Povežite se sa nama

INTERVJU

AIDA ĆOROVIĆ, AKTIVISKINJA ZA LJUDSKA PRAVA I ISTORIČARKA UMJETNOSTI: Kriminalna grupa vlada Srbijom i koristi neofašitičke metode da bi opstala na vlasti

Objavljeno prije

na

Iza murala ratnom zločincu Ratku Mladiću prvenstveno stoje država Srbija, njen predsjednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandr Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe, koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika

 

MONITOR: Gestom pred muralom Ratka Mladića u centru Beograda, pokazali ste da tema ratnih zločina u Srbiji nije završena. To,  pokazuje i „druga strana“. Kakvom raspletu se nadate?

ĆOROVIĆ: Daleko od toga da je tema ratnih zločina završena u Srbiji, čak mislim da je ona tek postala aktulena i da nas očekuje rasplet koji neće biti lak. Srpske vlasti su se do sada, uglavnom, tom temom bavile rubno i samo po potrebi da se skrene pažnja s nekih, u datom trenutku, bitnijih tema. Nakon ubistva Zorana Đinđića, suočavanje sa prošlošću stavljeno je na led. Bilo je pokušaja i kada je Boris Tadić bio predsednik Srbije da se ove bolne teme vrate u žižu javnosti, kroz različite regionalne projekte, poput sastanaka kroz Igmansku inicijativu ili REKOM. Nažalost, sve se uglavnom svodilo na deklarativno iskazivanje dobre volje, a dolaskom na vlast onih koji su rat kreirali, podsticali i finansirali, očekivano, krenula je svojevrsna inverzija da se od ratnih zločinaca stvore heroji.

MONITOR: Mural posvećen Mladiću danima čuvaju mladići koji kažu da „čuvaju svoj kraj“, a napravili su i transparent u kojem tvrde da su „poklonili umjetničko djelo“. Vi ste im se obratili na nedavnom protestu „Mural mora pasti“. Neki od njih ne djeluju ni punoljetno?

ĆOROVIĆ: Niti oni čuvaju „svoj kraj“, niti je ta odvratna „kreacija“ umetničko delo. To je sve suprotno od umetničkog dela (ipak je to moja struka), to je ogoljena profašistička propaganda. Čak i da je mural urađen daleko kvalitetnije, sadžaj ga diskvalifikuje za bilo kakvu diskusiju.

Iza murala prvenstveno stoji država Srbija, njen predsednik Aleksandr Vučić i ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin. Tek ispod njih dolaze paramiliratne, desničarske grupe koje Srbija organizuje, plaća i čije usluge koristi za zastrašivanje i batinanje neistomišljenika.

Što se tih momaka članova tzv. „Narodnih patrola“, „Levijatana“ i sličnih njima, matrica je vidljiva iz aviona: to su deca s društvenih margina, najčešće iz disfunkcionalnih porodica, nevoljena i lišena svakog poštovanja unutar porodice. Ova vlast im daje privid da su u nečemu važni, a zauzvrat dobija ogromnu lojalnost i posvećenost svim planovima njihovih šefova. Mi sa levog spektra društva mogli bismo ponešto iz toga da naučimo o animiranju i organizovanju mladih. I da radimo na jačanju samopouzdanja i samopoštovanja mladih ljudi,  koji su prepušteni na nemilost društvenim kataklizmama.

MONITOR: Skupština Srbije je 2010. godine donijela Deklaraciju o Srebrenici, pozivajući se na presudu Međunarodnog suda pravde. Tada poslanički odbor SNS-a nije podržao Deklaraciju, ali jeste SPS-PUPS kao dio vlasti. Kakva je danas kalkulacija u pitanju?

ĆOROVIĆ: Kalkulacije su nedvosmislene. U vreme kada je ta Deklaracija doneta, na vlasti je bila Demokratska stranka, ali i SPS koji je odavno, pre svega interesna grupa kojoj je važno da ima dostupnost novcu i političkom uticaju. Kada su na vlast opet došli radikali – neka nas ne zavaraju drugačije ime i skupa odela, mentalna i moralna matrica se nisu promenili – Srbija se vratila  ratnohuškačkom narativu, a sve vrednosti iz 90-ih, počele su da se vraćaju na velika vrata. U trenutku kada Vučić preuzima u potpunosti vlast, kratko je trajala koketerija sa EU i SAD, ali, sve je vidljivije bilo njegovo snažno vezivanje za Rusiju i Putina. Budući da je Vučić potekao iz desničarskog, navijačkog i kriminalnog miljea, on se vratio svojim korenima i vrednosnom sistemu koji ga je oblikovao, te sada i ne pokušava da sakrije da on lično stoji iza promocije lika i dela osuđenog ratnog zločinca. Bez zadrške, mogu da kažem da u Srbiji vlada kriminalna grupa koja koristi neofašitičke metode da bi ostala na vlasti.

MONITOR: Obratili ste i opoziciji koja se dosta čuva teme na koju ste Vi reagovali. Neki od opozicionara su se pojavili na protestnim skupovima. Da li su ratni zločini iz 1990-ih i dalje tema na kojoj se dobijaju ili gube glasovi ili je to, kako neki tvrde, nešto što veliku većinu glasača više ne opredjeljuje?

ĆOROVIĆ: Postoje  teme u Srbiji koje su tabuizirane i koje ni pozicija ali ni opozicija ne žele u javnom diskursu. To su teme koje se odreda tiču onoga što se dešavalo 90-ih ili su direktne posledice „ratova koje Srbija nije vodila“. Pre svega, mislim na odgovornost Srbije za rat u bivšoj Jugoslaviji, mislim na priznavanje ratnih zločina i otklon od ratnih zločinaca, na priznavanje nezavisnosti Kosova – koje je trenutna vlast preuzela i obećala međunarodnoj zajednici.Tu je i pitanje RS i stalne destabilizacije BiH od strane beogradskog potrčaka i izvođača prljavih poslova Milorada Dodika, mislim i na pokušaje destabilizacije Crne Gore, ali i stalne i planirane incidente vezane za etničke manjine u Srbiji.

Srbija  je opterećena nepodnošljivim balastom i niko takvu odgovornost ne želi za sebe. Aleksandar Vučić je uspevao (dobrim delom zbog sporosti i nezainteresovanosti EU institucija i Trampove ere u SAD), da pliva u mutnim vodma međunarodne politike i da odugovlači ono šta je međunarodnoj zajednici obećao pre više od deset godina, a sve to mu daje manevarski prostor da jača desnicu i pravi različite krugove samoodbrane. Opozicija ćuti, jer je jasno da će se obraćati nacionalistički opredeljenom biračkom telu. U takvoj konstelaciji snaga, gromoglasno ćutanje i stavljanje važnih tema pod tepih čini se kao mudra taktika, ali ja se bojim da đubre koje sklanjamo ustranu, ima tendenciju da nas zatrpa u jednom trenutku. Deo opozicije koji nedvosmsileno iskazuje stavove protiv ratnohuškačkog narativa je jako mali i bez većeg uticaja, ali važno je da postoji. Tu su, na koncu ili pre svega, građananke i građani i to mi uliva nadu da je antifašistički ustanak naroda u Srbiji moguć.

MONITOR: Da li vas je izenadila poruka Patrijarha Porfirija povodom godišnjice stradanja Vukovara, izrečena u Zagrebu?  

ĆOROVIĆ: Mogu krvlju da potpišem to što je sada rekao o poštovanju vukovarskih žrtava. Problem je nesklad imeđu reči i dela. Kako da verujem rečima Srpskog patrijarha, ako znam da istovremeno deli ordenje ljudima koji su direktni kreatori razaranja tog istog Vukovara!? Zašto ordenje Vučiću ili Miloradu Vučeliću? Zašto mešanje u unutrašnje stvari Crne Gore i potpirivanje vatre u susedstvu? Zašto stalno dolivanje benzina oko RS i destabilizacija BiH? Zašto ćutanje Patrijarha i vrha SPC na mnoge druge pogrešne stvari koje dolaze od stane vlasti u Beogardu i permanentno sejanje mržnje i razdora, kako u zemlji, tako i u regionu.

Da, bravo za reči, ali SPC je kao važna institucija i društveni činalac pokazala da je sveopšte i sveprožimajuće licemerje njen modus operandi.

MONITOR: U izvještaju Visokog predstavnika Kristijana Šmita izrečena je nepovoljna ocjena situacije u BiH, uz pretpostavku da bi RS mogla da se odvoji i bez formalnog otcjepljenja. Kako vidite situaciju u BiH?

ĆOROVIĆ: BiH je svih ovih godina nakon rata, nefunkcionalna država. Nekad, imam utisak da uopšte nije država, već prćija nekolicine nacionalističkih i kriminalnih krugova. Naravno, pre svega mislim na Milorada Dodika i sve ono što vlast (ali i veliki broj građana) u RS radi i na dvojicu drugih lidera. Smatram da je međunarodna zejednica u velikom delu odgovorna za ovako katastrofalno stanje u regionu. Birali su i podržali pogrešne partnere, olako shvatali ono šta se desilo ovom regionu pre 30-ak godina i na izvestan način ih smataram i saučesnicima za razaranja koja su se desila tokom rata, ali i za sve što se dešava danas.

Mi koji želimo da na prostoru bivše domovine dođe do korenitih promena, moramo stvoriti prostor za solidarnost i, oslonjeni na  sopstvenu snagu i rešenost da na Balkanu stvorimo nove paradigme, početi da gledamo i koračamo u istom pravcu. Takav put je najteži, ali samo takav put je pravi, autentičan. Citiraću generala Blagoja Grahovca: nas čeka sveopšti antifašisički ustanak naroda na ovim prostorima i već danas taj ustanak mora da počne.

 

Kvaziopozicione stranke razaraju građanski blok

MONITOR: Čak i u velikom dijelu „kvalifikovane“ javnosti u Srbiji dominira stav da je „slučaj Mladić“ i ono što on simbolizuje sporedno pitanje ili da je riješeno jer je Mladić   osuđen na doživotni zatvor. Vi, očigledno, ne dijelite te stavove?

ĆOROVIĆ: Sada je jasno izašlo na videlo da su pitanja ratnih zločina i zločinaca crvena linija koja Srbiju odvaja od civilizovanog sveta. Neshvatljivo je da se uopše polemiše o tome ili da neko misli da nije dobro pred izbore govoriti o ovoj temi. Nezamislivo mi je da neko hoće da podigne svoj dom na tuđem grobu i kostima nevinih ljudi, da se relativizuju zločini koje su počinili srpska vojska i policija, podurpti paravojnim i parapolicijskim formacijama, a sve pod dirigentskom palicom političkih elita iz Beograda. Srbija svoj dom i budućnost gradi na takvim temeljima.

Upravo zato što dolazi do bazičnog nerazumevanja ove teme,  reakcije su iznimno polarizovane. Krajnje negativne, kada dolaze od vlasti i njihovih privezaka, pune laži i spinova, što je očekivano. Podrška dolazi od strane antifašista, pojedinaca i organizacija civilnog društva – iz Srbije i iz regiona. Ima i reakcija koje su neka vrsta relativizacije i omalovažavanja onoga što smo Jelena Jaćimović i ja uradile. Mnogo je kakofonije u tim komentarima, zamena teza i neistina, što je takođe očekivano, ali nije baš prirodno kada dolazi od strane koja bi trebalo da bude saveznička. Mislim da je to malograđanska zavist, usled sopstvene aktivističke i moralne imoptencije. Vrlo je prisutan i spin da sam Vučićeva plaćenica, a dolazi od onih koji su na razne načine Vučićevi saradnici ili partneri. Pre svega mislim na kvaziopozicione stranke koje se predstavljaju kao građanske i čiji je cilj stalno razaranje građanskog bloka.

 

Učinci medijske tmine

MONITOR: Aleksandar Vučić je pred sastanak sa Putinom, u razgovoru za ruske medije, izrazio veliku zabrinutost za mir na Balkanu i rekao da će se protiv mogućih sukoba boriti svim sredstvima. Kako to razumijete?

ĆOROVIĆ: Izjava je cinična, bezobrazna i uvredljiva čak i za pileći mozak! Onaj koji svih ovih godina poliva benzin i u napadima histerije baca šibice na sve strane, želi da se pokaže kao mirotvorac. Vučićevi podržavaoci i glasači će prihvati svaku nebulozu, jer su ozračeni toksičnim sadržajima koji svakodnevno dolaze sa TV Pink i TV Happy. Tu je, naravno, i RTS koji  uvijenije i nešto umivenije vrši istu indoktrinaciju. U Srbiji vlada medijska tmina. Makar 90 posto ljudi u ovoj zemlji nema ni blagu predstavu šta se dešava. Posle decenija trovanja, zaglupljivanja i indoktrinacije, Srbija ima građane koji više veruju televizijama i Vučićevim bezočnim lažima, nego sebi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo