Povežite se sa nama

INTERVJU

NEBOJŠA SLIJEPĆEVIĆ, REDITELJ: Osuda društva u cjelini

Objavljeno prije

na

Šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe

 

Nagradu Maslačak u regionalnoj kategoriji 10. UnderhillFesta dobio je film Srbenka Nebojše Slijepčevića. Žiri međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma koji je nedavno održan u Podgorici istakao je da snagom empatije koju film pobuđuje kod gledalaca, Srbenka nam pripovijeda, ali i ostavlja veliki prostor svakome od nas, za vlastita promišljanja – upravo onako kako to istinska umjetnost i treba da radi.

Film je nastao u produkcijskoj kući Restart, a od svoje svjetske premijere na festivalu Visions du Réel u Lionu, Srbenka je postala svojevrsni fenomen. Niskobudžetni dokumentarac koji se gotovo čitav odvija u četiri zida riječkog pozorišta, bilo gdje da je prikazan osvajao je nagrade.

Srbenka, inače, prati pripreme i probe za predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, u produkciji HKD Teatra iz Rijeke. Pozorišne probe ubrzo prerastaju u kolektivnu psihoterapiju za sve uključene, a 12-godišnjoj glumici Nini se čini kao da se rat nikada nije završio. Film se bavi temama nacionalizma i ksenofobije.

MONITOR: Nakon pet godina, ponovo nagrada Maslačak na UnderhillFestu. Vaš dokumentarni film “Gangster te voli” proglašen je najboljim 2014. godine, a sada “Srbenka” – i ovo joj je 16. nagrada.

SLIJEPĆEVIĆ: Nagrade na UnderhillFestu su jako drage, jer ovdje je konkurencija iznimno jaka, jača nego na nekim većim festivalima. Naime, Underhill ne inzistira na premijerama, nego pokupi sve najbolje filmove iz prošle godine. Tako je bilo i ove godine, prikazani su i “Taurunum Boy”, “Na vodi”, “Majči”, “Wongar”… redom odlični filmovi.

MONITOR: “Srbenka” je u Kanu, ali i na drugim međunarodnim festivalima pobrala nagrade. Naziv filma nije prevođen, a u filmu ima dosta segmenata koje pretpostavljam stranci ne mogu da razumiju. Jeste li očekivali ovakav uspjeh s obzirom na lokalnu – regionalnu temu?

SLIJEPĆEVIĆ: Dok smo radili film bili smo uvjereni da će biti nezanimljiv svakom tko nije iz ovih krajeva. I na to sam bio spreman, nisam želio raditi kompromise samo da bi se svidjeli međunarodnoj publici. Međutim, prije dvije godine smo na Sarajevo Film Festivalu prikazali nedovršen film na zatvorenoj projekciji, gledali su ga i neki strani kolege, i njihove reakcije bile su iznimno snažne. Nisu razumjeli sve nijanse priče, ali su osjetili film. Tad sam prvi put shvatio da film ima i međunarodni potencijal. Napravili smo dvije verzije filma – jednu za domaću, i jednu za stranu publiku – no razlika je vrlo mala, samo u natpisu na početku filma. Verzija za strance u natpisu objašnjava ono što je domaćoj publici samorazumljivo, a to je da je 1991. bio rat u Hrvatskoj. Sve ostalo je isto.

MONITOR: Priča u filmu je ispričana na vrlo upečatljiv i uvjerljiv način. Djeluje kao da je na ovim prostorima umjetnost najpozvanija da se suprotstavi fašizmu i ksenofobiji. Kakvu emociju ste željeli da izazovete kod publike, kako da se osjećaju nakon odgledanog filma?

SLIJEPĆEVIĆ: Ovaj film sam namijenio prvenstveno hrvatskoj publici, kao upozorenje da idemo u krivom smjeru kao društvo. Umjesto da pomognemo ljudima koji su stradali u ratu da zaliječe svoje traume, mi radimo upravo obrnuto: prenosimo traume na narednu generaciju.

MONITOR: Vratio bih se na početak…Film ste snimali od 2014. kao “making of” Frljićeve pozorišne predstave “Aleksandra Zec”. Jeste li tada znali da će iz proba nastati film?

SLIJEPĆEVIĆ: Nije mi bila namjera napraviti “making of” predstave. Probe sam snimao očekujući da ću uhvatiti nekoliko scena budućeg filma koji će se baviti istom temom kojom se bavi Srbenka. Očekivao sam da ću snimiti diskusiju tijekom rada na predstavi, i demonstracije protiv predstave. U tom trenutku nisam imao potpunu viziju budućeg filma, probe “Aleksandre Zec” bile su mi tek prva stanica na putu koji sam očekivao da će trajati godinama. A onda sam upoznao Ninu.

MONITOR:  Na polovini filma, fokus je na Nini – djevojčica koja glumi u predstavi postaje protagonistkinja. Volio bih da mi kažete nešto više o tom trenutku kad ste shvatili da imate nešto više od snimanja rada na pozorišnoj predstavi?

SLIJEPĆEVIĆ: Već drugi dan snimanja shvatio sam da Nina nosi neku posebnu napetost u sebi. To mi je privuklo pažnju, i počeo sam ju, u dogovoru s njenom majkom, pratiti kamerom. No presudni trenutak dogodio sa na probi na kojoj Frljić od glumaca traži da na pozornici otkriju svoju nacionalnost. Uhvatio sam kamerom trenutak kad Nina po prvi put artikulira da to njoj predstavlja problem. Taj kadar je presudan za ovaj film.

MONITOR:  Šta za Vas znači to Ninino osjećanje i strah, a i hrabrost koji vidimo u filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: U prvom redu, to je za mene bio šok. Činjenica da se jedno 12-godišnje dijete u današnjoj Hrvatskoj osjeća nelagodno zbog svoje nacionalnosti je, u prvom redu, stravična na osobnoj razini. Zatim, to je i osuda društva u cjelini. No, na žalost, to i nije iznenađujuće. Živimo na područjima gdje se u zadnjih stotinjak godina u nekoliko perioda gubila glava zbog krive vjere, nacionalnosti, ili krivih uvjerenja. Tim temama trebali bi pristupati s posebnom osjetljivošću, jer ljudi imaju svako pravo biti pojačano oprezni. No radi se upravo obrnuto, šovinističke izjave prisutne su u main-stream komunikaciji, ponekad ih čujemo i iz usta visoko rangiranih političara, etnički motivirani napadi se relativiziraju, a nacionalnim traumama manipulira se u dnevno-političke svrhe. Nije to samo simptom Hrvatske, nego cijele regije, a zadnjih godina i cijelog zapadnog svijeta.

Jedan od protuotrova je upravo otvoreni razgovor, odbijanje straha i ucjene. Upravo hrabrost kakvu je Nina pokazala je temelj rješenja.

MONITOR:  S obzirom na to da je Frljić neko ko izaziva kontroverze bilo gdje da radi, jeste li imali nekih neprijatnosti ili prigovora tokom snimanja filma? U filmu vidimo Frljića koji kaže da u Srbiji ne bi radio predstavu o Aleksandri Zec već o ubicama hrvatske djece. Sa kakvim ste se problemima suočili radeći na filmu?

SLIJEPĆEVIĆ: Ja nisam imao nikakvih problema. Djelomično i zato što smo film završili “ispod radara”, prvi put kad je šira javnost čula za “Srbenku” bilo je kad je počela skupljati nagrade po međunarondim festivalima. Naravno da krajnjoj desnici “Srbenka” neizmjerno smeta, i svako malo pojavi se neki uvredljivi članak.

MONITOR:  Film je podržao  Hrvatski audio-vizuelni centar, Gradovi Rijeka i Zagreb…  Da li će “Srbenka” biti prikazana na hrvatskoj državnoj televiziji? Dokle se stiglo s tim, nakon ovoliko nagrada?

SLIJEPĆEVIĆ: HTV za sada nije pokazao interes za “Srbenku”, što me uopće ne iznenađuje. Naime, HTV uopće ne otkupljuje ni ne prikazuje dugometražne dokumentarce, tvrde da na svoja tri programa nemaju termin kad bi ih mogli prikazati. No, zato je “Srbenku” otkupio HBO, i od ovog tjedna je u njihovom programu i dostupan u njihovoj videoteci.

Miroslav MINIĆ
Foto: Anna Rezulak

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo