Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA SLIJEPĆEVIĆ, REDITELJ: Osuda društva u cjelini

Objavljeno prije

na

Šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe

 

Nagradu Maslačak u regionalnoj kategoriji 10. UnderhillFesta dobio je film Srbenka Nebojše Slijepčevića. Žiri međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici istakao je da snagom empatije koju film pobuđuje kod gledalaca, Srbenka nam pripovijeda, ali i ostavlja veliki prostor svakome od nas, za vlastita promišljanja – upravo onako kako to istinska umjetnost i treba da radi.

Film je nastao u produkcijskoj kući Restart, a od svoje svjetske premijere na festivalu Visions du Réel u Lionu, Srbenka je postala svojevrsni fenomen. Niskobudžetni dokumentarac koji se gotovo čitav odvija u četiri zida riječkog pozorišta, bilo gdje da je prikazan osvajao je nagrade.

Srbenka, inače, prati pripreme i probe za predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Pozorišne probe ubrzo prerastaju u kolektivnu psihoterapiju za sve uključene, a 12-godišnjoj glumici Nini se čini kao da se rat nikada nije završio. Film se bavi temama nacionalizma i ksenofobije.

MONITOR: Nakon pet godina, ponovo nagrada Maslačak na UnderhillFestu. Vaš dokumentarni film “Gangster te voli” proglašen je najboljim 2014. godine, a sada “Srbenka” – i ovo joj je 16. nagrada.

SLIJEPĆEVIĆ: Nagrade na UnderhillFestu su jako drage, jer ovdje je konkurencija iznimno jaka, jača nego na nekim većim festivalima. Naime, Underhill ne inzistira na premijerama, nego pokupi sve najbolje filmove iz prošle godine. Tako je bilo i ove godine, prikazani su i “Taurunum Boy”, “Na vodi”, “Majči”, “Wongar”… redom odlični filmovi.

MONITOR: “Srbenka” je u Kanu, ali i na drugim međunarodnim festivalima pobrala nagrade. Naziv filma nije prevođen, a u filmu ima dosta segmenata koje pretpostavljam stranci ne mogu da razumiju. Jeste li očekivali ovakav uspjeh s obzirom na lokalnu – regionalnu temu?

SLIJEPĆEVIĆ: Dok smo radili film bili smo uvjereni da će biti nezanimljiv svakom tko nije iz ovih krajeva. I na to sam bio spreman, nisam želio raditi kompromise samo da bi se svidjeli međunarodnoj publici. Međutim, prije dvije godine smo na Sarajevo Film Festivalu prikazali nedovršen film na zatvorenoj projekciji, gledali su ga i neki strani kolege, i njihove reakcije bile su iznimno snažne. Nisu razumjeli sve nijanse priče, ali su osjetili film. Tad sam prvi put shvatio da film ima i međunarodni potencijal. Napravili smo dvije verzije filma – jednu za domaću, i jednu za stranu publiku – no razlika je vrlo mala, samo u natpisu na početku filma. Verzija za strance u natpisu objašnjava ono što je domaćoj publici samorazumljivo, a to je da je 1991. bio rat u Hrvatskoj. Sve ostalo je isto.

MONITOR: Priča u filmu je ispričana na vrlo upečatljiv i uvjerljiv način. Djeluje kao da je na ovim prostorima umjetnost najpozvanija da se suprotstavi fašizmu i ksenofobiji. Kakvu emociju ste željeli da izazovete kod publike, kako da se osjećaju nakon odgledanog filma?

SLIJEPĆEVIĆ: Ovaj film sam namijenio prvenstveno hrvatskoj publici, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru kao društvo. Umjesto da pomognemo ljudima koji su stradali u ratu da zaliječe svoje traume, mi radimo upravo obrnuto: prenosimo traume na narednu generaciju.

MONITOR: Vratio bih se na početak…Film ste snimali od 2014. kao “making of” Frljićeve pozorišne predstave “Aleksandra Zec”. Jeste li tada znali da će iz proba nastati film?

SLIJEPĆEVIĆ: Nije mi bila namjera napraviti “making of” predstave. Probe sam snimao očekujući da ću uhvatiti nekoliko scena budućeg filma koji će se baviti istom temom kojom se bavi Srbenka. Očekivao sam da ću snimiti diskusiju tijekom rada na predstavi, i demonstracije protiv predstave. U tom trenutku nisam imao potpunu viziju budućeg filma, probe “Aleksandre Zec” bile su mi tek prva stanica na putu koji sam očekivao da će trajati godinama. A onda sam upoznao Ninu.

MONITOR:  Na polovini filma, fokus je na Nini – djevojčica koja glumi u predstavi postaje protagonistkinja. Volio bih da mi kažete nešto više o tom trenutku kad ste shvatili da imate nešto više od snimanja rada na pozorišnoj predstavi?

SLIJEPĆEVIĆ: Već drugi dan snimanja shvatio sam da Nina nosi neku posebnu napetost u sebi. To mi je privuklo pažnju, i počeo sam ju, u dogovoru s njenom majkom, pratiti kamerom. No presudni trenutak dogodio sa na probi na kojoj Frljić od glumaca traži da na pozornici otkriju svoju nacionalnost. Uhvatio sam kamerom trenutak kad Nina po prvi put artikulira da to njoj predstavlja problem. Taj kadar je presudan za ovaj film.

MONITOR:  Šta za Vas znači to Ninino osjećanje i strah, a i hrabrost koji vidimo u filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: U prvom redu, to je za mene bio šok. Činjenica da se jedno 12-godišnje dijete u današnjoj Hrvatskoj osjeća nelagodno zbog svoje nacionalnosti je, u prvom redu, stravična na osobnoj razini. Zatim, to je i osuda društva u cjelini. No, na žalost, to i nije iznenađujuće. Živimo na područjima gdje se u zadnjih stotinjak godina u nekoliko perioda gubila glava zbog krive vjere, nacionalnosti, ili krivih uvjerenja. Tim temama trebali bi pristupati s posebnom osjetljivošću, jer ljudi imaju svako pravo biti pojačano oprezni. No radi se upravo obrnuto, šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe. Nije to samo simptom Hrvatske, nego cijele regije, a zadnjih godina i cijelog zapadnog svijeta.

Jedan od protuotrova je upravo otvoreni razgovor, odbijanje straha i ucjene. Upravo hrabrost kakvu je Nina pokazala je temelj rješenja.

MONITOR:  S obzirom na to da je Frljić neko ko izaziva kontroverze bilo gdje da radi, jeste li imali nekih neprijatnosti ili prigovora tokom snimanja filma? U filmu vidimo Frljića koji kaže da u Srbiji ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec već o ubicama hrvatske djece. Sa kakvim ste se problemima suočili radeći na filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: Ja nisam imao nikakvih problema. Djelomično i zato što smo film završili “ispod radara”, prvi put kad je šira javnost čula za “Srbenku” bilo je kad je počela skupljati nagrade po međunarondim festivalima. Naravno da krajnjoj desnici “Srbenka” neizmjerno smeta, i svako malo pojavi se neki uvredljivi članak.

MONITOR:  Film je podržao  Hrvatski audio-vizuelni centar, Gradovi Rijeka i Zagreb…  Da li će “Srbenka” biti prikazana na hrvatskoj državnoj televiziji? Dokle se stiglo s tim, nakon ovoliko nagrada?

SLIJEPĆEVIĆ: HTV za sada nije pokazao interes za “Srbenku”, što me uopće ne iznenađuje. Naime, HTV uopće ne otkupljuje ni ne prikazuje dugometražne dokumentarce, tvrde da na svoja tri programa nemaju termin kad bi ih mogli prikazati. No, zato je “Srbenku” otkupio HBO, i od ovog tjedna je u njihovom programu i dostupan u njihovoj videoteci.

Miroslav MINIĆ
Foto: Anna Rezulak

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo