Povežite se sa nama

OKO NAS

NAPREDAK DŽIJATA  LEKIĆA: Džijo, majstor, maestro   

Objavljeno prije

na

U obućarskoj radnji Džijata Džija Lekića vješta ruka iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov Napredak je više od zanata. To je umjetnost

 

U maloj obućarskoj radnji, u Ulici Balšića u centru Podgorice, radi Džijat Lekić. Za mušterije omiljeni Džijo. Radnja se simbolično zove Napredak, a naprijed gura preko pola vijeka. Obućarski zanat je umjetnost, počinje priču Džijat, on ne pravi razliku između bogatog i siromašnog čovjeka. Cipele nose obojica.

,,U doba komunizma postojale su zadruge opančara i obućara. Tu se zanat pekao, šegrt je učio od majstora. Tu su i moji počeci“, prisjeća se Džijo. Zadruge su u Jugoslaviji omogućavale seoskom stanovništvu da, u vrijeme ratova, visokih poreza, nerodnih godina i primitivnih obrada zemlje, preživi  i poboljša svoj materijalni položaj. Tridesetih godina prošlog vijeka nastalo je i geslo zadrugara: ,,Udruživanje je zakon života na kome se temelji svekoliki napredak“.

Vrijeme je odnijelo komunizam, a sa njim i posljednju zadrugu. Od 2005. godine, kada se osamostalio, Džijat je u Napretku svakoga dana, izuzev nedjeljom, od sedam ujutru do osam uveče. ,,Koliko muzike toliko para“ – važi u njegovom slučaju..

Sa 16 godina uplovljava u obućarske vode. ,,Zanatlija mora da se preda svom poslu.  Da bi se obućarski zanat usavršio potrebne su od dvije do pet godina. Nije teško, kada postoji volja“.

U Napretku radi još i Omer Mujo Hodžić, Džijatov rođak. Tu je već sedam ili osam godina, a na zanat se već odavno privikao. Sa osmijehom kaže da se teže privići na ćud ljudi: ,,Kada popravljamo ženske potpetice, na svaki udarac čekića, onim osjetljivijim mušterijama se otrgne jedno – pazite!“.

Džijat kaže da posla ne fali i da od obućarstva može da se živi. Svejedno, obućar se u Crnoj Gori može postati jedino praksom u nekoj obućarskoj radnji. Škola za ovaj zanat ne postoji.

Vlasnik Napretka se prisjeća vremena kada su u Crnoj Gori radile fabrike koje su prehranjivale porodice: ,,Imali ste Titeks, Košutu, Polimku, fabriku Radoje Dakić, Marko Radović, Obod i mnoge druge. Svaka je zapošljavala po par hiljada ljudi. Gradovi u kojima su se nalazile bili su naši industrijski centri, a sa njihovim zatvaranjem mnogi su izgubili radna mjesta i sada polako odlaze iz Crne Gore. One su nekada bile simboli našeg napretka a sada su ruševine“.

,,Preduzetnik finansijski bolje živi u kapitalizmu. Ipak, onda je bilo sigurnije. Ne branim nikoga, nisu mi komunisti ništa dali, osim čekića. Znalo se, koliko radiš, toliko zaradiš. Sad više ništa nije sigurno, živi se od danas do sjutra. Vrijeme je strahovanja“, priča Džijat.

Kalup za širenje, presa, mašina za šivenje i čekić samo su neki od obućarskih alata. U radnji Napredak cipele popravljaju, a ne proizvode. Džijat nerado kaže da razlog za to nije samo finansijske prirode. Tržište diktira tempo, a preprodaja i uvoz su u Crnoj Gori lagodniji put do zarade.

Dani kada se nosila obuća koju su proizvodile Lenka i Mladost iz Bijelog Polja, davno su iza nas. Fabrike su privatizovane, a radnici su završili na birou rada. Mnogi su, umjesto otpremnina, prije dočekali invalidske penzije, jer su u međuvremenu zbog stalnog kontakta sa štetnim materijama oboljeli od vaskulitisa i drugih bolesti.

Život u savremenoj Crnoj Gori,  Džijat Lekić opisuje iskustvom koje je imao sa svoja dva šegrta: ,,Strpljenje je među glavnim obućarskim vrlinama. Ali, u potrazi za boljim životom, ono se lako gubi. Dva momka koja su vrijedno radila kod mene ipak je privuklo inostranstvo. Razumljivo“.

U Crnoj Gori postoje mini grantovi za zanatlije koje dodjeljuju ministarstva, strana preduzeća ili organizacije Evropske unije. Džijat kaže da taj novac nije dovoljan ni za opremu.

Najviše ga brine što je u silnim traganjima, ambicijama i zaradama izgubljen  osjećaj za porodicu i ona toplina doma. Nada se da će se to bar malo promijeniti novim Zakonom o neradnoj nedjelji.

U Napretku  popravljaju i kaiševe, tašne i torbe, kofere. Ovdje dolaze svi, od političara do penzionera, a ni veresija im nije strana. Džijat kaže da su cijene za obućarske usluge u Crnoj Gori, u odnosu na region, daleko niže, ali da ih zbog siromaštva ne dižu. U Hrvatskoj su, na primjer,  popravke peta i polovina muških cipela dva puta skuplje. Bez obzira na to, Džijat često u šali kaže mušterijama: ,,Ti doneseš nove cipele, mi ih napravimo još novijim“.

Njegovo iskustvo svjedoči da u Crnoj Gori kupac nije zaštićen. ,,Mnogi ne znaju šta kupuju. Jednom sam mušteriji, koja je na popravku donijela čizme poznate marke, rekao da je veliki novac, umjesto za pravu kožu, dala za skaj. Ovakve prevare su česte“. Nije zlato sve što sija. On objašnjava da se uvozi obuća čiji izgled prija oku, a da se o kvalitetu manje vodi računa. Cijene su, naravno, visoke. Opasnost obućarskom zanatu vreba iz nekih kineskih butika, od cipela koje su za jednokratnu upotrebu i koje ne vrijedi popravljati. Jednostavnije je i ekonomičnije kupiti nove.

Obućarska radnja je atelje gdje vješta ruka obućara iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov Napredak je više od zanata. To je umjetnost.

                                                                                                                      Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

MUTNE RIJEKE: Tara opet pretvorena u kaljugu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Informacije o novom ekološkom zlodjelu na Tari obišle su region, ekološki aktivisti zahtijevali hitnu reakciju i pisali UNESKO-u, rijetki turisti razočarano odustajali od raftinga… Nadležni su za  sudbinu Tare saznali iz medija

 

Inspekcija za vode utvrdila je da je do najnovijeg  zamućenja rijeke Tare, posljednjeg dana jula,  došlo zbog radova na Bjelojevićkoj rijeci – pritoci Tare, i to na izgradnji regionalnog puta, čiji je investitor Direkcija za saobraćaj, a izvođač kompanija Bemaks. Iz Uprave za inspekcijske poslove su pojasnili i da je rijeka  zamućena od zemljanih radova, koji se izvode na dionici puta Mojkovac – Vragodo.

Kažu i da za te radove nije potrebno sprovoditi postupak procjene na životnu sredinu,  jer se radi o putu dužine od nešto preko jedanaest kilometara. Kako objašnjavaju,  „uredbom o projektima za koje se vrši procjena uticaja na životnu sredinu propisano je da se takva procjena može tražiti jedino za magistralne i regionalne puteve u dužini od preko 20 kilometara“.

Najvećim dijelom toka kroz Crnu Goru, od  Mojkovca do Šćepan Polja, rijeka je u petak 31. jula tekla potpuno mutna, a kako tvrde ekološki aktivisti, sedmicama prije toga  prilično zamućena.

Krajem jula mutna Tara, kažu u turističkim agencijama, obesmislila je  reklame kojima se ljubitelji raftinga pozivaju na tu rijeku.  Rijetki turisti nijesu htjeli da se spuste niz „rijeku koju su zatekli u užasnom stanju“. Na primjer,  grupa  turista iz Belgije, kako je novinarima ispričao predsjednik Udruženja raftera i stanovništva NP Durmitor, Veljko Ostojić, otišli su u ubjeđenju da su prevareni.

„Reklamiramo Taru kao rijeku čija se voda može piti. Takođe, turistima kažemo i da je pod dvostrukom zaštitom – kao svjetska kulturna i prirodna baština UNESCO-a i  pod zaštitom programa Man of biosphere (čovjek i biosfera). Na našim reklamnim fotografijama je plavozelena rijeka… Sreća u nesreći je što ovih dana nemamo najavljene grupe za rafting, inače,  ode i obraz i poslovni ugled. Ovo je užasno“, kazali su Monitoru u jednoj od kolašinskih turističkih agencija.

Ispod mojkovačkog starog mosta, umjesto bistre  vode, i 5. avgusta,  tekla je kaljuga. Nadležni su za  mutnu Taru, priznaju, saznali iz medija.

,,Ministarstvo održivog razvoja i turizma je danas odmah  povodom informacija,  koje smo dobili putem medija,  o zamućenju rijeke Tare na potezu od Mojkovca do Šćepan Polja, poslalo pisani zahtjev Upravi za inspekcijske poslove da u najhitnijem roku uputi nadležne inspekcije na teren, u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja”, sopštili su iz tog ministarstva 31. jula Radiju Slobodna Evropa (RSE).

Iz civilnog sektora su za  ekocid na Tari, prije inspekcijskog nalaza,  optužvali uglavnom  investitore malih hidroelektrana (mHE). Kažu da  izgradnja pristupnih puteva do mHE dovodi do ispiranja hiljada tona šljunka, zemlje i otpada u samo korito Tare.

O najnovijem ubijanju rijeke  nevladina Koalicija za održivi razvoj (KOR)  obavijestila je i  UNESCO.  Fotografije  i video zapisi uništavanja Tare  biće poslati i   Delegaciji Evropske unije u Crnoj Gori.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO ZORAN ĐIKANOVIĆ TESTIRA OZBILJNOST STRANIH INVESTITORA: Reket kao dobrodošlica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đikanović je svjesno pokušao da zloupotrijebi svoju funkciju predsjednika KTK, kako bi stekao nezakonitu imovinsku korist, navodi se u krivičnoj prijavi, a kako bi s druge strane iskoristio i svoju javnu funkciju i pomogao postupak licenciranja Komisiji ili isti odmogao ako se ipak Gedik Yatirim odluči da ne plati traženi novčani iznos

 

Prošle su dvije nedjelje kako je Zoran Đikanović, predsjednik Komisije za tržište kapitala (KTK), saznao da je protiv njega podnijeta krivična prijava zbog pokušaja iznude mita. Ako ne na drugi način, tu je informaciju dobio od medija koji su zatražili da prokomentariše prijavu koju je podnio Mladen Bojanić, ekonomski konsultant i bivši poslanik.

Đikanović je tada, na upit Vijesti, odgovorio kako on ne zna za prijavu  i da prvi put čuje za  tursku kompaniju Gedik Yatirim i priču o navodnom mitu, odnosno reketiranju. Nema naznaka da je predsjednik Komisije za tržište kapitala i potpredsjednik NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore, u međuvremenu, osvježio sjećanje. Baš kao što nema ni informacija da su nadležni iz tužilaštva pokušali da Đikanovića podstaknu (čitaj saslušaju) na taj napor. Kako bi saznali i njegovu interpretaciju priče koja, prema navodima iz krivične prijave, počinje u ljeto prošle godine.

Tada je kompanija Gedik Yetirim objelodanila odluku da svoj posao proširi i na Crnu Goru. U pitanju je privredno društvo koje se blizu tri decenije bavi berzanskim poslovima u Turskoj i na međunarodnom tržištu pa je, iz njihove perspektive, bilo prirodno da slične aktivnosti nastave i „u predivnoj Crnoj Gori“. Slijedeći brojne turske firme koje su to već uradile. Planirani posao je podrazumijevao da Gedik Yetrim, ili njena lokalna ćerka firma, dobiju neophodne licence Komisije u čijoj je nadležnosti „izdavanje i oduzima dozvola, odobrenja, licenci i saglasnosti“ za rad na tržištu kapitala, osnivanje i upravljanje investicionim, penzionim i drugim fondovima.

Zato je, u avgustu 2019,  u prostorijama KTK održan sastanak kome su, u ime Komisije, prisustvovali službenica Ilda Šabović i član Komisije Asmir Pepić, dok su tursku kompaniju predstavljali Anil Abbak, direktor za inostrana ulaganja  i advokat Pavle Tripković. Prema navodima iz krivične prijave, na tom sastanku su razmjenjeni kontakti i osnovne informacije oko postupka licenciranja, a Anil Abbak je najavio da će Gedik Yatirim „u skoroj budućnosti“ preko zavisnog društva Beta-Investments uplatiti osnovni novčani kapital u iznosu od 125.000 eura i pokrenuti sve postupke radi dobijanja licence za osnivanje, odnosno dozvole za rad investicionog društva od Komisije.

Potom se u priču uključuje i predsjednik KTK. Đikanović je 3. avgusta 2019. sa mejl adrese, koju koristi kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, Amilu Abaku, na njegovu službenu mejl adresu, poslao prijedlog da kompanija Gedik Yatirim učestvuje na „istaknutom i važnom regionalnom i međunarodnom događaju“ – Miločerskom razvojnom forumu 2019 u organizaciji NVO Društvo ekonomista i menadžera Crne Gore.

„Interes koji ste iskazali ukazuje na Vašu ozbiljnost. To je razlog zbog kojeg želimo da Vam omogućimo da svoju kompaniju predstavite na Miločerskom razvojnom forumu“, piše Đikanović kompaniji za koju, navodno, nikada nije čuo. A čiji zahtjev za izdavanje licence čeka u njegovom radnom stolu. Slijede detalji ponude: „Prema cjenovniku Miločerskog razvojnog foruma, prezentacija kompanije do 10 minuta iznosi 4.000 eura, a do 15 minuta 5.000 eura koja se plaća Društvu ekonomista, organizatoru Foruma“. Đikanović potom potencijalnog učesnika Foruma obavještava da osim prezentacije „ovo“ (misli na uplatu od četiri, odnosno, pet hiljada eura) uključuje niz drugih aktivnosti, među kojima je i „kratak susret“ sa crnogorskim premijerom.

Zoran RADULOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEIZVJESNA SUDBINA NJEGOŠEVOG PARKA I KASARNE MORAČA: Vapaji podgoričkih pluća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Njegoševom parku i kasarni Morača prijeti još jedna „valorizacija” planirana iz Glavnog grada. Još jedan betonski blok. Prema zvaničnim podacima GUP-a, Podgorica u periodu od 2012. do 2025. godine ostaje bez više od milion i po kvadrata zelenih površina

 

Zapuštena trava, oronule zgrade, nezaštićeno drveće. Pivske flaše pored polomljenih klupa koje u zoru dočekaju prve prolaznike… Njegošev park i prostor kasarne Morača, epicentar Podgorice, godinama neprimjetno boluju. Od nebrige.

„Skoro svakodnevno obilazim Njegošev park. Pored obale Morače i kod bivše Kasarne šetam pse. To je moj način izražavanja građanskog prkosa, ali i posjeta bolesnom članu porodice“, kaže za Monitor građanski aktivista Dragan Sošić.

Planove nadležnih iz Glavnog grada da valorizuju ovaj dio Podgorice nedavno su osporili iz Savjeta za reviziju planskih dokumenata. Valorizacija podrazumijeva izgradnju novog betonskog bloka u jednoj od posljednjih podgoričkih zelenih oaza.

U analizi nacrta izmijenjenog Prostorno-urbanističkog plana Podgorice (PUP),  Savjet navodi se da nije jasno zbog kog tržišta i za koje potrebe treba valorizovati lokaciju Kasarne. Precizira se: Nedopustivo je prekrajanje jedne od najstarijih zelenih površina u Podgorici. Nacrtom Urbanističkog projekta Kasarna Morača bila je planirana gradnja skoro 150.000 kvadratnih metara na svega osam hektara zemljišta, rušenje svih 15 zgrada nekadašnje Kasarne, izgradnja dvoetažnih podzemnih garaža duž 80 odsto ovog prostora, zboga čega bi moglo doći do sječe većine čempresa i drugog drveća, starog i do pedeset godina, koje krasi ovaj predio.

„Nehumano je i nepatriotski tako se odnositi prema mjestu gdje možemo odvesti one koji sa strane dođu da osjete dušu Podgorice. Jedina ispravna valorizacija bila bi da se sve postojeće sačuva, očisti od otpada, da se naprave pješačke staze, zaštiti drveće, a ruinirane zgrade pretvore u objekte kulture. Sve drugo je zločin”, kaže Sošić.

U Crnoj Gori upravljanje prostorom jedan je od najvećih izazova, ističe za Monitor inženjer građevinstva i REV – Evropski prepoznati procjenitelj Predrag Nikolić. „Svetlana Kana Radević je projektom hotela Podgorica pokazala kako se stapaju priroda i građevinski objekat. Sada je zelena gradnja apsolutni trend, a nas na nju obavezuje i Ustav jer smo ekološka država. Na dijelu kasarne Morača bi mogli da se izgrade objekti na mjestima trenutnih ruševina koje su i ekonomski i funkcionalno beskorisne. Sve to može da se uradi po standardima zelene gradnje, sa uklanjanjem parkinga i ozeljenjavanjem cijele površine. Svako drugo rješenje bi vodilo ka ruženju grada”, objašnjava Nikolić.

Prema njegovim riječima, ništa ne može da opravda bilo kakvu betonizaciju Njegoševog parka i Kasarne. „Zelene površine pripadaju svim građanima Podgorice i u njima jedino mogu da budu sadržaji od javnog interesa. Dva kiklopa od objekata kod mosta Milenijum, koji arhitektonski vrište koliko se ne uklapaju, primjeri su kako ne treba graditi”, kaže Nikolić.

Andrea JELIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka sedmog avgusta ili na www.novinrnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo