Povežite se sa nama

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

DRUŠTVO

RIJEKA ZETA PROGLAŠENA ZA PARK PRIRODE: Nikšić, glavni zagađivač, izostao iz priče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprave opština Danilovgrada i Podgorice donijele su odluku o proglašenju doline rijeke Zete parkom prirode. Krupan korak ka poboljšanju zaštite prirode Crne Gore usporava izostanak saradnje Opštine Nikšić, na čijem se području nalaze neki od glavnih zagađivača

 

Parlamenti Opštine Danilovgrad i Glavnog grada Podgorice nedavno su donijeli odluku o proglašenju doline rijeke Zete parkom prirode. U ovom projektu Opština Nikšić, kao područje gdje se nalaze neki od glavnih zagađivača ove rijeke, nije učestvovala. Da li je ovo još jedna nedovršena ‘zaštitarska’ priča uoči parlamentarnih izbora iduće godine?

Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović podržava ovu inicijativu. Za Monitor kaže: ,,Ovo je, prije svega, zajednička inicijativa dvije lokalne uprave u oblasti zaštite najvrijednijih prirodnih resursa, kakve su naše rijeke. Ali, ona vrlo brzo, ukoliko se obećanja ne ispune, može da izazove neke neželjene efekte kao što su partijsko zapošljavanje ili predizborni marketing. Tako su je neki već doživjeli”.

Dolina  Zete jedinstven je ekosistem. ,,Poređenja radi, u čitavoj Velikoj Britaniji postoji oko 1400 biljnih vrsta, dok je u Crnoj Gori, samo na području Zete, utvrđeno oko 774. Ovo područje ima ekstremno važan značaj i za ptice. Na Solani, svjetski poznatom brendu, je prepoznato oko 252 vrste ptica, na Skadarskom jezeru oko 270, a u dolini Zete oko 265”, ističe Darko Saveljić, ornitolog.

Obeshrabruje to što se Opština Nikšić nije odazvala pozivu na učešće u ovom projektu.

Aleksandar Perović ocijenio je izostanak saradnje uprave Nikšića i opština Danilovgrada i Podgorice kao nesvakidašnji društveni fenomen, podsjetiviši na to da svi pripadaju istoj političkoj partiji i da je Vlada dala podršku zaštiti Zete. ,,Lokalna uprava Opštine Nikišić nije obavijestila javnost o razlozima zbog kojih nije podržala ovu inicijativu. Možemo samo da pretpostavimo da se radi o različitim interesima kada je riječ o valorizaciji rijeke Zete, koja izvire na teritoriji Nikšića”, smatra on.

Crne tačke u zagađenju Zete na području Nikšića su brojne deponije, željezara Toščelik, mljekara Nika, naselja i privatne farme. Ima i primjera dobrog poslovanja, kao što je pivara Trebjesa koja ima postrojenja koja prečišćavaju otpadne vode.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SPORNU BOJU U ŠKOLI ŠTAMPAR MAKARIJE U PODGORICI OTKRILI RODITELJI: Šta su radili nadležni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tri mjeseca nakon što je jedan roditelj otkrio da su nedozvoljenom bojom prefarbani zidovi svlačionica u OŠ ,,Štampar Makarije”, svlačionice su zatvorene.  Sporna  boja je  nakon drugog pokušaja uklonjena . Sada se čeka upotrebna dozvola. Da nije bilo upućenog roditelja, djeca bi godinama koristila nedozvoljenom bojom okrečene svlačionice

 

,,Uprava škole je zatvorila svlačionice za korišćenje sve dok se ne dobije nalaz Inspekcije koja je opet dolazila. Zabrana će biti na snazi dok se ne dobiju rezultati o korišćenoj boji. Sala za fizičko može kao i do sada da se koristi”, piše u obavještenju  o zatvaranju svlačionica filskulturne sale u Osnovnoj školi ,,Štampar Makarije” u Podgorici koje je proslijeđeno Savjetu roditelja ove škole.  Svlačionice djeca ne koriste od početka školske godine – skoro tri mjeseca.

Razlog – materijali korišćeni za adaptaciju svlačionica neusklađeni su sa Pravilnikom o zabrani i ograničenju korišćenja, stavljanja u promet i proizvodnji hemikalija koje predstavljaju neprihvatljiv rizik po zdravlje ljudi i životnu sredinu.

Ministar sporta i mladih Nikola Janović je, 1. avgusta ove godine, sa Alijom Muhovićem, izvršnim direktorom firme Art Gradnja doo Bar, postpisalo ugovor o izvođenju radova na adaptaciji sportske sale – sanitarnim čvorovima sa svlačionicama u JU OŠ ,,Štampar Makarije”. Vrijednost radova 28.855 eura.

Tokom radova, jedan roditelj učenika ove škole, stručan za nadzor građevinskih radova, je primijetio da izvođač koristi nedozvoljenu boju prilikom premazivanja zidova i podova u svlačionicama.

Roditelj se, početkom oktobra, dopisom u kojem upozorava da korišćene boje  nisu usklađene sa Pravilnikom i u kome traži da se obustave radovi i ukloni neadekvatna boja, obraća: Ministarstvu prosvjete, Direktoratu za predškolsko, osnovno i inkluzivno obrazovanje i vaspitanje, Ministarstvu sporta i mladih i upravi škole.

Kako odgovora od nadležnih nema u samoj školi Savjet roditelja organizuje 8. oktobra sjednicu sa upravom škole na kojoj se raspravljalo o ovom problemu. Iz Savjeta roditelja je Monitoru rečeno da je na sjednici konstatovano sljedeće: ,,Prema riječima direktorice sala je zatvorena za časove fizičkog i treninge nakon nastave, a nastavnici će biti dodatno upozoreni da ne uvode djecu u salu. Uključeno je Ministrstvo sporta kao naručilac radova”.

,,Ministarstvo sporta, kao investitor radova na svlačionicama , obaviješteno je o žalbama jednog predstavnika roditelja, a u vezi sa materijalima koji su se koristili pri rekonstrukciji svlačionica. Odmah nakon naše inicijative Ministarstvu sporta izašla je Sanitarna inspekcija koja je naložila da se korišćena farba sastruže, što je i učinjeno’’, kaže za Monitor Nataša Vlahović direktorica OŠ Štampar Makarije. Ona napiminje da nigdje u inspekcijskom izvještaju ne stoji eksplicitno napisano da je farba opasna po djecu. ,,Da li je struganje predloženo preventivno ili iz drugih razloga ne znamo, ali svlačionice, dok se čitav proces ne završi, nijesu i neće biti u upotrebi’’.

Iz Savjeta roditelja su nam saopštili da su dobili Zapisnik inspekcije. ,,Sanitarna inspekcija Uprave za inspekcijski nadzor 15.10.2019. sastavila zapisnik (ručno pisan, pisanim slovima i teško razumljiv) utvrdila da je izvođač radova koristio ‘nenamjensku’ boju, ali da je boja od strane izvođača ‘sastrugana’, te nakon toga nanijeta odgovarajuća ‘namjenska boja” , kaže za Monitor jedan od roditelja. U zaključku izvještaja inspekcije u koji smo imali uvid navodi se da ,,Boje ne sadrže VOC jedinjenja, tako da ne predstavljaju opasnost po zdravlje djece i zaposlenih’’.

Iz Uprave za inspekcijske poslove su Monitoru objasnili da je Sanitarna inspekcija utvrdila da je uljana boja, koja se koristi za premazivanje drveta i metala, nenamjenski upotrijebljena za premazivanje unutrašnjih zidova. Oni objašnjavaju da iako upotrijebljena uljana boja, namijenjena za drvo i metal, u sebi sadrži ispariva VOC jedinjenja u dozvoljenim količinama, ona nije namijenjena za premazivanje unutrašnjih zidova. ,,Sporna boja, uredbom o stavljanju u promet hemikalija koje predstavljaju neprihvatljiv rizik po zdravlje ljudi i životnu sredinu nije predviđena za upotrebu na način na koji je koristio izvođač radova”, navodi se u odgovorima Uprave za inspekcijske poslove.

Inspekcija je naložila izvođaču radova da se ukloni sporna boja i da se zidovi premažu bijelom bojom koja je namijenjena za unutrašnje zidove.

Pored neažurnih institucija, slučaj bi se na tome i završio, da uporni roditelj nije opet obišao svlačionice. Zagrebao je površinu zida i otkrio da se ispod nove nanijete boje nalazi ona  stara.

,,Roditelj je ponovo reagovao. Poslao nam je slike gdje se vidi da žuta uljana boja koja je po nalogu inspektora trebala da bude sastrugana i dalje na zidu. Poslije tog reagovanja uprava škole je zatvorila svlačionice do daljnjeg”, kaže član Savjeta roditelja.

,,Nakon prijave roditelja od 29.10.2019 godine, dana 30.10.2019 godine, izvršen je ponovni inspekcijski nadzor i konstatovano da se ispod bijele boje na zidovima svlačionica nalaze tragovi žute boje i zabranila upotrebu svlačionica do okončanja postupka. U toku daljeg postupka će se utvrditi da li zidovi u svlačionicama mogu emitovati hemijske materije u koncentracijama koje bi mogle biti štetne po zdravlje djece i preduzeće se dalje mjere u skladu sa zakonom”, kazali su Monitoru iz Uprave za inspekcijske poslove.

Direktorica Vlahović kaže da je nanovo uklonjena farba sa svlačionica, da je nanesena druga i da se sada čeka upotrebna dozvola. Napominje da  svlačionice  nijesu korišćene.

Učenici, roditelji i uprava škole ispaštaju već tri mjeseca zbog neodgovornosti investitora i nedostatka adekvatne kontrole od strane ministarstava sporta i prosvjete. Da nije bilo upućenog roditelja koji je otkrio nepravilnost – djeca bi godinama koristila svlačionice. Sve uz prigodno hvaljenje ministarstava o još jednom uspjehu u poboljšanju uslova učenja i preduslova za zdraviji psiho-fizički razvoj.

 

Odgovornost

Na pitanje Monitora da li je predviđena kazna za izvođača radova zato što se nije pridržavao zakonskih pravila, iz Ministarstva sporta su nam odgovorili: ,,Ministarstvo sporta i mladih nema nadležnost da izriče sankcije, ali će u daljem radu povesti računa da oni izvođači radova koji se ne pridržavaju pravila građevinske struke u bilo kojoj fazi njihove realizacije, a ukoliko se to dokaže tačnim, ne dobiju potvrdu o dobro izvršenom poslu i na taj način budu eliminisani iz dalje mogućnosti da kod ovog Ministarstva dobiju posao za iste ili slične radove u našim školama”.

U ugovoru koji je potpisan između Ministarstva sporta i mladih i Art gradnje navodi se da se izvođač obavezuje da ,,radove izvodi u skladu sa važečim zakonskim propisima, normama i standardima za ovu vrstu posla”, te da ,,nadoknadi svu štetu naručiocu, koja bude prouzrokovana nesavjesnim ili nekvalitetnim radom”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

EPILOG POBJEDINOG MEDIJSKOG LINČA: Država i Kusovac da plate uvrede i govor mržnje 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvosnažnom presudom, našim novinarkama Milki Tadić-Mijović i Mileni Perović-Korać, država i bivši glavni urednik Pobjede Srđan Kusovac,  dužni su da isplate po 5.000 eura. Osim presude, ostalo je kao i ranije. Gadosti koje je Pobjeda objavljivala nekima su još atraktivne, pa ih je portal aktuelno.me ove godine reprintovao u nastavcima. Kusovac je glavni u Birou za odnose sa javnošću Vlade.  Oni koji govore o zločinima i kriminalu još uvijek su izdajnici

 

Novinarkama Milki Tadić-Mijović i Mileni Perović-Korać, država i bivši glavni urednik Pobjede Srđan Kusovac, sadašnji šef Biroa za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore, dužni su da isplate po 5.000 eura, plus 3.795 eura za sudske troškove. Razlog su pretrpljeni duševni bolovi nakon serije tekstova sa brutalnim uvredama i govorom mržnje na njihov račun, koji su od 26. septembra 2011. do 18. aprila 2012. godine, objavljeni u tadašnjem državnom dnevnom listu Pobjedi. Ovu odluku je donijelo vijeće podgoričkog Višeg suda, na čelu sa sutkinjom Vericom Sekulić.

To je epilog sudskog procesa koji traje od novembra 2013. godine i koji su pratile brojne kontraverzne odluke. Pokretanju postupka prethodila je krivična prijava koju su Tadić-Mijović i Perović-Korać podnijele protiv Pobjede i države, ali je tužilaštvo tu prijavu odbacilo.

Viši sud je sada preinačilo prvostepenu presudu Osnovnog suda, koji je 7. juna ove godine odlučio da novinarke dobiju po 1.000 eura odštete. U avgustu 2018. godine sudija Osnovnog suda u Podgorici Dragan Šćepović donio je presudu po kojoj je tužba Tadić-Mijović i Perović-Korać odbačena kao neosnovana, a da su one dužne da plate 2.899 eura na ime sudskih troškova. Sud je tada presudio  da je kniga Marka Vešovića i Šekija Radončića Miško Kesedžija i njegove bize, nastala od tekstova iz Pobjede, knjževno dijelo!

,,Naporna je bila ova bitka”, kaže u izjavi za Monitor Milka Tadić-Mijović.  Ona objašnjava da je na početku procesa bilo teško naći advokata koji je bio voljan da učestvuje u ovom suđenju: ,,Advokat koji je tada zastupao Monitor, ubjeđivao nas je da ne treba da pokrećemo parnicu protiv Pobjede, države i Kusovca, jer je mislio je da će proces biti povod da autori ove prljave kampanje samo dodatno ponavljaju uvrede i klevete kojima su nas sistemetski zasipali tokom feljtona. To nije bio dobar argument, iako je nekadašnji zastupnik Monitora pogodio – sudnica je korištena od propagandista i tobožnjih svjedoka da se ponove sve one užasne uvrede i izmišljotine zbog kojih smo i pokrenuli postupak. Uprkos svemu tome, u ovoj našoj priči, u čijoj je suštini odbrana profesije i medijskih sloboda, najvažnije je ne odustati”.

Da podsjetimo što je u Kusovčevoj Pobjedi objavljeno iz pera Marka Vešovića i Šemsudina Radončića na račun oponenata režima: ,,ološ”, ,,kurvetina u hlačama”, ,,splačina”, ,,guska”, ,,raspadenica”, ,,radodajka”, ,,internet snajperuša”, ,,jebarnik”,  ,,profuknjača”, ,,moračka kurva”, ,,dobra pička”, ,,kilomudićka”, ,,bize”, ,,popušili ga”, ,,splačina”. “ avetinja” “ goveče” . Tekstovi su pozivali na nasilje i sadržali direktne prijetnje: ,,zaslužili su batine koje su popili, a biće i repete”, ,,dobiće po svom velecijenjenom prknu”, ,,dobiće nogom u ono ispod leđa”, ,,lupeži zreli za Čepurke”… Iskazana je i posebna rodna senzitivnost: ,,ker u raši”, ,,riječ o smjesi ćurke i siledžije”, ,,kurvetinu kakva je … majka lako ne rađa”, ,,drolje su dame u poredbi s …”, ,,gospoče koje nikad nije u ruku uzelo ništa teže od kite”…

U  Pobjedi su se feljtonu  pod naslovom Pisma iz Sarajeva  na udaru  našli svi koji su se zalagali za nezaboravljanje i sankcionisanje ratnih zločina, posebno zločina deportracija BIH  izbjeglica.  Osnivači urednici i novinari Monitora i Vijesti Miodrag Perović, Milka Tadić-Mijović, Milena Perović-Korać,  Esad Kočan, Veseljko Koprivica,  Željko Ivanović… Intelektualci i opozcioni političari Milan Popović, Šerbo Rastoder, Svetlan Broz, Koča Pavlović, Nebojša Medojević…  Posebna je meta bio Slobodan Pejović policijski inspektor iz Herceg Novog koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija.

U odbrani Đukanovićevog crnogorstva svi koji su ukazivali na njegovu odgovornost za zločin deportacija iz broja u broj su vrijeđani  i omalovažani. Vrijeđane su i njihove uže I šire familije, živi i mrtvi, objavljivane  privatne prepiske,  policijski izvještaji, krštenica… Označavani su kao četnici.  U pomami mržnje državna Pobjeda je objavljivala i ovakve duhovitosti  svojih  autora: ,,U jednom vicu mali Dražen pita majku: ‘Što je to šovinizam?’ ‘To je kad Srbe mrziš više neg je normalno”.

Ono što je objavljivala u feljtonu, državna Pobjeda je o našem trošku objavila i u knjizi:  Miško Kesedžija i njegove bize.  Autori: Marko Vešović i Šemsudin Radončić. Neprijateljima naroda koji su se usudili da se suprostave režimskoj laži o zločinima i pljački, Radončić je kasnije posvetio i djelo dirljivog naslova: Anatomija jedne hajke. Radončić je  na suđenju  bio Pobjedin svjedok. Ima je ambiciju da dokaže kako su se tu sudi umjetničkim stilskim figurma.

,,Cilj cijele te kampanje, nije naravno blo da se samo nas nekoliko okleveta, već da se mediji koje ne kontrološe režim ućutkaju, da zvanična istina bude ona u Pobjedi. Uostalom, sve je počelo oko priče o deportaciji izbjeglica, jer Monitor i Vijesti nijesu pristali na laž da je za deportaciju izbjeglica odgovoran jedan svjedok, a ne Vlada na čijem je čelu bio Milo Đukanović”, podsjeća Mijović-Tadić.

U procesu po tužbi Mlke Tadić-Mijović i Milene Perović-Korać prvooptužena je bila Pobjeda, međutim ona neće platiti ni cent oštete jer je, u međuvremenu, otišla u stečaj, pa je privatizovana. Advokat Nikola Martinović, koji je zastupao Pobjedu na sudu, besjedio je da nova Pobjeda nema nikakve veze sa starom, da je od nje otkupila samo naziv. Na sudu jedna priča, a u javnosti se evo već mjesecima slavi 75 godina Pobjedinog kontinuiteta.

Da je Pobjeda neopravdano izostavljena smatra advokat koji je na sudu zastupao novinarke Aleksandar Đurišić. On ističe da je presuda bitna: ,,Presuda je veoma značajna za sve građane. Iako su uvreda i kleveta ukinute ovo je znak da ne može da se vrijeđa koliko ko hoće. Ne znam ni jedan list u Evropi u kojem su izlazile tako bestijalne uvrede osim Jurišnika u nacističkoj Njemačkoj”, kaže za Monitor Đurišić.

I pored dobrog signala iz Višeg suda, Tadić-Mijović kaže da očekuje još udara na Monitor i Vijesti i druge rijetke medije koji nijesu pod kontrolom režima: ,,Opasni su to svjedoci vremena u kojem su zloupotrebe moći tako velike da će režim i dalje činiti sve da ih ućutka. Ali, naša je dužnost da se ne obaziremo na to i da nastavimo  sa istraživanjima koji objašnjavaju suštinu ove vlasti, koja u kontinuitetu već 30 godina svoj lični interes podredila javnom, pa i po cijenu zločina, kršenja ljudskih prava, razaranja privrede i uništavanja prirode”.

Međunarodna organizacija Reporteri bez granica pozdravila je ovu sudsku presudu. Osim  presude, ostalo je kao i ranije. Gadosti koje je Pobjeda objavljivala nekima su još atraktivne, pa ih je portal aktuelno.me reprintovao u nastavcima tokom ove godine. Osnivač portala je Ski Resort-Kolašin 1450, u vlasništvu tajkuna Zorana Bećirovića.  Kusovac je, kao što rekosmo,  glavni u Birou za odnose sa javnošću Vlade Crne Gore. O ratnim zločinima se i dalje ćuti, kao i o kriminalu i korupciji, a oni koji govore, su kako tada tako i danas, – izdajnici. Možda, nakon ove presude, ,,patriote” počnu da shvataju da iza njih ostaje trag.

 Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo