Povežite se sa nama

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

DRUŠTVO

MARKO BATO CAREVIĆ PODNIO OSTAVKU: Iznuđen odlazak gradonačelnika budve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Opštine Budva, Marko Bato Carević podnio je, 8. avgusta, ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nedostatku sposobnosti da sa koalicionim partnerima, održava partnerski odnos

 

Usred turističke sezone u Budvi se  odvija neuobičajen izborni proces. Smjena na čelnoj gradskoj poziciji, odlazak jednog predsjednika Opštine i imenovanje drugog i to tokom prinudne uprave u lokalnoj samoupravi uvedene prije par mjeseci, zbog blokade rada lokalnog parlamenta.

Predsjednik Opštine Budva Marko Bato Carević podnio je 8. avgusta ostavku na tu funkciju i za svog nasljednika odredio lidera budvanskog DF-a Mila Božovića. Carević je prethodno najavio svoj odlazak iz politike. Čini se da je njegov silazak sa funkcije uoči lokalnih izbora koji su zakazani za 23. oktobar iznuđen čin, prije svega zbog njegove veoma izražene samovolje u vođenju grada i nesposobnosti da sa koalicionim partnerima, kako sa partijama sa svoje izborne liste tako i sa onima koje to nisu, održava partnerski odnos u vršenju vlasti u skladu s osvojenim mandatima na posljednjim lokalnim izborima.

Carevića je ponio uspjeh na izborima 30. avgusta 2020. godine kada je izborna lista DF-a koju je predvodio, osvojila 45 odsto glasova birača u Budvi, što mu je obezbijedilo 14 odborničkih mandata. Nedovoljno za apsolutnu vlast koju je on, od konstituisanja parlamenta, ipak sprovodio, ne hajući za stavove i mišljenja drugih, pogotovo građana Budve, koji nisu tako odlučili.

Na čelo Opštine Budva Carević je stupio u januaru 2019. po osnovu koalicionog sporazuma sa Demokratama o rotirajućem predsjedničkom mandatu na po dvije godine, nakon izborne pobjede ove dvije političke opcije na izborima 2016. godine, kada je DPS poslije  višegodišnje vladavine, poslat u opoziciju.

Ponovo je biran za gradonačelnika nakon avgustovskih izbora 2020., u punom mandatu od 4 godine. Mjesto predsjednika Skupštine pripalo je tada Demokratama. I to je bio posljednji trenutak postizborne saradnje između ove dvije političke grupacije. Što je na kraju dvogodišnjeg trvenja dovelo Budvu do prinudne uprave a Careviću skratilo sigurni četvorogodišnji mandat na svega 23 mjeseca.

Od 30. avgusta 2020. nije formirana koaliciona vlast koja bi donijela očekivane promjene u načinu vođenja grada. Nisu izabrani potpredsjednici Opštine. Većina funkcionera izvršne vlasti bila je u v.d. stanju, kršile su se procedure i propisi. Carević je vodio grad sam, dodijelio je sebi apsolutnu moć i obilato zloupotrebljavao član 59 Zakona o lokalnoj samoupravi koji omogućava da prvi čovjek grada može privremeno donositi odluke koje su u nadležnosti skupštine ako skupština nije u mogućnosti da se sastane.

Međutim i stanje prinudne uprave pod kojim stenje „kraljica“ turizma u jeku turističke sezone Carević je vješto iskoristio da završi one poslove za koje u redovnoj proceduri, u Skupštini, nije mogao dobiti saglasnost odbornika. Apsurdnu situaciju u koju je zapala Budva, da joj visoko predstavničko tijelo vode nepoznata lica, koja su iz državne administracije upućena na privremeni rad u Budvu, DF koristi da zauzme što povoljnije pozicije u lokalnoj upravi pred nastupajuće izbore.

Odbor povjerenika kojim predsjedava izvjesni Nebojša Jušković, iz Ministarstva finansija, politički blizak Socijalističkoj narodnoj partiji (SNP) pokazao se efikasniji u izvršavanju Carevićevih naredbi od izabranih predstavnika građana Budve. Ekspresno je usvojio Carevićev izvještaj o radu za 2021. koji nije dobio podršku većine odbornika. Povjerenici kao na traci usvjaju sve njegove predloge, finansijske izvještaje opštinskih javnih preduzeća i ustanova, sportskih društava… Vrši se nevjerovatna zloupotreba institucije prinudne uprave koja je od prvobitnih mjesec dana produžena na gotovo 6 mjeseci. Pola godine najvažnijom turističkom opštinom u Crnoj Gori upravljaju lica iza kojih ne stoji izborna volja građana.

Sedmočlani Odbor povjerenika dao je sebi za pravo da bira i razrješava kadrove na najvišoj poziciji u Opštini. Na sjednici Odbora održanoj 1. avgusta, Odbor povjerenika usvojio je predlog Marka Bata Carevića da se na mjesto potredsjednika Opštine imenuje Milo Božović, opštinski lider DF-a. Božović je nosilac izborne liste DF-a na predstojećim lokalnim izborima. Izbor Božovića na poziciji potpredsjednika bio je prvi korak ka preuzimanju fotelje gradonačelnika. Za Carevićev predlog o izboru Božovića, glasala su 4 povjerenika. Jedan je bio uzdržan, dva su bila protiv.

Zašto je Jušković prihvatio predlog Carevića, ako zna, da Budva nema ni skupštine ali ni kvalifikovane većine u izvršnoj vlasti. I kako će obrazložiti dalje postupanje Odbora povjerenika, odnosno izbor Božovića za gradonačelnika Opštine, bez jasno definisane zakonske procedure. Odnosno, šta Božovića u ovom trenutku izdvaja od bilo kojeg građanina Budve koji je mogao biti predložen. Jer se ne važe ni odborničke liste niti bilo šta iz redovne procedure imenovanja i postavljenja. Zašto je jedan građanin, uz to politički eksponiran kao nosilac izborne liste, dobio neočekivanu izbornu prednost u odnosu na ostale.

Odbor povjerenika zakazao je za petak 12. avgust novu sjednicu sa samo dvije tačke dnevnog reda. Prva je konstatacija prestanka funkcije predsjednika Opštine Marka Carevića i druga – izbor predsjednika Opštine Budva. Jedini kandidat je Milo Božović, čije je imenovanje sasvim izvjesno.

Vlada se na ovaj način, preko Juškovića, direktno umiješala u izborni proces u Budvi. Bio je to posljednji manevar odlazećeg predsjednika Carevića koji fotelju predsjednika Opštine ostavlja u amanet DF-u, prečicom, preko dirigovanih  predstavnika političkih partija, SNP-a i URA-e koje čine Vladu Crne Gore. Budva će dva mjeseca pred izbore dobiti novog predsjednika, mimo redovne zakonske procedure i normi koje regulišu izbor i imenovanje potpredsjednika i predsjednika Opštine.

Čl 67 Zakona o lokalnoj samoupravi propisuje da mandat potpredsjednika traje koliko i mandat predsjednika Opštine. Zato je Jušković, koji potpisuje odluku o zakazivanju sjednice 12. avgusta, odlučio da na istoj sjednici, kada prestane mandat predsjedniku i po automatizmu i taze izabranom potpredsjedniku,  povjernici glasaju i za izbor Božovića za predsjednika. Tako je, samo naizgled, sve podmireno.

Prema Statutu Opštine predlog za izbor predsjednika Opštine podnosi se predsjedniku Skupštine, u ovom slučaju povjereniku Juškoviću, u pisanoj formi i mora biti svojeručno potpisan od strane podnosilaca. Pravo predlaganja kandidata za predsjednika ima najmanje jedna trećina odbornika. Ko će potpisati predlog za izbor Carevićevog nasljednika. Možda tri povjerenika, jer jedan ima težinu 4,7 odbornika.

Iako je način izbora Mila Božovića za potpredsjednika Budve, potom i za predsjednika, izazvao ogorčenje i revolt kod opozicionih partija i Demokratske CG, neki od njih procjenjuju da on može uticati da se uzavrela politička situacija u Budvi donekle stabilizuje. Međutim, stupanje na ovu odgovornu funkciju, makar i na dva mjeseca, manipulacijama preko partijski obojenih povjerenika, nema opravdanja.  Demokratski front već je u izbornoj kampanji, sa velikom institucionalnom prednošću u odnosu na ostale učesnike izbornog procesa.

Nadležnost Odbora povjerenika, bila je da odblokira rad lokalne Skupštine i da u skladu sa tim donosi isključivo odluke radi ostvarivanja prava građana ili sprječavanja nastanka eventualne materijalne štete. Odbor povjerenika u Budvi narušio je pravo na samostalnost lokalne samouprave upuštanjem u vođenje kadrovske politike i imovinskopravne odnose opštinskih preduzeća, za šta nije dobio mandat. Time se neko mora pozabaviti.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IGRE GLEDANOSTI I POVJERENJA: RTCG u junu znao da će najgledaniji biti u julu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Media centar je javno pitao rukovodstvo Javnog servisa da saopšti izvor koji kaže da su bili najgledaniji u julu, šta su saopštili u centralnom dnevniku. U reagovanju menadžmenta RTCG-a saopšteno je da je riječ o istraživanju koje je sa OEBS-om pripremljeno u junu

 

Promjena vlasti nakon parlamentarnih izbora 2020. godine značajno je povećala očekivanja građana od institucija. Najprije da budu transparentne u svom radu i servis svih građana. Takva očekivanja bila su postavljena i prema Radio-televiziji Crne Gore, koja, pored kadrovskih promjena, još nije transformisana u javni servis svih građana

U takozvanom non pejperu Evropske komisije o napretku u poglavljima 23 i 24, objavljenom u maju ove godine, navodi se da je Javni emiter RTCG uveo pluralističku uređivačku politiku od imenovanja novog Savjeta i uprave. Međutim, ističu da su i dalje potrebni kontinuirani napori kako bi se osiguralo da javni emiter RTCG poštuje najviše standarde nezavisnosti i profesionalizma.

Trenutno je Javni servis u žiži javnosti zbog afere  vezane za manipulacije gledanošću i povjerenjem građana, na koje nijesu bile imune ni prethodne uprave.

„Televizija Crne Gore tokom jula bila je najgledanija TV stanica, pokazuju zvanični podaci o gledanosti. Prvi, Drugi i Parlamentarni program zbirno su privlačili najviše gledalaca, dok je emisija Dobro jutro Crna Goro najgledaniji jutarnji program u zemlji. Time je nastavljen dobar trend koji bilježimo. Nedavno istraživanja snage brenda RTCG-a koje je sprovela agencija Damar pokazalo je da raste povjerenje u javni servis. Takođe, istraživanje Građanske alijanse, kojim su obuhvaćeni manjinski narodi, pokazalo je da manjine od svih radio i TV stanica najviše vjeruju radiju i televiziji Crne Gore”, navedeno je 3. avgusta u centralnom dnevniku Televizije Crne Gore (TVCG).

Novinar se nije pozvao na izvor istraživanja već na „zvanične podatke o gledanosti“. Na to je ukazao i predsjednik Skupštine Media centra Dragoljub Duško Vuković, koji je  saopštio da je televizija time prekršila sopstvene programske principe i profesionalne standarde, kao i Kodeks novinara.

,,Metodologija koju pokušava da koristi menadžment da bi pokazao uspjehe je besmislena i jedino je koristio još prethodni generalni direktor Božidar Šundić, koji je na sve načine želio da sakrije loše rezultate. Tvrdnja da Prvi, Drugi i Parlamentarni kanal zajedno imaju najveću gledanost je jednako besmislena kao kada bi se na primjer  Pink televizija pohvalila da nju, tj. njihovih 45 kanala, gleda najviše građana Srbije”, kazao je Vuković.

On ističe da nema metode kojom se može sabirati gledanost TV stanica i time argumentovati tvrdnja da su najgledaniji, i da zato to saopštenje RTCG-a predstavlja ,,doprinos širenju lažnih vijesti (fake news)”, a da Savjet RTCG-a treba da se odredi prema ovoj gruboj manipulaciji. Suština uspjeha RTCG-a, prema njegovim riječima, nije gledanost, već povjerenje građana. „Upravo te podatke neće da objavi generalni direktor RTCG-a”, kazao je Vuković.

Iz Javnog servisa saopštisli su da tvrdnje Media centra obiluju netačnim i pogrešnim činjenicama. Navode da su podaci   o povjerenju građana u Javni servis predstavljeni javnosti u sklopu izvještaja o snazi brenda RTCG-a, zajedno sa misijom OEBS-a u Crnoj Gori početkom jula, i da su dostupni na internetu. Kada je riječ o metodologiji sabiranja podataka gledanosti različitih kanala Javnog servisa, tvrde da rade u skladu sa praksom Evropske radiodifuzne unije (European Broadcasting Union – EBU), kao krovne evropske mreže javnih servisa, koji upravo koriste takvu metodologiju prilikom mjerenja gledanosti TV kanala na nacionalnom nivou.

„Izvještaj koji sadrži podatke o gledanosti, rađen u saradnji sa Misijom OEBS-a u Crnoj Gori je postavljen na portal RTCG-a istog dana kada je i objavljen, dakle 5. jula“, saopštili su iz RTCG-a.

Vuković tvrdi da je osnovna namjera Media centra bila da javno prinudi menadžment i uredništvo RTCG-a da onima koji ih plaćaju otkriju ko je to ,,zvanično” utvrdio da je TVCG bila u julu ove godine najgledanija televizijska stanica u državi. Tvrdi da je menadžment u javnoj prepisci sa tom organizacijom otkrio da su podaci o gledanosti svih kanala TVCG-a u julu pribavljeni mjesec dana ranije.

„Izvještaj rađen sa OEBS-om pripremljen je u junu, a menadžment RTCG-a tvrdi da su bili najgledaniji u julu. Hajde da budemo samokritični, jer možda mi u Media centru nijesmo IT pismeni kao menadžment RTCG-a, ali nas i ovako IT nepismene čudi otkriće da se istraživanje o gledanosti odnosi na buduće vrijeme. I još jedna lažna vijest menadžmenta RTCG-a u vezi sa istraživanjem koje je radila agencija Damar, a koje se bavilo snagom brenda. U tome istraživanju TVCG nije prikazana kao najgledanija televizija u državi, sa sve tri svoja kanala”, istakao je Vuković.

Iz Media centra navode da im je žao što je menadžment nacionalnog javnog emitera iskoristio i ,,ovu dobronamjernu kritiku Media centra da pokaže kako nije dorastao ulozi koja mu je, kršenjem zakonskih normi, omogućena od strane domaće partitokratije”. On je rekao da očekuje reakciju Savjeta RTCG-a i obudsmanke s obzirom na to da je TVCG u centralnom dnevniku objavio lažnu vijest.

U mendžmentu i Savjetu od ponedjeljka ćute o svemu ovome.

Dragoljub Vuković napominje da se  Boris Raonić nakon godinu direktorovanja Javnim servisom jedva primakao rezultatu bivšeg generalnog direktora Rada Vojvodića iz 2013, kada je povjerenje u TVCG bilo 26 odsto. Prema najnovijim istraživanjima, povjerenje je – 25 odsto.  Dok je  generalna direktorica bila Andrijana Kadija, 2018. godine,  povjerenje je bilo 31 odsto. Više od svih crnogorskih televizija.

 

Revizija pokazala loše rezultate, pa otpustili revizore

U junu se u javnosti pojavila informacija da je Boris Raonić raskinuo ugovor sa revizorskom kućom VM KOD nakon što je dostavila nacrt negativnog izvještja na poslovanje RTCG-a. To je kasnije na sjednici Savjeta potvrdila i članica tog tijela Marijana Camović Veličković.

Ona je na sjednici Savjeta saopštila da je dobila informaciju da RTCG nije na vrijeme dostavljao dokumentaciju revizorskoj kući, a da je za izvještaj saznala van Javnog servisa. Raonić je tokom sjednice tvrdio da je dokumentacija na vrijeme dostavljana, ali da navodno revizori nijesu radili svoj posao.

Iz revizorske kuće tvrde da su 13. maja ove godine na mejl adrese više predstavnika RTCG-a, u skladu sa pravilima revizorske struke, poslali Nacrt izvještaja revizora o izvršenoj reviziji finansijskih iskaza za 2021. To je, kako kažu, napokon i potvrđeno u tekstu Vijesti, koje su izvještavale sa prethodne sjednice Savjeta.

,,Dana 17. maja uručeno nam je u našim prostorijama Obavještenje o raskidu ugovora… na kojem je greškom ili namjerno u dnu dopisa stavljen datum 6. maj. Besmisleno je pojašnjavati da je datum dostavljanja dokumenta ili arhivski zavodni broj i datum dokumenta validan datum”, navodi se u dokumentu.

Raonić je na sjednici Savjeta pozvao članove da ga smijene ukoliko smatraju da su tačni navodi iz revizorskog izvještaja. Niko nije pokrenuo pitanje njegove smjene.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GDJE SU TUŽIOCI KOJI SU NAPRAVILI PROPUSTE U SLUČAJEVIMA NAPADA NA NOVINARE: Greškama stigli do visokih pozicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare u najvećem broju slučajeva su  napredovali ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i CIN CG. Odgovornost za njihove propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta

 

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare napredovali su ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Odgovornost za propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta.

Tužilaštvo godinama ponavlja da su im istrage napada na novinare među prioritetima. Ipak, najveći dio – oko 100 napada na novinare i imovinu medija koji su se dogodili u posljednjih 17 godina – nije dobio odgovarajući epilog.

Na rasvjetljavanje još čekaju i najteži slučajevi kao što je ubistvo suvlasnika, direktora i glavnog urednika dnevnika Dan Duška Jovanovića, pokušaji ubistva Tufika Softića i Olivere Lakić.

Tokom protekle godine zabilježen je napredak u ažurnosti istraga napada na novinare od strane policije i tužilaštva, pa su pojedini napadi u kratkom roku dobili sudski epilog. Ipak, za mnoge od ranijih slučajeva nema na vidiku razrješenja. Kao ni odgovornosti za tužilačke greške.

SLUČAJ TUFIKA SOFTIĆA: Jedan od najdrastičnijih primjera u kom su tužioci napravili ozbiljne propuste, a potom napredovali je istraga u slučaju pokušaja ubistva novinara Tufika Softića u novembru 2007. godine.

Softićev advokat Dalibor Tomović za Monitor podsjeća da su „počinjeni brojni propusti od strane Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, od kojih su mnogi konstatovani i u odluci Ustavnog suda i pravnosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, a koji su doveli do toga da istraga i izviđaj nijesu bili djelotvorni“.

Državni tužioci koji su vodili istrage u slučaju Softića, od 2007. do 2015. godine, bili su: Jadranka Mićović, zamjenica osnovnog državnog tužioca u Beranama. Ona je bila dežurni tužilac u vrijeme napada na Softića 2007. godine. Sada je rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Beranama. Vladan Đalović, tadašnji zamjenik osnovnog državnog tužioca u Beranama ( saslušao Draška Vukovića 1. 07. 2014), sada je tužilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju. Rifat Hadrović, rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, sada je član Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije, dok je Gorica Golubović, tadašnji rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama, u međuvremenu penzionisana.

Nada Bugarin, zamjenica višeg državnog tužioca u Bijelom Polju preuzela je Softićev predmet 2014. godine.  U tom periodu, navodi advokat Tomović, u slučaju nijesu preduzimane gotovo nikakve aktivnosti –  od 12. 11. 2014. godine do 28. 10. 2015. godine, kada je istraga obustavljena.  Nada Bugarin iste godine izabrana je za članicu Tužilačkog savjeta.

Tomović navodi da, u periodu od čak pet godina i šest mjeseci, nijesu suštinski preduzimane nikakve radnje od strane tužilaštva (i policije) u Beranama u fazi izviđaja (03. 03 .2008 – 09. 08. 2013).

Više je propusta koje su tužioci napravili u slučaju Softića: tadašnji osnovni državni tužilac u Beranama tako nije odmah nakon događaja dao naredbu policiji da izvrši blokadu grada, kako bi se spriječilo bjekstvo izvršilaca i pomagača. Takođe, tužilac u Beranama i istražni sudija nijesu izlazili na lice mjesta, po obavještenju policije,  što je bila njihova dužnost. Nije obezbijeđeno da odmah budu saslušana lica koja je Softić iste večeri označio policiji kao sumnjiva.

Neka od lica na koje se sumnjalo nikada nijesu ni saslušana, dok su Draško Vuković i Dragan Labudović  od strane tužilaštva prvi put saslušani tek nakon sedam godina od napada – u julu i septembru 2014. godine. I samog Softića osnovni državni tužilac u Beranama prvi put saslušava sedam godina nakon napada.

Uz sve to, Softiću nije dozvoljeno da u zakonskom roku dobije spise predmeta iz izviđaja, koji su mu bili neophodni za ostvarivanje uvida u cjelokupni dokazni materijal i potencijal za takav materijal. Umjesto toga, kopiranje oko 150 stranica spisa omogućeno mu je tek na dan kada je isticao zakonski rok za preuzimanje gonjenja (kopiranje je omogućeno 02.12. 2015. godine, a 02. 11. 2015. godine primljena naredba o obustavi istrage).

,,I pored činjenice da je istraga pokušaja ubistva označena kao nedjelotvorna i neefikasna od najvećih sudskih instanci u Crnoj Gori,  niko od tužilaca nije snosio bilo kakvu odgovornost – disciplinsku, materijalnu, krivičnu, profesionalnu“, konstatuje advokat Tomović.

Ono što zabrinjava, ističe advokat, je da i nakon odluka sudova, ne postoji napredak u istrazi u pogledu otkrivanja izvršilaca i nalogodavaca pokušaja ubistva, iako  će u novembru ove godine biti 15 godina od napada.

SLUČAJ OLIVERE LAKIĆ: Više od četiri godine se ne zna ni ko stoji iza napada na novinarku Oliveru Lakić, koja je 8. maja 2018. godine ranjena na ulazu zgrade u kojoj živi u Podgorici. Ne zna se ni zašto Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ne podiže optužnicu protiv onih koje sumnjiči da su umiješani u organizaciju pokušaja ubistva novinarke.

Istraga napada na Oliveru Lakić je od decembra 2020. godine u radu kod SDT-a, a do tada je  bila u radu kod Višeg državnog tužilaštva.  Označena je stepenom tajnosti, tako da Dalibor Tomović, koji je pravni zastupnik Olivere Lakić, o njoj, objašnjava, ne može da govori. Ističe samo ,,činjenicu  da je prošlo više od četiri godine od napada na novinarku  (08. 05. 2018) i više od dvije godine od otvaranja istrage – pokretanja krivičnog postupka (19. 02. 2019), a da još nije podignuta optužnica, iako je zakonski rok šest mjeseci”.

U svom prošlogodišnjem izvještaju, Komisija za praćenje napada na novinare navodi da Više državno tužilaštvo i Specijalno državno tužilaštvo nijesu Komisiji dostavljali dokumentaciju o tom slučaju, a da SDT od 23.12. 2020. godine nije saslušalo Lakić, niti joj omogućilo da u svojstvu oštećene učestvuje u predmetu.

U zaključcima Komisije piše da, u periodu od novembra 2019. godine do 23. decembra 2020. godine, Više državno tužilaštvo u Podgorici nije dostavilo Komisiji zapisnike o saslušanju Marija Miloševića i Milovana Žižića. Takođe, navodi se da, od preuzimanja predmeta u nadležnost Specijalnog državnog tužilaštva 23. decembra 2020. godine, i formiranja novog predmeta otvaranjem istrage od 25. decembra 2020. godine, oštećena Olivera Lakić nije saslušana.

„Tokom perioda u kojem Specijalno državno tužilaštvo vodi istragu, nije data mogućnost oštećenoj da aktivno učestvuje u predmetu (postavlja pitanja svjedocima, okrivljenima), što je u konačnom njeno pravo iz Čl. 282 Zakonika o krivičnom postupku. Nastavljena je praksa da se ne dostavljaju spisi predmeta Komisiji u slučaju Olivere Lakić, iako Komisija ima dozvolu za pristup tajnim podacima najvećeg stepena tajnosti… “, navodi se u zaključcima Komisije.

I u ranijim izvještajima Komisije, konstatuje se da je Više državno tužilaštvo napravilo niz propusta.

„Iz dostupne dokumentacije se vidi da je viša državna tužiteljka Suzana Milić napustila lice mjesta i nije prisustvovala uviđaju u trajanju od sat i po 8. maja prošle godine i da nema podataka da je prisustvovala nastavku uviđaja narednog dana od sedam do devet časova”, naveli su iz Komisije.

Komisija je zaključila i da je pregled vozila novinarke navodno obavljen bez pomjeranja automobila sa lica mjesta, što ,,stvara sumnju u pogledu temeljnosti preduzimanja ove radnje na otkrivanju potencijalnih tragova ili pronalaženja dokaza”. U izvještaju piše da u zapisniku o uviđaju više državne tužiteljke nema naloga policiji da se pregleda automobil Lakićeve.

„U dokumentaciji dostupnoj Komisiji nema izvještaja o vještačenju baterijske lampe i gumene rukavice, pronađenih na licu mjesta”.

Tužiteljka Suzana Milić, koju pominje Komisija u slučaju Lakić, podnijela je ostavku u junu 2022. godine, skupa sa još desetak tužilaca koji su tada  odlučili da napuste tužilačku organizaciju i odu u penziju.

Na slučaju je, dok je bio u nadležnosti Višeg državnog tužilaštva radio tim od pet tužilaca. Pored Suzane Milić, to su:  Vesna Jovićević, Maja Jovanović, Tatjana Begović i Miloš Šoškić.

Vesna Jovićević je, kada i koleginica Milić, penzionisana. Maja Jovanović trenutno je na poziciji vršioca dužnosti vrhovne državne tužiteljke.  Miloš Šoškić sada je u Specijalnom državnom tužilaštvu, a proljetos je predao kandidaturu za glavnog specijalnog tužioca. Šoškić, kako je to konstatovano odlukom Komisije za etički kodeks državnih tužilaca, tokom 2020. godine povrijedio je etički kodeks tužilaca, jer se u javnosti nalazio sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem u Delta sitiju u vrijeme kada se dogodio incident sa novinarom Dana Vladimirom Otaševićem, početkom decembra 2019. godine. To, ali ni istrage u napadima na novinare, nijesu ga omele u napredovanju.

Tatjana Begović izabrana je u avgustu prošle godine u Tužilački savjet.

Premijer Dritan Abazović kazao je svojevremeno da misli da će ,,novo tužilaštvo imati priliku da ispravi neke greške prethodnog tužilaštva u slučaju rasvjetljavanja ranjavanja novinarke Olivere Lakić i doći do nalogodavaca tog napada”. Slučaj za sada tapka u mjestu.

SLUČAJ DAMIRE KALAČ: Komisija je u jednom od ranijih izvještaja koji se odnosi na prijetnje Damiri Kalač preko Fejsbuka iz marta 2014. konstatovala grube greške tužilaštva. Naime Osnovno državno tužilaštvo u Rožajama pravi materijalnu grešku i krivičnu prijavu naslovljava na ime Ismara Murića iz Podgorice, lice koje nema nikakve veze sa ovim slučajem, niti se u njemu uopšte pominje.

Ovu nepravilnost uočava zamjenik osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivan Medojević, koji u dopisu od 31. 07 .2015. upozorava kolege iz Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama: „Ocjenom dostavljenih spisa nalazim da je nesporno da je Ismar Ličina, a ne Murić Ismar, kako ste naveli u vašem aktu, objavio sporni komentar na ‘facebook’ stranici Nezavisnog dnevnika Vijesti“.

Imajući u vidu da Ismar Ličina ima prebivališe u Rožajama, dodaje tužilac, a ne u Podgorici, što nedvosmisleno proizilazi iz zapisnika o obavještenju prikupljenom od građanina od 27. 04. 2015. godine, to je mjesto izvršenja ovog krivičnog djela na teritoriji suda u Rožajama.

„Pred kojim ste vi stvarno i mjesno nadležni da postupate. Ukoliko ste suprotnog mišljenja, možete izazvati sukob nadležnosti kod Vrhovnog državnog tužilaštva”, navodi tužilac Medojević.

Komisija konstatuje: Osnovno tužilaštvo Rožaje pravi grubu materijalnu grešku podnoseći krivičnu prijavu protiv Ismara Murića iz Podgorice, lica koje se uopšte ne pominje u ovom predmetu, niti ima bilo kakve veze sa navedenim prijetnjama. Rožajsko tužilaštvo i pored očite sopstvene nadležnosti (osumnjičeni Ismar Ličina je iz Rožaja) pokreće sukob nadležnosti pred Vrhovnim državnim tužilaštvom, gubi spor i na taj način nepotrebno prolongira istragu.

Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama u vrijeme prijetnji novinarki  je – Hajran Kalač. On je na proljeće prošle godine izabran za člana bivšeg Tužilačkog savjeta, a u međuvremenu je otišao u penziju.

SLUČAJ SEADA SADIKOVIĆA: Tokom protekle godine, Komisija za istragu napada na novinare je utvrdila da je u jednom slučaju, napadu na Seada Sadikovića u Bijelom Polju, u martu prošle godine, došlo do drastičnog propusta tužilaštva u istrazi.

Predsjednik Komisije Mihailo Jovović je objasnio da osnovni državni tužilac nije ni pokušao da otkrije zašto na snimku sa nadzorne kamere sa Hipotekarne banke nedostaje desetak ključnih sekundi događaja, kada napadači tuku novinara, uprkos inicijativi policije da se utvrdi zašto fali taj dio snimka, da li ga je neko obrisao ili na drugi način njime manipulisao, i ako jeste, ko je to bio.

Policija u obraćanju tužilaštvu traži da se „utvrde razlozi zbog kojih nedostaje snimak u navedenom vremenu i da se utvrdi da li je neko od lica koja imaju pristup sistemu video nadzora sa eventualnom namjerom brisao ili dorađivao djelove video snimka”, navode i da je potrebno vještačenje u Forenzičkom centru u Danilovgradu.

Osnovna državna tužiteljka u Bijelom Polju Danijela Đuković sužava istragu i izdaje naredbu da vještak, a ne Forenzički centar, utvrdi samo da li su kamere bile u funkciji i da li je snimljen napad.

Sadikovićev advokat Dalibor Kavarić ocjenjuje da je istraga bila spora i nedjelotvorna: ,,Sa predmeta kojim su izvršene inkriminisane radnje nijesu uzeti DNK profili biološkog materijala, niti tragovi papilarnih linija, na osnovu kojih su se mogli nesumljivo identifikovati učinioci, već se tužilaštvo baziralo na svjedoke koji su krivično procesno i tradicionalno najnepouzdaniji dokazni izvori“.

Objašnjava da je glavni pretres u ovom slučaju tek počeo, pa do sada nijesu imali prilike da se žale na neku procesnu radnju.

Kavarić naglašava da ,,postoji nedovoljna institucionalna svijest, odnosno instucionalna ozbiljnost o važnosti misije i uloge novinara u društvu, a njihov posao često nema potrebno razumijevanje, a samim time ni zaštitu od predstavnika državnih organa gonjenja i suđenja”.

Tužiteljka Đuković pokriva isto visoko mjesto u tužilaštvu u Bijelom Polju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo