Povežite se sa nama

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Tužioci i sudije za propuste moraju odgovarati

Objavljeno prije

na

Crnogorskim pravosuđem godinama upravlja autokratski i to od strane kadrova koji su, rekao bih, po pitanju stručnosti i profesionalnosti daleko od nivoa potrebnog za jednog sudiju

 

MONITOR: Procesi koji se tiču oduzimanja imovine Svetozara Marovića i njegove porodice, većinom još traju.  Istovremeno, Marović je i dalje van zemlje, i bez dana odslužene zatvorske kazne. Da li bi za ovakav ishod procesa, koji je predstavljan kao nevjerovatan uspjeh pravosuđa,  trebalo u stvari da odgovara neko od nadležnih?

RADULOVIĆ: Slučaj Svetozara Marovića pokazuje potpunu neefikasnost pravosudnog sistema u Crnoj Gori i potpuni nedostatak volje za suzbijanje korupcije na visokom nivou. Podsjetiću da su Marovići prodavali svoju imovinu u vrijeme kada je tužilaštvo tvrdilo da vodi finansijsku istragu. Takođe, tužilaštvo nije uradilo ništa povodom činjenice da je Đorđina Marović imala preko tri miliona eura na računu u HSBC banci u Švajcarskoj, iako je prošle godine objavljeno da je Specijalno tužilaštvo iz Švajcarske dobilo potvrdu te informacije. Uz činjenicu da je Marovićima omogućeno da izbjegnu izdržavanje smiješno malih kazni, nesporno je da bi svi službeni akteri postupka koji su to omogućili, mislim da tužioce i sudije, morali odgovarati za ovakav ishod postupka.

MONITOR: Neodgovornost nadležnih za loše rezultate u borbi protiv korupcije i kriminala inace je praksa.  Niko nije odgovarao, niti je pozvan na odgovornost, zbog palih optužnica koje će građane koštati desetine  miliona eura.  Tužiocima i sudijama to ne smeta čak ni u napredovanju u karijeri. Ko je za to odgovoran, vrh pravosuđa?

RADULOVIĆ: Jasno je da je odgovornost u vrhu tužilaštva i sudstva. Ako, na primjer, specijalni tužilac u postupku protiv Duška Šarića istome stavi na teret krivično djelo koje nije bilo propisano u vrijeme izvršenja, ako mu stavi na teret radnju koja ne predstavlja krivično djelo i ako ga tereti za pranje novca i istovremeno se ne bavi utvrđivanjem porijeka tog novca, onda je oslobađajuća presuda bila jedini mogući ishod postupka. Takođe, sud je u ovom postupku potvrdio tako manjkavu optužnicu i omogućio vođenje postupka koji je morao ishodovati oslobađajućom presudom. Takvi propusti onemogućili su i da se optuženima ikada više sudi za ova krivična djela, ali i da im se ispate milionski iznosi štete. Razlozi za takve propuste mogu biti u neznanju tužilaca i sudija i/ili su u pitanju neki drugi motivi i razlozi za oslobađanje optuženih koji ukazuju na krivičnu odgovornost, ali je nesporno da odgovornost postoji.

MONITOR: Umjesto svega, kadrovi u pravosuđu postaju “vječiti”. Sudski savjet nedavno je izabrao predsjednike pojedinih osnovnih sudova, iako su oni već na tim dužnostima bili po dva i više mandata, a neki čak birani i po sedam puta. Šta je posljedica svega toga?

RADULOVIĆ: Posljedica toga može biti samo održavanje statusa quo i to je vjerovatno interes onih od čije volje zavisi izbor, napredovanje i karijera tužilaca i sudija. Neću reći nikakvu novost ako kažem da se crnogorskim pravosuđem godinama upravlja autokratski i to od strane kadrova koji su, rekao bih, po pitanju stručnosti i profesionalnosti daleko od nivoa potrebnog za jednog sudiju. Nedavno smo čak čuli izjavu Vesne Medenice na sjednici Sudskog savjeta povodom činjenice da je jedini kanadidat za predsjednika Vrhovnog suda, kada je ironično konstatovala da je ostale sudije prepala pa neće da se prijave. Mislim da takva izjava i njen izvjestan ponovni izbor ozbiljno kompromituju crnogorsko sudstvo i ujedno ponižavaju svakog časnog sudiju.

MONITOR: I policija se vraca na staro. Koliko će kadrovi poput Zorana Lazovića pomoci borbi protiv korupcije i kriminala?  

RADULOVIĆ: Neozbiljno je očekivati da kadrovi poput Zorana Lazovića ili Veselina Veljovića mogu dati doprinos borbi protiv korupcije i kriminala. Uostalom, dugo godina imali su priliku da se dokažu na tom polju, a jedino što su uspjeli jeste da za svoja imena i zakonitost u radu vežu ozbiljne sumnje.

MONITOR: Kako vidite nedavnu ocjenu specijalnog tuzioca Milivoja Katnica u parlamentu da tuzilastvo brani sve gradjane jednako, pa i Nebojšu Medojevića “kad su ga šamarali kao ženturaču”?

RADULOVIĆ: Na žalost, ogromni propusti i nedostaci u radu Glavnog specijalnog tužioca nijesu predmet javnih rasprava, prije svega stručnih. Umjesto toga, glavna tema u javnosti su njegove izjave koje imaju političku, ličnu ili neku drugu konotaciju i koje nerijetko postaju predmet ismijavanja. Selektivna primjena zakona, više nego sumnjivi sporazumi koje tužilaštvo zaključuje sa okrivljenima za krivična djela korupcije, nedostatak razultata po pitanju suzbijanja korupcije i posebno po pitanju oduzimanja imovine stečene kriminalnom djelatnošću predstavljaju teme koje zaslužuju ozbiljnu analizu i ocjenu.

MONITOR: Proces koji je pokrenuo MANS konačno je rezultirao presudom kojom se ukida sporazum između MUP-a i Agencije za nacionalnu bezbijednost  o neograničenom pristupu podacima građana. Koliko je ta presuda važna?

RADULOVIĆ: Smatram da presuda jeste važna kao jedan od primjera da sud mora da štiti zakonitost i osnovna ljudska prava i slobode. Prije par godina mi smo vodili jedan sličan postupak u kome je utvrđena ništavost sporazuma Uprave policije i mobilnog operatera, a po kome je policija imala stalni i neograničen pristup svim podacima u posjedu mobilnog operatera. Na žalost, ni taj sporazum, kao ni ovaj između ANB-a i MUP-a nije dao nikakve rezultate u suzbijanju kriminala, ali je omogućio neograničeno kršenje osnovnih ljudskih prava građanima koji nijesu osumnjičeni ili okrivljeni za neko krivično djelo. Takvoj praksi mora se stati na kraj i ovakve sudske presude su jedan od koraka u tom pravcu.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo