Povežite se sa nama

INTERVJU

 ZORAN PANOVIĆ, KOLUMNISTA DANASA I PROGRAMSKI DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA DEMOSTAT IZ BEOGRADA: Diobe u Srbiji promašuju suštinu

Objavljeno prije

na

Sve podjele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države

 

MONITOR: “Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom…” Asociraju li Vas ove riječi Mirka Kovača na današnju Srbiju i njenog predsjednika?
PANOVIĆ: Ne baš. Umesto literarnih, bliži sam sociološkim objašnjenjima. Mi u Demostatu zastupamo tezu o etapama, ili kako je to glavni istraživač Demostata ugledni sociolog Srećko Mihailović okarakterisao kao ‘tri dvanaestice’ – 12 godina vlasti Miloševića, 12 godina vlasti DOS-a u raznim varijantama, i vrlo izvesnih 12 godina vlasti naprednjaka. Kad se govori o političkim promenama u Srbiji, mi ovde često zaboravljamo da nama u Srbiji (pa ni vama u Crnoj Gori) referentna tačka nije pad Berlinskog zida, već devedesete. Otuda se u jednom trenutku u Srbiji i nije imao ko vratiti na vlast do reformisanih radikala i socijalista. Naravno s jakim recidiviranjima na njihovu politiku devedesetih. Kao što sumnjam da će posle naprednjaka na vlast doći neke ‘nove snage’. Pre će to biti reformisane ‘dosmanlije’ kako ih pogrdno zove Vojislav Šešelj. Ne zaboravite, Borisa Tadića sa vlasti nije skinulo neko ‘novo lice’, već veteran srpske politike Tomislav Nikolić. Problem u Srbiji je što se stalno očekuje ‘nulta tačka’ istorije. Nekakva katarza i novi početak. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića je živi dokaz da nema baš ‘nultog časa’. Oni su preživeli i u vlast ušli nakon obe tektonske promene u Srbiji – 2000. i 2012. Prvo ih je u vlast ponovo uveo Vojislav Koštunica, a posle Tomislav Nikolić. Dačić je bio Tadićev ministar policije u vladi Mirka Cvetkovića i njegovo ministarstvo je radilo udarnički na izradi pasoša za bezvizni režim.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi u Srbiji?
PANOVIĆ: Srbija je podeljeno društvo. Sve podele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države. U Vučićevom ‘keč olu’ su i fanatične pristalice Putina i realisti koji smatraju da je jedina racionalna politika Srbije ona koja se zasniva na evrointegracijama. Srbija u ovakvoj raspolućenosti ne može da postavi minimalan bazičan konsezus maltene ni o jednom pitanju. Ni oko elementarnih izbornih uslova. Vučić je gotovo iracionalno zaoštrio unutarpolitičku situaciju od 2016. godine. Nakon iskakanja sistema i prebijanja jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića, opozicija je uspela da se trgne iz letargije. Čak da natera Vučića u jednom trenutku na defanzivu. Ali, tokom protesta koji traju pola godina opozicija je pokazala slabosti – pre svega krizu liderstva, zatim rascepkanost na male partije i infantilnu tenzičnost na relaciji građanski (antipartijski) i politički (partijski) deo protesta. Srpski višpartizam je u ozbiljnoj krizi i to je jedan od najvećih problema Srbije. Posle tri decenije višepartizma, zatvaramo krug – vraćamo se u 1990. Opet su na dnevnom redu pitanja izborne procedure, medijskih sloboda i parlamentarizma.

MONITOR: Koje su to snage koje mogu dekontaminirati Srbiju od posljedica Vučićeve vladavine?
PANOVIĆ: Posle Vučića umesto nekih imaginarnih građanskih snaga, pre mogu doći na vlast klerikalni elementi sa čvrstom kosovskom agendom nepopuštanja. ‘Dekontaminacija’ bi značila prvo obnovu razorenog javnog prostora i obnovu parlamentarizma, pokušaj jačanja takozvane pravne države. Neku vrstu relaksacije od lične vlasti, njene ‘tehnološke’ sfere. Bude li nekad pobedila Vučića taj zadatak bi ovakva opozicija hipotetički mogla relativno da izvede, ali samo budala misli da će investitori koje je Vučić doveo zbog pobede opozicije humanizovati rad i povećati plate. Opozicija još nije ponudila ‘alternativni model stabilnosti’ u odnosu na Vučićevu ‘stabilokratiju’, a dok ne uveri spoljni faktor da ima taj model i snagu, neće biti prihvaćena kao potencijalni partner, kao što su to bili prihvaćeni naprednjaci pre 2012, nakon raskola u radikalima. Kosovo je tu jako bitno. Bitni delovi opozicije na tom pitanju deluju rigidnije od Vučića koji  je pokazao da demokratizacija i modernizacija nisu komplementarne. Istovremeno razaranje institucija prati obnova i izgradnja infrastrukture – autoputevi, fabrike, klinički centri…

MONITOR: Vučić je prije nekoliko dana najavio da će Srbija nastaviti da se vojno naoružava i oprema. Kako Vi tumačite tu poruku?
PANOVIĆ: Srbija i Hrvatska su propustile šansu da budu Francuska i Nemačka ovog prostora. Ali, nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovih prostora. Eto, tako tumačim.

MONITOR: Sada je aktuelno učlanjenje premijerke Ane Brnabić u Vučićevu Srpsku naprednu stranku na osnovu čega se predviđa da je ona potencijalna Vučićeva nasljednica na čelu partije…
PANOVIĆ: Izvesna mistifikacija je razumljiva jer formatiranje nestranačke premijerke, nakon dve godine na tom mestu, kao članice SNS u sklopu je izbornog pregrupisavanja partije.

U vreme kad se Vučić opredelio za Anu Brnabić kao premijerku (jun 2017), ona je svakako važila za liberalnije, pomalo i senzacionalno,  rešenje, s obzirom na to da je dolazila iz nevladinog sektora, da se školovala u SAD, da je LGBT, da ima porodične veze s Hrvatskom (Krk)? Te 2017. mnogi u SNS su mislili da je Ana samo još jedna Vučićeva ‘marketinška fora’ i da će je ‘brzo izgustirati’. U odnosu na startnu nevericu naprednjačkih masa i sablažnjavanje dela naroda i koalicionih partnera, Anu su danas, čini se, prihvatili i popovi iz Republike Srpske. U SNS za ovo vreme nije postala baš omiljena, ali jeste relativno prihvaćena (što je ipak bolji status od ‘nametnute’), dok je u opoziciji ekspresno postala omražena. Vučić je za razliku od opozicije svestan da je partija izvor legitimiteta i moći. I stalno je jača. I sa Anom Brnabić koja se dokazala i koja veruje u naprednjački ‘sistem vrednosti’, kako je sama rekla.

MONITOR: Brnabić je dvije godine premijerka. Kako  ocjenjujete njene dosadašnje rezultate?
PANOVIĆ: Od digitalizacije pokušava da napravi ideologiju i neku vrstu kompenzacije za demokratske deficite. Pitanje je posle dve godine na mestu premijerke da li je Ana Brnabić danas više liberalna ili konzervatvna struja SNS. Ona je u suštini transmisija Vučićeve neprikosnove vlasti. Mislim da je fondom reči i načinom na koji je to izrečeno, naročito prema opoziciji, prijatno iznenadila i Vučića.

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije ovih dana su zbog crkve prilično zaoštreni, a utisak je da u Srbiji njeni zvaničnici još neće da se pomire sa tim da je Crna Gora nezavisna država.PANOVIĆ: Delovi srpskih elita i delovi društva očigledno neće da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna, ali još je gore što se ne mire s tim da postoje Crnogorci kao nacija. I da to jednostavno nisu Srbi. Ne može se, s druge strane,  ni ignorisati da crnogorski identitet i narativ ne mogu dobiti punoću i zaokruživanje bez određenog sistemskog rasrbljavanja i u tome je dobar deo nesporazuma. Zalažem se za skandinavizaciju ovog prostora na osnovama onoga što nazivam prosvećeno antijugoslovenstvo.

MONITOR: Zanimljivo je da Vučić još nijednom nije posjetio Crnu Goru, ali je išao i u Hrvatsku i na Kosovo.
PANOVIĆ: Baš čudno s obzirom na to da je pobeda Nikolića i Vučića 2012. od vladajućih struktura u Crnoj Gori doživljena kao olakšanje.

 

Ludaci u Srbiji maštaju o propasti Zapada

 

MONITOR: Ankete pokazuju da građani Srbije najviše vole Rusiju i Kinu, iako su ranije bili masovno za EU.
PANOVIĆ: Naša istraživanja u Demostatu pokazala su veliku hipokriziju u srpskom društvu. Jedna od njenih manifestacija je da bi građani najpre slali decu na Zapad (školovanje i rad u EU pre svega), a intimno najviše vole Rusiju i Kinu. Boris Tadić je dobio 2008. drugi mandat na temi EU. Građani jesu bili tada prilično većinski za EU, ali zamor je logičan.

.Oktobra 2013. Vučić je na godišnjici osnivanja SNS (osnovana oktobra 2008), naveo da je stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da je cilj koji je postavila – da do 2020. postanemo članica EU. Godišnji izveštaj Evropske komisije o Srbiji, objavljen 29. maja, ukazuje na to da ‘Junkerov datum’ – 2025. godina više nije realan datum za ulazak Srbije u EU. Ipak, mehanizmi evropskih integracija neophodni su da sprečimo katastrofu u institucijama. Najviše para stiže iz EU. Ludaci u Srbiji koji maštaju o propasti Zapada se ne pitaju šta bi bilo tada sa srpskom dijasporom koja je gotovo sva na Zapadu. Odgovornost za spore reforme pre svega je na Vladi Srbije. Prevelike podele u društvu razaraju konsenzus oko EU i promene Ustava. Režimska propaganda šalje kontradiktorne poruke koje zbunjuju javnost. Srbija još vodi svoje bitke iz devedesetih, koje nemaju veze sa aktuelnim dilemama EU. Ni političkim elitama ne odgovara moderno, otvoreno, odgovorno i uređeno društvo, mada ni vladajuće elite (od dosovskih do naprednjačkih i mešovitih) možda nemaju dovoljno ljudskih resursa i mentalnih kapaciteta da reforme sprovedu do kraja. Evropa od Srbije očekuje i ‘cooperation and verification’, pravljenje pravne države, i ‘društvene transformacije’, ne samo formalno ispunjavanje obaveza iz otvorenih poglavlja, već i ‘track record’. U EU nema mnogo interesovanja za proširenje. Francuzi nam to kažu otvoreno. EU ima svoje brige.

      Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo