Povežite se sa nama

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo