Povežite se sa nama

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MILA KASALICA, FINANSIJSKI ANALITIČAR I FORENZIČAR: Nijesmo naučili lekciju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepovjerenje je još snažno u sistemu. To potvrđuje podatak da je do marta sektor stanovništva bio neto povjerilac u sistemu (više je deponovao nego što se zaduživao). Od tada, prvi put nakon više godina, postao je neto kreditor

 

Početkom decembra prošle godine CBCG je započela „operaciju Atlas“ koje je, proljetos, rezultirala uvođenjem stečaja i početkom procesa likvidacije IBM i Atlas banke. O uzrocima i posljedicama tih dešavanja razgovaramo sa Milom Kasalicom, finansijskom analitičarkom i forenzičarkom.

MONITOR: Bili ste među malobrojnima koji su mnogo ranije upozoravali na loše stanje Kneževićevih banaka i potrebu da CBCG, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, preduzme adekvatne mjere. Zašto se toliko kasnilo sa mjerama?

KASALICA: U trećem kvaratalu 2015. godine urađena je kontrola Atlas banke, koja je precizno skenirala njeno stanje. Preliminarno izračunat koeficijent solventnosti (kalkulativni indikator zdravlja banke) je bio sa minusnim predznakom. Paralelno, u javnim revizorskim izvještajima eksterne revizije(što je legitimni izvor podataka za supervizora) stavljeno je do znanja u kakvoj finansijskoj i bankarskoj situaciji je Atlas banka.

Međutim, izvještaj navedene kontrole CBCG ostao je nezaveden u fioci jednog viceguvernera, akademski i institucionalno nespremnog da zaštiti instituciju. Za potrebe izbjegavanja odgovornosti domaštali su se “patriotski razlozi“. Otprilike: Fond za zaštitu depozita (FZD) nema novca da podmiri male deponente. Ili, naći će Debeli (možda ipak Knežević) pare. I, tome slično.

Tako da se sa pravovremenim sistemskim mjerama namjerno kasnilo. Zato ključno pitanje zdrave finansijske budućnosti Crne Gore mora biti: zašto se ćutalo unutar CB CG i na tržištu, kada je zvaničnih podataka bilo dovoljno za kvalitetnu reakciju, saglasno zakonima?

MONITOR: Da li bi sudbina IBM i Atlas banke bila drugačija da su adekvatne mjere preduzete u pravo vrijeme?

KASALICA: Da su tada uvedene mjere privremene uprave, sa ciljem suštinskog restrukturiranja banke, možda je Atlas banka imala šansu da preživi. Svakodnevno praćenje stanja, na koje se sada poziva CBCG bilo je nedovoljno fokusirano  i nedosljedno.

I IBM bi ostala da posluje.Ova banka je platila cijenu povezanosti sa glavnim akcionarem Atlas banke.

Naravno, i ovdje se mora biti oprezan, pošto su povezana lica u ovim bankama bila jedno vrzino kolo uzimanja, davanja, bez vraćanja dugova, a uz papirološko zatvaranje obaveza ili reklasifikaciju iz kreditnog portfelja u ostalu aktivu, kako bi se koeficijent solventnosti naštelovao do nivoa izvještajno prihvatljivog, a za potrebe ćutanja CBCG. Zbog toga je supervizor banaka morao da reaguje mnogo strožije od primijenjenog u periodu 2015 (ili čak 2014.) -2018.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Zvonko Karanović pjesnik i prozaista iz Niša: Misleći čovjek je pobunjeni čovjek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj koji želi da stvara nešto novo po definiciji je pobunjeni čovek

MONITOR: Vašu književnu karijeru prožima muzika.

KARANOVIĆ: Da sam bio bar malo muzikalniji danas bih verovatno bio muzičar, jer muzika je moja prva ljubav. Od tinejdžerskih dana provodio sam sate i sate preslušavajući ploče, pokušavao da sviram i komponujem. Pisanje je došlo tek kasnije, u 21. godini, za pesnika prilično kasno, u dobu kada mnogi pesnici dignu ruke od poezije. Ono što sam iz muzike preneo u književnost je moja sklonost ka ljudima sa osobenim pogledom na svet, autorima, istraživačima, pionirima. Nisu mi bili važni hladni, svirački besprekorni instrumentalisti, virtuozi ili u književnosti bezidejni stilisti. Tražio sam jake umetnike, odvažne, one koji se trude da pomeraju granice. Dela naših najvećih učitelja nas uče umetničkoj hrabrosti, a ne pukom oponašanju. Bob Dilan, Džon Lenon, Leonard Koen, Tom Vejts, Igi Pop, Džoni Štulić, sve sami sjajni tekstopisci, samo su neki iz plejade onih koji su me inspirisali jednako kao i Kafka, Selin, Bulgakov, Keruak, Ginzberg. Muziku i danas slušam, doduše, ne tako intenzivno kao nekad. Sada me više interesuju vremenska razdoblja pa obnavljam „gradivo” ili kopam po onome šta sam propustio. Trenutno slušam muziku iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, odeljak soul/fank.

MONITOR: „Dnevnik dezertera” je za mnoge već kultna trilogija. Vaš junak kaže da ima „Tri seljaka po glavi stanovnika“? 

KARANOVIĆ: Ta izjava jednog od likova romana Više od nule (2004) je namerno karikaturalna, nastala iz revolta zbog promenjene kulturne klime grada. Treba imati na umu da je Niš sa svojih 260.000 stanovnika veći od Podgorice ili Splita, približno iste veličine kao Sarajevo ili Ljubljana, univerzitetski centar sa 30.000 studenata. Ranih osamdesetih postojala je jaka alter scena sa puno pank i nju vejv bendova, radili su se fanzini, održavale slušaonice, kasnije pod pokroviteljstvom SKC-a prevodile neke važne knjige (Endi Vorhol, Nik Kejv, Džoj Divižn). Grad je imao kičmu, jak kulturni identitet, i to se nekako održavalo do kraja devedesetih. Narodnjaci su počeli da se puštaju po kafićima, što je do tada bilo nezamislivo, legalne i ilegalne nadogradnje su umnogome poružnele grad, tezge, trafike, bašte kafića oduzeli su skoro sav prostor za pešake. Grad se pretvorio u nekakvo otužno vašarište iz koga se neprestano iseljavaju mladi u potrazi za boljom šansom za život. Otuda i revolt prema novonastaloj situaciji onih koji pamte neka druga, bolja vremena.

MONITOR: Vrlo je hrabro od pisca da u svoju književnost unosi realne stavove o bolnim i gorućim pitanjima zemlje. Šta predstavlja danas Kosovo za vas?

KARANOVIĆ: Pisac ne mora da deli mišljenje svojih junaka. Mnoge krupne političke greške su učinjene u prošlosti i danas snosimo posledice toga. Da je bilo više pameti i tolerancije možda do ove nerazrešive situacije uopšte nije moralo da dođe.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MILICA PUŠONJIĆ, PSIHOLOŠKINJA IZ PODGORICE: Nasilnici uče kako biti nasilnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori su zabilježeni slučajevi raznih oblika vršnjačkog nasilja. Fizičko nasilje je najuočljivije, pa je samim tim njegova učestalost najveća

 

Vršnjačko nasilje je nakon nedavnog konflikta između nastavnice i učenika u jednoj srednjoj školi u Rožajama ovih dana opet u žiži javnosti. Prema podacima Zavoda za školstvo, u osnovnim i srednjim školama u Crnoj Gori zabilježeno je 305 slučajeva vršnjačkog nasilja za prethodne dvije godine. Iz Uprave policije saopšteno je polovinom oktobra da je od početka godine prijavljeno 50 slučajeva vršnjačkog nasilja. Šta je glavni uzrok tome, pitamo Milicu Pušonjić, psihološkinju iz Podgorice?

PUŠONJIĆ: Ne postoji jedan jedinstven uzrok, već su razlozi za pojavu svakog nasilja, pa i vršnjačkog, veoma raznovrsni. Često se može čuti da je nasilje među djecom „normalna pojava“ sa kojom se raste i u skladu sa tim postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati. Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne – za čitav život.Nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila.

Predrasude postoje i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje. Mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja itd. Obično se nalaze racionalni „razlozi“ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti „šala“ i slIčno. Među učenicima, obično dječacima, a i pojedinim roditeljima, raširena je predrasuda da nasilje osnažuje dijete. Česta predrasuda koja se može čuti u školi je da nije moguće uticati na različite vrijednosti i oblike ponašanja koje su djeca usvojila prije dolaska u školu..

MONITOR: Šta je vršnjačko nasilje?

PUŠONJIĆ: Vršnjačko nasilje je fizičko ili psihičko nasilno ponašanje među vršnjacima, koje se ponavlja duži period s ciljem povrjeđivanja i odražava neravnopravan odnos snaga. Ono podrazumijeva nekoliko mogućih odnosa: nasilno ponašanje jednog učenika/učenice prema drugom, nasilno ponašanje grupe prema pojedincu, jedne grupe učenika prema drugoj grupi ili pak nasilno ponašanje učenika prema nastavnicima i obratno. Iako je vršnjačko nasilje karakteristično za školsku sredinu, istraživanja pokazuju da se ono dešava i na putu od škole do kuće, na autobuskim stajalištima, u prevozu, odnosno van školskog prostora. Važno je istaći da je nasilno ponašanje bilo kojeg od navedenih subjekata u vezi sa odnosima u školi i okolnostima u njoj, ali da svaka pojava vršnjačkog nasilja nije direktno vezana za život škole.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo