Povežite se sa nama

FOKUS

VELIKE PARE ZA IGRE MALIH ZEMALJA: Otvori, zatvori – 2,5 miliona

Objavljeno prije

na

Posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada, dostigao je cijenu od 2,55 miliona. Ne zna se kako. Primjer svjedoči o  pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni raspolažu našim novcem

 

Osamnaeste Igre malih zemalja Evrope održane su u Crnoj Gori od 27. maja do 1. juna. Prema zvaničnim informacijama Igre koje se, pod okriljem Evropskog olimpijskog komiteta, organizuju od 1985. godine za države sa manje od milion stanovnika, dovele su u Budvu 850 sportista iz devet zemalja: Andore, Islanda, Lihtenštajna, Luksemburga, San Marina, Malte, Monaka, Kipra i Crne Gore. Verzirani dodaju kako su se na ovim Igrama, po prvi put na nekoj sportskoj manifestaciji, pojavili i takmičari iz Vatikana. I oni će, kažu, od narednog takmičenja imati status punopravnih učesnika.

Sve ove podatke o nedavno održanim Igrama mogli ste saznati bez ikakvih problema. Plus paket korisnih informacija za lokalni živalj: na borilištima u Budvi, Baru, Tivtu, Cetinju i Podgorici sportisti su se nadmetali u deset sportova i 122 discipline. Naši su osvojili 35 medalja. Otprilika dva puta manje od najboljih  – Luksemburga i Islanda i dva-tri puta više od najslabijih: San Marina i Andore.

Da tu podvučemo crtu. I sagledamo drugu stranu medalje. Recimo, koliko nas je koštalo to jednonedjeljno zadovoljstvo?

Iz Ministarstva sporta na naše pitanje odgovoraju kratko i jasno – nije ih briga. Da citiramo: „Poštovani, vezano za informacije o Igrama malih zemalja, molimo Vas da se obratite Crnogorskom olimpijskom komitetu, jer je isti bio zadužen za organizaciju. Srdačan pozdrav, Ministarstvo sporta i mladih“.  Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta  (COK) Dušan Simonović bio je rječitiji. On je iz Minska, sa Evropskih igara, odgovorio na jedno od tri pitanja koja smo postavili COK-u i Ministarstvu sporta.

„Ukupan budzet Igara planiran je na 2,55 miliona eura“, navodi Simonović uz objašnjenje da je „po usvojenom Elaboratu bilo predviđeno da Vlada participira sa 1,2 miliona, a ostatak da obezbijedi COK“.  Ipak, požalio se prvi čovjek COK-a, Vlada je preuzetu obavezu ispunila polovično, tako što je preko resornog Ministarstva uplatila samo 600 hiljada. „Pošto nedostaje 600 hiljada eura vjerovatno nam predstoji borba da na razne načine prikupimo ta sredstva…“, zaključuje Simonović. Uz podsjećanje: „U startu je postojala ideja da opština Budva isfinansira najveći dio troškova ali se kasnije zbog više razloga od te ideje odustalo“.

Da bi bolje shvatili priču o finansiranju Igara malih zemalja, odnosno, o pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni u Podgorici raspolažu našim novcem, valja se vratiti nekih pet godina u nazad. U vrijeme kada su Igre u Crnoj Gori bile samo ideja u začetku.

U Elaboratu o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara malih država 2019, iz septembra 2014. godine, koji je urađen na preporuku Izvršnog odbora COK-a (autori Elaborata nijesu nam poznati), stoji kako su predviđeni troškovi Igara  nešto preko 775 hiljada eura.

Taj troškovnik je temeljno razrađen, pa iz tabela i njihovih objašnjenja možemo saznati da su ukupni troškovi zbir troškova ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara (56 hiljada eura); troškova takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrola (139 hiljada) i troškova organizacije (580 hiljada eura). A iz dodatnih pojašnjenja saznajemo kako, recimo, troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara mogu biti znatno viši ili nešto niži, „u zavisnosti  od toga kakav efekat organizator želi da ostvari“. Toj se temi vraćamo nešto kasnije.

Sedam mjeseci kasnije, u aprilu 2015., Vlada Mila Đukanovića usvaja Informaciju o mogućnosti prihvatanja Inicijative da COK organizuje Igre malih država Evrope 2019. godine. U tom dokumentu (Informaciji) stoji da je za organizaciju navedenog međunarodnog takmičenja potrebno 1,3 miliona eura. Nema objašnjenja kako je troškovnik za 200 dana narastao za pola miliona. Ali, to je tek početak.

U junu iste godine COK od Skupštine Igara dobija organizaciju manifestacije koja je održana proljetos. Olimpijski komitet se u to vrijeme bavi pripremom Olimpijskih igara u Riu. Vlada, istovremeno, sprema redovne parlamentarne izbore. Zato i priča o organizaciji (i finansiranju) Igara pada privremeno u drugi plan. Sve do decembra 2016. i formiranja Vlade Duška Markovića u kojoj je, kao zaseban resor, formirano Ministarstvo sporta. Na čelu sa proslavljenim vaterpolistom Nikolom Janovićem.

Već 15. decembra 2016. Ministarstvo se obraća COK sa zahtjevom da im se uplati „prva tranša“ sredstava potrebnih za organizaciju Igara od 300 hiljada eura. Iz COK-a drage prijatelje i kolege obaviještavaju da je Ministarstvo finansija još 2014. odobrilo („dalo pozitivno mišljenje“) da se u periodu 2016-2019 iz budžeta svake godine za organizaciju Igara izdvoji 300 hiljada. Nije, međutim, precizirano sa kojih budžetskih pozicija će ići taj novac.

Ministar Janović i njegovi saradnici nijesu bili baš voljni da se neplanirano odreknu dobrog  dijela budžeta, pa su na sastanku koji je održan krajem januara 2017. predložili da COK uradi novi/inovira postojeći Elaborat o opravdanosti i preciznije definiše finansijske obaveze organizatora takmičenja.

Rečeno – učinjeno. Ali tek poslije osam mjeseci, u septembru iste godine. Tada je COK Vladi dostavio Inovirani elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara. O njegovom sadržaju informišemo se posredno, pošto je COK ignorisao zahtjeve (po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama) da novi Elaborat učini javnim.

Tako iz jedne Informacije o organizaciji Igara Ministarstva sporta saznajemo da nova verzija Elaborata sadrži „isti tekstualni dio kao i Elaborat iz 2014., samo što su za iste stavke u inoviranom Elaboratu, bez posebnog obrazloženja, višestruko uvećani iznosi sredstava“.

Iz tog dokumenta saznajemo da su troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara porasli sa 56,4 na 427 hiljada eura. Nekadašnji troškovi takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrole planirani na 139 hiljada u novoj verziji Elaborata razdvojeni su na tri zasebne stavke: troškovi takmičenja (265 hiljada), troškovi prevoza sudija (95 hiljada) i troškovi antidoping kontrole (78 hiljada). Sve skupa – 438 hiljada. Najmanje su, zapravo, porasli troškovi organizacije Igara. Sa nekadašnjih 580 hiljada na 1,44 miliona. Ili manje od tri puta. Doduše, dobili smo i novu stavku – omiljenu svima koji odlučuju o trošenju novca iz državnog budžeta. Pogađate, riječ je o ostalim troškovima za koje je izdvojena lijepa, lako pamtljiva, suma. Četvrt miliona eura (i brojem 250.000).

Sve skupa, stižemo do 2,55 miliona eura. Za posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada (prva kalkulacija COK). Odnosno, 1,3 miliona (prva kalkulacija Vlade). O načinu na koji je došlo do višestrukog uvećanja prvobitno planiranih troškova dosta možemo saznati analizirajući ponužene budžete ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara.

Prema prvom planu za zakup stadiona valjalo je izdvojiti dvije hiljade. U drugom Elaboratu ista usluga vrijedi deset puta više – 20 hiljada. Vrijednost dekoracija je sa pet porasla na 25 hiljada, troškovi obezbjeđenja više nijesu hiljadu već 12; planirani zakup audio i video opreme porastao je sa 2,5 na 17,5 hiljada…  U sličnoj razmjeri rasli su i ostali troškovi – sa tri na 25 hiljada eura.

Vrijeme je da se prisjetimo i konstatacije iz osnovnog Elaborata da ceremonijalni troškovi mogu biti znatno viši ili nešto niži. „Obrađivač projekta je mišljenja da shodno željama, mogućnosti ali i efektima koje navedena manifestacija može i treba da produkuje, da je na odluci Organizatora, odnosno države Crne Gore, koliki iznos sredstava treba opredijeliti za navedenu ceremoniju“, piše u prvom Elaboratu . Onda je cijena kulturnog programa porasla sedam puta, sa deset na 70 hiljada eura.

Da li je kvantitet prešao u kvalitet?

„Urađen je program koji predstvalja jednu crnogorsku priču: ko smo mi, kako je sve to počelo, gdje je počelo, na koji način se razvijalo, kuda smo sve prošli, kako smo prošli trnoviti put do suverenosti…  To je otprilike to“, najavljivao je Simonović uoči otvaranja Igara. Koga interesuje mogao je da vidi šta smo dobili. Znamo, naravno, da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Umjesto toga podatak da je najposjećeniji video izvještaj sa otvaranja Igara u Budvi koji smo pronašli na jutjubu imao nepunih 400 pregleda. I to govori o publicitetu.

Još nekoliko riječi o finansijama Igara. U osnovnom Elaboratu o opravdanosti organizacije Igara iz 2014. godine, dok je Vladu još trebalo nagovarati da se prihvati finansiranja tog posla, nalazi se  podatak da će prihod Igara po osnovu naknade ua učešće takmičara, donacije Evropskog olimpijskog komiteta, sponzorstava privrednih društava … biti oko 780 hiljada eura (za mrvu više od planiranih troškova). Tadašnja računica je govorila da će 400 sportista donijeti 392 hiljade eura na ime naknade za učešće koju „mora platiti svaka delegacija za svakog takmičara ponaosob“.

Pošto je učesnika bilo dvostruko više  od tadašnjeg plana, znači li to da je i prihod po tom osnovu dvostruko veći? I đe je taj novac? To su pitanja na koje nam nijesu odgovorili ni iz Ministarstva ni iz COK-a. U Informacija Ministarstva sporta u koje smo imali uvid, a koje su prethodile Vladinim odlukama da se COK-u uplati po 300 hiljada eura (pred kraj 2017. i 2018.), ni jednom riječju se ne pominju ti prihodi.

„Da smo realizovali sredstva u planiranom iznosu i usput ostvarili dodatne uštede, ideja nam je bila da pokušamo prikupiti još nešto sredstava, moguće se i kreditno zadužiti, i napraviti ili kupiti prostor za COK“, piše Simonović. „Bio bi to zaista lijep legat ovih Igara, ali kako stvari stoje čekaćemo neku drugu priliku“.

Počasni sponzori

U cilju blagovremene realizacije pripremnih aktivnosti, navodi se u jednom vladinom dokumenatu, COK je predložio formiranje Počasnog odbora Igara, u kome su se našli:

– Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, predsjednik Počasnog odbora;

–  Nikola Janović, ministar sporta i mladih, potpredsjednik;

–  mr Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik;

–  Mevludin Nuhodžić, ministar unutrašnjih poslova, član;

–  Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, član;

–  Aleksandar Bogdanović, ministar kulture, član;

–  Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva, član;

–  dr Veselin Veljović, direktor Uprave policije, član;

–  Željka Radak Kukavičić, direktorka Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, članica;

–  Vladan Joković, direktor Uprave carina, član;

–  Danilo Orlandić, direktor Aerodroma Crne Gore; član;

–  dr Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, član;

–  mr Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice Cetinje, član;

–  Marko Carević, predsjednik Opštine Budva, član;

–  Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, član;

–  dr Siniša Kusovac, predsjednik Opštine Tivat, član;

–  Stefan Savić, sportista na predlog COK-a, član.

 

Zoran RADULOVIĆ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

FOKUS

PRERASPODJELA MOĆI POSLIJE 30. AVGUSTA 2020.: Borba za duvansko nasljeđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preuzimanje duvanskih poslova nakon smjene DPS vlasti okupilo je kriminalce, policajce i kontroverzne biznismene – neke nove i neke stare. Tužilaštvo je na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti

 

“Biće sada velike borbe”, kazivao je jedan dobro upućen i pronicljiv čovjek nedugo nakon avgustovskih izbora 2020. i smjene višedecenijske DPS vlasti koja je uslijedila. Na iznenađenje svojih sagovornika, on nije najavljivao juriš oslobodilaca na zarobljene institucije kriminalno-koruptivnog sistema, već bitku za preuzimanje i kontrolu njegovih poluga moći. Sa naglaskom na uhodane švercerske kanale pod patronatom (djelova) bivših vlasti.

Ubrzo je stigla potvrda da se stvari kreću u tom pravcu. Unutar tridesetoavgustovske većine, već početkom 2021. godine, krenule su prve međusobne optužbe o interesima njihovih zvaničnika u različitim tranzitnim poslovima. Ponajviše duvanskim. Pandorinu kutiju otvorio je Nebojša Medojević pa su mu se, uskoro, pridužile kolege iz tada vladajuće koalicije, prozivajući saborce iz vlasti koji, navodno, nijesu odoljeli izazovima unosnih duvanskih poslova.

U tom su kontekstu pominjani članovi porodice nekadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, potpredsjednik vlade nadležan za sistem bezbjednosti Dritan Abazović i njegova URA, ministar finansija Milojko Spajić… Sve skupa sa nekim policijskim zvaničnicima i sveštenicima SPC.

Te su priče dobile svojevrsnu potvrdu nakon hapšenja Rada Miloševića (URA), nekadašnjeg direktora Uprave prihoda i carina, u decembru 2022., nakon gubitka milionski vrijednog tovara zaplijenjenih cigareta. Nestanak dupke punog kamiona koji je zaplijenjene cigarete prevozio iz carinskog skladišta u Podgorici ka spalionici u Nikšiću registrovale su, umjesto domaćih pripadnika sistema bezbjednosti, strane partnerske službe. Uhapšeno je, uz Miloševića, 20-tak osoba među kojima je popriličan broj državnih službenika, a SDT do danas nije okončalo istragu koja je, u međuvremenu, “proširena” makar dva puta. Dok se čeka epilog tog slučaja, Milošević tvrdi da mu je “sve namjestila” ANB.

U aprilu prošle godojne, nakon hapšenja predsjednika opštine Budva Mila Božovića (NSD, odnosno, nekadašnji DF), priča o učešću novih vlasti u starim švercerskim poslovima dobila je još jednu dimenziju. I veći nivo, pošto se Božović tereti za učešće u švercu kokaina. Ali, ni ta priča još nema sudski epilog.

Ponovo se sve ustalasalo prošle nedjelje. Portal Libertas press  koji vodi Olivera Lakić,  nagrađivana a čak i vatrenim oružjem napadana  novinarka,  preduhitrio je nadležne iz Tužilaštva i policije, objavljujući, u nastavcima, dio sky prepiske dostavljene crnogorskom tužilaštvu prije godinu. Iz te lektire smo saznali kako se, početkom 2021, radilo na preuzimanju uhodanih švercerskih kanala.

Libertas je prenio prepisku navodnog šefa kriminalne organizacije Aleksandra Aca Mrkića (u bjekstvu od prošle godine) i Ilije Vasovića, tadašnjeg šefa kriminalistike u Centru bezbjednosti Bar prije i poslije sastanka sa kontraverznim biznismenom Miodragom Dakom Davidovićem i lažnim američkim diplomatom Stevanom Stivom Simijanovićem. Sastanak je, navodno, održan u Davidovićevom stanu u Podgorici.  Na  njemu su Davidović, Vasović i Simijanović dogovarali zajedničko učešće u međunarodnom švercu cigareta.  “Nova lica i novi koncept poslovanja”, kako referiše Vasović Mrkiću.

Policajac Ilija Vasović (neraspoređen od dolaska Zorana Brđanina na mjesto direktora UP) uhapšen je dan  po objavljivanju prvog dijela ove priče. Iz Tužilaštva su, nakon hapšenja, praktično potvrdili autentičnost prepiske koju je objavio Libertas. Istovremeno su medijima zamjerili da objavljivanjem sky materijala mogu ugroziti istrage SDT-a.

Objavljivanje nekada tajne prepiske u medijama “prijetilo je da ugrozi postupanje Tužilaštva”, saopštio je specijalni tužilac i portparol SDT-a Vukas Radonjić. “Morali smo se u ova dva dana organizovati i uhapsiti osumnjičenog jer je postojala opasnost od njegovog bjekstva s obzirom na to da su neki dokazi javno objavljeni“, rekao je, ne precizirajući da li u ovom postupku ima još optuženih. I gdje su oni.

Za Mrkića znamo da je u bjekstvu od ljetos, nakon što je, kao pomagač u njegovim duvanskim poslovima, uhapšen i nekadašnji direktor UP Veselin Veljović. Pojedini mediji su, pozivajući se na anonimne izvore, objavili da je Mrkić utočište našao u Beogradu.

Stevan Simijanović javio se sa neke lokacije “van Evrope”, da demantuje bilo kakvu vezu sa švercom cigareta. Lažno predstavljanje u Crnoj Gori nije pominjao. “Nemam niti sam ikada imao ili koristio aplikaciju Sky ECC, nikada nisam pregovarao niti učestvovao u švercu cigareta, ne poznajem gospodina Aleksandra Mrkića”, piše Simijanović. “Posljednji kontakt koji sam imao sa gospodinom Dritanom Abazovićem i/ili sa gospodinom Miodragom Dakom Davidovićem bio je u januaru 2021. godine, vezano za otvaranje fabrike u Nikšiću. Navedene poruke nikad nisam slao niti znao za njih. U mom prisustvu niko nikada nije razgovarao, niti pregovarao o bilo kom poslu koji nije u skladu sa zakonom.”

Ideja o otvaranju američke fabrike u Nikšiću “nažalost nikad nije realizovana”, dodao je, insistirajući:  “Nemam nikakve veze niti znam ko su osobe pod nadimcima Vampir, Kovrdžavi, Maradona.” Možda Simijanović to i ne zna, ali je domaćim čitaocima Libertasovog štiva stvar bila mnogo jasnija.

Dritan Abazović javio se od frizera, da poriči kako “lokne ostaju”.  Podsjetio kako ovo nije prvi put da mu se pokušava podmetnuti  učešće u švercu i saradnja sa kriminalnim klanovima (afera 21 milion). Sve to je, kaže, neistina. Samo nije ponovio tvrdnju iz 2002. da je šverc cigareta u Crnoj Gori “klinički mrtav”.

Tužilaštvo se na tu temu nije izjašnjavalo. Nijesu pomenuli ni Miodraga Daku Davidovića.Nastavak istrage i eventualna hapšenja zavisiće od kvaliteta prikupljenih dokaza, kazao je Radonjić.

To je uradio, u jedva uvijenoj formi, poslanik Milan Knežević. “Napadao me značajan broj sveštenika i njihovih familija jer sam se, zamislite, drznuo da se suprotstavim švercerskom, kriminalnom lobiju koji je, na žalost, imao uticaj na Crkvu. Hoće li mi se sad, posle četiri godine neko izviniti i reći : ‘Bio si u pravu?’ Naravno da neće niko”, požalio se Knežević na jednoj ovdašnjoj televiziji nacionalnog predznaka. “Ipak, milo mi je što je izašla ova skaj prepiska da vidi čitava Crna Gora da su švercerski lobiji sastavljali Vladu  Nigdje u skaj prepiskama nema da se sa mnom neko dogovarao oko šverca ili ubistva. Znam da se Mrkić sretao sa Zdravkom Krivokapićem. Daka Davidović je tvrdio da Krivokapića ne poznaje osim samo iz studentske menze da bi kasnije saznali da su oni kumovi…”.

Netrpeljivost Davidovića i lidera nekadašnjeg DF-a traje dugo. Još duže traju priče koje bivšeg policajca i kontroverznog biznismena  povezuju sa švercom oružja, nafte, cigareta i pranjem novca. Uostalom, SAD su ga prošle godine, skupa sa sada pokojnim Branom Mićunovićem, stavile na svoju “crnu listu”.

U toj odluci piše da Davidović sarađuje sa kriminalnim grupama “oblikujući svoje kriminalno preduzeće koje se bavi švercom cigareta, nafte i oružja u Crnoj Gori”. A onda svoju moć pokušava transformisati u politički uticaj: “Njegove koruptivne aktivnosti omogućile su napore Rusije da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje, uključujući napore da utiču na rezultate izbora”, navodi se.

U dokumentu administracije SAD našlo se i podsjećanje da je Davidović umiješan u aferu davanja mita koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara vlade i ključnog saradnika bivšeg premijera Sjeverne Makedonije Zorana Zaeva.

Miodrag Davidović je profesionalnu karijeru počeo u Željazari, gdje je u Institutu za crnu metalurgiju proveo 12 godina. Onda se obreo na mjestu načelnika CB Nikšić. Bio je to u praskazorje raspada SFR Jugoslavije. Prema svjedočanstvima tadašnjeg predsjednika Narodne stranke Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu Davidović je bio uključen u ilegalno naoružavanje “prekodrinskih Srba”. Nakon formiranja tzv. Srpske autonomne oblasti Trebinje, pod komandom Božidara Vučurevića, zavrijedio je titulu ministra trgovine.

Umalo, tvrdio je, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti uoči raspada DPS-a (1997. godina). Umjesto toga, završio je u Spužu. Kao jedan od prvih, ako ne prvi, stanovnik Crne Gore optužen za šverc cigareta na veliko, pod optužbom da je švercujući cigarete iz Duvanskog kombinata Podgorica namijenjene izvozu, utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka (oko 5,25 miliona eura). Njegov kum a tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović abolirao ga je posljednjih dana svog predsjedničkog mandata. Tako je Davidović stekao još jedno prvijenstvo: postao je prvi stanovnik Crne Gore koji je pomilovan prije presude.

Biznis nastavlja u Beogradu pa se, u dva navrata, vraća Nikšiću i Željezari. Prvo spašavanje fabrike – 2003/04. godine koštalo ga je, tvrdi, oko 3,5 miliona eura, Drugo (2011/12.) još četiri. Zli jezici kažu da je obije misije završio u finansijskom plusu.

Početkom prošle decenije Vijesti su detaljno pisale o švercu naftnih derivata kojim je državni budžet oštećen za nekih 20 miliona eura. Akteri su bili kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i Davidovićev (nikšićki) Neksan. Tužilaštvo je najavilo provjeru tih poslova, Daka je spasio Željezaru i afera je pala u zaborav.

Na Trebjesi su ga pretukli, a u Beogradu ranili hicem iz snajpera. Nepoznati napadači. Davidović se 2019/2020. svestrano angažovao na smjeni DPS vlasti. „Koristim priliku da, prvi iz nove vlasti, pozovem građane Srbije…“, oglasio se Davidović u Novostima, koji dan poslije izbora 2020., predstavljajući se i kao budući autor ekonomskog programa novih vlasti. Onda je neđe zapelo. Pa su mu iz Srpske kuće u Podgorici, koju je on prodao Republici Srbiji, poručili da je “prvi tajkun novih vlasti”.

Hvalio se da mu je Zdravko Krivokalić kum. Ovaj je tvrdio da se jedva poznaju. Obznanio je kako je “jedan kriminalni klan” Abazoviću ponudio 21 milion da pređe na DPS stranu. Dritan je to nevoljno potvrdio. Od koga je stigla ponuda – nije znao. Ponovo je krenuo u spašavanje Željezare. Dok radnici nijesu istakli veliki transparent:  “Daka prevara”.

Tužilaštvo je opet na potezu. Ili je duvanska priča (ponovo) u rukama neke od druge dvije grane vlasti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR: Šta poslije

Objavljeno prije

na

Objavio:

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan

 

 

Forsiranje IBAR-a. Možda će istoričari pod tim naziv proučavati crnogorsko političko proljeće 2024.. Pod uslovom da se ne pokaže kako je to bila samo još jedna, neuspješna, epizoda u dugogodišnjoj seriji pokušaja Crne Gore da se transformiše u društvo koje baštini vrijednosti slobode, pravde i jednakosti.

Za sada, sluti na dobre vijesti. Dok nastaje ovaj tekst, u Skupštini poslanici raspravljaju o 12 zakona koje je im je nedavno na usvajanje dostavila Vlada, kao uslov koji je neophodno ispuniti da bi Crna Gora „do kraja juna“ od Evropske komisije dobila pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (IBAR – Interim Benchmark Assessment Report).

Pošto je 12 godina, uglavnom, otaljavala pregovore o pristupanju EU, Crnu Goru je pripalo pravo i obaveza da pokuša postati 28. članica EU po novom modelu pristupanja. Još na početku pregovora tadašnjim vlastima je, ne bez dobrog razloga, stavljeno do znanja da će u fokusu pristupnih pregovora biti poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost. Zato se DPS-u baš i nije žurilo da se odrekne uspostavljenog modela funkcionisanja koji im je donosio značajne političke i ekonomske pogodnosti. EU nas je požurivala i čekala, pa joj je sve to i dosadilo.

Od februara 2020. pred Crnom Gorom je nova metodologija pregovora prema kojoj se ni jedno pregovaračko poglavlje nije moglo ni privremeno zatvoriti dok se ne dobije IBAR. Potom, nakon pozitivnog izvještaja o ispunjenju privremenih mjerila u oblasti vladavine prava (naglasak je na onom privremenih) treba da uslijedi naredna faza pregovora. Zemlja kandidat dobija završna mjerila Evropske komisije i, ispunjavajući ih, zatvara pregovaračka poglavlja. Na kraju tog procesa svi se vraćaju na poglavlja 23 i 24. I kada ona budu (trajno) zatvorena pregovori su završeni. Onda na red dolazi politika.

IBAR nije konačan cilj, kao što bi neko mogao pomisliti slušajući vladine zvaničnike ovih dana, veća prolazna kontrolna tačka nakon koje slijedi najteži posao. Opet, daleko od toga da je beznačajan.

To je, prema ocjeni ministra pravde Andreja Milovića, polovina puta ka EU. “Crna Gora hoda po tankoj liniji. Iznad je evropska Crna Gora, ispod je možda neka nova Bosna ili neka neuspješna državna priča, gdje će se neko za 10-15 godina zapitati a što uopšte takva država da postoji, kad je neuspješna.”, rekao je Milović u parlamentu.

Izgleda da se dominantna većina, a možda i svih 81 poslanik u Skupštini CG, slažu sa tezom da se IBAR mora dobiti sad ili nikad.  Najavili  su  konačnu podršku predloženim zakonima.  Ne propuštajući, naravno,  priliku da nastave međupartijske obračune a neki i argumentovano ukažu na slaba mjesta i potencijalne zamke u vladinim predlozima.

IBAR se dobija jednom a zakoni se mogu mijenjati 50 puta, reče neko u parlamentu. Ipak, čini se da je i pored cajtnota za koji su odgovornost međusobno prebacivali predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, neke stvari trebalo drugačije raditi.

Kada je, početkom prošle nedjelje, paket IBAR zakona  upućen parlamentu, premijer Milojko Spajić je poručio da oni nijesu sveto pismo i da se mogu mijenjati amandmanima.

“To je i očekivanje EK”.saopštio je premijer, neposredno pošto je dio njegovih amandmana (djeluje dokumentovano da su oni pisani u RTCG), mimo volje resornog Ministarstva postao sastavni dio predloženih medijskih zakona. Iako ti amandmani nemaju nikakve veze sa bilo čim što bi predstavljalo obavezujuće zahtjeve Brisela. Naprotiv.

Onda je Spajić, dok su poslanici uveliko analizirali zakonske prijedloge njegove Vlade uputio “obavezujuće uputstvo” kojim se Skupštini, praktično, ukida  pravo da utiče na sadržaj ponuđenih zakona.

“Obavještavam Vas da je, prilikom zadnje zvanične posjete Briselu u vezi sa predlozima zakona koji se odnose na dobijanje IBAR-a, naglašeno da svako amandmansko djelovanje na predmetne predloge zakona mora dobiti prethodnu saglasnost institucija EU”, navodi Spajić u dopisu predsjedniku Skupštine.”S toga Vas molim da, ukoliko dode do amandmanskog djelovanja o tome obavijestite Vladu, kako bi blagovremeno preuzeli neophodne korake i o tome obavijestili institucije EU.”

Pošto su  iz Vlade već predočili kako se ponuđeni zakoni moraju usvojiti do kraja nedjelje, jasno je da Spajićevo blagovremeno znači isto što i juče. Parlament, dakle, baš kao ni Predsjednik države Jakov Milatović ne bi smio koristiti ustavno pravo da utiče na sadržaj predloženih zakona ukoliko ne žele da rizikuju optužbe da su protivnici EU integracija. Oni kako je rekao premijer ne imenujući ih,  kojima je IBAR trn u oku.

Isprva smo posumnjali na Milana Kneževića i njegovu partiju (DNP), koja je neposredno pred vladino bavljenje IBAR zakonima saopštila da suspenduje podršku Milojku Spajiću i njegovom kabinetu. Do ispinjenja precizno formulisanih i nerealnih uslova. DNP je, međutim, najavila podršku predloženim zakonima. Onda se listi osumnjičenih pridodao Andrija Mandić, pošto je dva dana za redom, bez valjanog obrazloženja, otkazivao sjednice parlamenta. Izgleda da ni sa te strane neće biti opstrukcije. Zasad.

Uprkos iskazanoj verbalnoj podršči nastojanjima da Crna Gora dobije IBAR, i najavi da će glasati za predložene zakone, listi se pridodao i DPS. Najavom radikalnih poteza ukoliko dođe do hapšenja Mila Đukanovića. Nijesmo to mogli iščitati drugačije nego kao pokušaj pritiska na pravosuđe i unošenja dodatne nestabilnosti u sistem.

Konačno, ni PES baš nema valjan alibi. Potpisi njegovih poslanika na predlogu rezolucije o genocide u Jasenovcu podsjećaju na način na koji se, onomad, Dritan Abazović bavio Temeljnim ugovorom sa SPC u kontekstu EU integracija. Izgovarajući se potrebom da ispuni uslove srpskog bloka, kako bi obezbijedio podršku za neophodna imenovanja u pravosuđu, lider URA je srušio sopstvenu vladu i zaustavio priču o EU integracijama za skoro 18 mjeseci.

Eventualna podrška PES-a izglasavanju sporne rezolucije mogla bi imati sličan efekat: IBAR u džepu, a buduće EU integracije na  visokoj grani. Pošto tu Hrvatska ima pravo veta. Opet, odustane li PES od dokumenta koji se njegovi poslanici već podržali potpisima, Spajić rizikuje pad Vlade. Ili, makar, prekid saradnje sa partijama koje su samoproglašeni čuvari srpstva u Crnoj Gori.

Drugo je pitanje žele li i mogu li Mandić i Knežević odluku o eventualnom napuštanju vladajuće većine donijeti autonomno. Bez strateških procjena i komande iz Beograda. A prema onome što se može zaključiti iz istupa Vućića i njegovih, (ne)formalnih, glasnogovornika u odanim medijima, interes srpskog sveta  je da njihovi aktivisti u Crnoj Gori zadrže zauzete pozicije i odatle rade na stvaranju uslova za, za početak, redefinisanje Crne Gore kao građanske i zapadno orjentisane države.

Oni ne kriju da je svako približavanje Crne Gore članstvu u EU suprotno njihovim strateškim interesima. Uostalom, “širenje EU na Balkan znači uvlačenje zemalja regiona u konfrontaciju sa Rusijom”, jasno je, zimus, stavio do znanja ruski ambasador u Crnoj Gori Vladislav Maslenikov.

Bilo bi suviše optimistićno povjerovati da će naše buduće prepreke na EU putu biti dominantno posljedica malignih uticaja sa strane. Ne jednom se pokazalo da smo mi nama sasvim dovoljni kada treba postavljati barijere i rušiti teško izgrađeno.

Dovoljno je sjetiti se da smo ušli u šesti mjesec kako čekamo da se ispune dogovoreni uslovi za objedinjavanje i saopštavanje rezultata prošlogodišnjeg popisa. Prošlog decembra parlament je, na vrat na nos, usvajao izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o sprječavanju pranja novca kako bi izbjegli stavljanje na sivu listu FATF-a i Moneyval-a. A onda je zaboravljeno sve što je tamo zapisano. Valjda čekamo novi cajtnot i poslednja upozorenja.

I predloženi paket IBAR zakona koji bi, prema svim najavama, trebalo da bude usvojen do kraja radne nedjelje ima svoje kontroverze. Iz URE i MANS-a ponuđene izmjene čitaju kao priliku da se vlast (PES) obračuna sa SDT-om Vladimirom Novovićem. Nije samo njima zasmetalo što se Tužilački savjet vraća pod kontrolu tužilaca iz nereformisane tužilačke organizacije. Trećima smeta snižavanje kriterijuma iskustva za napredovanje u sudijskoj hijerarhiji. Četvrti vide isti problem, samo u medijskom javnom servisu (RTCG). I slute naum vlasti da, slabljenjem njihovih finansijskih potencijala, stave pod kontrolu ovdašnje privatne televizije. Ili, makar, povećaju njihovu zavisnost od novca iz državne kase.

IBAR čekamo sa tri privremeno zatvorena poglavlja: Nauka i istraživanja, Obrazovanje i kultura, Vanjski odnosi. Zapitajmo se, da smo mi na mjestu briselskih ocjenjivača, da li bi danas, u svijetlu nedavno saopštenih rezultata (polu)maturskih ispita ili predložene rezolucije o Jasenovcu dali Crnoj Gori prelaznu ocjenu iz tih predmeta. Da ne pominjemo poštovanje ljudskih prava; Očekivane pravosnažne presude za korupciju i organizovani kriminal; Obećane ekonomske reforme; Stvarnu borbu protiv šverca, a ne bitku za preuzimanje kontrole nad uhodanim tranzitnim kanalima; Ekološke crne tačke…

Dug je spisak onih koji se raduju vijestima o crnogorskim uspjesima na EU putu. A mnogo moći i novca  skoncentrisano je u njihovim rukama.

 

Upozorenje

“Drag mi je IBAR, ali mi je istina draža”, piše Jovana Marović nekadašnja potpredsjednica Abazovićeve vlade i ministarka evropskih poslova (podnijela ostavku) u obraćanju premijeru Spajiću:

-Sporno je što objašnjavate da ni IBAR, a izgleda ni sama EU nisu postojali prije PES-a, i da ih niko nije pominjao, pa se pitam otkud ta stalna potreba Vas i Vaše partije da omalovažavate svakoga…Brojne koleginice i kolege lobiraju za taj IBAR i za ubrzani prijem Crne Gore u EU makar tokom poslednje četiri godine.

I u (prethodnoj – prim. Monitora)  43. Vladi je Ministarstvo evropskih poslova pripremilo plan za dobijanje IBAR-a, ali kad je Vlada pala, nakon manje od četiri mjeseca, više se tu nije moglo ništa. A pala je zbog Temeljnog ugovora koji je Vaša Vlada u potpunosti podržala u obrazloženju upućenom Ustavnom sudu i zato ne budite toliko ‘strogi’.

Na IBAR-u treba da Vam je zahvalan svaki građanin i svaka građanka Crne Gore, jer taj izvještaj može samo dobro da nam donese (važan je, ali ne garantuje ništa). Ali ako planirate da sa antievropskim partijama dalje gradite našu evropsku budućnost, onda smo u velikom problemu i IBAR nam neće značiti ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BUDVA, PODGORICA, CRNA GORA: Haos prijeti IBAR-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano, rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi

 

Crna Gora će, ponavlja premijer Milojko Spajić, krajem juna, od Evropske komisije dobiti pozitivan izvještaj o ispunjenju privremenih mjerila (IBAR)  u oblasti vladavine prava. Riječ je o poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost, koja su davnih dana postavljena u vrh prioriteta koje Crna Gora mora ispuniti kako bi zadovoljila uslove za članstvo u EU.

S tim ciljem Vlada je u srijedu usvojila prijedloge više zakona koji se tiču organizacije pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i  organizovanog kriminala. U paketu ih je uputila  na usvajanje u Skupštinu. Tamo će, očekuju, naići na neophodnu podršku.

Da dodatno otvori vrata saradnje izvršne i zakonodavne vlasti, premijer je poručio kako predloženi zakoni nijesu sveto pismo da se ne bi mogli mijenjati amandmanima. “To je i očekivanje Evropske komisije”, nada se Spajić. Svojevrstan apel stigao je i od ministra pravde Andreja Milovića: “Sada je na potezu Skupština, a ne sumnjam da će se poslanici odgovorno odnijeti prema ovom izrazito važnom zadatku za dobrobit države Crne Gore i svih građana.”

Stvari nijesu jednostavne. Da se toga dosjeća i premijer vidi se i po njegovoj izjavi da je  IBAR nekima trn u oko. Nije imenovao nikoga. Da ne govori napamet pokazuju dešavanja na terenu. Odnosno, po dubini.

Koliko se god Spajić predstavljao nepopravljivim optimistom i čovjekom koji sve bitne konce drži u rukama, neke stvari ne daju se sakriti.

Prvo, podrška njegovoj Vladi kruni se u parlamentu. Za vikend, noć uoču lokalnih izbora u Budvi, predsjedništvo DNP Milana Kneževića obznanilo je jednoglasnu odluku o suspenziji dalje podrške Spajićevom kabinetu.  Uz zaključak “da Vlada Milojka Spajića i kolacioni Sporazum koji smo potpisali ne mogu opstati u postojećem formatu”.

Knežević i njegovi saradnici javnosti su predočili format u kome bi nastavili suspendovanu podršku. Kao nužan preduslov označeno je usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu. Zatim je pobrojano neophodno: Progran Evropa sad 2 u pisanoj formi “konkretan i vremenski normiran”; Ustavna inicijativa o normiranju srpskog jezika kao službenog; Ustavno i zakonsko normiranje trobojke kao narodne zastave; Predložena zakonska rješenja i međudržavni sporazumi o dvojnom državljanstvu sa Republikom Srbijom; I konačno, izvršiti smjenu ministara “za koje postoje ozbiljne sumnje da imaju veze sa organizovanim kriminalnim grupama i koruptivnim aktivnostima”.

Najveći dio onoga što Knežević ultimativno zahtijeva, koji dan ranije pobrojao je i Andrija Mandić, kao ciljeve NSD. Doduše, Mandić je rekao da neće rušiti Vladu jer bi to dalo šansu za povratak DPS-a na vlast. Prema najavama, Mandić će svoju kooperativnost sa Vladom potvrditi tako što će Rezoluciju o Jasenovcu, koja će bez sumnje izazvati negativnu reakciju Hrvatske, staviti na glasanje nakon što se EK izjasni o IBAR-u.

Tako bi Crna Gora, na neko vrijeme, mogla odložiti sučeljavanje sa ozbiljnim preprekama na evropskom putu. Svi su svjesni činjenice da bi usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu udaljilo Crnu Goru od nastojanja da u doglednom periodu postane članice EU. Kao što reče premijer Spajić, to nekima možda i jeste prioritetni cilj, preciznije -zadatak.

Mandićev dugogošišnji politički saborac iz nekadašnjeg DF-a, Predrag Bulatović vjeruje  da bi neusvajanje rezolucije o Jasenovcu prelomilo NSD da i oni uskrate podršku Spajiću. ”Ako ne bude do kraja juna rezolucije o genocidu u Jasenovcu, DNP neće podržavati Vladu. Vjerujem da ni NSD neće dati podršku takvoj Vladi“, kazao je Bulatović, gostujući na Srpskoj TV.

Spajić i njegov PES ostali su bez javnih komentara na Mandićeve apele i Kneževićev ultimatum. Potpuno svjesni da bi i prihvatanje i odbijanje postavljenih zahtjeva/ciljeva moglo iz temelja promijeniti njihovu poziciju na  političkoj sceni. Gdje im, i inače, mnogo toga ne ide u prilog.

Dan po Kneževićevom ultimatumu održani su lokalni izbori u Budvi. Po običaju, dobili smo više samoproglašenih pobjednika. Dvije međuosobno zavađene liste doskorašnje DF većine dobile su, skupa, dovoljno mandata da produže vlast. U tome ih sprječavaju lični animoziteti i, kako se čuje, sukobljeni interesi. Pošto među njima suštinskih političkih razlika nema, od Aleksandra Vućića smo saznali da će problem pokušati da riješi Andrija Mandić. Neće to biti lak zadatak, čini se, pošto nekadašnje kolege iz DF-a, sada okupljene na listi iza koje stoji uhapšeni predsjednik opštine Budva Milo Božović, kao najljućeg protivnika označavaju upravo NSD i njenog predsjednika.

U sukobu nekadašnjih saboraca i DPS vidi moguću priliku za povratak na vlast u Budvi. I oni slave. Demokrate su zadržale što su imale, pa se busaju tvrdnjom da su osvojili “apsolutno čiste glasove koji nisu dobijeni ucjenama i prijetnjama”. Takođe uz računicu da bez njih nema buduće vlasti u Budvi. URA i koalicija SDP-SD-LP zadovljni su i time što su prešli izborni cenzus.

Ispalo  je da je jedini stvarni i veliki gubitnik budvanskih izbora Spajićev PES. Oni su, u odnosu na prošlogodišnje parlamanetarne izbore, izgubili dvije trećine glasača i osvojili samo dva odbornička mandata. Premalo za Pokret koji predvodi Vladu i pokušava se predstaviti kao nosilac proevropske i reformske politike.

PES je na budvanskim izborima predvodio Predrag Zenović, glavni pregovarač za pristupanje Crne Gore EU. Zato su neki taj poraz protumačili kao poraz “prozapadne i antisrpske politike” u ambasadorstanu, kako Milan Knežević tepa Crnoj Gori gostujući na beogradskim televizijama. Drugi, pak, zagovaraju tvrdnju da je za budvanski neuspjeh Spajićeve partije u znatnoj mjeri krivo kašnjenje sa realizacijom predizbornih obećanja iz programa Evropa sad 2.

Šta god da je u pitanju Spajić se ubrzo nakon budvanskog debakla mogao uvjeriti u onu narodnu po kojoj “nevolja nikad ne dolazi sama”. Ovonedjeljna sjednica SO Podgorica pokazala je da su sporenja PES-a i njihovih nekadašnjih partijskih kolega, koji su skupa sa Jakovom Milatovićem napustili Pokret i osnovali odborničku grupu Pokret za Podgoricu (PzP), sa nivoa akademskog neslaganja stigli u fazu otvorenog sukoba. Klub PzP je glasao protiv godišnjeg izvještaja gradonačelnice Olivere Injac. Da su isto to uradili i odbornički klubovi sa liste koju je na podgoričkim izborima predvodio DPS, Injac bi i formalno izgubila podršku odborničke većine u Glavnom gradu. Ovako, može da se nada nekon budućem kompromisu. Ili da se sprema za vanredne izbore.

“DPS je danas spasio gradonačelnicu Oliveru Injac”, precizirala je odbornica PzP Nađa Ljiljanić, insistirajući da je to “sve što ima da kaže”. Onda je, dan-dva kasnije, iz DPS-a Spajiću upućen javni poziv da odbije pritiske i ucjene koalicionih partnera iz nekadašnjeg DF-a. DPS će, obećao je šef poslaničkog kluba te partije Andrija Nikolić, podržati izglasavanje predloženog paketa evropskih zakona. “Pozivamo Spajića da odbije ucjene Mandića i Kneževića i da ne ulazi u rizik rušenja evropske budućnosti – imaće našu podršku za izglasavanje zakona za IBAR”, napisao je Nikolić na društvenoj mreži Iks.

Nijesu EU integracije jedine brige koje ovih dana muče DPS. Hapšenje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića, pa izručenje Duška Kneževića i njih je natjeralo da razmisle – ko bi mogao biti sledeći. Zaključke je prenio hrvatski Jutarnji list. Pozivajući se na anonimne izvore iz DPS, Jutarnji je objavio kako se u Podgorici sprema hapšenje Mila Đukanovića.  “Ovo je riskantna političko-kriminalna igra koja bi mogla zapečatiti sudbinu Crne Gore kao neovisne države”, konstatuju autori taksta. Sa ove strane granice znamo da ta priča nije baš  jednodimenzionalna.

Da bi slika bila kompletna, neophodno je pomenuti i Demokrate. Aleksa Bečić i njegovi partijski drugovi  teško da mogu biti zadovoljni trenutnom pozicijom u izvršnoj vlasti. Ali (uglavnom) ćute i rade ono što je dogovoreno Sporazumom o formiranju vladajuće koalicije.

Jedva da smo zaboravili  otvoren sukob Demokrata sa premijerom oko  izbora vršioca dužnosti direktora Uprave policije, a priča skoro da se ponovila. Ovoga puta sa Vladinim (Spajićevim) amandmanima na predloženi zakon o nacionalnom javnom emiteru (RTCG, za neupućene). Odredbe koje su dugo pripremane i usaglašavane unutar tzv. medijske radne grupe, suštinski su obesmišljene sa par intervencija koje je, sudeći po materijalnim dokazima, Spajiću pripremio kontroverzni direktor javnog servisa Boris Raonić. Njegov, trenutno, najkorisniji medijski vojnik. Sa ciljem da sačuva funkciju i kontrolu nad Savjetom RTCG.

Ako ništa drugo, ta nas je priča podsjetila koliko je Milojko Spajić spreman i sposoban da sam sebi napravi veliki problem.

Uglavnom, kako se primiče momenat kada bi, nakon godina stagnacije, Crna Gora mogla napraviti snažan iskorak u procesu EU integracija, tako se na domaćoj političkoj sceni, očekivano,  rađaju novi sukobi i aktuelizuju stari problemi. Dogovoreno se krši i poriče. Večina nije u stanju da oformi vlast. Vlast nije u stanju da sačuva većinu. Opozicija vaga da li je oponent ili potencijalni partner. Niko nikome ne vjeruje. Svi se pitamo ko za koga igra.

Ne uspijemo li odgovoriti Evropsku komisiju od očiglednog nauma da nas pogura u procesu EU integracija, pa dobijemo IBAR za nekih 30-tak dana, kupićemo nešto vremena za dodatna preračunavanja i pregrupisavanja. Bude li, ipak, po volji onih kojima je evropska Crna Gora trn u oku, propustićemo ponovo još jednu veliku šansu. Izvjesno je da ih neće biti još mnogo.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo