Povežite se sa nama

DUHANKESA

O kruhu nasušnom i o kruhu inosušnom

Objavljeno prije

na

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav

 

Platon kaže da je Eros, bog Ljubavi, dijete Pora i Penije. Por je bog obilja i bogatstva, Penija je boginja bijede i siromaštva. Dijete, je, iz nepoznatih ali svakako na osnovu pravno validnih argumenata, dodijeljeno majci. I eto belaja za dijete!

Osuđeno je da živi u vječitoj neimaštini (vječitoj –  kao što je poznato bogovi su besmrtni!) uz svoju majku. Ali u njegovim žilama struji krv vlasnika i gospodara svog bogatstva svijeta. Što  bi se reklo danas: njegova DNK, prenijeta rođenjem i pravom naslijeđa,  raspaljuje u njemu vječnu žudnju da i sam posjeduje sve što zaželi.

On nema ništa, ali hoće sve! I hoće to opravdano, nesavladljivim unutrašnjim osjećanjem da sve i jeste njegovo, da mu pripada. Njegova situacija je paradoksalna: ne može promijeniti činjenicu da ništa nije njegovo, a da ipak sve smatra svojim! Izlaz iz lavirinta ovog paradoksa otvorio mu je oči i uzdigao ga na pijedestal boga ljubavi.    Eros je shvatio  da je ono što je  dobio, vrijednije od svega što mu je oduzeto.     Dobio je neprocjenjivo blago, vrijednije od sveg zlata svijeta.

Dobio je ljubav! Stekao je moć da ljubi, sebe i svakoga, svugdje i uvijek,  da u sebi očuva vječnu, neugasivu snagu da voli! Postao je – Eros, bog ljubavi!

Eto to je, za Platona – ljubav! Sposobnost da voli sve, bez obzira što ne posjeduje ništa, i čak – upravo zato što se ne posjeduje ništa, i samo dok neposjeduje ništa! – učinila je onoga ko voli najbogatijim čovjekom na svijetu, a  moć ljubavi uzvisila iznad svih zakona i svih zabrana ovog svijeta.

Pravo ljubavi je  božansko pravo! Time što se uzdigla iznad iskušenja posjedovanja, ljubav je očuvala strast i žudnju u njihovoj primordijalnoj, savršenoj čistoti. Žudnja za posjedovanjem predmeta degradira se na pohlepu, a žudnja za posjedovanjem drugog, srozava se na posesivnost. Kada želja da posjeduje nešto ili nekoga, u njemu potisne sve druge osjećaje, čovjek se pretvara u karikaturu Erosa nesposobnog da voli. Bogatstvo, moć, vlast, postaju bijedni surogati za izgubljeni dar ljubavi kao čiste, neugasive žudnje kadre da čemer pustoši života pretvori u beskrajni vrt nježnosti.

I to je pravi početak priče o našim stradanjima. Zaboravili smo ono najvažnije:

Od zemnog smo praha, ali kroz nas struji čudo Božjeg daha! Prolazni smo ali žudimo za vječnošću; nesavršeni smo, ali težimo za savršenstvom; smrtni smo, ali nas mori neugasiva žeđ za besmrtnošću!  Ipak, mi živimo da bismo jeli, umjesto da jedemo da bismo živjeli! Da bismo, dakle – ljubili! Jedemo kruh nasušni a uvijek smo gladni, jer nas može nahraniti samo kruh inosušni – kruh ljubavi!  Eros, bog ljubavi, pretvorio se u nama u boga pohlepe: usmjerio nam je pogled na prolazna blaga; srce nam je zaigralo pred imitacijom savršenstva (a savršenstvo ovom svijetu nije dato!); rasplamsao je u nama strast da zgrabimo i iskoristimo svaki trenutak, prije nego što umremo, zaboravivši i na samu pomisao vječnosti.

“Hoću sve, i sada! – pa neka košta šta košta, i neka traje koliko traje!” – geslo je naše epohe!

A nije uvijek bilo tako.

Crkva bosanska osmjelila se da  u svoje molitve unese upravo “kruh inosušni”, umjesto “kruha nasušnog”! Mak Dizdar je to notirao u svojoj pjesmi “Molitva”:

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom

Slijedeći šum Božjeg daha što struji kroz ovu hrpu trošnog praha, kao svoj najviši i u krajnjoj liniji jedini eshatološki orijentir, pripadnici Crkve bosanske, nisu molili, “kruh naš nasušni”, nego “kruh naš inosušni”, odnosno, rečeno oficijalnim crkvenim latinskim žargonom, umjesto  panem nostrum quotidianum,  molili su  panem nostrum supersubstantialem. Moleći se za kruh druge suštine (inosušni), oni su se molili da očuvaju u sebi netaknutu žudnju kao ljubav, i da je nikada ne zamijene za žudnju kao pohlepu, lakomost i vlast!

Duboko su bile zaorane te brazde, preduboko! Platonova filozofija danas je interesantna samo još studentima filozofije i rijetkim ljubiteljima mudrosti; Crkva bosanska, poslije pogroma i progona njenih sljedbenika je zatrta, njena poruka ostala je neshvaćena. Erosove strelice sve rjeđe pogađaju svoj cilj; još malo, pa će Eros odbaciti svoj luk, prestati odapinjati svoje strijele!

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav;  zaslijepljeni strašću da prisvojimo sve, ovladamo komadićima svijeta, da potčinimo druge ljude, ugušili smo  strast da razumijemo njegovu  cjelinu i shvatimo svoju zajedničku sudbinu; postali smo žalosna gomila očajnika, ne shvatajući da ništa od svega toga nećemo odnijeti sa sobom, kad jednom odemo – tamo!

Ko je okusio bar jedan zalogaj kruha inosušnog, shvatiće.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Berba i jedno pitanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

A  kada nam jednom voćnjaci  budu obrani… Hoćemo li tada znati  odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila: Jesmo li more, ili pregršt pjene?
Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?
Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?
Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?

 

Sada dok beremo plodove  onih voćnjaka koje smo davno sadili; i dok, zatim, ozareni, brišemo znoj u hladu krošnji koje smo samo snivali u vrijeme kada je sve ovo bilo tek pusta ledina, možemo najzad odahnuti: nema više nikakvih pitanja i  sve odgovore znamo!  Nad nama blista nebo, beskrajno i plavo, ispisano našim ispunjenim obećanjima.

U vrijeme kada smo počeli saditi svoj voćnjak, sve je bilo čarolija, u svemu se osjećalo prizivanje čuda nježnosti i žudnje. Kao što je prvi dodir ruke sav satkan iz drhtaja i slutnje neiskazivih obećanja; kao što kroz šapat prije poljupca, odzvanja daleki glas koji nas mami,  pjev što doziva i ne zamire.

Sjedimo, pod sjenama gustih krošnji iz kojih se širi zamamni miris zrelih šljiva i trešanja, kajsija i breskvi, protkan  smeđim, oblim i glatkim notama arome lješnika,  začinjenih tamnim zelenilom njihovog lišća.

I potvrđujemo , smireni u tihoj radosti, da sve je dobro rodilo, da je vrijedilo saditi, jer su samo oni plodovi naši, koje smo mi sami sadili. Evo, tu su i kruške i jabuke, i u dugim kolonama nizovi badema, i po koja višnja, krojeni našim rukama, zalivani našim snovima, dozreli milošću Božjom.

Sada su оni davni snovi dosanjani u svakom plodu ovog voćnjaka. Skoro  sva obećanja što smo sebi dali – ispunjena su. Ali, odnekud  –  ili niotkud? –  osjetimo  na potiljku žmarce praha  sa bijelih leptirovih krila. Lijepe se u graške znoja što nas obliva, dok sve to, srećni,  gledamo.

I za tren osjetimo: još nas dodiruje ona ista ruka jednako prepuna drhtaja i slutnji; još nije utihnuo onaj šapat,  dok čekamo poljubac; još čujemo onaj glas što nas je mamio i dozivao kada smo svoj voćnak sadili.

A  kada nam jednom voćnjaci  budu obrani, kada na golim granama davnih bujnih krošnji, ostane samo još pokoja smokva, puna gustog meda dozrelog predugim čekanjem; kada u požutjeloj travi zažari sparušena rumen i potamnjelo zlato   opalih jabuka, hoćemo li i tada osjetiti onaj drhtatvi dodir ruke, hoće li utihnuti šapat, hoće li zamrijeti zvuci one frigijske muzike što je dopirala iz daleka, što nas je zvala u daljine!?

Hoćemo li tada znati  odgovor na ono pitanje od kog su nas podilazili žmarci praha sa bijelih leptirovih krila:

Jesmo li more, ili pregršt pjene?

Jesmo li vatra, ili vreli vjetar?

Jesmo li nebo, ili grumen zemlje?

Jesmo li nešto, ili tek – sjećanje?

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Posljednji Kasemov Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti

 

Ispričaću vam sada drugu polovinu priče o Kasemu i Karabašu. Onu o poslednjem Kasemovom Karabašu. Kada sam prvi put došao na Kasemovo Bačilo, smješteno u jednoj osunčanoj zavjetrini iznad linije stoljetne bukove šume, u masivu Ljubotena, zatekao sam samo Kasema i Karabaša. Ovce su bile na paši visoko u planinskim livadama, a jaganjci još više, u jednoj zaravni iznad 2200 m nadmorske visine. Karabaš više nije išao sa ovcama, nego je ostajao na bačilu. Sa svojih 14 godina bio je to i najčuveniji i vjerovatno, najstariji šarplaninac  na svim bačilima na Šar Planini. Kasem je sjedio u travi iznad bačila i pušio “kačak“ – cigaretu savijenu od čuvenog duhana “Vrapčištanca“. Bio je u klašnjama – čakširama od grube vune, tamno braon boje, i šarenoj košulji preko koje je nagrnuo ljurku – kratki džamadan opšiven tamnim gajtanima. Uz njega je sjedio Karabaš. Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti.  Ni prije ni poslije nisam vidio ni jednog psa s tako snažnim nogama i krupnim šapama. Još imam crno bijele fotografije na kojima se vidi da mu je šapa bila znatno veća od Kasemove ogromne šake – ništa manja od šape krupnog leoparda.

Cijelo to popodne sjedili smo nas trojica zajedno u travi iznad bačila.  Kasem mi je pričao o Karabašu. Već sam čuo priče o njegovim podvizima. Još kao sasvim mlad pas,  sam je udavio vuka. Jednom je u krompirištu dohvatio divljeg vepra za uho i držao ga dok nije stigao Kasem sa puškom. Drugi put se jedan ogromni medvjed navadio svake noći  na ovce na bačilu zadruge, na kom su, uz više od dvije hiljade ovaca, bila i 24 šarplaninca,. Ovčari su pucali u zrak, jer nisu smjeli da ga ubiju kao strogo zaštićenu divljač. Zadružni šarplaninci su bjesomučno lajali, ali se ni jedan nije usuđivao da ga napadne, ljudi su mahali bakljama i gađali ga kamenjem, sve dok razjareni medvjed ne bi iznenada nasrnuo na njih. Tada bi se i ljudi i psi panično razbježali. Kada je priča stigla do Kasema, ponudio je da njegov ovčar odvede Karabaša na zadružno bačilo. Slijedeće noći, na punoj mjesečini,  medvjed je ponovo provalio u tor. Dok je još lomio ogradu, u njega se, kao granata zaletio Karabaš i dohvatio ga pravo za njušku, za samu nosnu pečurku. Istog trenutka je otskočio da bi izbjegao medvjeđe šape, ali sa komadom medvjedovog nosa u zubima.  Dok je potpuno iznenađen napadom, medvjed rikao od bola, Karabaš je ponovo uletio u njega – ovaj put mu je skočio na leđa, kao što lav skače na leđa afričkom bivolu – i snažno tresući zagrizao mu u vrat. Dok je medvjed bježao, dohvatio ga je Karabaš i treći put za but. Poslije te večeri medvjed više ni jednom nije napao ovo bačilo. U narednim godinama, kad god bi neki medvjed napao bačilo, molili su Kasema da dovede Karabaša. Ovčari su se kleli da su viđali medvjede kako bježe glavom bez obzira čim bi čuli gromki lavež Karabaša, iako se nisu obazirali na  pucanj puške, ni lajanje cijelog čopora ovčarskih pasa.

Jesu, razumije se da su htjeli mnogi da isprobaju svoje pse u borbi sa Karabašem. Bilo je u to vrijeme  moćnih i rasnih šarplaninaca kod uglednih ćehaja. Ali ni jedan od dovedenih pasa se nije usudio udariti na Karabaša. Čim bi ga ugledali zastajali su i pokazivali jasno znake submisivnosti, kao da kažu: “Ako treba da poginem, poginuću, ali znam da sa ovim megdandžijom nemam nikakve šanse!“ Tokom svog života, Karabaš je sam udavio devet vukova. Dok je Karabaš bio uz njih, Kasemove ovce vukovi su napali samo jednom. O tome mi je pričao Kasemov unuk Baftijar, nastavnik u Tetovu. Kada je imao 14 godina, a Karabaš 4 godine, stado ovaca je napao čopor od 7 vukova. Uplašeni dječak se uspentrao na jednu veliku stijenu usred livade. Tri vuka su odmah napali Karabaša, nastojeći da ga odvoje od stada, dok su se ostala četiri ustrijemila na ovce. Karabaš je ova tri vuka razbacao “kao mačiće“ i uletio na ona četiri u stadu. Uskoro su se svih sedam vukova ostavili ovce i ustrijemili na Karabaša . Bobra je bila strašna, povremeno bi sasvim prekrili Karabaša, da bi se odmah zatim Karabaš poput vulkana u erupciji, izdizao iznad njih i rušio ih ispod sebe. Na kraju, dva vuka su ostala usmrćena na mjestu borbe, a trećeg su našli mrtvog par stotina metara dalje. Karabaš je bio sav u ranama, ali je uz Baftijara vratio stado sa svim ovcama na broju, na bačilo. Na putu dugom oko dva kilometra, iza Karabaša je ostao krvav trag, “kao da si kantom krv  prosipao“. Četiri nedelje je Karabaš lebdio između života i smrti od tolikog gubitka krvi,  ali je uz, pomoć Kasemovih  mehlema, ne samo preživio, nego i potpuno povratio snagu. Od tada, vukovi više ni jednom nisu napali Kasemovo stado kada je uz ovce bio Karabaš.

A pri onom prvom susretu, dok smo još sjedili u travi, na zalasku sunca, vratilo se stado na bačilo. Psima je odmah u dva odvojena korita nasuta hrana: „lokač“ i “trice“ . U jednom trenutku, gladni psi su se uz žestoko režanje, uhvatili u koštac oko hrane. Karabaš, koji je do tada mirno dremao,  podigao je glavu i strogo pogledao u njihovom pravcu. Nikada nisam vidio da su se razljućeni psi brže smirili! Smjesta su se utišali,  pognuli glave i čak prestali jesti. Tek kada je Karabaš ponovo spustio moćnu glavu na ogromne šape, nastavili su da jedu u savršenoj tišini.

Kada bi se našao neki Karabaš da uvede red i mir i među nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Kasem i Karabaš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu

 

Kasem i Karabaš. Tako treba! Mislio sam napisati “Kasemov Karabaš“ i odmah sam shvatio da bi to bilo samo pola priče. Jeste, Karabaš je bio i srcem i dušom Kasemov, ali je i Kasem bio isto tako i srcem i dušom Karabašev. Prijateljstvo je uvijek obostrano.  A Kasem i Karabaš su bili prijatelji. Poznato je mišljenje da čovjek nikada ne može biti toliko prijatelj psu, koliko pas može biti prijatelj čovjeku. I u svim slučajevima koje znam, ovo mišljenje se može smatrati savršeno tačnim. Osim kada je riječ  o Kasemu i Karabašu.

Ako se bolje razmisli prijateljstvo psa prema čovjeku uvijek je iskrenije, potpunije, nesebičnije od  čovjekovog prijateljstva prema psu. Čovjek se nikada nikome, pogotovo svom psu, ne može obradovati onom beskrajnom radošću kojom se pas svaki put obraduje čovjeku kada ga ponovo vidi; niti se može tako spremno, bez dvoumljenja i bezuslovno upustiti u borbu sa naoružanim napadačem ili razjarenim medvjedom, jurnuti u vatru, skočiti u vodu, ne štedeći svoj život da bi spasio psa, kao što to čini pas da bi spasio čovjeka.

Kada sam rekao da je Karabaš i srcem i dušom bio Kasemov, nisam zaboravio da, koliko mi znamo, pas nema  dušu.  Možda griješimo. Možda čovjek čuva svoju dušu za onaj svijet, čim je na ovom svijetu tako bezdušan; ne samo prema drugima, nego čak i prema sopstvenom tijelu. Kad zakopaju tijelo u kom je boravila, čovjekova duša bez trunke žaljenja, upravo radosno! – odleprša u svijet vječnosti. Možda i  pas ima dušu,  ali svu je preda čovjeku.  Možda je  njegova duša toliko vjerna da, umjesto da ode na nebo,   ostaje uz čovjeka i poslije njegove smrti!  Na grobovima  ljudi svuda u svijetu bdiju samo duše vjernih pasa.

“Ko poznaje dobro čovjeka, brže-bolje će sa odvratnošću prekinuti svaku vezu sa tom bezvrijednom hrpom prašine u koju je udahnuta duša“ – kaže Bajron!

I ovo je takođe tačno u svim meni poznatim slučajevima. Osim u slučaju  Kasema i Karabaša. Kada sam ih sreo, bili su biološki još malo pa vršnjaci, u svakom slučaju, pripadali su istoj gerenaciji. Kasem je napunio 91 godinu, Karabaš 14 godina. Ako se ima u vidu da je jedna godina u životu psa,  sedam godina u životu čovjeka, to znači da je Karabaš bio nešto stariji, pogotovo što je prva godina u razvoju psa, približna razvoju u prvih  14 godina kod čovjeka.

Ali ove filozofske meditacije o povezanosti čovjeka i psa, o karakteru i duši jednog i bezkarakternosti i bezdušnosti drugog,  o razlici u iskrenosti njihovog prijateljstva – sve je to meni nadošlo mnogo kasnije. Pri prvom susretu mene su impresionirale  njihove sasvim konkretne osobine. Kasem je o stočarstvu, posebno o ovčarstvu i kozarstvu, o konjima i ovčarskim psima, znao sve što se tada znalo – i mnogo toga što se zaboravilo i što niko drugi više neće nikada ni naučiti. Karabaš je prošao megdane sa medvjedima, vukovima, divljim svinjama, kačacima i razbojnicima više nego svi šarplaninci od tog vremena do danas!

Niti je bilo takvog ćehaje, ni takvog šarplaninca! U mladosti (rođen 1867, selo Palatica, tetovsko), Kasem je u svemu što krasi pravog gorštaka, prednjačio daleko ispred svih. Bio je visok  “hvat i dva prsta“ – oko195 cm i težak “ravno 90 oka“ – 117 kg. Nepobjediv hrvač, odličan jahač, vrsni strijelac, odbio je sve ponude da napravi vojničku karijeru – “čovjek treba biti tamo gdje mu je mjesto!“ Njegovo mjesto je bilo da održi  veliku porodicu kroz burna vremena. Kasem je na tom komandnom mjestu opstao punih 70 godina: od 1888, do 1958 – kada sam njega i Karabaša zatekao kako dežuraju na njihovom bačilu. Kroz Balkanske ratove, kroz Prvi svjetski rat, kroz Drugi svjetski rat, kroz nacionalizaciju, formiranje i rasformiranje zadruga. Uz istu rasu ovaca i konja koje je odgajao kroz sve ove decenije, očuvao je i istu liniju šarplaninaca, nadaleko čuvenu kao Kasemovi Karabaši. Ali kao što se je Kasem izdvajao i po svojim osobinama odskakao od cijele svoje porodice, pa i cijelog Pologa, tako se i ovaj Karabaš izdvajao i odskakao od svih primjeraka Kasemovih Karabaša.

Pogodilo se da je Kasemu njegov najbolji Karabaš došao na samom kraju života – da bi do kraja bili jedan uz drugog – tamo gdje im je mjesto! I zaista, slijedećeg ljeta  otišli su u tri dana: najprije Kasem, a za njim Karabaš. Na svom bačilu. Na njih bi se mogle mirne duše primijeniti Bajronove riječi:

“Posjedovali su ljepotu bez sujete, snagu bez surovosti, hrabrost bez jarosti, i sve ljudske vrline bez njihovih poroka.“

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo