Povežite se sa nama

INTERVJU

Husnija Kamberović, istoričar, profesor Univerziteta u Sarajevu i predsjednik Udruženja za modernu historiju: Etnički podijeljene državne institucije urušavaju državu

Objavljeno prije

na

Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovinenije sama po sebi razlog podijeljenosti bh društva, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela

 

MONITOR: Jesu li, kako mnogi tvrde, bosansko društvo i njegove institucije urušeni, da jeono podijeljeno i dobrim dijelom nepomirljivo?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je jasno da su državne institucije u Bosni u Hercegovini nefunkcionalne i toliko duboko etnički podijeljene da urušavaju postojanje države. To je posljedica podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva, ali bi valjalo imati u vidu da su do tako dubokih podjela udruštvu dovele političke elite koje Bosnom i Hercegovinom vladaju posljednjih 30-ak godina, što uključuje i posljednje godine socijalizma. Etnička šarolikost stanovništva Bosne i Hercegovine nije sama po sebi razlog te podijeljenosti, nego su političke elite tu šarolikost iskoristile dasijanjem međusobnog nepovjerenja tanke međunacinalne linije pretvore u debele linije podjela. Uvjeren sam, međutim, da te podjele nisu nesavladive te da historijsko iskustvo pokazuje da ovodoba u kojem sada živimo predstavlja neko „iščašenje“ i diskontinuitet historijskog razvoja, anipošto neki kontinuitet.

MONITOR: Više od 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nijepriznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Kako to obašnjavate?

KAMBEROVIĆ:Bosna i Hercegovina je prošla najteži put prilikom izlaska iz jugoslavenske države tokom 1990-ih godina i taj put je bio praćennajvećim izazovima. No, većinska odluka stanovništva je bila daje to put kojim se mora proći, bez obzira na to što jedan dio stanovnika nije bio zadovoljan. Uostalom,slično je bilo i u drugim republikama (i u Hrvatskoj, i u Crnoj Gori, znatan dio stanovnika nije podržavao proces osamostaljenja). Mislim da treba imati u vidu da će uvijek biti nezadovoljnih,ali da u povijesnom procesu valja graditi pozitivan odnos prema državi. To je proces koji dugotraje. Međutim, sada je problem što političke snage koje ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kaosamostalnu državu imaju vlast u zemlji i sve čine da kompromitiraju državu, a ne da gradepatriotizam kod građana.

MONITOR: Poznati ste i po tome što nemate visoko mišljenje o bh političarima. Za BakiraIzetbegovića rekli ste svojevremeno kao da živi u virtuelnom svijetu, a za Milorada Dodikada se ponaša kao “veliki Putin”…

KAMBEROVIĆ:Općenito su bosanskohercegovački političari, a slično je i sa političarima u ostalim postjugoslavenskim zemljama, bez nekog posebnog ugleda u društvu. Suviše su odvojeni od problema sa kojima se suočavaju obični ljudi, žive u nekom svom posebnom svijetu, uglavnom uvelikim stanovima i kućama, grade svoje imperije, vode državu u koju ne vjeruju (zato kupuju kuće u drugim državama) i slično. Izetbegoviću malo ko vjeruje da se zalaže zagrađansko društvo i građansku Bosnu i Hercegovinu, a Dodik otvoreno širi nacionalističke ideje uspijevajući na tome mobilizirati veliki dio Srba iz Bosne i Hercegovine. Svi žele biti veliki lideri, s tim da su Dodikove ambicije puno veće od ujedinjenja RS sa Srbijom. Te prevelike ambicije će ga „progutati“. On je sada jedna velika tačka, ali u želji da postane nešto još veće mogao bi postati – velika nula!

MONITOR: Koja je to u Bosni i Hercegovini kredibilna politička snaga koja bi od nje mogla stvoriti modernu, prosperitetnu državu?

KAMBEROVIĆ:Etnonacionalističke stranke to sigurno nisu, a građanske snage, koje bi to mogle biti, suviše suslabe i zaokupljene unutarnjim sukobima i ličnim interesima da bi odgovorile tom izazovu. Nažalost, Bosna i Hercegovina će još sačekati da izrastu kredibilne političke snage koje će ovuzemlju pretvoriti u pravnu državu. Prirodnog potencijala zaprosperitetnu državu ovdje ima, alinedostaje napora da se sve to stavi u funkciju razvoja društva.

MONITOR: Ovih dana obilježena je 24. godišnjica genocida u Srebrenici. O tom zločinu i dalje se izriču kontradiktorni stavovi – je li to bio genocid ili nije. Šta Vi kažete?

KAMBEROVIĆ:Postavljeni su visoki kriteriji da bi se neki zločin okarakterizirao genocidom. Mnogi Bošnjaci su nezadovoljni što Međunarodni sud u Haagu nije i zločine u Brčkom, Prijedoru i drugim gradovima označio genocidom. No, jedino su za zločin u Srebrenici sačuvani pisani dokazi da jepostojala namjera da se Bošnjaci unište i zato nema nikakve sumnje da je u pitanju genocid. UDirektivi 7 Karadžić je naredio vojsci RS da „stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivostii besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana Srebrenice i Žepe“ čime je izrazio odlučnu namjeru da ukloni Bošnjake iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Zbog toga bi za sve bilo najbolje suočiti se s tom činjenicom i nastaviti dalje, jednako kao što su se Nijemci suočili sa činjenicom da je počinjen holokaust u toku Drugog svjetskog rata i nastavili graditi bolje i bogatije društvo.

MONITOR: Iz zvaničnog Beograda stižu poruke da Srbija mora voditi računao svim Srbima izvan Srbije. Svojevremeno je Marko Nikezić u poznatom sarajevskom govoru rekao da svaka ambicija da Srbija vodi računa o svim Srbima izvan Srbije nije ništa drugo do velikosrpski nacionalizam…

KAMBEROVIĆ:Takve izjave iz zvaničnog Beograda samo govore koliko je za sve nas važno da se u Srbiji pojavineki političar koji će, poput Nikezića, u prvi plan staviti modernizaciju Srbije, a ne širenjenacionalističke politike. To je dokaz da zvanični Beograd još uvijek nije spreman razvijatidobrosusjedske odnose.

MONITOR: Šta mislite o prijetnji ministra inostranih poslova Srbije Ivice Dačića da će povodom Sporazuma o zajedničkoj spoljnoj politici Tirane i Prištine donijeti odluku ozajedničkoj spoljnoj politici Beograda i Banja Luke?

KAMBEROVIĆ:To nisu samo prijetnje srbijanskog ministra nego dokaz da se Srbija još uvijek nije odrekla teritorijalnih pretenzija prema svojim susjedima: sada se to jasno pokazuje u odnosu prema Bosni i Hercegovini, a sutra možda i prema nekom drugom susjedu. Kosovo i Republika Srpska nisu isto, a Dačić bi trebao znati i da Srbija nije isto što i Rusija. Ima poslovica koja kaže: “Licet Iovi non licet bovi (to u prenesenom smislu znači da ono što je dopušteno velikima nije dopušteno malima). No, približavanje zemalja Balkana je nužno, pa i približavanje kada je upitanju vanjska politika pojedinih zemalja.

MONITOR: Zvaničnici BiH često upozoravaju da se u unutrašnje stvari BiH miješaju Srbija i Hrvatska….

KAMBEROVIĆ:To je tačno, ali se Srbija i Hrvatska ne bi mogle miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovineda u samoj BiH ne djeluju političke snage koje ih na to podstiču. Problem su, dakle, ne samopretenzije susjeda da se petljaju u unutrašnje stvari BiH, nego je veći problem podijeljenostbosanskohercegovačke elite koja nije sposobna na to jedinstveno odgovoriti. Kada je tokom1970-ih godina bosanskohercegovačko rukovodstvo bilo meta ogovaranja srbijanskih i hrvatskih političara, Kardelj je rekao Branku Mikuliću: „Vi u Bosni i Hercegovini ste jedinstveni, nedate se pocijepati, pa je ogovaranje manje opasno“. Danas, međutim, nema tog jedinstva i zato je ta politika vrlo opasna.

MONITOR:Jugoslavija je kao država davno nestala, ali još ima dosta jugonostalgičara. Jeli to samo sjećanje na vrijeme bolje od današnjeg ili neka vrsta otpora prema sadašnjem vremenu?

KAMBEROVIĆ:I jedno i drugo: kod starijih generacija je to sjećanje na bolja vremena u kojima su živjeli zavrijeme socijalističke Jugoslavije, ali i na mladost koja je sada već prohujala, a kod mlađih je upitanju revolt na beznađe u kojem sada žive.

MONITOR: Da parafraziramo Klauzevica – da li se sada na ovim prostorima rat vodi upravo preko istorije?

KAMBEROVIĆ:Sasvim je uvjerljiva teza da je raspad jugoslavenske historiografije prethodio raspadu Jugoslavijekao države. Revizija historije Drugog svjetskog rata je pripremila teren za pravi rat 1990-ihgodina. Bojim se da „rat preko istorije“, kojemu danas svjedočimo, može dovesti do novih

nesreća na Balkanu.

MONITOR: Nacionalizam se širi u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, jačaju desne snage… Da li je opet moguć ratni sukob u našem regionu?

KAMBEROVIĆ:Desnica jača svugdje u Evropi, pa i svijetu, i to je neki globalni proces, koji je vrlo opasan.Najjednostavnije bi bilo reći da nas ne plaši taj rast evropske desnice, koja tamo ne može izazvatinikakve ratne strahote, jer su ta društva dovoljno zrela da izbjegnu eventualne ratne obračune.No, Balkan nema tu unutarnju zrelost i bojim se da moramo biti svjesni toga da je ovdje noviratni okršaj moguć. Zato je odgovornost svih nas velika kako bi se to izbjeglo. Zabluda jevjerovati da je za rat potrebno dvoje: za rat je dovoljno jedno!

MONITOR: Šta je za Vas fašizam u savremenom kontekstu i kako gledate na njegovu pojavu u Evropi i našem regionu? I je li problem u fašizmu ili u antifašizmu?

KAMBEROVIĆ:Fašizam koji danas buja ima drugačije forme od klasičnog fašizma sredinom 20. stoljeća, alibismo mogli ukratko reći da svaki pokret koji promovira kult vođe, kult nacije, kult države, kulttradicije, koji širi nepovjerenje prema drugom i drugačijem, insistira na postojanju zavjera i

slično ima perspektivu da izraste u pravi fašistički pokret. Imamo toga jako puno i u Evropi i usvim postjugoslavenskim zemljama. Objedinjavanje antifašističkih pokreta na široj osnovi (kaošto je to bio slučaj sredinom 20. stoljeća) danas je nerealno, i zato lokalni antifašistički pokretinemaju previše uspjeha.

MONITOR: Šta, kao istoričar, mislite o tvrdnjama da istoriju uglavnom pišu pobjednici?

KAMBEROVIĆ:Neko je već rekao da je tačno da pobjednici pišu historiju, ali da tek pobijeđeni pomažu dahistoriju razumijemo. Zadatak profesionalnih historičara je da pomognu da se historija razumije.

MONITOR: Je li istorija najbolja učiteljica života?

KAMBEROVIĆ: Jeste, čak i onda kada ta učiteljica nije lijepa i zgodna . Istorija je uvijek dobra učiteljica, samoje pitanje da li smo mi dobri đaci.

 

                              Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo