Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Moram da vas razočaram, put do pakla uopšte nije popločan

Objavljeno prije

na

Ni u jednoj zabludi nećete uživati kraće od one kada pomislite da ste nezamenljivi, i ništa vas neće zaboleti jače nego kada vidite čime su vas zamenili

 

Ostavite sve iz prošlosti da kao savršenstvo posmatrate jedino u mraku. Sa svakim buđenjem videćete jasnije šta ste idealizovali, šta voleli, a zbog čega je sve postalo samo prošlost. Nikada se ne sretnemo sa nekim ljudima iz prošlosti, zato što jedni druge tražimo tamo gde smo ih ostavili. Toliko je bola oko nas, u ovom trulom društvu, da čovek, ma koliko ispunjen na ličnom planu, ako imalo empatije ima u sebi, naprosto ne može biti srećan…

Ako ti je malo, seti se da li bi ti mogao da daš toliko, ako ti je mnogo, razmisli da li bi bio srećan da ti toliko daju. To što neki nemaju svoj život, ne znači da ga nisu želeli, znači da su ga nekome velikodušno poklonili. Nekome su oblaci sakrili sunce, nekome se sunce probija kroz oblake. To su te neke razlike u pogledima dok u isto nebo gledamo. Nekako mu dođe da je podrazumevanje poslednje pribežište umornih i lenjih, koji se pri tom  smatraju i pametnima. Da bi neka pojava bila proglašena istinom ne mora da bude u realnoj vezi sa stvarnošću. Dovoljno je da je podrži skup ljudi istih zabluda. Ni u jednoj zabludi nećete uživati kraće od one kada pomislite da ste nezamenljivi, i ništa vas neće zaboleti jače nego kada vidite čime su vas zamenili. U početku sam mislila da naopaki ljudi vise naglavačke, a onda sam shvatila da su oni čvrsto prikovani za zemlju. Naopako sam ja. Umem tako lepo da budem odsutna, da niko ne primeti da me nema. Kad mnogo ćutiš ne znaš više odakle bi počeo. Kao nagradu za trpljenje sveopšteg idiotizma, čovek bi trebalo da dobije čitav jedan novi život, na nekom od mediteranskih ostrva.

U životu upoznate jednog viteza, možda dva. Prvog sam zvala tata. Sreća je ako nađete osobu koja će vam posvetiti svoje vreme, a ne svoje pauze. Nije sreća ni slepa ni gluva, samo je lenja. Neće da me prati. Poverenje je najranjiviji trenutak davanja. A onda razočaranje otvori oči, a zatvori srce. Na kraju, dva puta se isti poklon ne daje. Na poverenje mislim. Ako se još jednom vežem za nekoga, biće to za najvišu granu! Navika, najmoćniji saboter našeg napretka. Ona nas drži u bolu, nepravdi, samoći. Obuzima neprimetno, hrani se strahom, uslovi svaki delić našeg života. Kad sve to shvatimo, ona je toliko moćna da nam treba bar duplo više vremena da je se oslobodimo, od onog kada je nastajala. Zato odustajanje ne treba tretirati kao poraz. Pravilno proceniti da nešto više nema smisla i odustati je pobeda.

To što se osećam odvratno, ne menja činjenicu da se osećam fantastično. U svim situacijama.  Žena sam, može mi se. Cirka tri dana kako se raspadam. Cirka tri dana kako želim da zovem mamu koje više nema, sto puta dnevno. Ono što te ne ubije… Ma ubije te, samo ne saznaš nužno odmah. Jedno vreme živiš mrtav, a ne znaš. I kad pomislim da će se pad napokon  završiti, da ponor ne može da bude dublji, tama gušća, čujem kako se negde dole, zaista dole, ispod, ostaci moje raskomadane duše još jednom razbiju u sudaru sa nečim. I ne mogu da se ne nasmejem onom što neko zove sudbinom. Nije to sudbina, to je ono što sam posejala.

 

P.S. Moje znakove pored puta neko je postavio na stranputici.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Imam bremena na pretek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština

 

Mitrovdan. Pišem “na crveno slovo“. Prvi put posle mnogo vremena budim se sama od sebe, u kući potpuna tišina, deca ne viču, muža odavno nemam, pa više ne šuška dok se sprema, psi ne laju, reko’ to je to, umrla sam. I kaže san, dok sam ga napuštala: „Potraga nije završena“, glasom naratora neke epske sage. Da se nisam probudila, tačno bih se vratila da ga nalupam i pitam : „A je l’ nije?! Nije?! Dokle više?! I kog đavola još treba da tražim?!?!“ Ovako je dobro prošao.

Duša koja je dugo tegobno živela ponekad se vrati starim, utabanim stazama jada, čak i kad nema razloga za to. Treba vremena da poveruje u spokoj. Ne vredi bežati od problema, to ih samo još više razbesni, samo legneš i praviš se mrtav. Nažalost, čarobni štapić ne postoji, bol mora da se odboluje.Tegoba je sastavni deo života, ako je teramo vraćaće se, moramo je prihvatiti, prigrliti, pustiti je da stanuje u nama, nakon nekog vremena sama će otići. Ako ste joj dobar domaćin i ona će biti dobar gost, neće predugo sedeti.

Ima tih dana kad i mislima ostavljam otiske prstiju. Berem poslednji ovogodišnji paradajz iz bašte. Sa prirodom je jednostavno. Ljubav joj daš, ljubav ti vrati. Budimo jednostavni. Bar sat vremena apsolutnog mira na ovom novembarskom suncu je neki minimum koji bi valjalo pokloniti sebi. Deo mene je otišao sa pticama selicama koje su neopterećene zimom i svakodnevnicom. Ljubav uvek nađe vremena da nas ponovo obuzme.

U vezi sa izborima kod nas, setih se jednog od prvih “parlamentarnih, demokratskih“ predstavljanja stranaka. Govorio je izvesni Šećeroski, čovek koji je pravio četke i metle. Moja baba zabrinuto reče: „Nadam se da je ovo skrivena kamera ili neki skeč“. Ponekad bezazleni i benigni, ali potpuno isprazni pokušaji, prečesto maligni, još češće zarazni, pogotovo kod onih sa načetim imunitetom, oduvek precizni hitac u prazne glave. Pojeo ih takt koji se ponavlja. Refren progutao pesmu. A narod ko narod. Peva, dok glođe koske. Sloboda.

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština. Postoje te neke misli koje kad dođu uvek poteku iz očiju. Niz obraze. Začujem iza leđa: „Biće dobro.“ Ne osvrćem se, ne verujem, ne odgovaram. A htela bih.

Narodno verovanje u vezi sa Mitrovdanom – Ako noćas ne spavate kod svoje kuće, cele godine ćete noćivati po tuđim kućama.

P.S. Pišem ti retko i sve češće odlazim u sebe. Ali, jesen je, čekaj moje pismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo