuvaju „svoj kraj“, niti je ta odvratna „kreacija“ umetničko delo. To je sve suprotno od umetničkog dela (ipak je to moja struka), to je ogoljena profašistička propaganda. Čak i da je mural urađen daleko kvalitetnije, sadžaj ga diskvalifikuje za bilo kakvu diskusiju.
Iza murala prvenstveno stoji država Srbija, njen predsednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika.
Što se tih momaka članova tzv. „Narodnih patrola“, „Levijatana“ i sličnih njima, matrica je vidljiva iz aviona: to su deca s društvenih margina, najčešće iz disfunkcionalnih porodica, nevoljena i lišena svakog poštovanja unutar porodice. Ova vlast im daje privid da su u nečemu važni, a zauzvrat dobija ogromnu lojalnost i posvećenost svim planovima njihovih šefova. Mi sa levog spektra društva mogli bismo ponešto iz toga da naučimo o animiranju i organizovanju mladih. I da radimo na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja mladih ljudi, koji su prepušteni na nemilost društvenim kataklizmama.
MONITOR: Skupština Srbije je 2010. godine donijela Deklaraciju o Srebrenici, pozivajući se na presudu Međunarodnog suda pravde. Tada poslanički odbor SNS-a nije podržao Deklaraciju, ali jeste SPS-PUPS kao dio vlasti. Kakva je danas kalkulacija u pitanju?
ĆOROVIĆ: Kalkulacije su nedvosmislene. U vreme kada je ta Deklaracija doneta, na vlasti je bila Demokratska stranka, ali i SPS koji je odavno, pre svega interesna grupa kojoj je važno da ima dostupnost novcu i političkom uticaju. Kada su na vlast opet došli radikali – neka nas ne zavaraju drugačije ime i skupa odela, mentalna i moralna matrica se nisu promenili – Srbija se vratila ratnohuškačkom narativu, a sve vrednosti iz 90-ih, počele su da se vraćaju na velika vrata. U trenutku kada Vučić preuzima u potpunosti vlast, kratko je trajala koketerija sa EU i SAD, ali, sve je vidljivije bilo njegovo snažno vezivanje za Rusiju i Putina. Budući da je Vučić potekao iz desničarskog, navijačkog i kriminalnog miljea, on se vratio svojim korenima i vrednosnom sistemu koji ga je oblikovao, te sada i ne pokušava da sakrije da on lično stoji iza promocije lika i dela osuđenog ratnog zločinca. Bez zadrške, mogu da kažem da u Srbiji vlada kriminalna grupa koja koristi neofašitičke metode da bi ostala na vlasti.
MONITOR: Obratili ste i opoziciji koja se dosta čuva teme na koju ste Vi reagovali. Neki od opozicionara su se pojavili na protestnim skupovima. Da li su ratni zločini iz 1990-ih i dalje tema na kojoj se dobijaju ili gube glasovi ili je to, kako neki tvrde, nešto što veliku većinu glasača više ne opredjeljuje?
ĆOROVIĆ: Postoje teme u Srbiji koje su tabuizirane i koje ni pozicija ali ni opozicija ne žele u javnom diskursu. To su teme koje se odreda tiču onoga što se dešavalo 90-ih ili su direktne posledice „ratova koje Srbija nije vodila“. Pre svega, mislim na odgovornost Srbije za rat u bivšoj Jugoslaviji, mislim na priznavanje ratnih zločina i otklon od ratnih zločinaca, na priznavanje nezavisnosti Kosova – koje je trenutna vlast preuzela i obećala međunarodnoj zajednici.Tu je i pitanje RS i stalne destabilizacije BiH od strane beogradskog potrčaka i izvođača prljavih poslova Milorada Dodika, mislim i na pokušaje destabilizacije Crne Gore, ali i stalne i planirane incidente vezane za etničke manjine u Srbiji.
Srbija je opterećena nepodnošljivim balastom i niko takvu odgovornost ne želi za sebe. Aleksandar Vučić je uspevao (dobrim delom zbog sporosti i nezainteresovanosti EU institucija i Trampove ere u SAD), da pliva u mutnim vodma međunarodne politike i da odugovlači ono šta je međunarodnoj zajednici obećao pre više od deset godina, a sve to mu daje manevarski prostor da jača desnicu i pravi različite krugove samoodbrane. Opozicija ćuti, jer je jasno da će se obraćati nacionalistički opredeljenom biračkom telu. U takvoj konstelaciji snaga, gromoglasno ćutanje i stavljanje važnih tema pod tepih čini se kao mudra taktika, ali ja se bojim da đubre koje sklanjamo ustranu, ima tendenciju da nas zatrpa u jednom trenutku. Deo opozicije koji nedvosmsileno iskazuje stavove protiv ratnohuškačkog narativa je jako mali i bez većeg uticaja, ali važno je da postoji. Tu su, na koncu ili pre svega, građananke i građani i to mi uliva nadu da je antifašistički ustanak naroda u Srbiji moguć.
MONITOR: Da li vas je izenadila poruka Patrijarha Porfirija povodom godišnjice stradanja Vukovara, izrečena u Zagrebu?
ĆOROVIĆ: Mogu krvlju da potpišem to što je sada rekao o poštovanju vukovarskih žrtava. Problem je nesklad imeđu reči i dela. Kako da verujem rečima Srpskog patrijarha, ako znam da istovremeno deli ordenje ljudima koji su direktni kreatori razaranja tog istog Vukovara!? Zašto ordenje Vučiću ili Miloradu Vučeliću? Zašto mešanje u unutrašnje stvari Crne Gore i potpirivanje vatre u susedstvu? Zašto stalno dolivanje benzina oko RS i destabilizacija BiH? Zašto ćutanje Patrijarha i vrha SPC na mnoge druge pogrešne stvari koje dolaze od stane vlasti u Beogardu i permanentno sejanje mržnje i razdora, kako u zemlji, tako i u regionu.
Da, bravo za reči, ali SPC je kao važna institucija i društveni činalac pokazala da je sveopšte i sveprožimajuće licemerje njen modus operandi.
MONITOR: U izvještaju Visokog predstavnika Kristijana Šmita izrečena je nepovoljna ocjena situacije u BiH, uz pretpostavku da bi RS mogla da se odvoji i bez formalnog otcjepljenja. Kako vidite situaciju u BiH?
ĆOROVIĆ: BiH je svih ovih godina nakon rata, nefunkcionalna država. Nekad, imam utisak da uopšte nije država, već prćija nekolicine nacionalističkih i kriminalnih krugova. Naravno, pre svega mislim na Milorada Dodika i sve ono što vlast (ali i veliki broj građana) u RS radi i na dvojicu drugih lidera. Smatram da je međunarodna zejednica u velikom delu odgovorna za ovako katastrofalno stanje u regionu. Birali su i podržali pogrešne partnere, olako shvatali ono šta se desilo ovom regionu pre 30-ak godina i na izvestan način ih smataram i saučesnicima za razaranja koja su se desila tokom rata, ali i za sve što se dešava danas.
Mi koji želimo da na prostoru bivše domovine dođe do korenitih promena, moramo stvoriti prostor za solidarnost i, oslonjeni na sopstvenu snagu i rešenost da na Balkanu stvorimo nove paradigme, početi da gledamo i koračamo u istom pravcu. Takav put je najteži, ali samo takav put je pravi, autentičan. Citiraću generala Blagoja Grahovca: nas čeka sveopšti antifašisički ustanak naroda na ovim prostorima i već danas taj ustanak mora da počne.
Kvaziopozicione stranke razaraju građanski blok
MONITOR: Čak i u velikom dijelu „kvalifikovane“ javnosti u Srbiji dominira stav da je „slučaj Mladić“ i ono što on simbolizuje sporedno pitanje ili da je riješeno jer je Mladić osuđen na doživotni zatvor. Vi, očigledno, ne dijelite te stavove?
ĆOROVIĆ: Sada je jasno izašlo na videlo da su pitanja ratnih zločina i zločinaca crvena linija koja Srbiju odvaja od civilizovanog sveta. Neshvatljivo je da se uopše polemiše o tome ili da neko misli da nije dobro pred izbore govoriti o ovoj temi. Nezamislivo mi je da neko hoće da podigne svoj dom na tuđem grobu i kostima nevinih ljudi, da se relativizuju zločini koje su počinili srpska vojska i policija, podurpti paravojnim i parapolicijskim formacijama, a sve pod dirigentskom palicom političkih elita iz Beograda. Srbija svoj dom i budućnost gradi na takvim temeljima.
Upravo zato što dolazi do bazičnog nerazumevanja ove teme, reakcije su iznimno polarizovane. Krajnje negativne, kada dolaze od vlasti i njihovih privezaka, pune laži i spinova, što je očekivano. Podrška dolazi od strane antifašista, pojedinaca i organizacija civilnog društva – iz Srbije i iz regiona. Ima i reakcija koje su neka vrsta relativizacije i omalovažavanja onoga što smo Jelena Jaćimović i ja uradile. Mnogo je kakofonije u tim komentarima, zamena teza i neistina, što je takođe očekivano, ali nije baš prirodno kada dolazi od strane koja bi trebalo da bude saveznička. Mislim da je to malograđanska zavist, usled sopstvene aktivističke i moralne imoptencije. Vrlo je prisutan i spin da sam Vučićeva plaćenica, a dolazi od onih koji su na razne načine Vučićevi saradnici ili partneri. Pre svega mislim na kvaziopozicione stranke koje se predstavljaju kao građanske i čiji je cilj stalno razaranje građanskog bloka.
Učinci medijske tmine
MONITOR: Aleksandar Vučić je pred sastanak sa Putinom, u razgovoru za ruske medije, izrazio veliku zabrinutost za mir na Balkanu i rekao da će se protiv mogućih sukoba boriti svim sredstvima. Kako to razumijete?
ĆOROVIĆ: Izjava je cinična, bezobrazna i uvredljiva čak i za pileći mozak! Onaj koji svih ovih godina poliva benzin i u napadima histerije baca šibice na sve strane, želi da se pokaže kao mirotvorac. Vučićevi podržavaoci i glasači će prihvati svaku nebulozu, jer su ozračeni toksičnim sadržajima koji svakodnevno dolaze sa TV Pink i TV Happy. Tu je, naravno, i RTS koji uvijenije i nešto umivenije vrši istu indoktrinaciju. U Srbiji vlada medijska tmina. Makar 90 posto ljudi u ovoj zemlji nema ni blagu predstavu šta se dešava. Posle decenija trovanja, zaglupljivanja i indoktrinacije, Srbija ima građane koji više veruju televizijama i Vučićevim bezočnim lažima, nego sebi.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Nije poenta da padne prezime
Objavljeno prije
6 danana
6 Marta, 2026
Spektakularno hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio
MONITOR: Brat Mila Đukanovića, Aleksandar, ime pominjano u milionskim aferama, uhapšen je nakon što mu je tokom pretresa imovine pronađeno oružje. Vladavina prava funkcioniše, ili?
DABIŽINOVIĆ: Hapšenje Aca Đukanovića ne treba čitati kroz to da li je neko našao oružje, nego kroz pitanje: da li institucije imaju snage da uđu u zonu koja je decenijama bila politički zaštićena? Bojim se da ovdje nije riječ o vladavini prava. Nije poenta da “padne” prezime, nego da se standard primijeni na sve: na stare centre moći, ali i na nove. Ako se ovo završi kao “jedno spektakularno hapšenje”, a paralelno ne vidimo dosljedne postupke prema ljudima bliskim aktuelnoj vlasti, onda to nije vladavina prava nego promjena mete.U javnosti prezime Đukanović je vezano za mnogo krupnije teme: političko-ekonomsku moć, privilegije, mreže, finansijske tokove. Zato je ključno: da li će sistem ići dalje od oružja ka suštini zarobljene države: novac, veze, uticaj, institucije. Ako se ne otvore ta pitanja to djeluje kao kontrolisana demonstracija sile, a ne demontaža sistema.
Ako političari unaprijed presuđuju, likuju ili koriste slučaj za dnevnu mobilizaciju i dozu izbornog marketinga, to je znak da institucije služe političkom narativu, a ne pravdi.
Ovo hapšenje je test, ne dokaz da je pravda dostižna a pravo primjenjivo u svim primjerima, onih onda i ovih danas. Biće dokaz vladavine prava samo ako se pretvori u princip: dosljednost, jednaki aršini, šire istrage i proces bez političkog trijumfalizma.
Ako ostane izolovani “trofej” i medijski događaj, onda gledamo političku dramaturgiju, a ne institucionalnu zrelost. Hapšenje može srušiti mit o nedodirljivosti, ali samo dosljedne institucije mogu promijeniti sistem koji je tu nedodirljivost proizvodio.
MONITOR: Vidite li nešto znakovito u Đukanovićevom hapšenju, jednom u nizu nakon bjekstva Miloša Medenice?
DABIŽINOVIĆ: Može se uočiti jedan važan pomak: urušava se percepcija nedodirljivosti ljudi koji su bili dio političko-pravosudnog vrha države. To je psihološki i politički značajno, jer u društvima sa dugom tradicijom koncentrisane moći upravo ta percepcija nedodirljivosti održava sistem. Međutim, ti događaji više liče na pojedinačne pukotine u staroj strukturi moći nego na jasan znak da je sistem u potpunosti promijenjen.
Bjekstvo Miloša Medenice je pokazalo dvije stvari: da su otvoreni procesi protiv ljudi koji su nekada bili vrlo blizu vrhu institucija, ali i da su institucionalne slabosti duboke, dok odgovornost izmiče jer je moguće da neko ko je osuđen na deceniju zatvora napusti zemlju. Zato je važno ove slučajeve posmatrati kao indikator stanja institucija. Ako ostanu izolovani događaji, onda govore o sporadičnim lomovima unutar sistema. Ako postanu dio dosljedne i dugoročne prakse procesuiranja političko-ekonomskih mreža, onda bi mogli označiti početak stvarne promjene, što sumnjam da je stanje stvari trenutno. Za ljude u Crnoj Gori je važno da li će institucije pokazati kontinuitet i jednak odnos prema svim centrima moći.
MONITOR: Prošle sedmice obilježena je godišnjica zločina u Štrpcima. Mijenja li se šta kad je u pitanju suočavanje sa prošlošću?
DABIŽINOVIĆ: I nakon više od tri decenije od tog zločina, teško je reći da je došlo do suštinske promjene. Ono što vidimo uglavnom su komemoracije, saopštenja i simbolična priznanja, ali mnogo manje sistemske spremnosti da se odgovornost za ratne zločine dosljedno istraži i politički artikuliše. Zločin u Štrpcima je posebno bolan primjer jer pokazuje koliko je dugo trebalo da pravosuđe ozbiljnije počne da se bavi tim slučajem. Proces je bio spor, fragmentiran i često vođen pod pritiskom međunarodnih institucija. To govori da suočavanje sa prošlošću u Crnoj Gori nikada nije bilo rezultat jasne političke odluke države, već prije spore i često nevoljne institucionalne reakcije, iznuđena pod pritiskom.
Politički diskurs u regionu i dalje često relativizuje ratne zločine ili ih koristi za dnevne političke obračune, što dodatno otežava stvaranje prostora za suočavanje sa prošlošću. Aktuelne politike da svi brane svoje žrtve zloupotrebljavajući nacionalni identitet, udaljavaju nas od procesa utvrđivanja odgovornosti na svim nivoima. Bez političkog konsenzusa da su ratni zločini moralna i pravna granica preko koje društvo ne smije prelaziti, komemoracije ostaju važan čin sjećanja, ali ne i dokaz da je društvo naučilo lekciju. Zato se promjena neće mjeriti brojem godišnjica koje obilježavamo, brojem prisutnih predstavnika institucija sistema koji se u marketinške službe okoriste žrtvama i inicijativama civilnog društva, nego spremnošću države da dosljedno utvrdi odgovornost, prizna žrtve i jasno se distancira od politika koje su takve zločine omogućile.
MONITOR: Evropska komesarka Marta Kos saopštila je da je vrijeme da se počne sa razgovorima o ugovoru o pristupanju Crne Gore EU. Ličimo li na zemlju koja bi uskoro mogla ući u EU?
DABIŽINOVIĆ: Izjava Marte Kos je politički važna jer pokazuje da Evropska unija i dalje vidi Crnu Goru kao kandidata za naredno proširenje. Između političke poruke iz Brisela i stvarnog stanja u državi često postoji velik jaz. Formalno, Crnu Goru domaće i evropske politike vide odmaklu u pregovorima. Mislim da dužina ovog procesa pokazuje da suština evropskih integracija nikada nije bila u pregovaračkoj tehnici, nego u kvalitetu institucija – u vladavini prava, nezavisnosti pravosuđa, stabilnosti institucija i sposobnosti države da se odupre političkom uticaju i korupciji.
Ako pogledamo našu političku stvarnost, vidimo duboku polarizaciju, česte institucionalne blokade, spor tempo reformi i snažan politički uticaj na ključne državne strukture. Put do članstva ne zavisi toliko od političkih izjava iz Brisela koliko od toga da li će Crna Gora uspjeti da izgradi funkcionalne i stabilne institucije . EU se ne osvaja političkim pamfletima i licemerjem, nego dubokom transformacijom institucija – a taj proces u Crnoj Gori sabotiraju politike na vlasti i nekad i sad.
MONITOR: Koliko Evropa danas liči na Evropu?
DABIŽINOVIĆ: To je zapravo pitanje koliko još živi ideja na kojoj je ona nastala. Evropski projekat je poslije Drugog svjetskog rata nastao kao mirovni i antiratni projekat, zasnovan na uvjerenju da se sigurnost ne gradi kroz militarizaciju nego kroz saradnju, socijalnu pravdu i zaštitu ljudskih prava.
Danas Evropa sve češće progovara jezikom bezbjednosti, oružja i geopolitičkog nadmetanja. Rat u Ukrajini, Gazi, Iranu, globalne krize i rast autoritarnih politika gurnuli su u drugi plan neke od vrijednosti koje su činile moralnu osnovu projekta zvanog Evropa: kulturu mira, solidarnost, socijalnu državu i univerzalnost ljudskih prava. To ne znači da je ta ideja nestala, ali znači da je pod ozbiljnim pritiskom realne politike i straha. Mirovna politika se mjeri sposobnošću da čuva ljudsko dostojanstvo i u najtežim vremenima, da štiti civile, da brani međunarodno pravo i da ne prihvati rat kao normalno stanje svijeta. Kada ti standardi počnu da slabe, onda je legitimno pitanje koliko Evropa ostaje vjerna vlastitom identitetu. Zato danas možda više nego ikada vrijedi podsjećati da Evropa nije samo geografski prostor ili politička unija, nego prije svega etički projekt mira i ljudskih prava.Što je Evropa bliža militarizaciji i politici sile, to je dalje od ideje zbog koje je nastala.
MONITOR: Kako vidite odnos zemalja EU prema napadima SAD I Izraela na Iran i situaciju na Bliskom istoku?
DABIŽINOVIĆ: Reakcije pokazuju prije svega nedostatak političke autonomije Evrope. Evropski lideri formalno pozivaju na uzdržanost, diplomatiju i poštovanje međunarodnog prava, a u stvarnosti ostaju vezani za bezbjednosni okvir predvođen SADi NATO. Zbog toga ih čitam kao retoriku bez stvarnog političkog uticaja. Evropa govori jezikom međunarodnog prava, ali istovremeno prihvata geopolitičku logiku sile, što slabi njen kredibilitet kao prostora koji je nastao upravo na ideji mira i saradnje.
Iz antimilitarističke perspektive, problem je dublji od jedne konkretne krize. Evropa se sve češće ponaša kao akter koji reaguje na ratove, a ne kao politički prostor koji ih sprječava, ne štiteći vrijednosti na koje se poziva. Kada su vojne operacije dominantni jezik međunarodne politike, prostor za diplomatiju, međunarodno pravo i civilnu zaštitu nestaje .Ratna politika nije apstraktna strategija nego konkretna tragedija za civile, posebno žene, djecu i najranjivije zajednice. Upravo je zato problematično kada evropske vlade prihvataju logiku “nužnih ratova” ili “preventivnih udara”. Takva logika gotovo uvijek završava spiralom nasilja čije posljedice najviše snose društva koja nemaju moć da odlučuju. Pravo pitanje nije na čijoj je strani Evropa, nego da li je uopšte spremna da ponovo govori jezikom mira – a ne jezikom savezništava i vojnih blokova.
Sigurnost ne može počivati na dominaciji
MONITOR: A Trampov svijet?
DABIŽINOVIĆ: To je metafora za dublju promjenu globalne politike koja se nije pojavila samo sa Donaldom Trampom, ali je kroz njega dobila vrlo jasan oblik. On dolazi u trenutku kada se otvaraju velike moralne i političke krize zapadnih elita – poput novih otkrića Epsteinovih fajlova, koji otvaraju pitanje odgovornosti i saučesništva moćnih.
Istovremeno vidimo žestoku militarizaciju međunarodnih odnosa: rat u Ukrajni, u Gazi, američko-izraelske operacije protiv Irana i širenje sukoba na cijeli region.U toj logici “svjetova” uvijek postoji hijerarhija: neko je centar moći, a drugi su periferija koja treba da mu pripada politički, kulturno ili bezbjednosno. Takvi koncepti nose snažan nacionalistički ili imperijalni naboj, jer polaze od pretpostavke da je legitimno širiti uticaj i definisati identitete drugih ljudi iz jednog političkog centra.Problem nije samo u jednoj administraciji ili jednoj državi, nego u obrascu politike u kojem se moć, tajne mreže i militarizam međusobno hrane. Kada političke elite pokušavaju da upravljaju krizama kroz spektakl sile,ljudi, posebno civili,postaju kolateralna šteta velikih političkih igara.
Zato je možda važnije pitanje kako obnoviti političku ideju koja je nastala poslije najvećih katastrofa 20. vijeka: da sigurnost ne može počivati na dominaciji i blokovima, nego na miru, međunarodnom pravu i solidarnosti među društvima.
Što je više političkih “svjetova” koji se takmiče za moć, to je manje prostora za mir.
Miena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
IDA MARKOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Mržnja iz virtuelnog lako prelazi u stvarni život
Objavljeno prije
6 danana
6 Marta, 2026
Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje
MONITOR: Ponovo ste bili meta napada. O čemu se tačno radi i da li ste napad prijavili?
MARKOVIĆ: Ovog puta sam dobila poruke prijetećeg i zastrašujućeg sadržaja sa lažnog profila na Instagramu. Prijetnje su sadržale dovoljno elemenata da se osjetim ugroženo, naročito zato što sam prije samo tri mjeseca bila žrtva fizičkog napada, koji tada nijesam prijavila zbog dubokog nepovjerenja u institucije. Uprkos tome, ove najnovije prijetnje jesam prijavila jer se ne osjećam bezbjedno i smatram da takve situacije ne smiju proći bez institucionalne reakcije.
MONITOR: Govor mržnje je normalizovan na društvenim mrežama, a čest je i u javnosti. Kako to komentarišete i da li postoji opasnost da se ta mržnja iz virtuelnog prelije u realni život?
MARKOVIĆ: Naše društvo je duboko nezadovoljno i frustrirano, a iz tog nezadovoljstva često eskaliraju mizoginija i transfobija. Upravo te pojave bile su okidači za prijetnje koje sam dobijala na mrežama, ali i uvrede i prezir koje nerijetko doživim na ulici. Moja sloboda i autentičnost bivaju proglašene nemoralnim ili ,,aberantnim”, dok se istovremeno prećutno podržava diskriminacija i nasilje.
Nažalost, mržnja iz virtuelnog prostora vrlo lako prelazi u stvarni život. To se već desilo prije tri godine nakon što sam bila izložena medijskom linču, stvorena je atmosfera pogodna za fizički napad grupe mladića. Zato smatram da je iluzorno praviti jasnu granicu između onoga što se dešava online i onoga što nas čeka na ulici.
MONITOR: Da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih prilikom ranijih prijetnji i napada?
MARKOVIĆ: Ne. Prije tri godine, kada sam bila žrtva fizičkog napada grupe momaka, policija nije preduzela ništa. To je bila kulminacija medijskog linča kojem sam prethodno bila izložena, a koji je stvorio ambijent u kojem je nasilje protiv mene postalo društveno prihvatljivo. Ni kasnije reakcije nadležnih nijesu ulivale povjerenje.I dalje je očigledna disproporcija u postupanju prema ženama i queer osobama u odnosu na privilegovane muškarce.
MONITOR: Kao psihološkinja, sa kojim problemima vam klijenti najčešće dolaze?
MARKOVIĆ: Najčešći problemi su anksioznost, osjećaj preopterećenosti, narušeni odnosi u porodici ili partnerstvima, kao i hroničan osjećaj nesigurnosti u sopstveni identitet i vrijednost. Mladi i žene posebno često donose teret društvenih očekivanja i pritisaka, dok queer osobe dolaze zbog kontinuiranog stresa koji proizilazi iz diskriminacije i neprihvatanja.
MONITOR: Koji su najteži problemi LGBTIQ osoba i koliko je sistem spreman da im pomogne?
MARKOVIĆ: LGBTIQ osobe najčešće se suočavaju sa institucionalnom i društvenom diskriminacijom, nevidljivošću i nedostatkom osnovne zaštite. Sistem, nažalost, često nije spreman da im pomogne. Ponekad je upravo sistem izvor problema.
Primjer toga je zdravstvena radnica koja odbija da mi izda hormonsku terapiju uz obrazloženje da sam ,,protivprirodna”, iako se istovremeno estetski koriguje bez ikakvih dilema. Ili policijski službenik koji je mom partneru otkrio moj rodni identitet, iako mu je dužnost da me štiti. To su samo djelići diskriminacije s kojom se suočavam i koje, sudeći po komentarima ispod vijesti o prijetnjama i napadima, dio javnosti čak odobrava.
MONITOR: Da li vas reakcije nakon najnovijih prijetnji ohrabruju ili obeshrabruju? Očekujete li da će počinioci biti procesuirani?
MARKOVIĆ: Reakcije javnosti su podijeljene: dio građana izražava solidarnost, a dio otvoreno podržava nasilje. To je poražavajuće, ali ne i neočekivano u društvu u kojem je žena, naročito queer žena, kažnjena svaki put kada zauzme ,,nedozvoljeno mjesto” u patrijarhalno skrojenom poretku.
Uprkos svemu, očekujem i zahtijevam da institucije identifikuju i procesuiraju počinioce. Ne zbog mene lično, već zato što svaka nekažnjena prijetnja normalizuje nasilje i otvara put novim napadima.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR JOVO BAKIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA UNIVERZITETA U BEOGRADU: Službe bezbjednosti, bezuspješno, daju sve od sebe da podijele studentski pokret
Objavljeno prije
6 danana
6 Marta, 2026
Kako vrijeme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti. Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrijednosti. U okviru toga posebno mjesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće
MONITOR: U Nišu je održan studentsko-građanski skup „ Država to smo mi“. Govori se, povremeno, da je elan pobunjenih studenata i građana opao. Kako Vama izgleda pobunjenička dinamika i hoće li „čuvari vatre“ moći da za predstojeće lokalne i očekivane vanredne parlamentarne izbore, pridobiju još pristalica?
BAKIĆ: Naravno da se ne može držati isti ritam tokom više od godine dana skoro svakodnevnog protestovanja. No, čak i u takvim okolnostima, broj ljudi koji je pokrenut studentskim pokretom je i dalje impresivan. Pored toga, protesti se neretko održavaju istovremeno na nekoliko tačaka. Primerice, dok su niški studenti obeležavali godinu dana od velikog protesta u tom gradu, dotle su seljaci blokirali dobar deo zapadne Srbije. Uopšte nije bilo malo ljudi na oba protesta. Naprotiv, u Nišu je to bio još jedan impresivan skup, a seljaci su svojom borbom izazvali kriminalno ponašanje policije. Važno je da svima bude jasno da našu borbu mora da odlikuju strpljenje, upornost i borbenost. Takve vrline će uroditi plodom, jer sve je vidljivije da autoritarni režim organizovanog kriminala-koji je zarobio republiku, ratuje protiv značajnog dela društva Srbije: celokupne kulture, prosvete, nauke, umetnosti, ali i seljaštva. U tom ratu protiv mladosti, pameti i žuljevitih seljačkih ruku Srbije, režim nema nikakvih izgleda. Zbog toga i odugovlači, pokušavajući da kupi vreme i iscrpi protivnike, nadajući se nekom čudu koje bi moglo da ga održi i tako spasi njegove čelnike od izvesne robije. Kako vreme odmiče, studenti će kampanjom od vrata do vrata, odlascima u svako selo u Srbiji-a režim svojim greškama, još više omasoviti podršku studentskom i građanskom pokretu.
MONITOR: Nedavno je jedan bivši visoko pozicionirani bezbjednosni funkcioner rekao da aktuelne bezbjednosne strukture u Srbiji, pokušavaju da-na razne načine, naprave razdor u studentskom pokretu.Ko se posebno „trudi“ da utiče na odluke studentskih plenuma?
BAKIĆ: Izvesno je da službe bezbednosti daju sve od sebe da podele studentski pokret-ali za sada nisu bile naročito uspešne. Pokret je jedinstven, iako je unutar sebe veoma ideološki raznorodan (ima levičara, liberala, konzervativaca, pa čak i radikalnihdesničara), a prevashodni razlog tome leži u demokratskoj kulturi koju mladost Srbije pokušava da razvije. Jednostavno, ko ima većinu na plenumima-nakon iscrpnih diskusija, taj odlučuje. O raznim temama su u različita vremena, različite struje imale većinu. Dosadašnja ograđivanja od pojedinaca ili stranaka bila su podstaknuta prevashodno činjenicom da ima onih koji bi da spolja utiču na odlučivanje studentskog pokreta. Nijedna strana služba nema uticaja na studentski pokret. Uostalom, da li znate da je ijedna strana vlada podržala studente? No, za dobrim konjem prašina se diže.
MONITOR: Pobunjeni studenti Srbije podržali su studente i građane u Sarajevu, koji traže odgovornost za žrtve tramvajske nesreće. I BiH i Srbija su visoko na listi najkorumpiranijih zemalja. To je i regionalni problem. Da li je za promjene neophodna i regionalna solidarnost žrtava korupcije i organizovanog kriminala?
BAKIĆ: Najveće dosadašnje dostignuće studentskih i građanskih protesta u Srbiji, jeste širenje solidarnosti kao osnovne društvene vrednosti. U okviru toga posebno mesto zauzima solidarnost Srba i Bošnjaka u Srbiji. Mislio sam da u svom veku neću doživeti njihovo pomirenje, a studenti su doveli do toga da sam to dočekao pre sopstvene starosti. Masovno smo bili ganuti, plakali od sreće, gledajući prizore naše uporne i međusobno pomirene mladosti. Ako su mladi pomireni, onda stariji moraju da ih slede, pod uslovom da imaju srca i mozga. Izgleda da, posle decenija provedenih u nacionalističkom bunilu, ratovima i pod vlašću kriminalaca koji manipulišu nacionalizmom kako bi olakšano mogli da kradu, polako dolazimo sebi. Možemo se nadati da će solidarnost sve jače da se preliva preko granica naših ojađenih post-jugoslovenskih država i njihovih provincijalizovanih društava, jer jedino tako možemo uspešno da pariramo organizovanom kriminalu, čija prekogranična saradnja nikada nije ni prestajala.
MONITOR: Široke demonstracije poljoprivrednika još traju, država neke od njih hapsi…Dio njihovih predvodnika daje izjave da se ne bave politikom već da štite svoju egzistenciju. Otklon od politike je česta parola na ovakvim protestima. Da li je dominacija stava kojim se traži da se ispune konkretni „apolitični“ zahtjevi, jedan od faktora održavanja statusa kvo u Srbiji?
BAKIĆ: Kod nas je politika postala najprljavije zanimanje, pa otuda imam razumevanje za ovakav stav. Naročito zbog toga što svedočimo činjenici da nisu malobrojni glasači vladajućih stranaka koji aktivno učestvuju u protestu seljaka. Druga je stvar što se bez politike ne može upravljati jednom državom, a osnovno je pitanje da li je neka politika rđava ili korisna za društvo. Ostaje nada da će pomenuti glasači SNS-a i drugih vladajućih stranaka shvatiti da politika koja se s najvišeg mesta vodi u Srbiji nije u njihovom interesu, nego u interesu organizovanog kriminala. Verujem da će tako i biti, te da ćemo uskoro imati i promenu nakaradnog režima.
MONITOR: Glavna državna tužiteljka, Zagorka Dolovac, konačno je, kako neki to nazivaju, „progovorila“. Ona je sada gotovo povjerovala da je na vrhove državnih tužilaštava u Srbiji vršen pritisak od strane BIA, prilikom nedavnih ponovljenih izbora za VST. Kako razumijete ovu, bar javno, veliku promjenu u radu tužiteljke Dolovac?
BAKIĆ: Pretpostavljam da je pritisak njenih čestitih koleginica i kolega bio prilično jak-a i da su spolja pristigli signali, da režim zacelo gubi podršku koju je dosad sa Zapada uživao.
MONITOR: EU i UK su skoro najavili da će zajedno osnaživati Evropu. Iako se o potrebi jačanja evropske bezbjednosti govorilo i prije rata u Ukrajini, tek su najnoviji potezi Donalda Trampa, „otvorili oči“. Trampov povratak, smatra se i glavnim podstrekom za ultradesnicu u Francuskoj i Njemačkoj. Može li EU odbraniti vrijednosti na kojima je, deklarativno, nastala?
BAKIĆ: Mislim da je ona odavno na stranputici, a postojani rast krajnje desnice u poslednje skoro četiri decenije, govori da je ova stranputica dovela EU do same provalije. Ako imamo na umu i autoritarnog br(b)ljivca na čelu SAD-a, koji otvoreno prezire međunarodno pravo-ratujući gde stigne i podržavajući autoritarni zločinački režim Netanjahua, kao i eksponencijalni rast društvenih nejednakosti u poslednje četiri decenije u centru svetskog kapitalističkog sistema-te privredno snaženje Kine, onda možemo da zaključimo da je svetski kapitalistički sistem u najozbiljnijoj krizi od kraja Drugog svetskog rata, a da stanje umnogome podseća na ono pred Prvi svetski rat.
Vučić i Rama prave račun bez krčmara
MONITOR: Predsjednik Srbije i premijer Albanije, Aleksandar Vučić i Edi Rama, traže od EU da se Srbiji i Albaniji odobri ulazak u članstvo Šengen zone i specijalni ekonomski odnos sa Briselom, bez čekanja na članstvo. Oni nude-odustajanje od prava veta. Ako je za Vučića dosta jasan razlog za ovaj „proaktivan“ pristup, zašto ga je u tome podržao Premijer Albanije?
BAKIĆ: U oba slučaja reč je o lovcima u mutnom koji prave račun bez krčmara. Da li su uopšte pomislili šta o toj inicijativi misle građanke i građani Srbije i Albanije, kao i građanke i građani zemalja-članica? Očevidno-nisu, jer navikli su da građanke i građane ne zarezuju, vodeći isključivo računa o ličnim interesima. Za mene je njihov predlog izrazito uvredljiv, jer sami predlažu drugorazredni status za stanovništvo država koje ima nesreću da ih takvi ljudi predstavljaju.
Tramp izvozi primitivni i ogoljeni imperijalizam
MONITOR: Tramp po drugi put napada Iran. Kako ocjenjujete Trampov način „izvoza demkratije“, i kada se radi o Venecueli i u postizanju mira u Ukrajini i Gazi?
BAKIĆ: Reč je, svakako, o jednom narcisoidnom i po međunarodni mir opasnom čoveku. Takvoga klovna na čelu najveće sile u svetu još bilo nije-a bilo je ratnih zločinaca, nedovoljno obrazovanih i moralno pokvarenih, pa i izlapelih ljudi. On je pet u jedan. Jedini političari s kojima bi se on-iako u ovom trenutku još uvek uz neophodan oprez, mogao porediti jesu oni koji su vladali Trećim Rajhom odnosno sebe smatrali naslednicima Rimskog Carstva. Razume se- kada već pominjem Rim, tu su takođe Neron i Kaligula, za koje se može kazati da ih Tramp uspešno oponaša. To što on izvozi nikako nije demokratija, nego primitivni i ogoljeni imperijalizam. Naročito je nečovečna i neoprostiva otvorena podrška genocidu i etničkom progonu koje sprovodi zločinački režim Netanjahua nad Palestincima u Gazi odnosno na Zapadnoj obali. Naravno, pomenuti prezir međunarodnog prava u slučaju otmice predsednika Venecuele i ubistva ajatolaha Hamneia, pa i u njegovim javnim istupima povodom Grenlanda, pokazuje da je ceo svet pretvoren u džunglu u kojem vlada zakon jačeg. Niko razuman, kada se suoči s tom činjenicom, ne može da ostane spokojan i bezbrižan.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari

HAPŠENJE ACA ĐUKANOVIĆA: (De)montiranje
OSOVINA VUČIĆ – RAMA I EU: Signali Crnoj Gori
NOVA KRIZA U PARLAMENTU: Gospodarenje službama ili EU
Izdvajamo
-
DRUŠTVO3 sedmiceBUDVA: SRUŠENA KUĆA DOKTORA IVA ĐANIJA POPOVIĆA: Lokalni urbanista gradi soliter od osam spratova
-
DRUŠTVO4 sedmiceLEX SPECIALIS ZA PODRUČJE BOKE KOTORSKE: Moratorijum na gradnju objekata u zaštićenom području
-
Izdvojeno2 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
Izdvojeno3 sedmiceMISTERIJA KORITA ĆEHOTINE: Rijeka za potkusurivanje
-
Izdvojeno4 sedmiceŽIVJETI U RUSIJI: Dobro isplanirani apsurd
-
Izdvojeno4 sedmiceLICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa
-
FOKUS4 sedmicePERMANENTNA IDENTITETSKA OFANZIVA NA CRNU GORU: Barometar laži
-
FOKUS3 sedmiceVESKO BAROVIĆ, VESNA BRATIĆ, BLAŽO ŠARANOVIĆ…: Lutrija pravde
