Povežite se sa nama

OKO NAS

NAPREDAK DŽIJATA  LEKIĆA: Džijo, majstor, maestro   

Objavljeno prije

na

U obućarskoj radnji Džijata Džija Lekića vješta ruka iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov Napredak je više od zanata. To je umjetnost

 

U maloj obućarskoj radnji, u Ulici Balšića u centru Podgorice, radi Džijat Lekić. Za mušterije omiljeni Džijo. Radnja se simbolično zove Napredak, a naprijed gura preko pola vijeka. Obućarski zanat je umjetnost, počinje priču Džijat, on ne pravi razliku između bogatog i siromašnog čovjeka. Cipele nose obojica.

,,U doba komunizma postojale su zadruge opančara i obućara. Tu se zanat pekao, šegrt je učio od majstora. Tu su i moji počeci“, prisjeća se Džijo. Zadruge su u Jugoslaviji omogućavale seoskom stanovništvu da, u vrijeme ratova, visokih poreza, nerodnih godina i primitivnih obrada zemlje, preživi  i poboljša svoj materijalni položaj. Tridesetih godina prošlog vijeka nastalo je i geslo zadrugara: ,,Udruživanje je zakon života na kome se temelji svekoliki napredak“.

Vrijeme je odnijelo komunizam, a sa njim i posljednju zadrugu. Od 2005. godine, kada se osamostalio, Džijat je u Napretku svakoga dana, izuzev nedjeljom, od sedam ujutru do osam uveče. ,,Koliko muzike toliko para“ – važi u njegovom slučaju..

Sa 16 godina uplovljava u obućarske vode. ,,Zanatlija mora da se preda svom poslu.  Da bi se obućarski zanat usavršio potrebne su od dvije do pet godina. Nije teško, kada postoji volja“.

U Napretku radi još i Omer Mujo Hodžić, Džijatov rođak. Tu je već sedam ili osam godina, a na zanat se već odavno privikao. Sa osmijehom kaže da se teže privići na ćud ljudi: ,,Kada popravljamo ženske potpetice, na svaki udarac čekića, onim osjetljivijim mušterijama se otrgne jedno – pazite!“.

Džijat kaže da posla ne fali i da od obućarstva može da se živi. Svejedno, obućar se u Crnoj Gori može postati jedino praksom u nekoj obućarskoj radnji. Škola za ovaj zanat ne postoji.

Vlasnik Napretka se prisjeća vremena kada su u Crnoj Gori radile fabrike koje su prehranjivale porodice: ,,Imali ste Titeks, Košutu, Polimku, fabriku Radoje Dakić, Marko Radović, Obod i mnoge druge. Svaka je zapošljavala po par hiljada ljudi. Gradovi u kojima su se nalazile bili su naši industrijski centri, a sa njihovim zatvaranjem mnogi su izgubili radna mjesta i sada polako odlaze iz Crne Gore. One su nekada bile simboli našeg napretka a sada su ruševine“.

,,Preduzetnik finansijski bolje živi u kapitalizmu. Ipak, onda je bilo sigurnije. Ne branim nikoga, nisu mi komunisti ništa dali, osim čekića. Znalo se, koliko radiš, toliko zaradiš. Sad više ništa nije sigurno, živi se od danas do sjutra. Vrijeme je strahovanja“, priča Džijat.

Kalup za širenje, presa, mašina za šivenje i čekić samo su neki od obućarskih alata. U radnji Napredak cipele popravljaju, a ne proizvode. Džijat nerado kaže da razlog za to nije samo finansijske prirode. Tržište diktira tempo, a preprodaja i uvoz su u Crnoj Gori lagodniji put do zarade.

Dani kada se nosila obuća koju su proizvodile Lenka i Mladost iz Bijelog Polja, davno su iza nas. Fabrike su privatizovane, a radnici su završili na birou rada. Mnogi su, umjesto otpremnina, prije dočekali invalidske penzije, jer su u međuvremenu zbog stalnog kontakta sa štetnim materijama oboljeli od vaskulitisa i drugih bolesti.

Život u savremenoj Crnoj Gori,  Džijat Lekić opisuje iskustvom koje je imao sa svoja dva šegrta: ,,Strpljenje je među glavnim obućarskim vrlinama. Ali, u potrazi za boljim životom, ono se lako gubi. Dva momka koja su vrijedno radila kod mene ipak je privuklo inostranstvo. Razumljivo“.

U Crnoj Gori postoje mini grantovi za zanatlije koje dodjeljuju ministarstva, strana preduzeća ili organizacije Evropske unije. Džijat kaže da taj novac nije dovoljan ni za opremu.

Najviše ga brine što je u silnim traganjima, ambicijama i zaradama izgubljen  osjećaj za porodicu i ona toplina doma. Nada se da će se to bar malo promijeniti novim Zakonom o neradnoj nedjelji.

U Napretku  popravljaju i kaiševe, tašne i torbe, kofere. Ovdje dolaze svi, od političara do penzionera, a ni veresija im nije strana. Džijat kaže da su cijene za obućarske usluge u Crnoj Gori, u odnosu na region, daleko niže, ali da ih zbog siromaštva ne dižu. U Hrvatskoj su, na primjer,  popravke peta i polovina muških cipela dva puta skuplje. Bez obzira na to, Džijat često u šali kaže mušterijama: ,,Ti doneseš nove cipele, mi ih napravimo još novijim“.

Njegovo iskustvo svjedoči da u Crnoj Gori kupac nije zaštićen. ,,Mnogi ne znaju šta kupuju. Jednom sam mušteriji, koja je na popravku donijela čizme poznate marke, rekao da je veliki novac, umjesto za pravu kožu, dala za skaj. Ovakve prevare su česte“. Nije zlato sve što sija. On objašnjava da se uvozi obuća čiji izgled prija oku, a da se o kvalitetu manje vodi računa. Cijene su, naravno, visoke. Opasnost obućarskom zanatu vreba iz nekih kineskih butika, od cipela koje su za jednokratnu upotrebu i koje ne vrijedi popravljati. Jednostavnije je i ekonomičnije kupiti nove.

Obućarska radnja je atelje gdje vješta ruka obućara iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov Napredak je više od zanata. To je umjetnost.

                                                                                                                      Andrea JELIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER, GRADOVI BEZ BANAKA:  Tamno pa se ne vidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pet opština na sjeveroistoku Crne Gore, njih tri nema ni jednu bankarsku filijalu, a zaposleni, penzioneri i privatni preduzetnici iz tih opština prinuđeni su da skoro svakodnevno idu u susjedne gradove zbog bankarskih usluga. Banke nemaju  Andrijevica, Gusinje, i  Petnjica

 

Stomatolog dr Rusmin Laličić ima ordinaciju u Gusinju, ali zbog nepostojanja ni jedne bankarske filijale u tom mjestu, on je prinuđen da skoro svakodnevno ide u Berane da predaje pazare.

„Kreditno sam vezan za jednu banku koja nema svoju filijalu u Plavu. Zato moram ići u Berane i tamo predajem pazare. Morao bih to raditi svaki dan, ali eto, činim to svaki drugi, jer je i to vrlo naporno i finansijski neisplativo“ – kaže Laličić.

On objašnjava da se sa istim problemom suočavaju svi privatni preduzetnici u Gusinju, kojih, kako kaže, nije malo.

„Gusinje ima oko hiljadu penzionera i zaposlenih. Većina njih za lična primanja ide u Plav, pod uslovom da tamo postoji njihova bankarska filijala. Znam da ja nijesam jedini koji putuje u Berane“ – kaže Laličić.

Laličić je predsjendik Partije za Gusinje i odbornik u lokalnom parlamentu. On smatra da su lokalne vlasti morale nešto da učine i da se založe da se što hitnije u Gusinju otvori makar jedna banka.

„To je neophodno, posebno u toku ljeta, kada se u ovu varoš slije dijaspora iz čitavog svijeta. Pitajte bilo koga od njih i vidjećete šta će vam reći da je gradu najneohodnije nakon što je povraćen status opštine prije nekoliko godina. Grad bez banke, to je prosto nezamislivo“ – kaže Laličić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIVLJE DEPONIJE: Ne zna im se broj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima zakone o upravljanju otpadom. Ima propisane kazne za nepoštovanje ovog zakona, ima reciklažna dvorišta, ima odlagališta. Ima ogroman broj divljih smetlišta

 

Stari namještaj, brdašca od šuta, betona, zemlje i šljunka, elektronski i plastični otpad, ostatke od hrane i iskorišćene gume, zatiču oni koji kroče na Stari aerodrom, Vrela Ribnička ili na djelove Ćemovskog polja. Nesavjesni građani ne koriste mjesta predviđena za skladištenje otpada, a akcije nadležnih službi tim povodom često su neefikasne.

Da je Ćemovsko polje jedinstven ekološki i ornitološki lokalitet, djeca uče još u osnovnim školama. Ovdje žive brojne biljne i životinjske vrste koje se ne mogu nigdje drugo vidjeti.  Istovremeno, ovdje je na sve strane razbacano sve što vam je potrebno za opremanje doma. Za onoga ko zna da popravlja stvari, Ćemovsko polje je raj. „Namještaj i kućni aparati nestaju prvi sa ovih ilegalnih deponija“, kaže za Monitor Podgoričanin koji tu često dolazi na trim stazu da trči.

Na Ćemovskom polju panjevi su vidljiviji od drveća. Ovdje ljudi besplatno nabavljaju i drva za ogrijev ili druge potrebe. Samo krajem juna 2019. godine aktivisti NVO Green Home otkrili su, na području između ograde Cijevna komerc i želježničke pruge, više od 30 posječenih i isčupanih stabala borova. Neki od ovih borova bili su stari i preko 50 godina. Ovakvi slučajevi nisu rijetki.

Tu se nalazi i aktivna divlja deponija sa koje se šire nesnosni mirisi. Osim komunalnog i plastičnog otpada i leševa uginulih životinja, tu se odlaže građevinski materijal – šljunak, šut, beton. Na ovom nelegalnom smetlištu završila su i stabla nekih od stradalih borova.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZAROBLJENI POTENCIJALI: Voća na pretek, fale fabrike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da je riječ o šumskom, ostalom voću ili pečurkama, osnovni problem sjevera je  nedostatak pogona za finalnu proizvodnju,  U tek nekoliko preduzeća obavlja se primarna proizvodnja, a zatim se “blago sjevera”  plasira na inostrana tržišta. U tom lancu najmanje  koristi imaju uzgajivači i berači

 

Uprkos  neospornom bogatstvu sjevera Crne Gore šumskim voćem i biljem, samo mali broj preduzeća se u našoj državi bavi njihovom preradom. Taj problem je prepoznat i u  Strategiji razvoja poljoprivrednih i rurarrnih područja   2015-2020 resornog ministarstva.

“Nekoliko kompanija bavi se preradom voća i povrća, ali su one relativno malog kapaciteta. Svega pet  prerađivačkih postrojenja imaju značajan udio i ulogu na tržištu, a ostali uglavnom manjeg kapaciteta i nijesu u značajnoj mjeri prisutni na tržištu.” piše u tom dokumentu.

Ti podaci se odnose i na pogone za preradu, pored šumskog, i  drugih vrsta voća, kao i na preradu povrća.

Zbog takve situacije na stotine tona šumskih plodova svake godine,  nakon primarne prerade završavaju na stranom tržištu.  Tek nekoliko firmi koje su registrovane za otkup, bavi se i nekom vrstom prerade.

Jedna od njih je i pljevaljska firma  Mivex, koja postoji 16 godina. U tom preduzeći tvrde da  prosječno godišnje prerade 120 tona pečurki i po 40 tona ljekovitog bilja i šumskog voća.

Firma  ima kapacitete za više koraka prerade, a svoje proizvode plasiraju kako na domaće, tako i na evropsko tržište. Pečurku, u savisnosti od vrste, kuvaju, suše ili zamrzavaju. Svi proizvodi bjelopoljskog preduzeća ForestFood-M , takođe završavaju na evropskom tržištu. Predstavnici te firma kažu da godišnje sa sjevera otkupe prosječno po 100 tona šumskog voća i pečurki. To je kapacitete i Ekoprometa, još jedne firma sa sjevera, koja je ima mogućnosti za djelimičnu preradu.

Cjelokupan otkup  pečurke i šumskog voća, uglavnom, borovnica, rožajska firme Sloga  već godinama plasira  na njemačko, italijansko i  francuskom tržištu.

“U tim preduzećima, kao i u našem, , uglavnom se radi primarna prerada pečurki, a šumsko voće zamrzava. Kad je riječ o vrgnju, jednoj od vrsti gljiva, pored zamrznutog i kuvanog, on se priprema i u salamuri. Prodaje se po 15 eura za kilogram na evropskom tržištu. Beračima ove godine za kilogram svježeg vrgnja prve klase plaćamo dva eura. Mada, zbog kišnog vremena, a za razliku od lani, ovog proljeća kvalitet pečurke je bio vrlo loš. “ – kaže Radosav Puletić vlasnik kolašinske firme ,,Otkup i prerada šumskih plodova”.

Lošeg kvaliteta bile su i šumske jagode, a koligram je dostižao cijenu od pet eura. To voće se plasira na inostrana tržišta, objašnjava  Puletić , uglavnom zamrznuto, kao i maline, borovnice i kupine, čija berba počinje kasnije.

Puletić  ističe kako je Crnoj Gori potrebno još prerađivačkih pogona, kako bi se, objašnjava, iskoritili ogromni potencijali sjevera kada je je riječ o proizovodima cijenjenim na evropskom tržištu.

“Osim za šumsko, potrebne su fabrike i za preradu ostalih vrta voća i povrća. Mislim, naravno, na finalne proizivode, za koje mi sada nemamo kapaciteta. Mnogo voća propadne, a voćari nemaju motova da ulažu u imanja i time se bave. Uz to, otvorila bi se mogućnost za veliki broj radnih mjesta. “- kaže on.

Ukoliko se ostavare obećanja, koje su tokom minule godine davali voćarima sjevera iz resornog ministasrtva, situacija bi značajno uskoro mogla da se promijeni. Na sjeveru mnogo očekuju od   buduće fabrike  Kuće voća.u Andrijevici.  To je “jedan od kapitalnih projekata Vlade,  čijom se realizacijom stvara ambijent za razvoj preduzetništva i lokalne ekonomije na području te opštine i  sjevera Crne Gore. “.

Radovi na tom pogonu u poodmakloj su vazi, a država je u tu fabriku uložila oko 1, 5 miona eura.  U Kući voća, kako je planirano, obavljaće se otkup, prerada i pakovanje voća i proizvoda od voća. Prije godinu ministar poljoprivrede I ruralnog razvoja Milutuin Simović je obećao da će  kad fabrika počene da radi biti stvoreni uslovi iza dodatni razvoj voćarstva u tom kraju, koji je poznat po užgoju  jagodastog voće (malina, aronija, borovnica), šljiva i jabuka.

“Voćari će dobiti mogućnost boljeg plasmana, ostvarivanja dodate vrijednosti kroz preradu, a time i mogućnosti za širenje proizvodnje i ostvarivanje većih prihoda. Ujedno, kroz poslovanje Kuće voća, biće dostignuti potrebni standardi kvaliteta i bezbjednosti hrane, potrebni za bolju poziciju naših voćara na tržištu.” – kazao je Simović tada.

Lijepe vijesti stigle su, početkom godine, i Bjelopljcima od kompanije “Franca” iz koje su  najavili izgradnju velike hladnjače koja će moći da prihvati sav višak voća koji se proizvede na teritoriji te opštine. Kako je saopšteno “formirana je kooperativa koju čine pet preduzeća sa kojom će se u narednom periodu povezati preko stotinu proizvođača voća.”

Iz bjelopoljeske kompanije su saopštili da će posebna pažnja biti posvećena  jagodičastom voću, prvenstveno malinama. Hladnjača bi trebalo da ima kapacitet da primi sav rod maline, ali i da duplira broj malinara.

Prema nekim procjenama bjelopljski voćari mogu godišnje da ponude oko 1.000 tona voća, a iz France tvrde da finalni proizvodi mogu da nađu mjesto na tržištu. Početkom ove godine bjelopoljski malinari osnovali su prvi takav klaster u Crnoj Gori. Okuplja uzgajivače malina, ali i vlasnike hladnjača.  Iako ne mogu da zaborave drugu polovinu juna lani, , kada su  u znak protesta zbog  niske cijene, kao i “selektivnog otkupa i bahatog odnosa hladnjačara” više stotina kilograma tog voća prosuli ispred Opštine, nadaju se kvalitetnijoj pomoći iz lokalne uprave.

Skoro dvije i po decenije Kolašincima je obaćavana fabrika za preradu voća. Još 2014. godine tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković, tvrdio je da će fabrika biti podignuta za, najduže, dvije godine. Nažalost, još nema nagovještaja da bi se takav pogon skoro mogao i otvoriti u tom kraju. Potrebe za takvim pogonom su, naročito, ako se uzmu u obzir količine voća uzgajanog  u Morači, više nego očigledne.

Da podizanje manjih pogona za preradu voća nije pretežak izazov  čak ni za pojedinca pokazao je početkom prošlog mjeseca Rožajac Mersad Šutković. On je prepozano potrebu tržišta da ponudi finalni proizvod, pa otvorio fabriku za proizvodnju sokova od bobičastog voća. Pored prihoda koje očekuje, cilj mu je bio  i da pokaže poljoprivrednicima da je sličan posao  moguć, isplativ i održiv.

                                                                                               Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo