Povežite se sa nama

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

DRUŠTVO

BERANSKE FANTOMSKE FIRME: Tragovi pljačkanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Akcionari Agropolimlja  tvrde da je to klasičan primjer pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara i vjeruju da će nakon promjene vlasti u Crnoj Gori ovakvi i slični slučajevi biti podvrgnuti reviziji

 

Fotografija bivše zgrade Agropolimlja u Beranama, odnosno najveće hladnjače na sjeveru Crne Gore, može se vidjeti još jedino u novinskim arhivama. Ovaj objekat odavno je „promijenio namjenu“.

Montažna zgrada prije nešto više od godinu preuređena je u veleprodajni objekat jednog od poznatih crnogorskih trgovinskih lanaca.

„Tu je konačno stavljena tačka na beransku Hladnjaču. Još koliko prije dvije godine u njoj su lagerovani borovnica i šumsko voće. Takve i tolike hladnjače više nema nigdje na sjeveru“ – kaže jedan od bivših radnika.

On objašnjava da je beranska Hladnjača radila po starom sistemu koji je bilo lako preurediti i prepraviti da radi po savremenim standardima, ali da nekom to očigledno nije bilo u interesu.

„To više niko ne može, što bi narod rekao, da razoputi. Da li je prodata ili je samo ustupljena i izdata za kiriju. Hladnjača je, uglavnom, uništena, a objekat preuređen u trgovinski centar“ – kaže taj sagovornik.

Zanimljivo je da se beranska Hladnjača ipak još vodi u registru Centralne depozitarne agencije pod nazivom Hladnjača AD Berane.

Nije Hladnjača jedino nepostojeće preduzeće u Centralnoj depozitarnoj agenciji, makar kada se radi o Beranama. Kao segmenti nekadašnjeg velikog poljoprivrednog preduzeća Agropolimlja i drugih kompanija, u CDA, iako odavno ne postoje, još se vode firme Maloprodaja AD Berane, Bepek AD Berane, Poljoprivreda i šumarstvo AD Berane, Ugostiteljsko preduzeće Stadion DD Berane, Uslužni servis AD Berane.

Nijedna od njih odavno ne postoji, dok se imena manjinskih akcionara, od kojih su neki među deset najvećih, povlače u registru kroz nazive ovih, takoreći, fantomskih kompanija.

Beranska kompanija u oblasti agroprivrede Agropolimlje, koja je formirana daleke 1963. godine kao dio Agrokombinata 13. jul, od­lu­kom Skup­šti­ne ak­ci­o­na­ra od 24. juna 1998. go­di­ne, po­di­je­lje­na je na deset no­vih prav­nih su­bje­ka­ta, odnosno ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va. Tada su kola krenula niz brdo, a tako usitnjene kćerke-firme lako su postale plijen raznoraznih tajkuna, od Berana do Podgorice.

Sada bivši radnici i akcionari pričaju kako go­di­na­ma na njih ni­ko ne okre­će gla­vu, iako su upor­no po­ku­ša­vali da do­ka­žu da su neki pri­li­kom pri­va­ti­za­ci­je pred­u­ze­ća, kon­ti­nu­i­ra­no u du­žem  pe­ri­o­du, pred­u­zi­ma­li broj­ne ne­do­zvo­lje­ne rad­nje u ci­lju pri­ba­vlja­nja pro­tiv­prav­ne imo­vin­ske ko­ri­sti, na šte­tu rad­ni­ka, ak­ci­o­na­ra i dr­ža­ve Cr­ne Go­re.

Oni navode da su, kao ak­ci­o­na­ri, gru­bo ošte­će­ni na na­čin što im je pri­li­kom di­ob­nog bi­lan­sa pred­u­ze­ća us­kra­će­no pra­vo na dio svo­ji­ne ko­ja je pri­pa­da­la ne­ka­da­šnjem pred­u­ze­ću Agro­po­pli­mlje. Kažu i da po­sto­je osno­va­ne sum­nje da se u ovom slu­ča­ju ra­di o or­ga­ni­zo­va­nom kri­mi­na­lu i da ak­te­ri tih rad­nji go­di­na­ma osta­ju ne­ka­žnje­ni.

Ak­ci­o­na­ri su za­tra­ži­li da se raz­mo­tri od­go­vor­nost za, ka­ko su na­ve­li, „ne­po­stu­pa­nje pra­vo­sud­nih or­ga­na u oči­gled­nom slu­ča­ju ko­rup­ci­je pri­li­kom pro­da­je pred­u­ze­ća“.

“Na osno­vu po­sto­je­ćih do­ka­za, ja­sno se mo­že za­klju­či­ti da su po­je­din­ci ostva­ri­li do­bit od imo­vi­ne ko­ja je pri­pa­da­la na­šem pred­u­ze­ću. Ta­ko i dan-da­nas ti po­je­din­ci uni­šta­va­ju imo­vi­nu i ru­še objek­te u ko­ji­ma smo ne­kad ra­di­li i umje­sto njih, na oči­gled svih, po­di­žu zgra­de i ta­ko uve­ća­va­ju svo­je bo­gat­stvo” – pričaju akcionari.

Sve to je, kako tvrde, omo­gu­će­no zbog ne­po­stu­pa­nja nad­le­žnih in­sti­tu­ci­ja ko­je ni­je­su pred­u­ze­le ni­šta da se spri­je­či oti­ma­nje imo­vi­ne njihovog pred­u­ze­ća.

“Za­to zah­ti­je­va­mo od glav­nog spe­ci­jal­nog tu­ži­o­ca da re­a­gu­je što pri­je ka­ko bi se ko­nač­no utvr­di­lo zbog če­ga nad­le­žne in­sti­tu­ci­je ni­je­su pred­u­ze­le mje­re ka­ko bi na vri­je­me spri­je­či­le neo­d­go­vor­no po­na­ša­nje ste­čaj­nih uprav­ni­ka, ste­čaj­nih su­di­ja, in­spek­cij­skih slu­žbi i Pod­ruč­ne je­di­ni­ce Upra­ve za ne­kret­ni­ne Be­ra­ne” – kažu akcionari.

Nakon što je 1998. godine rasparčano na deset novih firmi, sva imovina dotadašnjeg DD Agro­po­li­mlja Be­ra­ne, ko­ja je po­di­je­lje­na iz­me­đu ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, pro­ci­je­nje­na je, ta­ko da je utvr­đen ak­ci­o­na­r­ski ka­pi­tal za­po­sle­nih i fon­do­va. Zatim su sva nova ak­ci­o­nar­ska dru­štva for­mi­ra­la skup­šti­ne ak­ci­o­na­ra i uprav­ne od­bo­re i ime­no­va­la iz­vr­šne di­rek­to­re. Biv­ši ak­ci­o­na­ri tvr­de da su na­kon to­ga di­rek­to­ri ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va pri­bje­gli ne­za­ko­ni­tim rad­nja­ma..

“Di­rek­to­ri ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va su, pro­tiv­no od­red­ba­ma Za­ko­na o pri­vred­nim dru­štvi­ma, mi­mo skup­šti­na ak­ci­o­nar­ski­h dru­šta­va 10. marta 2004. go­di­ne, sa­či­ni­li aneks di­ob­nog ugo­vo­ra od 23. Septembra  2002. go­di­ne, ko­jim su na­vod­no nji­ho­va ak­ci­o­nar­ska dru­štva po­ljo­pri­vred­no ze­mlji­šte i šu­mar­ske kom­plek­se ustu­pi­li u svo­ji­nu AD Po­ljo­pri­vre­di i šu­ma­rs­tvu Be­ra­ne” – pričaju akcionari.

Oni objašnjavaju da je taj aneks ugo­vo­ra ovjeren kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma 10. marta 2004. go­di­ne.

“Problem je u tome što di­ob­ni ugo­vor sa­či­njen mi­mo skup­šti­na ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, kao je­di­no za­ko­nom ovla­šće­nih or­ga­na za pre­no­še­nje i ustu­pa­nje pra­va svo­ji­ne ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va i po­slu­žio je da se AD Po­ljo­pri­vre­da i šu­ma­r­stvo Be­ra­ne ne­za­ko­ni­to uknji­ži kod Upra­ve za ne­kret­ni­ne Cr­ne Go­re, Pod­ruč­ne je­di­ni­ce Be­ra­ne, kao vla­snik svih ne­po­kret­no­sti, ko­je su bi­le svo­ji­na DD Agro­po­li­mlje Be­ra­ne. Na taj na­čin ošte­će­ni su svi ak­ci­on­a­ri i to svih ak­ci­o­nar­skih dru­šta­va, prav­nih sljed­be­ni­ka DD Agro­po­li­mlja Be­ra­ne, jer svi­ma nji­ma pri­pa­da pra­vo svo­ji­ne na dio po­ljo­pri­vred­nog i šum­skog ze­mlji­šta, ko­ja su bi­la svo­ji­na nji­ho­vog prav­nog pret­ho­dni­ka DD Agro­pli­mlja Be­ra­ne” – smatraju akcionari

Oni tvrde i da su pojedini biznismeni po­sljed­njih go­di­na vri­jed­nu ne­po­kret­nu imo­vi­nu, vla­sni­štvo ak­ci­o­na­ra, biv­ših rad­ni­ka Agro­po­li­mlja, na svo­ju ru­ku pro­da­va­li ra­znim kup­ci­ma, a da su no­vac od pro­da­tih ne­po­kret­no­sti za­dr­ža­va­li is­klju­či­vo za se­be.

“Neo­p­hod­no je is­pi­ta­ti kre­ta­nje to­ga nov­ca i za­šta je utro­šen, tim pri­je jer AD Po­ljo­pri­vre­da i šu­mar­stvo for­mal­no po­sto­ji sa­mo na pa­pi­ru i to svih ovih go­di­na” – tvrde akcionari.

Oni vjeruju da djela iz oblasti privrednog kriminala, pljačke i korupcije ne zastarijevaju i da će nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, ovakvi i slični slučajevi biti podvrgnuti reviziji. Smatraju da je slučaj Agropolimlja „klasičan primjer pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

Među  fantomskim preduzećima su i hotelsko turističko preduzeće Berane – HTP Berane AD, fabrika za protektiranje guma Gumig AD, ali i nekadašnja fabrika kože Polimka AD. Manjinski akcionari ovih kompanija ovom činjenicom nijesu iznenađeni, jer u posljednja tri slučaja nijesu vođeni stečajevi niti procesi likvidacije, ali su svjesni da nemaju nikave koristi od toga što im se imena još provlače u registru CDA.

Da pravda jednom, ipak, mora stići one koji su sve ove beranske kompanije uništili, svi odreda očekuju. Kada se jednom promijeni vlast u Crnoj Gori i sadašnji tajkuni ostanu bez logistike.

 

                                        Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO SE GAZDUJE IMOVINOM DRŽAVNIH PREDUZEĆA: Igranje milionima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usvoji li Skupština akcionara EPCG prijedlog Odbora direktora., 50 miliona eura postaće gorivo za vjetroelektrane o kojima u toj kompaniji sve glasnije maštaju

 

Jedni izgube milion, drugi deset, treći pedeset. A svi su „u plusu“,  ponosni na svoja poslovna dostignuća. I adekvatno nagrađeni od strane većinskog vlasnika.  Države.

Može vama izgledati kako je ovdje sve jedno te isto, ali vremena su se ozbiljno promijenila. Prije trideset  i nešto godina ovu zemlju su, doduše u drugim – poprilično većim – gabaritima, raspoznavali i po opšteprihvaćenoj mantri samoupravnog socijalizma: ne mogu me malo platiti koliko ja mogu malo raditi.

Onda smo dobili, redom: antibirokratsku revoluciju, burazersku privatizaciju i tajkunski kapitalizam.

Sve skupa, to nam je donijelo i novu poslovno-životnu filozofiju vladajuće elite. Mada to više nijesu radnici, seljaci i poštena inteligencija.  Iako ponekad liče. Uglavnom, njih koliko god da platimo, a plaćamo ih dobro, ne možemo platiti onoliko mnogo koliko oni mogu napraviti štete. I prave je.

Kao što smo u Monitoru već najavili , koji broj unazad, manjinski akcionari Plantaža podnijeli su Privrednom sudu tužbu zahtijevajući poništenje odluka donijetih na ljetošnjoj Skupštini akcionara, održanoj u Šipčaniku.

Kao jedan od razloga za taj zahtjev navodi se i to što manjinskim akcionarima do održavanja Skupštine ( pa čak ni tokom nje) nije bio dostupan izvještaj revizora o reviziji finansijskih izvještaja za 2018.godinu, iako zakon nalaže da taj dokument bude javan i dostupan akcionarima najmanje 30 dana prije održavanja Skupštine.

Umjesto toga, manjinskim akcionarima Plantaža je na samoj Skupštini  dostavljen skraćeni revizorski izvještaj, na svega tri stranice, odnosno, samo mišljenje revizora bez finansijskih iskaza i napomena.

„Obzirom da je tužiocu povrijeđeno pravo da bude informisan o poslovanju društva, budući da mu nije bio dostupan revizorski izvještaj, to isti nije bio u mogućnosti da na bazi valjanih finansijskih pokazatelja glasa o tački 3. dnevnog reda (odluka o isplati dividende)“, navodi su u tužbi nezadovoljnog akcionara. U njoj se podsjeća na član 63 Zakona o privrednim društvima (ZOPD) koji propisuje da će akcionarsko društvo isplatiti dividendu „samo ako neto vrijednost aktive nije manja od vrijednosti osnivačkog kapitala i pod uslovom da isplata dividende neće smanjiti neto vrijednost imovine ispod osnivačkog kapitala“. I otud je  jasno, navodi su u tužbi u koju je Monitor imao uvid, da je tužilac morao biti upoznat sa revizorskim izvještajem kako bi mogao glasati o predloženoj odluci o isplati dividende.

„Jasno je da povreda ovog prava predstavlja osnov za prekršajnu odgovornost uprave društva, kao i osnov za poništenje odluka skupštine akcionara“, navedeno je u tužbi predatoj Privrednom sudu krajem jula.

U međuvremenu je stigla vijest da gubitak Plantaža za prvih šest mjeseci ove godine iznosi 4,3 miliona aura. I da je za nekih 1,12 miliona (ili 35 odsto) veći nego u istom periodu prošle godine.

Uprava tvrdi da je lošiji finansijski rezultat posljedica povećanog obima posla i  vremenskih neprilika. Njihovi oponenti iz reda manjinskih akcionara, sa druge strane, kao glavne krivce vide – upravu. Tako je i Valerija Saveljić, bivša finansijska direktorka Plantaža, Vijestima kazala da je „očigledno ponovo namještanje poslovnog rezultata za više od 1,1 milion eura. Da nije tako, ovaj pologudišnji gubitak bi iznosio 5,5 miliona i bio bi najgori poslovni rezultat u istoriji Plantaža”.

Kako na zemlji, tako i u vazduhu – problemi se samo gomilaju.

Gubitak Montenegro airlinesa (MNA) u 2017. godini nije 4,5 miliona, kao što je to tvrdila njegova uprava, nego skoro 16 miliona eura, obznanili su iz Fidelity consultinga pozivajući se na podatke iz revizorskog izvještaja koji je radila  Ernst & Young Montenegro. Inače, Vlada podatke o poslovnim (ne)uspjesima MNA krije od poreskih obveznika koji te gubitke peglaju kao najveću vojnu tajnu.

„Procjenjivač je pregledao osnovna sredstava nacionalnog avio prevoznika i umanjio ih za čak 9,2 miliona eura, sa 31,3 na 22,5 miliona eura. Preciznije, umanjena je vrijednost opreme za 8.774.630 eura kao i građevinskih objekata za 469.854 eura; umanjena je vrijednost osnovnih sredstava za čak oko 30 odsto“, navodi se u tekstu objavljenom na sajtu Miloša Vukovića Finomen.me. 

Bilo bi dobro da odbor direktora Montenegro airlinesa, umjesto što zatrpava javni prostor infomacijama o najboljem rezultatu poslovanja, iako zapravo redovno ostvaruju gubitak, objavi ovu procjenu, kako bi znali o kojim tačno greškama se radi, kao i koja je to oprema precijenjena za preko osam miliona eura, navodi se u citiranom tekstu pod nasovom (Re)procjena. „Valjalo bi da to saznamo obzirom na veličinu greške kao i na činjenicu da ovu kompaniju uredno decenijama unazad finansiraju svi građani naše države Crne Gore, a poslednjih godina, prema priznanju nadležnih institucija, i potpuno nezakonito“.

Poslije Plantaža i Montenegro airlinesa – slijedeći gradaciju loši, gori, najgori – stižemo i do Elektroprivrede Crne Gore.

Redovna Skupština akcionara najvećeg i najbogatijeg privrednog društva u većinskom vlasništvu države Crne Gore zakazana je za 30. avgust. Moglo bi se sada raspravljati na temu da li je zakazivanje Skupštine za poslednji radni dan u osmom mjesecu u godini u skladu sa normama Zakona o privrednim društvima koje propisuju da „Odbor direktora saziva redovnu godišnju skupštinu akcionara u roku od tri mjeseca nakon završetka svake finansijske godine…“ , ali je to u ovom slučaju možda i najmanji problem.

U nekim redovnim okolnostima pažnju bi privukla treća tačka dnevnog reda, prijedlog odluke da se prošlogodišnja dobit kompanije u neto iznosu od 44,1 miliona eura ne dijeli akcionarima kroz dividendu, već da se sva „usmjerava na neraspoređenu dobit Društva“.

Nema sumnje da će se o toj škrtosti govoriti i na predstojećoj Skupštini. Tim prije što je ista uprava EPCG prošle godine, demonstrirajući zapanjujuću širokogrudost, ispucala 150-200 miliona na isplatu dividende, otkup sopstvenih akcija od italijanske A2A, kupovinu većinskog paketa akcija Rudnika uglja u stečaju od privilegovanih akcionara : A2A, Aca Đukanovića i Vlade (državne akcije).

I tada će, valjda,  biti jasnije da li je odluka da se prošlogodišnji profit ostavi u preduzeću kao neraspoređena dobit, najava kursa štednje ili prvi znak dolazeće nemaštine.  Do tada neophodno je makar u nekoliko redaka pomenuti odluke pripremljene za dolazeću Skupštinu u tačkama 5, 6 i 14 ponuđenog dnevnog reda.

Pod naslovom Odluka o poništenju sopstvenih akcija, Odbor direktora EPCG predvođen predsjednikom Đokom Krivokapićem, od akcionara traži saglasnost da baci, zapali ili potopi  akcije preduzeća koje je EPCG u septembru prošle godine platila preko 50 miliona eura.

Riječ je o 13 miliona i 50 hiljada akcija EPCG koje je Elektroprivreda, po nalogu većinskog vlasnika – Vlade Crne Gore – u septembru prošle godine kupila od A2A. U blok trgovini, po cijeni većoj od važeće na tržištu ali i bitno manjoj od nominalne i one po kojoj su Italijani 2009. kupovali iste akcije (8,3 eura).

Zakon nalaže da se te akcije prodaju („otuđe“) u roku od godinu dana. Ili bace („ponište“) i izbrišu iz bilansa, ukoliko otuđenje ne uspije. Odbor EPCG , međutim, nije uradio ništa kako bi makar pokušao da akcije plaćene više od 50 miliona stvarnog novca proda ili barem pokloni/podijeli. Recimo urednim platišama, manjinskim akcionarima, glasačima DPS-a ili nekoj drugoj interesnoj grupi…

Ovako će 50 miliona eura postati gorivo za vjetroelektrane o kojima u EPCG sve glasnije maštaju. Da nije riječ o fiktivnom novcu i poslu svjedoči i sledeća tačka dnevnog reda Skupštine – Odluka o smanjenju osnovnog kapitala EPCG po osnovu poništenja sopstvenih akcija.

Iz tog prijedloga saznajemo da će osnovni kapital EPCG biti umanjen za 85,4 miliona eura (nominalna vrijednost otpisanih akcija). A to je deset odsto sadašnje vrijednosti kompanije. „Promjena će se knjižiti tek nakon što Komisija za tržište kapitala odobri ovu Odluku i nakon što se registruju u Centralnom registru privrednih subjekata odgovarajuće Izmjene Statuta EPCG“, stoji u ponuđenom obrazloženju odluke.

Ni tu nije kraj. Pošto će se bacanje novca u vjetar nastaviti. Uprava EPCG, naime, od svojih akcionara traži saglasnost da, u skladu sa dogovorom Vlade i A2A, nastavi kupovinu akcija koje su u vlasništvu Italijana. Prema tom planu ove godine kupujemo više akcija (15,6 miliona) po većoj cijeni (4,48 spram prošlogodišnjih 3,96 za akciju). Tako će EPCG potrošiti više od 70 miliona.

Zašto su italijanske akcije ove godine skuplje to možda znaju Milo Đukanović, Vujica Lazović i Branimir Gvozdenović. A možda ih i nije briga za te detalje. I onako će i one biti poništene naredne godine. Na novoj Skupštini akcionara. Koji minut prije nego su osvoji odluka o kupovini trećeg paketa akcija od A2A. Pošto se Vladina ne poriče.

I da se vratimo na početak priče o novim pravilima funkcionisanja elite na državnim jaslama. Verica Maraš, izvršna direktorica Plantaža prijavila je prošlogodišnju neto platu u iznosu  5.167 eura.  Izvršni direktor MNA Živko Banjević je prošle godine imao platu nešto manju od 3.600 eura mjesečno. Plus nekih 1,9 hiljada eura „dodatka“ koje je dobio za jul, avgust i spetembar.  Đoko Krivokapić, predsjednik Odbora direktora EPCG prijavio je zaradu koja se kretala u rasponu od 3.100 do 3.800 eura mjesečno. Plus 15 hiljada eura godišnjeg prihoda po osnovu članstva u drugim upravnim odborima.

Nije malo. A, opet, šteta je mnogo veća od zarade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA NENAMJENSKI TROŠI NOVAC ZAKONSKI PREDVIĐEN ZA OSOBE SA INVALIDITETOM: Rupe u budžetu progutale 53,8 miliona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za deset godina u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida prikupljeno oko 73 miliona eura, a namjenski utrošeno tek dvadesetak.  Nevladine organizacije traže promjenu zakona, poseban račun i formiranje specijalizovanih radionica i centara

 

Ambroz Nikač je grafički dizajner sa tridesetogodišnjim iskustvom, zavidnom informatičkom pismenošću i odlično govori engleski. Uzalud čekajući stalni posao, vrijeme provodi baveći se streljaštvom, igra stoni tenis i izrađuje suvenire od kože.

Pored brojnih vještina u njegovom CV-ju, kao i u još 11 hiljada drugih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), stoji podatak koji odbija poslodavce – osoba sa invaliditetom (OSI).

“Diskriminacija i predrasude prema OSI su jače od znanja, vještina i sposobnosti. I u Zavodu za zapošljavanje vjerovatno smatraju da mi posao nije potreban, pa nijesu ni zvali da mi nešto ponude. I kad bi me pozvali, mogao bih doći samo do portira, jer lift za OSI već godinama nije u funkciji”, kaže Ambroz u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Predrasude nijesu jedini problem ovih osoba. Nikač i ostali na birou rada žrtve su i Vladinog nenamjenskog trošenja novca koji se posebnim zakonom prikuplja za OSI. U posljednjoj deceniji, kako su izračunali u Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, umjesto za invalide, oko 53,8 miliona eura završilo je u budžetskim ponornicama. Na svako pitanje o sudbini tog novca iz Vladinih resora uzvraćaju – ćutanjem.

Milionske sume koje se svake godine zakonski prikupe od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, trebalo bi da posluže i za profesionalnu rehabilitaciju OSI, za specijalizovane radionice i centre, ali i za brojne pogodnosti i beneficije preduzetnicima koji otvore takva radna mjesta. Ali, sve što se u tekućoj godini ne utroši u ove svrhe, Vlada jednostavno uzme.

Sagovornici CIN-CG, smatraju da se moraju precizirati zakonska rješenja kako bi se sačuvao namjenski prikupljen novac i promijenila praksa koju vrijeme nije potvrdilo. Kada je 2008.godine usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, na birou rada bilo je 2.536 takvih osoba, a sada ih je gotovo četiri puta više. Za 10 godina primjene zakona, koji je obavezao poslodavce na plaćanje posebnog doprinosa ukoliko ne zaposle propisani broj osoba sa invaliditetom, prikupljeno je 73,3 miliona eura. Od te sume za invalide utrošeno je svega dvadesetak miliona.

„Poseban doprinos iz člana 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, strogo je namjenski. Međutim, na kraju kalendarske godine dolazi do storniranja prikupljenih budžetskih sredstava. Nepotrošeni novac se ne prebacuje u sljedeću godinu, već se povlači i kalendarska godina počinje po novom planu potrošnje za tekuću godinu“, kažu iz Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić ocjenjuje da je problem u dijelu nadležnosti institucija koje koordiniraju procesom profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja ovih osoba, ali da je „najveća odgovornost na Vladi, odnosno Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da osigura kvalitetno zakonsko rješenje i njegovu primjenu, dok bi Ministarstvo finansija trebalo da brine za namjensko korišćenje novca”.

Zakonom je definisano je da se doprinos poslodavaca uplaćuje na poseban račun budžeta, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U stvarnosti, taj poseban račun ne postoji. Milioni eura tako nestanu, jer Ministarstvo finansija koristi zakonsko opravdanje da se novac opredjeljuje u skladu s planom i da utrošak zavisi od izvršenja. Apsurd na koji podsjeća Vujačić je da i to Ministarstvo finansija prethodno uplaćuje novac u ovaj fond, jer ne ispunjava zakonsku obavezu o zapošljavanju OSI.

I poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović problem vidi u tome što Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije samostalan, pa se sav neutrošeni novac, na kraju godine jednostavno prelije u tekuću budžetsku rezervu. Zato je potrebno raditi na tome da se Fond izdvoji kao poseban organ. “Jedino tako bi se omogućilo da novac ide onima kojima je i namijenjen”, smatra Damjanović.

On kaže da je u Skupštini bilo inicijativa da se ovo stanje promijeni, ali predlozi nijesu prošli.

“Ne radi se o maloj sumi. Međutim, Ministarstvo finansija ne dostavlja informacije iz kojih bi se vidjelo kako i gdje preusmjerava novac. U završnom računu nema evidencije o tome koliko je iz ovog izvora otišlo u tekuću rezervu”, kaže Damjanović.

Ministarstvo finansija nije odgovorilo ni na pitanje CIN-CG o tome gdje je završio novac zakonski namijenjen profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Zahvaljujući, između ostalog i aktivnostima UMHCG, kroz projekat “Naš je budžet naša stvar” pokrenuta je inicijativa da Državna revizorska institucija (DRI) u svoj plan  za ovu godinu uvrsti i kontrolu uplate i raspodjele posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI, koja je u nadležnost Poreske uprave i Ministarstva finansija. Prethodna revizija odnosila se samo na nadležnosti Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada.

U UMHCG odgovornost vide u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zato što nije donijelo ključni podzakonski akt, kako bi se uredilo osnivanje i rad posebnih organizacija za zapošljavanj  predviđenih zakonom – zaštitni pogoni, radionice i centri u kojima bi se angažovale OSI teško zapošljive na otvorenom tržištu rada. Nije definisalo ni uslove i kriterijume, pa ni sprovelo stipendiranje, kao mjeru aktivne politike zapošljavanja ovih osoba.

Zavod za zapošljavanje je tek u posljednje dvije godine nešto efikasniji u potrošnji ovog novca, ali opet nedovoljno i uz taktiku da projekte za finansiranje takozvanih grant šema za osposobljavanje OSI raspisuje u drugoj polovini godine. Tako se novac po konkursima za tekuću godinu isplaćuje iz budžeta za narednu.

I saradnja UMHCG sa Savezom slijepih Crne Gore, kako kaže Vujačić, doprinijela je da se iz budžeta Zavoda za zapošljavanje poveća iznos namijenjen za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

“Ovo ne znači da smo zadovoljni. I nećemo biti dok sve institucije ne rade u potpunosti svoj dio posla, odnosno dok se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI ne izdvoji kao posebno pravno lice i ne osigura njegova efiikasnost i namjena. Redovno se i u Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori nalazila rečenica o nenamjenskom trošenju sredstava i politici zapošljavanja OSI, a i Delegacija EU u Podgorici je zainteresovana za ovu temu”, napominje Vujačić.

Značajnu sumu iz posebnog doprinosa, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje utroši na finansiranje grantova, projekata za zapošljavanje OSI. Suštinski, to ne povećava zapošljivost ovih osoba, jer se najveći broj njih nakon okončanog projekta vrati u evidenciju Zavoda.

“Grant šeme bi trebalo da se koriste za podizanje kapaciteta OSI, pripremu za zapošljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne kao isključivi i obavezni model zapošljavanja, koji nema adekvatne i dugoročne ishode u velikom procentu slučajeva”, smatra Vujačić.

 

Vlada sa rukom na srcu i drugom u kasi

Marina Vujačić kaže da su poražavajući podaci koje je UMHCG dobio od Vlade Crne Gore, kabineta predsjednika i Generalnog sekretarijata kao i od ministarstava o broju zaposlenih OSI i iznosu posebnog doprinosa koji su uplatili u skladu sa Zakonom. Najveći broj resora nema ni jedno zaposleno lice sa invaliditetom, tek poneko ima jedno ili dvoje. Mnogi resori opredijelili su se da obračunavaju značajne iznose na ime posebnog doprinosa, umjesto da zaposle osobe sa invaliditetom.

“Izjava premijera na sjednici Vlade 28.marta 2019.godine, kojom je pozvao ministre da zapošljavaju OSI i najavio da će on prvi to učiniti, ne djeluje ohrabrujuće. Porazno je da premijer poziva svoju Vladu na poštovanje Zakona, i da se zapošljavanje sprovodi na osnovu izjava i apela a ne propisa i sistemske politike”, kaže Vujačić.

 

Zakon nudi subvencije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi mogućnost da poslodavci ostvare značajne benefite uključujući i subvencioniranje bruto zarade ovih osoba čak do 75 odsto. Umjesto toga, poslodavci obično biraju plaćanje posebnog doprinosa.

Član 21 Zakona precizira da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom. Ako ima više od 50 zaposlenih, dužan je da zaposli najmanje pet odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Stopa posebnog doprinosa koju su poslodavci dužni da uplaćuju ako ne zaposle OSI iznosi i do 20 odsto prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, poslodavac koji zaposli osobu sa  invaliditetom ima pravo i na subvencije za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, pokriće ličnih troškova asistenata – pomagača, kao i na povoljne kredite za kupovine mašina prilagođenih ovim osobama.

Ranko VOJVODIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo