Povežite se sa nama

FOKUS

VELIKE PARE ZA IGRE MALIH ZEMALJA: Otvori, zatvori – 2,5 miliona

Objavljeno prije

na

Posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada, dostigao je cijenu od 2,55 miliona. Ne zna se kako. Primjer svjedoči o  pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni raspolažu našim novcem

 

Osamnaeste Igre malih zemalja Evrope održane su u Crnoj Gori od 27. maja do 1. juna. Prema zvaničnim informacijama Igre koje se, pod okriljem Evropskog olimpijskog komiteta, organizuju od 1985. godine za države sa manje od milion stanovnika, dovele su u Budvu 850 sportista iz devet zemalja: Andore, Islanda, Lihtenštajna, Luksemburga, San Marina, Malte, Monaka, Kipra i Crne Gore. Verzirani dodaju kako su se na ovim Igrama, po prvi put na nekoj sportskoj manifestaciji, pojavili i takmičari iz Vatikana. I oni će, kažu, od narednog takmičenja imati status punopravnih učesnika.

Sve ove podatke o nedavno održanim Igrama mogli ste saznati bez ikakvih problema. Plus paket korisnih informacija za lokalni živalj: na borilištima u Budvi, Baru, Tivtu, Cetinju i Podgorici sportisti su se nadmetali u deset sportova i 122 discipline. Naši su osvojili 35 medalja. Otprilika dva puta manje od najboljih  – Luksemburga i Islanda i dva-tri puta više od najslabijih: San Marina i Andore.

Da tu podvučemo crtu. I sagledamo drugu stranu medalje. Recimo, koliko nas je koštalo to jednonedjeljno zadovoljstvo?

Iz Ministarstva sporta na naše pitanje odgovoraju kratko i jasno – nije ih briga. Da citiramo: „Poštovani, vezano za informacije o Igrama malih zemalja, molimo Vas da se obratite Crnogorskom olimpijskom komitetu, jer je isti bio zadužen za organizaciju. Srdačan pozdrav, Ministarstvo sporta i mladih“.  Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta  (COK) Dušan Simonović bio je rječitiji. On je iz Minska, sa Evropskih igara, odgovorio na jedno od tri pitanja koja smo postavili COK-u i Ministarstvu sporta.

„Ukupan budzet Igara planiran je na 2,55 miliona eura“, navodi Simonović uz objašnjenje da je „po usvojenom Elaboratu bilo predviđeno da Vlada participira sa 1,2 miliona, a ostatak da obezbijedi COK“.  Ipak, požalio se prvi čovjek COK-a, Vlada je preuzetu obavezu ispunila polovično, tako što je preko resornog Ministarstva uplatila samo 600 hiljada. „Pošto nedostaje 600 hiljada eura vjerovatno nam predstoji borba da na razne načine prikupimo ta sredstva…“, zaključuje Simonović. Uz podsjećanje: „U startu je postojala ideja da opština Budva isfinansira najveći dio troškova ali se kasnije zbog više razloga od te ideje odustalo“.

Da bi bolje shvatili priču o finansiranju Igara malih zemalja, odnosno, o pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni u Podgorici raspolažu našim novcem, valja se vratiti nekih pet godina u nazad. U vrijeme kada su Igre u Crnoj Gori bile samo ideja u začetku.

U Elaboratu o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara malih država 2019, iz septembra 2014. godine, koji je urađen na preporuku Izvršnog odbora COK-a (autori Elaborata nijesu nam poznati), stoji kako su predviđeni troškovi Igara  nešto preko 775 hiljada eura.

Taj troškovnik je temeljno razrađen, pa iz tabela i njihovih objašnjenja možemo saznati da su ukupni troškovi zbir troškova ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara (56 hiljada eura); troškova takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrola (139 hiljada) i troškova organizacije (580 hiljada eura). A iz dodatnih pojašnjenja saznajemo kako, recimo, troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara mogu biti znatno viši ili nešto niži, „u zavisnosti  od toga kakav efekat organizator želi da ostvari“. Toj se temi vraćamo nešto kasnije.

Sedam mjeseci kasnije, u aprilu 2015., Vlada Mila Đukanovića usvaja Informaciju o mogućnosti prihvatanja Inicijative da COK organizuje Igre malih država Evrope 2019. godine. U tom dokumentu (Informaciji) stoji da je za organizaciju navedenog međunarodnog takmičenja potrebno 1,3 miliona eura. Nema objašnjenja kako je troškovnik za 200 dana narastao za pola miliona. Ali, to je tek početak.

U junu iste godine COK od Skupštine Igara dobija organizaciju manifestacije koja je održana proljetos. Olimpijski komitet se u to vrijeme bavi pripremom Olimpijskih igara u Riu. Vlada, istovremeno, sprema redovne parlamentarne izbore. Zato i priča o organizaciji (i finansiranju) Igara pada privremeno u drugi plan. Sve do decembra 2016. i formiranja Vlade Duška Markovića u kojoj je, kao zaseban resor, formirano Ministarstvo sporta. Na čelu sa proslavljenim vaterpolistom Nikolom Janovićem.

Već 15. decembra 2016. Ministarstvo se obraća COK sa zahtjevom da im se uplati „prva tranša“ sredstava potrebnih za organizaciju Igara od 300 hiljada eura. Iz COK-a drage prijatelje i kolege obaviještavaju da je Ministarstvo finansija još 2014. odobrilo („dalo pozitivno mišljenje“) da se u periodu 2016-2019 iz budžeta svake godine za organizaciju Igara izdvoji 300 hiljada. Nije, međutim, precizirano sa kojih budžetskih pozicija će ići taj novac.

Ministar Janović i njegovi saradnici nijesu bili baš voljni da se neplanirano odreknu dobrog  dijela budžeta, pa su na sastanku koji je održan krajem januara 2017. predložili da COK uradi novi/inovira postojeći Elaborat o opravdanosti i preciznije definiše finansijske obaveze organizatora takmičenja.

Rečeno – učinjeno. Ali tek poslije osam mjeseci, u septembru iste godine. Tada je COK Vladi dostavio Inovirani elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara. O njegovom sadržaju informišemo se posredno, pošto je COK ignorisao zahtjeve (po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama) da novi Elaborat učini javnim.

Tako iz jedne Informacije o organizaciji Igara Ministarstva sporta saznajemo da nova verzija Elaborata sadrži „isti tekstualni dio kao i Elaborat iz 2014., samo što su za iste stavke u inoviranom Elaboratu, bez posebnog obrazloženja, višestruko uvećani iznosi sredstava“.

Iz tog dokumenta saznajemo da su troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara porasli sa 56,4 na 427 hiljada eura. Nekadašnji troškovi takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrole planirani na 139 hiljada u novoj verziji Elaborata razdvojeni su na tri zasebne stavke: troškovi takmičenja (265 hiljada), troškovi prevoza sudija (95 hiljada) i troškovi antidoping kontrole (78 hiljada). Sve skupa – 438 hiljada. Najmanje su, zapravo, porasli troškovi organizacije Igara. Sa nekadašnjih 580 hiljada na 1,44 miliona. Ili manje od tri puta. Doduše, dobili smo i novu stavku – omiljenu svima koji odlučuju o trošenju novca iz državnog budžeta. Pogađate, riječ je o ostalim troškovima za koje je izdvojena lijepa, lako pamtljiva, suma. Četvrt miliona eura (i brojem 250.000).

Sve skupa, stižemo do 2,55 miliona eura. Za posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada (prva kalkulacija COK). Odnosno, 1,3 miliona (prva kalkulacija Vlade). O načinu na koji je došlo do višestrukog uvećanja prvobitno planiranih troškova dosta možemo saznati analizirajući ponužene budžete ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara.

Prema prvom planu za zakup stadiona valjalo je izdvojiti dvije hiljade. U drugom Elaboratu ista usluga vrijedi deset puta više – 20 hiljada. Vrijednost dekoracija je sa pet porasla na 25 hiljada, troškovi obezbjeđenja više nijesu hiljadu već 12; planirani zakup audio i video opreme porastao je sa 2,5 na 17,5 hiljada…  U sličnoj razmjeri rasli su i ostali troškovi – sa tri na 25 hiljada eura.

Vrijeme je da se prisjetimo i konstatacije iz osnovnog Elaborata da ceremonijalni troškovi mogu biti znatno viši ili nešto niži. „Obrađivač projekta je mišljenja da shodno željama, mogućnosti ali i efektima koje navedena manifestacija može i treba da produkuje, da je na odluci Organizatora, odnosno države Crne Gore, koliki iznos sredstava treba opredijeliti za navedenu ceremoniju“, piše u prvom Elaboratu . Onda je cijena kulturnog programa porasla sedam puta, sa deset na 70 hiljada eura.

Da li je kvantitet prešao u kvalitet?

„Urađen je program koji predstvalja jednu crnogorsku priču: ko smo mi, kako je sve to počelo, gdje je počelo, na koji način se razvijalo, kuda smo sve prošli, kako smo prošli trnoviti put do suverenosti…  To je otprilike to“, najavljivao je Simonović uoči otvaranja Igara. Koga interesuje mogao je da vidi šta smo dobili. Znamo, naravno, da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Umjesto toga podatak da je najposjećeniji video izvještaj sa otvaranja Igara u Budvi koji smo pronašli na jutjubu imao nepunih 400 pregleda. I to govori o publicitetu.

Još nekoliko riječi o finansijama Igara. U osnovnom Elaboratu o opravdanosti organizacije Igara iz 2014. godine, dok je Vladu još trebalo nagovarati da se prihvati finansiranja tog posla, nalazi se  podatak da će prihod Igara po osnovu naknade ua učešće takmičara, donacije Evropskog olimpijskog komiteta, sponzorstava privrednih društava … biti oko 780 hiljada eura (za mrvu više od planiranih troškova). Tadašnja računica je govorila da će 400 sportista donijeti 392 hiljade eura na ime naknade za učešće koju „mora platiti svaka delegacija za svakog takmičara ponaosob“.

Pošto je učesnika bilo dvostruko više  od tadašnjeg plana, znači li to da je i prihod po tom osnovu dvostruko veći? I đe je taj novac? To su pitanja na koje nam nijesu odgovorili ni iz Ministarstva ni iz COK-a. U Informacija Ministarstva sporta u koje smo imali uvid, a koje su prethodile Vladinim odlukama da se COK-u uplati po 300 hiljada eura (pred kraj 2017. i 2018.), ni jednom riječju se ne pominju ti prihodi.

„Da smo realizovali sredstva u planiranom iznosu i usput ostvarili dodatne uštede, ideja nam je bila da pokušamo prikupiti još nešto sredstava, moguće se i kreditno zadužiti, i napraviti ili kupiti prostor za COK“, piše Simonović. „Bio bi to zaista lijep legat ovih Igara, ali kako stvari stoje čekaćemo neku drugu priliku“.

Počasni sponzori

U cilju blagovremene realizacije pripremnih aktivnosti, navodi se u jednom vladinom dokumenatu, COK je predložio formiranje Počasnog odbora Igara, u kome su se našli:

– Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, predsjednik Počasnog odbora;

–  Nikola Janović, ministar sporta i mladih, potpredsjednik;

–  mr Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik;

–  Mevludin Nuhodžić, ministar unutrašnjih poslova, član;

–  Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, član;

–  Aleksandar Bogdanović, ministar kulture, član;

–  Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva, član;

–  dr Veselin Veljović, direktor Uprave policije, član;

–  Željka Radak Kukavičić, direktorka Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, članica;

–  Vladan Joković, direktor Uprave carina, član;

–  Danilo Orlandić, direktor Aerodroma Crne Gore; član;

–  dr Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, član;

–  mr Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice Cetinje, član;

–  Marko Carević, predsjednik Opštine Budva, član;

–  Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, član;

–  dr Siniša Kusovac, predsjednik Opštine Tivat, član;

–  Stefan Savić, sportista na predlog COK-a, član.

 

Zoran RADULOVIĆ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

NAPAD IZRAELA NA IRAN I  PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između ova dva dugogodišnja neprijatelja. U priču su se upleli i zapadni saveznici Tel Aviva. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada

 

 

Opet se dešava ono čega se svijet odavno pribojava. Scenario viđen više puta ponovio se na Bliskom istoku prije nekoliko dana, ali u mnogo strašnijem obliku. Žestoki izraelski napadi avionima i dronovima na iransku nuklearnu i vojnu infrastrukturu izazvali su otvoreni sukob između dugogodišnjih neprijatelja. Prijetnja da sve preraste u širi i opasniji regionalni rat, ozbiljnija je nego ikada.

Izraelski udari usmrtili su više od 200 ljudi u Iranu, uključujući visoke generale, naučnike, ali i civile. Iran je uzvratio jače nego što je to ranije bio slučaj. Hvaljena Gvozdena kupola, poznati izraelski sistem vazdušne odbrane, probijen je.

Izrael je napao oko 100 ciljeva, uključujući glavnu nuklearnu fabriku u Natanzu, istraživački centar u Isfahanu, radarske instalacije i lansere PVO sistema. Nakon iranskog odgovora Izrael je proširio napade i na naftne rafinerije i vladine zgrade u Iranu. Mnogi Iranci su rekli da ovakve napade ne pamte još od  iransko-iračkog rata iz 1980-ih.

Izrael je naveo da je napad bio neophodan kako bi spriječili da Iran izgradi atomsku bombu. Iran tvrdi da mu je nuklearni program isključivo u mirnodopske svrhe. Američke obavještajne agencije i Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) više puta su saopštile da Iran nije aktivno razvijao nuklearno oružje. Međutim, IAEA je izrazila zabrinutost zbog iranskih zaliha obogaćenog uranijuma i prošle nedjelje ih zvanično ukorila zbog nesaradnje.

Dok Tel Aviv i zapadni saveznici ovo nazivaju preventivnim ratom, može se desiti da se radi o opasnom presedanu. Preventivni udari se preduzimaju kao odgovor na neposrednu prijetnju. U ovom slučaju, Izrael je opravdao svoj napad tvrdnjom da Iran može brzo proizvesti određen broj nuklearnih bombi. Napad je izveden uprkos upozorenju direktora IAEA Rafaela Grosija da bi izraelska akcija, umjesto da zaustavi, mogla dodatno osnažiti iranske nuklearne ambicije. Ali i dovesti do povlačenja iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Par dana nakon napada Iran je objavio da priprema zakon uz pomoć kojeg bi napustio ovaj sporazum. Teško je povjerovati da Tel Aviv I Vašington nijesu ovo očekivali.

Na raznim stranama se analizira opasna situacija i traži kakav takav izlaz iz nje.  Bernard Avišaj, autor knjiga Tragedija cionizma i Jevrejska republika, živi na relaciji između Jerusalima i Nju Hempšira, gdje predaje političku ekonomiju na Dartmut koledžu, vidi malo nade za mirno rješenje. „Za naše sigurnosne stručnjake, analiza se svodi na to da motivacija postoji čim postoji kapacitet. Po njima, ako neprijatelj može da vas povrijedi, on će to i htjeti. Zaključak? Preventiva, zastrašivanje, odvraćanje. Razgovor o diplomatskim opcijama djeluje im mekano“, piše Avišaj.

Mediji prenose da je u napadima ubijen veliki broj visokopozicioniranih vojnih staješina Irana. Kakvi su  načelnik generalštaba, komandant Revolucionarne garde, komandant regularne vojske. Ubijeni su i istaknuti nuklearni naučnici Benjamin Netanjahu, koji usput kasapi Gazu već dvadeset mjeseci, se predstavlja kao oslobodilac i poručuje Irancima: „Dok ostvarujemo naš cilj, otvaramo put vama da ostvarite svoj, slobodu”. Njegov cilj je smjena režima u Iranu. Po riječima jednog američkog zvaničnika koje je prenio AP, američki predsjednik stavio je veto na izraelski plan za ubistvo vrhovnog lidera ajatolaha Ali Hamneija. U objavi na društvenim mrežama, Tramp će kasnije istaći: „Znamo tačno gdje se skriva ajatolah Ali Hamnei. Nećemo ga ukloniti, bar ne za sada“.

Kelsi Davenport, direktorka za politiku neširenja oružja pri Američkom udruženju za kontrolu naoružanja rekla je ovih dana da čak ni smjena režima u Teheranu ne bi bila garancija: „Promjena režima nije strategija za sprječavanje nuklearnog naoružanja. Ne znamo šta bi došlo poslije. Ako vojska preuzme vlast, vjerovatnoća da će se krenuti ka oružju je još veća. Čak i ako bude demokratija – ni to nije garancija. I demokratije grade nuklearno oružje“. Lako je provjeriti: demokratije zapada posjeduju najviše nuklearnih bojevih glava.

Još je svježe pitanje o uključenosti SAD-a u ovu ratnu priču, ali i mogućem direktnom učešću u sukobu. Predsjednik SAD pozvao je u utorak Iran na bezuslovnu kapitulaciju i koristio riječ „mi“ kada je govorio o izraelskim ratnim udarima. Takođe se hvalio izraelskom nadmoći u vazduhu, sugerišući da je ona rezultat američke tehnologije.

Sve u vezi sa njegovim izjavama je problematično. I često kontradiktorno. Prethodnih dana slao je različite poruke: od pristupa bez uplitanja, preko poziva na diplomatiju, do naznaka da razmatra dublje uključivanje SAD-a u sukob. Na dan kada je rat počeo, izraelske napade nazvao je izvrsnim i veoma uspješnim i istovremeno rekao da vjeruje da je moguće diplomatsko rješenje. Savjetovao je evakuaciju Teherana i poslao je nosač aviona Nimitz u region.

U jednoj od poslednjih izjava koja je stigla pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, Tramp je rekao da su mu se Iranci obratili, ali da smatra da je veoma kasno za razgovore, te da je velika razlika između sada i prije nedjelju dana. Potom je na pitanje o akcijama SAD-a u svom stilu konstatovao: „Niko ne zna šta ću da uradim“.

Izraelski zvaničnici su vršili pritisak na SAD da se direktno uključe u rat upotrebom svoje ogromne bombe za probijanje bunkera za koju se vjeruje da je jedina sposobna da uništi duboko ukopano iransko nuklearno postrojenje Fordo.

Prema riječima američkih zvaničnika koji su pregledali obavještajne izvještaje, Iran je u slučaju američkog ulaska u rat već pripremio rakete i drugu vojnu opremu za  odmazde protiv američkih baza na Bliskom istoku. Ali Hamnei poručio je da se njegova zemlja ne može predati i upozorio na „nepovratne posljedice“ ukoliko SAD intervenišu vojno. „Upozoravamo Ameriku na posljedice rata, jer će pretrpjeti teške štete ako se odluči na takav korak“, rekao je Hamnei u obraćanju naciji. „Na rat se odgovara ratom, na bombardovanje – bombardovanjem, na udarac – udarcem“.

Dosadašnji Trampov bilans pokazuje mnogo oštre retorike i želju da izgleda snažno, ali malo konkretne akcije. U martu je pokrenuo zračne napade na Hute, ali se povukao dva mjeseca kasnije bez značajnog učinka. Zbunjujuće su i njegove veze u spoljnoj politici. Favorizuje Netanjahua koji napada Iran, ali i Vladimira Putina, koji je saveznik Irana i sa kojim je ovih dana pričao o rješenju ove krize.

Sve se događa u periodu kada je administracija Donalda Trampa pokušavala da obnovi pregovore sa Iranom o ograničavanju obogaćivanja uranijuma u zamjenu za ukidanje sankcija. Sada su razgovori u zastoju. Novi krug pregovora u Omanu, zakazan za nedjelju, otkazan je zbog izraelskog napada.

Analitičari se ne slažu u vezi sa učešćem SAD-a u izraelskim napadima na Iran. Dok jedni smatraju da je Vašington i pored negiranja tamošnje administracije znao da će se oni sprovesti, ima i drugačijih tumačenja. Jedan dio politikologa i analitičara smatra da je Izrael vjerovatno bio zabrinut da bi diplomatija između SAD i Irana mogla uspjeti. To se ne bi uklapalo u interese Tel Aviva vezane za Iran. Ričard Nefju, profesor na Kolumbija univerzitetu i bivši direktor za Iran u Savjetu za nacionalnu bezbjednost SAD, za Al Džaziru sumira: „Dosljednost Trampove administracije u pravcu dogovora uznemirila je Izrael“.

Mnogo oštrijim riječima je sve ovo objasnio senator Berni Sanders. „Ovaj napad je bio namjerno osmišljen da sabotira američke diplomatske napore. Izrael je izvršio atentat na čovjeka koji je predvodio iranski tim za nuklearne pregovore, uprkos tome što su dalji razgovori sa SAD bili zakazani za nedjelju. Bez obzira na to šta mislite o korumpiranom i autoritarnom iranskom režimu, ovaj napad očigledno krši međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih nacija. Netanjahuov nezakoniti, jednostrani napad na Iran samo je njegovo najnovije kršenje međunarodnog prava. Pod njegovom ekstremističkom vladom, Izrael sve više postaje odmetnička država i parija među narodima. SAD ne smiju biti dio ovog rata”.

Ni republikanci nijesu jedinstveni. Mat Klink, strateg ove političke opcije, rekao je za Newsweek da je većina republikanaca protiv slanja američkih trupa na teren, ali su i pragmatični, i vide da je Izrael učinio SAD-u značajnu uslugu.

Najglasnije etrom odzvanjaju opasne poruke. U poruci Trampu, ambasador SAD-a u Izraelu Majkl Hakabi je predsjednika opisao kao najznačajnijeg u posljednjih sto godina. Možda i u istoriji. „Odluke koje su na tvojim plećima ne bih želio da donosi iko drugi. Nijedan predsjednik u mom životu nije bio u situaciji kao ti. Ne još od Trumana 1945“, napisao je ambasador, jasno praveći paralele vezane za opasne odluke dva predsjednika.

Zbog bojazni od vojnog sukoba, američki senator Tim Kejn podnio je rezoluciju o ratnim ovlašćenjima kojom bi Kongres morao da odobri svaki vojni napad na Iran.

Dok su neki evropski lideri pozivali na maksimalnu uzdržanost, skoro niko nije osudio početne izraelske udare. Rusija i Kina su ih osudile, ali nijesu preduzele konkretne akcije. Iskoristili su trenutak da budu „dobri momci“. Savjet bezbjednosti UN-a izrazio je zabrinutost zbog eskalacije, a Antonio Gutereš pozvao na nemiješanje trećih strana u konflikt. Riječi na vjetru.

I avganistanski talibani pozivaju na mir i suzdržanost. A Evropa?

Francuski predsjednik Emanuel Makron u prvim danima ovog rata stao je uz Tel Aviv. „Francuska je više puta osudila iranski nuklearni program koji je u toku i preduzela je sve odgovarajuće diplomatske mjere kao odgovor na to. U tom kontekstu, Francuska ponovo potvrđuje pravo Izraela da se brani i obezbijedi svoju bezbjednost“.

A onda opasna izjava novog njemačkog kancelara Fridriha Merca. Izrael ima hrabrost da obavi, kako je rekao, prljavi posao za sve nas napadom na Iran, čija je moć donijela smrt i razaranje u svijetu. Ovakve rečenice su gotovo doslovno prepisane iz nacističke matrice. Svijet ćuti i na ovo.

Rijetki su oni koji kritikuju Izrael ovih dana. Među prvima se oštrom kritkom oglasio predsjednik Hrvatske Zoran Milanović: „Izrael trenutno vodi zločinačka klika i želi svijet uvući u rat“. Usput je istakao da je njegov stav drugačiji od stava vladajuće stranke i  premijera Andreja Plenkovića.

Sukob Izraela i Irana predstavlja mnogo više od još jedne krize na Bliskom istoku. On označava pojavu opasnog novog poglavlja u nuklearnim rivalstvima, koje može oblikovati svijet na potpuno drugačiji način u narednim decenijama, piše Farah N. Jan, viši predavač za međunarodne odnose, na Univerzitetu u Pensilvaniji. „Ono što je počelo izraelskim napadima na iranske nuklearne objekte i druge ciljeve 13. juna 2025, sada se pretvorilo u prvi svjetski potpuni primjer onoga što ja, kao stručnjak za nuklearnu bezbjednost, nazivam ‘ratom na pragu’ – novim i zastrašujućim oblikom sukoba u kojem nuklearna sila nastoji vojnom silom spriječiti neprijatelja na ivici nuklearizacije da taj korak i napravi“, piše ovaj istraživač.

Vrlo je moguće da Iran, satjeran u tjesnac, sve više vjeruje da ne može odvratiti izraelsku agresiju bez nuklearnog oružja. Istovremeno, svaki korak ka njegovom sticanju izaziva dodatnu agresiju Tel Aviva. Gotovo je sigurno da Izrael ne može trajno uništiti iranske nuklearne snove vojnim sredstvima. Njegove vojne akcije će najvjerovatnije podstaći Iran da još odlučnije krene ka svojim ciljevima. Slikovito je Farah N. Jan pojasnio ovaj opasni perpetuum mobile.

Zbog svega ovoga, znakovito je zapažanje istaknutog izraelskog novinara Gideon Levija koji za Haaretz piše: „Dokle Tel Aviv može da izdrži pod sjenkom prijetnji raketnih napada, a da se ne pretvori u Kijev? Koliko može Teheran? To je trebalo da se upitamo pre nego što smo krenuli na Natanz, a ne kada su se piloti vratili ovjenčani slavom. Ne radi se o kvarenju radosti, već o trezvenom sagledavanju stvarnosti, posebno prošlosti, iz koje Izrael odbija da izvuče bilo kakve pouke. Da li je ijedan rat osnažio ovu zemlju? Da li smo vodili neki rat bez alternative drugačijeg rešenja? Kampanja protiv Irana bi mogla da se pretvori u rat kakav do sada nismo vidjeli. Jedina i slaba šansa za skori izlazak iz njega zavisi u velikoj mjeri od hirovitog predsjednika u Vašingtonu. Ovo je najopasniji rat u istoriji Izraela. To je možda rat zbog koga ćemo zažaliti kao nikada prije“.

Rat Izraela i Irana postavlja opasne presedane za druge regionalne i svjetske nuklearne sile. Ovi „preventivni“ napadi mogli bi podstaći slične akcije drugdje, urušavajući ionako krhke diplomatske napore. Na kraju krajeva slične scenarije smo već gledali. Samo što se sve češće u svjetskom vokabularu pojavljuje riječ : nuklearno.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage  koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni,podzemlje,  ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020., odnosno pada DPS-a

 

 

Istraga Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u okviru koje je početkom mjeseca uhapšen dugogodišnji tajni agent Duško Golubović, stigla je i do moćnih crnogorskih kompanija Rokšped i Rokšped auto centar u vlasništvu porodice Stanaj. SDT tvrdi da su Golubović i Sander Stanaj, vlasnik Rokšped auto centra,glavni organizatori šverca cigareta sa međunarodnim karakterom,  kojim je u nekoliko poslednjih godina Crna Gora oštećena za skoro 20 miliona eura.

Osim Sandera Stanaja, SDT za organizovanje šverca cigareta tereti i njegovog brata Nua, vlasnika Rokšpeda. Za braćom Stanaj će, kako je saopšteno, biti raspisana potjernica, pošto se nalaze van zemlje i nijesu dostupni istražnim organima. Po nalogu tužilaštva ove sedmice, uhapšen je Prokopije Perić, srpski državljanin,  dugogodišnji komercijalni direktor Rokšpeda i izvršni direktor firme Plus,jedne od kompanija koju je osnovala porodica Stanaj,  kao i još šest osoba koje se sumnjiče da su dio iste kriminalne grupe koja je švercovala cigarete.

Osim Perića uhapšeni su vlasnik firme za pevoz drumskog tereta Adnan Suković, vlasnik MP šped trans Predrag Madžgalj,  Ivan Turčinović, koji se sam predao policiji, Radoje Dakić i Mileta Simanić. Tužilaštvo je  kao člana kriminalne grupe Stanaja i Golubovića označilo i Andriju Petanovića, vlasnika apoteka Petanović, koji je nedostupan istražnim organima.  Na spisku za hapšenje nalaze se i Vukota Vujošević, koji je u bjekstvu,  Đoko Lješković, Veton Berišaj i Abedin Pepić, takođe  u bjekstvu.  Madžgalj, Milić, Turčinović i Dakić su odlukom istražnog sudije pušteni na slobodu, ali im je naloženo da ne napuštaju stan. Sukoviću, Simaniću i Periću određen je pritvor.

“Iz personalnih, pisanih i elektronskih dokaza prikupljenih u izviđaju proizilazi osnovana sumnja da su okrivljeni D.G. i S.S. organizovali kriminalnu organizaciju, čiji pripadnici su postali ostali okrivljeni i druga nepoznata lica, sa ciljem da se bavi prenošenjem preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, neocarinjenih cigareta iz slobodne carinske zone Luke Bar i njihovom prodajom, prikrivanjem i rasturanjem u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, pa su, tokom 2020. i 2021.godine, neplaćanjem carina, akciza i poreza za najmanje 23.580 paketa krijumčarenih cigareta, pribavili kriminalnoj organizaciji nezakonitu dobit, a oštećenoj Crnoj Gori nanijeli štetu u visini od najmanje 18.260.352 eura”, saopštili su iz SDT.

U tužilačkim spisima, u koje je Monitor imao uvid, navodi se da je „u djelovanju organizacije postojala spremnost za primjenu nasilja ili zastrašivanja“, kao i da su „korišćene privredne i poslovne strukture i pranje novca“. Tužilaštvo navodi da je organizacija imala uticaj na izvršnu vlast.

„I druge važne društvene činioce – Upravu policije i Upravu Carina, na način da su okrivljeni Duško Golubović i Sander Stanaj osmislili kriminalni plan da se  bave prenošenjem cigareta, kao robe čiji je promet ograničen, preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora i potom njihovom prodajom, rasturanjem i prikrivanjem“.

Prema sumnjama tužilaštva, grupa je funkcionisala tako što je Sander Stanaj  bio zadužen za nabavljanje cigareta iz inostranstva i njhovo dopremanje u Crnu Goru, dok je Golubović  organizovao da se cigarete,  skladištene u Slobodnoj carinskoj zoni Luke Bar prenesu preko carinske linije uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, na carinsko područje Crne Gore. Ostali članovi preuzimali su i prevozili cigarete u magacine u Podgorici i Tuzima.   Nuo Stanaj bio je zadužen „da organizuje pripadnike kriminalne organizacije da se kamionima dovezu do Bara i tamo preuzmu cigarete“, navodi se u spisima. Nuo Stanaj, vlasnik Rokšpeda,  prema tužilaštvu bio je zadužen i za distribuciju cigareta, odnosno njihovu prodaju.  Tužilaštvo navodi  da je vlasnik Rokšpeda imao ulogu i da prenosi naredbe brata Sandera Stanaja članovima organizacije, kao i da „organizuje druga lica da komuniciraju o nabavkama cigareta iz Bugarske, Libije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Indije“.

„I da organizuje mrežu posrednika i preprodavaca  i posrednika za rasturanje necarinjenih cigareta u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji“, navodi tužištvo.

Kada je početkom maja uhapšen Duško Golubović, njegov branilac Velibor Marković problematizovao je to što se njegovom klijentu „stavlja na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala”. Tužilaštvo je sada izašlo sa konkretnijim podacima o švercu cigareta, odnosno porijeklu novca za koji je Golubović ranije osumnjičen da ga je prao, označivši ga kao jednog od organizatora šverca cigareta u periodu 2020 i 2021. godine.

Istraga pokazuje i veze kompanija porodice Stanaj sa navodnim klanom Grand, koji se vezivao za prethodni režim i moćnu građevinsku kompaniju Bemax, ali i političke figure poput bivših ministara inostranih poslova Đukanovićevih vlada, Milana Roćena i Igora Lukšića, koji su to demantovali. Monitor je o tome više puta pisao. Osim što je Golubović navodno pripadao klanu Grand,  još jedan od osumnjičenih,  Mileta Simanić, vezuje se za istragu tzv ekipe Grand,  na čijem je čelu bio Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika građevinske kompanije Bemax, kog  tužilaštvo takođe tereti za šverc cigareta. Simanić, koji je sada uhapšen, hapšen je i 2024. u okviru tog predmeta.

Tužilaštvo je protiv okrivljenih pokrenulo  i finansijski izviđaj. “Naredbom Specijalnog državnog tužilaštva im je zabranjeno raspolaganje nepokretnostima, a naloženo je kreditnim, finansijskim i drugim institucijama da im uskrate isplate novčanih iznosa sa računa”, navodi SDT.

Braći Stanaj blokirana je vrijedna imovina u Podgorici, Dinoši i Ulcinju. Radi se o hiljadama kvadrata poslovnih i porodičnih zgrada, kao i zemljišta. Na neke od nekretnina upisane su hipoteke zbog milionskih kredita. Na porodičnoj kući Sandera Stanaja upisan je teret zbog kredita od tri i po miliona eura, koji je on, prema podacima Uprave za nekretnine, uzeo kod Prve banke braće Đukanović. Korisnik kredita je Rokšped auto centar.  Neki od milionskih kredita uzeti su od hrvatske Podravske banke.

Kompanija Rokšped osnovana je 1992.  Osnovao ju je otac Sandera i Nua, Roko.  Preduzeće je 1992. godine  registrovano i za djelatnost uvoza i izvoza cigareta.  Kompanija je nastavila da se širi u brojne oblasti, poslujući uspješno decenijama, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu.   Iz nje su u Crnoj Gori izrasle firme Rokšped auto-centar, Rokšped distributivni centar, Tobacco S press +ŠtampaPlus, Balkan Group Montenegro, Home Depo, Prive petrol.. Tokom sankcija SRJ porodica Stanaj bavila se uvozom i prodajom nafte i naftnih derivata. Prvu pumpu otvorili su 2000, a 2008. lanac pumpi prodali  ruskom Lukoilu za 26,5 miliona eura..

Kompanije, različitih djelatnosti, od prodaje automobile, do distribucije cigareta i štampe,  sa državom su tokom decenija ostvarivale milionske poslove.

Prema podacima portala Moj novac, samo je kompanija Rokšed auto centar, koju danas vodi Sander Stanaj, sa državom od 2015. godine poslovala u vrijednosti od preko 1.250 000 eura, a Rokšed preko 1. 890 000 eura. Prema istim podacima, najveći dio poslova kompanije porodice Stanaj sa državom su imale  u periodu 2011. godine, u vrijeme režima Mila Đukanovića. Nije bilo gotovo nijedne institucije, od pravosuđa do policije koja sa njima nije sarađivala.

U isto vrijeme, protiv jednog od braće Stanaj, Antona, koji je kasnije ubijen u Sudanu, u Beogradu se vodio proces zbog šverca cigareta. Specijalni sud u Beogradu osudio ga je u maju 2011. godine na šest i po godina zatvora i novčanu kaznu 100.000 eura jer se kao šef kriminalne grupe bavio međunarodnim švercom cigareta.

“I pored toga što je Anton Stanaj bio uhapšen i sudilo mu se za šverc cigareta, kompanija Rokšped je nesmetano privatizovala poljoprivredne kompanije i vinarije u Srbiji, učestvovala u javnim nabavkama i vodila velike poslove u Crnoj Gori vezane za distribuciju štampe, cigareta i automobile”, pisao je tada  Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).

“Prema sudskoj dokumentaciji, švercerska grupa koju je predvodio Stanaj koristila je poslovnu strukturu i veze podgoričke kompanije Rokšped, ekskluzivnog uvoznika cigareta za Crnu Goru”, navodi CINS.

Prema njihovom istraživanju “grupa Antona Stanaja uspjela da u privatizaciji u Srbiji, kupi više preduzeća nego Šarićev narko kartel…Pri tome su partnerstva sklapali sa uticajnim biznismenima i političarima. Srpsko tužilaštvo nikada nije istražilo ove poslove”.

Jedan od glavnih partnera Antona Stanaja  bio je Zoran Ćopić, saradnik Darka Šarića.  Ćopić je optužen u Srbiji i Bosni i Hercegovini da je prao novac za Šarića. CCRP/CINS je otkrio da je većinu preduzeća u Srbiji Ćopić kupio u partnerstvu sa kompanijom Rokšped i njenim ćerkama firmama u Srbiji.

Rokšped  je u Srbiji, u partnerstvu sa Ćopićem i samostalno, kupio udjele u:  Agrovojvodina, Industrija kotrljajućih ležajeva, Agrocoop, Zmaj, Stanišić, Banat seme, Mlinpek, Erdevik, Šećer +, M.E.A i Panonliv..

CINS je objavioi  da posjeduje izveštaj Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) u kome se navodi da je porodica Stanaj blisko sarađivala sa Naserom Keljmendijem. U istom izvještaju navodi se i da je Anton Stanaj imao bliske poslovne veze sa Ekrem Lukom, jednim od najbogatijih ljudi na Kosovu, koji “kontroliše srpsko-albansku mafiju, kao i šverc droge na relaciji Priština-Beograd-Priština”.

I Nuo Stanaj, optužen je 2011. u Srbiji za zloupotrebe u privatizaciji beogradske Industrija kortljajućih ležajeva u kojoj je ta firma oštećena za 9.2 miliona evra.

U Crnoj Gori vođena je samo jedna istraga protiv Sandera Stanaja. U januara 2021. SDT je pokrenuo istragu protiv njega i privremeno mu blokiralo nešto više od dva miliona eura. Istraga je pokrenuta zbog podataka policije da je Sander  u legalne tokove ubacio više od dva miliona eura . On je tvrdio da mu je taj novac prije više od deceniju dao otac  a da je sad odlučio da ih “čuva u banci”.

Finansijskom istragom, policija je utvrdila da 2,1 milion eura koje je Sander uplatio na svoj račun nije novac njegovog oca. Do oktobra 2023. godine, istraga protiv Sandera Stanaja, pišu mediji, prema dostupnim podacima, nije bila završena.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković ocijenila je povodom istrage imovine porodice Stanaj da je to  “pokazatelj da je dio crnogorske privrede napravljen zahvaljujući novcu stečenom od kriminalne aktivnosti”. Ona smatra da država može imati ogromnu korist ukoliko se imovina koja je stečena raznim vidovima šverca zaplijeni i stavi u budžet.

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage a koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni, podzemlje, ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020, odnosno pada DPS-a.

Dim u krvotoku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskih medija, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je  Paunović govorio  u parlamentu nijesu tajna za crnogorsku javnost.  Novina je da se prvi put  o njima čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Uz tvrdnju da je Milo Đukanović – sve znao

 

 

Postojale su  crne  trojke, parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića, ustvrdio je  ove sedmice pred parlamentarnim Anketnim odborom  Milan Paunović, bivši načelnik Uprave policije Crne Gore, dugogodišnji funkcioner MUP-a. To je prvo ovakvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Osim o crnim trojkama, Paunović je govorio o ubistvu Gorana Žugića i opstrukcijama tadašnjeg  bezbjednosnog i državnog vrha u njegovom rasvjetljavanju (vidi box), kao  i o drugim značajnim događajima iz nedavne prošlosti. Anketni odbor formiran je  radi prikupljanja informacija o slučajevima politički motivisanih ubistava tokom prethodnog režima, kao i napada i prebijanja novinara, opozicionara i intelektualaca.

„Crne trojke su sprovodile premlaćivanja, zastrašivanja i mučenja političkih neistomišljenika”, saopštio je  Paunović u parlamentu. On je za rukovodioca crnih trojki označio nekadašnjeg komandanta specijalne jedinice, pozicije koju je u to vrijeme pokrivao bivši šef Uprave policije Veselin Veljović. Odmah nakon svjedočenja Paunovića, Veljovićev advokat  Mihailo Volkov saopštio je: “ Paunovićeva izjava ne odgovara istini i činjenicama”. Kazao je da je Paunovićev motiv osveta, i najavio tužbu protiv njega.

Paunović je u parlamentu saopštio  da je o crnim trojkama  još 2000. godine upozorio vrh MUP-a, uključujući tadašnjeg ministra Vukašina Maraša. Njega  je, tvrdi,  obavijestio o  operativnim saznanjima da su pripadnici SAJ  odgovorni za napade na opozicione ličnosti, kao i za ubistvo potpukovnika Radomira Aleksića.  „Dostavio sam podatke lično ministru. Sve sam dokumentovao. Umjesto da se sprovede istraga, sve je zataškano”, kazao je.

Naveo je da je u aktu upućenom Marašu, sastavljenom  21. novembra 2000. na osnovu saznanja operativca CB Podgorica,  napisao da smo “svjedoci brojnih premlaćivanja uglavnom pripadnika opozicionih partija”.

“Prvog oktobra 1999. godine, u 22 sata, u Ulici 13. jula, na potezu ka redakciji Dana napadnut je Ranko Bašanović, fotograf  Dana. Operativnim putem službenici CB su došli do saznanja da su to izvršili pripadnici SDB-a – Sedme uprave. Nekoliko dana nakon prestanka ratnog stanja je pretučen izvjesni Mitrović, pretukli su ga službenici iz kampa Zlatica. Dana 25. oktobra 2000. u ulazu zgrade pretučen je poslanik SNP-a Duško Jovanović, 19. novembra 2000. u ulazu zgrade napadnut je Momir Vojvodić. U noći između 13. i 14. septembra 2000. zapaljeno je vozilo Zorana Adžića sa Cetinja. Došli smo da saznanja da su to uradili Vesko, Božo, Zoran uz pomoć Željka, a po nalogu visokog funkcionera”, nabrojao je Paunović.

Naveo je i da je vrh obavijestio  27. septembra 1999. godine da je dva dana ranije u Ulici Bratsva jedinstva napadnut bračni par Gojko i Zorica Mitrović i da su operativnim saznanjem utvrdili da je jedan od napadača pripadnik SDB-a.

Saopštio je i da je u tadašnjem obraćanju ministru MUP-a napisao  da su došli do saznanja da fizičke napade na građane obavljaju pripadnici Antiterorističke jedinice MUP-a sa inicijalima – L.V. Đ.S. i K.S i K.B.

Paunović je saopštio i da je o svemu ovome  8. decembra 2000. obavijestio i predsjednika Vlade Đukanovića. Đukanović se  nije oglasio povodom Paunovićevog svjedočenja.

Paunović je prvi funkcioner MUP-a koji govori o crnim trojkama, ali nije  prvi policijski  svjedok o njihovom postojanju. O tim odredima javno je  2013. godine govorio  policijski insajder Brajuško Brajušković, potvrđujući pisanja medija koje nije kontrolisao Đukanović.

Đukanović je tada demantovao njihovo postojanje. “Pratio sam kako funkcioniše specijalna antiteroristička jedinica i apsolutno odgovorno trvdim da ničeg nema što se pokušalo iskreirati aferom”, kazao je  nakon Brajuškovićevog javnog istupa.

Đukanovićev režim ubrzo je krenuo u kampanju protiv Brajuškovića, pokušavajući da ga oslika kao niskorangiranog službenika u bezbjednosnom sistemu, koji navodno nije mogao imati važne informacije. Tadašnji šef Uprave policije, Veselin Veljović, kog je Brajušković označio kao organizatora i šefa crnih trojki, tvrdio  je da je Brajušković u SAJ-u bio tek “kerovođa”. Više izvora Monitora tada je potvrdilo Brajuškovićeve navode da je bio Veljovićev telohranitelj. Brajušković je tvrdio da je u nekim slučajevima prebijanja kritičara i sam bio dio crnih trojki, ali i da je neke opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili.

Tadašnji bezdbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, optužujući za to srpsku obavještajnu službu.  Veljović je u tužilaštvu za navodno kontruisanje afere u tužilaštvu optužio i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši samo koji mjesec kasnije da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera. Tako je priča o crnim trojkama institucionalno ugušena prije deceniju. Brajušković će, najavio je Anketni odbor, biti pozvan u parlament da opet svjedoči.

DPS, čiji je Đukanović danas počasni predsjednik, nakon svjedočenja Milana Paunovića, opet  tvrdi da je Paunovićevo svjedočenje došlo iz kuhinje srpske obavještajne službe.

“To što Paunović čita zabilješke koje je konstruisala BIA i što pristaje da bude instrument nalogodavaca iz inostranih tajnih službi koje već decenijama siju zlo po regionu, nije nešto što posebno interesuje Demokratsku partiju socijalista. Takvih epizodista BIA je imala puno u godinama za nama. Ono što, ipak, nećemo dozvoliti je da ovakve predstave, zasnovane na lažima i kafanskim pričama, ostanu bez pravosudnog epiloga”, poručili su u saopštenju iz DPS, najavljujući tužbu.

Duže od deceniju na svjedočenja i pisanja o crnim trojkama vrh DPS-a uzvraća porukom da se radi o iskonstrusanoj aferi iz kuhinje srpske obavještajne službe, ali te tvrdnje  nikada nije ispitalo pravosuđe koje su kontrolisali.

Mediji  povezani sa bivšim režimom, oštro su reagovali nakon  Paunovićevog svjedočenja, s očitom namjerom da ospore njegov kredibilitet.  Uredništvo Televizije E nazvalo  ga je “lažnim svjedokom pravednikom”. U komentaru, urednik te televizije Draško Đuranović Paunovića naziva i glumcem.

“Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac… Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka.   Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za – svjedoka pravednika”, piše Đuranović, obrazlažući  da Paunović sada navodno lažno svjedoči kako bi zadržao posao koji je godinama ćuteći radio.  Iako je, kako i sam navodi, u penziji.

Milan Paunović  u vrijeme DPS režima nikada nije javno progovorio o zloupotrebama  u bezbjednosnom sektoru. Ali, u   nekoliko navrata smjenjivan je jer nije radio po volji partijskog vrha. Njegovo ime spominje se u aferi S.Č, za koju su Đukanović i vrh DPS-a takođe tvrdili da je iskonstruisana od strane  srpske bezbjednosne službe. Nakon brojnih pokušaja vlasti da sabortira istragu  i zastraši sve njene aktere, Vlada je formirala i specijalnu vladinu komisiju koja je navodno nepristrasno trebala da utvrdi okolnosti i istinu o aferi. U izvještaju te komisije navodi se: “ Ministar policije Andrija Jovićević, sa svojim najbližim saradnicima, davao je podstrek za vođenje ove afere sa motivom koji najviše liči na karijerizam i političke ambicije. Posebnu odlučujuću ulogu imali su Jovićević, Mićo Orlandić, Milan Paunović i Ljiljana Raičević, i dobrim dijelom međunarodni factor”. Paunović je nakon afere S.Č prebačen u graničnu policiju.

Svjedočio je i u slučaju  Deportacija BiH izbjeglica 1992. Potvrdio da je  vidio depešu, odnosno naloge bivšeg ministra policije Pavla Bulatovića o sprovođenju tog zločina.

Draško Đuranović, osporavajući kredibilitet Paunovića, između ostalog tvrdi da je bosanske izbjeglice “crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića”.  Izjegavajući pri tom da pomene da je u vrijeme deportacija na čelu vlade u kojoj je ministar bio Pavle Bulatović,  bio Milo Đukanović.

Paunović se mora zaštititi jer je svojim jučerašnjim iskazom na Anketnom odboru ugrozio svoju bezbjednost”, smatra predsjednik Pokreta za promjene (PzP) Nebojša Medojević. “Sad se spekuliše zašto  Paunović nije ranije izašao u javnost. Pa, čovjek nije imao hrabrosti, vidio je da ima posla sa mafijom. Ima činjenice, podatke i dokaze. Znam  Paunovića odavno, i uvijek su postojale kod njega određene razlike ali nije imao hrabrosti da javno istupi, kao što je to uradio sad. I dobro je što je javno istupio”. .

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskim medijima, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je svjedočio u parlamentu nijesu novost za crnogorsku javnost.  Pa ni to da neko za njih optužuje Veljovića. Novina je da se o crnim trojkama prvi put čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Koji uz to tvrdi  da je Đukanović – sve znao.

 

Paunović o ubistvu Gorana Žugića

Osim o crnim trojkama, Paunović je pred Anketnim odborom svjedočio da je nekadašnji bezbjednosni  vrh sabotirao istragu ubistva Gorana Žugića. Ocijenio je da nije bilo političke volje da se slučaj riješi.

Kazao je da je plan rasvjetljavanja ubistva Žugića dat tada ministru Vukašinu Marašu , koji se nije saglasio sa dijelom planiranih mjera i da SDB nije bila uključena u pomoć u rasvjetljavanju ovog zločina.

“Nijesu dostavili informacije o imenima pet lica koji su koristili mobilne telefone, a imali su intenzivnu komunikaciju u vrijeme ubistva. A svi ti brojevi su se vodili na L.B. svi znate o kome se radi, operativcu Službe državne bezbjednosti. Krajem 2000. uslijedile su smjene, a pretpostavio sam da će se to desiti, posebno nakon sastanaka sa premijerom i predsjednikom. I u tom smislu sam na izlasku sa sastanka, Vuku Boškoviću i Milosavu Sekuloviću, na ćošku zgrade Predsjedništva rekao: “Bila mi je savršeno jasna svrha tog sastanka”. Bio im je cilj da saznaju do čega smo došli. Nakon toga smo posmjenjivani. SDB je preuzeo aktivnosti oko ovog djela. Nije mi poznato da li su nastavljene aktivnosti, imam osjećaj da je predmet arhiviran da vrijeme učini svoje”, kazao je.

“Žugić je bio čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Đukanovića. Zbog posla kojim se bavio, organizovanjem i kontrolom transporta cigareta koji je bio državni posao  imao je dosta neprijatelja. Ovaj posao su radili i pojedinci koji su se otrgli kontroli. Uvjeren sam da je jedan od motiva njegova povezanost sa poslom oko cigareta. Ako je Žugić radio, morao je biti obezbijeđen. Ako SDB ne zna ko ga je ubio, onda ne treba ni da postoji. Nije postojalo raspoloženje da se ovo ubistvo rasvijetli.“, ocijenio je Paunović.

Naveo je da je Žugić je bio u lošim relacijama sa pojedinim operativicma državne bezbjednosti. “Rasvjetljavanje ubistva Žugića trebalo je i tražili smo na relaciji narušenih odnosa Žugića sa (Vukašinom, tada šef MUP-a) Marašem i (Darkom-Belim) Raspopovićem. Maraš je stopirao preduzimanje određenih mjera aktivnosti na rasvjetljavanju ovog ubistva”,  tvrdi Paunović.

Punović je govoreći o ubistvu Žugića kazao: “ Svi eksponirani kriminalci bili su saradnici službe. Sva kriminalna grupacija je komentarisala da je ovo ubistvo organizovala služba”.

„Pola godine nakon ubistva nijesam više bio angažovan u CB, podnio sam ostavku.  Nakon mog odlaska ne znam šta je sve preduzeto na rasvjetljavanju. Nakon mene je došao Ilija Asanović, na čelo CB iz SDB-a. Prilikom primopredaje dužnosti zahtijevao sam da im predam šta je sve urađeno, ali za to nije bilo interesovanja od strane Asanovića. On nije htio da preuzme dvije informacije, koje smo prikupili u ovom djelu. Saznanja su za nas bila zabrinjavajuća. U cilju informisanja u CB su došli nenajavljeni, u nedjelju veče, pomoćnici Bošković i Marković i Maraš. Prilikom odlaska, zadnji koji se pozdravio šapatom mi je rekao riječi koje su za mene bile odlučujuće da odem. Odlučio sam da neću biti svjedok tog stanja, to nije moj svijet”, kazao je Paunović.

Paunović je kazao da su u Podgorici, nakon njegovog odlaska,  ubijene četiri osobe.  “Indikativno je da su sva ta lica ubijena oružjem koja su pripadala MUP-u.  U emisiji “Sjenke”, prema izjavi bivšeg načelnika Sekulovića, Mladen Klikovac je ubijen iz oružja koje je pripadalo Belom Raspopoviću. A Baja Sekulić iz oružja koje se može povezati sa generalom Neđom Boškovićem, tada savjetnikom ministra Maraša. U dva navrata o tome smo referisali premijeru. Dva puta smo referisali predsjedniku države i premijera. Tim povodom, Milosav Sekulović i ja smo sačinili dvije informacije – 14. juna 2020. i 15. septembra 2020. proveli tri noći do zore sa analitičarom CB Podgorica, a na osnovu hrpe dokumentacije operativaca.”.

Poslije ubistva Žugića Paunović je, tvrdi, doživio pritiske iz samog vrha policije. „U kancelariju mi je upao Marinko Banović, predstavio se kao pratilac direktora policije i rekao mi da ću nastradati. Poslije toga sam dao ostavku. Nije mi bilo druge.”

Godinama kasnije, 2009, ispričao je, njegov sin bio je fizički napadnut od četvorice ljudi, među kojima su bili Mirko i Marinko Banović, kao i pripadnik SAJ-a. „Zamislite – dvojica koju sam ja lično primio u službu kasnije su pretukla mog sina. Osjetio sam gnijev koji nijesam mogao da opišem. Danima sam razmišljao da napravim neko zlo, ali sam odustao.”

Povodom tvrdnje o napadu na njegovog sina, oglasio se pjevač Bato Vujošević koji je bio u društvu braće Banović kad je napadnut Paunovićev sin. On tvrdi da je to  bila slučajna kafanska čarka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo