Povežite se sa nama

INTERVJU

AIDA ĆOROVIĆ, AKTIVISTKINJA ZA LJUDSKA PRAVA: Obaveza je suprotstaviti se silnicima

Objavljeno prije

na

aida-corovic-49-foto-bazar

MONITOR: Napustili ste čelno mesto NVO Urban-in u Novom Pazaru.U jednom periodu ste bili veoma izloženi napadima i velikoj medijskoj pažnji. Koliko je država učinila da vas zaštiti od ugrožavanja života i drugih vaših prava, pa i prava da radite to što ste radili?

ĆOROVIĆ: Dobila sam dvadesetčetvorosatnu policijsku pratnju, ali nemam informacija da li je nešto urađeno vezano za konkretne pretnje koje su mi upućivane. Na žalost, mladić koji mi je pretio na FB-u je poginuo na ratištu u Siriji, izgubljen je jedan mladi život, ja i dalje nisam mirna, a stotine mladih ljudi u Novom Pazaru, ali i u čitavom regionu, su prepušteni ,,lovcima na ljudske duše”, odnosno, kriminalcima koji pod krinkom islama regrutuju mlade, nezadovoljne ljude za svrhe koje najmanje veze imaju sa religijom i religijskim uverenjima. Ja imam povremene kontakte sa Upravom kriminalističke policije Srbije, znam da se radi o izuzetnim profesionalcima i da mnoge informacije koje oni poseduju nisu za javnost. Takođe, u razgovorima sa čelnim ljudima UKP-a, došli smo do zaključka da je policijska intervencija poslednja u nizu mera koje moraju biti preduzete jer spada u domen represivnih mera. Smatram da je prevencija jedini ispravan i dugoročan pristup.

MONITOR: Zašto ste se opredelili za ovakvu vrstu javnog angažmana?
ĆOROVIĆ: Naše društvo napokon mora na dnevni red da stavi pitanja lične i kolektivne odgovornosti. Ja sam ‘92. godine postala mirovna aktivistkinja, i svesno odabrala rizičan i opasan angažman i, na neki način, to traje do danas. Obaveza je građanina i građanke da reaguje, da podiže glas protiv terora, manipulacija, laži i partijskih zloupoteba. Više od dvadeset godina svoj angažaman sam artikulisala kroz nevladin sektor, ali je poslednjih meseci to postalo skoro neizvodljivo. Bila sam prinuđena da dam ostavku na mesto direktorice NVO Urban-In, jer su naši članovi, a radi su o ljudima uglavnom ispod 18 godina, postajali ugroženi zbog onoga što sam pisala i govorila. Prostor za moje delovanje se mnogostruko suzio. Imala sam izbor da pišem za srbijanske medije, koji nisu uvek raspoloženi da se bave temama iz Sandžaka, ili su skloni da ove teme tretiraju na pogrešan način, ili da osnujem sopstveni medij za koji je bilo sasvim neizvesno koliko će moći “da dobaci”. Posle mnogo promišljanja, pristala sam da budem poslanička kandidatkinja na listi Demokratske stranke. Imala sam dva uslova – da ostanem vanstranačka ličnost i da se i dalje bavim temama iz domena ljudskih prava. Dragan Đilas je podržao moj stav i ja sam od pre mesec poslanica u Narodnoj skupštini. Ljudska prava jesu politička tema par exellence, zato se njima moramo baviti i sa tog stanovišta i ta me je ideja vodila u odabiru novog angažmana.

MONITOR: Djelotvornost propisa je kod nas najveći problem u funkcionisanju pravne države. Ima li napretka u tom smislu, za ovih 20-ak godina kako se bavite zaštitom ljudskih prava?
ĆOROVIĆ: Bila bih nepravedna kada bih rekla da nema napretka u poštovanju ljudskih i manjinskih prava u Srbiji. Smatram, međutim, da primena zakona nije dovoljno dobra u Srbiji, i u čitavom regionu. I kada imamo valjane zakone, njihova primena je, uglavnom, katastrofalna. Nisam pravnica, ali i kao laik vidim da je neophodno donositi prateće propise koji se bave primenom zakona, mislim da je veoma važno imati u vidu personalne odgovornosti za neprimenu zakonodavstva, kao i sankcije za one koji ne primenjuju i ne poštuju zakone. Očigledno je da se zakoni donose pod pritiskom međunarodne zajednice i da njih ne prate propisi koji se bave primenom, pa stoga imamo ogroman vakuum u poštovanju legislative. Loš pravosudni sistem je rak-rana srbijanskog društva i sve dok ova oblast ne bude uređena kako treba, nećemo imati dobru primenu zakona. Ako govorimo o ljudskim i manjinskim pravima, Srbija ima brojne, solidne zakone, ali veoma loše mehanizme za njihovu primenu, pa se otuda stiče utisak da smo veoma daleko od svetskih standarda u primeni legislative koja se odnosi na ovu temu.

MONITOR: Problem LGBT je ahilova peta zaštite i promocije ljudskih prava u Srbiji i u drugim zemljama regiona. Državni organi u kontinuitetu ne mogu ili izbjegavaju to da riješe, rukovođeni populističkom motivacijom u politici?
ĆOROVIĆ: LGBT populacija je lakmus-papir za konzervativna i malograđanska društva i kroz odnos prema LGBT populaciji možemo pratiti stanje ljudskih prava u postjugoslovenskim društvima, ali i generalno, o svesti o pravima i slobodama svakog od nas. Malograđanska svest bez moralnih dilema dozvoljava da žene budu premlaćivane i zlostavljane, da deca budu iskorišćavana i zlostavljana, ali diže glas do neba kada neko ima potrebu da glasno kaže da pripada LGBT populaciji. Sva moralna, materijalna i svakojaka druga beda koje nam se u društvima dešavaju, proizilaze iz našeg primitivizma, naših malograđanskih i palančkih stavova i načina poimanja sebe i sopstvenog okruženja.

MONITOR: Kako vi tumačite inicijativu Esada Džudževića za ostvarivanje identitetskih prava Bošnjaka, kako ju je predstavio?
ĆOROVIĆ: Mada veoma cenim gospodina Džudževića, ovu izjavu smatram besmislenom i dovodim je u vezu sa izborima za nacionalne savete nacionalnih manjina koji nas očekuju jesenas. Mnogo je svrsishodnije da se srbijanskoj javnosti promovišu vrednosti bošnjačke kulture i tradicije, da predstavimo najbolje pisce, novinare, naučnike, javne ličnosti iz redova Bošnjaka, koji su doprineli tome da ovaj narod bude deo evropske porodice, nego da menjamo prezimena. Džudžević, ovom nakanom, zadire i u individualna ljudska prava. Bošnjacima u Srbiji je neophodna istorijska mudrost, sabor i pamet da prežive ova tegobna i mučna vremena, potreban je konsenzus o najvažnijim nacionalnim pitanjima kroz otvaranje muđusobnog dijaloga svih Bošnjaka koji žive na prostorima bivše domovine, ali i dijalog sa svim ostalim akterima od kojih nam zavisi opstanak. Sve ostalo služi instant-promociji ili sitnošićardžijskom profiterstvu pojedinih nacionalnih partijskih ili verskih lidera.

MONITOR: Bilo je dosta primjedbi na institut zaštite ljudskih manjinsko-nacionalnih prava kroz nacionalne savjete. Šta se do sada pokazalo relevantnim u vezi sa tim?
ĆOROVIĆ: Nacionalni saveti nacionalnih manjina su mehanizam o kome možemo puno polemisati. No u ovom trenutku, oni su jedini institucionalni mehanizmi preko kojih manjinski narodi ostvaruju prava u Srbiji i treba ih učiniti dobrim i učinkovitim. Zakon je do skoro bio veoma loš, dopustio je da nacionalni saveti budu produžena ruka nacionalnih, a ja bih rekla i nacionalističkih stranaka, da otvore vrata nepotizmu, privatizaciji od strane jedne partije, porodice ili pojedinaca i da ih, generalno, građani, pripadnici manjinskih naroda, vrlo malo prepoznaju kao svoje predstavnike. Izmene ovog zakona su na dnevnom redu u Skupštini Srbije. Zakon je u mnogome poboljšan, posebno deo koji se tiče kontrole trošenja sredstava, ali u njemu još ima spornih mesta. Opozicija se zalaže za dodatne izmene, ali čak i ako te izmene ne budu prihvaćene od strane koalicije na vlasti, zakonski okvir će biti nešto poboljšan.

MONITOR: Narodna skupština još nije raspravljala o poplavnoj katastrofi i odgovornosti za nju?
ĆOROVIĆ: Vlada je ta koja prati sitaciju i donosi odluke vezano za vanrednu situaciju, a Skupština kao najviše zakonodavno telo prati delanje Vlade i na koncu će dati procenu onoga šta je Vlada uradila. Poslanici su svakako dužni da prate sitaciju i da, u trenutku kada o ovome bude podnošen izveštaj, postavljaju pitanja i prozivaju resorne ministre.

Nemilosrdni kolektiviteti

MONITOR: Jesu li građani danas svjesniji svojih prava i načina na koji bi mogli da ih zaštite?
ĆOROVIĆ: Mi smo analfabete kada je domen ljudskih prava u pitanju! Iskustvo mi govori da većina građana Sandžaka, ali i cele Srbije niti zna, niti veruje u postojanje ljudskih prava. Zbog svega što nam se dešavalo u poslednjih 25 godina, postali smo žrtve kolektiviteta koji su odreda primitivni, nacionalistički, ratoborni i anahroni. Umesto pojedinačnih ljudskih i manjiskih prava, na ovim prostorima se i dalje neguje duh kolektiviteta koji je nemilosrdan ako se po bilo čemu izdvajate ili ste drugačiji. Na prostorima Balkana još prećutno vlada teorija ,,krvi i tla”, mi se i dalje grupišemo po nepisanim pravilima nacije, vere i teritorije i kako stoje stvari, to se neće promeniti za mnogo desetina godina.

Upotreba tragedije

MONITOR: Opozicija ćuti, sem Zorana Živkovića i Nove stranke, koji je rekao da su građani preuzeli sopstveno spasavanje i spasavanje drugih jer je država zaboravila na svoje obaveze iako je bilo jasnih upozorenja šta bi se moglo dogoditi. Ima li i opozicija svoj dio odgovornosti?
ĆOROVIĆ: Svi mi imamo deo odgovornosti – i vlast i opozicija i krajnje je vreme da počnemo da mislimo o tome. Ova tragadija je pokazala da umemo da pokažemo empatiju, da se organizujemo i pokažemo inicijativu. No sve ovo što nam se dešava vidim i kao neverovatnu političku formu u kojoj partijski akteri imaju svoje jasno podeljene uloge. Obaveza je Vlade Srbije da bude ključni organizator odbrane u kriznim sistuacijama, ali me javni prenosi sastanaka Vlade, aktivnosti ministara, njihove izjave i sve što gledamo na televizajama podseća na čudan pozorišni komad. Smatram da je Vlada monopolizovala ovu tragediju, pa čak je i iskoristila za političke obračune sa neistomišljenicima. Postoji mnogo glasova koji tvrde da je jedino TV Pink imala sve informacije o aktivnostima ministara na terenu, da je zabranjen rad radio-amaterima, mnogi volonteri koji su učestvovali u akcijama spašavanja svedoče o lošoj organizaciji i političkoj zloupotrebi. Meseci pred nama će pokazati koliki su kapaciteti vlasti da se nose sa ekstremno teškim sitacijama, ali i da prihvati savete opozicije.

Nešto mi daje nadu da će se stvari na ovim prostorima menjati na bolje. Radi se o angažovanju brojnih građana u želji da pomognu unesrećenima. Posle dugo godina prepoznajem autentičnu emaptiju, herojstvo i neuzmicanje pred nedaćama, kao i čudesnu energiju koja je usmerena ka ljudima u nevolji. Građani Srbije su se neverovatnom brzinom organizovali i uspeli da spasu brojne živote. Čini mi se da je ova nesreća, na čudan način, ujedinila nas iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije… Zar je tebalo da doživimo tragediju, pa da shvatimo da delimo isti prostor i sudbinu?

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo