Povežite se sa nama

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

Aida Ćorović, aktivistkinja za ljudska prava iz Beograda: Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo, mi više nemamo državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ovo pišem, hiljade građana su na ulicama Beograda, bijes je  uglavnom uperen protiv novonajavljenih mjera koje je objavio predsjednik Srbije. Bojim se da će bilo kakva odluka koju narednih dana donese Vučić biti dočekana sa negodovanjem. Nije isključeno da ćemo imati ozbiljne nemire na ulicama Beograda. Duboko polarizovana Srbija je na korak od građanskog rata i sada je važno da svi sačuvamo hladne glave

 

MONITOR: Srbija se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog epidemije korona virusa. Kakvo je trenutno stanje?

ĆOROVIĆ: Kao laik, mogu da kažem da je stanje pred kolapsom i da će se u nekoliko narednih dana zdrvastveni sistem u Srbiji raspasti. Sve više gradova i opština proglašava krizne situacije, vidimo sve veći broj ljudi ispred bolnica i zdravstvenih centara, svakodnevno čujemo da je neko nama blizak bolestan ili je umro. To nije bio slučaj u prvom talasu epidemije.

MONITOR: Da li se zvanično saopštava istina o broju oboljelih i umrlih?

ĆOROVIĆ: Vlast čini sve da zataška istinu. Pre svega, da bi sakrili svoju direktnu odgovornost za eskalaciju epidemije i porast zaraženih, a drugo da se ne vidi kolaps zdrastvenog sistema. Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo i tu besmislenu kulu od karata i mi više nemamo državu, ne samo zdravstveni sistem.

MONITOR: Kada su se pojavili prvi zaraženi korona virusom, vlasti su negirale da će biti ozbiljnijih problema…

ĆOROVIĆ: Od samog početka epidemije u Srbiji vlast je lagala građane. Što je još gore, pripadnici Kriznog štaba, koga čine medicinski radnici, neki eminentni lekari, stavili su struku i lekarsku odgovornost u drugi plan i stavili se u službu manipulacija Aleksandra Vučića. Srbija ima nekoliko vrhunskih stručnjaka iz oblasti epidemiologije, cenjenih u celom svetu, ali su sklonjeni u stranu jer su nepotkupljivi i zato što bi zasigurno reagovali protiv politikantskih odluka vlasti. Nažalost, neki lekari su svoju profesionalnu i ljudsku čast stavili na raspolaganje Vučiću, neki su se ponašali kao klovnovi i obrukali profesiju za koju se nakada položili zakletvu.

MONITOR: Zloupotrebljava li i sada vlast pandemiju za svoje političke ciljeve?

ĆOROVIĆ: To je vidljivo čak i nekom ko se ne bavi politikom i ko ne prati društvena dešavanja. Vlast, tačnije Aleksandar Vučić, je od početka pandemije zloupotrebljavao okolnosti da bi sebe promovisao kao jedinog ko kontroliše situaciju, kao jedinog spasioca i dobrotvora. On je lično nosio opremu po Srbiji (između ostalog i u Novi Pazar), svakodnevno je bio prisutan na prorežimskim medijima, neustavno proglasio vanredno stanje koje je Skupština Srbije „blagosiljala” tek tri meseca nakon uvođenja. Javno se hvalio kako kupuje medicinske aparate mimo procedura, teatralno dočekivao avione sa humanitarnom pomoći iz Kine ili evropskih zemalja, koju su građani kasnije plaćali po višetruko većim cenama, bukvalno je zamandalio penzionere i osobe starije od 65 godina. Javni prevoz u Beogradu je bio obustavljen, bili smo zatvarani u kuće po 72 sata i za sve to vreme je krivio opoziciju i bukvalno pozivao na linč opzicionih lidera. Ta neprestana propaganda protiv opozicije i protesta građana, koji su nekoliko večeri pravili buku uperenu protiv Vučićeve samovolje, rezultirala je divljanjem navijačkih grupa koje su bile pod direktivom službi bezbednosti.

Kada je Vučić procenio da treba da uđe u otvorenu predizbornu kampanju, pandemija je iznenada poklekla, polovinom maja naš predsednik je obzananio da smo „pobedili koronu”, počela su masovna okupljanja, fudbalske utakmice, koncerti, predizborni skupovi. Krizni štab je otišao na odmor, građani su prestali da dobijaju informacije o pandemiji, što je za posledicu imalo poptuno odstupanje od mera koje su vladale tokom vanrednog stanja. U suštini građani su samo sledili primer političkih elita i Kriznog štaba, pa je eskalacija pandimije isključivo njihova odgovornost.  Svet je obišao snimak tzv. „vlažne noći” gde je vrh SNS-a, uz trubače, igru i pesmu, bez maski i držanja odstojanja, slavio svoju „veliku pobedu” na parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELVIRA MUJČIĆ, BOSANSKO-ITALIJANSKA KNJIŽEVNICA: Šta ostaje nakon Srebrenice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama sam mislila da će doći vrijeme kada će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao

 

Elvira Mujčić, italijansko-bosanska književnica i prevoditeljica, rođena je 1980. godine u Loznici. Živjela je u Bosni i Hrvatskoj. U Italiji boravi od svoje petnaeste godine, diplomirala je jezike i  književnost u Rimu. Objavila je na italijanskom jeziku više knjiga. Piše za teatar i prevodi na filmu. Gošća brojnih književnih susreta i festivala.

MONITOR: U Italiji ste publikovali AL DI LA DEL CAOS. U prevodu: Osim haosa. Šta ostaje nakon Srebrenice? Vaša kniga govori o ličnoj i porodičnoj tragedija, dio vaše porodice je nastradao u genocidu. Tragate za istinom toliko decenija. Kako se obračunati sa ličnom dramom i istorijskim činom u isto vrijeme? 

MUJČIĆ:  Za one za koje Srebrenica nije samo jedan gradić gdje je počinjen  genocid 1995, osim haosa, ostaje uglavnom jedan čitav svijet, ostaju djetinjstva, mladosti, dani i godine koji su zamračeni svim onim sto se desilo poslije. Godinama sam mislila da će doći vrijeme kad ću se riješiti svega toga, kad će sve to postati prošlost. Danas znam da je to nešto što će uvijek da lebdi iznad mene i s vremena na vrijeme će da krvari kao da ni dan nije prošao.

Što se tiče te ogromne teme – pravda – vrjeme, nažalost čini svoje. Odmah poslije rata bilo je jako važno dati smjer, postaviti temelje za zemlju i društvo koje se stvaralo. Taj smjer se mogao dati samo sa pravdom i priznavanjem zločina i zločinaca, jer bi pomoglo čitavom društvu da rastumači šta je bilo, pomoglo bi nam da napišemo historiju tih devedesetih godina i da se počne misliti kako dalje. Pravda nije nešto što se zbiva samo u sudovima, već se gradi među ljudima. Nema ništa od osuda ako su zločinci još uvijek narodni heroji i većina stanovništva nema realnu percepciju tog rata.

MONITOR: Srebrenica u RS, suživot na teritoriji zločina zasigurno je jedan od najtežih aspekata. Ko je izgubio dio porodice prisiljen je da živi i susreće počinioce zločina. Šta se dogodilo sa procesom pomirenja, civilnim, kulturnim, političkim promjenama?

MUJČIĆ:  Nažalost, samo mali dio stanovništva je radio na kulturnim i društvenim promjenama. Na političkom nivou se nije ništa promijenilo: u Srbiji je bio samo jedan trenutak nade sa premijerom Zoranom Đinđićem i znamo kako se to završilo. U BiH su bile pobune, tu i tamo, koje nisu dugo trajale i koje su uglavnom na kraju vratile zemlju u isto zamrznuto stanje.

U čitavom svijetu se bude opasni nacionalizmi i to zasigurno ne pomaže našim zemljama. Osim svega toga, vjerujem da je promjena prije svega lična stvar. Ne mogu se mjenjati mase, nego pojedinci, a pojedinci se mijenjaju samo ako odluče da to urade. Naravno, neophodan je adekvantan kontekst, ali svi imamo ličnu odgovornost za društvo koje smo stvorili. Nije vrijeme za čekanje da nam promjena padne s neba.

Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA ĐIKIĆ, PISAC I NOVINAR IZ ZAGREBA: Praktično jednostranačka vlada HDZ  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbori su pokazali da su Hrvatski građani skloni dati vlast HDZ-u u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proevropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – Možemo! SDP je doživio težak poraz. Desniji od HDZ-a su dobili dosta, ali neće učestvovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u

 

MONITOR: Prošle nedjelje održani su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Šta se može zaključiti na osnovu njihovih rezultata o hrvatskom društvu i državi?

ĐIKIĆ: Prije svega, može se zaključiti da su građani Hrvatske iz izbora u izbore sve manje zainteresirani za izlazak na birališta: odziv je bio 47 posto, što se jednim dijelom može pripisati strahu od koronavirusa, ali dugogodišnji trend pada nema veze s tim strahom. Nakon toga, može se zaključiti i to da su hrvatski građani skloni dati vlast Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u situacijama kad prijeti opasnost. Relativna je sreća što je današnji HDZ pod Andrejem Plenkovićem čvrsto proeuropski opredijeljen. Na ljevici se rodila nova autentična opcija – platforma Možemo!, Socijaldemokratska partija (SDP) doživjela je težak poraz, dok su desniji i konzervativniji od HDZ-a dobili dosta, ali neće sudjelovati u vlasti, jer nisu potrebni HDZ-u.

MONITOR: Jesu li takvi rezultati očekivani?

ĐIKIĆ: Nitko, pa ni najzagriženiji pristaše HDZ-a, nisu očekivali da će ta stranka, predvođena Andrejem Plenkovićem, dobiti šezdeset i šest od stopedeset i jednog zastupnika u parlamentu. Očekivalo se da će SDP i HDZ biti poravnati na oko pedeset i pet mandata, a da će o tome tko će sastaviti većinu i vladu odlučivati stranke desnije od umjereno desnog HDZ-a – Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nezavisnih lista. Ispalo je da HDZ do većine može s osmero zastupnika nacionalnih manjina i dvojicom predsjednika malih centrističkih stranaka sa sjevera zemlje te da ćemo nakon dugo vremena imati praktički jednostranačku vladu.

Veseljko KOPRIVICA
foto: Ladislav TAJOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo