Sjever Crne Gore je za posljednjih 25 godina izgubio 50 hiljada stanovnika. Ekonomsko zaostajanje, migraciona kretanja, pad nataliteta i odumiranje sela na sjeveru poprimaju zabrinjavajuće razmjere. I u većini gradova na sjeveru je iz godinu u godinu sve manje stanovnika. O tome svjedoče i zatvoreni poslovni centri i promet u trgovinama
Da iseljavanje sa sjevera države ne prestaje i da su migracioni procesi posebno nezaustavljivi na ruralnom području, najslikovitije govori primjer sela Veliđe u beranskoj opštini, koje je nekada imalo oko dvije stotine pedeset stanovnika, u četrdeset i dva domaćinstva, dok ove zime u tom selu, na samo nekoliko kilometara od grada, nije bilo dima ni iz jednog dimnjaka.
“Iz godine u godinu zatvarala se jedna po jedna kuća u Veliđu, a niko nije pokušao da to zaustavi. Ovo malo selo oživi jedino ljeti, ali i to polako sve rjeđe”, – kaže Dragan Bogavac.
Ovaj čovjek je Veliđe napustio odavno, ali mu se, ipak, stalno vraća. Njega, kao i mnoge druge stanovnike, posao je odveo u grad.
“Ja odem još ponekad, ali znam mnogo kuća u Veliđu koje nijesu otvarene ko zna od kada. To je nekako žalosno i to je poraz države i društva”, – smatra Bogavac.
Prema svim pokazateljima pored privrednog i ekonomskog zaostajanja, migraciona kretanja, pad nataliteta i odumiranje sela na sjeveru poprimaju zabrinjavajuće razmjere.
“Ako je tako nadomak grada, onda možete misliti kako je u najudaljenijim selima”, – kaže mještanin Šekulara Borivoje Deletić.
Prema njegovim riječima, u pojedinim selima na širokom području Šekulara, kao što su Rmuši, ovu zimu prezimilo tek po jedno domaćinstvo.
“To je porazna činjenica i znak da država mirno gleda kako naša sela nestaju sa mape. Jednostavno, nikoga nije briga što ovdje nema ko kome ni dobro jutro da nazove i što država nije preduzela ama baš ništa da se raseljavanja zaustave”, – naglašava Deletić.
Podaci ukazuju da i selima Vuča, Veliđe, Crni Vrh i Rujišta prijeti potpuno odumiranje. U svakom od ovih sela tokom prošle zime živio je mali broj domaćinstava, i to, uglavnom, staračkih.
Mještani navode kako je slaba putna i druga infrastruktura, neadekvatno održavanje saobraćajnica u zimskom periodu, nedostatak radnih mjesta i nebriga društva u cjelini uzrokovala drastičan odliv stanovništva s rurarnog područja.
“Naša sela su mrtva. Šta reći na podatak da je u selu Vuča zimus bilo tri stanovnika. Bijela kuga, to je to”, – kaže predsjednik Mjesne zajednice Lubnice Miloš Raković.
U selu Tmušiće, udaljenom na oko tri kilometra od magistralnog puta Berane – Rožaje, inače pitomom mjestu, koje je prije nekoliko decenija brojalo četrdesetak domaćinstava, ove zime bile su otvorene četiri kuće.
“Put koji od magistrale vodi do naših kuća još uvijek nije asfaltiran. Uz to, imamo lošu elektromrežu, dok ni pitanje vodosnadbijevanja još nije riješeno. U takvim okolnostima ne treba se čuditi što Tmušiće odumire, jer mladi odlaze u potragu za boljim životom, Čak i staračka domaćinstva polako gase”, – svjedoče rijetki stanovnici ovog sela.
Ništa nije bolje ni u većini gradova na sjeveru, gdje je iz godinu u godinu čak i golim okom vidljivo da je manje stanovnika. O tome govore zatvoreni poslovni centri i radnje, promet u trgovinama.
“Vjerujte mi, ovu prodavnicu održavam samo zbog toga da bih imao šta da radim, da mi ne bude dosadno. Pogledajte ulice kako su puste. Narod masovno odlazi u inostranstvo”, – kaže jedan trgovac u Rožajama. Taj grad je progresivno krenuo unazad.
U “rikvercu” je čitav sjever. Od obećanja da će se ubrzo uvoziti radna snaga iz inostranstva, stiglo se dotle da na teritoriji koja zauzima 52 odsto površine države, živi svega 177 hiljada građana, ili procentualno izraženo 28 odsto stanovništva Crne Gore.
“Sjever Crne Gore je za posljednjih 25 godina izgubio 50 hiljada stanovnika. Dramatičan je podatak da je, prema popisu iz 1991. godine, sjeverni region brojao 218.592 stanovnika, a taj broj se do 2003. godine smanjio za 23.713 stanovnika. Prema popisu iz te godine na sjeveru je bilo 194.879 stanovnika, a trend iseljavanja stanovništva nastavlja se i do 2011. godine, kada se broj stanovnika umanjio za 17.042” ,– upozorili su iz NVO ‘Euromost‘ iz Bijelog Polja.
Koliko je stanje dramatično govori podatak da je u odnosu na popis iz 1991. godine, iz najveće, bjelopoljske opštine, praktično nestalo 9.217 stanovnika, iz Pljevalja 8.807, Berana 4.983 stanovnika.
Poslije ratova na području bivše SFRJ koji su sa sjevera otjerali izvjestan broj ljudi, kao i prekida privrednih veza i platnog prometa sa Srbijom, takozvane burazerske privatizacije su poput tajfuna otjerale sjevenjake sa svojih ogrnjišta.
U Bijelom Polju, koje su nekada zvali crnogorski Mančester, tako je nestala cijela industijska zona gde je posao izgubilo oko 11.000 ljudi. U Beranama je takođe ugašena svaka fabrika i bez posla u privredi ostalo desetak hiljada ljudi. Sve je pogašeno i u Mojkovcu.
Na zavodima za zapošljavanje na sjeveru na spisku nezaposlenih nekoliko je desetina hiljada građana. Prema zvaničnim podacima 6.300 građana u Beranama nalazi se na evidenciji tamošnjeg biroa rada, a među njima oko 340 visokoškolaca, mladih ljudi. U Beranama je stopa nezaposlenosti ogromna, čak 58 odsto.
Čitave porodice pakuju kofere i od socijalne bijede spas traže u zapadnoevopskim zemljama i iz drugih sjevernih gradova.
Računica je jasna. Ako im i ne uspije da ostanu duže, za nekoliko mjeseci rada na crno, što jeste rizično ali ne neizvodljivo, oni će zaraditi mnogo više nego u Crnoj Gori za godinu ili dvije. Neki od njih će pokušati i da dobiju radne dozvole, koje u Njemačkoj, kako prenose mediji, koštaju od tri i po do pet hiljada eura.
„Čini se da nema dana da po neka klupa u učionici ne ostane prazna. Odlaze čitave porodice, roditelji odvode djecu. Pokušavaju tamo da opstanu. Vraća se jedino ko mora“, – kaže jedan prosvjetni radnik iz Petnjice.
Od kada je uvedena vizna liberalizacija, jedan mladi Petnjičanin išao je u Luksemburg više puta na po tri mjeseca, a to će činiti sve dok bude mogao. Pokušaće i da ostane jer su mu u toj zemlji od ranije starija braća. U Crnoj Gori je radio kod privatnika od jutra do mraka, jedva preživljavajući, i shvatio da to nije ono što želi u životu.
„Odem u Luksemburg na tri mjeseca. Radim na crno i onda ne čekam da me oni deportuju, već se sam vratim u Crnu Goru. Sačekam neko vrijeme, pa onda opet odem“, iskren je ovaj mladić.
Nemogućnost zaposlenja, siromaštvo i socijalna bijeda, bankarski i zelanaški dugovi, kamataši, stvari su koje i stanovnike Plava i Gusinja tjeraju da spas, makar privremeno, potraže tradicionalno u Sjedinjenim Američkim Državama.
Uskoro će početi ljetnje ferije, i gradovi na sjeveru će oživjeti. Vašari, sajmišta, tradicionalna okupljanja. Kao ono na Alipašinim izvorima u Gusinju.
Možda se upali i svjetlo u nekoj kući u beranskom selu Veliđe. Izgledaće, kao i svake godine, da se život na sjeveru vraća, ali će taj privid trajati svega dva do tri mjeseca.
Tufik SOFTIĆ