DUHANKESA
Berba i jedno pitanje

A kada nam jednom voćnjaci budu obrani… Hoćemo li tada znati odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila: Jesmo li more, ili pregršt pjene?
Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?
Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?
Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?
Sada dok beremo plodove onih voćnjaka koje smo davno sadili; i dok, zatim, ozareni, brišemo znoj u hladu krošnji koje smo samo snivali u vrijeme kada je sve ovo bilo tek pusta ledina, možemo najzad odahnuti: nema više nikakvih pitanja i sve odgovore znamo! Nad nama blista nebo, beskrajno i plavo, ispisano našim ispunjenim obećanjima.
U vrijeme kada smo počeli saditi svoj voćnjak, sve je bilo čarolija, u svemu se osjećalo prizivanje čuda nježnosti i žudnje. Kao što je prvi dodir ruke sav satkan iz drhtaja i slutnje neiskazivih obećanja; kao što kroz šapat prije poljupca, odzvanja daleki glas koji nas mami, pjev što doziva i ne zamire.
Sjedimo, pod sjenama gustih krošnji iz kojih se širi zamamni miris zrelih šljiva i trešanja, kajsija i breskvi, protkan smeđim, oblim i glatkim notama arome lješnika, začinjenih tamnim zelenilom njihovog lišća.
I potvrđujemo , smireni u tihoj radosti, da sve je dobro rodilo, da je vrijedilo saditi, jer su samo oni plodovi naši, koje smo mi sami sadili. Evo, tu su i kruške i jabuke, i u dugim kolonama nizovi badema, i po koja višnja, krojeni našim rukama, zalivani našim snovima, dozreli milošću Božjom.
Sada su оni davni snovi dosanjani u svakom plodu ovog voćnjaka. Skoro sva obećanja što smo sebi dali – ispunjena su. Ali, odnekud – ili niotkud? – osjetimo na potiljku žmarce praha sa bijelih leptirovih krila. Lijepe se u graške znoja što nas obliva, dok sve to, srećni, gledamo.
I za tren osjetimo: još nas dodiruje ona ista ruka jednako prepuna drhtaja i slutnji; još nije utihnuo onaj šapat, dok čekamo poljubac; još čujemo onaj glas što nas je mamio i dozivao kada smo svoj voćnak sadili.
A kada nam jednom voćnjaci budu obrani, kada na golim granama davnih bujnih krošnji, ostane samo još pokoja smokva, puna gustog meda dozrelog predugim čekanjem; kada u požutjeloj travi zažari sparušena rumen i potamnjelo zlato opalih jabuka, hoćemo li i tada osjetiti onaj drhtatvi dodir ruke, hoće li utihnuti šapat, hoće li zamrijeti zvuci one frigijske muzike što je dopirala iz daleka, što nas je zvala u daljine!?
Hoćemo li tada znati odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila:
Jesmo li more, ili pregršt pjene?
Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?
Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?
Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Sloboda i 21. vijek

Da li je sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema, samo zato što danas živimo u 21. vijeku
Šta može reći sloboda sebi u prilog? Samo jedno: Da mora biti izuzeta od svih vrsta ograničenja, kontrole, regulisanja i sankcionisanja, jer u suprotnom slučaju prestaje biti sloboda! Zanimljivo je da je Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) zapravo bio prvi koji je ovu radikalnu i beskompromisnu koncepciju u prilog individualne slobode dosljedno branio i to u svom najpoznatijem djelu O slobodi (On Liberty), objavljenom 1859. godine. Još je zanimljivije što se već odavno ne raspravlja ni o toj knjizi, ni o njenoj centralnoj temi.
Gdje ja živim!? Pa zar ne znam da je danas 21. vijek!? Ko bi danas još raspravljao o knjizi napisanoj u davnom 19. vijeku? Dobro, za sada neka vam bude, ali šta je sa slobodom? Da li je i sloboda potpuno nadživljena, potrošena, bajata kao tema samo zato što danas živimo u 21. vijeku!? Najbolje će biti da provjerim! Ispitaću još jednom, osnovne argumente kojima Mil brani slobodu, i uporediti ih sa shvatanjima i stanjem slobode u 21. vijeku.
,,Ljudsko biće nije mašina koju treba napraviti prema određenom modelu da bi radila tačno ono za šta je namijenjena, nego je kao stablo koje raste i razvija se n a sve strane, u skladu sa tendencijama njegovih nutrašnjih snaga koje ga čine živim bićem“(p.33). Zamislio sam se: vi ste u pravu! Ko još u 21. vijeku smatra da se čovjek treba razvijati kao živo biće u skladu sa tendencijama svojih unutrašnjih snaga, umjesto da se formira i obrazuje kao mašina prema tačno određenom političkom i ekonomskom modelu da bi što bolje radio ono za šta je formiran!?
Pođimo dalje. U skladu sa tvrdnjom da svaki čovjek teži ka ostvarenju sopstvene sreće kao svom najvišem cilju, Mil je formulisao sljedeći silogizam o jedinom cilju vlasti koji opravdava njeno postojanje:
Svaki pojedinac postupa u cilju ostvarivanja svojih interesa;
Jedini opravdan cilj vlasti je da ostvaruje interese građana kojima vlada:
Vlast je opravdana ako, i samo ako, interes građana bude ujedno i najviši interes vlasti. U suprotnom, vlast će biti smijenjena kao direktno odgovorna građanima.
I? Šta i? Opet ste vi u pravu. Danas, u 21. vijeku, mi smo shvatili da i vlast čine ljudi pojedinci. Prema tome, ako je cilj svakog pojedinca da ostvari svoje interese, onda je i cilj svakog pojedinca na vlasti da ostvari svoj interes! Svoj, a ne interese tamo nekih građana! I zato vlast ne može biti odgovorna pred građanima niti je građani mogu smijeniti zato što nije ostvarila tuđe interese, nego što nije dovoljno vješto ostvarila svoje, legitimno lične i privatne interese.
Da vidimo kako stoje stvari sa Milovom odbranom lične slobode i uslovima pod kojima vlast ima pravo da reguliše te slobode i ograniči ih. Najprije, razmotrimo njegove argumente. Prema Milu, vlast nema nikakvo pravo da uvede restrikciju individualne slobode ukoliko je ta restrikcija paternalistička, odnosno, moralistička. Određujući vlast slovom A a pojedinca slovom B, Mil precizira:
Restrikcija nametnuta od A, je paternalistička ako je uvedena za dobro B;
Restrikcija nametnuta od A je moralistička ako je uvedena da prinudi B na moralno ili nemoralno ponašanje.
Vidi se da je to pisano u 19. vijeku. Danas u 21. vijeku u kom mi živimo, ko bi se složio sa ovako širokom odbranom individualne slobode od miješanja vlasti?
Svašta! Da vlast ne smije zabraniti neke slobode u interesu samih građana, zato što je to paternalizam i moralizam!? Ko zna bolje od majke šta je dobro za njenu djecu; od ovčara šta je dobro za ovce, od vlasti, šta je dobro za građane!? Da ne znaju bolje djeca, ovce i građani? Halo, – danas je 21. vijek!
O slobodi javnog iznošenja mišljenja Mil smatra da mora biti neograničena, zato što: zabranjeno mišljenje može biti istina; ako je većim dijelom laž, može imati djelić istine; ako je skroz-naskroz laž, sprečava istinu da postane bespogovorna dogma. Opet se vidi koliko smo napredovali u 21. vijeku! Pametna vlast zabranjuje javno iznošenje mišljenja zato što je istina, da se ne bi doznala; ujedno, laž ne samo što se dopušta, nego se afirmiše kroz sve main stream medije, jer se time sprečava razlikovanje laži od istine!
U temeljne slobode Mil ubraja i slobodu kretanja i okupljanja. Jedini izuzetak u kom su individualne slobode podložne ograničenju od strane vlasti, jeste nanošenje direktne štete drugima. Ali i taj razlog može otpasti ako su posljedice takvog ograničenja teže od posljedica ovih sloboda. Čuj ti ovo!? Prema Milu, ispašće još da bi vlast morala tražiti saglasnost građana da im ograniči slobodu kretanja i okupljanja čak i u uslovima ove pandemije?
Sloboda je do sada bila haotična i nepredvidiva. Danas, u 21. vijeku, napredak se mjeri stepenom ograničenja i kontrole slobode. A taj napredak nam poručuje da se neće zaustaviti, sve dok i poslednji dah slobode ne bude ugušen u svakom od nas!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Govor slobodni, govor zabranjeni

Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica ljudskog roda
Sve što mogu druga bića, mogu i ljudi! Stotine vrsta ptica, hiljade vrsta insekata, čak i desetine vrsta slijepih miševa mogu da lete: lete i ljudi. Čak brže, dalje, duže i u neuporedivo veće visine od svih drugih bića koja lete. Nebrojeno mnogo vrsta riba, kitova, foka, poznatih i nepoznatih vodenih bića plivaju i rone; plivaju i rone i ljudi. Brže, duže i dublje nego bilo koje od njih.
Ima li nešto što samo čovjek može, a što ne može nijedno drugo biće!?
Ima. Samo čovjek može govoriti.
Govor! Najveći dar, ono što nas čini ljudima, differentia specifica ljudskog roda!
Zaboravite onu rogobatnu poštapalicu ,,govor tijela“ omiljenu kod neukih sportskih komentatora i onih vulgarizatora ove božanske sposobnosti. Jer, šta je drugo tvrdnja da tijelo govori, nego kolosalna besmislica. Držanje tijela, kretnje, hod, sve su to samo fiziološki simptomi trenutnog stanja organizma. Čak su i krici, rika, režanje, lavež životinja, kreštanje i cvrkut ptica, puki zvučni signali, instinktivni izrazi momentalnog raspoloženja – razjarenosti, straha, bola, radosti, ili su upozorenje na neposrednu opasnost i dozivanje.
Govor ima moć da izrazi i ono čega odavno nema a što je nekada bilo, kao i da predoči ono što će tek biti, čak i da dozove ono što nikada neće doći. Ako alhemičari nisu pronašli ,,kamen mudrosti“ koji pretvara olovo u zlato, govor prirodno, sam po sebi, pretvara prošlost i budućnost u sadašnjost, kako god bili daleki i neizvjesni, kao što sadašnjost pretvara u prošlost i budućnost, po volji!
Govor je toliko prisno, tako intimno povezan sa mišljenjem da je zapravo stopljen sa našom sviješću, da je isto što i sama ta svijest. Ovo se posebno jasno vidi u činjenici da samo govor omogućava našu svijest o sebi tako što neprestano, u svakom trenutku posreduje između naše prošlosti i sadašnjosti, doslovno ih spajajući kroz riječi u cjelinu samosvijesti.
Govor nije samo forma u kojoj se izražava neka stvar: nije ni instrument, kao što je to sistem principa matematike koji omogućava da konstruišemo jedan nezavisan, objektivizirani univerzum koji će nam stajati na raspolaganju i u kom će svi elementi biti uzajamno koordinirani u skladu sa matematičkim zakonima. Govor je jedini medijum kroz koji čovjek predočava sebi sopstvenu konačnost, svoju istorijsku prirodu i sebe određuje u odnosu prema svijetu. Uz sve to, govor je područje naše svijesti (inteligibilnosti), i utoliko direktno koincidira sa prolaznim, istorijskim karakterom našeg postojanja, omogućavajući istovremeno kontinuitet i fiksiranost našeg doživljaja sebe i svijeta.
Govor slobodni, govor zabranjeni! Jesu, zabranjivali su govor. I jezike su odsijecali i na lomači spaljivali zbog javno izgovorenih riječi. A danas, kažu, svako govori šta hoće. Slobodno i bez straha. To znači da je govor devalvirao, da je nastupila inflacija riječi. Koliko je samo vrijedio govor u rijeme kada se zbog izgovorne riječi moglo završiti na lomači! Vlast više ne cijeni govor ni toliko da bi ga javno zabranila! Manje smeta nego lupkanje zahrđalog lima na vjetru. Može ići na živce, ali samo kao što dosadna zunzara ide na živce. Odmahneš rukom i produžiš po svome. Osim toga, i danas postoji zabranjeni govor. One koji danas ne prihvataju da postoje teme o kojima je zabranjeno govoriti, danas više ne spaljuju. Samo ih ućutkaju, isključe, skinu sa svih medija. I kada dobiju azil u nekoj ambasadi, na kraju ih izruče onome koji zabranuje govor. Zatim tiho nestanu. Kao Asanž i Snouden: kao stotine i hiljade drugih o kojima se nikada neće ni doznati.
U Novoj godini, šta god bilo i kako god bilo, dok smo zdravi i živi, samo jedno moramo zapamtiti, samo jednog se ne smijemo odreći:
Govorimo! Uvijek i u svakoj prilici – govorimo slobodno, ljudi! Samo dok govorimo – ljudi smo! Ko zabranjuje govor, taj zabranjuje da se bude čovjek! Razgovarajmo sa drugim ljudima na sve načine: Brajevom azbukom, znacima za gluhonijeme, pismima, porukama, knjigama… Odvojimo dovoljno vremena i za svoju dušu. Neka naša duša razgovara sama sa sobom – Platon je filozofiju definisao upravo tako: kao razgovor duše same sa sobom! Misao je materija govora, govor je forma misli – izražena misao jeste rođena misao. Duša je po prirodi plodna i rodna: plodovi duše začnu se kao misao, porode se kao riječi!
Srećna Nova 2021. godina!
Neka nam je radosna i razgovorna!
Ferid MUHIĆ
Komentari
DUHANKESA
Ako progovore Turci

U spremnosti da ignorišu činjenice bi ostvarili ciljeve, niko nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države
Historia magistra vitae! Istorija je učiteljica života! Ali direktor škole u kojoj predaje ova učiteljica već odavno je politika. Naravno, ne anonimna politika, nego politika inkarnirana, otjelotvorena u konkretnim likovima – ljudima koji imaju svoje interese i motive. To znači da politika nema neke svoje nad-naravne interese ni uzvišene ciljeve, nego da se iza te priče, uvijek i bez izuzetka, kriju privatni interesi određenih pojedinaca – direktora škole. I kao u svakoj ustanovi, tako je i u svim školama najvažniji direktor. Posebno pak u školi života, poznatoj pod imenom država.
Da direktori ovih škola mogu po svom nahođenju i u skladu sa svojim interesima naložiti Historiji – učiteljici života, šta će predavati đacima-građanima i nije nekakva novost. Ali u spremnosti da potpuno ignorišu činjenice koje znaju i vrapci na grani, samo da bi ostvarili svoje ciljeve, niko nikada nije nadmašio direktore Bugarske škole, odnosno – države.
Kada je Republika Makedonija, pod novim imenom Republika Sjeverna Makedonija (promijenjenim pod pritiskom direktora Grčke škole – odnosno države), stigla na prag pregovora za punopravno članstvo u EU, direktori Bugarske škole su naložili da se i u bugarskim i u makedonskim školama od sada pa nadalje istorija mora učiti po njihovom programu, bez obzira na sve što se do sada utvrdilo kao nepobitne istorijske činjenice. Po tom novom programu, najprije se mora izbaciti podatak da je geografska oblast, poznata kroz cijelu istoriju pod imenom Makedonija, koja obuhvata tri integralne cjeline: Vardarsku, Egejsku, Pirinsku Makedoniju, dobila ime po drevnom autohtonom stanovništvu Makedoncima! Od sada, Historija – učiteljica života, učiće djecu da su Pirinsku Makedoniju (koja je na teritoriji Bugarske) i Vardarsku Makedoniju (teritoriju današnje RS Makedonije), od pamtivijeka naseljavali Bugari i samo – Bugari. Svi Makedonci sa ovih teritorija bićče Bugari i imaće jednu jedinu zajedničku istoriju – bugarsku . Kako one drevne, tako i današnje Makedonce iz Egejske Makedonije, Grci su u međuvremenu, prethodnim dogovorom, pretvorili u Helene. Makedonski jezik, kojim je govorio Aleksandar Makedonski i koji je bio potpuno različit od jezika Helena, kao i današnji makedonski jezik kojim se na prostorima cijele Makedonije govorilo stoljećima, proglašava se za bugarski, uz napomenu da je riječ o Zapadnom dijalektu bugarskog jezika.
Direktori, razumije se, imaju na raspolaganju mjere kojima će osigurati provođenje ove promjene u školskom programu: 1. dok ne priznaju da su Bugari, a ne Makedonci; 2. da nemaju nikakvu svoju, nego samo zajedničku bugarsku istoriju; 3. da njihov jezik nije makedonski, nego da je bio i ostao Zapadni dijalekt bugarskog jezika – direktori spomenute škole im neće dozvoliti početak pregovora za članstvo u EU!
Iz istorije se, po istom programu, potpuno brišu neoborive činjenice da je Jugoslavija, kao antifašistička zemlja, po završetku Drugog svjetskog rata, uslovila normalizaciju odnosa sa Bugarskom, koja je do 1944 bila saveznik fašističke Njemačke: 1) priznanjem makedonske nacionalne posebnosti od strane NR Bugarske; 2) prenošenjem zemnih ostataka Goce Delčeva iz Sofije u Skopje, čiji je ceremonijalni prenos izveden u oktobru 1946. godine. Bugarska je priznala postojanje makedonske narodnosti i omogućila učenje makedonskog jezika u Pirinskoj Makedoniji (jugozapadnoj Bugarskoj), jer se na popisu stanovništva 1945 godine, preko 150 hiljada ljudi izjasnili kao Makedonci koji govore makedonski jezik. (Vidi detaljno: Nikola Zečević Vijesti, 27/11/2020).
Doduše, naglasiće se podatak da je Asen II, car Bugarske (1218-1241), vladao i teritorijom Vardarske Makedonije, dakle 13 godina. Ali, sirota Historija –učiteljica života, neće smjeti ni da zucne o punih 512 godina, u razdoblju od 1366-1878 godine. Prvi datum označava proglašenje Jedrena za prestonicu Osmanli Devlet, poznatijeg po imenom Tursko Carstvo. Drugi datum je godina kada je Bugarska ponovo postala nezavisna država. Od tada, do danas, dakle pune 142 godine, Bugarska je uspostavila vlast na teritoriji današnje RS Makedonije svega tri godine: 1941-44, i to kao okupator ovlašćen da, u ime Trećeg Rajha, administrira ovim područjem. Kada saberemo onih 13 godina od Asena II i ove 3 u ulozi okupatora, to je top-tan 16 godina!?
Samo se pitam šta će biti ako Turci progovore!? Svi balkanski naroda imaju doslovno zajedničku istoriju samo u okvirima Osmanlijske države, u kontinuitetu od preko 500 godina. I pritom, svi ti narodi (Albanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Grci, Makedonci, Srbi, Hrvati, Vlasi, čak i Romi) su, kroz cijeli taj period, nesmetano govorili svoje jezike, kao što su sačuvali i sopstveni etnički, vjerski, kulturni identitet. Ni jednog trenutka nije im bio postavljen ultimatum da sebe nazovu Turcima, ni da prihvate tursku istoriju i jezik – čak ni da se odreknu svoje vjere!
A ovi učitelji bi da Makedonce pšretvore u Bugare, pozivajući se na pukih 16 godina!?
Ali Osmanli Devlet nije bio provincijska škola u kojoj bahati, arogantni, nedoučeni direktori naređuju Historiji – učiteljici života!
Ferid MUHIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO3 sedmice
REFORMA SLUŽBI BEZBJEDNOSTI: Demontaža hobotnice i paralelne službe
-
DRUŠTVO3 sedmice
DUGO PUTOVANJE ZAPADNOG BALKANA U EVROPU: Godina blokada i pandemije, ,,podrške“ i „zabrinutosti“
-
Izdvojeno3 sedmice
NELEGALNI OBJEKTI CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Divlja gradnja pod povlašćenim uslovima
-
INTERVJU3 sedmice
SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Još smo se dublje podijelili
-
FOKUS3 sedmice
PRIZEMLJENJE DRŽAVNE AVIOKOMPANIJE: Slomljena krila MNA
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
ALTERVIZIJA: Prvi korak
-
OKO NAS4 sedmice
ROŽAJSKI PROFESOR DOBIO SPOR PROTIV BIVŠEG MINISTRA PROSVJETE: Nezakonito zapošljavanje palo na sudu
-
Izdvojeno3 sedmice
DOGAĐAJI KOJI SU OBILJEŽILI 2020.: Godina promjena i straha