Povežite se sa nama

INTERVJU

AIDA PETROVIĆ, DIREKTORICA NVO CRNOGORSKI ŽENSKI LOBI: Neravnopravnost kao tradicija

Objavljeno prije

na

Ženski glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti

 

MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?

PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi,  kakva je crnogorska zbilja,  položaj žena ne može biti na zavidnom nivou  niti se može govoriti o visokom stepenu  ostvarenosti  rodne ravnopravnosti . Položaj  žena u raznim sferama  života i rada nije zadovoljavajući  imajući u vidu da  žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci  iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije  kao i odgovornost  da  budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke  društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali  do položaja žena kakav   im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica)  i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni  stereotipni stavovi  o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).

MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?

PETROVIĆ: Polazeći od činjenice  da žene u porodičnom  i društvenom okruženju imaju  manju moć od muškaraca, jer  to diktiraju  nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila,  tradicije i patrijarhata  lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama  života i rada žene  neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost  prilikom  nasljeđivanja porodične  imovine.Žene  iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i  LGBT populacije )  su višestruko marginalizovane i diskriminisane  u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.

MONITOR: Da li se žene diskriminisane kad se radi o rukovodećim funkcijama?

PETROVIĆ:Političke kulture čijim političkim prostorom dominiraju muškarci, kakva jeste crnogorska muška  politička “scena”, nameću da je ženama  dobro i dovoljno napredovanje  kada su u poziciji“prva do prvoga “. Iako su pomaci napravljeni Crna Gorai dalje zaostaje  u  ispunjavanju  međunarodnih standarda koji se tiču ravnopravne zastupljenosti  žena u politicii na mjestima odlučivanja i preuzimanja odgovornosti

MONITOR: Koliko je, kad je riječ  o odnosu prema ženama, patrijarhat prisutan u našem društvu?

PETROVIĆ: Živimo u patrijarhalnom društvu sa još dosta velikim stepenom   predrasuda i stereotipa prema ulogama žena u društvu.  U  crnogorskom  društvu se i dalje  kao po pravilu očekuje da na prvom mjestu  bude ostvarena  kao  majka  i supruga, da većim dijelom ili potpuno vodi brigu o domaćinstvu. U slučaju da rade ili se bave nekim javnim  poslovima, kao npr. politikom, žene u očima ovakvog društva ili bar većine  izazivaju  sumnju u njeno majčinstvo i posvećenost porodici.Žene koje se bave aktivizmom  i pomažu kroz civilni ženski sektor ženama žrtvama nasilja, a pri tom se osjećaju feministkinjama i javno deklarišu, stigmatizirane su, neshvaćene  i višestruko diskriminisane ne samo od većine muškaraca nego, nažalost, i žena koji krivo tumače feminizam. Feministkinja sam  i vjerujem u cjelokupni boljitak društva, jer je to pokret koji se zalaže za socijalnu pravdu , rodnu ravnopravnost, nenasilno rješavanje konflikata, emancipaciju cjelokupnog društva u smislu prevazilaženjena stereotipa i diskriminacije prema rodnim ulogama  namijenjenim ženama.

MONITOR: Mnogi kažu da žene nikada nisu bile glasnije i odlučnije da brane svoja prava i da se bore za njih.

PETROVIĆ:Bilo bi dobro za cjelokupno društvo  da je tako, ali taj glas sam za sebe neće bitno doprinjeti boljitku i prevazilaženju problema  u sferi poštovanja ženskih ljudskih prava.Ženski glas/glasovi  moraju  biti više i istinski  podržani   od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti. Povezujući politički kontekst pozadine nasilja nad ženama i djecom i lično iskustvo sa društvenim procesom potčinjavanja žrtava,  shvata se suština održavanja patrijarhata koji proizvodi, podržava i prikriva nasilje nad ženama i djecom. Dok se to ne shvati, prihvati i ne eliminiše neće biti većeg napretka u ostvarivanju prava više od polovine crnogorske populacije koju čine žene.

MONITOR: Crnogorski ženski lobi godinama se bavi problemom seksualnog zlostavljanja. Kakava su vam saznanja o tome?

PETROVIĆ: Seksualno nasilje nije samo privatna (lična) stvar žena, djevojaka, djevojčica  već i institucionalni  društveni problem u Crnoj Gori i predstavlja tabuizirane teme. Seksualno nasilje i nasilje zasnovano na polnoj određenosti je kršenje elementarnih ljudskih ženskih prava. Većina žrtava/osoba koje su preživjele seksualno nasilje i nasilje zasnovano na polnoj određenosti su  različite starosne dobi,socijalne strukture i obrazovanja. Seksualno nasilje  podrazumijeva mnogo više nego seksualno napastvovanje i silovanje, narušavanje ličnog, tjelesnog, emotivnog, emocionalnog integriteta osobe koja je preživjela ili preživljava seksualno nasilje.Najveći dio  različitih oblika seksualnog nasilja u Crnoj Gori se ne prepoznaje, o njima se ne govori, žrtve ćute ili im se ne vjeruje u iskaz.

MONITOR: Jesu li ti oblici diskriminisanja žena i dalje tabu?

PETROVIĆ: O najvećem dijelu različitih oblika seksualnog nasilja u Crnoj Gori se govori, ne prepoznaju se, žrtve ćute… Seksualno nasilje u svojim različitim javnim oblicima   tretira se kao nevažno  i društveno prihvatljivo, te ga je zbog toga vrlo često teško prepoznati,  prijaviti i procesuirati.Faktori rizika koji doprinose seksualnom nasilju nisu prepoznati u Crnoj Gori niti se njima  bavi kontinuirano neka institucija ili NVO.

MONITOR: Kakvo je naše zakonodavstvo iz oblasti zaštite ženskih ljudskih?

PETROVIĆ:Crna Gora je  nacionalno zakonodavstvo  dobrim dijelom uskladila sa međunaroidnim standardima i najboljim normama pozitivne prakse za zaštitu ženskih ljudskih prava.Takođe, Crna Gora je potpisala i ratifikovala mnoga značajna međunarodna dokumenta  koja unapređuju ženska ljudska prava. Izdvojila bih kao najznačajnije Istanbulsku konvenciju (Konvencija Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici )i Konvenciju o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, poznatiju kao CEDAW  konvenciju.Primjena u praksi nacionalnih i  međunarodnih normi još nije na zadovoljavajućem nivou , jersu sankcije prema nasilnicima često blage ili se nasilje ne može dokazati jer je žrtva najčešće i jedina svjedokinja u procesu, a njena izjava ne nailazi često na  prihvatanje i vjerovanje.Sudski procesi su dosta  dugi i iscrpljujući za žene žrtve nasilja ili one koje žele ostvariti neka svoja prava, pa žene  odustaju od njih.Pravna zaštita i informisanost žrtava o njihovim pravima je često nedostupna ili potpuno nejasna tako da su i u tom pogledu uskraćene za  ostvarivanje svojih elementarnih ljudskih prava.

 

Privatnici diskriminišu

MONITOR; U javnosti vlada mišljenje da su žene surovo diskriminisane prilikom zapošljavanja i na poslu?

PETROVIĆ:Crna Gora je zemlja u kojoj tradicionalne društvene uloge i rodni stereotipi na štetu žena i njihovih ljudskih prava i dalje istrajavaju ne samo u porodičnim okvirima već i u oblasti zapošljavanja. Iako je u Crnoj Gori zakonom zabranjena diskriminacija po bilo kojoj osnovi, uključujući i rod, u praksi  se može govoriti o visokom stepenu  diskriminacije  žena prilikom zapošljavanja  kao i u procesu rada.  Pitanja da li ima porodicu, djecu, da li planira djecu i čitav set pitanja iz sfere ličnog porodičnog života koje se postavljaju  ženama od strane posebno privatnih poslodavaca, svjedoče o diskriminaciji, a smatraju se   normalnim.Prilikom zapošljavanja kod dijela  poslodavaca važna je i starosna dob žene kao i fizički izgled u odnosu na znanje,kvalifikacije i poslovno iskustvo žene, tako da se može govoriti o velikom broju žena koje su žrtve višedecenijske tranzicije.Zbog socijalno-ekonomskog statusa  žene najčešće nisu u prilici da biraju posao izato ostaju da rade na mjestima na kojima  nerijetko trpe i neki oblik nasilja koji je teško dokazati, a najčešće je to mobing.

 

Nema dobrovoljne prostitucije

MONITOR: Vi ste često upozoravali da djevojke u Crnoj Gori vrlo mlade ulaze u svijet prostitucije …

PETROVIĆ: Moj stav  po tom pitanju je jasan:   kako god je ko klasifikovao i gradirao, prostitucija u svojoj srži  nosi nepobitnu karakteristiku dehumanizacije  žena, odnosno njihovo svođenje na seksualni objekat i time potpuno poništavanje njih, kako kao žena, tako i kao ljudskih bića.Ne priznajem da postoji takozvana “dobrovoljnost” u prostituciji i “elitna” prostitucija”. “Dobrovoljna” prostitucija je samo prividna, a negdje daleko od  očiju javnosti.

Postojanje prodaje ženskog tijela na tržištu roba kao i svih ostalih roba ukazuje na poraznu civilizacijsku činjenicu  da nema riječi (osim deklarativno) o elementarnom poštovanju ženskih prava kao nedjeljive cjeline univerzalnih ljudskih prava.

 

                                           Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo