Povežite se sa nama

INTERVJU

AIDA ĆOROVIĆ, AKTIVISKINJA ZA LJUDSKA PRAVA I ISTORIČARKA UMJETNOSTI: Kriminalna grupa vlada Srbijom i koristi neofašitičke metode da bi opstala na vlasti

Objavljeno prije

na

Iza murala ratnom zločincu Ratku Mladiću prvenstveno stoje država Srbija, njen predsjednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandr Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe, koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika

 

MONITOR: Gestom pred muralom Ratka Mladića u centru Beograda, pokazali ste da tema ratnih zločina u Srbiji nije završena. To,  pokazuje i „druga strana“. Kakvom raspletu se nadate?

ĆOROVIĆ: Daleko od toga da je tema ratnih zločina završena u Srbiji, čak mislim da je ona tek postala aktulena i da nas očekuje rasplet koji neće biti lak. Srpske vlasti su se do sada, uglavnom, tom temom bavile rubno i samo po potrebi da se skrene pažnja s nekih, u datom trenutku, bitnijih tema. Nakon ubistva Zorana Đinđića, suočavanje sa prošlošću stavljeno je na led. Bilo je pokušaja i kada je Boris Tadić bio predsednik Srbije da se ove bolne teme vrate u žižu javnosti, kroz različite regionalne projekte, poput sastanaka kroz Igmansku inicijativu ili REKOM. Nažalost, sve se uglavnom svodilo na deklarativno iskazivanje dobre volje, a dolaskom na vlast onih koji su rat kreirali, podsticali i finansirali, očekivano, krenula je svojevrsna inverzija da se od ratnih zločinaca stvore heroji.

MONITOR: Mural posvećen Mladiću danima čuvaju mladići koji kažu da „čuvaju svoj kraj“, a napravili su i transparent u kojem tvrde da su „poklonili umjetničko djelo“. Vi ste im se obratili na nedavnom protestu „Mural mora pasti“. Neki od njih ne djeluju ni punoljetno?

ĆOROVIĆ: Niti oni čuvaju „svoj kraj“, niti je ta odvratna „kreacija“ umetničko delo. To je sve suprotno od umetničkog dela (ipak je to moja struka), to je ogoljena profašistička propaganda. Čak i da je mural urađen daleko kvalitetnije, sadžaj ga diskvalifikuje za bilo kakvu diskusiju.

Iza murala prvenstveno stoji država Srbija, njen predsednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika.

Što se tih momaka članova tzv. „Narodnih patrola“, „Levijatana“ i sličnih njima, matrica je vidljiva iz aviona: to su deca s društvenih margina, najčešće iz disfunkcionalnih porodica, nevoljena i lišena svakog poštovanja unutar porodice. Ova vlast im daje privid da su u nečemu važni, a zauzvrat dobija ogromnu lojalnost i posvećenost svim planovima njihovih šefova. Mi sa levog spektra društva mogli bismo ponešto iz toga da naučimo o animiranju i organizovanju mladih. I da radimo na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja mladih ljudi,  koji su prepušteni na nemilost društvenim kataklizmama.

MONITOR: Skupština Srbije je 2010. godine donijela Deklaraciju o Srebrenici, pozivajući se na presudu Međunarodnog suda pravde. Tada poslanički odbor SNS-a nije podržao Deklaraciju, ali jeste SPS-PUPS kao dio vlasti. Kakva je danas kalkulacija u pitanju?

ĆOROVIĆ: Kalkulacije su nedvosmislene. U vreme kada je ta Deklaracija doneta, na vlasti je bila Demokratska stranka, ali i SPS koji je odavno, pre svega interesna grupa kojoj je važno da ima dostupnost novcu i političkom uticaju. Kada su na vlast opet došli radikali – neka nas ne zavaraju drugačije ime i skupa odela, mentalna i moralna matrica se nisu promenili – Srbija se vratila  ratnohuškačkom narativu, a sve vrednosti iz 90-ih, počele su da se vraćaju na velika vrata. U trenutku kada Vučić preuzima u potpunosti vlast, kratko je trajala koketerija sa EU i SAD, ali, sve je vidljivije bilo njegovo snažno vezivanje za Rusiju i Putina. Budući da je Vučić potekao iz desničarskog, navijačkog i kriminalnog miljea, on se vratio svojim korenima i vrednosnom sistemu koji ga je oblikovao, te sada i ne pokušava da sakrije da on lično stoji iza promocije lika i dela osuđenog ratnog zločinca. Bez zadrške, mogu da kažem da u Srbiji vlada kriminalna grupa koja koristi neofašitičke metode da bi ostala na vlasti.

MONITOR: Obratili ste i opoziciji koja se dosta čuva teme na koju ste Vi reagovali. Neki od opozicionara su se pojavili na protestnim skupovima. Da li su ratni zločini iz 1990-ih i dalje tema na kojoj se dobijaju ili gube glasovi ili je to, kako neki tvrde, nešto što veliku većinu glasača više ne opredjeljuje?

ĆOROVIĆ: Postoje  teme u Srbiji koje su tabuizirane i koje ni pozicija ali ni opozicija ne žele u javnom diskursu. To su teme koje se odreda tiču onoga što se dešavalo 90-ih ili su direktne posledice „ratova koje Srbija nije vodila“. Pre svega, mislim na odgovornost Srbije za rat u bivšoj Jugoslaviji, mislim na priznavanje ratnih zločina i otklon od ratnih zločinaca, na priznavanje nezavisnosti Kosova – koje je trenutna vlast preuzela i obećala međunarodnoj zajednici.Tu je i pitanje RS i stalne destabilizacije BiH od strane beogradskog potrčaka i izvođača prljavih poslova Milorada Dodika, mislim i na pokušaje destabilizacije Crne Gore, ali i stalne i planirane incidente vezane za etničke manjine u Srbiji.

Srbija  je opterećena nepodnošljivim balastom i niko takvu odgovornost ne želi za sebe. Aleksandar Vučić je uspevao (dobrim delom zbog sporosti i nezainteresovanosti EU institucija i Trampove ere u SAD), da pliva u mutnim vodma međunarodne politike i da odugovlači ono šta je međunarodnoj zajednici obećao pre više od deset godina, a sve to mu daje manevarski prostor da jača desnicu i pravi različite krugove samoodbrane. Opozicija ćuti, jer je jasno da će se obraćati nacionalistički opredeljenom biračkom telu. U takvoj konstelaciji snaga, gromoglasno ćutanje i stavljanje važnih tema pod tepih čini se kao mudra taktika, ali ja se bojim da đubre koje sklanjamo ustranu, ima tendenciju da nas zatrpa u jednom trenutku. Deo opozicije koji nedvosmsileno iskazuje stavove protiv ratnohuškačkog narativa je jako mali i bez većeg uticaja, ali važno je da postoji. Tu su, na koncu ili pre svega, građananke i građani i to mi uliva nadu da je antifašistički ustanak naroda u Srbiji moguć.

MONITOR: Da li vas je izenadila poruka Patrijarha Porfirija povodom godišnjice stradanja Vukovara, izrečena u Zagrebu?  

ĆOROVIĆ: Mogu krvlju da potpišem to što je sada rekao o poštovanju vukovarskih žrtava. Problem je nesklad imeđu reči i dela. Kako da verujem rečima Srpskog patrijarha, ako znam da istovremeno deli ordenje ljudima koji su direktni kreatori razaranja tog istog Vukovara!? Zašto ordenje Vučiću ili Miloradu Vučeliću? Zašto mešanje u unutrašnje stvari Crne Gore i potpirivanje vatre u susedstvu? Zašto stalno dolivanje benzina oko RS i destabilizacija BiH? Zašto ćutanje Patrijarha i vrha SPC na mnoge druge pogrešne stvari koje dolaze od stane vlasti u Beogardu i permanentno sejanje mržnje i razdora, kako u zemlji, tako i u regionu.

Da, bravo za reči, ali SPC je kao važna institucija i društveni činalac pokazala da je sveopšte i sveprožimajuće licemerje njen modus operandi.

MONITOR: U izvještaju Visokog predstavnika Kristijana Šmita izrečena je nepovoljna ocjena situacije u BiH, uz pretpostavku da bi RS mogla da se odvoji i bez formalnog otcjepljenja. Kako vidite situaciju u BiH?

ĆOROVIĆ: BiH je svih ovih godina nakon rata, nefunkcionalna država. Nekad, imam utisak da uopšte nije država, već prćija nekolicine nacionalističkih i kriminalnih krugova. Naravno, pre svega mislim na Milorada Dodika i sve ono što vlast (ali i veliki broj građana) u RS radi i na dvojicu drugih lidera. Smatram da je međunarodna zejednica u velikom delu odgovorna za ovako katastrofalno stanje u regionu. Birali su i podržali pogrešne partnere, olako shvatali ono šta se desilo ovom regionu pre 30-ak godina i na izvestan način ih smataram i saučesnicima za razaranja koja su se desila tokom rata, ali i za sve što se dešava danas.

Mi koji želimo da na prostoru bivše domovine dođe do korenitih promena, moramo stvoriti prostor za solidarnost i, oslonjeni na  sopstvenu snagu i rešenost da na Balkanu stvorimo nove paradigme, početi da gledamo i koračamo u istom pravcu. Takav put je najteži, ali samo takav put je pravi, autentičan. Citiraću generala Blagoja Grahovca: nas čeka sveopšti antifašisički ustanak naroda na ovim prostorima i već danas taj ustanak mora da počne.

 

Kvaziopozicione stranke razaraju građanski blok

MONITOR: Čak i u velikom dijelu „kvalifikovane“ javnosti u Srbiji dominira stav da je „slučaj Mladić“ i ono što on simbolizuje sporedno pitanje ili da je riješeno jer je Mladić   osuđen na doživotni zatvor. Vi, očigledno, ne dijelite te stavove?

ĆOROVIĆ: Sada je jasno izašlo na videlo da su pitanja ratnih zločina i zločinaca crvena linija koja Srbiju odvaja od civilizovanog sveta. Neshvatljivo je da se uopše polemiše o tome ili da neko misli da nije dobro pred izbore govoriti o ovoj temi. Nezamislivo mi je da neko hoće da podigne svoj dom na tuđem grobu i kostima nevinih ljudi, da se relativizuju zločini koje su počinili srpska vojska i policija, podurpti paravojnim i parapolicijskim formacijama, a sve pod dirigentskom palicom političkih elita iz Beograda. Srbija svoj dom i budućnost gradi na takvim temeljima.

Upravo zato što dolazi do bazičnog nerazumevanja ove teme,  reakcije su iznimno polarizovane. Krajnje negativne, kada dolaze od vlasti i njihovih privezaka, pune laži i spinova, što je očekivano. Podrška dolazi od strane antifašista, pojedinaca i organizacija civilnog društva – iz Srbije i iz regiona. Ima i reakcija koje su neka vrsta relativizacije i omalovažavanja onoga što smo Jelena Jaćimović i ja uradile. Mnogo je kakofonije u tim komentarima, zamena teza i neistina, što je takođe očekivano, ali nije baš prirodno kada dolazi od strane koja bi trebalo da bude saveznička. Mislim da je to malograđanska zavist, usled sopstvene aktivističke i moralne imoptencije. Vrlo je prisutan i spin da sam Vučićeva plaćenica, a dolazi od onih koji su na razne načine Vučićevi saradnici ili partneri. Pre svega mislim na kvaziopozicione stranke koje se predstavljaju kao građanske i čiji je cilj stalno razaranje građanskog bloka.

 

Učinci medijske tmine

MONITOR: Aleksandar Vučić je pred sastanak sa Putinom, u razgovoru za ruske medije, izrazio veliku zabrinutost za mir na Balkanu i rekao da će se protiv mogućih sukoba boriti svim sredstvima. Kako to razumijete?

ĆOROVIĆ: Izjava je cinična, bezobrazna i uvredljiva čak i za pileći mozak! Onaj koji svih ovih godina poliva benzin i u napadima histerije baca šibice na sve strane, želi da se pokaže kao mirotvorac. Vučićevi podržavaoci i glasači će prihvati svaku nebulozu, jer su ozračeni toksičnim sadržajima koji svakodnevno dolaze sa TV Pink i TV Happy. Tu je, naravno, i RTS koji  uvijenije i nešto umivenije vrši istu indoktrinaciju. U Srbiji vlada medijska tmina. Makar 90 posto ljudi u ovoj zemlji nema ni blagu predstavu šta se dešava. Posle decenija trovanja, zaglupljivanja i indoktrinacije, Srbija ima građane koji više veruju televizijama i Vučićevim bezočnim lažima, nego sebi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo