Povežite se sa nama

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

Pravnici, na drugoj strani, imaju običaj da nedoumice ove prirode rješavaju konsultujući zakon. Tako su i oni koji to do sada nijesu znali, mogli da uvide kako važeći Zakon o Sudskom savjetu i sudijama (na snazi je od 1. januara 2016.) propisuje da ”isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta” (član 42). I Ustav Crne Gore sadrži nedvosmislenu normu (član 124) prema kojoj „isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta“. Što bi moglo biti i te kako značajno za nastavak ove priče.

Pokazalo se da pravilo čitaj kako je napisano, u ovom slučaju, dozvoljava različita pravna tumačenja.

„Tačno je da najnoviji Zakon o sudovima ograničava pravo sudije da može biti predsjednik u samo dva mandata, ali je taj zakon donijet u vrijeme kada sam se ja nalazio na polovini drugog mandata“, objašnjavao je portalu FOS predsjednik barskog Osnovnog suda Goran Šćepanović uoči svog trećeg izbora na istu funkciju. „Ukoliko bi meni ili drugim kandidatima koji su u istoj situaciji bilo onemogućeno da konkurišemo, to bi jedino moglo biti na osnovu tumačenja koje bi podrazumijevalo retroaktivnu primjenu zakona, što po mom mišljenju nije dozvoljeno“.

Naravno, javnosti su ponuđena i potpuno drugačija tumačenja.

Uz upozorenja i proteste ovdašnjih opozicionih partija – stari/novi predsjednici sudova mahom su prepoznati kao revnosni zaštitnici interesa DPS – treba pomenuti otvoreno pismo koje je 11 renomiranih NVO organizacija, prepoznatih po promociji i zaštiti ljudskih prava, uputilo predsjedniku Sudskog savjeta Mladenu Vukčeviću.

Zakon o sudskom savjetu i sudovima nema povratno dejstvo, pa se pri njegovom tumačenju ne može govoriti o zabrani retroaktivnosti, smatraju potpisnici pisma. Oni se pozivaju na stav Ustavnog suda Crne Gore da „odredba zakona ima povratno dejstvo kada se odnosi na prava i pravne odnose koji su stvoreni i okončani ranije, prije njegovog stupanja na snagu”.

Pokušavajući da dodatno ojačaju svoju argumentaciju, NVO aktivisti –potpisnici obraćanja Sudskom savjetu ukazuju na makar jednu veliku nelogičnost u stavu da se odredbe Zakona o sudskom savjetu i sudijama ne odnose na događaje prije 2016. godine. „Ako se u tom postupku prethodni mandati, kao jedan od uslova za izbor, ne bi računali, onda se ni ostali uslovi ostvareni prije izmjena Ustava i donošenja Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, takođe ne mogu računati. Tako se ne bi mogle računati ni prethodno stečene godine radnog iskustva, pa kandidatkinja i kandidati u tom smislu ne bi ni ispunjavali uslove za izbor. U protivnom, Sudski savjet bi pokazao da uzima u obzir samo one prethodno ostvarene uslove i činjenice koje kandidatkinji i kandidatima idu u korist, dok ostale zanemaruje s izgovorom da se radi o retroaktivnoj primjeni propisa“, navodi se u pismu.

Ne znamo da li su članovi Sudskog savjeta čitali ovaj dopis. Ali znamo da  nijesu prihvatili izloženu argumentaciju. „Zakon o Sudskom savjetu i sudijama ne sadrži bilo koju odredbu po kojoj bi se prilikom izbora predsjednika sudova uračunavali mandati na koje su oni birani, prije stupanja na snagu zakona“, tvrdi se u saopštenju Savjeta objavljenom početkom nedjelje. Dakle, u 42 članu Zakona ne piše da ,,isto lice može biti birano za predsjednika istog suda najviše dva puta”, nego nešta drugo. Nečitko i nerazumljivo.

Zakonopisac nije precizirao da li se „najviše dva puta“  odnosi i na vrijeme prije poslednjih izmjena i dopuna Zakona. „Iz takve činjenice proizilazi da se odredbe Zakona o Sudskom savjetu i sudijama u pogledu mandata predsjednika sudova odnose samo na buduće izbore… Ne može se pretpostaviti volja zakonodavca, već ona mora biti izričito iskazana…“, navode iz Savjeta uz napomenu da „prigovori na eventualnu nedostatnost zakona mogu jedino da idu na adresu onih koji su predlagali i usvajali zakon“. A to nijesu oni.

Još smo nešto naučili iz saopštenja Sudskog savjeta. „Pozivanje na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi ne može nadomjestiti nepostojanje odredbi kojima se definiše konkretna pravna situacija“. To je bilo u ponedjeljak. I odnosilo se na predsjednike osnovnih sudova koji su, njihovom voljom, dobili treći, peti ili osmi uzastopni mandat.

Tri dana ranije sa istog mjesta stigla nam je potpuno suprotna priča. Tada su se (30. maja) članovi Sudskog savjeta pozabavili tvrdnjama predstavnika opozicije da oni nemaju legitimitet da biraju predsjednike sudova. Pošto je četvorici članova Savjeta koje prema Ustavu bira Skupština mandat istekao prije godinu dana. I od tada su oni, voljom vladajuće većine u parlamentu, v.d. članovi Savjeta. Bez kojih on ne može odlučivati.

„O legitimitetu i legalitetu i načinu funkcionisanja Sudskog savjeta svoj nalaz dala je Venecijanska komisija“, saopštili su iz Sudskog savjeta pozivajući se, valjda, na principe sadržane u međunarodnim dokumentima i ustavnosudskoj praksi. Zato što im to u konkretnom slučaju odgovara. „To je u formi dopune Zakona o Sudskom savjetu i sudijama usvojila Skupština Crne Gore“, naglasili su. Ne pominjući Ustav Crne Gore.

Pokušajmo da predočeni princip, po kome se zakoni ne odnose na stanja i dešavanja starija od njih, stavimo u neki drugi kontekst. Da li se, na primjer, kaznene odredbe važećeg Zakona o ograničavanju upotrebe duvanskih proizvoda mogu odnositi na one koji su počeli da puše prije nego što je taj zakon usvojen? Dodatno, može li se isti propis, odnosno njegov dio o zabrani pušenja u javnim prostorima, odnositi na ranije otvorene kafane i restorena?

Članovi Sudskog savjeta nijesu se bez neke zapleli u sve ove zakonodavne trice i kučine. Oni imaju vrlo važan zadatak. Pripremaju teren za treći mandat Vesni Medenici na čelu crnogorskog pravosuđa. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda 11 godina, od kraja 2007. godine. Traži još jedan mandat. A članovi Sudskog savjeta, reizborom jednako dugovječnih predsjednika osnovnih sudova, najavljuju svoju spremnost da joj izađu u susret.

Svoju servilnost pokušavaju zakamuflirati odlukom da se o kandidaturi Medenice izjasne poslije Opšte sjednice Vrhovnog suda. „Sa te sjednice Savjetu će se dostaviti predlog, koji će se utvrditi tajnim glasanjem, što samom predlogu daje visok nivo legitimiteta“, kažu. Kao da o stanju duhova  i raspoloženju u Vrhovnom sudu dovoljno ne govori činjenica da Vesna Medenica, nakon 11 godina vladavine, nema protivkandidata.

Baš kao što ga nije imao ni reizabrani predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Protivkandidata nemaju ni Mušika Dujović, predsjednik Apelacionog suda i Boris Savić,predsjednik Višeg suda u Podgorici  koji narednih dana očekuju (prve) reizbore. Proizilazi da će Medenica, dobije li treći mandat, vladavinu nastaviti u „poznatom okruženju“, uz dokazano odane saradnike.

„Ustavni amandmani iz 2013. godine jasno kažu da isto lice može samo dva puta biti izabrano za predsjednika Vrhovnog suda“, smatra advokat Dragan Šoć, nekadašnji ministar pravde. „Meni ta norma djeluje, što bi pravnici rekli, vrlo imperativno, vrlo zapovjednički i ne daje prostora ni za kakvo kreativno tumačenje. I sa tog stanovišta čini mi se da je taj mandat nemoguć. Naravno, Vesna Medenica ima pravo da se prijavi, to nije sporno, ali njen izbor bi bio  neustavan. O tome odlučuje Sudski savjet a ne Vesna Medenica. Plašim se da ako se krene u tako nešto, onda se postavlja pitanje čemu nama uopšte služi Ustav i zakoni.“

Sagovornici Monitora ukazuju kako je zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova, uz kritike, vlastima donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom. A imalo bi se šta reči na tu temu.

Otud i zaključak da je u crnogorskom pravosuđu, čast izuzecima, sve moguće. Osim pravde.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo