Povežite se sa nama

FOKUS

VELIKE PARE ZA IGRE MALIH ZEMALJA: Otvori, zatvori – 2,5 miliona

Objavljeno prije

na

Posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada, dostigao je cijenu od 2,55 miliona. Ne zna se kako. Primjer svjedoči o  pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni raspolažu našim novcem

 

Osamnaeste Igre malih zemalja Evrope održane su u Crnoj Gori od 27. maja do 1. juna. Prema zvaničnim informacijama Igre koje se, pod okriljem Evropskog olimpijskog komiteta, organizuju od 1985. godine za države sa manje od milion stanovnika, dovele su u Budvu 850 sportista iz devet zemalja: Andore, Islanda, Lihtenštajna, Luksemburga, San Marina, Malte, Monaka, Kipra i Crne Gore. Verzirani dodaju kako su se na ovim Igrama, po prvi put na nekoj sportskoj manifestaciji, pojavili i takmičari iz Vatikana. I oni će, kažu, od narednog takmičenja imati status punopravnih učesnika.

Sve ove podatke o nedavno održanim Igrama mogli ste saznati bez ikakvih problema. Plus paket korisnih informacija za lokalni živalj: na borilištima u Budvi, Baru, Tivtu, Cetinju i Podgorici sportisti su se nadmetali u deset sportova i 122 discipline. Naši su osvojili 35 medalja. Otprilika dva puta manje od najboljih  – Luksemburga i Islanda i dva-tri puta više od najslabijih: San Marina i Andore.

Da tu podvučemo crtu. I sagledamo drugu stranu medalje. Recimo, koliko nas je koštalo to jednonedjeljno zadovoljstvo?

Iz Ministarstva sporta na naše pitanje odgovoraju kratko i jasno – nije ih briga. Da citiramo: „Poštovani, vezano za informacije o Igrama malih zemalja, molimo Vas da se obratite Crnogorskom olimpijskom komitetu, jer je isti bio zadužen za organizaciju. Srdačan pozdrav, Ministarstvo sporta i mladih“.  Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta  (COK) Dušan Simonović bio je rječitiji. On je iz Minska, sa Evropskih igara, odgovorio na jedno od tri pitanja koja smo postavili COK-u i Ministarstvu sporta.

„Ukupan budzet Igara planiran je na 2,55 miliona eura“, navodi Simonović uz objašnjenje da je „po usvojenom Elaboratu bilo predviđeno da Vlada participira sa 1,2 miliona, a ostatak da obezbijedi COK“.  Ipak, požalio se prvi čovjek COK-a, Vlada je preuzetu obavezu ispunila polovično, tako što je preko resornog Ministarstva uplatila samo 600 hiljada. „Pošto nedostaje 600 hiljada eura vjerovatno nam predstoji borba da na razne načine prikupimo ta sredstva…“, zaključuje Simonović. Uz podsjećanje: „U startu je postojala ideja da opština Budva isfinansira najveći dio troškova ali se kasnije zbog više razloga od te ideje odustalo“.

Da bi bolje shvatili priču o finansiranju Igara malih zemalja, odnosno, o pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni u Podgorici raspolažu našim novcem, valja se vratiti nekih pet godina u nazad. U vrijeme kada su Igre u Crnoj Gori bile samo ideja u začetku.

U Elaboratu o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara malih država 2019, iz septembra 2014. godine, koji je urađen na preporuku Izvršnog odbora COK-a (autori Elaborata nijesu nam poznati), stoji kako su predviđeni troškovi Igara  nešto preko 775 hiljada eura.

Taj troškovnik je temeljno razrađen, pa iz tabela i njihovih objašnjenja možemo saznati da su ukupni troškovi zbir troškova ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara (56 hiljada eura); troškova takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrola (139 hiljada) i troškova organizacije (580 hiljada eura). A iz dodatnih pojašnjenja saznajemo kako, recimo, troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara mogu biti znatno viši ili nešto niži, „u zavisnosti  od toga kakav efekat organizator želi da ostvari“. Toj se temi vraćamo nešto kasnije.

Sedam mjeseci kasnije, u aprilu 2015., Vlada Mila Đukanovića usvaja Informaciju o mogućnosti prihvatanja Inicijative da COK organizuje Igre malih država Evrope 2019. godine. U tom dokumentu (Informaciji) stoji da je za organizaciju navedenog međunarodnog takmičenja potrebno 1,3 miliona eura. Nema objašnjenja kako je troškovnik za 200 dana narastao za pola miliona. Ali, to je tek početak.

U junu iste godine COK od Skupštine Igara dobija organizaciju manifestacije koja je održana proljetos. Olimpijski komitet se u to vrijeme bavi pripremom Olimpijskih igara u Riu. Vlada, istovremeno, sprema redovne parlamentarne izbore. Zato i priča o organizaciji (i finansiranju) Igara pada privremeno u drugi plan. Sve do decembra 2016. i formiranja Vlade Duška Markovića u kojoj je, kao zaseban resor, formirano Ministarstvo sporta. Na čelu sa proslavljenim vaterpolistom Nikolom Janovićem.

Već 15. decembra 2016. Ministarstvo se obraća COK sa zahtjevom da im se uplati „prva tranša“ sredstava potrebnih za organizaciju Igara od 300 hiljada eura. Iz COK-a drage prijatelje i kolege obaviještavaju da je Ministarstvo finansija još 2014. odobrilo („dalo pozitivno mišljenje“) da se u periodu 2016-2019 iz budžeta svake godine za organizaciju Igara izdvoji 300 hiljada. Nije, međutim, precizirano sa kojih budžetskih pozicija će ići taj novac.

Ministar Janović i njegovi saradnici nijesu bili baš voljni da se neplanirano odreknu dobrog  dijela budžeta, pa su na sastanku koji je održan krajem januara 2017. predložili da COK uradi novi/inovira postojeći Elaborat o opravdanosti i preciznije definiše finansijske obaveze organizatora takmičenja.

Rečeno – učinjeno. Ali tek poslije osam mjeseci, u septembru iste godine. Tada je COK Vladi dostavio Inovirani elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara. O njegovom sadržaju informišemo se posredno, pošto je COK ignorisao zahtjeve (po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama) da novi Elaborat učini javnim.

Tako iz jedne Informacije o organizaciji Igara Ministarstva sporta saznajemo da nova verzija Elaborata sadrži „isti tekstualni dio kao i Elaborat iz 2014., samo što su za iste stavke u inoviranom Elaboratu, bez posebnog obrazloženja, višestruko uvećani iznosi sredstava“.

Iz tog dokumenta saznajemo da su troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara porasli sa 56,4 na 427 hiljada eura. Nekadašnji troškovi takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrole planirani na 139 hiljada u novoj verziji Elaborata razdvojeni su na tri zasebne stavke: troškovi takmičenja (265 hiljada), troškovi prevoza sudija (95 hiljada) i troškovi antidoping kontrole (78 hiljada). Sve skupa – 438 hiljada. Najmanje su, zapravo, porasli troškovi organizacije Igara. Sa nekadašnjih 580 hiljada na 1,44 miliona. Ili manje od tri puta. Doduše, dobili smo i novu stavku – omiljenu svima koji odlučuju o trošenju novca iz državnog budžeta. Pogađate, riječ je o ostalim troškovima za koje je izdvojena lijepa, lako pamtljiva, suma. Četvrt miliona eura (i brojem 250.000).

Sve skupa, stižemo do 2,55 miliona eura. Za posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada (prva kalkulacija COK). Odnosno, 1,3 miliona (prva kalkulacija Vlade). O načinu na koji je došlo do višestrukog uvećanja prvobitno planiranih troškova dosta možemo saznati analizirajući ponužene budžete ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara.

Prema prvom planu za zakup stadiona valjalo je izdvojiti dvije hiljade. U drugom Elaboratu ista usluga vrijedi deset puta više – 20 hiljada. Vrijednost dekoracija je sa pet porasla na 25 hiljada, troškovi obezbjeđenja više nijesu hiljadu već 12; planirani zakup audio i video opreme porastao je sa 2,5 na 17,5 hiljada…  U sličnoj razmjeri rasli su i ostali troškovi – sa tri na 25 hiljada eura.

Vrijeme je da se prisjetimo i konstatacije iz osnovnog Elaborata da ceremonijalni troškovi mogu biti znatno viši ili nešto niži. „Obrađivač projekta je mišljenja da shodno željama, mogućnosti ali i efektima koje navedena manifestacija može i treba da produkuje, da je na odluci Organizatora, odnosno države Crne Gore, koliki iznos sredstava treba opredijeliti za navedenu ceremoniju“, piše u prvom Elaboratu . Onda je cijena kulturnog programa porasla sedam puta, sa deset na 70 hiljada eura.

Da li je kvantitet prešao u kvalitet?

„Urađen je program koji predstvalja jednu crnogorsku priču: ko smo mi, kako je sve to počelo, gdje je počelo, na koji način se razvijalo, kuda smo sve prošli, kako smo prošli trnoviti put do suverenosti…  To je otprilike to“, najavljivao je Simonović uoči otvaranja Igara. Koga interesuje mogao je da vidi šta smo dobili. Znamo, naravno, da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Umjesto toga podatak da je najposjećeniji video izvještaj sa otvaranja Igara u Budvi koji smo pronašli na jutjubu imao nepunih 400 pregleda. I to govori o publicitetu.

Još nekoliko riječi o finansijama Igara. U osnovnom Elaboratu o opravdanosti organizacije Igara iz 2014. godine, dok je Vladu još trebalo nagovarati da se prihvati finansiranja tog posla, nalazi se  podatak da će prihod Igara po osnovu naknade ua učešće takmičara, donacije Evropskog olimpijskog komiteta, sponzorstava privrednih društava … biti oko 780 hiljada eura (za mrvu više od planiranih troškova). Tadašnja računica je govorila da će 400 sportista donijeti 392 hiljade eura na ime naknade za učešće koju „mora platiti svaka delegacija za svakog takmičara ponaosob“.

Pošto je učesnika bilo dvostruko više  od tadašnjeg plana, znači li to da je i prihod po tom osnovu dvostruko veći? I đe je taj novac? To su pitanja na koje nam nijesu odgovorili ni iz Ministarstva ni iz COK-a. U Informacija Ministarstva sporta u koje smo imali uvid, a koje su prethodile Vladinim odlukama da se COK-u uplati po 300 hiljada eura (pred kraj 2017. i 2018.), ni jednom riječju se ne pominju ti prihodi.

„Da smo realizovali sredstva u planiranom iznosu i usput ostvarili dodatne uštede, ideja nam je bila da pokušamo prikupiti još nešto sredstava, moguće se i kreditno zadužiti, i napraviti ili kupiti prostor za COK“, piše Simonović. „Bio bi to zaista lijep legat ovih Igara, ali kako stvari stoje čekaćemo neku drugu priliku“.

Počasni sponzori

U cilju blagovremene realizacije pripremnih aktivnosti, navodi se u jednom vladinom dokumenatu, COK je predložio formiranje Počasnog odbora Igara, u kome su se našli:

– Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, predsjednik Počasnog odbora;

–  Nikola Janović, ministar sporta i mladih, potpredsjednik;

–  mr Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik;

–  Mevludin Nuhodžić, ministar unutrašnjih poslova, član;

–  Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, član;

–  Aleksandar Bogdanović, ministar kulture, član;

–  Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva, član;

–  dr Veselin Veljović, direktor Uprave policije, član;

–  Željka Radak Kukavičić, direktorka Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, članica;

–  Vladan Joković, direktor Uprave carina, član;

–  Danilo Orlandić, direktor Aerodroma Crne Gore; član;

–  dr Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, član;

–  mr Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice Cetinje, član;

–  Marko Carević, predsjednik Opštine Budva, član;

–  Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, član;

–  dr Siniša Kusovac, predsjednik Opštine Tivat, član;

–  Stefan Savić, sportista na predlog COK-a, član.

 

Zoran RADULOVIĆ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

U SURET NOVOJ VLADI: Mnogo želja a malo fotelja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Partije mandataru nude, ili od njega traže, 33 ministarska i potpredsjednička mjesta u Vladi. I to bez partija nacionalnih manjina sa kojima će, kažu, već ovih dana pregovarati. I bez pomoćničkih, sekretarskih i direktorskih mjesta čiji se broj mjeri stotinama

 

Nakon što mu je predsjednik države, prošle nedjelje, i zvanično povjerio mandat za sastav vlade, Zdravko Krivokapić počinje konsultacije sa partijama članicama (tri) pobjedničke koalicije. Prethodno su mandataru, iz koalicije Za budućnost Crne Gore koju je, kao nosilac liste, predvodio na minulim izborima, ponudili instant uputstvo o tome kako treba da uradi svoj posao.

Pokret za promjene očekuje da će resori biti podijeljeni proporcionalno partijskoj snazi u Skupštini, obznanio je Nebojša Medojević na portalu RTCG. „Pokret je svjestan svoje snage i svog učešća, i tražiće onoliko koliko mu pripada, ni manje ni više. I nećemo ucjenjivati niti uslovljavati bilo koga drugog konstituenta vlasti prilikom izbora svojih kadrova”, predstavio je Medojević partijska očekivanja. Pa pojasnio: „Mi ne uslovljavamo ničija kadrovska rješenja i nećemo dozvoliti da bilo koja partija uslovljava koga će PZP predložiti za svoj resor”.

Medojević, očito, naglas govori ono čemu se nadaju svi lideri Demokratskog fronta, nakon izbora planski podijeljenog na dva poslanička kluba, u NATO suvereniste (PzP) i prosrpske rusofile (NOVA i DNP). Zamisao je vlada-konfederacija u kojoj bi se partije samostalno bavile svojim resorima. Nakon što osvojena ministarstva popune partijskim funkcionerima i lojalnim članstvom. Za razliku od Medojevića, Andrija Mandić i Milan Knežević o svojim ambicijama ne pišu na društvenim mrežama nego ištu tamo odakle im se, računaju, može i dati – u Predsjedništvu Republike Srbije i Patrijaršiji SPC.

U jednom od medija koji su (još) bliski budućim vlastima pojavio se i precizan popis resora za koje su, navodno, zainteresovane partije koje u parlamentu imaju većinu od 41 poslanika. Sve te partije su, izgleda, krenule od ideje da će buduća vlada – poput sadašnje koju predvodi DPS – imati 18 ministarskih pozicija, mada je u aktuelnoj vladi jedno ministarstvo bez portfelja.

Prema pisanju Dana, od 18 ministarskih mjesta u budućoj vladi NOVA i DNP očekuju (ili nude) 10 a Demokratska Crna Gora sedam (i jedni i drugi tu računaju i jednog ministra-potpredsjednika vlade). URA računa na pet a SNP i PzP na po četiri ministarska mjesta i, dodatno, jednog potpredsjednika vlade. Svima. Sve skupa, partije premijeru nude, ili od njega traže, 33 ministarska i potpredsjednička mjesta u vladi. Bez partija nacionalnih manjina sa kojima će, kažu, već ovih dana pregovarati o njihovom učešću i izvršnoj vlasti. I bez pomoćničkih, sekretarskih (sekretarijati), direktorskih (direktorati, javna i državna preduzeća) mjesta čiji se broj mjeri stotinama. A na koje sve ove i neke nepomenute, manje, partije i te kako računaju u budućoj podjeli vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BITKA ZA KONTROLU BEZBJEDNOSNIH SLUŽBI: Ko će biti stvarna vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji nekih 15-ak političkih pozicija, uglavnom u vladi, koje treba preuzeti kako bi se upravljalo sistemom bezbjednosti. Obraćanje anonimnih sindikalaca UP, ali i prijeteće poruke koje su Dritanu Abazoviću stigle iz kavačkog klana pokazuju da postoje i oni koji će se potruditi da uspore, ili zaustave, taj posao

 

Da su Veselin Veljović, Duško Marković i Mevludin Nuhodžić (akteri su navedeni po trenutnom društvenom značaju) uspjeli u naumu da Dan unutrašnjih poslova, 2. oktobar, obilježe u tajnosti, na radnom ručku sa probranim saradnicima, mi bismo i dalje pokušavali da pogodimo ko je među liderima partija članica nove parlamentarne većine najveći ekspert za pitanja bezbjednosti. Javne i tajne. I budući koordinator tog sektora u vladi Zdravka Krivokapića. Ili direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB).

Ovako smo dobili preču temu.

﮼Želim da vas informišem da se ne radi o sastanku, radi se o radno-svečarskom koktelu koji smo upriličili povodom Dana unutrašnjih poslova“, pravdao je nenajavljeni skup direktor Uprave policije (UP) pred kamerama ekipe TV Vijesti, neposredno nakon što su ih obezbjeđenje i vlasnik restorana istjerali ne samo iz dvorišta, nego i sa njihovog dijela ulice u podgoričkom naselju Zagorič.  Pred neke izbore prije koju godinu – jednako iskren, Veljović objašnjava kako  je policijskim starješinama sa sjevera besjedio o prednostima evroatlantskih integracija. Taman posla da je neko pominjao agitaciju i sigurne glasove za DPS, skoro se uvrijedio naučni radnik i dugogodišnji direktor UP nakon što je, i tada, zatečen u aktivnostima sa kojima nije bila upoznata  javnost. Baš kao ni resorni ministar (nije bio član DPS).

Veljović je protekle sedmice, prema saznanjima TV Vijesti, od okupljenih zatražio da ostanu odani državi koja ih hrani. I da ga, tako odani, obavještavaju o svemu što se dešava u resoru, bez obzira na njegov očekivani odlazak sa čela UP. Odlazeći direktor je, dakle, od svojih saradnika zatražio da postanu potkazivači sopstvene službe.

﮼Prema svima onima koji i nakon tranzicije zadrže lojalnost prema odlazećim vlastima, ili se upuste u nelegalne obavještajne aktivnosti protiv državnih organa i postanu doušnici unutar bezbjednosnih struktura, postupiće se po zakonu“, napisao je potom Srećko Crnogorac, univerzitetski profesor i glavni savjetnik Zdravka Krivokapića. U tom obraćanju stoji još jedna rečenica: „Zavisno od težine djela koje počine, trajan gubitak službe najmanja je zakonska sankcija koju mogu očekivati”.

Prijetnja potencijalnim doušnicima da će, ukoliko se upuste u nelegalne obavještajne aktivnosti, ostati bez posla nije prošla bez odjeka. Za to su se pobrinuli anonimni sastavljači saopštenja Sindikata Uprave policije. Nije zgorega dva puta pročitati to štivo. Posebno onaj dio koji bi se mogao razumjeti kao ozbiljno upozorenje, ako ne i otvorena prijetnja: „Na svaki pokušaj progona zaposlenih u policiji Sindikat UP će odgovoriti masovnim izlaskom na ulice i otkazivanjem poslušnosti bahatim pojedincima“. Nije prijatno kad od onih koji su, po opisu posla naoružani i osposobljeni za upotrebu sile, stignu najave otkazivanja poslušnosti. Tim prije što oni, već u sljedećem pasusu, pokažu dosta neobičnu percepciju stvarnosti.

„Crnogorska policija će uvijek poštovati slovo zakona i neće dozvoliti da se sa njom postupa na nečastan, nezakonit i sramotan način kako to zdušno najavljuje i obećava Crnogorac“, tvrde iz UP. Upravo suprotno, nije teško pokazati kako se godinama sa pripadnicima policije postupalo upravo na nečastan, nezakonit i sramotan način. Tako što su i tjerani, podsticani ili tolerisani da se prema građanima koji nijesu dijelili njihove simpatije prema odlazećim vlastima, ophode (nekažnjeno!) onako kako bi to radili – kriminalci. Kada ih ne bi bilo strah od zakona.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. oktobra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREVIRANJA U KOALICIJI ZA BUDUĆNOST CRNE GORE: Ko se kome moli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se DPS sprema za svoja prva opoziciona iskustva, izgarajući na domoljubnom kursu,  čelnici DF-a ponavljaju prepoznatljivu matricu nacionalnih prebrojavanja i podjela

 

Tinjalo je i ranije, a rasplamsalo se sredinom septembra, nakon što je nosilac koalicione liste Za budućnost Crne Gore (ZBCG) Zdravko Krivokapić gostovao na sarajevskoj Face TV. Uslijedio je sastanak predstavnika nove parlamentarne većine i sveštenstva u Manastiru Ostrog sa koga su stigle informacije da su Andrija Mandić i Milan Knežević zahtijevali od budućeg mandatara da ljepše govori o vlastima u Srbiji, posebno o predsjedniku Aleksandru Vučiću.

Oglasio se, potom, i predsjednik Srbije i tamo svemoćne Srpske narodne stranke (SNS). Vučić bješe navodno ljut zbog priče o njegovim „poslovnim varijantama“ sa predsjednikom DPS-a i Crne Gore Milom Đukanovićem. Pa je Krivokapiću poručio  kako govori neistine. I priprijetio nekim budućim susretom u Beogradu. „Siguran sam da će donijeti dokaze ili reći da je lagao. Pošto tih dokaza nema, moraće da prizna da je govorio neistine…“, kazao je  Vučić objašnjavajući novinarima kako on, zapravo, nikad nije sreo Krivokapića, Dritana Abazovića i Aleksu Bečića. Sjetio bi se.

Za njega su, kaže, važna srpska braća i prijatelji Mandić, Knežević i (Marko) Milačić. Slijedile su nove kritike na račun potpisnika Sporazuma triju koalicija sa većinom u Skupštini Crne Gore. ,,To što svi oni žele da pokažu kako su daleko od Srbije, da nisu beogradske filijale, mi sa tim nemamo problem“.

(Ne)očekivano, Vučićevim kritikama na račun Zdravka Krivokapića pridružio se Andrija Mandić.

„Da sam na mjestu Aleksandra Vučića, postupio bih isto. Takva izjava Krivokapića ne samo da nije tačna, već nanosi veliku štetu. Ako postoje neki dokazi, a očigledno ne postoje, dobro bi bilo da budu predstavljeni, a pošto ih nema, onda bi bilo pristojno da se Krivokapić izvini Vučiću i to je ono što bi bilo prirodno“, potvrđuje Mandić Vučićeve stavove. Baš kao što je to  radio i proljetos, nakon što je predsjednik Srbije tvrdio da se u Crnoj Gori ne rade PCR testovi na korona virus. Vučić se, podsjetimo, koji dan kasnije izvinio zbog izrečene neistine, Mandić i njegovi saradnici iz DF-a prećutali su svoje neznanje. Ili lošu namjeru.

Uglavnom, Mandić  se  uz konstataciju da su ljudi u DF-u mnogo ljuti zbog Krivokapićevih izjava (ovo je, ubrzo, potvrdio i Milan Knežević), osvrnuo se i na naredne korake unutar koalicije ZBCG: „Uskoro ćemo morati o svemu tome da razgovaramo sa njim (Krivokapićem – prim. Monitora), ali mora se znati da je on u politici tek pedesetak dana, da nema iskustva i da vjerovatno kada je to izgovarao nije razmislio o mogućim posljedicama“.

Pa vi sad recite kako Mandić, 81. kandidat na poslaničkoj listi koju je predvodio profesor Krivokapić nije gotovo roditeljski strog ali pravičan prema neiskusnijem kolegi. Koji je  u svojoj prvoj političkoj utakmici, nadigrao DPS i svoju ekipu doveo u poziciju da igra za vlast. Za razliku od Mandića koji ih je, duže od dvije decenije, vodio iz poraza u poraz.  I koji se i sada svojski trudi da poruši sve ono što Krivokapić, Bečić i Abazović pokušavaju izgraditi.

Nastavak priče se, uglavnom, račva u nekoliko međusobno povezanih rukavaca za koje još ne znamo da li će završiti u istom slivu.

Da vidimo, za početak, šta je to rekao Zdravko Krivokapić za Face TV.  To što mu zamjeraju  Vučić i njegovi megafoni iz Podgorice –  da su on i Đukanović poslovno uvezani kroz gradnju Beograda na vodi – nije. On nije pominjao poslovne veze dvaju predsjednika. Ali je izrekao nešto što je u ušima bivših radikala i sadašnjih narodnjaka odjeknulo kao još veći jeres.

Krivokapić je kazao  kako se Crnom Gorom ne može trgovati u paketu sa Kosovom, Republikom Srpskom ili nekom trećom teritorijom na Balkanu. Da  citiramo: „Trgovina državama – ja mislim da je to užasno. Zamjena ovog za ono, to je scenario koji Crna Gora neće dozvoliti bilo kome, makar se taj neko zvao i predsjednik Srbije, gospodin Vučić“.

Da nije to ključ problema? I jedan od razloga što Vučić trojci prebacuje  želju da pokažu „kako su daleko od Srbije“. Nakon što su usaglasili da neće povući priznanje Kosova, napustiti NATO (mada niko ne zna kako bi se to moglo izvesti) ili promijeniti državne simbole Crne Gore. Usput, za tako nešto ova koalicija, nema potrebnu većinu. I ono što je, izgleda, najteže palo novoproglašenom vođi srpskog sveta – Krivokapićeva odluka da, kao budući premijer, u prvu službenu posjetu ode u Berlin, a ne u Beograd.

Koliko je Vućić ljut zbog svega toga možemo vidjeti na naslovnim stranicama srpskih tabloida. Ali i prepoznati u ponašanju njegovih saradnika iz DF-a, koji više i ne kriju da je za njih i njihove partije Beograd centar svemira oko koga se Crna Gora mora okretati. Bespogovorno.

Stvar je otišla toliko daleko da su u Beograd morali i mitropolit MPC-a i episkop budimljansko-nikšićki, nezvanični pokrovitelji koalicije Za budućnost Crne Gore Amfilohije Radović i Joanikije Mićović. Tamo su se, saznaje Sputnjik a prenose tabloidi (isti oni koji su ranije pisali kako Abazović i Amfilohije ne daju Srbima u vladu) susreli sa Aleksandrom Vučićem „u vrlo srdačnoj atmosferi“. Madiji manje naklonjeni vlastima u Beogradu a više okrenuti profesionalnim standardima (nova.rs) o istom susretu javljaju: „Oni su razgovarali sa Vučićem i sa namerom da mu zatraže da se spuste tenzije između njih i predvodnika pobedničke koalicije u Crnoj Gori, te da utiče na njegove saradnike iz Demokratskog fronta da ne opstruišu dogovor“.

U to se, iz Podgorice, oglasio i treći koordinator DF-a, Nebojša Medojević. Da i on doprinese miniranju trojke koja pokušava sastaviti vladu bez čelnika DF-a. Nakon zaključka da njima i njihovim političkim principima tamo nije mjesto. Prvo je Medojević objasnio kako ne može prihvatiti da se vlada sastavlja u manastirima. Potom je otkrio tajnu – Zdravko Krivokapić je čovjek koga je na čelo liste ZBCG doveo, lično, Amfilohije. Da bi, u logičnom nizu, pozvao SPC da se vrati svom poslu (vjeri i molitvi). A da vođenje politike prepusti političarima. Ako nijeste razumjeli, predsjednik Pokreta bi rado Krivokapića vratio na fakultet, nakon što je ovaj od vječitih gubitnika  napravio potencijalne pobjednike. Kako biva – odslužio je svoje.

U DF-u računaju da bi pobjedom  rukovali  bolje od bilo koga drugoga. Šta ne znaju – pitaće u Beogradu. Šta ne budu imali – tražiće tamo. Šta im Vučić zatraži – daće.

Medojević se, istovremeno, žali  kako Dritan Abazović želi (njegovo) mjesto potpredsjednika vlade zaduženog za bezbjednost. „Odustao je od ekspertske vlade. Sad hoće sektor bezbjednosti!!! A inače su zeleno lijevi. Nikad nije imao dodira sa ovim sektorom“, piše Medojević u jednom od brojnih postova koje sa zadovoljstvom prenose mediji pod kontrolom odlazećih DPS vlasti.

Cinici bi sad Medojeviću postavili pitanje njegovog iskustva „sa sektorom“. Ili ideološke profilacije (nije valjda desno crni?)  Za javnost je, ipak, važnije da joj neko predoči motive borbe za ministarstva sile i službe bezbjednosti. Ponajprije: da li tu neko želi da nešto otkrije ili sakrije od javnosti?

Još nešto što čelnici DF-a i mediji sa njihovog platnog spiska serviraju kao neporecivu činjenicu. I ako ona to nije. Riječ je o tvrdnji da su na minulim izborima u Crnoj Gori pobijedili „Srbi koje predstavljaju lideri DF-a“. A matematika  kaže da bi oni, ponovo, izgubili da su se o tome pitali Mandić, Knežević, možda Medojević i njihovi mentori iz Beograda.

Nakon što su PzP i SNP formirali svoje klubove u Skupštini, poslanički klub DF-a, koji okuplja profesionalne Srbe, može da broji 15-ak poslanika. Zavisno od toga računamo li tu nosioca liste Krivokarpića (i onoga ko će ga zamijeniti kad sastavi vladu) Marka Milačića, dr Vladimira Dobričanina, Maksima Vučinića… koji su na listu ZBCG došli iz partija koje nijesu članice DF-a (Prava CG, Ujedinjena CG, Radnička partija). To je, otprilike, petina parlamenta. Sa Medojevićevim Pokretom – četvrtina (pod uslovom da, recimo, profesor Branko Radulović nema ništa protiv politike nacionalnog prebrojavana i svrstavanja).

Nedovoljno za pobjedu. Da nije bilo Krivokapića, Bečića i Abazovića koji su shvatili da DPS svoju kleptokratiju temelji na stalnom podstrekavanju  nacionalnih podjela.

Dok se DPS sprema za svoja prva opoziciona iskustva  čelnici DF-a ponavljaju prepoznatljivu matricu. Dokazujući kako su neki glasači, jednakiji od drugih. Nacija im daje. Vjera. I Beograd. Da li je glupost, da li je zla namjera? U svakom slučaju je štetno po interese građana Crne Gore.

Na sve to, mandatar i dalje svira svoju. Pa u kolumni koju čitamo u današnjim (četvrtak) Vijestima piše: „Najvažniji izazov u ovom trenutku se zove ekonomija. Partizane i četnike, bjelaše i zelenaše trebamo ostaviti da se tjeraju po šumama istorije“.  On bi, izgleda, da nas naćera da radimo!? Izvinjenje!

 

Moda po Batu i Bećiru

Marko – Bato Carević je, po povratku na funkciju prvog čovjeka Budve pozvao  pravoslavne sveštenike da okade zgradu Skupštine opštine. Ne zna se da li je o istom trošku blagoslovljeno i zemljište na Krimovici koje je Carević uzurpirao prije šest godina (oko 500.000 kvadratnih metara), ali je taj postupak pokazao kako na uticajnim mjestima, unutar novouspostavljene većine, postoje ljudi koji na vrlo problematičan način doživljavaju svoja prava i tuđe slobode.

Ne može biti sporno da je samovoljno prisvajanje javnog prostora u ime neke nacionalne ili vjerske grupe u suprotnosti sa svim pisanim i nepisanim pravilima u bilo kojoj višenacionalnoj i viševjerskoj zajednici kakva je Crna Gora. I to bi moralo biti jasno i uzurpatoru poljoprivrednog zemljišta.

U redu je što su stigle osude i ograde URA-e i Demokrata zbog ovog postupka Carevića. Ali, one nisu dovoljne. Veselo cerekanje koje stiže iz DF-a, računajući tu i navodno građanski i proevropski Pokret za promjene, loš je znak.

Nije tu kraj postupcima koje neki objašnjavaju ličnom frustracijom a drugi mržnjom pretočenom u politički stav.

Nakon Zdravka Krivokapića, kroz toplog zeca srpskih šovinista proguran je i njegov savjetnik Srećko Crnogorac, pošto je izjavio kako su Đukanović i Vućić „dva kraka iste hobotnice“. Ne precizirajući o kakvoj je hobotnici riječ (Miloševićevoj, hibridnoj, tajkunskoj, privatizacionoj ili nekoj petoj).

Možda Bećir Vuković, predsednik Društa srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine nije bio najglasniji u odbrani vođe, ali je dao najprecizniju sliku onoga kako on i njemu slični vide budućnost Crne Gore i Crnogoraca:  „Na jednoj podzemnoj stanici shvatili smo da građanizam olako može da zameni komunizam“, jada se Vuković.

Tu ide lekcija vaskolikom srpstvu. „Ali, mene čudite vi, vi koji se tome čudite, da možete biti iznenađeni ikakvim lažima bilo kojeg Crnogorca o predsedniku Srbije“, besjedi književnik. A onda zaključuje: ,,Ima nešto i nesrećno u pojmovnom smislu Srećko Crnogorac. Ovaj oksfordski oksimoron bio je u funkciji sve do 30. avgusta 2020. Od tada, od tog kamena, od tog bedema, Crnogorac je sve više i više – demode, pa makar taj Crnogorac, igrom slučaja, nosio i ime Srećko“. Eto, tako.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo