Povežite se sa nama

INTERVJU

Husnija Kamberović, istoričar, profesor Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Udruženja za modernu historiju: Etnički podijeljene državne institucije urušavaju državu

Objavljeno prije

na

Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovinenije sama po sebi razlog podijeljenosti bh društva, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela

 

MONITOR: Jesu li, kako mnogi tvrde, bosansko društvo i njegove institucije urušeni, da jeono podijeljeno i dobrim dijelom nepomirljivo?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je jasno da su državne institucije u Bosni u Hercegovini nefunkcionalne i toliko duboko etnički podijeljene da urušavaju postojanje države. To je posljedica podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, ali bi valjalo imati u vidu da su do tako dubokih podjela udruštvu dovele političke elite koje Bosnom i Hercegovinom vladaju posljednjih 30-ak godina, što uključuje i posljednje godine socijalizma. Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovine nije sama po sebi razlog te podijeljenosti, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela. Uvjeren sam, međutim, da te podjele nisu nesavladive te da historijsko iskustvo pokazuje da ovodoba u kojem sada živimo predstavlja neko „iščašenje“ i diskontinuitet historijskog razvoja, anipošto neki kontinuitet.

MONITOR: Više od 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nijepriznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Kako to obašnjavate?

KAMBEROVIĆ:Bosna i Hercegovina je prošla najteži put prilikom izlaska iz jugoslavenske države tokom 1990-ih godina i taj put je bio praćennajvećim izazovima. No, većinska odluka stanovništva je bila daje to put kojim se mora proći, bez obzira na to što jedan dio stanovnika nije bio zadovoljan. Uostalom,slično je bilo i u drugim republikama (i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, znatan dio stanovnika nije podržavao proces osamostaljenja). Mislim da treba imati u vidu da će uvijek biti nezadovoljnih,ali da u povijesnom procesu valja graditi pozitivan odnos prema državi. To je proces koji dugotraje. Međutim, sada je problem što političke snage koje ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kaosamostalnu državu imaju vlast u zemlji i sve čine da kompromitiraju državu, a ne da gradepatriotizam kod građana.

MONITOR: Poznati ste i po tome što nemate visoko mišljenje o bh političarima. Za BakiraIzetbegovića rekli ste svojevremeno kao da živi u virtuelnom svijetu, a za Milorada Dodikada se ponaša kao “veliki Putin”…

KAMBEROVIĆ:Općenito su bosanskohercegovački političari, a slično je i sa političarima u ostalim postjugoslavenskim zemljama, bez nekog posebnog ugleda u društvu. Suviše su odvojeni od problema sa kojima se suočavaju obični ljudi, žive u nekom svom posebnom svijetu, uglavnom uvelikim stanovima i kućama, grade svoje imperije, vode državu u koju ne vjeruju (zato kupuju kuće u drugim državama) i slično. Izetbegoviću malo ko vjeruje da se zalaže zagrađansko društvo i građansku Bosnu i Hercegovinu, a Dodik otvoreno širi nacionalističke ideje uspijevajući na tome mobilizirati veliki dio Srba iz Bosne i Hercegovine. Svi žele biti veliki lideri, s tim da su Dodikove ambicije puno veće od ujedinjenja RS sa Srbijom. Te prevelike ambicije će ga „progutati“. On je sada jedna velika tačka, ali u želji da postane nešto još veće mogao bi postati – velika nula!

MONITOR: Koja je to u Bosni i Hercegovini kredibilna politička snaga koja bi od nje mogla stvoriti modernu, prosperitetnu državu?

KAMBEROVIĆ:Etnonacionalističke stranke to sigurno nisu, a građanske snage, koje bi to mogle biti, suviše suslabe i zaokupljene unutarnjim sukobima i ličnim interesima da bi odgovorile tom izazovu. Nažalost, Bosna i Hercegovina će još sačekati da izrastu kredibilne političke snage koje će ovuzemlju pretvoriti u pravnu državu. Prirodnog potencijala zaprosperitetnu državu ovdje ima, alinedostaje napora da se sve to stavi u funkciju razvoja društva.

MONITOR: Ovih dana obilježena je 24. godišnjica genocida u Srebrenici. O tom zločinu i dalje se izriču kontradiktorni stavovi – je li to bio genocid ili nije. Šta Vi kažete?

KAMBEROVIĆ:Postavljeni su visoki kriteriji da bi se neki zločin okarakterizirao genocidom. Mnogi Bošnjaci su nezadovoljni što Međunarodni sud u Haagu nije i zločine u Brčkom, Prijedoru i drugim gradovima označio genocidom. No, jedino su za zločin u Srebrenici sačuvani pisani dokazi da jepostojala namjera da se Bošnjaci unište i zato nema nikakve sumnje da je u pitanju genocid. UDirektivi 7 Karadžić je naredio vojsci RS da „stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivostii besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe“ čime je izrazio odlučnu namjeru da ukloni Bošnjake iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Zbog toga bi za sve bilo najbolje suočiti se s tom činjenicom i nastaviti dalje, jednako kao što su se Nijemci suočili sa činjenicom da je počinjen holokaust u toku Drugog svjetskog rata i nastavili graditi bolje i bogatije društvo.

MONITOR: Iz zvaničnog Beograda stižu poruke da Srbija mora voditi računao svim Srbima izvan Srbije. Svojevremeno je Marko Nikezić u poznatom sarajevskom govoru rekao da svaka ambicija da Srbija vodi računa o svim Srbima izvan Srbije nije ništa drugo do velikosrpski nacionalizam…

KAMBEROVIĆ:Takve izjave iz zvaničnog Beograda samo govore koliko je za sve nas važno da se u Srbiji pojavineki političar koji će, poput Nikezića, u prvi plan staviti modernizaciju Srbije, a ne širenjenacionalističke politike. To je dokaz da zvanični Beograd još uvijek nije spreman razvijatidobrosusjedske odnose.

MONITOR: Šta mislite o prijetnji ministra inostranih poslova Srbije Ivice Dačića da će povodom Sporazuma o zajedničkoj spoljnoj politici Tirane i Prištine donijeti odluku ozajedničkoj spoljnoj politici Beograda i Banja Luke?

KAMBEROVIĆ:To nisu samo prijetnje srbijanskog ministra nego dokaz da se Srbija još uvijek nije odrekla teritorijalnih pretenzija prema svojim susjedima: sada se to jasno pokazuje u odnosu prema Bosni i Hercegovini, a sutra možda i prema nekom drugom susjedu. Kosovo i Republika Srpska nisu isto, a Dačić bi trebao znati i da Srbija nije isto što i Rusija. Ima poslovica koja kaže: “Licet Iovi non licet bovi (to u prenesenom smislu znači da ono što je dopušteno velikima nije dopušteno malima). No, približavanje zemalja Balkana je nužno, pa i približavanje kada je upitanju vanjska politika pojedinih zemalja.

MONITOR: Zvaničnici BiH često upozoravaju da se u unutrašnje stvari BiH miješaju Srbija i Hrvatska….

KAMBEROVIĆ:To je tačno, ali se Srbija i Hrvatska ne bi mogle miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovineda u samoj BiH ne djeluju političke snage koje ih na to podstiču. Problem su, dakle, ne samopretenzije susjeda da se petljaju u unutrašnje stvari BiH, nego je veći problem podijeljenostbosanskohercegovačke elite koja nije sposobna na to jedinstveno odgovoriti. Kada je tokom1970-ih godina bosanskohercegovačko rukovodstvo bilo meta ogovaranja srbijanskih i hrvatskih političara, Kardelj je rekao Branku Mikuliću: „Vi u Bosni i Hercegovini ste jedinstveni, nedate se pocijepati, pa je ogovaranje manje opasno“. Danas, međutim, nema tog jedinstva i zato je ta politika vrlo opasna.

MONITOR:Jugoslavija je kao država davno nestala, ali još ima dosta jugonostalgičara. Jeli to samo sjećanje na vrijeme bolje od današnjeg ili neka vrsta otpora prema sadašnjem vremenu?

KAMBEROVIĆ:I jedno i drugo: kod starijih generacija je to sjećanje na bolja vremena u kojima su živjeli zavrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i na mladost koja je sada već prohujala, a kod mlađih je upitanju revolt na beznađe u kojem sada žive.

MONITOR: Da parafraziramo Klauzevica – da li se sada na ovim prostorima rat vodi upravo preko istorije?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je uvjerljiva teza da je raspad jugoslavenske historiografije prethodio raspadu Jugoslavijekao države. Revizija historije Drugog svjetskog rata je pripremila teren za pravi rat 1990-ihgodina. Bojim se da „rat preko istorije“, kojemu danas svjedočimo, može dovesti do novih

nesreća na Balkanu.

MONITOR: Nacionalizam se širi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, jačaju desne snage… Da li je opet moguć ratni sukob u našem regionu?

KAMBEROVIĆ:Desnica jača svugdje u Evropi, pa i svijetu, i to je neki globalni proces, koji je vrlo opasan.Najjednostavnije bi bilo reći da nas ne plaši taj rast evropske desnice, koja tamo ne može izazvatinikakve ratne strahote, jer su ta društva dovoljno zrela da izbjegnu eventualne ratne obračune.No, Balkan nema tu unutarnju zrelost i bojim se da moramo biti svjesni toga da je ovdje noviratni okršaj moguć. Zato je odgovornost svih nas velika kako bi se to izbjeglo. Zabluda jevjerovati da je za rat potrebno dvoje: za rat je dovoljno jedno!

MONITOR: Šta je za Vas fašizam u savremenom kontekstu i kako gledate na njegovu pojavu u Evropi i našem regionu? I je li problem u fašizmu ili u antifašizmu?

KAMBEROVIĆ:Fašizam koji danas buja ima drugačije forme od klasičnog fašizma sredinom 20. stoljeća, alibismo mogli ukratko reći da svaki pokret koji promovira kult vođe, kult nacije, kult države, kulttradicije, koji širi nepovjerenje prema drugom i drugačijem, insistira na postojanju zavjera i

slično ima perspektivu da izraste u pravi fašistički pokret. Imamo toga jako puno i u Evropi i usvim postjugoslavenskim zemljama. Objedinjavanje antifašističkih pokreta na široj osnovi (kaošto je to bio slučaj sredinom 20. stoljeća) danas je nerealno, i zato lokalni antifašistički pokretinemaju previše uspjeha.

MONITOR: Šta, kao istoričar, mislite o tvrdnjama da istoriju uglavnom pišu pobjednici?

KAMBEROVIĆ:Neko je već rekao da je tačno da pobjednici pišu historiju, ali da tek pobijeđeni pomažu dahistoriju razumijemo. Zadatak profesionalnih historičara je da pomognu da se historija razumije.

MONITOR: Je li istorija najbolja učiteljica života?

KAMBEROVIĆ: Jeste, čak i onda kada ta učiteljica nije lijepa i zgodna . Istorija je uvijek dobra učiteljica, samoje pitanje da li smo mi dobri đaci.

 

                              Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo