Povežite se sa nama

DUHANKESA

Posljednji Kasemov Karabaš

Objavljeno prije

na

Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti

 

Ispričaću vam sada drugu polovinu priče o Kasemu i Karabašu. Onu o poslednjem Kasemovom Karabašu. Kada sam prvi put došao na Kasemovo Bačilo, smješteno u jednoj osunčanoj zavjetrini iznad linije stoljetne bukove šume, u masivu Ljubotena, zatekao sam samo Kasema i Karabaša. Ovce su bile na paši visoko u planinskim livadama, a jaganjci još više, u jednoj zaravni iznad 2200 m nadmorske visine. Karabaš više nije išao sa ovcama, nego je ostajao na bačilu. Sa svojih 14 godina bio je to i najčuveniji i vjerovatno, najstariji šarplaninac  na svim bačilima na Šar Planini. Kasem je sjedio u travi iznad bačila i pušio “kačak“ – cigaretu savijenu od čuvenog duhana “Vrapčištanca“. Bio je u klašnjama – čakširama od grube vune, tamno braon boje, i šarenoj košulji preko koje je nagrnuo ljurku – kratki džamadan opšiven tamnim gajtanima. Uz njega je sjedio Karabaš. Izgledali su kao dvije pradrevne skulpture. Kasem u granitu, Karabaš u mermeru boje slonove kosti.  Ni prije ni poslije nisam vidio ni jednog psa s tako snažnim nogama i krupnim šapama. Još imam crno bijele fotografije na kojima se vidi da mu je šapa bila znatno veća od Kasemove ogromne šake – ništa manja od šape krupnog leoparda.

Cijelo to popodne sjedili smo nas trojica zajedno u travi iznad bačila.  Kasem mi je pričao o Karabašu. Već sam čuo priče o njegovim podvizima. Još kao sasvim mlad pas,  sam je udavio vuka. Jednom je u krompirištu dohvatio divljeg vepra za uho i držao ga dok nije stigao Kasem sa puškom. Drugi put se jedan ogromni medvjed navadio svake noći  na ovce na bačilu zadruge, na kom su, uz više od dvije hiljade ovaca, bila i 24 šarplaninca,. Ovčari su pucali u zrak, jer nisu smjeli da ga ubiju kao strogo zaštićenu divljač. Zadružni šarplaninci su bjesomučno lajali, ali se ni jedan nije usuđivao da ga napadne, ljudi su mahali bakljama i gađali ga kamenjem, sve dok razjareni medvjed ne bi iznenada nasrnuo na njih. Tada bi se i ljudi i psi panično razbježali. Kada je priča stigla do Kasema, ponudio je da njegov ovčar odvede Karabaša na zadružno bačilo. Slijedeće noći, na punoj mjesečini,  medvjed je ponovo provalio u tor. Dok je još lomio ogradu, u njega se, kao granata zaletio Karabaš i dohvatio ga pravo za njušku, za samu nosnu pečurku. Istog trenutka je otskočio da bi izbjegao medvjeđe šape, ali sa komadom medvjedovog nosa u zubima.  Dok je potpuno iznenađen napadom, medvjed rikao od bola, Karabaš je ponovo uletio u njega – ovaj put mu je skočio na leđa, kao što lav skače na leđa afričkom bivolu – i snažno tresući zagrizao mu u vrat. Dok je medvjed bježao, dohvatio ga je Karabaš i treći put za but. Poslije te večeri medvjed više ni jednom nije napao ovo bačilo. U narednim godinama, kad god bi neki medvjed napao bačilo, molili su Kasema da dovede Karabaša. Ovčari su se kleli da su viđali medvjede kako bježe glavom bez obzira čim bi čuli gromki lavež Karabaša, iako se nisu obazirali na  pucanj puške, ni lajanje cijelog čopora ovčarskih pasa.

Jesu, razumije se da su htjeli mnogi da isprobaju svoje pse u borbi sa Karabašem. Bilo je u to vrijeme  moćnih i rasnih šarplaninaca kod uglednih ćehaja. Ali ni jedan od dovedenih pasa se nije usudio udariti na Karabaša. Čim bi ga ugledali zastajali su i pokazivali jasno znake submisivnosti, kao da kažu: “Ako treba da poginem, poginuću, ali znam da sa ovim megdandžijom nemam nikakve šanse!“ Tokom svog života, Karabaš je sam udavio devet vukova. Dok je Karabaš bio uz njih, Kasemove ovce vukovi su napali samo jednom. O tome mi je pričao Kasemov unuk Baftijar, nastavnik u Tetovu. Kada je imao 14 godina, a Karabaš 4 godine, stado ovaca je napao čopor od 7 vukova. Uplašeni dječak se uspentrao na jednu veliku stijenu usred livade. Tri vuka su odmah napali Karabaša, nastojeći da ga odvoje od stada, dok su se ostala četiri ustrijemila na ovce. Karabaš je ova tri vuka razbacao “kao mačiće“ i uletio na ona četiri u stadu. Uskoro su se svih sedam vukova ostavili ovce i ustrijemili na Karabaša . Bobra je bila strašna, povremeno bi sasvim prekrili Karabaša, da bi se odmah zatim Karabaš poput vulkana u erupciji, izdizao iznad njih i rušio ih ispod sebe. Na kraju, dva vuka su ostala usmrćena na mjestu borbe, a trećeg su našli mrtvog par stotina metara dalje. Karabaš je bio sav u ranama, ali je uz Baftijara vratio stado sa svim ovcama na broju, na bačilo. Na putu dugom oko dva kilometra, iza Karabaša je ostao krvav trag, “kao da si kantom krv  prosipao“. Četiri nedelje je Karabaš lebdio između života i smrti od tolikog gubitka krvi,  ali je uz, pomoć Kasemovih  mehlema, ne samo preživio, nego i potpuno povratio snagu. Od tada, vukovi više ni jednom nisu napali Kasemovo stado kada je uz ovce bio Karabaš.

A pri onom prvom susretu, dok smo još sjedili u travi, na zalasku sunca, vratilo se stado na bačilo. Psima je odmah u dva odvojena korita nasuta hrana: „lokač“ i “trice“ . U jednom trenutku, gladni psi su se uz žestoko režanje, uhvatili u koštac oko hrane. Karabaš, koji je do tada mirno dremao,  podigao je glavu i strogo pogledao u njihovom pravcu. Nikada nisam vidio da su se razljućeni psi brže smirili! Smjesta su se utišali,  pognuli glave i čak prestali jesti. Tek kada je Karabaš ponovo spustio moćnu glavu na ogromne šape, nastavili su da jedu u savršenoj tišini.

Kada bi se našao neki Karabaš da uvede red i mir i među nas!

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Kovanje i kaljenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljudi su kao ognjila: najprije ih treba iskovati, pa poslije kaliti. Samo tako mogu uspješno obavljati  ono za šta su kovani i kaljeni. I upravo kao što su ognjila iskovana i kaljena da bi izbili dobru, jaku iskru iz tvrdog i hladnog kremena, tako su i neki ljudi iskovani i kaljeni da izbiju dobru i jaku iskru iz tvrdog i hladnog čovjeka. Postoje i ljudi koji su kovani i kaljeni da izbiju jaku iskru iz cijelog naroda . Kao što ni plamen ne može zapaliti kremen, ni iz njega izbiti iskru, nego to može upravo samo ognjilo, tako se ni ognjem i mačem ne može izbiti iskra iz čovjeka ili naroda zamrlog srca i skamenjene duše, nego samo ćovjek iskovan i kaljen za to!

Desilo se te je ognjilo iz ove duhankese,  od početka bilo namijenjeno da pokaže kako se izbija dobra iskra iz kremena – ali da to pokaže određenim ljudima koji to nikada nisu prije vidjeli i koji nisu ni vjerovali da je to moguće –  slijepo vjerujući u zabludu da je istina samo ono što čovjek vidi svojim očima!

Demonstracija je bila dogovorena za finale značajnog međunarodnog simpozijuma, na specijalnoj večeri priređenoj za“nevjerne Tome“, nekoliko zvučnih imena međunarodne političke scene.

Obavezu je preuzeo učesnik simpozijuma iz akademskog kruga, već decenijama jedini pušač lule u regionu a možda i u svijetu, koji lulu pali uvijek i samo koristeći ognjilo, kremen i trud, u trenutku posebne inspiracije, pomisli:“Treba iskovati i okaliti potpuno novo ognjilo! Kad će već njima biti prvi put da gledaju, nek i ognjilu bude prvi put da pred njima zapali lulu duhana svojom iskrom!“

Kod rođaka u planinskom selu, nađe se baš ono što treba: stara turpija – ege, jer od ovih novih se ne može iskovati ni okaliti dobro ognjilo. Slijedio je veći problem. Naći kovača koji se još bavi ovim plemenitim zanatom, kadrog  i voljnog da iskuje ognjilo. Uz pomoć njegovih rođaka, poslije desetak telefonskih razgovora, takav dragulj od majstora je pronađen u drugom planinskom selu udaljenom tridesetak kilometara.    Stari  majstor se posvetio kovanju ognjila kao da brani doktorsku disertaciju. Od mjerenja i obilježavanja tačaka na kojima će saviti turpiju, preko raspaljivanja vatre i gotovo dva sata dugog iskivanja i podešavanja –  sve je radio sa koncentrcijom i strašću znalca zaljubljenika u svoj posao. Vrlo lijep i autentičan primjerak ognjila bio je tu. Ali, kada su se vratili kući, primijetio je da maestro ostavio rebarca turpije neizbrušena na strani kojom se ognjilom kreše kremen – a koja mora biti gatka. Kasno naveče, opet uz pomoć telefona, pronašli su drugog kovača u selu udaljenom pedesetak kilometara. I ovaj majstor je bio čovjek-esnaf, poznavalac svih finesa i vrlo brzo je izbrusio ona rebarca i još jednom prekalio ognjilo.

Uveče, u bašti hotela, provjerio je ognjilo. Kako su samo veselo sijevale iskre izbijane iz kremena novim ognjilom!  Pred spavanje, u hotelskoj sobi, složio je pažljivo svoja dva stara i pouzdana ognjila u kožnu kesicu, zajedno sa tapkalicom za duhan i čisšćenje kamiša, kutije s duhanom i futrolu za dvije lule.

Poslije simpozijuma – večera. Prije večere, telefonski poziv: “Svi su spremni, čekaju vas odmah poslije večere ! Je li sve u redu i spremno profesore!?“

“Bez brige! Sve je na svom mjestu.“ Ali nije bilo! Ognjilo je jednostavno –nestalo! Ispraznio je putnu torbu više puta, sve provjerio, svugdje zavirio. Nema pa nema. Taksijem se vratio u hotel, provjerio na recepciji – ništa. Poslije većere, kada je, uz kafu, došao taj trenutak, suho je saopštio da je zaboravio cijeli pribor:  nije mogao prežaliti onakvo sjajno iskopvano i kaljeno ognjilo! Sutradan, svratio je još jednom do recepcije hotela. Sa leptir mašnom, u bijeloj košulji, pođe mu u susret kelner koji mu je donijeo espreso  prethodne večeri u bašti hotela i na tacni mu pruži njegovo ognjilo! “Ostalo je na Vašem stolu!“

Ostalo!? Ili ga je neko nehotično pomjerio dok je ustajao da se pozdravi, distrakcija, mahinalno uzimanje torbice uvjeren da je ognjilo unutra, jer ga nije bilo tamo gdje  ga je trenutak ranije spustio!? Jer nije bilo kovano i kaljeno od dva vrhunska majstora, samo da bi svojim prvim izbijanjem iskre iz kremena, na par minuta zabavilo ljude koji u tome vide neki cirkuski trik a ne čin kroz koji je nastao Kosmos!?

Blago onima koji uvijek služe samo onim ciljevima za koje su iskovani i kaljeni!

Ako još ima takvih!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Meca i jagnje – ispravka pogrešne priče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napisao sam jednom jednu priču o ostavljenom janjetu. Moraću je ponovo ispričati i to dva puta.  Najprije onako kako sam je tada zapisao. To je  bila pogrešna priča. Zatim onako kako se priča stvarno odigrala.  Evo prve, pogrešne priče. Uvjerićete se, siguran sam, da ni vi, ni niko drugi ne bi mogao pretpostaviti da će se ta priča, na kraju pokazati pogrešnom. Kao što niko ne bi mogao ni pomisliti kako se zapravo ta priča završila.

Dakle, desilo se da sam, na jednom od mojih pohoda planinama Makedonije,

naišao na to veliko stado i janje čija me je sudbina toliko potresla da me inspirisala za neke dalekosežne filozofske opservacije, razumije se, univerzalnog karaktera i isto tako razumije se – ni malo optimističke po svojoj sadržini. I mjesto i vrijeme i sam događaja uklopili su se savršeno u tu veličanstvenu alegoriju u kojoj je janje iz ove priče preraslo u metaforu univerzalne napuštenosti svakog čovjeka, čak i čitavog ljudskog roda. Naime, mjesto na kom se dešava radnja, samo po sebi predstavlja scenu za veličanstvenu tragediju koja izaziva uzvišene melanholične reminiscencije. Planina se u tom središnjem dijelu uzdiše u prostranu skrivenu visoravan, obrubljenu blago zatalasanim kružnim grebenom, tako da se doima kao kakvo ostrvo, usred beskrajnog okeana nebeske plaveti. Niti se ta visoravan može naslutiti iz doline, niti se, sa te visoravni može pretpostaviti da postoji bilo kakvo drugo kopno sem tog nebeskog ostrva. Ako vam kažem da je bio pozni juni, da je mlada planinska trava prošarana plavim, bijelim i žutim šafranima, prosto blistala svježinom koja kao da nikada neće svenuti, shvatićete moju posebnu predispoziciju za filozofske generalizacije.

Stado je bilo veoma veliko – preko osam stotina ovaca, sedam ovčara, uz jedanaest konja i petnaestak šarplaninaca. Dok je stado odmicalo, zadržao sam se u razgovoru sa  ćehojom – sopstvenikom stada. I tada sam ugledao to janje. Stoji samo, izgubljeno – “Ostavljeno!“ ispravlja me ćehaja oslonjen na svoj krluk.  “Ojanjilo se prije šest dana. Majka mu je prije dva dana pala niz litice tu  na Rasangul Stijenama. Ono od tada ne jede ništa, samo bleji i traži majku. Odlučio sam da ga ostavim tu, čim ne može da se rastavi od majke, neka i ostane s njom!“

Ostao sam još neko vrijeme, dok je stado zamaklo. Gledao sam ono janje samo, kraj potoka; oko te bijele grudve života,  sada se  sklapala sva pustoš i samoća ovog svijeta.

I razumije se, šta sam mogao drugo pomisliti osim da već tu prvu noć neće preživjeti i da će se prije zore pridružiti svojoj majci.  Pamtim da sam imao osjećanje kao da svi mi, svaki živi čovjek,  dijelimo sudbinu tog janjeta – i da ćemo jednom ostati isto tako sami, gledajući kako odlaze i zamiču sa horizonta oni kojima smo se nadali da ćemo zauvijek pripadati…

Ali, eto, nije bilo tako. Prije par dana, tačnije, u nedelju, zadesio sam se na jednoj svadbi, na kojoj sam sreo onog ćehaju. Ispričao mio je nevjerovatni rasplet one priče. Kada je stado stiglo na odredište – ljetnje bačilo – ovčari su primijetili da jedna šarplaninka, Meca, nije stigla sa ostalim psima. Poslije pet dana jedan ovčar je slučajno ugledao Mecu tamo gdje je bilo ostavljeno ono janje. Polako je pošao za njom. Ona ga je odvela do jedne iskopane rupe u gustišu smrijeke. Tu je pronašao pet štenaca i ono – janje. Meca je legla na stranu tako da je najprije podojila janje, a tek zatim je prišla svojoj štenadi i podojila i njih!

Janje su vratili u stado, zajedno sa Mecom. Hranili su ga na cuclu, ovčijim mlijekom, a prihranjivali su i Mecinu štenad, jer mlijeko njihove majke je većim dijelom sisalo ostavljeno janje. Tražilo je da nađe majku i našlo je – doduše u formi šarplaninke Mece.

Evo prilike za još jednu filozofsku generalizaciju: možda niko od nas nikada ne biva ostavljen sam – čak i kada ostane sam, i kada nam se učini da su svi već  zauvijek zamakli sa horizonta!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

O kruhu nasušnom i o kruhu inosušnom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav

 

Platon kaže da je Eros, bog Ljubavi, dijete Pora i Penije. Por je bog obilja i bogatstva, Penija je boginja bijede i siromaštva. Dijete, je, iz nepoznatih ali svakako na osnovu pravno validnih argumenata, dodijeljeno majci. I eto belaja za dijete!

Osuđeno je da živi u vječitoj neimaštini (vječitoj –  kao što je poznato bogovi su besmrtni!) uz svoju majku. Ali u njegovim žilama struji krv vlasnika i gospodara svog bogatstva svijeta. Što  bi se reklo danas: njegova DNK, prenijeta rođenjem i pravom naslijeđa,  raspaljuje u njemu vječnu žudnju da i sam posjeduje sve što zaželi.

On nema ništa, ali hoće sve! I hoće to opravdano, nesavladljivim unutrašnjim osjećanjem da sve i jeste njegovo, da mu pripada. Njegova situacija je paradoksalna: ne može promijeniti činjenicu da ništa nije njegovo, a da ipak sve smatra svojim! Izlaz iz lavirinta ovog paradoksa otvorio mu je oči i uzdigao ga na pijedestal boga ljubavi.    Eros je shvatio  da je ono što je  dobio, vrijednije od svega što mu je oduzeto.     Dobio je neprocjenjivo blago, vrijednije od sveg zlata svijeta.

Dobio je ljubav! Stekao je moć da ljubi, sebe i svakoga, svugdje i uvijek,  da u sebi očuva vječnu, neugasivu snagu da voli! Postao je – Eros, bog ljubavi!

Eto to je, za Platona – ljubav! Sposobnost da voli sve, bez obzira što ne posjeduje ništa, i čak – upravo zato što se ne posjeduje ništa, i samo dok neposjeduje ništa! – učinila je onoga ko voli najbogatijim čovjekom na svijetu, a  moć ljubavi uzvisila iznad svih zakona i svih zabrana ovog svijeta.

Pravo ljubavi je  božansko pravo! Time što se uzdigla iznad iskušenja posjedovanja, ljubav je očuvala strast i žudnju u njihovoj primordijalnoj, savršenoj čistoti. Žudnja za posjedovanjem predmeta degradira se na pohlepu, a žudnja za posjedovanjem drugog, srozava se na posesivnost. Kada želja da posjeduje nešto ili nekoga, u njemu potisne sve druge osjećaje, čovjek se pretvara u karikaturu Erosa nesposobnog da voli. Bogatstvo, moć, vlast, postaju bijedni surogati za izgubljeni dar ljubavi kao čiste, neugasive žudnje kadre da čemer pustoši života pretvori u beskrajni vrt nježnosti.

I to je pravi početak priče o našim stradanjima. Zaboravili smo ono najvažnije:

Od zemnog smo praha, ali kroz nas struji čudo Božjeg daha! Prolazni smo ali žudimo za vječnošću; nesavršeni smo, ali težimo za savršenstvom; smrtni smo, ali nas mori neugasiva žeđ za besmrtnošću!  Ipak, mi živimo da bismo jeli, umjesto da jedemo da bismo živjeli! Da bismo, dakle – ljubili! Jedemo kruh nasušni a uvijek smo gladni, jer nas može nahraniti samo kruh inosušni – kruh ljubavi!  Eros, bog ljubavi, pretvorio se u nama u boga pohlepe: usmjerio nam je pogled na prolazna blaga; srce nam je zaigralo pred imitacijom savršenstva (a savršenstvo ovom svijetu nije dato!); rasplamsao je u nama strast da zgrabimo i iskoristimo svaki trenutak, prije nego što umremo, zaboravivši i na samu pomisao vječnosti.

“Hoću sve, i sada! – pa neka košta šta košta, i neka traje koliko traje!” – geslo je naše epohe!

A nije uvijek bilo tako.

Crkva bosanska osmjelila se da  u svoje molitve unese upravo “kruh inosušni”, umjesto “kruha nasušnog”! Mak Dizdar je to notirao u svojoj pjesmi “Molitva”:

Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom

Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom

Slijedeći šum Božjeg daha što struji kroz ovu hrpu trošnog praha, kao svoj najviši i u krajnjoj liniji jedini eshatološki orijentir, pripadnici Crkve bosanske, nisu molili, “kruh naš nasušni”, nego “kruh naš inosušni”, odnosno, rečeno oficijalnim crkvenim latinskim žargonom, umjesto  panem nostrum quotidianum,  molili su  panem nostrum supersubstantialem. Moleći se za kruh druge suštine (inosušni), oni su se molili da očuvaju u sebi netaknutu žudnju kao ljubav, i da je nikada ne zamijene za žudnju kao pohlepu, lakomost i vlast!

Duboko su bile zaorane te brazde, preduboko! Platonova filozofija danas je interesantna samo još studentima filozofije i rijetkim ljubiteljima mudrosti; Crkva bosanska, poslije pogroma i progona njenih sljedbenika je zatrta, njena poruka ostala je neshvaćena. Erosove strelice sve rjeđe pogađaju svoj cilj; još malo, pa će Eros odbaciti svoj luk, prestati odapinjati svoje strijele!

Obuzeti žudnjom kao pohlepom, ugasili smo u sebi žudnju kao ljubav;  zaslijepljeni strašću da prisvojimo sve, ovladamo komadićima svijeta, da potčinimo druge ljude, ugušili smo  strast da razumijemo njegovu  cjelinu i shvatimo svoju zajedničku sudbinu; postali smo žalosna gomila očajnika, ne shvatajući da ništa od svega toga nećemo odnijeti sa sobom, kad jednom odemo – tamo!

Ko je okusio bar jedan zalogaj kruha inosušnog, shvatiće.

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo