Povežite se sa nama

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

KORAK NAZAD, PA DVA KORAKA NAZAD: Vlast koja se potrudila da uruši samu sebe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za politike devedesetih ne rade samo vođe i političari iz ratnih vremena, koje su i dalje na politčkoj sceni i njihovi zastupnici. Najnoviji rat rezolucijama samo je novi pokazatelj da se ova vlast potrudila da uruši samu sebe

 

Politička kriza se nastavlja. Dogovora nema na pomolu. Ovonedjeljni sastanak parlamentarne većine završio se kao da ga nije ni bilo.

Demokratski front ostao je pri svom. Traže novu vladu sa novim premijerom. Ni ostatak parlamentarne većine nije promijenio stav. Demokrate su i dalje za rekonstrukciju postojeće vlade na čelu sa Krivokapićem.  URA takođe insistira na ostanku Krivokapića, uz poštovanje Sporazuma koji su lideri tri pobjedničke liste potpisali u septmebru prošle godine. Ukoliko se ostane na istim pozicijama, a sve su prilike da hoće, najvjerovatniji ishod krize biće novi izbori. Što osim Fronta, i njihovog mentora u Beogradu, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, priziva i predsjednik države i DPS-a Milo Đukanović.

Demokratska Crna Gora optužila je Andriju Mandića da po naredbama predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića i Srbije Aleksandra Vučića na jesen planira proteste protiv Vlade.

Demokratski front prethodno je, opet, optužio Demokrate da štite fotelje i ne dozvoljavaju poštovanje izborne volje građana. „Zaboravljaju ko je nosilac pobjede od 30. avgusta. Lideru Demokrata Aleksi Bečiću treba da bude jasno da ne mogu i premijer i predsjednik Skupštine biti iz istog političkog bloka koji ima svega 14 poslanika, a da većina parlamentarne većine, koja se protivi toj prevari izborne volje, ostane po strani”, kazali su iz DF-a.  Pri tom, zaboravljajući da je premijer bio na čelu njihove predizborne liste. U međuvremenu Krivokapić je izgubio blagonaklonost Fronta i centrale srpskog sveta – Vučića i ministra unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina.

„Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog sveta, odnosno da objedini Srbe gde god budu živeli”, poručio je Vulin mnule sedmce, na skupu povodom obilježavanja 13. godišnjice Pokreta socijalista. Predsjednik Srbije, koji je prisustvovao skupu, nijednom se riječju ni tada, a ni kasnije nije ogradio od ove izjave. Uslijedile su bojne reakcije (vidi box).

Da se protivi Krivopićevoj ekspertskoj vladi, Vučić je saopštio odmah po njenom konstituisanju, sve navodno ne miješajući se u unutrašnje stvari Crne Gore. Potom se umiješao u lokalne nikšićke izbore, podržavajući Demokratski front, od kada lideri Fronta sve otvorenije napadaju Krivokapićevu vladu. Konačno, Krivokapić se nakon nepotpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC u Beogradu, smjene ministra pravde Vladimira Leposavića zbog negiranja genocida u Srebrenici i nepriznavanja Haškog suda, te usvajanja Rezolucije u Srebrenici, skupa sa predsjednikom parlamenta Aleksom Bečićem, našao u centru hajke srpskih tabloida koje Vučić kontroliše.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NEVOLJA NEVOLJU STIŽE, OD AGROBUDŽETA DO POŽARA: Zašto gori crnogorska poljoprivreda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na prvo listanje, čini se kako će najviše sredstava iz Agrobudžeta dobiti Ministarstvo poljoprivrede. Za prevođenje – 20 hiljada. Za odnose sa javnošću – četiri puta više. I još mnogo, mnogo toga

 

Radisav – Rašo Miljanić i članovi njegovog domaćinstva još sređuju utiske i, polako dolaze sebi nakon nesreće koja ih je zadesila. U požaru koji je na farmi Miljanić u Podbožuru, dvadesetak kilometara od Nikšića, izbio u nedjelju rano poslijepodne, izgorela je štala površine 800 kvadrata sa svim što se u njoj nalazilo. Oprema za mužu, 2.500 bala sijena i  oko 300 koza sa jaradima po kojima su ova farma i njeni vlasnici bili prepoznati u regionu.

Gubitak je mnogo veći od vrijednosti imovine koja je nestala u plamenu, kaže  Miljanić. „Možda neko neće razumjeti ovo što pričam, ali samo stočari znaju kakav je osjećaj kada u sekundi izgubite stoku koju volite“, prebira riječi naš sagovornik dok govori o izgubljenom stadu koje je stvarao deset godina. „Da su koze ostale žive sve bi ovo bilo lakše“.

Odustajanja nema, odlučan je Miljanić. „Jednom smo već počinjali od nule pa ćemo opet…“. Sirara Miljanić  u kojoj se proizvodi vrhunski kozji sir nastavlja sa radom. Umjesto mlijeka sa svoje farme, nastaviće da prerađuju kozje mlijeko dobijeno od kooperanata iz nikšićkog kraja. To je dobro uhodan posao. S početkom turističke sezone krenula je i bolja prodaja, hrabre se Miljanići. Nije kao 2019. ali je dobro.

Uz pomoć mehanizacije koju je obezbjedila Opština Nikšić rašćišćeno je zgarište i, u prisustvu nadležnih inspektora, pokopani ostaci uginule stoke i izgorele opreme. Prijatelji iz Crne Gore i Srbije već su ponudili pomoć za formiranje novog stada, ali prvo treba izgraditi objekat za njihov smještaj. Mjesto požara koji je, prema prvim procjenama vještaka, izazvala električna instalacija u ponedjeljak su obišli i pomoćnici ministra poljoprivrede Aleksandra Stijovića. I obećali pomoć „u skladu sa zakonom i postojećim mogućnostima“. Ministar se nije ni javio ni pojavio. Baš kao ni predstavnici Elektroprivrede, najvećeg nikšićkog i crnogorskog preduzeća. Makar da provjere priču o neispravnim instalacijama.

Prema prvim, neslužbenim, procjenama šteta od požara na farmi Miljanić mogla bi iznositi i svih 200 hiljada eura. Farma nije bila pokrivena osiguranjem, objašnjava njen vlasnik, pošto se nalazila na imanju koje je pod zakupom i izgrađeni objekti su bili privremeni (drveni) pa ih prema važećim propisima nije bilo moguće osigurati.

Nekoliko dana ranije, problemi sa strujom uzrokovali su velike nevolje, i znatnu štetu, kod još jednog renomiranog poljoprivrednog proizvođača. Na jednom od šest objekata Agromont farme u Martinićima, u kojima je smješteno 240.000 koka nosilja (najveći proizvođač jaja u Crnoj Gori) došlo je do kvara na instalacijama rashladnih uređaja i uginuća dijela jata.

,,U okviru ove nezgode, nakon procedure interne kontrole, utvrđeno je da je došlo do uginuća od 15 odsto od ukupnog kараciteta koka nosilja (više od 35.000 kokošaka)“, saopšteno je iz Agromonta. Iz kompanije je još rečeno da su već obezbijedili novo jato od 40 hiljada nosilja koje će biti useljeno najkasnije za 10 dana, „odmah nakon pripreme objekta u kome se desila nezgoda“ i da neće doći do nestašice jaja na tržištu. Zato izgleda da su prve procjene, o šteti od približno milion eura, bile preuveličane. Iako ona, svakako, nije mala. Kao i u slučaju požara na farmi Miljanić, iz Ministarstva poljoprivrede najavljena je pomoć i podrška. Za sada bez konkretnih poteza.

U sjenci ovih događaja ostala je vijest da su, tek u prvoj dekadi jula, crnogorski poljoprivrednici, konačno, dobili Agrobudžet za 2021. Veći od onoga što je Vlada predložila krajem marta, ali i znatno manji od očekivanja poljoprivrednih proizvođača.

Oni su se  u ponedjeljak okupili u Podgorici, treći put od proljetos. Ponavljajući stare zahtjeve i najavljujući nove, radikalnije, proteste ukoliko Vlada i resorno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede ne pokažu više razumijevanja za njihove nevolje.

Bivši ministar poljoprivrede i član Unije stočara Budimir Mugoša kaže kako će poljoprivrednici tek odlučiti o načinu na koji će, ako do toga dođe, manifestovati svoje nezadovoljstvo. ,,Vidjećemo, da li svakodnevnim protestima, blokadama važnih saobraćajnica ili prestankom isporuke mlijeka mljekarama”. Mugošu i njegove kolege najviše boli to što resorni ministar ignoriše njihove zahtjeve. Pa im je, na traženu pomoć i podršku, odgovorio pitanjem treba li on da ide da im preveže krave?

„Ministar nijednom nije sjeo sa nama da razgovara“, objašnjava Mugoša. „Prave se mrtvi, a oni žive od nas. I mi od njih”. Usvojeni Agrobudžet nije smirio strasti. On ne rješava krupna, suštinska pitanja, kaže bivši ministar. ,,Osnovna stvar zbog koje mi dolazimo ovdje je da se povede ozbiljan razgovor, kojeg do sada nije bilo, jer se stvari prebacuju na političke podjele, na mi i vi“.

U Vladi i Ministarstvu poljoprivrede, opet, računaju da su napravili dobar posao. U okviru mogućeg. Ovogodišnji budžet Crne Gore teži nepune 2,5 milijarde eura, a za poljoprivredu  se izdvaja nepunih dva odsto. Ili tek nešto više od jedan odsto ako se iz Agrobudžeta izuzmu donacije i krediti (ukupno 17,6 miliona). Poljoprivreda, donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, ne računajući kumulativne efekte kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima.

Prema podacima Monstata za 2020, prošlogodišnji izvoz hrane bio je vrijedan skoro 30 miliona eura, što je za 12,7 odsto više u odnosu na 2019. Tome je doprinijela loša turistička sezona zbog koje poljoprivrednici nijesu mogli plasirati svoje proizvode na domaćem tržištu, ali i rast konkurentnosti i orjentacija ka izvozu proizvoda sve prepoznatljivijih i u regionu. Hrana je postala naš četvrti izvozni artikal. Odmah poslije sirovina:  aluminijuma, struje i boksita. Prije, recimo, čelika. Istovremeno, uvezli smo hranu vrijednu skoro 400 miliona (u dobrim turističkim sezonama uvoz je veći za makar 100 miliona). Samo za uvezene proizvode i prerađevine od mesa, mlijeka i jaja dali smo skoro 150 miliona eura. Prostora za jačanje domaće poljoprivredne proizvodnje ima.

Stvari možemo posmatrati i ovako:  ovogodišnji Agrobudžet preko dva puta je veći od onog kojim je, 2011, baratala Vlada Igora Lukšića (nepunih 20 miliona). Ali je  za trećinu manji od lanjskog, posljednjeg koji je pripremila Vlada Duška Markovića (61 milion). Iz Vlade, ipak, stiže računica prema kojoj će sva direktna davanja (subvencije) poljoprivrednicima biti veća nego prošle godine. „Niti su oni prošli potrošili 60 miliona za prošlogodišnji Agrobudžet, niti će ovi sadašnji potrošiti 45. To je sve jedna prevara“, kaže Mugoša za Monitor.

On navodi kako je u četvrtak 15. jula, nedjelju dana nakon usvajanja Agrobudžeta pokušao da preda zahtjev za subvenciju. Formulari nijesu gotovi, uputstva nijesu stigla, a ni javni poziv još nije objavljen, dočekali su ga nadležni. Uz pouku – da dođe drugi put. A sezona poljoprivrednih radova je u punom jeku. Dok u  Agrobudžetu piše: „15. jul – 15. avgust: Proizvođači sami ili uz pomoć Direkcije za savjetodavne poslove u oblasti stočarstva popunjavaju obrasce za premije…“. Da bi obećani novac, ukoliko preskoče sve proceduralne prepreke, dobili u prvoj polovini decembra. Ako bude, formulara, uputstava i para.

Iz Vlade nude ljepšu stranu priče. Opredijeljena sredstva u stočarskoj proizvodnji uvećana su za 19 odsto sa 3,5 na 4,16 miliona eura, navedeno je u saopštenju nakon usvajanja Agrobudžeta. „Povećane su premije po grlu…, a iste će ostvariti oko 5.300 gazdinstava.”

Proizvođači odgovaraju kako izdvojeno nije dovoljno da pokrije enormna poskupljenja stočne hrane od početka godine. Već rade uz garantovan gubitak, kažu, i najavljuju nove probleme – suša je ubila sijeno na crnogorskim planinama dok će, iz istog razloga, kukuruz iz Vojvodine biti skuplji i nekvalitetniji.

Opet Vlada: „Novim Agrobudžetom opredijeljena je podrška razvoju tržišne proizvodnje mlijeka kao i podrška preradi mlijeka na gazdinstvima. Kao rezultat velikog interesovanja proizvođača za ovu mjeru povećali su sredstva  podrške u odnosu na prethodnu godinu za preko 30 odsto, sa 1,5 na oko dva miliona eura“.

Farmeri vlastima ne vjeruju: Kad tražimo interventnu pomoć od pet centi po litru, zbog poskupljenja hrane, u Vladi kažu da je to 3,5 miliona koje država nema. Onda izračunaju kako će sa dva miliona isplatiti premiju od 11 centi po litru. Pa, da ukažu na suštinsko nerazumijevanje sa vlastima (starim i novim), navode kako se na mlijeko plaća PDV od sedam odsto. A na sve mlječne prerađevine – od jogurta do sira – 21. Tako, valjda, podstiču preradu i  proizvodnju, cinični su članovi Udruženja stočara. Isto je i sa mesom – država po tri puta većoj stopi oporezuje prerađevine.

Kroz mjere programa unapređenja stočarstva opredijeljena su sredstva za podršku svinjarskom sektoru u iznosu od 20 odsto više u odnosu na prošlu godinu, ne da se vlast. Vlasnik kompanije Niksen Trade Dragan Čavor objašnjava šta to znači u stvarnom životu: „Za proizvodnju 22.000 svinja u Spužu, mi ćemo da dobijemo od 5 do 10 hiljada eura, što je 20 centi po tovljeniku. Jedna nadzimica u Srbiji koja da 20 do 30 prasića, vlasniku donese subvencije od 100 do 150 eura godišnje“.

Vlada se pohvalila: „Subvencije u biljnoj proizvodnji su povećane sa 200 na 220 eura po hektaru“. Mi smo jedini proizvođači hrane u regionu i zemljama EU koji njive i livade obrađuju (kose) plaćajući punu akcizu za gorivo koje pokreće našu mehanizaciju, odgovaraju poljoprivrednici.

Tako, stavku po stavku. Red samohvale, red primjedbi.

Na prvo listanje, čini se kako će najviše sredstava iz Agrobudžeta dobiti Ministarstvo poljoprivrede. Za prevođenje – 20 hiljada. Za odnose sa javnošću – četiri puta više. A sertifikovani proizvođač organske hrane može da računa na 500 eura godišnje podrške.

Ni požar ni Agrobudžet neće zaustaviti Miljaniće. Naš sagovornik, predsjednik Udruženja stočara i bivši bankar već traži prostor za novu farmu i stado. „Imam  neke ideje“, kaže Radisav – Rašo Miljanić. Pomoći od države se nada, ali od nje ne želi da zavisi. „Ljudska riječ je nekada važnija od novca“, siguran je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DF: OTJERATI KRIVOKAPIĆA, VRATITI OĆERANOG LEKIĆA I SKLONITI BEČIĆA: Srpski svijet opet priziva Đukanovića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novi zahtjevi Demokratskog fronta, iskristalisani nakon posjete Moskvi i Beogradu, prema svim prilikama, ukoliko takvi i ostanu, mogu voditi samo izborima. Koje opet priželjkuje i bivši crnogorski režim, odnosno Đukanović. Tako, u stvari, srpski svet opet igra za Đukanovića

 

Kriza se nastavlja. Iako se krajem prethodne sedmice učinilo da lideri Demokratskog fronta pomalo odstupaju od zahtjeva za novom vladom bez premijera Zdravka Krivokapića, koji su ispostavili nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici i smjene ministra pravde Vladimira Leposavića, nakon posjete Moskvi i Beogradu, krenuli su u ofanzivu.

Na razgovorima koji parlamentarna većina vodi u cilju prevazilaženja nove politčke krize, lideri DF-a izašli su sa još oštrijim zahtjevom. I pomalo nevjerovatnim. DF sada želi da otjera Krivokapića, svog nosioca liste na avgustovskim izborima, na premijersko mjesto postavi  Miodraga Lekića, nekadašnjeg lidera Fronta i kandidata za predsjednika države, sa kojim su se sukobili i koji je morao da ode, i skloni i predsjednika parlamenta Aleksu Bečića.

Lider DF-a Andrija Mandić je nakon ovonedjeljnog sastanka parlamentarne većine kazao da je taj politčki savez predložio da mjesto premijera preuzme neko iz koalicije Mir je naša nacija, pominjući Lekića, a da predsjednik Skupštine bude iz koalicije Za budućnost Crne Gore.

Kazao je kako je većina na sastanku saopštila da je za to da se bira nova Vlada. „Bilo je kolega koji su za to da treba dati priliku za rekonstrukciju postojeće Vlade, ali to je tema našeg sljedećeg razgovora, jer mi očekujemo da će sam premijer Zdravko Krivokapić možda povući neki od poteza kojim će se razrijšiti ova kriza“, ocijenio je Mandić. Lider DF-a je zaključio da očekuje da će „Krivokapić možda postaviti pitanje sopstvenog povjerenja ili podnijeti ostavku“. Krivokapić je više puta bio jasan da tu želju Fronta neće ispuniti.

Prethodno, nakon posjete Beogradu, iz Fronta su saopštili da su se lideri DF-a  sastali sa srpskim patrijarhom Porfirijem, te da su oni sad zastupnici SPC u Vladi.

„Lideri Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić i Milan Knežević dobili su blagoslov od patrijarha srpskog Porfirija da u novoj Vladi čuvaju i brane interese naše svete Srpske pravoslavne crkve (SPC) i vjerujućeg naroda Crne Gore“, saopšteno je iz tog političkog Saveza. Zvuči kao šum davnih vjekova – ali se očito ništa nije slučajno omaklo Mandiću. Tako su lideri Fronta očito željeli poslati  pruku premijeru Krivokapiću da se vremena i odnosi snaga mijenjaju. Uticaj Mitrpolije Crnogorsko primorske i mitropolita Amfilohija na formiranje izborne liste ZBCG bio je očigledan, a na listi se na začelju našao lider DF-a Andrija Mandić. Procijenjeno je da listu treba da predvodi neko ko do tada nije aktivno učestvovao u politici, a ko je opet blizak Mitrpoliji. Izbor je pao na Krivokapića.

Nakon smrti mitroplita Amfilohija, već na nikšićkim loklanim izborima, gdje su se prvi put nakon avgusta odmjeravale političke snage, primjetno je bilo da su partije koje su tamo formirale vlast bile podržane od Srpske pravoslavne crkve, jedna od centrale u Beogradu (DF), a druga od mitropolije u Crnoj Gori (Demokrate) . Novi mitropolit MPC Joanikije, davao je diskretno podršku Demokratama, koji su u međuvrmenu postali bliskiji premijeru.

Front sada u suštini javlja Krivokapiću da gubi podršku SPC, te da je iza njih centrala u Beogradu. Svjetovna i Crkvena. Pitanje je da li gubi i podršku Jonakija, i da li novi mitroplit MPC podržava projekat iz Beograda, čiji su glasnogovornici i zastupnici ovdje lideri Fronta. Ne treba hitati sa definitivnim zaključkom, ali evidentno je ćutanje mitrpolita Joanikija, posebno nakon pokušaja potpisivanja Temeljnog ugovora u Beogradu. Pozivanje lidera Fronta na patrijarha Porfirija, svakako je na neki način i poruka mitrpolitu Joanikuju, da će se, ako bude trebalo, pozvati na autoritet njegovog šefa u Beogradu.

Moguće i da je mitrpolit Joanikije zauzet borbom protiv Crnogorske pravoslavne crkve. On je tokom okupljanja kojim su se pokušali spriječiti predstavnici CPC da održe liturgiji u blizini Nikšića saopštio: „Grdno su se prevarili. Neće to ni Cuce ni sveštenici koji su rodom iz Cuca dozvoliti. Imam osjećaj da je došao kraj toj crvenoj komunističkoj aždaji, i da su ovo njeni posljednji zločinački trzaji“. Kako god, sve su prilike da nakon smrti mitropolita Amfilohija, u Mitropoliji crnogorsko primirskoj gasne ideja izvjesne personalne autonomnosti u odlučivanju u odnosu na Beograd. Bez glasa otpora je ukinut Episkopski savjet MCP. Teško je razabrati šta se zbiva u crkvenim krugovima, ali izvori Monitora tvrde da su struje naklonjene zvaničnom državnom i crkvenom Beogradu u Mitropoliji crnogorsko primorskoj osnažile svoje pozicije. Navodno uz tihu potporu mitopolita Joanikija. U svakom slučaju on nema toliko autnomnosti da poruči liderima DF-a kako crkvi ne trebaju nikakvi zastupnici u vladi. Ideju o ustrojstvu pravoslavnih crkvi bez nacionalnog predznaka, o kojoj je kao izrazu duha hrišćanstva, za Amflohijevog života javno govorio rektor cetinsjke bogoslovije Gojko Perović, više niko ne spominje.

Patrijarh Porfirije je tu obavijest Demokratskog fronta prećutao. Vučić se pravi kao da nikad za nju ni čuo nije.

Zahtjevi Demokratskog fronta, iskristalisani nakon posjete Moskvi i Beogradu, prema svim prilikama, ukoliko takvi i ostanu, mogu voditi samo novim izborima. Koje opet priželjkuje i bivši crnogorski režim, odnosno Đukanović. To je jasno svima, na svim dvorovima. Tako, u stvari, srpski svet opet igra za Đukanovića. Lider DPS, i predsjednik države, ovih dana aktivno obilazi opštine, te drži političke govore protiv aktuelne vlasti, kao da su izbori sjutra.

Demokrate Alekse Bečića ponovile su svoj stav da su protiv obaranja Vlade i novih izbora. Bečić je, paralelno sa razgovorima parlamentarne većine o prevazilaženju krize i rekonstrukciji Vlade, otvorio razgovore opozicije i vlasti. Prvi sastanak održan je ove sedmice, a prisustvovali su mu predstavnici svih parlamentarnih stranaka, izuzev ZBCG. Bečić je kazao da je nakon višesatnog sastanka „dogovoreno da se nastavi dijalog kako bi se došlo do metodologije za postizanje dvotrećinske većine u Skupštini“. To je novitet. Može se shvatiti i kao otpozdrav liderima DF-a da se previše ne zalijeću. Novi sastanak zakazan je za prvu sedmicu avgusta.

Dritan Abazović, lider UR-e, koja je ove sedmice imala kongres, na kom je on opet izbaran za predsjednika, saopštio je nakon sastanka da za krizu „postoje tri rješenja i modela“.

„Da damo premijeru predloge da imenuje nekoliko novih lica. Ali imamo tri koncepta – hoćemo li ekspertsku Vladu, ekspertsko-političku ili političku. I ne samo da preciziramo ko će biti u toj Vladi, već kakvi će biti ciljevi i politika te Vlade“, rekao je Abazović.

Abazović nije precizno saopštio šta URA želi i koji je cilj te partije kada je u pitanju ishod razgovora parlamentarne većine. Jasno je da postoji više modela rekonstrucije, ali je prije izbora Abazović insistirao isključivo na ekspertskom modelu Vlade, što je potom i precizirano u Sporazumu trojice lidera pobjedničkih lista. Lider URA-e nije se izjasnio da i dalje stoji pri tom modelu.

Takođe na Kongresu, Abazović je saopštio da je URA partija koju „ne interesuje prošlost“, te koja samo gleda u budućnost zemlje. Normalna budućnost ove zemlje, nažalost, usko je vezana sa otklonom od politike devedesetih i suočavanjem sa prošlošću. Sve dok se taj proces ne završi, budućnost teško da može biti svijetla, o čemu svjedoče i aktuelni politički procesi i krize. U pozadini i ove krize koja čeka razrješenje, leži nesuočavanje sa prošlošću, i činjenica da je politika devedesetih i dalje živa. Ukoliko se rekonstrukcija završi uplivom političkih kadrova, koji otvoreno negiraju zločine i stoje na braniku politike devedesetih, i služe AleksandruVučiću, budućnost o kojoj govori Abazović, neće uskoro stići.

Posebno imajući u vidu i to što je primijetio lider URA-e, da su ti kadrovi već popunili dubine. „Nijesu tačne poruke onih djelova vlasti koji kažu nas nema u Vladi, mi ne učestvujemo u radu Vlade. Možda ih nema fizički u Vladi ali su na čelu svih vodećih firmi, agencija…“, kazao je Abazović.

U iščekivanju ishoda razgovora parlamentarne većine, i sudbine Vlade, premijer Krvokapić pojačao je spoljnopolitičku aktivnost. Nakon susreta sa premijerom Velike Britanije Borisom Džonsonom, saopštio je da je „ekspertska vlada dobila snažnu podršku Velike Britanije“. Krivokapić je naveo da od tog koncepta neće odustati. Primjećuje se da dok lideri partija čiju je listu predvodio posjećuju Beograd i Moskvu, Krivokapić pojačava evropsku retoriku. Nakon susreta sa više zvaničnika Velike Britanije, on je saopštio da je Crna Gora „u specifičnom, reformskom, tranzicionom i istinski proevropskom poletu”. Prethodno je izjavio da će se Crna Gora priključiti EU do 2024. godine.

Premijer bi svakako morao da zna da je za ulazak u EU, i istinski proevroski polet, potrebno završiti temeljne reforme. I one koje će obezbijediti vladavinu prava, ali i one koje će omogućiti suočavanje sa ratnom prošlošću i pogubnim politikama, nepotizmom, korupcijom, partijskim zapošljavanjem, i ostalim pošastima koje živimo tri decenije. Smjena jedne vladajuće grupe, bez dekodiranja sistema i matrice vladanja nije dovoljna za unutrašnje evropoizicioniranje Crne Gore.  Evropska frazeologija i posvećenost demokrstskim vrijednostima, nijesu isto. Tome nas je makar Đukanović naučio.

Još jedno je valjda jasno. Ukoliko se Đukanoviću i DPS-u, koji nakon avgusta nije ni započeo proces reformi, otvore vrata za povratak, istinska reforma društva moraće još dugo, dugo da počeka. Oni koji su preuzeli vlast nakon 31. avgusta moraće da snose odgovornost za izgubljenu priliku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo