Povežite se sa nama

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

KAPITALNE INVESTICIJE IZMEĐU STARIH I NOVIH VLASTI – KONTINUITET NEPRAVDI: Nekom hiljade, nekom euro

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kolašin i Mojkovac će iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta dobiti finansijsku injekciju od 1539, odnosno, 846 eura po stanovniku. Država će, istovremeno, u infrastrukturne radove u Ulcinju uložiti jedva jedan, a u Gusinju šest eura po stanovniiku. Da ne bude zabune: očigledna neravnoteža je, dominantno, zasluga prethodne vlade

 

Dočekali smo i peti mjesec tekuće godine bez usvojenog budžeta za 2021. Tvrdnja ministra Milojka Spajića o „najboljem budžetu u istoriji Crne Gore“ naći će se na provjeri početkom naredne sedmice, kada će u parlamentu krenuti rasprava o vladinom prijedlogu zakona o budžetu. Sudeći po najavama, biće to zanimljiva debata uz pregršt ideja o načinima na koji bi se mogao trošiti novac iz državne kase. I makar po neku o tome kako bi se ta kasa mogla popuniti, bez novih zaduženja.

Osvrnimo se, za sad, na onaj dio budžeta koji se tiče (infrastrukturnih) ulaganja u budućnost.

Predloženi kapitalni budžet za 2021. godinu vrijedan je 203,46 miliona (nepunih 8,5 odsto planirane budžetske potrošnje). Skoro dvije trećine tog novca otići će na završetak radova na izgradnji dionice autoputa Smokovac – Mateševo. Ostatak od nepunih 80 miliona podijeliće Uprava za javne radove (45,4 miliona) i Uprava za saobraćaj (30,5 miliona). U Vladi su izračunali da je predloženi kapitalni budžet za 38 miliona veći u odnosu na 2020. godinu, iskazujući tako naum da značajnije investiraju u neophodnu infrastrukturu.

Resorni ministar finansija i socijalnog staranja ipak je, predstavljajući vladin prijedlog, naglasio kako on nije ponosan na predloženo, objašnjavajući da najveći dio planiranih troškova kapitalnog budžeta čine započeti projekti i ugovorene obaveze prethodne vlade. „Takve obaveze dovode do  velike disproporcije, tako da imamo opštinu Kolašin koja će po stanovniku da dobije 1.500 eura kapitalnih investicija, Cetinje oko 700 eura, a Ulcinj će dobiti jedan euro. To je jedno zastiđe i to nije poruka ove Vlade…“, kazao je Spajić.

Računice potvrđuju da neke opštine, mjereno zahvatom u državnoj kasi, imaju privilegovan položaj u odnosu na druge. Tako će Kolašin i Mojkovac, ne bude li promjena u predloženom kapitalnom budžetu, na ime odobrenih investicija iz državne kase dobiti finansijsku injekciju od 1539, odnosno, 846 eura po stanovniku. Na osnovu ranije započetih ali i tek odobrenih projekata čija će realizacije početi ove godine. Na suprotnoj strani liste nalaze se opštine sa jugoistoka države. Tamo će država ove godine u infrastrukturne radove uložiti jedva jedan (Ulcinj) odnosno šest eura po stanovniku (Gusinje). Tek nešto veću pomoć iz državne kase, mada su u odnosu na Ulcinj i Gusinje sve crnogorske opštine u neuporedivo boljoj poziciji, imaće Bar (20), Budva (26), Plav (27) i Herceg Novi (33 eura po stanovniku).

Vladini podaci o kapitalnim investicijama per capita Petnjicu, Plužine i Šavnik ne prepoznaju kao zasebne opštine, već daju njihov zbirni prosjek. On iznosi  22 eura po stanovniku. Ili 70 puta manje nego u Kolašinu.

Država će u Nikšić, Tivat, Andrijevicu, Žabljak i Podgoricu na ime infrastrukturnih radova (ulice, saobraćajnice, vodovodna i kanalizaciona infrastruktura, zdravstvene i obrazovne ustanove…) ove godine investirati između 40 i 100 eura po stanovniku. Od 100 do 500 eura po stanovniku dobiće Bijelo Polje, Tuzi, Kotor, Berane, Pljevlja i Danilovgrad.  A Rožaje i Cetinje između 600 i 700.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KRIMINAL, DRŽAVA I MOĆ: Ko od koga strepi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok je prethodni režim Crnu Goru uspio da dovede do etikete mafijaške države, nova vlast od avgusta nije uradila mnogo na oslobađanju institucija od političke kontrole prethodne vlasti, neophodnih da bi se borba protiv organizovanog kriminala zaista i sprovela. Otuda ne čudi da kriminalni krugovi vjeruju da im likvidacija jedne osobe može biti od koristi

 

Da je borba sa organizovanim kriminalom jedan od najtežih zadataka koji je čekaju, imajući u vidu njene zarobljene institucije, potvrdila je i ova sedmica.

Nakon hapšenja vođa takozvanog kavačkog klana, rezultat je sljedeći: polovina uhapšenih je na slobodi, a pojačano je obezbjeđenje potpredsjedniku Vlade Dritanu Abazoviću, koordinatoru bezbjednosnih službi, zbog operativnih podataka policije da su pripadnici kavačkog klana pripremali njegovo ubistvo u Herceg Novom. Prema informacijama Monitora, policija je baratala podacima da je u Herceg Novom planirano ubistvo Abazovića snajperom od strane pripadnika kavačkog klana, navodno zbog hapšenja njihovog vođe Slobodana Kašćelana.

﮼Kad ubijem (Zorana) Ašanina, onda ćemo završiti i (Dritana) Abazovića jer nam je uhapsio šefa”. To je navodno dio presretnute komunikacije Gorana Pantovića (43), uhapšenog zbog ubistva Ašanina u Mojkovcu ove sedmice, sa jednim od pripadnika kavačke kriminalne grupe, koja je u posjedu policije, pišu  Vijesti. Plan za likvidaciju Abazovića policiji je navodno potvrdio i jedan od uhapšenih iz te organizacije.

Potpredsjednik Abazović je poručio da ga nijesu uplašile informacije da je kavački klan planirao njegovo ubistvo, i poručio da bi bio spreman „da plati bilo koju cijenu da bi se izborio sa organizovanim kriminalom“.  Takođe, poručio je da bi ubistvo bilo kog političara bilo kontraproduktivno za kriminalne klanove.

Abazović je ocijenio i da nigdje na svijetu nema organizovanog kriminala bez političke podrške i kazao da kavčani crpe političku zaštitu. ﮼Bez toga nije moguće imati značajniji uspjeh u kriminalnim aktivnostima. Ako je kriminal organizovan, on ima svoj pipke svuda u sistemu. I zaštitu. Ali sada se promijenila politička volja i zato sam ja vrlo spokojan, mislim da će Crna Gora, bez obzira na sve nedostatke, uspjeti da se izbori sa organizovanim kriminalom. To, naravno, neće biti lako i ovo što se do sada radilo, radilo se uz podršku međunarodnih partnera”.

Iz kavačkog klana, Abazoviću je, kako je Monitor već pisao, prijećeno i odmah nakon izbora, u avgustu prošle godine. Nakon što je odbio da se sastane sa vrhom kavačkog klana, stiglo je i upozorenje  – „vidjećemo se ovako ili onako”.

Na čelu kavačkog klana, prema policijskim podacima, nalazi se Slobodan Kašćelan, koji je uhapšen prethodne sedmice, u akciji crnogorske policije, skupa sa još petoricom pripadnika tog klana. Nakon što je sudija odbio da im odredi pritvor (vidi box), trojica su u bjekstvu, dok su Kašćelan i još dvojica pripadnika kavačkog klana opet uhapšen nakon što je sudsko vijeće promijenilo odluku Bašovića, i određen im je pritvor. Kašćelanu se trenutno sudi zbog kriminalnog udruživanja i zelenašenja. On je krajem prošle godine pušten da se brani sa slobode. Bio je u bjekstvu do decembra 2018. godine kada je uhapšen u Češkoj, a početkom 2019. godine izručen Crnoj Gori. U pritvoru je proveo godinu dana, a pušten je da se brani sa slobode nakon što je založio jemstvo od pola miliona eura.

Kavački klan, prema mnogim izvorima, ima navodno bliske veze sa crnogorskim bezbjednosnim službama. Taj klan nastao je nakon cijepanja kotorskog škaljarskog klana, koji sada, prema podacima bezbjednosnih službi, vode braća Jovan i Igor Vukotić.  Uspon škaljarskog klana povezan je sa padom mnogo poznatije grupe, koja je švercovala drogu – narkokartela Darka Šarića, piše beogradski KRIK.

„Škaljarski klan se ubrzo podijelio, 2014. godine zbog svađe oko kokaina i započeo krvavi rat sa svojim nekadašnjim saradnicima – kavčanima. Sve pokazuje da je rat škaljarskog i kavačkog klana podelio podzemlje u regionu. U njemu su strane zauzeli i pojedini pripadnici srpske i crnogorske policije, a veze klanova, pre svega kavačkog, vode i do političara”, navodi KRIK. Prema istraživanjima ove istraživačke novinarske mreže, kavčani u Beogradu sarađuju sa huliganskim grupama, čiji članovi imaju kontakte i sa porodicom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

U sukobu škaljarskog i kavačkog klana do sada je ubijeno najmanje 50 osoba. Kada se rat razbuktao, u Crnoj Gori su se likvidacije dešavale i usred bijela dana, u javnosti, pa su u tom ratu stradale i osobe koje nijesu dio podzemlja. Žrtve su bili i advokati, pa i bivši poslanik crnogorskog parlamenta.

Jedna verzija, eskalaciju sukoba ova dva suprotstavljena kotorska klana, objašnjava intervencijama samih crnogorskih bezbjednosnih službi. „ANB je izazvao sukobe u Kotoru sa ciljem da neutrališe škaljarski klan, jer ih ne kontroliše. Oni nijesu uz vlast. Vukotići ne priznaju autoritet Brana Mićunovića, što znači ni Milov”, objašnjavao je obro obaviješteni izvor našeg nedjeljnika iz bezbjednosnog sektora.

Kako je Monitor već pisao, nakon izbora, ponuda za razgovor Abazoviću nije stigla samo iz vrha kavačkog klana, već i iz kruga koji se vezuje sa kontroverznim Nikšićaninom Branislavom Branom Mićunovićem. Mićunović je skupa sa predsjednikom države Milom Đukanovićem bio na italijanskoj optužnici za šverc cigareta.

﮼Potpuno je normalno i potpuno očekivano da taj organizovani kriminal pokušava da ponovo, na neki način, zavlada ovom državom i vrati sve te poluge moći pod svoju kontrolu i sigurna sam da im stvara ogromnu nervozu to što su na određene pozicije postavljeni ljudi koji nisu na njihovom platnom spisku”, prokomentarisala je vijest da su pripadnici kavačkog klana pripremali Abazovićevo ubistvo, Vanja Ćalović  Marković, šefica Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije na visokom nivou.

Kazala je da je očigledno da su kavačani ﮼vrlo nervozni zato što im poluge moći koje su do sada kontrolisali zahvaljujući licima na njihovom platnom spisku ili spregama sa bivšom vlašću, danas izmiču iz ruku”.

Da je bio žrtva prijetnji iz podzemlja, potvrdio je ove sedmice i premijer Zdravko Krivokapić. On je u parlamentu kazao da je dobijao prijeteće poruke od kriminalnih klanova, ali nije precizirao od kojih. Objasnio je da se „time bave bezbjednosne službe“.

Dok je prethodni režim Crnu Goru uspio da dovede dotle da je u međunarodnim krugovima svrstavaju u „mafijaške države“, nova vlast od avgusta nije uradila mnogo na oslobađanju institucija od političke kontrole prethodnih vlasti, neophodnih da bi se borba protiv organizovanog kriminala zaista i sprovela. Tužilaštvo, koje je pod političkom kontrolom bivše vlasti, godinama vodi tek izviđaje i istrage protiv kotorskih klanava, dok su optužnice rijetke.

Krivokapić je kazao da bi Abazović trebalo da ima veću podršku ostatka nove većine: ﮼Meni je žao što Skupština i svi mi nijesmo iskazali veću solidarnost, jer je potpredsjednik Vlade Dritan Abazović krenuo u otvorenu borbu sa organizovanim kriminalom i korupcijom i njemu to pripada po mjestu koje pokriva. Mi svi treba da ga podržimo da taj put bude takav da korupcija bude nulta, a kriminal bude sveden na mjeru prihvatljivosti za sve građane Crne Gore”, poručio je Krivokapić.

Izvršna dirketorica Centra za građansko obrazovanje (CGO) Daliborka Uljarević je, komentarišući policijske podatke da je kavački klan pripremao likvidaciju Abazovića, saopštila da su to ozbiljne stvari o kojima se mora voditi računa, ukazujući da je u Srbiji ubijen bivši premijer Zoran Đinđić zbog borbe sa kriminalnim grupama.

Ukazala je i da ove prijetnje govore o percepciji klanova da bi im ubistvo jednog političara omogućilo da nastave po starom. „Nije dobro da jedna osoba zamijeni institucije na bilo kom polju, pa ni u obračunu sa organizovanim kriminalom“, kazala je ona.

Odavno je jasno, bez nezavisnog pravosuđa, neće biti napretka na ovom polju. I svi će imati razloga za strijepnju.

Ko je sudija Bašović

Sudija za istragu podgoričkog Višeg suda Miroslav Bašović, odbio je prijedlog Specijalnog tužilaštva da odredi pritvor uhapšenim osobama označenim kao pripadnici Kavačkog klana. Sumnju u odluku sudije Bašovića svojom izjavom unio je vicepremijer Dritan Abazović kada je na svom Fejsbuk profilu napisao: „Dok god policija ne pronađe navodne članove kavačkog kriminalnog klana koji su juče pušteni na slobodu odlukom sudije za istragu Miroslava Bašovića, on snosi direktnu profesionalnu i moralnu odgovornost ako neko od njih, dok je bjekstvu, počini bilo kakvo krivično djelo, naročito likvidaciju“.

S druge strane oglasili su se pojedini  pravnici i udruženja, koji sudiju Bašovića i njegovu odluku vide kao znak da se i dalje u nekim slučajevima odluke donose na osnovu zakona a ne očekivanja javnosti.

﮼Neprijatno sam iznenađena oštrim i potpuno neprimjerenim izjavama potpredsjednika Vlade Abazovića upućenim sudiji Bašoviću“, ocijenila je advokatica Andrijana Razić. „Ne ulazeći u suštinu predmeta i krivičnog postupka u pitanju, jer o istom nemam nikakvih neposrednih saznanja – kao što ih nema niti može da ima ni potpredjsednik Vlade, zabrinjava činjenica da jedan od najviših predstavnika izvršne vlasti ovako drastično i otvoreno zadire u tajni krivični postupak“, kaže ona.

„Sudija Bašović već godinama predstavlja jedan od (rijetkih) svijetlih primjera u crnogorskom pravosuđu, po kvalitetu odluka i ličnom integritetu – a ja bih još dodala: i po profesionalnoj hrabrosti, koju je pokazao u ne malom broju javno ispraćenih postupaka i koju su tada mnogi politički predstavnici prepoznavali i podržavali“, zaključuje Razić.

Akcija za ljudska prava (HRA) izrazila je prva protest zbog, kako su naveli, pritiska na sud koji je svojim izjavama izvršio Abazović kritikujući odluku sudije za istragu.

﮼Grubom kritikom odluke sudije, koga je suštinski optužio da radi za mafiju, Abazović je izvršio neprimjeren pritisak na sud, i time doveo u pitanje i odluku vijeća Višeg suda u Podgorici, kojom je pritvor vrlo brzo ponovo određen, a i sve buduće odluke suda u ovom predmetu. Ovakav napad je još teži kad se ima u vidu da sudija Bašović već godinama predstavlja svijetlu tačku u crnogorskom pravosuđu po kvalitetu odluka i ličnom integritetu”, navodi se u saopštenju HRA.

Dodali su da država u kojoj Vlada odlučuje o pritvoru ili bar odaje utisak da o tome odlučuje, ﮼nije država vladavine prava u kojoj se poštuju ljudska prava”.

﮼Apelujemo i na gospodina Abazovića i na sve ostale predstavnike izvršne i zakonodavne vlasti, da postupaju u skladu sa demokratskim standardima i poštuju princip podjele vlasti i nezavisnosti suda, kao i ljudsko pravo na slobodu ličnosti i pravično suđenje. HRA se oštro protivi populističkom pristupu da su sve sudije i tužioci u Crnoj Gori korumpirani, i da se svaka odluka koja nije po volji vlasti koristi u prilog tom argumentu. U svemu tome, iznenađuje spremnost potpredsjednika Vlade da istražnog sudiju nedvosmisleno optuži kao glavnog ﮼krivca” za neodređivanje pritvora, iako je postupak proglašen tajnim, pa on nije mogao da vidi ni predlog za određivanje pritvora, koji je sudu podnio državni tužilac, ni argumente istražnog sudije u odluci kojom pritvor nije određen, kao ni argumente vijeća Višeg suda, koje je nakon reakcija izvršne vlasti izmijenilo odluku istražnog sudije”, navode iz HRA.

I Udruženje sudija Crne Gore uputilo je protest povodom navoda potpredsjednika Vlade. Kako navode, Abazović je grubo prekršio ustavna načela o podjeli vlasti, šaljući poruku da je opravdano miješati se u rad sudstva, ukoliko odluke suda nijesu po mjeri izvršne vlasti, što je nečuveno i krajnje štetno.

Sudija Bašović je i ranije donosio slične odluke, koje su tada hvalili oni kojima danas nije po volji njegov sud.

Prije skoro godinu sudija Bašović odbio je prijedlog SDT-a da zbog sumnje da su stvorili i bili članovi kriminalne organizacije odredi pritvor funkcioneru Demokrata Draganu Krapoviću, izvršnoj direktorci Vodovoda Budva Jasni Dokić i rukovodiocu Sektora za planiranje i razvoj u Vodovodu Igoru Đuraševiću. Krapović je osumnjičen za stvaranje kriminalne organizacije zbog blokade zgrade Opštine Budva i glavne raskrsnice 17. juna prošle godine. Zakon je, ispostavilo se, poštovao i u slučaju javnosti poznatom kao CKB, baš kao i u slučaju protiv ubijenog Baranina Armina Osmanagića jer nije slušao glasove političara i iza brave pritvarao zvučna imena da bi umirio javnost.

Abazović je  nakon kritika kazao da bi na svakom mjestu i uvijek ponovio svoju izjavu.

Svetlana ĐOKIĆ
Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRIPREMLJEN TEMELJNI UGOVOR VLADE I SPC: Vrelo tajnovitosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sagledaju poznate okonosti o načinu na koji je pripreman Temeljni ugovor između SPC i Crne Gore, može se zaključiti da ga  je Srpska pravoslavna crkva usaglašavala sama sa sobom

 

Kako vrijeme odmiče nova vlast, sve brže, mijenja proklamovane prioritete. Jesenas su govorili o zakonu o lustraciji i zakonu o preispitivanju porijekla imovine. Zimus, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, najavljivan je budžet za 2021. i set zakona koji će pokrenuti borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. I dalje ih očekujemo, svakodnevno svjedočeći o potrebi da se postupci, procedure i međusobni odnosi izvršnih i zakonodavnih vlasti urede zakonima o vladi i skupštini. Pa ipak, dolazak proljeća obilježili su, privremeno obustavljeni, pokušaji izmjene kriterijuma za dobijanje crnogorskog državljanstva i najave formalizacije novih odnosa vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC). A tenzije rastu, na zadovoljstvo onih koji su navikli na lov u mutnom.

Sve je spremno za potpisivanje Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC, pohvalio se premijer Zdravko Krivokapić.

„Razgovarao sam sa njegovom svetošću patrijarhom srpskim Porfirijem i uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja Ugovora“, tvitnuo je premijer. Uz opasku: „ Ovo pitanje ne smije biti predmet politizacije ili podmetanja, ne bi li se ostvario koji politički poen“. Premijer Krivokapić je morao biti svjestan da je to pitanje, odavno, izašlo iz okvira rutinskih odnosa države i jedne vjerske zajednice. A ako slučajno nije imao tu spoznaju, to su mu stavile do znanja već prve reakcije na najavu potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC.

Sa prvim najavama potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC susreli smo se još sredinom marta. Muštulugdžija je bio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Insistirajući kako je SPC jedina tradicionalna crkva sa kojom država nije sklopila temeljni ugovor o saradnji, Leposavić je kazao da će se uskoro otkloniti i ta diskriminacija. Ministar se nije sjetio da se država sa istim ili još većim stepenom diskriminacije odnosi i prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC), i pored njene viševjekovne tradicije i utemeljenosti. Pošteno govoreći, od njega to nijesmo ni očekivali.

,,Ministarstvo, zajedno s pravnim ekspertima i predstavnicima Crkve, uspješno je obavilo dijalog i usaglasilo tekst budućeg sporazuma, pa su sada stvoreni svi uslovi da se ovaj sporazum potpiše”, rekao je Leposavić za beogradsku Politiku. „Predstavnici ministarstva i Vlade prekinuli su praksu ucjenjivanja Crkve, brinući prevashodno o tome da temeljni ugovor bude u skladu s Ustavom i pravnim poretkom Crne Gore“.

Na istu temu Leposavić se osvrnuo i početkom aprila, nakon što je objelodanjen njegov sukob sa premijerom. Pohvalio se nadljudskim naporima koje je uložio kako bi se u najkraćem roku usvojio novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti (po istom scenariju po kome je to, godinu ranije, radio DPS sa satelitima). Onda je  najavio: ,,Posao usaglašavanja teksta sporazuma sam uspješno obavio, čime je predsjedniku Vlade omogućeno da zaključi Temeljni ugovor sa drugom stranom kad god to ugovorne strane požele – bez bojazni da taj sporazum, kao i novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ikada može biti pravno osporen”.

Od odmetnutog ministra smo saznali i da je Temeljni ugovor već bio predmet analize Sinoda SPC u Beogradu. Te da su oni imali određene primjedbe na ponuđeni tekst. Više detalja o tim primjedbama dobili smo od Aleksandra Rakovića. Istoričar prepoznat po šovinističkim izjavama na račun Crne Gore i Crnogoraca (jedna od njih, saopštena uoči lokalnih izbora u Nikšiću glasi: „Ništa nećemo postići podilaženjem manama i mentalitetskim felerima koje stanovništvo tamo u Crnoj Gori realno ima. Moramo da pokušamo te mentalitetske felere da popravimo“) prenio je žal vrha SPC-a da se u ponuđenom dokumentu prečesto korist termin pravoslavna crkva. Bez odrednice – srpska. ,,Kovanica Pravoslavna crkva u Crnoj Gori četiri-pet puta je više upotrijebljena od imena Srpska pravoslavna crkva”, otkrio je tragač za felerima. A prenio portal Vidovdan, blizak Sinodu SPC-a.

To je, sudeći po najavama premijera Krivokapića, u međuvremenu prepravljeno. Na drugoj strani, sadržaj pripremljenog Ugovora nije poznat članovima Vlade ali ni partijama – članicama vladajuće koalicije.  Otud se može zaključiti da ga je SPC usaglašavala sama sa sobom. Zapravo, sa doskorašnjim članom svog pravnog tima – Vladimirom Leposavićem. Koji bi se, ne potpiše li premijer Krivokapić  političku kapitulaciju pred zahtjevima da iz skupštinske procedure povuče prijedlog za njegovo razrješenje, uskoro mogao vratiti u tim Velibora Džomića, koordinatora Pravnog savjeta MCP-a.

Uz sadržaj tako pripremljenog ugovora, ne znaju se ni njegovi budući potpisnici. Dok je pokojni mitropolit Amfilohije najavljivao da će Temeljni ugovor, kad za to dođe vrijeme, potpisati on, sada je na snazi najava da će to uraditi patrijarh SPC Porfirije. Ili neko koga on ovlasti za taj posao. I zato, jačaju procjene da bi dokument mogao oslabiti stečenu autonomiju MCP-a u odnosu na duhovne i svetovne vlasti u Beogradu. Baš kao što se sve glasnije spekuliše i sa mogućnošću da se, Temeljnim ugovorom, Srpskoj pravoslavnoj crkvi  da prvjenstvo oko vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom od izuzetnog kulturnog i istorijskog značaja (ikona Bogorodice Filermose, ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog krsta…).

Sva ta tajnovitost vezana za sadržaj Temeljnog ugovora, pojačala je zebnju. Dodatno naglašavajući  pitanje o posljedicama (pre)jakog uticaja SPC na vlast u Crnoj Gori. Vladina najava skorog potpisivanja ugovora o uređenju međusobnih odnosa sa SPC ukazuje na postojanje diskriminacije, cijeni dugogodišnji aktivista i borac za ljudska prava Aleksandar – Saša Zeković. On je pozvao potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića i njegovog savjetnika za unutrašnju politiku Filipa Adžića da osiguraju ravnopravan tretman svih vjerskih zajednica.

Zeković je, da ne bi bilo nedoumica, u izjavi za Pobjedu precizirao kako se slavljenički i pobjednički favorizuje SPC u odnosu na državu i Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC). „SPC i CPC su tradicionalne crkvene vjerske zajednice sa nespornim autoritetom kod pravoslavnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ukoliko za aktuelnu Vladu Crnu Gore na bilo koji način, i pored istorijskih činjenica i savremenog koncepta ljudskih prava, SPC jeste a CPC nije tradicionalna vjerska zajednica onda su Abazović, Adžić i ostali nosioci državne politike obavezni da to jasno kažu etničkim i pravoslavno vjerujućim Crnogorcima“, saopštio je Zeković.

Isto to predstavnici opozicije govore manje biranim riječima. Tako Ivan Vujović (SDP) strahuje da će SPC, preko Vlade „koju je sama i izabrala“ realizovati svoje ideološke i nacionalne ciljeve.  „Sada je plan da se iz jednog centra definiše sve vezano za crkvu, svjetovne oblasti i konkretnu politiku. Zato će se pitati samo jedna adresa, a to je Beograd i Patrijaršija, da ne kažem predsjednik Srbije Aleksandar Vučić“.

Sa strane vlasti stižu pohvale. Milan Knežević se javno zahvalio premijeru nakon najave skorog potpisivanja ugovora sa SPC. Da bi mu onda, ipak, zamjerio na nedostatku transparentnosti. „Da nisam pitao, ne bih ni znao. Još ako ga možete objaviti da se ne ‘dobačamo’ preko Tvitera, bilo bi na opštu polzu (radost) svih nas koji smo za kanonsko jedinstvo SPC”, tvitnuo je funkcioner DF-a i jedan od glasnijih kritičara Vlade iz redova parlamentarne većine.

Oglasio se i protojerej-stavrovor Velibor Džomić. „Protivnici ugovora između SPC i Crne Gore su uglavnom javno deklarisani protivnici postojanja i misije SPC u Crnoj Gori. Za njih diskriminacija, inače Ustavom i zakonom zabranjena, predstavlja poželjno i idealno sredstvo borbe protiv SPC…“, navodi Džomić. Pa pridodaje: „Uočljivo je da niko od kritičara budućeg ugovora nije postavio pitanje dosadašnje, samo u ovom slučaju desetogodišnje, diskriminacije SPC zbog činjenice da joj prethodne vlade (od 2012. do 2020. godine) nisu omogućile zaključivanje ugovora sa istim pravima i obavezama kao i u tri ugovora koji su zaključeni sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom i Jevrejskom zajednicom“.

Ta nas opaska vraća na tekovine bivših vlasti i zasluge DPS-a za nastanak i eskalaciju i ovog problema.

Čast i obaveza da zaključi ugovore o uređenju međusobnih odnosa od zajedničkog interesa (temeljne ugovore) pripala je Vladi premijera Igora Lukšić. Prvi ugovor potpisan je sredinom 2011. u Vatikanu. Krajem januara naredne godine parafirani su i ugovori o uređenju odnosa sa Islamskom i Jevrejskom zajednicom u Crnoj Gori. Ostale su, potom, dvije pravoslavne crkve  – Crnogorska i Srpska.

,,Pred nama su dvije opcije“, objašnjavao je Lukšić strategiju DPS-a. „Da se razmotri sklapanje dva ugovora i druga, koja je meni mnogo bliža, da se ne tretira pravoslavna zajednica u Crnoj Gori kao podijeljena i da se pristupi dijalogu u cilju premošćavanja razlika, da se stvore uslovi da pravoslavna crkva bude objedinjena, jer je to većinska religija u ovoj zemlji”. Tako je DPS krenuo u objedinjenje pravoslavne crkve u Crnoj Gori, računajući da bi na tom talasu i svoju vlast mogao učiniti beskonačnom. Kao većina legalnih poslova kojih su se prihvatili – i ovaj je propao.

Slično sljepilo, danas, prepoznajemo u stavovima GP URA. ,,Dok Građanski pokret URA participira u vlasti sve će biti transparentno”, saopštili su iz tog pokreta nakon što je njihov predsjednik, kao potpredsjednik Vlade, saopštio da nije imao priliku da pročita Temeljni ugovor. Zabluda je produbljena stavom: ,,Kao što postoji Temeljni ugovor sa Islamskom zajednicom i Katoličkom crkvom, krajnje je vrijeme da takav ugovor dobije i pravoslavna vjerska zajednica čime bi sve one bile apsolutno dovedene u jednaki i jedinstveni pravni poredak države Crne Gore. Na taj način neće biti privilegovanih ili favorizovanih vjerskih zajednica…”.

Nalik DPS-u nekad, ni u URA ne prepoznaju da se „jednak i jedinstven“ pravni poredak ne može graditi tako što će se nekome ispuniti svaki ćef a drugome zalupiti sva vrata. I da u Crnoj Gori postoje dvije pravoslavne vjerske zajednice. Od kojih jedna (SPC) drugoj crkvi i njenim vjernicima negira čak i pravo na postojanje (Crnogorcima kao narodu i CPC kao vjerskoj zajednici). Odbijajući, istovremeno, da razgovara o imovini koju je, uz pomoć zvaničnog Beograda, samovoljno prisvojila nakon „oslobođenja“ i aneksije Crne Gore 1918. godine.

SPC je, faktički, na vlasti. DPS u opoziciji. A CPC tamo gdje su je DPS i SPC zajednički gurale nakon njene obnove 1993. godine – na marginama. Sa bitnom razlikom: tadašnju opoziciju vladajućim promoterima velikosrpskog projekta predvodili su ljudi koji su voljeli Crnu Goru i poštovali sve njene građane i stanovnike. Zato se ni pravoslavni Crnogorci nijesu, po mraku, kamenjem bacali na Bogosloviju. Drugačiji lideri, danas, nameću druga pravila. Njima svakodnevne tenzije i nacionalna prebrojavanja trebaju kako bi zadržali moć i sačuvali imetak, predstavljajući se kao vrli čuvari nacionalnih interesa.

Odstupajući od proklamovanih prioriteta jačanja države i društva na principima jednakosti i pravde, a sve za račun zadovoljenja interesa jedne nacionalne/vjerske zajednice u Crnoj Gori, Vlada Zdravka Krivokapića čini uslugu svojim prethodnicima. A ni vlasti u Beogradu nemaju ništa protiv osiromašene, podijeljene i posvađane Crne Gore. U kojoj se obespravljeni međusobno glože. Sve u ime boga, domovine i nacije. Dok velike vođe dijele plijen.

 

Još nije vrijeme

Početkom februara, premijer Krivokapić i ministar Leposavić susreli su se sa apostolskim nuncijem u Crnoj Gori sa sjedištem u Sarajevu nadbiskupom Luiđijem Pecutom i nadbiskupom barskim Katoličke crkve u Crnoj Gori, monsinjorom Rokom Đonlešajem.

Mi smo, a vjerovatno i oni, tada saznali za još jednu „tredicionalnu“ manipulaciju DPS-a. Iako je Temeljni ugovor sa Svetom stolicom potpisan još 2011. godine, prethodne vlasti nikako nijesu iznalazile volju i način da pokrenu rad Mješovite komisije za implementaciju Temeljnog ugovora. U Vatikanu su, kažu, bili posebno zainteresovani za implementaciju člana 12 koji predviđa restituciju ili naknadu štete imovine koja je oduzeta Katoličkoj crkvi.

Demonstrirajući spremnost za saradnju premijer je predložio da se ,,u cilju što bolje i efikasnije implementacije“ Temeljnog ugovora u novoj Komisiji nađe i ministar pravde. Kako sada stvari stoje, pitanje restitucije crkvene imovine i dalje će čekati bolja vremena.  Ako Sinod drugačije ne naredi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo