Povežite se sa nama

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

6 godina

na

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

EHO IZBORA: Đukanović opet porazio DPS

Objavljeno prije

6 dana

na

18 Aprila, 2025

Objavio:

Đukanović je svojim i zvaničnim povratkom dokusurio  koalicioni kapacitet DPS-a , koji je, ipak, u vrijeme podgoričkih izbora počeo da raste. Poništio je ono što je napravio Nermin Abdić. I nastavio da gura Crnu Goru sve dublje u rascjep između dva identitetska bloka. U prošlost

 

 

Rezultati lokalnih izbora održanih u nedjelju u Nikšiću i Herceg Novom  pričaju dvije različite  priče.   U Nikšiću su najveći broj glasova odnijela dva suprotstavljena bloka, koja su i ovu predizbornu kampanju vodila insistirajući na identitetskim pitanjima. Za razliku, u Herceg Novom  vlast, matematički,  može  biti formirana bez Demokratske partije socijalista (DPS) i partija bivšeg Demokratskog fronta (DF). Najveći broj glasova, dovoljan za samostalno formiranje vlasti, osvojile su Demokrate i  Novska lista koju podržava PES.

Te dvije liste zabilježile su  istovremeno rast u Herceg Novom, a  DPS  i partije okupljene oko bivšeg DF pad povjerenja.

Lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Herceg Novog Stevan Katić iz Demokrata osvojila je dva mandata više nego na izborima 2021., a Novska lista  tri mandata više.   Demokrate sa sadašnjih 12  i  Novska lista sa 10 mandata,  mogu bez problema formirati vlast, pošto je za većinu u lokalnom parlamentu potrebno 18 mandata. Oni imaju četiri više.  Vlast su u prethodnom mandatu obavljali  sa  partijama bivšeg DF, odnosno ZBHN (NSD, DNP,  Pravom Crnom Gorom i Ujedinjenom Crnom Gorom) kao i sa  SNP i GP URA.

ZBHN je na ovim izborima pao sa sedam na pet mandata, gotovo kao i DPS, koji je sa osam pao na  pet mandata.  SNP nije prešla cenzus, URA je osvojila jedan mandat. Jedan mandat pripao je Evropskom savezu i Građanskom pokretu Idemo, a Bokeški forum nije prešao cenzus.

Nikšićki izbori su u potpunosti zasijenili  Hercegnovske. I postizborno stanje je znatno  uzbudljivije.  Osim jačanja identitetskih glasova, na uštrb građanskih opcija,  Nikšiću predstoje komplikovaniji pregovori o formiranju vlasti.

Najbolji pojedinačni rezultat u tom gradu ostvario je DPS sa 35,12 odsto glasova, odnosno 16 mandata.  Na prethodnim lokalnim izborima DPS je u tom gradu išao sa SD, LP i PKS i osvojio 18 mandata, odnosno oko 40 posto podrške.  Evropski savez (SD, LP, SDP) sada je izašao samostalno i osvojio dva mandata.  DPS je, kad se tako pogleda, ostao  okvirno na istom nivou kao i prije tri godine.

Za DPS-om ide ZBNK, lista koju je predvodio aktuelni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koja je u odnosu na izbore iz 2021. osvojila oko 1.600 glasova više, ukupno 15 mandata.

Demokrate sa kojima je ZBNK vršio vlast, su drastično pale: sa deset na  tri mandata.  Neki analitičari ocjenjuju da ih je podrške koštala tragedija na Cetinju. Ipak, u Herceg Novom su porasli.

Partija premijera Milojka Spajića, PES, prvi put se oprobala u nikšićkoj izbornoj trci osvojivši pet mandata.  URA je ostala ispod cenzusa. Lider URA Dritan Abazović je na prethodnim izborima u Nikšiću, kada je  SDP ostao ispod cenzusa, kazao: “Cilj je ispunjen – DPS je pao s vlasti, SDP je nestao sa političke scene”. Sada nije imao komentar. Evropski savez,  svejedno, ima ozbiljne razloge da obnovi štivo: prevelika bliskost sa nereformisanim DPS-om, je – preveliki rizik.

Dosadašnja nikšićka vlast (ZBNK i Demokrate) izgubila je većinu u lokalnom parlamentu. U posljednjem sazivu, nakon izbora iz 2021. godine imali su ukupno 22 mandata, većinu u gradskom parlamentu. Skupa  sada imaju 18 mandata, a za formiranje vlasti neophodno je imati najmanje 21 ruku.   Pošto nedostaju tri mandata, analitičari  PES vide kao tas na vagi. Sa svojih pet mandata partija premijera Spajića imaće  značajnu ulogu u formiranju nove većine u Nikšiću.

ZBNK bi, naravno  sa Demokratama i PES-om, sa kojima na državnom nivou vrše  vlast, imao većinu u lokalnom parlamentu. Da li je to i konačni scenario  još nije definitivno saopšteno.  Iz PES-a se, dok se načelno ne dovodi u pitanje formiranje vlasti u Nikšiću sa ZBNK i Demokratama,  čuju različiti  glasovi kada je u pitanju izbor gradonačelnika , odnosno ostanak Kovačevića na toj poziciji.

Zoran Mrkić, koji je predvodio listu PES-a u Nikšiću saopštio je da je prirodno da ta stranka napravi lokalnu vlast s koalicionim partnerima s državnog nivoa, ali da nije siguran da će PES podržati ostanak nosioca liste Za budućnost Nikšića Marka Kovačevića na čelu Opštine. “Cijeneći određene aktivnosti koalicije koju predvodi Kovačević i možda neke njegove postupke, dozvolite da još uvijek razmislimo”, kazao je. Požalio se: “U okršaju velikih, radikalnih polova naše političke scene,  uvijek strada građanska Crna Gora i oni ljudi koji su umjereniji u svemu”.

Njegov kolega poslanik PES-a Darko Dragović bio je konkretniji. Otkrio je,  u nedjelju veče na RTCG,  da u toj partiji postoji neslaganje oko podrške Kovačeviću.’’U svoje ime kažem da PES niti treba, niti smije, kao građanski pokret, da u ovom momentu podrži Kovačevića”, rekao je. I on je napomenuo da ne postoji sumnja da li treba ili ne ići sa ZBNK ili Demokratama u Nikšiću.

Premijer Spajić se nije odredio po tom pitanju, dok predsjednik parlamenta Andrija Mandić inistira da neće odustati od Kovačevića kao lidera. Kovačević je u prethodnom periodu prepoznat po brojnim ispadima i govoru mržnje, te snažnim konekcijama, kao i njegovi partijski saborci, sa režimom Aleksandra Vučića u Srbiji i Milorada Dodika u RS.

Metodolog i analitičar Miloš Bešić ocijenio je da je jedna od važnih poruka nikšićkih izbora „to što su i dalje dominantna dva politička bloka, DPS i prosrpske partije, zbog čega, prema njegovim riječima, najviše gube građanske stranke”. . Prema njegovim riječima, Nikšić pokazuje da građanska Crna Gora mora da se probudi.  On je ocijenio i da ta dva bloka “rastržu PES”.

Dobar rezultat Kovačevića i ZBNK, Bešić  vidi i u izlaznosti koja je bila iznad očekivane. Izlaznost u Nikšiću bila je u nedjelju 71,04 odsto, na prethodnim izborima  81,8 odsto, a na parlamentarnim – 56,4 odsto.

’’Ta izlaznost  je suprotna mojim očekivanjima, što je odgovaralo ZBNK-u. To je posljedica mobilizacije birača  kod kojih je i dalje izražen anti-DPS osjećaj. Očigledno je da još postoji taj sentiment kod jednog dijela biračkog tijela, koji ne bih rekao da je zadovoljan rezultatima nakon smjene DPS-a, ali je taj sentiment još dovoljno snažan da neko može da ih mobiliše’’, ocijenio je Bešić.

Optužbe opozcije da  su se u Nikšiću spremali i glasači iz RS i Srbije, nijesu dokazane.

Još jedan je posebno važan eho ovih izbora  o kome se gotovo i ne govori. Milo Đukanović opet porazio DPS. Neposredno pred izbore, Đukanović se vratio na političku scenu i kroz formalnu titulu počasnog predsjednika DPS, a potom  preuzeo kampanju u rodnom Nikšiću. Igrao je na sve ili ništa. Pojavljivao se na predizbornim skupovima u tom gradu, uz snažne identitetske poruke, predstavljajući lokalne izbore kao presudnu borbu protiv srpskog sveta, odnosno borbu za Crnu Goru.

U DPS –u su navodno zadovoljni najvećim pojedinačnim rezultatom u Nikšiću (dok o hercegnovskom padu ne govore). Zavjetno ćute o tome da je Đukanović svojim i zvaničnim povratkom dokusurio koalicioni kapacitet DPS-a, koji je bio počeo da raste nakon njegovog formalnog odlaska sa čela te partije.

Iako nije bilo suštinske reforme Đukanovićeve partije, a novo rukovodstvo nije jasno napravilo otklon od Đukanovića i njegovih nekadašnjih najbližih saradnika,  nova lica bez hipoteke prošlosti ipak su uticala na, drugačiju vizuru prema partiji koja je tri decenije obnašala vlast, uspostavljajući neslućene monopole, i normalizujući organizovani kriminal srastao s državnom aparaturom.  Podgorički lokalni izbori, na kojima je ubjedljivi pobjednik bio nosilac liste DPS  Nermin Abdić, to su pokazali. Formiranje vlasti DPS-a i jednog dijela avgustovskih pobjednika, odnosno jednog dijela nekadašnjeg PES-a povezanog sa predsjednikom Jakovom Milatovićem, zamalo nije postalo realnost.

Đukanovićevim povratkom, to više nije ni  opcija.  O tome da bi PES u Nikšiću   mogao ući u koaliciju sa DPS-om, gotovo se i ne govori.  Đukanović je poništio ono što je nagovijestio  Abdić.

Lider Preokreta Srđan Perić, ocijenio je nakon ovih izbora da će zdravljenje političke scene početi onda kada svi ostali politički subjekti odbiju koaliranje i sa DPS i sa ZBCG. “I kada oni tako budu natjerani da sami naprave koaliciju DPS – ZBCG. Ova koalicija bi bila prirodna jer bi značila preuzimanje pune odgovornosti za podjelu koju sami stvaraju. Oni, naravno, ne žele preuzimanje pune odgovornosti – uvijek im je potrebno opravdanje koje imaju u onom drugom. Jednostavno je: ako su najveći, neka preuzmu i najveću odgovornost. Time bi nestao i ucjenjivački potencijal “malih” na koji se upravo oni neprestano žale”, napisao je Perić na svojoj FB stranici.  “Sve dok se to ne desi, Crna Gora će biti nesretno podijeljena zajednica i ništa novo neće moći da se održi. Dakle, hrabrosti treba. Ovo već može da krene od Nikšića, ali nemam iluziju da hoće”, kazao je.

Iz PES-a u tom pravcu za sada nijesu išli. Demokrate su, pojasnila je  funkcionerka te partije i ministarka kulture i medija Tamara Vujović, u statut upisale da neće u koaliciju sa DPS-om. O ZBCG  nijesu ništa upisivali.

„Većina građana Nikšića i Herceg Novog misli da Crna Gora ide u dobrom smjeru, i da su protiv politike DPS-a“, kazala je Vujović. Žmireći na jedno oko.  U Nikšiću se  ne bi reklo da birači misle da Demokrate idu u dobrom smjeru. A posebno pitanje je šta bi se desilo da se sada raspišu državni izbori. Kad bi se nikšićkim rezultatu, okvirno, na nivo države, pridodali i izborni rezutati manjinskih partija.

Sigurno je:  Dva bloka koja insistiraju na identitetskim pitanjima guraju Crnu Goru u prošlost. Formalni povratak Đukanovića na čelo DPS, pokazali su i nikšićki izbori, samo je dublje gura u taj rascjep. Herceg Novi,  uz mali broj drugih opština, , nagovještava,  da može i drugačije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRAMPOVE IGRE CARINAMA: Globalno potčinjavanje ili globalni otpor

Objavljeno prije

2 sedmice

na

11 Aprila, 2025

Objavio:

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završeno. Analitičari cijene da nastupa era geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. Pa, ko se kako snađe

 

 

Obrt. Nakon prošlonedjelje revolucije uvođenjem većih, a ponegdje i drakonskih, carina za skoro 170 zemalja svijeta (rijetki izuzeci su Rusija, Bjelorusija, Kuba i Sjeverna Koreja, zemlje sa kojima SAD nemaju direktne trgovinske odnose zbog ranije uvedenih ekonomskih sankcija), predsjednik SAD Donald Tramp oglasio je u srijedu 90-dnevno carinsko primirje.

„Na temelju činjenice da je više od 75 zemalja pozvalo predstavnika SAD da pregovaraju o rješenju u vezi s trgovinom, trgovinskim barijerama, carinama, manipulacijom valutama i ne-monetarnim carinama, a te zemlje nijesu preduzimale nikakve mjere odmazde protiv SAD, autorizirao sam 90-dnevnu pauzu i znatno nižu recipročnu carinu od 10 odsto tokom ovog perioda“, poručio je Tramp.

Kini je dodatno uvećao carine, po treći put za osam dana. „Na temelju nedostatka poštovanja koje je Kina pokazala prema svjetskim tržištima, ovim putem povećavam carinu koju SAD naplaćuju Kini na 125 odsto, s trenutnim učinkom. Nadam se da će Kina, u nekom trenutku, shvatiti da su dani iskorištavanja SAD-a i drugih zemalja prošli i da to više nije održivo niti prihvatljivo“, saopštio je predsjednik SAD.

Dodatna pojašnjenja ponudio je Skot Besent, ministar finansija u Trampovom kabinetu.  Po njemu, Kina je bila primarna (jedina?) meta carinskog rata u najavi, dok je sve ostalo bila neka vrsta blefiranja. „Bila je to strategija od samog početka i može se reći da je gurnula Kinu da napravi grešku”, rekao je Besent. Mnogi mu ne vjeruju. On je prokomentarisao i  ideje sa ove strane Atlantika,   da bi se EU trebala približiti Kini kako bi smanjila potencijalnu štetu od američkog protekcionizma: “To bi bilo kao da sami sebi prerežete grlo.”

U najnovijoj (srijeda veče) analizi BBC-a navodi se da je Tramp  odlučio da se, umjesto borbe na svim frontama,  vrati na poznati teren: Amerika protiv Kine. Uz  podsjećanje kako Kina SAD-u „isporučuje sve“ od iPhonea do dječjih igračaka. I da to čini otprilike 14 posto ukupnog američkog uvoza.

Sve navedeno dešavao se tek nakon što se Tramp obratio  Nacionalnom republikanskom kongresnom odboru gdje je partijskim kolegama predočio da dobar dio svijeta od njega traži smanjenje carinskih stopa, nudeći štošta za uzvrat: “Ove zemlje me zovu, ljube mi guzicu. Umiru od želje da se dogovore”, kazao je ne krijući da uživa u ličnoj moći koju je priželjkivao i u prvom predsjedničkom mandatu.

Nakon proglašenog primirja u Vašingtonu, iz sjedišta EU je saopšteno da će i oni „pauzirati“ tek usvojeni program kontramjera koje su dogovorene ranije istog dana, uz protivljenje Mađarske. “Dok finalizujemo usvajanje protivmjera koje su dobile snažnu podršku država članica, odlučili smo ih staviti na čekanje na 90 dana. Ako pregovori ne budu zadovoljavajući, naše će protivmjere stupiti na snagu”, saopštila je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen napominjući da rad na dodatnim mjerama protiv SAD i dalje traje.

Kao odgovor na Trampovu odluku da na Dan oslobođenja SAD na robu iz zemalja EU uvede carine od 20 odsto, uz prethodno uvedene carine na  automobile iz EU od 25 odsto, u Briselu su odlučili da stopom od 25 odsto ocarine dio roba koje na njihovo tržište stiže iz SAD. Na tom popisu su se našli: sok od naranče, bademi, živina, soja, čelik i aluminijum, duvan i duvanske prerađevine, luksuzne jahte… uz najavu daljeg širenja popisa roba (i usluga, prema nezvaničnim najavama) koje bi bile opterećene novim nametima.

Šta god da donesu naredna tri mjeseca, jedno izgleda neizbježno: period ekonomske globalizacije pod vođstvom SAD je završio. Analitičari cijene da doba potrage za jeftinom radnom snagom i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto eri geopolitičkih kalkulacija, protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. „ Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije“, navodi Maruša Vizek, naučna istraživačica  i bivša direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu. „Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pokrenuti lavinu trgovinskih protivmjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.“

Trampov carinski rat sa ostatkom svijeta jeste radikalan ali nije slučajan. SAD su, navode stručnjaci, zemlja dvostrukog deficita (baš kao i Crna Gora, ali kod nas to ne zavrjeđuje ozbiljniju pažnju). Budžetskog, pošto država troši više nego što prihoduje i trgovinskog, jer uvozi daleko više nego što izvozi. Ali, analitičari  kažu kako nijesu sigurni da je predsjednik SAD na pravom putu u potrazi za prihvatljivim i održivim rješenjem. Mada se,makar neki od njih, nadaju dobrom ishodu. „Mislim da će sve skupa na kraju voditi pravednijoj i logičnijoj ekonomiji“, kaže jedan od malobrojnih evropskih podržavalaca Trampovog pohoda na globalnu ekonomiju.

„To je oblik ekonomskog rata, ali sa stajališta SAD-a, mislim da je Trump napravio to na vrijeme, mada se možda može govoriti o prekomjernom granatiranju“, rekao je za HTV nekadašnji hrvatski ministar ekonomije Davor Štern. „Da bi se resetirala Amerika, tako velika zemlja s tako velikom industrijom, pogotovo bivšom industrijom, on je (Tramp – prim. Monitora) morao posegnuti duboko u arsenal oružja ekonomske prirode“.

Predsjednik SAD želi da promijeni postojeće ekonomske odnose na globalnom nivou, najavljujući novu industrijalizaciju u svojoj zemlji, iz koje su fabrički pogoni preseljeni na jeftinije destinacije, dominantno u Kinu i Meksiko. Ideja je da natjera proizvođače  (domaće i strane) da iz inostranstva svoje proizvodne pogone presele/vrate u SAD, kako bi tamo proizvodili robu namijenjenu ne samo američkom tržištu.

Nešto slično radile su, prije tri-četiri decenije, sada uz Japan, najrazvijenije ekonomije Azije (Kina, Južna Koreja…) koje su prodor na sopstvena tržišta uslovljavale otvaranjem fabrika na domaćem terenu i transferom tehnologija. Ali, oni su, uz veliko tržište, imali da ponude i izuzetno jeftinu radnu snagu. Sa SAD je situacija obrnuta. Rad je skup. Pa nije izvjesno da plan reindustrijalizacije može zaživjeti onako kako to predviđaju Tramp i njegovi saradnici.

To, kako vidimo, nije razlog da odustanu. Za početak, uz industriju aluminjuma i čelika, Tramp je kao glavnu metu za prinudnu seobu u SAD pikirao evropsku autoindustriju i azijsku elektroniku. Dodatno, neke se zemlje otvoreno uslovljavaju potencijalnim uklanjanjem američkog bezbjednosnog štita, što se u Evropi i Aziji, posebno među susjedima Rusije i Kine, doživljava kao vrlo ozbiljan bezbjednosni problem.

Državama koje se žele osloboditi (dijela) nametnutih carina, Tramp traži da ponude „nešto fantastičlno“. Najavljuje bilateralne pregovore gdje će pred svakoga postaviti specifične uslove. Za sada znamo da će na listi želja, uz seobu industrije, biti kupovina američkog oružja i energenata (nafta i gas), zahtjev da se ukinu „glupa pravila“ koja onemogućavaju izvoz genetski modifikovanih poljoprivrednih proizvoda iz SAD, insistiranje da se nastavi finansiranje američkog javnog duga (kupovina državnih obveznica) uz navodnu ideju da dio njih bude plasiran sa neograničenim rokom dospijeća. To bi značilo da ulagač ne očekuje povrat uloženog novca već samo isplatu godišnje kamate…

Pregovori oči u oči su, nakon straha od carinskog rata, naredna faza Trampovog plana objašnjava Janis Varoufakis, profesor ekonomije i nekadašnji ministar u grčkoj vladi.

„Svaki put kada neka strana vlada pristane na njegove zahtjeve, on bilježi još jednu pobjedu. A ako ga neka neposlušna država odbije, carine će ostati na snazi, što će generisati stalni priliv dolara kojima može raspolagati kako god želi (budući da Kongres kontroliše samo fiskalne prihode)“, navodi Varoufakis u tekstu Trampov masterplan. „Kada druga faza plana bude dovršena, svijet će ostati podijeljen na dva tabora: onaj zaštićen američkim bezbjednosnim štitom, po cijenu poskupljenja sopstvene valute, gubitka proizvodnih pogona i prisilne kupovine američkog izvoza, uključujući oružje, i onaj koji će strateški možda biti bliži Kini i Rusiji, ali će ostati povezan sa Amerikom kroz trgovinu umanjenog obima koja će Trumpu donositi redovne prihode od carina“.

Varoufakis spori tezu da je Trampov plan („sasvim solidan — mada riskantan“) globalni presedan.  On podsjeća kako je 1971. tadašnji predsjednik SAD Ričard Nikson izazvao „kontrolisani raspad svetske ekonomije“. Iz čega je proistekla era globalizacije i neoliberalizma. Grčki ekonomista citira riječi tadašnjeg ministra finansija SAD Jona Konelija, kojima je ovaj ubjeđivao Niksona da krene tim putem: „Moja filozofija, gospodine predsjedniče, kaže da stranci hoće da nas opljačkaju, a naš zadatak je da mi opljačkamo njih prije nego oni nas“. Najbliži saveznici SAD i tada su, kao i sada, ostali zatečeni razvojem situacije.

Šta ako Tramp ne dovede do kraja ono što je uspio Nikson – da svijetu nametne novi ekonomski model koji bi se, možda, nakon prvobitnih šokova, lomova, i skupog prilagođavanja, mogao pokazati kao „pravedniji i logičniji“?  Može se desiti da globalni otpor nametnutom danku nadvlada potrebu da se, pokornošću, sačuva privid sigurnosti, ne samo ekonomske. Prije nego se ime vaše zemlje (regiona) nađe na popisu na kome su Gaza, Ukrajina, Grenland, Panamski kanal… Ili će kasta milijardera okrenuti leđa predsjedniku SAD, kao što je to zamalo uradila minule nedjelje, dok su se gubici na berzama, uzrokovani neočekivanim carinskim stopama, mjerile hiljadama milijardi dolara/eura.

Bivši ministar ekonomije Francuske Alen Madelen, govoreći u parlamentu, nazvao je Trampove carine “huliganskim metodama”, koje gaze međunarodno pravo. „Više nema nikakvog prava. Sve je gotovo.“ Bilo je to prije carinskog primirja. Ali, još oštrija borba može se rasplamsati već na ljeto.

Tramp će u tom slučaju, smatra Varuofakis, „biti primoran da izda ili svoje pleme bijesnih finansijera i trgovaca nekretninama ili radničku klasu koja ga je dovela na vlast“. On upozorava da će se u međuvremenu  otvoriti još jedan front. „Ako sve zemlje bude tretirao zasebno, uskoro bi mogao da izazove njihove posebne reakcije. Peking bi mogao odustati od svoje oprezne politike i pretvoriti BRICS u novi Breton Voods, u kom bi juan imao ulogu stožera koju je dolar imao u izvornom sistemu. Možda će to biti najvažnije nasljeđe Trumpovog impresivnog masterplana, a ujedno i najteža kazna za njegovog tvorca.“

Gdje je Crna Gora u svoj toj priči? Odgovor treba potražiti kod Milojka Spajića i Andrije Mandića. Oni, valjda, znaju zašto su sa onoliko entuzijazma zimus slavili pobjedu novog/starog predsjednika SAD. Pride, premijer se pohvalio kako Tramp planira sprovesti modifikovanu verziju programa Evropa sad. Sada je srećan jer smo dobili dodatni carinski namet od „samo“ 10 odsto. Pa ne mora da zove Vašington i… ostalo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje

Objavljeno prije

3 sedmice

na

4 Aprila, 2025

Objavio:

Preciznih podataka o zaradama u pravosuđu –  nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju te podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije. Koji pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura,  a  sudije nižih instanci duplo manje, neki i ispod toga, posebno ako nijesu krivičari

 

 

Ovonedeljno otvoreno pismo predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Valentine Pavličić predstavnicima izvršne i sudske vlasti – premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Sudskog savjeta Radoju Koraću i ministru pravde Bojanu Božoviću, ukazalo je da se negdje mimo medijskih kamera vodi ozbiljna bitka izvršne i pravosudne vlasti za veće zarade u pravosuđu.

Predsjednica Pavličić je u pismu ukazala da je sudska vlast obaviještena od strane sudija da traže veće zarade i bolje uslove rada, sa predlogom mjera upozorenja na privremene i stalne obustave rada. Saopštila je da borbu sudija za bolji status i uslove rada smatra opravdanim, ali ne i obustave rada.  Sudije su, prema nezvaničnim izvorima Monitora, najavile moguću obustavu rada za 8. april ove godine, dakle sljedeće sedmice.

Predsjednica Vrhovnog suda, koja je na toj funkciji od kraja prošle godine, podsjetila je Vladu da im je u februaru uputila pismo, na koje još nema odgovor, a u kom je ukazala da Crna Gora još nije usvojila Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, te pozvala na neophodnost njegovog usvajanja u što kraćem roku, naročito u dijelu koji se odnosi na uvećanje zarada nosilaca pravosudnih funkcija. Takođe, podsjetila je na obavezu Crne Gore da  u okviru integracijskog procesa  donese poseban zakon koji se tiče zarada za sudije, odnosno pravosuđa.

„Cilj ovih normi, a s tim u vezi i pozitivnih obaveza je uvijek isti – očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija. Na tom putu, važno je da se ne izgubi iz vida da nezavisnost sudstva nije privilegija koja je u isključivom, ličnom interesu sudija, već je u interesu vladavine prava i poštovanja ljudskih prava građana“, navodi se , stoji u otvorenom pismu predsjednice Vrhovnog suda.

Prema dobro obaviještenim izvorima, nakon pisma predsjednice, u Ministarstvu pravde održan je sastanak ministra Bojana Božovića i predstavnika sudske i tužilačke vlasti. Dogovoreno je da Vlada što prije usaglasi i uputi parlamentu Predlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, kojim će pravosuđu zarade biti uvećane za 30 posto, što im je izvršna vlast još ranije obećala. Takođe, dogovoreno je da se krene u proces izrade posebnog zakona koji će se odnositi na plate u pravosuđu,u skladu sa eurointegracijskim obavezama.

Navodno, predstavnici pravosuđa zadovoljni su sastankom sa izvršnom vlasti, ali to ne isključuje mogućnost da sudije nižih instanci ipak odluče da upozore izvršnu vlast. Njima je, prema izvorima Monitora, zasmetalo i to što je predsjednica Vrhovnog suda podržala njihovu borbu, ali ne i obustavu rada.

Kolike su zarade crnogorskih sudija?

Preciznih i novijih podataka o zaradama u pravosuđu, nema. Sudovi na svojim portalima, izuzev Ustavnog suda, ne objavljuju ove podatke. No, prema zakonu, dužni su da dostavljaju imovinske kartone Agenciji za sprečavanje korupcije.  Ti podaci pokazuju da vrh pravosuđa prima i preko četiri hiljade eura, dok sudije nižih instanci primaju duplo manje, a neki i ispod  toga, posebno ako nijesu krivičari.  Prema dobro obaviještenim izvorima Monitora, sudijama nižih instanci zarade nijesu rasle od 2018. godine.

Predsjednica Vrhovnog suda Valentina Pavličić prema imovinskom kartonu koji je Agenciji predala krajem marta ove godine, ima osnovnu platu 3089 eura. Uz to sleduje joj  dio na platu po osnovu članstva u Sudskom savjetu u iznosu od 1085 eura.  Ukupno – 4174 eura. U mjesecu u kom prima naknadu kao ispitivač za ustavno pravo ta cifra dostiže 4766 eura.  Ovi podaci odnose se na prethodnu godinu.  Sudije istog suda primaju nešto manje. Njihove zarade variraju, u prosjeku od 2500 do 3000 eura. Takođe, njihov mjesečni prihod zavisi od dodataka, učešća u različitim komisijama.

Iako logika nalaže da predsjednica Vrhovnog suda ima najveću zaradu u pravosuđu, podaci pokazuju da nije tako.

Predsjednica Apelacionog suda Crne Gore Mirjana Popović  je recimo u decembru prošle godine primila 4684 eura.  Tada je njena osnovna zarada iznosila  3555 eura. Istog mjeseca po osnovu učešća u Vijeću za ocjenjivanje sudija Viši sud Bijelo Polje, Sudski savjet primila je 883 eura. Tu je i dodatnih 246 eura po osnovu učešća u Komisiji za izvršitelje, kao i 195 eura naknade za predavanje. Ukupno – 4879 eura.

U Upravnom sudu nijesu toliko dobrostojeći. Prema imovinskom kartonu, predsjednik Upravnog suda Miodrag Pešić tokom prethodne godine primao je osnovnu platu koja se kretala od  1688 do 2181 euro.  Tu su i dodaci za učešće u Komisiji za stručnu edukaciju notara 250 eura  i Centru za edukaciju nosilaca pravosudnih funkcija 493 eura. Kad se  sabere, mjesečni prihod –  do 2924 eura.

U Ustavnom sudu je već  bolje. Monitor je ranije pisao o zaradama da u tom sudu, prema podacima sa njihovog sajta, za period od 1.januara 2024. do 31. decembra 2024.godine . Ti podaci pokazuju da je   prosječna bruto zarada predsjednice Ustavnog suda Snežane Armenko  iznosila  3416 eura, sudije Budimira Šćepanovića 3465 eura, sutkinje Desanke Lopičić 3493 eura, Momirke Tešić 3429 eura i Faruka Resulbegovića 3132 eura.  Sa povećanjem do 60 posto, koje im je krajem godine obećala izvršna vlast, kroz specijalni dodatak, bruto zarade sudija Ustavnog suda  mogle bi ići i i preko pet hiljada eura.

Nije loše ni u Višem sudu u Podgorici. Prošle godine na poziciji predsjednika Višeg suda bio je Boris Savić. Njegova plata kretala se tokom 2024. godine od 2626 do 3127 eura. Kada je u decembru primio i naknadu za učešće u Komisiji za ocjenjivanje sudija, Savić je  uz dodatnih 888 eura, Novu dočekao sa skoro 4000 eura.

Od ove godine, predsjednik tog suda je  Zoran Radović. Kao sudija tog suda tokom prošle godine  primao je osnovnu platu koja se kretala od 2483 do 3012 eura. Pošto Radović ima povremeni angažman kao predavač na Univerzitetu Donja Gorica, što mu  mu nije isplaćivano iz budžeta. Uglavnom   nekih mjeseci primao je i do 3500 eura.  U  tri mjeseca prošle godine primao je  dnevnice od Sudskog Savjeta, ukupno oko 800 eura.

Kako se hijerarhijska ljestvica spušta , padaju i plate.  Prošlogodišnja plata predsjednik Privrednog suda Mladena Grdinića  u prosjeku je  bila oko 1600 eura. Četiri mjeseca primao je naknadu od 296 eura, kao član Radne grupe za unapređenje i standardizaciju postupaka i procesa, i jednu naknadu od 246 eura kao član Komisije za polaganje ispita za javne izvršitelje.

Predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović primala je prošle godine platu od 1666 do 2171 euro.  To je gotovo duplo manje od predsjednika sudova viših instanci. Željka  Jovović je imala sreće sa komisijama, pa je primala naknade od Agencije za mirno rješavanje sporova, Centra za edukaciju sudija i tužilaca i Vijeća za ocjenjivanje sudija. Naknade se kreću od 100 do 590 eura.

Veću osnovnu platu primala je njena koleginica Sanja Nikić, predsjednica Osnovnog suda u Nikšiću, koja se prošle godine kretala od 1863 do  2546 eura.  Ona nije bila angažovana u u  komisijama.

Sudije osnovnih sudova zarađuju  manje.  U prosjeku njihove plate se kreću do 1600 eura.  Neki od njih, posebno u sudovima na sjeveru primaju oko 1200 eura. Plus zimnica – 200 eura.

Kad se sve zbroji, ispada da oni na vrhu pravosuđa žive već evropski, dok njihove kolege, posebno oni  u siromašnjim regijama, koji dodatno nijesu  umreženi i nijesu u raznoraznim komisijama, zarađuju i žive – balkanski. Dakle, ništa novo.

Zbog toga ne čudi da se jednom dijelu sudija nijesu dopala upozorenja vrha pravosuđa da ne odobrava obustave rada.

Crnogorske sudije, ni oni u vrhu, ali ni oni po dubini,   nijednom do sada nijesu pomenule obustavu rada iz drugih razloga. Zbog kojih su crna tačka izvještaja Evropske komsije koja iz godine u godinu apostrofira pravosuđe kao spornu oblast, od čije reforme zavisi ne samo evropski put zemlje, nego i normalan i dostojanstven život crnogorskih građana.   Tu su skromne sudnice, ljudski resursi, nikakvi uslovi rada, zastareli zakoni. A iznad svega korupcija u pravosuđu i   činjenica da im standard godinama i nakon pada DPS zavisi od volje političkih klasa.

Možda jednom dočekamo i prijetnje sudija obustavom rada zbog zahtjeva za nezavisnim i slobodnim pravosuđem.  Svi se sjećamo da uvećane zarade, naročito kad interveniše izvršna vlast, ne donosi  po automatizmu očuvanje nezavisnosti i samostalnosti sudova i sudija.

Milena PEROVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo