Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA SLIJEPĆEVIĆ, REDITELJ: Osuda društva u cjelini

Objavljeno prije

na

Šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe

 

Nagradu Maslačak u regionalnoj kategoriji 10. UnderhillFesta dobio je film Srbenka Nebojše Slijepčevića. Žiri međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici istakao je da snagom empatije koju film pobuđuje kod gledalaca, Srbenka nam pripovijeda, ali i ostavlja veliki prostor svakome od nas, za vlastita promišljanja – upravo onako kako to istinska umjetnost i treba da radi.

Film je nastao u produkcijskoj kući Restart, a od svoje svjetske premijere na festivalu Visions du Réel u Lionu, Srbenka je postala svojevrsni fenomen. Niskobudžetni dokumentarac koji se gotovo čitav odvija u četiri zida riječkog pozorišta, bilo gdje da je prikazan osvajao je nagrade.

Srbenka, inače, prati pripreme i probe za predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Pozorišne probe ubrzo prerastaju u kolektivnu psihoterapiju za sve uključene, a 12-godišnjoj glumici Nini se čini kao da se rat nikada nije završio. Film se bavi temama nacionalizma i ksenofobije.

MONITOR: Nakon pet godina, ponovo nagrada Maslačak na UnderhillFestu. Vaš dokumentarni film “Gangster te voli” proglašen je najboljim 2014. godine, a sada “Srbenka” – i ovo joj je 16. nagrada.

SLIJEPĆEVIĆ: Nagrade na UnderhillFestu su jako drage, jer ovdje je konkurencija iznimno jaka, jača nego na nekim većim festivalima. Naime, Underhill ne inzistira na premijerama, nego pokupi sve najbolje filmove iz prošle godine. Tako je bilo i ove godine, prikazani su i “Taurunum Boy”, “Na vodi”, “Majči”, “Wongar”… redom odlični filmovi.

MONITOR: “Srbenka” je u Kanu, ali i na drugim međunarodnim festivalima pobrala nagrade. Naziv filma nije prevođen, a u filmu ima dosta segmenata koje pretpostavljam stranci ne mogu da razumiju. Jeste li očekivali ovakav uspjeh s obzirom na lokalnu – regionalnu temu?

SLIJEPĆEVIĆ: Dok smo radili film bili smo uvjereni da će biti nezanimljiv svakom tko nije iz ovih krajeva. I na to sam bio spreman, nisam želio raditi kompromise samo da bi se svidjeli međunarodnoj publici. Međutim, prije dvije godine smo na Sarajevo Film Festivalu prikazali nedovršen film na zatvorenoj projekciji, gledali su ga i neki strani kolege, i njihove reakcije bile su iznimno snažne. Nisu razumjeli sve nijanse priče, ali su osjetili film. Tad sam prvi put shvatio da film ima i međunarodni potencijal. Napravili smo dvije verzije filma – jednu za domaću, i jednu za stranu publiku – no razlika je vrlo mala, samo u natpisu na početku filma. Verzija za strance u natpisu objašnjava ono što je domaćoj publici samorazumljivo, a to je da je 1991. bio rat u Hrvatskoj. Sve ostalo je isto.

MONITOR: Priča u filmu je ispričana na vrlo upečatljiv i uvjerljiv način. Djeluje kao da je na ovim prostorima umjetnost najpozvanija da se suprotstavi fašizmu i ksenofobiji. Kakvu emociju ste željeli da izazovete kod publike, kako da se osjećaju nakon odgledanog filma?

SLIJEPĆEVIĆ: Ovaj film sam namijenio prvenstveno hrvatskoj publici, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru kao društvo. Umjesto da pomognemo ljudima koji su stradali u ratu da zaliječe svoje traume, mi radimo upravo obrnuto: prenosimo traume na narednu generaciju.

MONITOR: Vratio bih se na početak…Film ste snimali od 2014. kao “making of” Frljićeve pozorišne predstave “Aleksandra Zec”. Jeste li tada znali da će iz proba nastati film?

SLIJEPĆEVIĆ: Nije mi bila namjera napraviti “making of” predstave. Probe sam snimao očekujući da ću uhvatiti nekoliko scena budućeg filma koji će se baviti istom temom kojom se bavi Srbenka. Očekivao sam da ću snimiti diskusiju tijekom rada na predstavi, i demonstracije protiv predstave. U tom trenutku nisam imao potpunu viziju budućeg filma, probe “Aleksandre Zec” bile su mi tek prva stanica na putu koji sam očekivao da će trajati godinama. A onda sam upoznao Ninu.

MONITOR:  Na polovini filma, fokus je na Nini – djevojčica koja glumi u predstavi postaje protagonistkinja. Volio bih da mi kažete nešto više o tom trenutku kad ste shvatili da imate nešto više od snimanja rada na pozorišnoj predstavi?

SLIJEPĆEVIĆ: Već drugi dan snimanja shvatio sam da Nina nosi neku posebnu napetost u sebi. To mi je privuklo pažnju, i počeo sam ju, u dogovoru s njenom majkom, pratiti kamerom. No presudni trenutak dogodio sa na probi na kojoj Frljić od glumaca traži da na pozornici otkriju svoju nacionalnost. Uhvatio sam kamerom trenutak kad Nina po prvi put artikulira da to njoj predstavlja problem. Taj kadar je presudan za ovaj film.

MONITOR:  Šta za Vas znači to Ninino osjećanje i strah, a i hrabrost koji vidimo u filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: U prvom redu, to je za mene bio šok. Činjenica da se jedno 12-godišnje dijete u današnjoj Hrvatskoj osjeća nelagodno zbog svoje nacionalnosti je, u prvom redu, stravična na osobnoj razini. Zatim, to je i osuda društva u cjelini. No, na žalost, to i nije iznenađujuće. Živimo na područjima gdje se u zadnjih stotinjak godina u nekoliko perioda gubila glava zbog krive vjere, nacionalnosti, ili krivih uvjerenja. Tim temama trebali bi pristupati s posebnom osjetljivošću, jer ljudi imaju svako pravo biti pojačano oprezni. No radi se upravo obrnuto, šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe. Nije to samo simptom Hrvatske, nego cijele regije, a zadnjih godina i cijelog zapadnog svijeta.

Jedan od protuotrova je upravo otvoreni razgovor, odbijanje straha i ucjene. Upravo hrabrost kakvu je Nina pokazala je temelj rješenja.

MONITOR:  S obzirom na to da je Frljić neko ko izaziva kontroverze bilo gdje da radi, jeste li imali nekih neprijatnosti ili prigovora tokom snimanja filma? U filmu vidimo Frljića koji kaže da u Srbiji ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec već o ubicama hrvatske djece. Sa kakvim ste se problemima suočili radeći na filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: Ja nisam imao nikakvih problema. Djelomično i zato što smo film završili “ispod radara”, prvi put kad je šira javnost čula za “Srbenku” bilo je kad je počela skupljati nagrade po međunarondim festivalima. Naravno da krajnjoj desnici “Srbenka” neizmjerno smeta, i svako malo pojavi se neki uvredljivi članak.

MONITOR:  Film je podržao  Hrvatski audio-vizuelni centar, Gradovi Rijeka i Zagreb…  Da li će “Srbenka” biti prikazana na hrvatskoj državnoj televiziji? Dokle se stiglo s tim, nakon ovoliko nagrada?

SLIJEPĆEVIĆ: HTV za sada nije pokazao interes za “Srbenku”, što me uopće ne iznenađuje. Naime, HTV uopće ne otkupljuje ni ne prikazuje dugometražne dokumentarce, tvrde da na svoja tri programa nemaju termin kad bi ih mogli prikazati. No, zato je “Srbenku” otkupio HBO, i od ovog tjedna je u njihovom programu i dostupan u njihovoj videoteci.

Miroslav MINIĆ
Foto: Anna Rezulak

Komentari

INTERVJU

ŽELJKO VUŠUROVIĆ, DRAMSKI PISAC: Zločinci i ratni huškači u šinjelima demokratije  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama je taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i  napad na Dubrovnik

 

MONITOR: Što je razlog otporu predstavi Deportacija u Crnoj Gori?

VUŠUROVIĆ: U toku pripreme Deportacije u Novom Pazaru, proveo sam mnogo vremena sa režiserom predstave Gradimirom Gojerom. Rekao sam mu da sumnjam da će zvanične pozorišne i kulturne institucije dozvoliti gostovanje Deportacije, jer su na rukovodećim mjestima ljudi odani režimu. Mislim da ni to ne bi bio problem, kada bi ljudi koji znaju svoj posao,  radili ga profesionalno, časno i pošteno. I Gojer  je izražavao sumnju, ali se nadao da CNP neće napraviti svjetski presedan i odbiti predstavu svog počasnog člana! Nažalost, to se desilo, zahvaljujući umjetničkom direktoru Branimiru Banu Popoviću, koji se nije udostojio ni da odgovori na upite producenta predstave da li predstava može gostovati na daskama CNP-a. Novom umjetničkom direktoru CNP-a Željku Sošiću sam i ja kasnije pisao: ,,Čitajući Vaše intervjue, vidio sam da je i Vama kao umjetniku stalo do otkrivanja mnogih istina koje su skrivane zbog ovih ili onih razloga, a najčešće političkih. Kako ste se potrudili da kroz seriju Božićni ustanak umjetničkim sredstvima razotkrijete  velikosrpski fašizam koji je zbrisao crnogorsku državu 1918. godine, tako sam se i ja potrudio da crnogorski fašizam prikažem preko teatarskih dasaka. Zbog toga Vam se obraćam sa željom da dođe do naše saradnje i ugostite predstavu Deportacija. Na taj način bi se bar malo približili poetskoj pravdi, kad nema one sudske.“ Sošić mi nikada nije odgovorio. Mislim da je njegov antifašizam lažan, jer bi on, takav kakav je, dopustio fašizam DPS-a i već vidimo da ne smije pisnuti o Deportaciji. Taj veliki umjetnik nije odgovorio ni na pismo Tee Gorjanc Prelević, direktorice Akcije za ljudska prava. Ona je upitala da li CNP može izaći u susret i omogućiti prikazivanje predstave. Međutim, Željko Sošić ćuti, redovno prima platu, drži govore Predsjedniku države i kao umjetniku mu ne smeta što podržava režim koji mu zbog toga i finansira filmove, serije i scenarije upitnog karaktera. U međuvremenu, i on i direktorica Zetskog doma Lidija Dedović su dali dosta izjava i intervjua, ali je veoma zanimljivo da ih niko od tih novinara nikada nije upitao zašto zabranjuju gostovanje Deportacije. Dok izigravaju umjetnike koji se bore za slobode i emancipaciju ljudi, ponekad se zapitam da li Željku Sošiću i Lidiji Dedović ikada pocrvene obrazi od stida što ne dozvoljavaju gostovanje Deportacije, čiji je režiser počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta? Taj kadar bi bilo zanimljivo uhvatiti kamerom. Mišljenja sam da je glavni razlog zabrane igranja Deportacije u zvaničnim crnogorskim pozorišnim i kulturnim institucijama taj što je isti čovjek Gospodar Crne Gore kao što je bio i u vrijeme tog ratnog zločina. On ne želi da se danas u Crnoj Gori uopšte spominje deportacija BiH izbjeglica i napad na Dubrovnik. Misli da se njegova ratnohuškačka prošlost može prekrečiti tako što će mlatarati po državnoj televiziji i Pobjedi sa nekim političkim, novinarskim i  intelektualnim kreaturama.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Pravosudni sistem i svi u njemu zreli za ozbiljno preispitivanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni i Glavni specijalni tužilac morali  su da se prema  slučaju optužbi da je VDT primao mito, postave kao i prema svakom drugom. Vrhovni državni tužilac morao je  dati iskaz u izviđaju, i moral ase istražiti sumnja u odnosu na njega kao što bi i u odnosu na svakog drugog u toj situaciji. Međutim, izjave Glavnog specijalnog tužioca da VDT  nije ispitan niti će biti, govore samo o tome kako je on dobar drug Vrhovnom državnom tužiocu, a ne i da je spreman da radi svoj posao

 

MONITOR: U crnogorskim udžbenicima preskočene su neke sramne epizode crnogorske ratne istorije, od napada na Dubrovnik, do deportacije Muslimana/Bošnjaka. Šta to znači za buduće generacije?

GORJANC-PRELEVIĆ: Time su oštećeni i djeca i šanse za mirnu budućnost Crne Gore. Još gore je što se u udžbeniku podmeću netačni podaci poput onoga da crnogorska vlast nije imala uticaja na politiku Slobodana Miloševića prema Hrvatskoj i BiH, iako je zajednička država Crne Gore i Srbije, SR Jugoslavija, i zajednička vojska učestvovala u ratovima u tim državama, i u svemu tome zdušno učestvovali i predstavnici crnogorske vlasti. To su istorijske činjenice. Šteta što je na snazi politika da se budućnost države kompromituje zarad ličnih interesa pojedinaca na vlasti, umjesto da se ona gradi na iskrenom suočavanju sa greškama iz prošlosti.

MONITOR: Vlast očito pokušava da izbriše sopostvenu odgovornost za te zločine. Da li je zbog toga I  predstava Deportacija, čije predstavljanje pomažete, najprije igrana u Novom Pazaru, Sarajevu, pa tek ovdje?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKO POPOVIĆ, PLANINAR IZ PODGORICE: Izlaskom u planinu ne pobjeđujete nju već sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je planinarenje bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima, susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu planine

 

MONITOR: Zašto ste se posvetili planinarenju? 

POPOVIĆ: Kao zaljubljenik u prirodu i druženje sa istomišljenicima prvo sam počeo da idem sa ocem i njegovim društvom u lov. Vrlo brzo sam shvatio  da lov i ubijanje divljači nije ono što ja želim, jer hoću da budem u prirodi i uživam a da nikome ne nanesem zlo. Tako sam se povezao sa starijim iskusnim planinarima od kojih sam mogao puno  da naučim i koji su me “zarazili” planinarstvom. Od njih sam i naučio da pravi  planinari (većina njih) imaju  kvalitet više od običnih smrtnika. A i Crnogorcima je prirodno usađeno da  više od svih drugih naroda na svijetu  vole, prosto  obožavaju svoje planine, kako kaže poznati planinar dr Željko Poljak.

MONITOR: Šta je za Vas planirarenje?

POPOVIĆ: Bježanje od sivila svakodnevice, boravak u divnoj prirodi sa dragim prijateljima. Vođenje laganih prijatnih dijaloga i mijenjanje teme sa partnerima iz kolone. Kad se krene u planinu treba zaboraviti na brige. Sve ostaviti dolje iza sebe. Izlaskom u planinu vi ne pobjeđujete nju već sebe,dokazujete se, a da nikoga ne ugrožavate, niti je taj uspjeh na nečiji tuđi račun . Susreti i razgovori sa ljudima sa planine i njenog podnožja koji uvijek ostaju u dragom sjećanju, slike lijepog cvijeća ili rijetke divlje životinje , izlasci sunca , fotografisanje , zajednički ručak na vrhu sa divnim pogledom… Dok sjedimo i odmaramo na vrhu poslije napornog uspona, uživajući u pogledu na okolinu , moj prijatelj ima običaj da kaže:”Ovakav  ručak danas nema ni predsjednik Obama”, iako se radi o parčetu hljeba i konzervi ribe. Umor i osjećaj ispunjenosti po povratku. Sve je to za mene planinarenje.

MONITOR: Koliko ste do sada popeli ili osvojili planinskih vrhova u Crnoj Gori?  

POPOVIĆ: Posjetio sam u posljednjih tridesetak godina sa svojim planinarskim drugovima , jedan ili više puta – većinu važnijih planina i vecinu  malih i velikih vrhova u našoj zemlji .

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20- SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo