Povežite se sa nama

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Tužioci i sudije za propuste moraju odgovarati

Objavljeno prije

na

Crnogorskim pravosuđem godinama upravlja autokratski i to od strane kadrova koji su, rekao bih, po pitanju stručnosti i profesionalnosti daleko od nivoa potrebnog za jednog sudiju

 

MONITOR: Procesi koji se tiču oduzimanja imovine Svetozara Marovića i njegove porodice, većinom još traju.  Istovremeno, Marović je i dalje van zemlje, i bez dana odslužene zatvorske kazne. Da li bi za ovakav ishod procesa, koji je predstavljan kao nevjerovatan uspjeh pravosuđa,  trebalo u stvari da odgovara neko od nadležnih?

RADULOVIĆ: Slučaj Svetozara Marovića pokazuje potpunu neefikasnost pravosudnog sistema u Crnoj Gori i potpuni nedostatak volje za suzbijanje korupcije na visokom nivou. Podsjetiću da su Marovići prodavali svoju imovinu u vrijeme kada je tužilaštvo tvrdilo da vodi finansijsku istragu. Takođe, tužilaštvo nije uradilo ništa povodom činjenice da je Đorđina Marović imala preko tri miliona eura na računu u HSBC banci u Švajcarskoj, iako je prošle godine objavljeno da je Specijalno tužilaštvo iz Švajcarske dobilo potvrdu te informacije. Uz činjenicu da je Marovićima omogućeno da izbjegnu izdržavanje smiješno malih kazni, nesporno je da bi svi službeni akteri postupka koji su to omogućili, mislim da tužioce i sudije, morali odgovarati za ovakav ishod postupka.

MONITOR: Neodgovornost nadležnih za loše rezultate u borbi protiv korupcije i kriminala inace je praksa.  Niko nije odgovarao, niti je pozvan na odgovornost, zbog palih optužnica koje će građane koštati desetine  miliona eura.  Tužiocima i sudijama to ne smeta čak ni u napredovanju u karijeri. Ko je za to odgovoran, vrh pravosuđa?

RADULOVIĆ: Jasno je da je odgovornost u vrhu tužilaštva i sudstva. Ako, na primjer, specijalni tužilac u postupku protiv Duška Šarića istome stavi na teret krivično djelo koje nije bilo propisano u vrijeme izvršenja, ako mu stavi na teret radnju koja ne predstavlja krivično djelo i ako ga tereti za pranje novca i istovremeno se ne bavi utvrđivanjem porijeka tog novca, onda je oslobađajuća presuda bila jedini mogući ishod postupka. Takođe, sud je u ovom postupku potvrdio tako manjkavu optužnicu i omogućio vođenje postupka koji je morao ishodovati oslobađajućom presudom. Takvi propusti onemogućili su i da se optuženima ikada više sudi za ova krivična djela, ali i da im se ispate milionski iznosi štete. Razlozi za takve propuste mogu biti u neznanju tužilaca i sudija i/ili su u pitanju neki drugi motivi i razlozi za oslobađanje optuženih koji ukazuju na krivičnu odgovornost, ali je nesporno da odgovornost postoji.

MONITOR: Umjesto svega, kadrovi u pravosuđu postaju “vječiti”. Sudski savjet nedavno je izabrao predsjednike pojedinih osnovnih sudova, iako su oni već na tim dužnostima bili po dva i više mandata, a neki čak birani i po sedam puta. Šta je posljedica svega toga?

RADULOVIĆ: Posljedica toga može biti samo održavanje statusa quo i to je vjerovatno interes onih od čije volje zavisi izbor, napredovanje i karijera tužilaca i sudija. Neću reći nikakvu novost ako kažem da se crnogorskim pravosuđem godinama upravlja autokratski i to od strane kadrova koji su, rekao bih, po pitanju stručnosti i profesionalnosti daleko od nivoa potrebnog za jednog sudiju. Nedavno smo čak čuli izjavu Vesne Medenice na sjednici Sudskog savjeta povodom činjenice da je jedini kanadidat za predsjednika Vrhovnog suda, kada je ironično konstatovala da je ostale sudije prepala pa neće da se prijave. Mislim da takva izjava i njen izvjestan ponovni izbor ozbiljno kompromituju crnogorsko sudstvo i ujedno ponižavaju svakog časnog sudiju.

MONITOR: I policija se vraca na staro. Koliko će kadrovi poput Zorana Lazovića pomoci borbi protiv korupcije i kriminala?  

RADULOVIĆ: Neozbiljno je očekivati da kadrovi poput Zorana Lazovića ili Veselina Veljovića mogu dati doprinos borbi protiv korupcije i kriminala. Uostalom, dugo godina imali su priliku da se dokažu na tom polju, a jedino što su uspjeli jeste da za svoja imena i zakonitost u radu vežu ozbiljne sumnje.

MONITOR: Kako vidite nedavnu ocjenu specijalnog tuzioca Milivoja Katnica u parlamentu da tuzilastvo brani sve gradjane jednako, pa i Nebojšu Medojevića “kad su ga šamarali kao ženturaču”?

RADULOVIĆ: Na žalost, ogromni propusti i nedostaci u radu Glavnog specijalnog tužioca nijesu predmet javnih rasprava, prije svega stručnih. Umjesto toga, glavna tema u javnosti su njegove izjave koje imaju političku, ličnu ili neku drugu konotaciju i koje nerijetko postaju predmet ismijavanja. Selektivna primjena zakona, više nego sumnjivi sporazumi koje tužilaštvo zaključuje sa okrivljenima za krivična djela korupcije, nedostatak razultata po pitanju suzbijanja korupcije i posebno po pitanju oduzimanja imovine stečene kriminalnom djelatnošću predstavljaju teme koje zaslužuju ozbiljnu analizu i ocjenu.

MONITOR: Proces koji je pokrenuo MANS konačno je rezultirao presudom kojom se ukida sporazum između MUP-a i Agencije za nacionalnu bezbijednost  o neograničenom pristupu podacima građana. Koliko je ta presuda važna?

RADULOVIĆ: Smatram da presuda jeste važna kao jedan od primjera da sud mora da štiti zakonitost i osnovna ljudska prava i slobode. Prije par godina mi smo vodili jedan sličan postupak u kome je utvrđena ništavost sporazuma Uprave policije i mobilnog operatera, a po kome je policija imala stalni i neograničen pristup svim podacima u posjedu mobilnog operatera. Na žalost, ni taj sporazum, kao ni ovaj između ANB-a i MUP-a nije dao nikakve rezultate u suzbijanju kriminala, ali je omogućio neograničeno kršenje osnovnih ljudskih prava građanima koji nijesu osumnjičeni ili okrivljeni za neko krivično djelo. Takvoj praksi mora se stati na kraj i ovakve sudske presude su jedan od koraka u tom pravcu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo