Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE:  Naši problemi nijesu u Briselu, već u našoj kući

Objavljeno prije

na

Prva i izvorišna naša bolna tačka je vlast koja je partijski i partikularni interes stavila iznad državnog, a posljedično i iznad procesa pristupanja EU. Iz toga slijede sve ostale manjkavosti na koje ukazuje i EK

 

MONITOR: Vlast i opozicija i civilni sektor tradicionalno različito čitaju i ovaj, najnoviji, Izvještaj Ek.  Vlast je zadovoljna, ovi drugi tvrde da je situacija loša. Kako vi čitate nove komentare Brisela?

ULJAREVIĆ: Ja ne mislim da ima bitnih razlika u čitanju izvještaja od strane vlasti i onih koji kritički nastupaju u odnosu na vlast, što sam imala prilike da čujem i od nekih visokih zvaničnika u neposrednom razgovoru. Razlika je samo u javnoj interpretaciji, za to vrlo pogodnog briselskog jezika.

Upravo oni iz vlasti koji su najviše svjesni težine tih ocjena, koje se iz godine u godinu kao opomene ponavljaju, a ponegdje i pooštravaju, pokušavaju to obojiti sebi omiljenom ružičastom bojom. To je nezreo i neodgovoran pristup jer hrani postojeći začarani krug umjesto da se nagomilani problemi rješavaju. Izvještaj nije dobar za Crnu Goru, a neće biti bolji ako oni koji donose odluke to nastave ignorisati.

MONITOR: Slažete li se sa pojedinim ocjenama, da smo nakon ovog Izvještaja izgubili poziciju lidera u regionu kada su u pitanju evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Ta pozicija lidera je, inače, bila nategnuta jer u razredu loših đaka biti dobar, onaj koji ima trojke, nije format lidera.  EU je pokušala da na taj način ohrabri Crnu Goru, ali je dobila kontraefekat. Konstrukciona greška je bila želja EK i nekih država članica da vjeruju da crnogorske vlasti zaista žele reforme, jer ta politička volja postoji samo na površinskom sloju ali ne u dijelu kada treba prestati sa postojećim praksama široke zloupotrebe ovlašćenja i javnih resursa, ali i kako vidimo posljednjih godina i sve češćeg kršenja Ustava i zakona zarad interesa pojedinačne partijske strukture.

Suštinski, Izvještaj EK konstatuje nastavak regresije. U dva ključna poglavlja – 23 i 24 – u trećem izvještaju zaredom imamo ograničen napredak, što je sada već slaba trojka. Mnogo puta najavljivana završna mjerila od strane naših zvaničnika se ne naziru jer Crna Gora nije ispunila ni privremena mjerila. Sumarna prosječna ocjena napretka u svim otvorenim poglavljima pada od 2016, a u samom regionu se pojavljuju i oni koji ispunjavaju obećanja EU, pa čak i kad to podrazumijeva teške i riskantne odluke za njih same, što relativizuje poziciju Crne Gore prema EU kao uzornog primjera u regionu.

MONITOR: Koje su po vama naše bolne tačke kada su u pitanju evropske integracije? Korupcija i kriminal?

ULJAREVIĆ: Naša prva, izvorišna bolna tačka je vlast koja je partijski i partikularni interes stavila iznad državnog, a posljedično i iznad procesa pristupanja EU. Iz toga slijede sve ostale manjkavosti na koje ukazuje i EK.

Institucije ostaju slabe i partijski zarobljene, nesposobne da proizvode očekivane rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sve to ima ozbiljne posljedice i na ukupnu (ne)funkcionalnost vladavine prava.

Očekivano, pitanje medija je negativno apostrofirano, jer ni nakon godinu dana mi ne znamo ko je pucao na novinarku Vijesti, Oliveru Lakić, znamo da je DPS nezakonito zauzeo RTCG zaustavljajući njegov proces transformacije u javni servis, da nastavlja da „hrani“ medije koje pozitivno izvještavaju o vlastima a da na sve načine pokušava otežati rad medija koji dovode u pitanje odluke i politike vlasti, da Agencija za elektronske medije ne radi profesionalno, i da se kroz navodnu reformu medijskih zakona pokušava naći dodatni prostor da se „ozakoni“ kontrola vlasti nad medijima.

Takođe, učinak u oblasti borbe protiv korupcije i organizovanog kriminal je nepojmivo loš, i to više ni fingirana stastika ne može sakriti. Izostanak utvrđivanja odgovornosti u Tužilaštvu i sudstvu za postupke koji su umjesto osuđujućim presudama rezultirali opranim biografijama kontraverznih biznismena, šefova organizovanih kriminalnih grupa ili članova tih kriminalnih grupa, uz dodatne milionske naknade koje građani i građanke Crne Gore plaćaju za takav rad pravosuđa je postala praksa. To ne zabrinjava ni navodno štedljivu Vladu, jer je jasno da su ovi procesi i završili po volji vladajuće strukture. Isto tako kao što se mnogi slučajevi koji se odnose na najviše zvaničnike i štete koji su proizveli ne otvaraju dok god su oni politički podobni. Od nepravde je jedino možda gora selektivna pravda, a ona je crnogorska stvarnost.

MONITOR:  Mislite li da je opcija klauzule balansa i dalje moguća?

ULJAREVIĆ: Klauzula balansa je praktično na snazi, mada, u jednom blažem obliku. Moj stav, koji sam i ranije iznosila jeste da su crnogorske vlasti koje su bile agilne, direktno ili preko svojih medijskih i drugih kerbera, da razapinju lidere NVO koje su podsjetile na mehanizam klauzule balansa zapravo svima nama svojim postupanjem stavile klauzulu balansa. Partijsko zauzimanje RTCG nakon nezakonitih smjena nepodobnih članova Savjeta RTCG, generalne direktorke i direktora TV, zatim nezakonita smjena nepodobne članice Savjeta ASK-a, uz „kreativne pravne“ i političke akcije da se održi kontrola nad ova dva savjeta, kršenje Ustava i zakona prilikom posljednjih imenovanja predsjednika sudova koji su već imali dva mandata mene jako podsjećaju na jedan retrogradni politički pristup koji je karakterisao i vladavinu Slobodana Miloševića, a zacijelo su daleko od onog što su najbolji evropski standardi i prakse.

MONITOR: Šef delegacije EU u Crnoj Gori Aivo Orav ocijenio je da se mora riješiti afera „Koverat“. Mislite li da će i ova afera završiti kao afera „Snimak“, opet uprkos apelima Brisela?

ULJAREVIĆ: Vjerujem da je namjera crnogorskih vlasti da i aferu „Koverat“ stavi pod tepih kao i aferu „Snimak“. Isto tako vjerujem da to neće ići lako, a treba imati u vidu da je afera „Kovert“ revitalizovala i aferu „Snimak“ koja se i ove 2019. nalazi u Izvještaju EK. U Izvještaju svoji da navodi koji se odnose na ove afere „zahtijevaju kredibilan, nezavisan i učinkovit institucionalni odgovor“, čime EK zapravo kaže da svega toga do sad nije bilo od strane nadležnih crnogorskih institucija.

MONITOR: Ruši li to kredibilitet same briselske administracije, koja uprkos lošim učincima nastavlja samo da „bude zabrinuta“?

ULJAREVIĆ: Nema sumnje da se dio euroskepticima kod naših građana odnosi i na ono što je izostanak adekvatnog uticaja EU na adresiranje postojećih devijacija i pravne nesigurnosti. Zato se već sada Unija suočava ne samo sa izazovima u sopstvenoj kući, nego i sa naporom da održi krebilitet van te kuće, a posebno u državama koje su u različitim fazama evropskih integracija. Zarad svog kredibiliteta i integriteta, EU će morati mijenjati pristup i u odnosu prema Crnoj Gori jer ne možete diplomatski i sa izrazima zabrinutosti razgovorati sa onima koji su spremni da dnevno ugrožavaju državni interes ako im to donosi neke lične ili partijske koristi, pa čak i da toj istoj EU stavljaju prst u oko ispitujući granice njene trpeljivosti, kao što to čine crnogorske vlasti sve češće i sve otvorenije.

MONITOR: Iz Brisela i dalje insistiraju da svi treba da učestvuju u radu parlamenta. Kako vidite taj njihov stalni zahtjev, uprkos bojkotu kao legitimnoj opciji ?

ULJAREVIĆ: Preciznije, u Izvještaju EK stoji da je „povratak političkoj debati u Skupštini odgovornost svih političkih aktera“.  Na ovaj način se, i to s pravom, ukazuje ne samo na odgovornost onih koji bojkotuju rad Parlamenta, već i ostalih, a ja bih rekla prevashodno vlasti koje skoro tri godine simulira otvorenost za dijalog koji bi vodio unaprijeđenju opšteg nivoa političke kulture i demokratskoj poretka, a čiji jedan segment čine i uslovi za fer i slobodne izbore. Takođe, treba uvažiti činjenice da smo imali defektne izbore, hapšenje jednog poslanika na koji je Skupština kao institucija ostala nijema, zatim aferu „Koverat“ koja nije adekvatno adresirana. To su sve jaki argumenti koje, koliko vidim, ni Brisel ne ignoriše. Legitimno je pravo svakog političkog subjekta da izabere strategiju svog političkog djelovanja jer u konačnici taj politički subjekt snosi odgovornost za to na samim izborima.

MONITOR: Kako vidite ocjene da pitanje proširenja neće biti prioritet za novu briselsku administraciju i šta to znači za Crnu Goru?

ULJAREVIĆ: Mi ne znamo još što će biti prioriteti nove briselske administracije, tako da o tome sada možemo samo spekulisati. Mislim da će otvaranje ili neotvaranje pregovora sa Sjevernom Makedonijom označiti mnogo jasnije pravac oblikovanja tih prioriteta.

Međutim, ne treba miješati to što je EK recimo stavila u svoje prioritete i što je aktuelni integracioni kapacitet država regiona, pa i Crne Gore. Mene mnogo više ovo drugo brine, odnosno ne prepoznajem, sedam godina nakon otvaranja pregovora Crne Gore sa EU, isti entuzijam ni crnogorske administracije ni mnogih drugih aktera za reforme, a politička volja je očito preklopljena voljom tzv. veto igrača kojima nije interes demokratizacija i evropeizacija društva, rušenje postojećih monopola moći i uspostavljanje jakih institucija sposobnih da svoj posao rade bez političkih uticaja i miješanja. Ukratko, naši problemi nijesu u Briselu, ili u nekoj od država članica, naši problemi su u našoj kući i dvorištu.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Potrebno je da ljudi u Južnoj Africi, kao i u Crnoj Gori, shvate da je znanje najvredniji resurs. Jedini koji se upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego investiranje u bolju budućnost.

MONITOR: Pišete i o procesu koji se po našim sudovima ,,vukao” 10 godina i koji je sada u Strazburu.

BAUK: O tom procesu sam pisala nešto detaljnije u prethodnoj knjizi eseja Sa granice dva okeana. Radi se o tome da jedan mali lični problem, umjesto da bude elegantno riješen, biva prenebregnut do „pucanja“ i doveden do apsurda. Što je razlog? Moja asimetrična komunikacija sa okruženjem, ogromna ljubav prema slobodi, otvoreno neprijateljstvo prema svakom obliku ugnjetavanja drugih, a posebno onim perfidnim. Umjesto da se bavim fabulom, radije bih pozvala čitaoce da pročitaju tu i druge priče; i da prosude sami. Zbirka eseja Sa granice dva okeana je dostupna online na mom Research Gate profilu.

MONITOR: Kako biste opisali stanje akademske zajednice u Crnoj Gori i na UCG?

BAUK: Opšte stanje je prilično loše, ali na nivou pojedinaca, koji su nosioci istraživanja i obrazovanja studenata, ima nade. Slika UCG koju je čitav niz doskorašnjih rukovodstava „slikao“, u kontinuitetu, nije bila ni najmanje akademska. Akademska zajednica bi trebalo da je oličenje slobode, kreativnosti, otvorenosti za preispitivanje, objektivnosti, odgovornog rukovođenja, visokog stepena organizacione kulture i sl. Sve je to već decenijama u deficitu. Ima među mojim bivšim kolegama vrijednih i sposobnih ljudi, koji pošteno rade svoj posao, ali za njih se obično ne zna i ne čuje. Učestano se tjeraju s posla, u penziju, ne biraju se u veća zvanja, i ni na koji način se ne podstiču da ostvare svoj puni potencijal kao ljudi i stručnjaci. To je žalosno i štetno, po te ljude i po društvo.

Kao mjerilo uspjeha UCG se uzima broj publikacija i citiranost. Dobro je imati više radova i veću citiranost. Ali je mnogo važnije koliko je neko učinio za studente, za kolege, za društvo kome pripada. Ako se zatvorite čeličnim vratima akademije nauka i produkujete stotine radova i desetine hiljada citata, a ne pružite podršku i razumijevanje kolegi, živom čovjeku, tu pored vas, a u prilici ste da to učinite – što ste vi onda, u suštini, učinili?

Ili, ako pretpostavimo platite nekom hakeru da vam poveća citiranost generisanjem lažnog internet saobraćaja – kakvo je to postignuće?

Kolektivna odgovornost iza koje se UCG nebrojeno puta krio, je nepostojeća, fiktivna. Krivci su prvi među jednakima: rektori, predsjednici upravnih odbora, generalni sekretari, članovi raznih komisija, dekani. Jedino oni, prvi među jednakima, imaju faraonska ovlašćenja, a nikakvu odgovornost! Njihova imena se znaju. Crna Gora je mala. Sudske troškove ne treba plaćati iz budžeta siromašne i (pre)zadužene Crne Gore, nego iz privatne imovine krivaca, poimenice; onih koji su neodgovorno upravljali UCG kao institucijom.

Jako dobro su učinili oni koji su hrabro zagazili u „minsko polje“ našeg sudstva u potrazi za pravdom i obeštećenjem za nepravde koje su im nanijete od strane UCG. Ti ljudi makar imaju arhive i te arhive treba što prije otvoriti i valjano procesuirati.

MONITOR: Kakve su sada Vaše veze sa UCG, da li imate namjeru da se vraćate?

BAUK: Prekinute su, zbog otkaza.

Ja sam rođena u Jugoslaviji, u njenom dijelu koji je sada Crna Gora. Jezikom sam vezana za to podneblje. Tu mi je porodica, rodbina i prijatelji. Svakako ću nastojati kad god budem u prilici da dođem, da ih posjetim.

Što se posla tiče, u pitanju je radni ambijent koji se u Crnoj Gori nudi, kao i uslovi pod kojima bih ponovo prihvatila poslovnu saradnju. Ali, ako se „ponuda i potražnja“ u tom pogledu nađu, u povoljnom trenutku, zašto da ne.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

MONITOR: Koji su to veliki ciljevi?

JANKOVIĆ: Uveren sam da je put ka boljoj budućnosti regiona udruživanje ovih naših državica u jednu racionalnu konfederaciju, koja svojim građanima može da obezbedi sigurnost na ovoj balkanskoj vetrometini. Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vetru.

I nemojte to mešati sa deljenjem vakcina – vakcine su samo normalna solidarnost. Za ovo o čemu pričam potrebna je neuporedivo veća politička dalekovidost i hrabrost, koje za sada ne vidim. Jasno mi je da se hrvatska i slovenačka država ne smatraju delom ovog prostora, i žao mi je zbog toga, ali sam potpuno siguran da u BiH, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji ima jako puno ljudi koji veruju da je to najbolje rešenje za sve, jedino ozbiljno i dostojno istorije i veza koje imamo, ali i izazova koji su pred nama.

MONITOR: Hoće li nova politika pristupanja EU (koju su prihvatile i Crna Gora i Srbija), a koja se tiče i „rešeta“ kroz poglavlja koja se odnose na vladavinu prava (23 i 24) za sva druga poglavlja prije njihovog zatvaranja, pokrenuti pravosuđe da se osamostali i da radi svoj posao?

JANKOVIĆ: Neće i hajde da prestanemo da se lažemo: proces pridruživanja EU zamišljen je da pomogne onima koji hoće da se pridruže. Vlasti u Srbiji to neće. I da budem precizan – nijedna vlada u Srbiji to nikada zaista nije htela. Evo vam dokaza: od 2000. godine naovamo sve, ama baš sve vlade imale su kao prioritet pridruživanje EU. Iako su, sem jedne, trajale dovoljno da mogu nešto ozbiljno da urade po tom pitanju, ni jedna nije ostvarila sopstveni cilj. Druge zemlje, koje su imale lošiju početnu poziciju, ali iskrene namere, odavno su u EU. Mi posle dve decenije „truda“ – nikad dalje od standarda kojima smo navodno težili. Dakle, naši vlastodršci nikad nisu ni hteli u EU, zbog pravila koja tamo važe. Velika je šteta što je EU do sada ćutala o tome i tako saučestvovala u prevari građana.

Da su oni koji su došli posle Đinđića rekli – „nastavićemo njegovim pravcem pa makar i nas ubili“, sve bi bilo drugačije. Međutim, sebično su pričali jedno a radili drugo. Tako je do danas i tu nikakva „metodologija“ neće pomoći.

MONITOR: Stalno se govori o „kvalitetu“ opozicije u Srbiji. Kaže se često da nema alternative, da opozicija ne nudi humanija, pravičnija i izvodljivija rješenja od sadašnje vlasti, a često se u vezi sa tim pominje rješenje za Kosovo, LGBT prava, socijalna prava… Da li ipak negdje postoji alternativa?

JANKOVIĆ: Uvek postoji alternativa. Za nju, međutim, treba hrabrost. Treba i građani da odluče da li žele da se samosažaljevaju ili da odlučno i do kraja stanu uz lidere koji vide bolji put i način od onih koje smo probali i opekli se.

MONITOR: Prema nedavnom izvještaju Fridom hausa „Sloboda u svijetu – demokratija pod opsadom“ koji se odnosi na ocjenu dostupnosti političkih prava i građanskih sloboda u svijetu za prethodnih deset godina, Crna Gora i Srbija (uz Kosovo, BiH, Severnu Makedoniju i Albaniju), našle su se među 25 zemalja svijeta sa najvećim padom osnovnih sloboda. Kako  tmačite takav rejting i koliko je on od značaja?

JANKOVIĆ: Hajde da se osvestimo – naš region je danas najzaostaliji deo Evrope i naše generacije pred precima i potomcima treba da se stide. Nismo ga takvog dobili u nasleđe. Volim Srbiju i Balkan više nego što sam verovao da je to moguće, i upravo ta ljubav me tera da ovo glasno kažem. Fridom haus sada piše ono što sam kao Zaštitnik građana pisao pre pet i više godina u zvaničnim godišnjim izveštajima, dok su me zapadni zvaničnici upozoravali da ne treba da budem oštar, da oni drže „sve pod kontrolom“. To je glupost, niti su držali, niti treba da drže, ali i njihovu aroganciju sada skupo plaćamo. Meni ne treba Fridom haus da mi kaže kako se u Srbiji živi i koliko smo daleko od elementarne pravne države, ali nekom je sigurno to potrebno, te nije loše što to, makar zakasnelo, ipak rade.

MONITOR: S tim je na neki način povezano i ovo: Da li je zamislivo da Kina u bliskoj budućnosti, nekima od naših čekača pred EU vratima „da ponudu koja se ne može odbiti“?

JANKOVIĆ: Ne mislim da su naše državice, ovako male i nestabilne, dovoljno značajne da bi Kina imala neki ozbiljan strateški plan sa nekom od njih. Sve što hoće da postignu, ionako dobiju budzašto. I verovatno nam se čude zbog političara koji nemaju trunke brige za opšti i nacionalni interes, da ne pričam o poštovanju zakona, već se uz pravi „dogovor“ baš sve može. Voleo bih da se stanje promeni tako da neko zaista proceni da treba da „igra na nas“, a mi da biramo, ili što bi bilo najbolje – da vodimo politiku svog interesa, unutar korpusa vrednosti naše evropske i svetske civilizacije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo