Povežite se sa nama

INTERVJU

AIDA PETROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI ŽENSKI LOBI: Neravnopravnost kao tradicija

Objavljeno prije

na

Ženski glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti

 

MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?

PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi,  kakva je crnogorska zbilja,  položaj žena ne može biti na zavidnom nivou  niti se može govoriti o visokom stepenu  ostvarenosti  rodne ravnopravnosti . Položaj  žena u raznim sferama  života i rada nije zadovoljavajući  imajući u vidu da  žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci  iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije  kao i odgovornost  da  budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke  društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali  do položaja žena kakav   im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica)  i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni  stereotipni stavovi  o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).

MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?

PETROVIĆ: Polazeći od činjenice  da žene u porodičnom  i društvenom okruženju imaju  manju moć od muškaraca, jer  to diktiraju  nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila,  tradicije i patrijarhata  lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama  života i rada žene  neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost  prilikom  nasljeđivanja porodične  imovine.Žene  iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i  LGBT populacije )  su višestruko marginalizovane i diskriminisane  u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.

MONITOR: Da li se žene diskriminisane kad se radi o rukovodećim funkcijama?

PETROVIĆ:Političke kulture čijim političkim prostorom dominiraju muškarci, kakva jeste crnogorska muška  politička “scena”, nameću da je ženama  dobro i dovoljno napredovanje  kada su u poziciji“prva do prvoga “. Iako su pomaci napravljeni Crna Gorai dalje zaostaje  u  ispunjavanju  međunarodnih standarda koji se tiču ravnopravne zastupljenosti  žena u politicii na mjestima odlučivanja i preuzimanja odgovornosti

MONITOR: Koliko je, kad je riječ  o odnosu prema ženama, patrijarhat prisutan u našem društvu?

PETROVIĆ: Živimo u patrijarhalnom društvu sa još dosta velikim stepenom   predrasuda i stereotipa prema ulogama žena u društvu.  U  crnogorskom  društvu se i dalje  kao po pravilu očekuje da na prvom mjestu  bude ostvarena  kao  majka  i supruga, da većim dijelom ili potpuno vodi brigu o domaćinstvu. U slučaju da rade ili se bave nekim javnim  poslovima, kao npr. politikom, žene u očima ovakvog društva ili bar većine  izazivaju  sumnju u njeno majčinstvo i posvećenost porodici.Žene koje se bave aktivizmom  i pomažu kroz civilni ženski sektor ženama žrtvama nasilja, a pri tom se osjećaju feministkinjama i javno deklarišu, stigmatizirane su, neshvaćene  i višestruko diskriminisane ne samo od većine muškaraca nego, nažalost, i žena koji krivo tumače feminizam. Feministkinja sam  i vjerujem u cjelokupni boljitak društva, jer je to pokret koji se zalaže za socijalnu pravdu , rodnu ravnopravnost, nenasilno rješavanje konflikata, emancipaciju cjelokupnog društva u smislu prevazilaženjena stereotipa i diskriminacije prema rodnim ulogama  namijenjenim ženama.

MONITOR: Mnogi kažu da žene nikada nisu bile glasnije i odlučnije da brane svoja prava i da se bore za njih.

PETROVIĆ:Bilo bi dobro za cjelokupno društvo  da je tako, ali taj glas sam za sebe neće bitno doprinjeti boljitku i prevazilaženju problema  u sferi poštovanja ženskih ljudskih prava.Ženski glas/glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti. Povezujući politički kontekst pozadine nasilja nad ženama i djecom i lično iskustvo sa društvenim procesom potčinjavanja žrtava,  shvata se suština održavanja patrijarhata koji proizvodi, podržava i prikriva nasilje nad ženama i djecom. Dok se to ne shvati, prihvati i ne eliminiše neće biti većeg napretka u ostvarivanju prava više od polovine crnogorske populacije koju čine žene.

MONITOR: Crnogorski ženski lobi godinama se bavi problemom seksualnog zlostavljanja. Kakava su vam saznanja o tome?

PETROVIĆ: Seksualno nasilje nije samo privatna (lična) stvar žena, djevojaka, djevojčica  već i institucionalni  društveni problem u Crnoj Gori i predstavlja tabuizirane teme. Seksualno nasilje i nasilje zasnovano na polnoj određenosti je kršenje elementarnih ljudskih ženskih prava. Većina žrtava/osoba koje su preživjele seksualno nasilje i nasilje zasnovano na polnoj određenosti su  različite starosne dobi,socijalne strukture i obrazovanja. Seksualno nasilje  podrazumijeva mnogo više nego seksualno napastvovanje i silovanje, narušavanje ličnog, tjelesnog, emotivnog, emocionalnog integriteta osobe koja je preživjela ili preživljava seksualno nasilje.Najveći dio  različitih oblika seksualnog nasilja u Crnoj Gori se ne prepoznaje, o njima se ne govori, žrtve ćute ili im se ne vjeruje u iskaz.

MONITOR: Jesu li ti oblici diskriminisanja žena i dalje tabu?

PETROVIĆ: O najvećem dijelu različitih oblika seksualnog nasilja u Crnoj Gori se govori, ne prepoznaju se, žrtve ćute… Seksualno nasilje u svojim različitim javnim oblicima   tretira se kao nevažno  i društveno prihvatljivo, te ga je zbog toga vrlo često teško prepoznati,  prijaviti i procesuirati.Faktori rizika koji doprinose seksualnom nasilju nisu prepoznati u Crnoj Gori niti se njima  bavi kontinuirano neka institucija ili NVO.

MONITOR: Kakvo je naše zakonodavstvo iz oblasti zaštite ženskih ljudskih?

PETROVIĆ:Crna Gora je  nacionalno zakonodavstvo  dobrim dijelom uskladila sa međunaroidnim standardima i najboljim normama pozitivne prakse za zaštitu ženskih ljudskih prava.Takođe, Crna Gora je potpisala i ratifikovala mnoga značajna međunarodna dokumenta  koja unapređuju ženska ljudska prava. Izdvojila bih kao najznačajnije Istanbulsku konvenciju (Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici )i Konvenciju o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, poznatiju kao CEDAW  konvenciju.Primjena u praksi nacionalnih i  međunarodnih normi još nije na zadovoljavajućem nivou , jersu sankcije prema nasilnicima često blage ili se nasilje ne može dokazati jer je žrtva najčešće i jedina svjedokinja u procesu, a njena izjava ne nailazi često na  prihvatanje i vjerovanje.Sudski procesi su dosta  dugi i iscrpljujući za žene žrtve nasilja ili one koje žele ostvariti neka svoja prava, pa žene  odustaju od njih.Pravna zaštita i informisanost žrtava o njihovim pravima je često nedostupna ili potpuno nejasna tako da su i u tom pogledu uskraćene za  ostvarivanje svojih elementarnih ljudskih prava.

 

Privatnici diskriminišu

MONITOR; U javnosti vlada mišljenje da su žene surovo diskriminisane prilikom zapošljavanja i na poslu?

PETROVIĆ:Crna Gora je zemlja u kojoj tradicionalne društvene uloge i rodni stereotipi na štetu žena i njihovih ljudskih prava i dalje istrajavaju ne samo u porodičnim okvirima već i u oblasti zapošljavanja. Iako je u Crnoj Gori zakonom zabranjena diskriminacija po bilo kojoj osnovi, uključujući i rod, u praksi  se može govoriti o visokom stepenu  diskriminacije  žena prilikom zapošljavanja  kao i u procesu rada.  Pitanja da li ima porodicu, djecu, da li planira djecu i čitav set pitanja iz sfere ličnog porodičnog života koje se postavljaju  ženama od strane posebno privatnih poslodavaca, svjedoče o diskriminaciji, a smatraju se   normalnim.Prilikom zapošljavanja kod dijela  poslodavaca važna je i starosna dob žene kao i fizički izgled u odnosu na znanje,kvalifikacije i poslovno iskustvo žene, tako da se može govoriti o velikom broju žena koje su žrtve višedecenijske tranzicije.Zbog socijalno-ekonomskog statusa  žene najčešće nisu u prilici da biraju posao izato ostaju da rade na mjestima na kojima  nerijetko trpe i neki oblik nasilja koji je teško dokazati, a najčešće je to mobing.

 

Nema dobrovoljne prostitucije

MONITOR: Vi ste često upozoravali da djevojke u Crnoj Gori vrlo mlade ulaze u svijet prostitucije …

PETROVIĆ: Moj stav  po tom pitanju je jasan:   kako god je ko klasifikovao i gradirao, prostitucija u svojoj srži  nosi nepobitnu karakteristiku dehumanizacije  žena, odnosno njihovo svođenje na seksualni objekat i time potpuno poništavanje njih, kako kao žena, tako i kao ljudskih bića.Ne priznajem da postoji takozvana “dobrovoljnost” u prostituciji i “elitna” prostitucija”. “Dobrovoljna” prostitucija je samo prividna, a negdje daleko od  očiju javnosti.

Postojanje prodaje ženskog tijela na tržištu roba kao i svih ostalih roba ukazuje na poraznu civilizacijsku činjenicu  da nema riječi (osim deklarativno) o elementarnom poštovanju ženskih prava kao nedjeljive cjeline univerzalnih ljudskih prava.

 

                                           Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo