Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA SLIJEPĆEVIĆ, REDITELJ: Osuda društva u cjelini

Objavljeno prije

na

Šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe

 

Nagradu Maslačak u regionalnoj kategoriji 10. UnderhillFesta dobio je film Srbenka Nebojše Slijepčevića. Žiri međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici istakao je da snagom empatije koju film pobuđuje kod gledalaca, Srbenka nam pripovijeda, ali i ostavlja veliki prostor svakome od nas, za vlastita promišljanja – upravo onako kako to istinska umjetnost i treba da radi.

Film je nastao u produkcijskoj kući Restart, a od svoje svjetske premijere na festivalu Visions du Réel u Lionu, Srbenka je postala svojevrsni fenomen. Niskobudžetni dokumentarac koji se gotovo čitav odvija u četiri zida riječkog pozorišta, bilo gdje da je prikazan osvajao je nagrade.

Srbenka, inače, prati pripreme i probe za predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Pozorišne probe ubrzo prerastaju u kolektivnu psihoterapiju za sve uključene, a 12-godišnjoj glumici Nini se čini kao da se rat nikada nije završio. Film se bavi temama nacionalizma i ksenofobije.

MONITOR: Nakon pet godina, ponovo nagrada Maslačak na UnderhillFestu. Vaš dokumentarni film “Gangster te voli” proglašen je najboljim 2014. godine, a sada “Srbenka” – i ovo joj je 16. nagrada.

SLIJEPĆEVIĆ: Nagrade na UnderhillFestu su jako drage, jer ovdje je konkurencija iznimno jaka, jača nego na nekim većim festivalima. Naime, Underhill ne inzistira na premijerama, nego pokupi sve najbolje filmove iz prošle godine. Tako je bilo i ove godine, prikazani su i “Taurunum Boy”, “Na vodi”, “Majči”, “Wongar”… redom odlični filmovi.

MONITOR: “Srbenka” je u Kanu, ali i na drugim međunarodnim festivalima pobrala nagrade. Naziv filma nije prevođen, a u filmu ima dosta segmenata koje pretpostavljam stranci ne mogu da razumiju. Jeste li očekivali ovakav uspjeh s obzirom na lokalnu – regionalnu temu?

SLIJEPĆEVIĆ: Dok smo radili film bili smo uvjereni da će biti nezanimljiv svakom tko nije iz ovih krajeva. I na to sam bio spreman, nisam želio raditi kompromise samo da bi se svidjeli međunarodnoj publici. Međutim, prije dvije godine smo na Sarajevo Film Festivalu prikazali nedovršen film na zatvorenoj projekciji, gledali su ga i neki strani kolege, i njihove reakcije bile su iznimno snažne. Nisu razumjeli sve nijanse priče, ali su osjetili film. Tad sam prvi put shvatio da film ima i međunarodni potencijal. Napravili smo dvije verzije filma – jednu za domaću, i jednu za stranu publiku – no razlika je vrlo mala, samo u natpisu na početku filma. Verzija za strance u natpisu objašnjava ono što je domaćoj publici samorazumljivo, a to je da je 1991. bio rat u Hrvatskoj. Sve ostalo je isto.

MONITOR: Priča u filmu je ispričana na vrlo upečatljiv i uvjerljiv način. Djeluje kao da je na ovim prostorima umjetnost najpozvanija da se suprotstavi fašizmu i ksenofobiji. Kakvu emociju ste željeli da izazovete kod publike, kako da se osjećaju nakon odgledanog filma?

SLIJEPĆEVIĆ: Ovaj film sam namijenio prvenstveno hrvatskoj publici, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru kao društvo. Umjesto da pomognemo ljudima koji su stradali u ratu da zaliječe svoje traume, mi radimo upravo obrnuto: prenosimo traume na narednu generaciju.

MONITOR: Vratio bih se na početak…Film ste snimali od 2014. kao “making of” Frljićeve pozorišne predstave “Aleksandra Zec”. Jeste li tada znali da će iz proba nastati film?

SLIJEPĆEVIĆ: Nije mi bila namjera napraviti “making of” predstave. Probe sam snimao očekujući da ću uhvatiti nekoliko scena budućeg filma koji će se baviti istom temom kojom se bavi Srbenka. Očekivao sam da ću snimiti diskusiju tijekom rada na predstavi, i demonstracije protiv predstave. U tom trenutku nisam imao potpunu viziju budućeg filma, probe “Aleksandre Zec” bile su mi tek prva stanica na putu koji sam očekivao da će trajati godinama. A onda sam upoznao Ninu.

MONITOR:  Na polovini filma, fokus je na Nini – djevojčica koja glumi u predstavi postaje protagonistkinja. Volio bih da mi kažete nešto više o tom trenutku kad ste shvatili da imate nešto više od snimanja rada na pozorišnoj predstavi?

SLIJEPĆEVIĆ: Već drugi dan snimanja shvatio sam da Nina nosi neku posebnu napetost u sebi. To mi je privuklo pažnju, i počeo sam ju, u dogovoru s njenom majkom, pratiti kamerom. No presudni trenutak dogodio sa na probi na kojoj Frljić od glumaca traži da na pozornici otkriju svoju nacionalnost. Uhvatio sam kamerom trenutak kad Nina po prvi put artikulira da to njoj predstavlja problem. Taj kadar je presudan za ovaj film.

MONITOR:  Šta za Vas znači to Ninino osjećanje i strah, a i hrabrost koji vidimo u filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: U prvom redu, to je za mene bio šok. Činjenica da se jedno 12-godišnje dijete u današnjoj Hrvatskoj osjeća nelagodno zbog svoje nacionalnosti je, u prvom redu, stravična na osobnoj razini. Zatim, to je i osuda društva u cjelini. No, na žalost, to i nije iznenađujuće. Živimo na područjima gdje se u zadnjih stotinjak godina u nekoliko perioda gubila glava zbog krive vjere, nacionalnosti, ili krivih uvjerenja. Tim temama trebali bi pristupati s posebnom osjetljivošću, jer ljudi imaju svako pravo biti pojačano oprezni. No radi se upravo obrnuto, šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe. Nije to samo simptom Hrvatske, nego cijele regije, a zadnjih godina i cijelog zapadnog svijeta.

Jedan od protuotrova je upravo otvoreni razgovor, odbijanje straha i ucjene. Upravo hrabrost kakvu je Nina pokazala je temelj rješenja.

MONITOR:  S obzirom na to da je Frljić neko ko izaziva kontroverze bilo gdje da radi, jeste li imali nekih neprijatnosti ili prigovora tokom snimanja filma? U filmu vidimo Frljića koji kaže da u Srbiji ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec već o ubicama hrvatske djece. Sa kakvim ste se problemima suočili radeći na filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: Ja nisam imao nikakvih problema. Djelomično i zato što smo film završili “ispod radara”, prvi put kad je šira javnost čula za “Srbenku” bilo je kad je počela skupljati nagrade po međunarondim festivalima. Naravno da krajnjoj desnici “Srbenka” neizmjerno smeta, i svako malo pojavi se neki uvredljivi članak.

MONITOR:  Film je podržao  Hrvatski audio-vizuelni centar, Gradovi Rijeka i Zagreb…  Da li će “Srbenka” biti prikazana na hrvatskoj državnoj televiziji? Dokle se stiglo s tim, nakon ovoliko nagrada?

SLIJEPĆEVIĆ: HTV za sada nije pokazao interes za “Srbenku”, što me uopće ne iznenađuje. Naime, HTV uopće ne otkupljuje ni ne prikazuje dugometražne dokumentarce, tvrde da na svoja tri programa nemaju termin kad bi ih mogli prikazati. No, zato je “Srbenku” otkupio HBO, i od ovog tjedna je u njihovom programu i dostupan u njihovoj videoteci.

Miroslav MINIĆ
Foto: Anna Rezulak

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo