Povežite se sa nama

Izdvojeno

MIŠO BARTULICA, BOLERO, JESENJIN I JEDNO POTKROVLJE: A bogovi nisu imali vremena

Objavljeno prije

na

Kasne, bezbrižne osamdesete. U sarajevskom potkrovlju, tamo blizu Velikog parka, te noći Mišo Bartulica sviraće i okupljeno društvo prvi put će slušati – „Jelena, Jelena, da su bar bogovi imali malo vremena…” Ko je umio da prepozna znake, mogao je znati da bogovi neće imati vremena za nas.  Baš kao što su oni koji su umjeli da slušaju srcem, mogli osjetiti da će „Jelena” ostati neprolazni hit

 

U popularnoj sarajevskoj diskoteci hotela Beograd te večeri pjevali su i svirali momci iz grupe Bolero. Mišo, Mile, Greba, Čizma, Damir… Povedi me u zemlju galebova, Dajana, Sjećanja, Misli na mene… Hitove sa njihovog prvog i tada jedinog albuma Na kraju slavlja. Pjesme koje skoro da nisu prošle tzv. muzičku komisiju tadašnjeg Diskotona, da bi, nakon samo nekoliko mjeseci po objavljivanju, album morao biti doštampavan.

Danas, Miroslav Mišo Bartulica, frontmen grupe Bolero, se sjeća da je „samo zahvaljujuci Vuji” (muzički direktor sarajevskog Diskotona Slobodan Vujović) snimio ovaj album. Radijski urednici prepoznaće kvalitet. „Bili smo netipični. Naivni i mladi, okrenuti samo muzici”. Tekle su kasne i bezbrižne osamdesete, a ploče Bolera prodavane u velikim tiražima.

Nakon diskoteke, svirka je nastavljena u potkrovolju, tamo blizu sarajevskog Velikog parka… Te noći, uz proslavu jednog tridesetog rođendana, Mišo Bartulica sviraće i okupljeno društvo prvi put će slusati – Jelena, Jelena, da su bar bogovi imali malo vremena… Ko je umio da prepozna znake, mogao je znati da bogovi neće imati vremena, da će drugi za sve nas još jednom izbrati pogrešen tok. Bas kao što su i oni koji su umjeli da slušaju srcem mogli osjetiti da će Jelena postati neprolazni hit.

Po tom potkrovnom stanu vukla se, među knjigama i neka biografija o Jesenjinu. I dok su već pripremani ratni scenariji, tu u blizini, mi smo ponavljali kako je strašno što te noći Serjoži niko nije otvorio vrata dok je presječenih vena lupao po vratima susjednih hotelskih soba. „Možda bi naš pjesnik bio spasen.” Mišo je tvrdio da o Jesenjinu nikad neće pjevati. „Jer je ludi pjesnik život dao bludnoj svetici…”  Ipak, nije odolio. Album O Jesnjinu će izaći u proljeće 1988. Neke od pjesama sa albuma poput Zašto umiru proleteri ali i Konjuh planinom zabranjivane su na radiju. Zašto? Bartulica ni danas ne zna odgovor ili ne želi da govori o tome. „Možda su prepoznali kritiku ondašnjeg sistema”, kratko kaže.

Sviraj harmoniko, Pismo majci, Krčmarska Moskva…. Traju. „Imali smo sreću da su pjesme nakon svih tih godina nekako same opstale. Zahvaljujući onima koji su ih slušali. Oni koji su nas slušali, bili su neobično vjerna publika.”

A, slušaju ih sve ove godine i oni koji nisu ni rođeni u doba kad su njihove pjesme nastajale. One su poznate čak i onima kojima ime Bolero ili Mišo Bartulica ništa ne znače.

Zemlja je popucala po svim šavovima, razum je zaćutao, po sarajevskoj kotlini, umjesto proljeća, te godine prosule su se granate. Muzika je utihnula. „Raspadalo se sve što je u to vrijeme bilo dobro, pa i mi kao bend.”

Momci su se rasuli, neki su ostali u Sarajevu, neki otišli u Prag, Švicarsku, Ameriku. Mišo je te godine proveo u Livnu i Splitu. Bolero nije više postojao.

„Da, rat oko nas i činilo mi se da nikad više neću moći svirati, da nema nikog kome bih mogao svirati. Da ne postoji publika kojoj bih se na taj način mogao obratiti. Sve mi se raspadalo u glavi. Sve vrijednosti bile su pomjerene. Zavladao je primitivizam i činilo se da nikom pjesme neće više trebati. Socijalno društveni odnosi zaista utiču na boju našeg života i na one koji pišu. Pa i na umjetnike, generalno” – priča Bartulica.

To stanje trajalo je ne samo tokom rata. Potrajalo je do prije nekoliko godina. Srećom, nastavio je Mišo i da piše i da komponuje, a i da „reži”u stihu. Nemoj, nemoj, nemoj, hodat bos po Bosni… Nastavili su i da ga zabranjuju i osporavaju.

Ponekad rezignirano kaže da su sretni oni koji su pobjegli odavde i šaljivo dodaje da je možda bilo bolje da je negdje po Evropi slagao kokoške na pokretnoj traci. A onda napiše, kao da prkosi stvarnosti:  „Preko našeg neba idu ptice selice, kao da je jesen stigla pa nekud odoše, sve misle da je tamo vječno proljeće, da tamo djeca ne plaču i da zime ne dolaze…”   Tako, tuga drugačije zatreperi.

Prošlo je dvadeset pet godina kad smo se ponovo sreli. „Godine su prošle niz naše obraze, a vjetrove mladosti starost je umirila”, a na koncertu koji je Bolero Reunion organizovao u Mostaru, okupila se hercegovačka mladost. Naša djeca uglas sa Bolerom pjevala… Čekala si svog pijanog druga… Dok su mladi pjevali pjesme naše mladosti, mi smo ushićeni, poneseni trenutkom, ponavljali kako smo mislili da su one naše kasne osamdesete u sarajevskoj kotlini, bile poslednja oaza normalnosti pod ovim našim parčadima neba.

Pa onda, sa Radetom Šerbedžijom, Mišo na Titovom brodu Galeb snima Dispertango. Oni neki „mi” nekako smo se prepoznali u stihovima: „Čuješ li muziku uličnih svirača, još uvijek sviraju ples, čuješ li odjeke koraka zagrljenih plesača, ali to nismo više mi…”

Tu su sjene nade i neispunjenih očekivanja. „Vjerovao sam u mlade, jer mi stariji smo krivi za rat. Nismo učinili dovoljno da se on ne desi. Očekivao sam od novih generacija da budu pozitivniji, drugačiji. Da će nam pokazati put kako da živimo, poštujući sve ono što je vrijedno i u svjetovnom i u vjerskom svijetu… Možda će nam, ipak, trebati pomoć sa strane, sa druge planete i drugog univerzuma. Mi kao ljudi očigledno nismo sposobni za to”.

Bolero je sarajevska grupa, uvijek gdje god bio, govori Mišo Bartulica.  Živi u Livnu. Sate provodi u studiju, sprema nove pjesme. Samo, nikad nema kraja pjesmi koju stvara. „Tek ponekad stavim je u kontekst i dam joj formu. Ali u biti iznova pišem tu najbolju pjesmu. Stalno tu jednu, a ne znam da li ću je ikada napisati.”

Piši, Mišo. Ne odustaj. Za bezbrižne noći osamdesetih, za onu prohujalu mladost. Za sve Jelene. I sve mladosti što će doći.

 

Pokucaću Šobiću na vrata

Ovako Mišo zbori o jednom prijateljstvu: „Miladina poznajem još iz gimnazijskih dana kada je dolazio u Livno, u posjetu našem zajedničkom prijatelju Ognjenu Jovoviću. Kasnije smo se družili u Sarajevu. Paša Ferović, Miladin i ja. Svirao je gdje god da bi se našli. U kafiću, pabu ili u jednoj konobi. Ali i po klupama sarajevskih parkova. Bio je to Šobićev način da oživi pjesme, da im da ukus prostora u kome ih stvara. Već tada su predobro zvučale. Pašin studio je samo trebalo biti mjesto da se to u vječnost zapiše.

Kad sledeći put dođem u Nikšić, ići ću da Miladinu kucam na vrata.”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

ŠTA JE VLAST OBEĆALA I MOGLA, A NIJE HTJELA DA URADI: Ogledalo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović, Katnić, Žugić, Jovanić… na istom su mjestu gdje ih je ostavio DPS nakon gubitka vlasti. Zato su pravosuđe, tužilaštvo, Ustavni sud, izvršna i zakonodavna vlast u svojevrsnom v.d. stanju. Bolje rečeno – u nokdaunu. A obećali su da ,,ova Vlada treba da bude sve što DPS nije bio”

 

U jutarnjim vijestima slušali smo optimistične najave da bi dionica auto-puta Smokovac – Mateševo mogla biti otvorena za saobraćaj do kraja godine. Poslije podne stigla je slika konvoja skupocjenih automobila sa službenim tablicama kako jezdi nezavršenim drumom. Iako je to, navodno, zabranjeno do završetka saobraćajnice.

Upućeni su objavili  da se u vozilima nalazio premijerov sin Miloš Krivokapić sa službenom pratnjom. Putovao je za Mojkovac gdje se, već nekoliko dana, nalaze njegove sestre  Jelena i Milena. Takođe korisnice državnih vozila i službene pratnje.  Tamo svi skupa, ako je vjerovati saopštenjima mojkovačkog odbora DPS-a, agituju za listu Ne damo Mojkovac, uoči lokalnih izbora zakazanih za prvu nedjelju decembra.

Premijer Zdravko Krivokapić nije se oglašavao ovim povodom. Jeste DF. Ljuti što je za v.d. direktora Monteputa Vlada imenovala Milana Ljiljanića, a ne njihovog kandidata, shodno dogovoru o podjeli vlasti po dubini, iz DF-a su saopšili da je ,,odlazeći premijer Zdravko Krivokapić već po ko zna koji put prekršio koalicioni sporazum parlamentarne većine imenujući za direktora Monteputa izvjesnog Milana Ljiljanića, koji bi trebalo da pojača redove stranke u formiranju koju ovih dana ubrzano konstituišu ministar (Milojko) Spajić i djeca Zdravka Krivokapića”.

Potom su čelnici najjače koalicije unutar vlasti malo i priprijetili. ,,Formiranje nove Vlade i nezavisnog tužilaštva biće prava prilika da saznamo ko je u Vladi učestvovao u švercu cigareta, ko je, i za koji iznos, upropastio akciju hapšenja rekordne isporuke kokaina, da li je neko, i za koji iznos, dodijelio politički azil Telmanu Ismailovu, da li je neko u aktuelnoj Vladi, ili nečija djeca, trgovao ekonomskim državljanstvima, da li su neki ministri i direktori državnih sistema učestvovali u namještanju tendera, da li su nečija djeca vozilima ANB-a putovala na ljetovanje u Grčku, za čijeg sina je klan iz Granda specijalno otvorio auto-put, kao i još hiljade pitanja koje ćemo tek da otvorimo”.

Eto slike i prilike današnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti u Crnoj Gori. I još jednog povoda da se prisjetimo obećanja izrečenog u septembru prošle godine, neposredno nakon što su Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović potpisali (još važeći?) koalicioni Sporazum na osnovu koga je u decembru formirana Vlada: ,,Ova Vlada treba da bude sve što DPS nije bio”.  Krivokapić je dodao ,,ako nas uhvatite u korupciji prijavite nas”.

Kome? Ako i DF, skoro petnaest mjeseci nakon konstituisanja nove parlamentarne većine, čeka formiranje nezavinskog tužilaštva. Baš kao i potpredsjednik Vlade.  Abazović je, u nekoliko navrata, ponovio da u njegovom kabinetu postoji više pripremljenih krivičnih prijava koje čekaju promjene u tužilaštvu.  Tih promjena nema isključivo zato što članice vladajuće koalicije neće da se dogovore o pet uglednih pravnika koje Skupština treba da imenuje kao članove Tužilačkog savjeta.

„Upravo sam proglasio novi Tužilački savjet. Tim činom, automatski je prestao mandat dosadašnjem Tužilačkom savjetu”, pohvalio se predsjednik parlamenta Aleksa Bečić početkom avgusta, ponavljajući da ,,nema odlučivanja Tužilačkog savjeta do izbora preostalih članova koje bira Skupština, čime se onemogućava sprovođenje eventualnih brzih, sumnjivih i nekvalitetnih procesa“. Tako smo, umjesto brzih i sumnjivih procesa dobili – ništa. Još gore – još jednu monetu za potkusurivanja u međustranačkim pregovorima članica vladajuće većine o podjeli vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA IZ CRNOGORSKIH RIJEKA: Medijski rat vlasti s građevinskom mafijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Vlade su konačno obećali da će zaustaviti apokaliptične razmjere uništavanja rijeka od strane građevinskog lobija. Objavili su im rat. Za sada samo preko medija

 

Za deceniju i po Morača je usljed krađe šljunka i pijeska toliko uništena da će za oporavak ove rijeke biti potrebno 100 godina, govore stručne analize. Vijek, ukoliko država uspije da dobije objavljeni rat građevinskoj mafiji i spriječi dalju poharu riječnih korita.

O razmjerama ovog ekocida na kom su povlašćeni stekli milione konačno je progovorio i neko iz institucija pa je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović  konstatovao da su rijeke uništavane na zvjerski način: ,,Ako se koriste neka dobra, ta dobra moraju pripadati svim građanima… A ne pod plaštom regulacije korita, a onda nema korita. Morača više ne liči na prirodnu rijeku, Cijevna, kao da je više nema”, kazao je Stijović. Tara, Lim, Grnčar, Gračanica, Ibar i druge napadnute rijeke mogle bi se slično opisati.

Nakon decenijskog nedjelovanja institucija i upornog ukazivanja na ovaj problem od strane medija, protekle nedjelje su uhapšeni vlasnik firme Cijevna Comerc Danilo Petrović, vlasnik firme Per Mar Predrag Maraš, i još par osoba. Privedena je i direktorka Montenegro petrola Andreja Šuškavčević – Novović. Svi su pušteni da se brane sa slobode. A kamioni Cijevne Comerc su i pored zabrane i hapšenja snimljeni kako nesmetano odnose šljunak. Uprkos najavama i ministrovom ponavljanju da od kraja 2020. godine nijedan kamion šljunka nije legalno izvađen.

Hapšenja su ipak uzbunila javnost pa je uništavanje rijeka, prije svega Morače, postala udarna vijest. Slike koje se plasiraju preko medija ne mogu vjerno da opišu apokaliptičke slike razvaljene rijeke u toku kod Botuna i KAP-a, predio slikan šljunom i bagerima. Nivo korita Morače je spušten za deset metara, a nivi vode u bunarima u blizini rijeke je opao za preko pet metara. Jedna od posljedica divljanja na Morači je i ugrožavanje vodosnadbijevanja primorja, jer je zbog iskopavanja šljunka iz Morače kapacitet vodoizvorišta Bolje sestre za deset godina smanjen za 80 odsto.

Pored uništene rijeke i ekosistema, Centar za zaštitu i proučavanje ptica je iznio računicu da je do sada samo iz Morače izvučeno 138 miliona eura. Ministar Stijović smatra da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz  crnogorskih rijeka Morače, Lima, Gračanice, Tare, Ibra, Cijevne i drugih, od 2010. do kraja 2020. izvađeno je 362.335 kubika šljunka, od čega je državi plaćeno samo 1,2 miliona eura.  Koncesionari su u prosjeku državi za kubik riječnog materijala plaćali oko tri eura, dok je na tržištu kubik prodavan za najmanje deset eura. I dok je građevinski lobi zarađivao milione uništavajući Moraču, za rubriku vjerovali ili ne je informacija iz 2016. da je Opština Podgorica na osnovu naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Eksploatacija ovog prirodnog resursa omogućena je privilegovanima tokom 90-ih, a zamah, uz potporu vlasti, dobila je nakon referenduma. Stanje je bilo katastrofalno, pa je čak i bivša Vlada 2017. uvela moratorijum na eksploataciju rječnih nanosa. Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je konstatovao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor. Odgovor države je bio da se izabranima omogući dalje bogaćenje kroz formu takozvane regulacije vodotoka. Kako su ih regulisali vidimo danas.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NOVA OPTUŽNICA PROTIV „KAVČANA“: Kapetan ubijen u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Visokopozicionirani član takozvanog škaljarskog klana Mile Radulović, zvani Kapetan,  čiji su telefon koristili kavčani da namame žrtve, ubijen je u Crnoj Gori

 

Od početka godine, kada je u Beogradu uhapšen vođa navijača i šef organizovane kriminalne grupe, bliske takozvanom kavačkom klanu, nije se znalo kako je tačno skončao član suprotstavljenog klana Mile Radulović. Visokorangiranog pripadnika takozvanog škaljarskog klana oteli su Belivuk i njegova kriminalna grupa na teritoriji Crne Gore. Njegov kriptovani telefon koristili su kako bi „namamili“ u klopku i ubili više ljudi bliskih suparničkoj grupi.

U optužnici, koju je protiv Belivuka, Marka Miljkovića i njihove grupe, podigao srbijanski tužilac za organizovani kriminal Mladen Nenadić piše da Radulovića nijesu odmah lišili života, već su ga koristili kako bi namamili ostale. Na taj način je u Ritopeku, gdje je ozloglašena grupa ubijala i uklanjala tijela, ubijen i Lazar Vukićević. Sve je objasnio svjedok saradnik u tom predmetu Bojan Horvatin – jedan od članova beogradske ćelije kavčana. On je rekao da su Kapetanovu ulogu Beograđani otkrili koristeći nalog Leon na kriptovanoj Skaj aplikaciji, preko kojeg su izvlačili informacije od Stefana Mandića, osumnjičenog za pokušaj ubistva navodnog vođe kavačkog klana Radoja Zvicera.

,,U oktobru 2020. godine Veljko Belivuk – Soprano i Marko Miljković – Kratos su pisali sa Stefanom Mandićem, za koga znam da je učestvovao u pokušaju ubistva Radoja Zvicera – koji ima nadimak Born na aplikaciji Skaj, u Ukrajini. Predstavljali su se da su škaljari. Tom prilikom koristili su drugi nalog na Skaju, mislim da se zvao Leon. Tu su Veljko i Marko preko navedenog naloga pravili priču da Leon treba da nađe i riješi lice sa nadimkom Kockica. U navedenim prepiskama znam da su Marko i Velja identifikovali lice sa nadimkom Kapetan na Skaju, koji je bio škaljar i vodio je poslove oko ubistava – finansirao Šarca (Aleksandra) i Lazara Vukićevića da rade protiv Veljka i Marka Miljkovića i svih ostalih koji su sa njima”, piše u izjavi Hrvatina.

Tužiocima je ispričao da su se tada Belivuk, Miljković i Hell (Nebojša Janković) dogovorili da odu u Crnu Goru i preko osobe koja je radila “za škaljare i kavčane“ i pronađu Kapetana.

,,Ne znam mu ime, a znam da je on pomogao u lociranju Kapetana, za koga znam da je imao bradu, da je bio stariji i video sam mu samo sliku. U Crnoj Gori Veljko, Marko i Hell zajedno sa licem koje je odavalo informacije o škaljarima i bilo na vezi sa Kapetanom, otkriva im štek kuću gdje odlaze da uhapse Kapetana, kako bi preko njega mogli da navuku ostale, prije svega Šarca i Lazara Vukićevića”, ispričao je svjedok saradnik.

Taj svjedok ispričao je da su Belivuk i Miljković telefon preko kog su komunicirali sa Mandićem ostavili Marku Budimiru – Kantoni i Srđanu Laliću – Beriju. Svjedok je objasnio i kako su tada navukli obojicu, ali i da je Šarac odustao od dogovora da se nađe sa „Kapetanovim ljudima“ u Beogradu – jer je posumnjao.

Vukićević je otet, mučen i ubijen 14. oktobra 2020. godine. Prema iskazu svjedoka saradnika, njegova glava tražena je zbog saznanja da je Vukićević navodno vršio opservaciju Veljka Belivuka i Marka Miljkovića.

Istog dana, kako tvrde crnogorski i srpski istražni organi, Belivuk i Miljković u Crnoj Gori ubili su Damira Hodžića i njegovog zeta Adisa Spahića, i oni su namamljeni posredstvom Radulovićevog telefona, koji je tog dana, sumnjaju u policiji i tužilaštvu, otet na teritoriji Danilovgrada. U saopštenju SDT-a navodi se da su osumnjičeni Belivuk, Miljković i Janković ubili Hodžića i Spahića, a da im je u tome pomogao Živković tako što je, u cilju realizacije kriminalnog plana, prethodno obezbijedio kuću u koju su namamljeni pa likvidirani.

Na nedavnoj konferenciji Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) otkriveno je da je Radulović ubijen u Crnoj Gori, a da su njegovu otmicu i ubistvo organizovali navodni šefovi kavačkog klana Slobodan Kašćelan i Igor Božović. Oni su, prema riječima specijalnog tužioca Saše Čađenovića, organizovali kriminalnu grupu koja je u oktobru prošle godine otela, a nepuna tri mjeseca kasnije i ubila Mila Radulovića zvanog Kapetan.

Postupajući tužilac saopštio je da postoji osnovana sumnja da su Kašćelan, Božović i drugi osumnjičeni prijetili Raduloviću da mora odati podatke o škaljarskom klanu, koji ih interesuju, ili će ga mučiti i ubiti. To je Kapetan i uradio, omogućivši im da preko njegovog kriptovanog mobilnog telefona i aplikacije SKY druge pripadnike škaljarskog klana namame na unaprijed pripremljene lokacije kako bi ih ubili.

„Nakon što su po svojoj procjeni od oštećenog ( Radulovića) izvukli sve informacije i podatke koje ih zanimaju, oštećenom su obećali da će ga pustiti da živi u Španiji i da ga neće ubiti, iako su znali da to neće učiniti”, rekao je Čađenović.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo