Povežite se sa nama

INTERVJU

Husnija Kamberović, istoričar, profesor Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Udruženja za modernu historiju: Etnički podijeljene državne institucije urušavaju državu

Objavljeno prije

na

Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovinenije sama po sebi razlog podijeljenosti bh društva, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela

 

MONITOR: Jesu li, kako mnogi tvrde, bosansko društvo i njegove institucije urušeni, da jeono podijeljeno i dobrim dijelom nepomirljivo?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je jasno da su državne institucije u Bosni u Hercegovini nefunkcionalne i toliko duboko etnički podijeljene da urušavaju postojanje države. To je posljedica podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, ali bi valjalo imati u vidu da su do tako dubokih podjela udruštvu dovele političke elite koje Bosnom i Hercegovinom vladaju posljednjih 30-ak godina, što uključuje i posljednje godine socijalizma. Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovine nije sama po sebi razlog te podijeljenosti, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela. Uvjeren sam, međutim, da te podjele nisu nesavladive te da historijsko iskustvo pokazuje da ovodoba u kojem sada živimo predstavlja neko „iščašenje“ i diskontinuitet historijskog razvoja, anipošto neki kontinuitet.

MONITOR: Više od 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nijepriznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Kako to obašnjavate?

KAMBEROVIĆ:Bosna i Hercegovina je prošla najteži put prilikom izlaska iz jugoslavenske države tokom 1990-ih godina i taj put je bio praćennajvećim izazovima. No, većinska odluka stanovništva je bila daje to put kojim se mora proći, bez obzira na to što jedan dio stanovnika nije bio zadovoljan. Uostalom,slično je bilo i u drugim republikama (i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, znatan dio stanovnika nije podržavao proces osamostaljenja). Mislim da treba imati u vidu da će uvijek biti nezadovoljnih,ali da u povijesnom procesu valja graditi pozitivan odnos prema državi. To je proces koji dugotraje. Međutim, sada je problem što političke snage koje ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kaosamostalnu državu imaju vlast u zemlji i sve čine da kompromitiraju državu, a ne da gradepatriotizam kod građana.

MONITOR: Poznati ste i po tome što nemate visoko mišljenje o bh političarima. Za BakiraIzetbegovića rekli ste svojevremeno kao da živi u virtuelnom svijetu, a za Milorada Dodikada se ponaša kao “veliki Putin”…

KAMBEROVIĆ:Općenito su bosanskohercegovački političari, a slično je i sa političarima u ostalim postjugoslavenskim zemljama, bez nekog posebnog ugleda u društvu. Suviše su odvojeni od problema sa kojima se suočavaju obični ljudi, žive u nekom svom posebnom svijetu, uglavnom uvelikim stanovima i kućama, grade svoje imperije, vode državu u koju ne vjeruju (zato kupuju kuće u drugim državama) i slično. Izetbegoviću malo ko vjeruje da se zalaže zagrađansko društvo i građansku Bosnu i Hercegovinu, a Dodik otvoreno širi nacionalističke ideje uspijevajući na tome mobilizirati veliki dio Srba iz Bosne i Hercegovine. Svi žele biti veliki lideri, s tim da su Dodikove ambicije puno veće od ujedinjenja RS sa Srbijom. Te prevelike ambicije će ga „progutati“. On je sada jedna velika tačka, ali u želji da postane nešto još veće mogao bi postati – velika nula!

MONITOR: Koja je to u Bosni i Hercegovini kredibilna politička snaga koja bi od nje mogla stvoriti modernu, prosperitetnu državu?

KAMBEROVIĆ:Etnonacionalističke stranke to sigurno nisu, a građanske snage, koje bi to mogle biti, suviše suslabe i zaokupljene unutarnjim sukobima i ličnim interesima da bi odgovorile tom izazovu. Nažalost, Bosna i Hercegovina će još sačekati da izrastu kredibilne političke snage koje će ovuzemlju pretvoriti u pravnu državu. Prirodnog potencijala zaprosperitetnu državu ovdje ima, alinedostaje napora da se sve to stavi u funkciju razvoja društva.

MONITOR: Ovih dana obilježena je 24. godišnjica genocida u Srebrenici. O tom zločinu i dalje se izriču kontradiktorni stavovi – je li to bio genocid ili nije. Šta Vi kažete?

KAMBEROVIĆ:Postavljeni su visoki kriteriji da bi se neki zločin okarakterizirao genocidom. Mnogi Bošnjaci su nezadovoljni što Međunarodni sud u Haagu nije i zločine u Brčkom, Prijedoru i drugim gradovima označio genocidom. No, jedino su za zločin u Srebrenici sačuvani pisani dokazi da jepostojala namjera da se Bošnjaci unište i zato nema nikakve sumnje da je u pitanju genocid. UDirektivi 7 Karadžić je naredio vojsci RS da „stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivostii besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe“ čime je izrazio odlučnu namjeru da ukloni Bošnjake iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Zbog toga bi za sve bilo najbolje suočiti se s tom činjenicom i nastaviti dalje, jednako kao što su se Nijemci suočili sa činjenicom da je počinjen holokaust u toku Drugog svjetskog rata i nastavili graditi bolje i bogatije društvo.

MONITOR: Iz zvaničnog Beograda stižu poruke da Srbija mora voditi računao svim Srbima izvan Srbije. Svojevremeno je Marko Nikezić u poznatom sarajevskom govoru rekao da svaka ambicija da Srbija vodi računa o svim Srbima izvan Srbije nije ništa drugo do velikosrpski nacionalizam…

KAMBEROVIĆ:Takve izjave iz zvaničnog Beograda samo govore koliko je za sve nas važno da se u Srbiji pojavineki političar koji će, poput Nikezića, u prvi plan staviti modernizaciju Srbije, a ne širenjenacionalističke politike. To je dokaz da zvanični Beograd još uvijek nije spreman razvijatidobrosusjedske odnose.

MONITOR: Šta mislite o prijetnji ministra inostranih poslova Srbije Ivice Dačića da će povodom Sporazuma o zajedničkoj spoljnoj politici Tirane i Prištine donijeti odluku ozajedničkoj spoljnoj politici Beograda i Banja Luke?

KAMBEROVIĆ:To nisu samo prijetnje srbijanskog ministra nego dokaz da se Srbija još uvijek nije odrekla teritorijalnih pretenzija prema svojim susjedima: sada se to jasno pokazuje u odnosu prema Bosni i Hercegovini, a sutra možda i prema nekom drugom susjedu. Kosovo i Republika Srpska nisu isto, a Dačić bi trebao znati i da Srbija nije isto što i Rusija. Ima poslovica koja kaže: “Licet Iovi non licet bovi (to u prenesenom smislu znači da ono što je dopušteno velikima nije dopušteno malima). No, približavanje zemalja Balkana je nužno, pa i približavanje kada je upitanju vanjska politika pojedinih zemalja.

MONITOR: Zvaničnici BiH često upozoravaju da se u unutrašnje stvari BiH miješaju Srbija i Hrvatska….

KAMBEROVIĆ:To je tačno, ali se Srbija i Hrvatska ne bi mogle miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovineda u samoj BiH ne djeluju političke snage koje ih na to podstiču. Problem su, dakle, ne samopretenzije susjeda da se petljaju u unutrašnje stvari BiH, nego je veći problem podijeljenostbosanskohercegovačke elite koja nije sposobna na to jedinstveno odgovoriti. Kada je tokom1970-ih godina bosanskohercegovačko rukovodstvo bilo meta ogovaranja srbijanskih i hrvatskih političara, Kardelj je rekao Branku Mikuliću: „Vi u Bosni i Hercegovini ste jedinstveni, nedate se pocijepati, pa je ogovaranje manje opasno“. Danas, međutim, nema tog jedinstva i zato je ta politika vrlo opasna.

MONITOR:Jugoslavija je kao država davno nestala, ali još ima dosta jugonostalgičara. Jeli to samo sjećanje na vrijeme bolje od današnjeg ili neka vrsta otpora prema sadašnjem vremenu?

KAMBEROVIĆ:I jedno i drugo: kod starijih generacija je to sjećanje na bolja vremena u kojima su živjeli zavrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i na mladost koja je sada već prohujala, a kod mlađih je upitanju revolt na beznađe u kojem sada žive.

MONITOR: Da parafraziramo Klauzevica – da li se sada na ovim prostorima rat vodi upravo preko istorije?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je uvjerljiva teza da je raspad jugoslavenske historiografije prethodio raspadu Jugoslavijekao države. Revizija historije Drugog svjetskog rata je pripremila teren za pravi rat 1990-ihgodina. Bojim se da „rat preko istorije“, kojemu danas svjedočimo, može dovesti do novih

nesreća na Balkanu.

MONITOR: Nacionalizam se širi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, jačaju desne snage… Da li je opet moguć ratni sukob u našem regionu?

KAMBEROVIĆ:Desnica jača svugdje u Evropi, pa i svijetu, i to je neki globalni proces, koji je vrlo opasan.Najjednostavnije bi bilo reći da nas ne plaši taj rast evropske desnice, koja tamo ne može izazvatinikakve ratne strahote, jer su ta društva dovoljno zrela da izbjegnu eventualne ratne obračune.No, Balkan nema tu unutarnju zrelost i bojim se da moramo biti svjesni toga da je ovdje noviratni okršaj moguć. Zato je odgovornost svih nas velika kako bi se to izbjeglo. Zabluda jevjerovati da je za rat potrebno dvoje: za rat je dovoljno jedno!

MONITOR: Šta je za Vas fašizam u savremenom kontekstu i kako gledate na njegovu pojavu u Evropi i našem regionu? I je li problem u fašizmu ili u antifašizmu?

KAMBEROVIĆ:Fašizam koji danas buja ima drugačije forme od klasičnog fašizma sredinom 20. stoljeća, alibismo mogli ukratko reći da svaki pokret koji promovira kult vođe, kult nacije, kult države, kulttradicije, koji širi nepovjerenje prema drugom i drugačijem, insistira na postojanju zavjera i

slično ima perspektivu da izraste u pravi fašistički pokret. Imamo toga jako puno i u Evropi i usvim postjugoslavenskim zemljama. Objedinjavanje antifašističkih pokreta na široj osnovi (kaošto je to bio slučaj sredinom 20. stoljeća) danas je nerealno, i zato lokalni antifašistički pokretinemaju previše uspjeha.

MONITOR: Šta, kao istoričar, mislite o tvrdnjama da istoriju uglavnom pišu pobjednici?

KAMBEROVIĆ:Neko je već rekao da je tačno da pobjednici pišu historiju, ali da tek pobijeđeni pomažu dahistoriju razumijemo. Zadatak profesionalnih historičara je da pomognu da se historija razumije.

MONITOR: Je li istorija najbolja učiteljica života?

KAMBEROVIĆ: Jeste, čak i onda kada ta učiteljica nije lijepa i zgodna . Istorija je uvijek dobra učiteljica, samoje pitanje da li smo mi dobri đaci.

 

                              Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MENTOR LUNJI, GRAĐEVINSKI  INŽENJER IZ ULCINJA: Legalizovanje divlje gradnje opasnije od zemljotresa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako za nelegalni objekat nije urađen glavni projekat uzimaju se u obzir podaci o konstrukciji objekta na osnovu izjave vlasnika bespravnog objekta!? To u prevodu znači da bi podatke od kojih direktno zavisi stabilnost objekta trebalo da dobijemo od vlasnika objekta, koji može biti domaćica, ekonomista, pravnik, kuvar… Ljudi koji nemaju  nikakve veze sa građevinom

 

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o gradnji i zaštiti od zemljotresa usklađeni sa svjetskim standardima?

LUNJI: Mi smo još u tzv. sivoj zoni kad je primjena standarda u pitanju. Još su na snazi JUS standardi stari više od tri decenije, ali uporedo se primjenjuju i evropski standardi poznati kao Evrokod (Eurocode). Evrokodovi, iako puno složeniji za primjenu, što im je po mom mišljenju najveća mana, imaju tu prednost da se stalno dopunjuju i da se radi na njima. Na JUS standardima niko ne radi više već par decenija i nikako ne mogu biti konkuretni na tržištu. Mislim da će se sljedeće godine i zvanično prestati sa upotrebom starih standarda, što je dobra vijest. Ipak, prelazak na nove standarde treba da bude dio novog zakona o izgradnji, pošto zakon danas omogućuje da reviziju projekata rađenim po Eurocodu rade ljudi koji nikad u životu po tim stadnardima nisu projektovali, a imaju licencu revidenta dobijenu na osnovu iskustva po JUS standardima. To znači da garant  kvaliteta obezbjeđuju ljudi neprimpremljeni za taj posao, što stvara uslove za provlačenje ozbiljnih propusta u projektovanju.

MONITOR: Šta je najbitnije prilikom gradnje nekog objekta da bi se moglo reći da je seizmički siguran u slučaju zemljotresa?

LUNJI: Uglavnom to što većina građjana već zna. Dobar projekat i kvalitetan nadzor. Dobar projekat podrazumijeva jasan koncept konstrukcije, dobar proračun i kvalitetno detalisanje armature. No i najbolji projekat se može upropastiti nekvalitetnim nadzorom.Takođe, ni najbolji nadzor ne može spasiti nekvalitetan projekat.

MONITOR: Šta podrazumijeva dobro projektovan objekat?

 LUNJI: Dobro projektovan objekat  je objekat čije ponašanje tokom zemljotresa možemo da predvidimo. To se uglavnom obezbjeđuje simetričnim rasporedom nosećih elemenata – stubova i zidova, ujednačenim rasporedom mase objekta kao i uniformnim rasporedom krutosti nosećih elemenata (što se postiže preko ujednačenosti njihovih dimenzija). Uglavnom sve jednostavni principi koji se lako mogu definisati preko kvalitetne saradnje između konstruktivaca i arhitekata još u fazi izrade arhitektonske ideje.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha

 

MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.

DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.

MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?

DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo