Povežite se sa nama

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

POLITIKA IZMEĐU MANTIJE I UNIFORME Sablja vlasti za vojvodu opozicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS i DF će na predstojećim izborima pokušati da birače podijele po liniji građanskih, odnosno, nacionalno osviještenih birača. Jednima će to donijeti nastavak vladavine, drugima, nadaju se, prvo mjesto među opozicionim partijama. Svima dosta

 

Čuda su rijetka ali moguća, uvjerio se ovih dana Andrija Mandić. Kada mu je, nakon izgubljene bitke u Skupštini Crne Gore, stiglo odličje  iz beogradskog Generalštaba.

Predsjednik Nove srpske demokratije (NOVA), lider Demokratskog fornta (DF), bivši preduzetnik i vojnik, pomoćnik ministra trgovine u jednoj od poslednjih vlada SRJ pod kontrolom Slobodana Miloševića (proslavila ga je prognoza: „Milošević će pregaziti Koštunicu kao plitak potok“) pa sertifikovani četnički vojvoda, postao je i nosilac Vojne spomen-medalje. „Za doprinos sistemu odbrane Srbije“.  Medalju je Mandiću uručio ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, na svečanosti u Velikoj ratnoj sali starog Generalštaba.

Zvanično, priznanje je stiglo za doprinos odbrani SRJ tokom NATO bombardovanja 1999. godine. “Svako ko je te 1999. godine bio uz svoj narod i uz svoju zemlju, zaslužuje naše poštovanje i zaslužuje da mu se i na ovaj način odužimo“, ljeporiječio je Vulin naglašavajući kako Srbija poštuje branitelje, bez obzira da li su isti državljani Srbije ili Crne Gore. „Ovo je naš način da se zahvalimo onima koji su nas čuvali i branili“.

Može ministar vojni u vladi Ane Brnabić (Vulin je za vrijeme mandata ugrabio   da odsluži petnaestodnevni vojni rok) tvrditi šta mu drago, ali činjenice govore kako to sa državljanstvom baš i nije beznačajan detalj. Dok su Vulin i Mandić u Ratnoj sali nazdravljali sebi i velikom vođi u Pionirskom parku, u neposrednoj blizini starog Generalštaba, vojni veterani i ratni invalidi ratova iz poslednje decenije prošlog vijeka trošili su četvrti mjesec svakodnevnih protesta, tražeći da im srpska vlast ukaže dužnu pažnju i isplati novac koji im duguje.

To ukazuje da je Mandićeva medalja iskovana na žaru skorijih bitaka. Pa okaljena prošlonedjeljnim priznanjem: „Vučić je,  od vremena kralja Aleksandra, najviše pomogao Srbima u Crnoj Gori… Sve naše oči su uprte u Srbiju, u prijestoni grad, prema našim sunarodnicima…“.

Vulin je za svaki slučaj pritvrdio vođine zasluge. „Predsednik Aleksandar Vučić, vrhovni komandant Vojske Srbije, održao je istorijski govor. Svaki državni organ Republike Srbije je dužan da nakon tog govora uradi svoj deo, da sve od sebe da se upravo na taj način pokaže srpskom narodu u Crnoj Gori”, rekao je. Pa je prešao na stvar: „ Ovo  je naš način da uputimo poruku srpskom narodu u Crnoj Gori da mi znamo za njegovo postojanje, da smo ponosni na njegovu hrabrost, na njegovu tvrdoglavost, upornost i otpornost, i da će srpski narod u Crnoj Gori uvek moći da računa na državu Srbiju”.

Onda je ministar odbrane u Vladi Srbije sabljom darovao poslanika u Skupštini Crne Gore. Samo da ne bude kako je to ta obećana pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori.

„Mi smo smatrali da je od vitalnog interesa Srbije da pre svega čuvamo opstanak našeg naroda u Crnoj Gori“, poručio je predsjednik Srbije u prošlonedjeljnom istorijskom govoru koji je toliko dojmio Mandića i Vulina. „Kao i da je veoma važno da na žestoku kampanju asimilacije Srba odgovorimo ozbiljnošću, pristojnošću, i očuvamo snagu srpskog korpusa u Crnoj Gori“. Biće para, razumjeli su svi koji računaju na dobru zaradu i ozbiljan politički profit ove (izborne) i naredne (popis) godine.

Nije prošlo mnogo, a Vučić je proširio listu zahtjeva i očekivanja. Ne bi on da se miješa, rekao je, ali „skreće pažnju“ kako crnogorska vlast o spornom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili osjećanja mora pregovarati sa predstavnicima SPC čije je sjedište u Beogradu.

„Crnogorske vlasti uvek govore o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Razgovor mora da se vodi sa SPC. Da li će SPC da odredi jednu svoju mitropoliju ili nekoliko eparhija ili će to da bude neko drugi… Ali Mitropolija crnogorsko-primorska nije neka posebna mitropolija“, naglasio je Vučić, „Zamolio bih ljude iz SPC da budu posebno obazrivi i pažljivi po tom pitanju. Da bude jasno da je reč o SPC sa sedištem u Beogradu, jer to je naš zahtev i u razgovorima sa Albancima, sa Briselom kako  ne bi oni sutra izmišljali pravoslavnu crkvu Kosova ili eparhiju Kosova i rekli da je to kosovsko nasleđe“.

Nema sumnje da su Vučićeve riječi stigle do svih crnogorskih adresa kojima su upućene. Na Cetinju, Amfilohije Radović i njegovo sveštenstvo (ne)očekivano imaju novi problem. Koliko god da se oni ovih dana trude da pokažu i dokažu kako pravoslavna crkva i njena imovina ne mogu pripadati državi i naciji već samo Bogu i vjernom narodu, toliko ih srpski političari i čelnici SPC u Beogradu demantuju. I tvrde kako bez Srba i Srbije nema pravoslavne crkve na ovim prostorima.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPALJIVANJE VATRE: Protivnici najbolji saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok uzurpatori svetovnog i duhovnog prijestola na Cetinju igraju svojevrstne identitetske igre, većina građana Crne Gore čeka da na red dođu neke prizemnije teme: egzistencija, bezbjednost, obrazovanje, zdravstvena zaštita, borba protiv korupcije i kriminala

 

Crna Gora je, za sada, preživjela još jedno odmjeravanje snaga političkih elita zaklonjenih iza nacionalnih prefiksa i, navodno, vođenih idejom: Bog, domovina, nacija.

Nakon potpisa predsjednika države i objave u Službenom listu, Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica počeo je da važi 8. januara. Istoga dana Ustavnom sud Crne Gore podnijeta je prva inicijativa za ocjenu usaglašenosti tog Zakona sa Ustavom i međunarodnim ugovorima. Prema navodima Tanjuga, podnosioci inicijative beogradski advokati Milenko i Miomir Radić Ustavnom sudu predlažu da naloži obustavu primjene Zakona do okončanja postupka o ocjeni njegove ustavnosti ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade Crne Gore.

U Podgorici je, u to vrijeme, zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost. Crna Gora se pokazala kao sigurna i bezbjedna država,  uprkos subverzivnim aktivnostima iz zemlje i neposrednog okruženja zaključili su premijer Duško Marković i njegovi saradnici iz Vijeća. U saoštenju sa sjednice  se konstatacije da su proteste pratile „snažna i negativna politička i neprimjerena i agresivna medijska kampanja“ – sa cilljem uznemiravanja javnosti  i podsticanja nereda i nestabilnosti.

“Nosioci tih aktivnosti bili su iz zemlje, ali i iz našeg neposrednog okruženja – sa jasnom namjerom dezinformisanja građana, a posebno vjernika o navodnom scenariju upada u vjerske objekte SPC; protjerivanju sveštenika; i pritiscima na srpsku zajednicu u Crnoj Gori… Dakle, njihov cilj je bio ugrožavanje vitalnih ustavnih i demokratskih vrijednosti Crne Gore”, stoji u saopštenju. O vlastitim zaslugama za nastalu krizu – ni riječi.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara 2020. godine
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DESET NAJBOGATIJIH CRNOGORSKIH PORODICA: Milioneri preko državne grbače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pošto  nema zvaničnih podataka o najbogatijima u Crnoj Gori, listu 10 najimućnijih crnogorskih porodica teško je precizno sastaviti. Jedno je sigurno, na njenom vrhu morala bi biti porodica Đukanović

 

Francuski ambasador u Skoplju Kristijan Timonije ocijenio je nedavno da je Crna Gora prerano počela otvarati poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom, a da suštinski napredak nije ostvarila. Kao primjer naveo je to da se se u Crnoj Gori konstantno bogati deset do dvanaest porodica.

“Da li akumulacija bogatstva u Crnoj Gori pokazuje evropske vrijednosti? Je li to neko s kim želimo da dijelimo našu suverenost? Bogatstvo u Crnoj Gori koncentrisano je na 10 ili 12 porodica. Zbog toga želimo ponovo pročitati i prekontrolisati pravila o proširenju. To je postalo više štrikiranje nego stvarni napredak”, rekao je francuski ambasador.

Ko su tih deset porodica o kojima govori ambasador?  Na to pitanje nije lako dati precizan odgovor, pošto zvanične liste o najbogatijima u Crnoj Gori, zasnovane na podacima poreske uprave i drugih relevantnih ustanova –  nema. Tu je i činjenica da su oni koji su danas najbogatiji u Crnoj Gori, dio kapitala stekli kao tranzicioni pobjednici, te da se njihov kapital nalazi dobrim dijelom i van Crne Gore, ili se vodi na druge osobe.  Zvanično, zna se samo da je ove godine u Crnoj Gori – 71 milioner. Sudeći po bankovnim računima. Po nedavno javno saopštenim podacima CBCG, koje joj banke mjesečno dostavljaju, toliko ljudi je na kraju avgusta u bankama imalo depozit veći od milion eura. Najveću depozit je 32 miliona eura.

Jedno je, međutim,  sigurno, na vrhu liste najbogatijih porodica, mora biti porodica Đukanović. Bogatstvo porodice Đukanović prepoznali su i u svijetu. Aktuelni predsjednik Crne Gore i njen dvodecenijski premijer Milo Đukanović našao se i na Forbosovoj listi najbogatijih vladara svijeta, sa bogatstvom procijenjenim na 167 miliona.  No, taj broj je u stvari procjena bogatstva Đukanovića još iz 2009. godine. Tokom deset godina koje su uslijedile, u porodici Đukanović stasao je još jedan milioner. Predsjednikov sin Blažo postao je biznismen u jednom od najunosnijih poslova –  izgradnji hidorelektrana. Samo ta činjenica dovoljna je za procjenu da je bogatstvo ove porodice mnogo veće.

Kako se Đukanović s  platom koja ne prelazi hiljadu eura,  našao na listi najbogatijih svijeta? Kako je mlađahni premijer siromašne zemlje koji je nosio džemper, postao premijer i predsjednik još siromašnije zemlje koji  samo na ruci ima satove vrijedne milion eura.

Više svjedoka tvrdilo je da je Đukanović prve velike novce u stvari zaradio od šverca cigareta. Zbog kog se našao i na međunarodnoj optužnici za šverc cigareta.

,Odgovorno tvrdim da sam ja svjedok koji je vidio kako je Đukanović uzimao dio novca što ga je Stanko Subotić zaradio krijumčarenjem cigareta. Lično sam vidio torbu punu novca koju je pokojni Bokan ostavio Đukanoviću u njegovom kabinetu u zgradi Vlade Crne Gore dok je Đukanović bio premijer. Ja sam tada doveo Bokana u kabinet Đukanovića”, tvrdio je svojevremeno, između ostalih, Srećko Kestner, poslovni partner beogradskog biznismena Stanka Subotića. Kestner je u Njemačkoj nedavno osuđen za šverc cigareta.

I Đukanovićev kum Ratko Knežević, šef trgovačke misije Crne Gore u Vašingtonu tvrdio je da su Đukanović i Subotić bili organizatori „duvanske mafije”, koja je od tog posla zaradila milijarde dolara. Prema Kneževićevim tvrdnjama, samo u 1999. i 2000. godini, preko računa dvije firme iz Lihtenštajna i  Kipra, duvanski kartel oprao je 2,3 milijarde nemačkih maraka. U intervjuu Vijestima, Knežević je tvrdio da su su istražitelji iz Barija sumnjali da su te dvije firme kontrolisali upravo Đukanović i Subotić.

Kako god bilo, optužbe protiv Đukanovića nijesu nikada potvrđene u sudskom postupku. Optužnica protiv njega arhivirana je. Đukanović je zvanično prvi milion zaradio tako što je uz pomoć prijatelja Duška Kneževića u londonskoj Pireus banci uzeo kredit id 1,5 miliona eura. Knežević je kao keš kolateral za taj kredit  položio milion i po depozita. Đukanović je ovaj kredit iskoristio da kroz dokapitalizaciju kupi dio akcija Prve banke, čiji je najveći akcionar već bio njegov brat Aleksandar.  Kada je Đukanović “ušao“ u banku mlađeg brata, akcije su počele vrtoglavo da rastu. Samo za 20 dana vrijednost jedne akcije porasla je gotovo duplo. Ostalo je istorija.

I ostali članovi porodice premijera Đukanovića postali su za vrijeme njegove vlasti bogati, da ih se ne postidi Forbsova  lista najbogatijih.  Brat Aleksandar je preko noći od nezaposlenog postao vlasnik Prve banke. A ta banka, je, opet, preko noći, kada su je preuzeli Đukanovići počela da raste brzinom svjetlosti. Uglavnom zahvaljujući državi. Danas posjeduje i ogromne nekretnine.

Aleksandar Đukanović je samo od Limenke, zgrade MUP-a koja nije uklonjena kako je predviđeno sa zemljišta koje je kupio od države, zaradio deset miliona eura. I to isključivo propustima Đukanovićeve vlade. Godinama je dobijao unosne, milionske poslove, od države preko Republičkog zavoda za urbanizam koji je privatizovao. Samo po osnovu rentiranja nekadašnje Pošte u centru Podgorice, koju je kupio po privilegovanoj cijeni, obezbijedio je prihod od blizu million eura.  I tako redom.

Mladi Đukanović krenuo je stričevim stopama. Priliku da zaradi ozbiljne novce dobio je od crnogorske vlade. Milionski poslovi sa državom  su se samo ređali.

Imetku porodice, ne beznačajno, doprinosi i sestra predsjednika, Ana Đukanović. Bivša sutkinja postala je advokatica, nakon što je  sudskom odlukom omogućila da budvanski hotel Avala, privatizuje kompanija Bepler i Džejkobson, sa svega nekoliko funti na računu. Ispostaviće se da iza ove  kompanije stoji Đukanovićev prijatelj, biznismen Zoran Bećirović, za koga se smatralo da je bio front dijela Đukanovićeve imovine. Sestra premijera nastavila je karijeru kao zastupnica upravo kompanije Bepler i Džejkobson. Njena advokatska karijera vidi se kao „uspješna“, ali je činjenica da je njen uspjeh vrlo često povezan sa bratovim poslovima i poslovnim partnerima.

Nego, nijesu se samo Đukanovići obogatili u protekle dvije decenije. Tu su i njihovi kumovi, prijatelji, prijatelji sa zajedničkih međunarodnih potjernica…Teško je reći ko bi od njih bio na drugom mjestu liste od deset najbogatijih porodica. Posebno, zbog toga što su u međuvremenu neki od njih, izgubili naklonost Đukanovića.

Porodica Marović bi se tako donedavno sa sigurnošću našla na vrhu liste. Osim milionske imovine u Crnoj Gori, koju je Svetozar Marović uknjižio preko noći, probudivši se kao milioner,  poznato je da je samo na računu supruge Svetozara Marovića u Švajcarskoj u periodu od 2006. .o 2007. bilo 3,8 miliona dolara. Do tog podatka došlo se zahvaljujući Međunarodnom konzorcijumu istraživačkih novinara (ICIJ). Prema svjedočenju bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, i Svetozar Marović je prvi milion zaradio od šverca cigareta.

U međuvremenu, Marović je optužen da je bio šef budvanske kriminalne grupe, koja je oštetila Budvu za desetine miliona, kao i njegov sin Miloš. Dio imovine oduzet im je, ali je vrijednost te imovine manja prilično i od iznosa za koji se zna da je bio na računu Marovićeve supruge. Koliko je još takvih računa, možda jednom i saznamo.

Među najbogatije svakako spada i biznismen Duško Knežević, donedavno vrlo blizak porodici Đukanović. Čovjek koji je položio milion i po eura za Đukanovićev kredit, neko ko je finansirao kovertama izborne pobjede Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, čovjek koji je doveden u vezu i sa of-šor kompanijama preko kojih je 2,3 miliona eura mita za privatizaciju Telekoma, stiglo do ovdašnjeg vrha. Vlasnik je ovdašnje Atlas grupe, koja se širila u različitim poslovima, od bankarskih do medijskih. Iako je i on danas pod optužnicom, sa blokiranim računima, teško da je ostao bez imetka stečenog u tranzicionim vremenima.

Tu su još neki prijatelji Đukanovića iz duvanskih devedesetih. Međunarodnom optužnicom obuhvaćena su još dva crnogorska „biznismena“ –  Veselin Barović i Branislav Mićunović. Barović je preko Eurofonda, nakon devedesetih postao vlasnik brojnih kompanija, koje je mahom odveo u stečaj. No, upravo je zahvaljujući tome došao u posjed brojnih nekretnina kojima su te kompanije gazdovale. Samo imovina Solane procjenjuje se na milijardu. I danas se još nije preciziralo da li Eurofond, odnosno Barović imaju pravo da kao vlasnici raspolažu ovom vrijednom imovinom, odnosno prirodnim parkom.

Mićunovićevo bogatstvo teško je procijeniti. Njegova porodica i poslovni prijatelji zvanično gazduju Lutrijom Crne Gore. No, njegovo ime vezuje se za poslove podzemlja.  A konekcije dopiru sve do samog vrha vlasti. Na svadbi njegovog sina, među zvanicama, našao se i politički vrh.  Smatra se da je jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, ako ne i najmoćniji.

Za podzemlje vezuje se i porodica Pljevljaka  Darka Šarića, kojem se trenutno sudi za šverc narkotika u Beogradu. Njegov brat Duško, u Crnoj Gori je oslobošen optužbi za pranje novca, jer pravosuđe nije ni pokušalo da utvrdi porijeklo desetina miliona eura, za koje su tvrdili da su oprani preko crnogorskih banaka. Kako god, milioni su tu. Plus milonske naknade iz budžeta koje su izdvojene zbog loših optužnica.

Tu je još jedan biznismen,  kum Mila Đukanovića –  Dragan Brković. Iako su mahom u stečaju  brojne kompanije kojima gazduje, on je kroz decenije uz Đukanovića uzeo  stotine miliona eura, stotine hiljada kvadrata zemlje, od planina do mora, desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora, podigao stotine miliona kredita.

I dok se za jedan dio imućnih crnogorskih porodica, vezuju tajni računi i sive zone poslovanja, pa se ne može utvrditi kolikim bogatstvom u stvari raspolažu, za jedan broj jasno je da su među najbogatijima, samo po milionskim poslovima koje dobijaju od države.

Među takvima je svakako kompanija Bemax, koja je samo od auto puta uzela preko 300 miliona eura. Svake godine, takođe, nalazi se na listi firmi koje imaju najvrednije poslove sa državom.  Zvanično, prema podacima Privrednog registra, direktor i osnivač ove možda najunosije kompanije u Crnoj Gori je Veselin Kovačević.  No, u registru se navodi da je Kovačević osnivač čiji je udio nula posto. Ko onda stvarno stoji iza ove možda najunosnije građevinske kompanije u Crnoj Gori? Bemax se dovodio u vezu sa bivšim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, što je on demantovao. Takođe, povezivao se sa Rankom Ubovićem, vlasnikom bivšeg podgoričkog lokala Grand, koji je zatvoren nakon eksplozije.

Osim Bemaxa, tu je još nekoliko kompanija koje se bave građevinarstvom, čiji vlasnici, makar u nekretninama moraju biti na listi najbogatijih. Među takvima je, i kompanija Čelebić, čiji je vlasnik Tomislav Čelebić. Čelebić je takođe blizak vlastima, a osim posla sa nekretninama, sada je i u poslu sa malim hidroelekranama, koji je rezervisan za uski krug ljudi bliskih porodici Đukanović. I njenim članovima.

Osim građevinarstva, posao sa ljekovima, sudeći i prema podacima Uprave za javne nabavke, prilično je unosan. Dvije kompanije –  Glosarij i Farmegra, godinama su u vrhu liste kompanija koje dobijaju najunosnije i najveće poslove od države kad je taj biznis u pitanju. Godišnje oni samo od države uzmu desetine miliona eura.

Vlasnici Farmegre su biznismeni Sreten Đikanović i Janko Radunović, koji su prema pisanju medija navodno u milosti Miomira Mugoše, bivšeg podgoričkog gradonačelnika i visokog funkcionera DPS. Osnivač firme Glosarij je biznismen Branislav Martinović, bivši direktor Bajfarma. Martinovića je na toj poziciji kasnije zamijenio Oleg Obradović, nekadašnji predsjednik borda Prve banke i jedan od aktera afere Telekom.

I Obradović je danas neko ko se bavi poslom izgradnje mini hidroelektrana, i svakako bi se našao na listi bogatih Crnogoraca. U tom poslu je, između ostalih i  kum Mila Đukanovića Vuk Rajković.

Na listi kompanija koje unosno posluju sa državom je i firma Novi Volvox. Jedan od vlasnika te kompanije je Vladan Ivanović, brat Miodraga Ivanovića, još jednog aktera afere Telekom, te bivšeg predsjednika borda državne Pobjede. Ivanović je u prijateljskim odnosima sa porodicom premijera Đukanovića. Vladan Ivanović je i vlasnik kompanije Master Inženjering koja je izgradila zgradu u centru grada, u Ulici Vuka Karadžića, u kojoj je smještena Prva banka.

Novi Volvox se bavi građevinskim poslovima.

Tu su svakako i stranci sa crnogorskim državljanstvom. Vlasnici Maestral hotels and casinos Vei SengPol Pua i Petros Statis prijavili su da je ova njihova kompanija lani imala neto profit od 10,7 milionaeura, što je polovinu ukupnog iznosa profita svih firmi registrovanih za igre na sreću. Među najbogatijim ljudima sa crnogorskim državljanstvom i svjetske liste odavno prepoznaju bivšeg tajlandskog premijera Taksina Šinavatru

Da li je francuski ambasador imao još neku od porodica na umu, ne zna se. Sigurno je samo jedno –  da se u Crnoj Gori milioner postaje sa državne grbače. I zahvaljujući političkim konekcijama.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo