Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu

Volim jutarnje šetnje. Kad kažem jutarnje, mislim na cik zore! Na onaj dramatični trenutak u kom se dan i noć još za prevlast bore. Trenutak kada plane sam rub svijeta, kada pred britkom oštricom svjetla klonu otkosi ljubičaste tame,  prekriveni pozlaćenim pokrovom.

Tog jutra, kao iskašljane iz poslednjeg hropca noći što je tonula u okean, rasute po pijesku, ukazaše se pred nama nekakve loptice, bijele kao alabaster. Neke su još zapljuskivali blagi, mirni valovi i sa gotovo nježnom pažnjom nosili ih prema pješčanoj plaži; druge su već bile na žalu, izvan domašaja mora, nanijete tamo nešto ranije, snažnijim talasima.

Bila su to jaja velike morske kornjače koja njihova majka (vjerovatno smrtno ranjena), nije uspjela položiti u vlažni pijesak, pa ih je ostavila na brigu okeanu, kao svoj amanet.  Okean ih je donijeo na ovaj žal u pravi čas, na vrijeme da ih mi vidimo prvi. Prije nego što se probude galebovi, prije nego naiđu sakupljači kornjačinih jaja i prodaju ih na pijaci ili od njih naprave sebi kajganu za doručak.

Neke druge majke kornjače,  na skrivenim plažama, zatrpale su svoje buduće potomke u kolijevke sa zlaćanim pijeskom i otišle, a valovi su izbrisali njihove tragove i poravnali humčice da ih sakriju i od najpažljivijih očiju. Ovdje, u blizini Libervilla, glavnog rada Gabona, bilo  je gotovo nevjerovatno da bi se, poslije petnaestak dana iz ovih jaja mogle izmigoljiti male kornjačice  i uputiti se na svoje prvo i najopasnije putovanje,  do onih istih valova iz kojih je doplivala njihova majka.

Tek tamo započeće njihov pravi život. Pod uslovom da za desetak minuta pređu pješčani brisani prostor što ih dijeli od 150 godina života u bistrim okeanskim vodama.  Da im damo šansu,  brzo smo skupili svih 27 jaja i s najvećom pažnjom ih zatrpali duboko u vlažni pijesak. Poravnali smo to mjesto i prekrili ga suhim  pijeskom da se ne vidi ni najmanji znak kopanja.

U praskozorje četrnaestog dana, razgrčući pijesak prednjim perajama, pomolila se prva kornjačica! I odmah je nepogrešivo krenula u pravcu iz kog je,  tihim disanjem dozivao Okean.  Za prvom, iskobeljalala se još jedna. Onda dvije, gotovo istovremeno. Za kratko, iz već raskopanog pijeska izmigoljila se i poslednja. Sada su svih dvadeset sedam tek rođenih kornjačica najbrže što su mogle, napredovale prema moru. Neke su išle ravno i odlučno, bez zastajkivanja. Druge bi iznenada zastale, u nedoumici, pa bi oklijevajući, produžile u cik-cak liniji. Jedna se čak okrednula i pošla nazad. U tom trenutku na nju je naišla druga, odlučno usmjerena ravno prema moru. Lijevom perajom je dotakla ovu koja je  zastala, pogurala je  još malo i okrenula u pravcu mora.  Kreću su se sporije nego  ona odlučna dok je bila sama – ali sada idu zajedno. Jedna nailazi na dvije koje su zastale, i ne dvoumeći se ni za trenutak, penje se preko njihovih leđa, gazi ih produžujući ravno svom cilju.

One koje su već stigle do plićaka, užurbano  mašu perajicama: zapljuskuje ih pjena, bistra slana voda se najprije povlači pred njima i spušta ih na mokri pijesak, ali odmah zatim slijedeći talasić ih podigne i povuče u dublju vodu, da bi ih naredni opet vratio. One žudno hrle prema moru kao da se odazivaju tamnoj, beskrajnoj pučini. I kada već zaplivaju, kada ih voda podigne, opet ih more vraća nekoliko puta prema žalu; ali svaki put kornjačice sve dalje i dalje odmiču, zalaze u sve dublju vodu; radosne,  neko vrijeme se ljuljuškaju na površini, pa opet veslaju perajicama iz sve snage. Postepeno, jedna po jedna nestaju, gube se u okeanu iz kog su nekada stigle u svojim ljuskama od bijelog alabastera.

Na pustoj plaži more briše njihove tragove u pijesku. Na mrežnici, prizor ovog kratkog a sudbonosnog putovanja do mora, neizbrisiv.

Boravile su tu, zatrpane pijeskom: pretrčale su rastojanje do mora, kao što ljudi protrče kroz svoj život. Neke odlučno i brzo; neke dvoumeći se, kao da se ne žele rastati od ovog života-trke, koliko god bio kratak; neke se pomažu, zastajkuju, i zatim produžuju zajedno do samog kraja, gotovo ne mareći za opasnosti koje ih vrebaju na tom kratkom putu;  neke bezobzirno gazeći preko drugih, vođene samo svojim ciljem.

Život je kratko putovanje preko pješčanog žala da bi se stiglo do beskrajno dugog boravka u Velikom Okeanu. Istog onog iz kog smo nekada i došli na ovu pustu pješčanu plažu.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Istinska  pouka priče  – o spremnosti  praoca vjernika sve tri velike religije, da u ime pokornosti Bogu žrtvuje sina-  koja je promakla  tumačima,  je jasana: ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin

Abraham/Avraam/Ibrahim. Pretpostavljam da vam je priča o njemu i njegovom sinu Isaaku/Ishaku, ostavila gorak ukus. Meni jeste. Ako je vi niste mogli progutati, ne brinite – nisam ni ja. Do danas mi je ostala neprihvatljiva njena opšteprihvaćena poruka – naravoučenije! – da je svako ubistvo, pa i ubistvo sopstvenog sina, dozvoljeno, opravdano, čak i obavezno, ako imate licencu sa najviše instance, lično od Boga!  Nikako nisam mogao odobriti spremnost praoca vjernika sve tri velike religije, da ubije sopstvenog sina, makar to bilo i u ime pokornosti Bogu.  Utoliko prije što nisam mogao povezati ovaj Božji nalog – licencu za ubistvo! –  sa Njegovom apsolutnom dobrotom, pravednošću, milošću! Još manje, naredbu ocu da žrtvuje (zakolje) rođenog sina, samo da bi  provjerio iskrenost i nepokolebljivost njegove vjere i iskušao bezuslovnu poslušnost sluge Božjeg, Abrahama/ Avraama/Ibrahima!? Odbio sam i zaključak da  Bog od nas zahtijeva bezuslovnu pokornost, više nego ljubav, milost i pravednost?

Eklezijastički i sekularni vladari objeručke su prihvatili upravo ovo tumačenje i proglasili slijepu poslušnost za najvišu vrlinu vjernika i prvu obavezu podanika!  U starijeg pogovora nema! Naređenje – izvršenje, pa makar naređenje bilo zaklati rođenog sina! Apoteoza poslušnosti i kanonizacija autoriteta kao pomor slobode.  Kao propast pravednosti, rasulo uma. Abraham koji je bez dvoumljenja spreman zaklati svog sina, prihvaćen je kao primjer i pouka ove priče,  koja do neba uzdiže slijepu poslušnost, opravdava razum ludilom, milost zločinom!

Očigledno,  cijela priča je ostala suštinski neshvaćena. Nije Bog, provjeravao snagu vjere Abrahamove, nego njegovu sklonost grijehu i slabost prema zlu!

Cijeli događaj je zapravo  poziv na razum i slobodu, podsjećanje na zabranu ubijanja, čak i kada nam to sam Bog naredi!  Bog je htjeo provjeriti spremnost Abrahamovu da ubije svog sina (a time i ljudsku sklonost zlu), ako mu ponudi dovoljno dobro opravdanje koje će sa njega skinuti odgovornost i umiriti mu savjest.  I kada se uvjerio da ljudskoj sklonosti zlu nema granica, da je čak i Abraham – jedan takav čestit i čist čovjek, mudrac i vjerna duša – spreman i sopstvenog sina jedinca zaklati (zato ga je pustio da ide do samog kraja, sve do zamaha nožem!), Bog je zadržao ruku oca spremnog da ubije sina, i ovna mu poslao!   Ova činjenica isključuje  komično jadne  pokušaje da se Abraham  prikaže kao moralni primjer Bogu: “Prihvatajući bez pogovora naredbu Božju da ubije Isaka, Abraham je izvršio pritisak na Boga da djeluje moralno i sačuva život.”   (By silently complying with God's instructions to kill Isaac, Abraham was putting pressure on God to act in a moral way to preserve life). .

Istinska pouka ove strašne priče koja je promakla svim dosadašnjim tumačima,  je jasna:   ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin! U ime bilo čega, u ime bilo koga, pa ni u ime Božje! Bog ne izdaje licence za ubijanje!  Kako bi mogao narediti ubistvo, Onaj koji je izričito zabranio ubistvo, zapovijedivši: “Ne ubij!”? Abraham se nije mogao pravdati ni pred sobom, ni pred Bogom,  da je Bog, možda zaboravio ovu zapovijest, petu po redu;  ni time da nije njegovo miješati se u Božje naredbe i objašnjenje tražiti!

Niti je Bog zaboravio na svoju zapovijest, niti je opozvao! Ovom naredbom iskušavao je čovjekovu sklonost zločinu. “Ne ubijajte!” – to je istinska, velika poruka priče o Avraamu i Isaku, to je opomena svim ljudima i svakom čovjeku. Bog je iskušao jednom, jednoga, najpobožnijega među savremenicima, zločinu najmanje sklonog – da bi otvorio oči svim ljudima, jednom i zauvijek! I nije mu dopustio da ubije! Spriječio ga je! Eto pouke i poruke!

Poruka priče nije – bezuslovna poslušnost! Poruka je Ljubav;  sloboda izbora i otuda odgovornost za sopstvene postupke;  obaveza da se postupa pravedno; odbijanje ubistva nevinog, ko god naredio takvo zlodjelo,

Ali mi to nismo shvatili. Ako i jesmo, nismo to htjeli prihvatiti, svjesni da nam je Bog bezuslovno zabranio ubistvo onda kada je Abrahama spriječio da ubije Isaka.

Gluhi za Božju zapovijed, zato i slušamo one koji nam neće ruku zaustaviti, ni odvratiti nas od ubistva u poslednji čas.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorila naređenju da nagradu dodijeli Handkeu, a ne recimo – Džulijanu Asanžu  koji je na njihovoj listi za odstrijel

Samovolja je prvi i najznačajniji biljeg na licu moći. Ružna krasta. Ali neizbrisiv biljeg, krasta što ne prolazi – žig na licu svakog moćnika. Jer oni kojima je moć najviše dobro, uvijek djeluju samovoljno, kako njima odgovora, nikada po pravdi.

Svaka moć je samovoljna; apsolutna moć je apsolutno samovoljna. Nikada ni jedan moćnik nije bio pravedan. Jer moć je, po definiciji – nepravda! Ako bi nekada neki moćni vladar i postupio pravedno, to bi bilo moguće samo ako bi se, u donošenju takve odluke, odrekao svoje moći!

Ali moćnici se nikada ne odriču svoje moći.  “Mogao bih te pogubiti na pravdi Boga da hoću, ali, eto, prohtjelo mi se pa – neću! Pokloniću ti život”. Moćnik ne shvata koliko je formulacija: “Pokloniti život nevinom”, dakle onome koji nije prekršio zakon,  apsurdna, suluda demonstracija moći!?  Ko bi uopšte mogao polagati pravo da odlučuje o životu i smrti nevinog, osim samovoljnog moćnika!? Jer, nevinom se život ne može pokloniti po nikakvoj pravdi i zakonu – nevinom život pripada po svakoj pravdi i zakonu a ne po samovolji moćnika!

Kada je Rože Garodi (Roger Garaudy), vodeći francuski filozof svog vremena, istaknuti borac Pokreta otpora, 1996 godine objavio knjigu Temeljni mitovi izraelske politike (Les Mythes fondateurs de la politique israelienne : u prevodu na engleski: The Founding Myths of Israeli Politics), samovoljni moćnici naredili su zaplijenu i spaljivanje cijelog tiraža. Autoru je, 27 februara 1998 godine, odrezana globa od 240.000 Ff,  a  višegodišnja kazna zatvora  zamijenjena mu je kućnim pritvorom – Garodi je, naime, tada imao 85 godina. Samovoljni moćnici prinudili su i Evropski sud za ljudska prava da odbije njegovu žalbu bez obrazloženja – kao neprihvatljivu!

Da li je činjenica što je Rože Garodi 1982 godine prihvatio islam, bila presudna za ovakvo samovoljno kršenje prava na slobodu javne riječi istaknutom filozofu i njegovo drakonsko kažnjavanje bez presedana u dotadašnjoj legislativnoj praksi Francuske? I što je žalba odbijena bez bilo kakvog pravnog obrazloženja!?

Ove godine, Nobelova nagrada dodijeljena je Peteru Handkeu. Pod izgovorom prava na slobodu javne riječi, uručena je otvorenom apologetu genocida u Srebrenici, obožavatelju lika i djela Slobodana Miloševića koji se nudio kao svjedok njegove odbrane u Hagu i prisustvovao njegovoj sahrani, piscu koji i danas negira postojanja koncentracionih logora za Bošnjake, uprkos neoborivih dokaza koje je 1992/3 svijetu predočio Ed Vuillamy, sjajni saradnik lista “Gardian”, jedan od najžešćih kritičara odluke o dodjeljivanju Nobelove nagrade Handkeu.

Nije ovo ni prvi ni jedini slučaj da istaknute javne i kulturne ličnosti negiraju zločine počinjene od strane Srbije i Crne Gore tokom agresije na BiH 1992-95.

Harold Pinter je takođe dobio Nobelovu nagradu za književnost 2005, dakle iste godine kada se priključio kampanji “Sloboda za Miloševića”. Ima, međutim, nešto čudno, rekli bismo – izopačeno –  u činjenici da opravdavanje progona, masovnih ubistava i genocida nad Bošnjacima, ne umanjuje ugled javnih ličnosti! Kao da je riječ o opravdavanju običnog prekršaja, o privatnoj simpatiji za nekog sitnog prestupnika!?

Ed Vuillamy postavlja retoričko pitanje: Da li je to važno? “Does it matter?”

Literatura mora postojati nezavisno od politike; Nobelova nagrada treba biti dodijeljena bez obzira na moral i ideologiju autora. Ako je i tako, volja Alfreda Nobela nije bila moralno neutralna nego je striktno uključivala ideal – “en idealisk riktning” –  usmjerenost književnog djela ka moralnom idealu. A budući da je djelo Petera Handkea moralno neprihvatljivo i nije usmjereno ka nikakvom idealu, nije ni zaslužilo Nobelovu nagradu,  zaključuje čestiti Ed Vuillamy.

Praktično i sve ostale kritike idu ili na adresu Handkeovog opravdavanja genocidnog režima Slobodana Miloševića, ili na adresu Švedske Akademije. Salman Ruždi predlože da se Handke proglasi za “Međunarodnog morona godine”; Profesor Hari Kunzru, uz Handkeova “duboka sagledavanja”, ukazuje i na njegovo “šokantno etičko slijepilo”; Slavoj Žižek smatra da je Švedska morala dodijeliti Nobelovu nagradu Julijanu Asange-u a ne “apologetu zločina” P. Handkeu.

Uz svo poštovanje njihovih iskreno dobrih namjera (koje kao takve uvijek  zaslužuju pohvalu i nikada nikoga nisu odvele u pakao, kako je tvrdio Dante, imlicirajući time moralno perverzni zaključak da, ako dobre namjere vode u pakao, onda zle namjere vode u raj??), treba ukazati na to da ni jedna od ovih i svih drugih kritika, nije bila upućena na pravu adresu:  na adresu samovoljih moćnika koji su i naredili da se ova nagrada dodijeli upravo Peteru Handkeu, a ne recimo – Julienu Asangu, koji je na njihovoj listi za odstrijel!

Upravo to je poenta: Važno je! “It does matter!” Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorilan aređenju da nagradu dodijeli Handkeu!

Time je postignut cilj najmoćnijih. Relativizirajući Handkeove simpatije za “Balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića i otvorenu apologiju najkrvavijih zločina počinjenih u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i genocide u Srebrenici, relativizirati zločine nad Bošnjacima muslimanima, a time relativizirati zločine nad svim muslimanima, kao na prekršaj drugog reda, na samom rubu dozvoljenog – za sada! Da bi u prvoj zgodnoj prilici to postalo ne samo dozvoljeno, nego i proglašeno za pravo i obavezu! Cilj ove nagrade je jasan:   skinuti stigmu zločinaca sa počinitelja genocida nad muslimanima  – pretvoriti to u moralni podvig koji zaslužuje najviša priznanja, inclusive Nobelovu nagradu!

Nije Handke  dobio Nobelovu nagradu iako je hvalio Slobodana Miloševića, nudio se da bude svjedok njegove odbrane u Hagu, opravdavao zločine počinjene nad Bošnjacima, negirao koncentracione logore i poricao genocid u Srebrenici! Njemu je Nobelova nagrada dodijeljena upravo  zato  što je branio te zločine i stao na stranu zločinaca! To je bio sav “književni kvalitet” koji je prevagnuo na Handkeovu stranu. Handkeovo djelo ima jasnu poruku, ima svoj “en idealisk riktning” – usmjerenost na moralni ideal – zbog kog mu je nagrada i dodijeljena. Cilj ove nagrade je evidentan:  svesti Handkeovo “šokantno moralno slijepilo” i “apologiju genocida”  na  stvar slobodnog ličnog uvjerenja i diskretno sugerisati da  su ta uvjerenja u skladu sa najvišim vrijednostima Zapadnog svijeta.

Ne stoji iz te nagrade “the face of the indifference and cynicism of our political leaders”, nego upravo interesi i planovi tih lidera. Koji su ovim gestom naznačili “ smjernice ideale” koje u budućnosti treba slijediti,

Poslušajte samo te komentare, tu neutralnu intonaciju, to još malo pa optužujuće ukazivanje da su Bosna i Kosovo izrazili nezadovoljstvo zbog dodjele Nobelove nagrade Handkeu za apologiju zločina!? A Srbija, šta je sa Srbijom?  Kao glavni počinitelj ovih zločina, da li je Srbija izrazila nezadovoljstvo? A ostale države iz regiona? A organizacije za ljudska prava, šta su one rekle!? A SAD, EU, Rusija, Kina? A cijeli “slobodni svijet”!? Zar niko, osim samih muslimana, nije dužan izraziti nezadovoljstvo zbog dodijele Nobelove nagrade  apologetu masovnih zločina i genocida, samo zato što su žrtve tih zlodjela muslimani!?

Da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za roman u kom bi negirao holokaust, i kada bi na to samo Izrael protestovao, zar to ne bi bila velika sramota za sve one koji bi ćutali!? Ali sada, kada samo Bosna i Kosovo protestuju na državnom nivou , zar ćutanje svih ostalih nije odobravanje zločina kao prava da se ubijaju Bošnjaci-muslimani!? Ili je to strah od zamjeranja samovoljnim moćnicima koji diktiraju sve što je njima značajno, uključujući tu, kao posebno značajno, dodjelu najvišeg svjetskog priznanja za književnost autoru koji se solidariše sa počiniteljima genocida nad muslimanima!?

Nije li ta ista Švedska Akademija, samovoljo istih moćnika, dodijelila Nobelovu nagradu za mir predsjedniku države koji je, već prve godine svog mandata, poslao novi kontingent oružanih snaga u jednu okupiranu državu!?

U slučaju Garodi/Handke, riječ je očito o diskriminaciji i samovoljnom tumačenju prava na slobodu javne riječi; kada je ta javna riječ suprotna interesima moćnika, posebno ako je istinita – zabranjuje se; kada izražava njihove interese, dozvoljava se i nagrađuje Nobelovom nagradom – čak ako je i ordinarna laž suprotna  svim principima ljudskih prava. Rože Garodiju je uskraćeno pravo na slobodu javne riječi, pozivanjem na moralnu neprihvatljivost njegovih stavova; Peteru Handkeu je dato pravo da javno promoviše moralno neprihvatljive stavove, pozivanjem na slobodu javne riječi.

Nazovimo, konačno, stvari pravim imenom:

Garodi i Handke su antipodi jedne iste paradigme – ukidanja pravde kao univerzalnog pricipa i legalizacije nepravde i diskriminacije. Utemeljena na manipulisanju atavističkim animozitetom prema Drugom (konkretno, prema muslimanima), ova paradigma je srž strateškog projekta samovoljnih moćnika koji danas vladaju svijetom.

Jao tebi svijete s njima!

Ferid MUHIĆ

Komentari