Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore: Ustavna kultura i akademska odgovornost

Objavljeno prije

na

Društva koja imaju višak regula, a manjak pravde nijesu zajednice koje imaju visoku etičku i vrijednosnu dimenziju, a mi, pripadnici pravničke zajednice, imamo, po tom pitanju, posebnu odgovornost

 

MONITOR: Koja je misija Udruženja pravnika i koliki su njegovi dometi u postojećem pravnom i ukupnom društvenom ambijentu ?

RADULOVIĆ: Udruženje pravnika Crne Gore, najstarija je nacionalna asocijacija crnogorskih pravnika, osnovana 1933. godine, kada je u Podgorici objavljen i prvi broj „Pravnog zbornika“, časopisa za pravnu teoriju i praksu, koji u kontinuitetu izlazi i danas.

U sadašnjem djelovanju Udruženja pravnika dva su dominantna pravca. Prvi, da „Pravni zbornik“ ostane, kako je to zapisao dr Čedomir Bogićević. „svjedok trajanja crnogorske pravne misli“ i „riznica crnogorske baštine“, i drugi – da, kao zajednica slobodnih pojedinaca, u okvirima svog profesioalnog određenja, ostvarimo misao koju je izrekao akademik Mijat Šuković: „Pravo mora imati ne samo političko-socijalnu, već i etičko–vrijednosnu dimenziju”.

Društva koja imaju višak regula, a manjak pravde nijesu društva koja imaju visoko etičku i vrijednosnu dimenziju, a mi, pripadnici pravničke zajednice, imamo, po tom pitanju, posebnu odgovornost.

MONITOR: Pokrenuli ste seriju sesija IUS forum. Sa kojim ciljem?

RADULOVIĆ: Crnogorsko društvo trenutno je u jednom prilično apatičnom stanju duha, sa visokim oportunizmom i bez javno izražene volje, čak i akademske zajednice, da se to stanje mijenja. Prisutna atrofija društvenog dijaloga stoga zahtijeva da se iz ugodne pozicije autora naučnih članaka ili profesora na svojim fakultetima izmjestimo na javnu scenu, upravo sa namjerom da osnažimo društveni dijalog i vratimo kulturu javne riječi. Ius forum, koji se odvija u formi otvorenih sesija, nema iluziju da može da promijeni postojeće stanje, ali ima moć da sve nas, koji se sa tim stanjem ne mirimo, okupi i sačuva ono što se zove higijena duha i akademska odgovornost prema temama od javnog interesa.

MONITOR: U srijedu ste, obilježavajući Dan Udruženja i 20 godina Igmanske inicijative, održali treću sesiju Ius Foruma: „Zapadni Balkan između stabilokratije i vladavine prava“.  Da li stabilokratija guši vladavinu prava ?

RADULOVIĆ: Stabilokratija i nedostaci u vladavini prava postali su dva dominantna zajednička imenitelja svih država regiona. To stanje uzrokovano je primarno nekulturom domicilnih elita u pogledu stvarne želje za uspostavom vladavine prava, ali i dijelom  i trenutnim stanjem u EU. Ukoliko se ne osjete snažniji imupti iz EU na region, postojeći „zamrznuti sukobi“ će ponovo eskalirati, a trajuća prividna stabilnost neće se na duže održati. Stoga, samo instiucionalna demokratija i neselektivna vladavina prava mogu osigurati da se postojeći društveni antagonizmi riješavaju institucionalno i bezkonfliktno.

MONITOR: Koliko je Crna Gora pravna država?

RADULOVIĆ: Crna Gora jeste pravna država, ali pravo pitanje je da li je država vladavine prava. Odgovor, birokratski, dijelom leži u pregovaračkim poglavljima 23 i 24. Stvarni odgovor leži u našem kolektivnom i ličnom osjećaju pravde.

MONITOR: Dio članova Udruženja pravnika saopštio je da Vesna Medenica po treći put ne može biti predsjednica Vrhovnog suda. Šta Vi mislite o tome?

RADULOVIĆ: U Udruženju ne postoji jednoglasje o ovom pitanju. Uz generalni komentar da je treći uzastopni mandat i samo jedan kandidat loša opcija, pristalice jezičkog tumačenja ističu da Ustav/zakon nema prelaznu normu koja bi decidno sadržala odredbu da se računaju i prethodni mandati i prednost daju toj činjenici. Pristalice ciljnog tumačenja, na drugoj strani, stoje na stanovištu neustavnosti trećeg mandata i taj stav je saopštila i obrazložila profesorica Maja Kostić-Mandić. Lično dijelim stanovište profesorice Pravosudno organizacionog prava iz Beograda dr Vesne Rakić-Vodinelić koja je, u nedavno objavljenoj analizi tog slučaja, stala iza ciljnog tumačenja i neustavnosti trećeg mandata, uz poruku da “odluka ne samo da ne smije ići protiv zakona, ona ne smije ići protiv zdravog razuma prosječnog čovjeka.”

MONITOR:  Institut ugledni pravnik uveden je novim Ustavom i očito ima ozbiljan problem, što se najbolje vidi na primjeru Sudskog savjeta?

RADULOVIĆ: Namjera ustavopisca da osigura nezavisnost pravosuđa i obezbijedi više struke a manje politike, kao princip, ne dovodi se u pitanje. Problem nije u Ustavu, već u njegovoj egzekuciji, što potvrđuje neizbor prof. dr Nebojše Vučinića u Sudski savjet. Ovaj primjer, kao i intencija da se Savjet pretvori u klub penzionera i “zaslužnih”, dodatno će devastirati ovu, ustavom dobro koncipiranu kategoriju.

MONITOR: Zagovornik se ustavnog patriotizma. Koliko je taj koncept izvodljiv u Crnoj Gori?

RADULOVIĆ: Društva u državama Zapadnog Balkana imaju ozbiljan problem da prevaziđu izazove formalne i nedovršene demokratije i pronađu odgovarajući koncept za svoju suštinsku društvenu koheziju. Ovaj koncept treba da omogući uspostavu minimalnog zajedničkog činioca, na kojem će se razvijati ustavna kultura, zasnovana na vladavini prava i shvatanju da su društveni sukobi i postojeći antagonizmi legitimni samo ako imaju svoju institucionalnu formu.

Takođe, u višenacionalnim društvima ustavni patriotizam naglašava kolektivni perspektivizam, umjesto etno-nacionalne zatvorenosti, koja se ponekad manifestuje i kao  kulturni-društveni provincijalizam. Ustavni patriotizam osigurava strategiju integrisanja koja prevazilazi sukobljenosti identiteta zasnovanih isključivo na nacionalnoj ili religijskog osnovi i uz princip da je patriotizam ustati na himnu pod patriotizmom podrazumijeva i obavezu da se plati i porez.

MONITOR: Da li Ustav sam po sebi može obezbijediti koheziju društva?

RADULOVIĆ: Ustav sam po sebi može garantovati koheziju društva, kako to kaže profesorica sa Univerziteta Kembridž Anatra Haldar, isto koliko i bračni ugovor može obezbijediti “cjeloživotnu istinsku ljubav i epsku romantiku”. Društva u kojima nije izgrađena suštinska ustavna kultura imaju fasadne demokratije i improvizorij u kome se snaga pravne države mjeri količinom usvojenih zakona. Za vladavinu prava, kako naglašava profesorica Haldar potrebna je “zdrava duša društva” koja pravdu osjeća kao vrijednost, a pravo kao instrumentarij za ostvarivanje pravde.

Kohezija, u pogledu vladavine prava, u tim društvima nastaje onda kada svi, u osjećaju nepravde koja se čini prema drugom, tu nepravdu doživljavaju kao čin agresije i prema njima samima. Tek sa tim stepenom društvene empatije mogu nastati društva u kojima je pravda vrijednost veća od prostog zbira regula.

MONITOR: Šta znači pozitivno mišljenje Venecijanske komisije o Prijedlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti. Da li će se time konačno uvesti vladavina prava u tu oblast?

RADULOVIĆ: Zakon o slobodi vjeroispovijesti i pravnom položaju vjerskih zajednica trebalo bi , uz sugestije VK, usvojiti, jer je neprihvatljivo da je Crna Gora jedina država u regionu koja ova pitanja uređuje na osnovu zakona iz 1977. godine. Upravo nemoć države da, u dužem periodu, uredi ova pitanja dovelo je do teške devijacije mnogih ključnih pitanja, prije svega statusa vjerskih organizacija, njihove registracije, načina rada, svojinskih odnosa itd.

Ovaj zakon neće urediti odnose na relaciji CPC – SPC, ali će postaviti pravnu osnovu da država suvereno uredi svoj odnos prema vjerskim zajednicama i preuzme odgovornost za do sada neuređena pitanja.

 

Imunitet  važi i  izvan parlamenta

 

MONITOR: Nedavno ste izrazili neslaganje sa tumačenjem Apelacionog i Višeg suda o imunitetu poslanika ?

RADULOVIĆ: Ovo pitanje sada je pred Ustavnim sudom, koji je jedini nadležan da da konačan sud u pogledu ustavnosti. U osnovi neprihvatljivo je tumačenje da se imunitet, koji poput poslanika imaju i predsjednik države, Vlade i drugi nosioci javnih funkcija, svodi samo na vrijeme zasjedanja ili prostor Skupštine. Ovakvo tumačenje može nas dosvesti u apsurdnu situaciju da imunitet predsjednika države važi u zgradi Predsjedništva u Podgorici i Cetinju, ali ne i na putu između ova dva objekta.

Neke države u regionu, poput BiH, donijele su poseban zakon o imunitetu, ali mislim da za to u Crnoj Gori nema potrebe. Ustavno određenje ovog instituta je jasno, naravno, pod uslovom da nedavno postupanje Višeg suda u slučaju dva poslanika ne bi smjelo postati precedent za naredne slučajeve.

Veseljko KOPRIVCA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo