Povežite se sa nama

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

5 godina

na

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo