Povežite se sa nama

INTERVJU

DAMIAN NENADIĆ, REDITELJ: Društvo je nedovoljno otvoreno

Objavljeno prije

na

Često smo montažerka i ja gledajući materijale, kojih je bilo ukupno 250 sati, plakali

 

Nagradu publike nedavno završenog 10. UnderhillFesta, međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici, dobio je film iz Hrvatske “Dani ludila” Damiana Nenadića s prosječnom ocjenom 4,7. Film je bio u regionalnoj selekciji, a Nenadić i producent filma Oliver Sertić bili su gosti festivala.  U sinopsisu filma stoji da “Dani ludila“ prikazuju nevjerovatnu odiseju dvoje psihički različitih i nepravedno odbačenih ljudi koji uče da prihvate svoju različitost, suočeni sa sljepilom društva koje ih je olako proglasilo beznadnima, a zdravstveni sistem zavisnicima.

Damian Nenadić rođen je u Zagrebu gdje je završio Prirodoslovno-matematički faklultet, smjer biologije nakon kojeg sljedećih šest godina radi u području zaštite prirode. Završio je i filmsko i TV snimanje na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Reditelj je nekoliko muzičkih spotova, a aktivno se bavi i umjetničkom fotografijom i drugim medijima izražavanja.

MONITOR: Vaš dokumentarni film o Mladenu i Maji, ljudima s poteškoćama i veoma narušenom mentalnom zdravlju, publika je s oduševljenjem prihvatila u Podgorici i dobili ste nagradu publike 10. UnderhillFesta. S obzirom na to da film nimalo nije zabavan, da oslikava i stanje društva – odnos prema bolesnom čovjeku – da li Vas je ova nagrada iznenadila?

NENADIĆ: Pa moram priznati da nije, s obzirom da živimo u jako burnom vremenu gdje smo sve više izloženi stresu i gdje su psihičke poteškoće sve učestalije. Ne čudi me da je ljudima potreban prostor gdje mogu nešto saznati o takvim problemima i gdje mogu otvoreno razgovarati. Poslije mnogobrojnih projekcija na raznim festivalima ljudi su znali često da mi priđu i započnu razgovor o tematici iz filma. To je samo pokazatelj da je stanje društva u kojem živimo nedovoljno otvoreno prema toj vrsti tema.

MONITOR: Ovo je Vaš prvi film u kojem ste reditelj, pa me zanima kako je sve počelo, kako je zapravo nastao film, s kojim motivom?

NENADIĆ: Ideju za film sam dobio od prijateljice koja je u to vrijeme osnovala nevladinu udrugu čiji je cilj bio propagiranje psihološke raznolikosti. Zanimljivo je bilo to da udrugu čine isključivo korisnici psihijatrijskog sustava koji su se samoorganizirali kako bi pomagali jedni drugima. Njihov moto je: 100% L(j)udi.  Ideja da se na psihičke poteškoće gleda kao raznolikost mi se jako svidjela i učinila kao dobra tema za film. Na početku sam zapravo snimajući research materijal tj. njihove grupe podrške htio napraviti film o toj nevladinoj organizaciji.

MONITOR: “Dani ludila” su neobičan film. Iako ste iskusni snimatelj, kameru ste upravo dali protagonistima da sebe snimaju, a oni su snimke slali Vama. Kako ste pridobili njihovo povjerenje i da li ste tokom procesa vjerovali da ćete imati ovakvu priču?

NENADIĆ: Odlučio sam se za takav pristup kako bi eliminirao prisustvo filmske ekipe u njihovim intimnim prostorima jer me upravo zanimalo kako provode svakodnevicu, s čim se susreću tijekom života, koje probleme imaju. Htio sam dobiti materijal koji je će biti više intiman i emotivan. Na početku sam organizirao mali “tečaj” snimanja kako bi likove upoznao s osnovama korištenja kamere i prilikom tih druženja smo polako razvijali odnos koji i danas traje. Moram priznati da nismo očekivali ovakvu priču i da smo puno puta mijenjali sam narativ filma jer nismo mogli predvidjeti tijek događaja. Prvih godinu dana su Maja i Mladen snimali sve što im je dolazilo na um, a kasnije su kako bi koliko toliko stvorili neki filmski jezik dobivali jednostavne zadatke.

MONITOR:  U filmu ste uspjeli da izbalansirate – toplu, ljudsku priču, a s druge strane veliku osudu zdravstva, društva, vjerskih ustanova…  Moram Vas pitati da li je bilo teško suočavati se sa svim tim njihovim intimnim zabilježenim trenucima?

NENADIĆ: Drago mi je da su Maja i Mladen snimajući svoju priču uspjeli nekako ukazati na sve nepravilnosti unutar našeg sustava zaštite takvih ljudi. I uvelike je materijal koji su snimili prožet u mnogo slojeva i emocijama, ali i evidentnim problemima u hrvatskom društvu. Često smo montažerka – Sandra Bastašić i ja gledajući materijale kojih je bilo ukupno 250 sati, plakali.

MONITOR: Za Maju i Mladena film je bio mnogo više od snimanja. Bili su odgovorni prema sebi, dobili su Vaše povjerenje… Čini se da im je ovaj proces bio iscjeliteljski, mnogo važniji od odlaska kod psihijatara… Uspjeli su da maksimalno smanje terapiju.  Kako su oni reagovali na film kad su ga pogledali?

NENADIĆ: Oboje su plakali, ali su se na nekim dijelovima i smijali. Bili su jako zadovoljni i u biti u filmu je bilo minimalno prepravka nakon testne projekcije s njima. Zajendo su i putovali s nama na nekoliko festival, a i dan danas prate karijeru filma. Moram istaknuti da su izvanredne ovacije publike dobili na Liburnija film festivalu gdje im je publika pljeskala bez prestanka pet minuta.

MONITOR: Šta je za Vas najbitnije sredstvo – metod da bi se neka priča ispričala?

NENADIĆ: Pa poprilično mi je teško na to odgovoriti pošto sam prvenstveno snimatelj pa sam često u situaciji gdje se svojim poslom prilagođavam odlukama redatelja i taj način koristim i različite metode tj. pristupe. Kao autora me zanimaju metode u dokumentarizmu koje uključuju i same objekte snimanja kao tvorce sadržaja tj. parcipativna metoda u nekom širem kontekstu.

MONITOR: Šta nakon “Dana ludila”? Radite li na nekom novom projektu – kao reditelj?

NENADIĆ: Trenutno pripremam dokumentarno igrani hibrid o nasilju nad transgender osobama.

 

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MENTOR LUNJI, GRAĐEVINSKI  INŽENJER IZ ULCINJA: Legalizovanje divlje gradnje opasnije od zemljotresa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako za nelegalni objekat nije urađen glavni projekat uzimaju se u obzir podaci o konstrukciji objekta na osnovu izjave vlasnika bespravnog objekta!? To u prevodu znači da bi podatke od kojih direktno zavisi stabilnost objekta trebalo da dobijemo od vlasnika objekta, koji može biti domaćica, ekonomista, pravnik, kuvar… Ljudi koji nemaju  nikakve veze sa građevinom

 

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o gradnji i zaštiti od zemljotresa usklađeni sa svjetskim standardima?

LUNJI: Mi smo još u tzv. sivoj zoni kad je primjena standarda u pitanju. Još su na snazi JUS standardi stari više od tri decenije, ali uporedo se primjenjuju i evropski standardi poznati kao Evrokod (Eurocode). Evrokodovi, iako puno složeniji za primjenu, što im je po mom mišljenju najveća mana, imaju tu prednost da se stalno dopunjuju i da se radi na njima. Na JUS standardima niko ne radi više već par decenija i nikako ne mogu biti konkuretni na tržištu. Mislim da će se sljedeće godine i zvanično prestati sa upotrebom starih standarda, što je dobra vijest. Ipak, prelazak na nove standarde treba da bude dio novog zakona o izgradnji, pošto zakon danas omogućuje da reviziju projekata rađenim po Eurocodu rade ljudi koji nikad u životu po tim stadnardima nisu projektovali, a imaju licencu revidenta dobijenu na osnovu iskustva po JUS standardima. To znači da garant  kvaliteta obezbjeđuju ljudi neprimpremljeni za taj posao, što stvara uslove za provlačenje ozbiljnih propusta u projektovanju.

MONITOR: Šta je najbitnije prilikom gradnje nekog objekta da bi se moglo reći da je seizmički siguran u slučaju zemljotresa?

LUNJI: Uglavnom to što većina građjana već zna. Dobar projekat i kvalitetan nadzor. Dobar projekat podrazumijeva jasan koncept konstrukcije, dobar proračun i kvalitetno detalisanje armature. No i najbolji projekat se može upropastiti nekvalitetnim nadzorom.Takođe, ni najbolji nadzor ne može spasiti nekvalitetan projekat.

MONITOR: Šta podrazumijeva dobro projektovan objekat?

 LUNJI: Dobro projektovan objekat  je objekat čije ponašanje tokom zemljotresa možemo da predvidimo. To se uglavnom obezbjeđuje simetričnim rasporedom nosećih elemenata – stubova i zidova, ujednačenim rasporedom mase objekta kao i uniformnim rasporedom krutosti nosećih elemenata (što se postiže preko ujednačenosti njihovih dimenzija). Uglavnom sve jednostavni principi koji se lako mogu definisati preko kvalitetne saradnje između konstruktivaca i arhitekata još u fazi izrade arhitektonske ideje.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha

 

MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.

DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.

MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?

DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo