Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Pišem o životu kao da znam šta je

Objavljeno prije

na

Ne raduje se sličan sličnom, radujemo se onim ljudima koji imaju hrabosti za sve ono što mi nismo, a potisnuli smo u sebi

 

Stiglo leto. I divlje svinje.. Divlje svinje u Beogradu, kao što smo mogli da vidimo na video zapisu, lagano, tiho, bez guranja, jedna za drugom prelaze ulicu. Domaće svinje riju po beogradskim ulicama, raskopale su ih, isprljale, pobacale pomije, grokćući tokom tog rušilačkog pira. Divlje svinje pružile veći otpor Vesiću nego svi Beograđani zajedno i to je vrlo moćna vest, mogu vam reći. Ne raduje se sličan sličnom, radujemo se onim ljudima koji imaju hrabosti za sve ono što mi nismo, a potisnuli smo u sebi. Zbog svega što nam se dešava trebalo bi bezglavo trčati ulicom i vikati iz sveg glasa, usput cepajući odeću. Bacamo bisere pred svinje, ali zato posle od svinje ne bacamo ništa. Zašto se čudimo ovoj krizi morala? Pa mi smo istinu okarakterisali kao golu, a laž kao čistu.

Voleti svoju zemlju znači truditi se da postane uređenija i bolja, a ne drobiti o tome kako je bila hrabra pre sto i velika pre sedam stotina godina. Uopšte nisam ravnodušna prema našoj himni. Naprotiv, ona sadrži za mene, sve iritirajuće elemente: boga, kuknjavu i vapaj za ‘lebom bez motike. Oni koji sagledavaju stvari iz svakog ugla, pola života provedu u ćošku.

Jedno te isto srce čitavo vreme. A toliko života. Mikrokozmu, luča se ugasila. Nema u meni gorčine. Valjda zato što nikada nisam shvatala tako ozbiljno sebe, da bih verovala da mi je neko išta dužan, i da me je izdao.

Još malo, pa neće imati ko da ustane u gradskom prevozu starijim ljudima. Uglavnom su sve stari ljudi. Volim godine, ne volim brojeve i ne slavim rođendane. Jutro u kom udahnem duboko, jasnih i lepih misli – to su ti neki mali rođendani važniji od onog “pravog“. Kako da budeš srećan: otvori oči, posmatraj svet oko sebe, upijaj ga, primećuj stvari (ovo je isto i kako da budeš tužan). Sreća, nekako, dođe i prođe. Tuga uđe u lavirint i luta. Pipa zidove u mraku, preskače, provlači se, uplete se, umori se. Pa sedne i čeka.

Život je pokušaj da spojimo onaj svet unutra i onaj spolja. I taj vražiji pokušaj, to je otprilike sve. Kada ne mogu više tad znam da moram više, jer ako nisam dobra prema sebi, na njihovoj sam strani… Sve je krivo kad pristanem na nešto što nije po mom. Neverovatnoća postoji i nađeš je na najsvostvenijem od svih delova sveta. Ja nemam žutu minutu, odmah je modro crvena i vide se otisci prstiju. Obožavam u sred rasprave da kažem: „'Ajde da nađemo kompromis“, i kad kaže, „'Ajde“, ja izađem napolje da vidim gde je.

Ako vam “ko zna zašto je to dobro” ne reši problem, “ma važno je da smo mi živi i zdravi””sigurno hoće.

P.S. Pametni okreče u crveno i ubijaju komarce ko ljudi

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Odustala na levu nogu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ščepam i neke pridjeve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete

 

Kiša, vetar, dan već ko zna koji… Sve je mutno, maglovito, samo lavež u daljini, lep i vedar. Kad se sakrije sunce, sam nečastivi se uvlači u ljude, kvari im crte lica i u stopala im gura olovo. Možda sam slepa, kada je percepcija sveta u pitanju. Ali, ono malo svog mikrosveta, ne moram da vidim očima, da bih znala. Pokupim opalo lišće tih emocija, sa biljke koja se suši… I protrljam između prstiju, da osetim miris… Kao sa citrusima. I znam, bila bi to predivna biljka, da (me) je preživela. Sam si dok te neko ne nađe. Nevolja je kad niko ne zna da treba da te traži. Prepoznam sebe, ili barem želim da sam to ja, u tom momentu spokoja kad bradom potražim rame i odlutam. Uhvatila sam sebe da to sve češće radim i van svoja četiri zida… Ščepam i neke prideve za gušu i odvučem ih s vrha jezika, da slučajno ne izlete.

Na rubu živaca, a rub nekako gleda u pošumljenu kotlinu i sad ću samo da se skotrljam. Umor prođe da podmetne nogu i hopla-hop. Valjalo bi mi da vrisnem. A teško mi pustiti glas. Odvajkada. I kad treba progovoriti, načeka se čovek dok se ja iznutra malo zgusnem da bude zvuk kad dograbim vazduh. Ostane svet u čekanju jer misli da ću da progovorim, a ja samo ispratim sopstveno disanje i nastavim dalje.

I kao i uvek današnji novinski naslovi su dovoljan razlog da odemo odavde:

Ministarstvo prosvete: Dojave u 115 škola, nastava prekinuta do okončanja provere policije; Rumenko 80 dinara; Iz kase gradske Crkve u Vranju nestala veća suma novca. (Nije nestala, neko ju je vozdigao. Amin.); 52,50 dinara će koštati karta od 50 dinara – Gradonačelnik Beograda; REM o pojavljivanju Kristijana Golubovića na TV: Ne smemo da uskraćujemo prava bivšim robijašima; MIRA U 23 KVADRATA SPAKOVALA DVOSOBAN STAN A IVANA SVE U SAMO 15!: Do sada predato 17.890 komada nelegalnog oružja…

Vrlo je bitno izoštriti čulo gađenja, da ne bi promakla niti jedna sitnica, gest, šušanj suglasnika. Od esencijalne važnosti je dostići nivo prezira koji preuzima funkciju oklopa.

Sovjetska anegdota iz sedamdesetih: Čingačuk (poslednji Mohikanac) saopštava svom narodu:  –– Braćo moja indijanska, imam dobru i lošu vest, s kojom da počnem?  – Daj prvo lošu. – Ove zime ćemo biti gladni, bukvalno ćemo jesti konjski izmet. – Koja je dobra?  – Znam mesto gde ga ima mnogo!

P.S. Kad imaš milion stvari da uradiš, pa ne znaš odakle da počneš i onda samo ne počneš.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Razoružani do zuba

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura

 

Noći su opasne. Tada je čovek umoran i sve budalaste misli nekako se promole i iskradu… A nada, koju čovek izgazi tokom dana, strese prašinu sa sebe i utekne, da je ovaj ne može stići… Pa mu nevino sija na nebu i podseća ga, uz pobednički osmeh… Da je i dalje živ. Ne možeš sanjaru ukrasti snove, obnovljiv je to resurs.

Snovi umeju fino da se poigraju sa nama. A onda nas ostave danu, nakrivo nasađene. Nevoljiva sam od malih nogu zbog nekih tamo bajalica koje sam sama smišljala ispod stola, uz Baš-Čelikovu pomoć, dok smo jedno drugog nadmudrivali. Jer ja nisam htela da me nađu, a on nije hteo da jurcam svim tim hodnicima. Na kraju je pristao da bude od pomoći i povrati svoj mir. Sva čudovišta koja sam upoznala vole svoj mir i najviše se boje, da ne poverujete, tabananja kroz vijugave hodnike njihovih jazbina. Ako ikada dopadnete šaka nekom čudovištu, puno buke treba da je u vašim stopalima. Kod zaglavljivanja u vremenu, najpogubnija je ta iluzija da vreme ne teče.

Nisu strasti umrle. Sakrile su se. Sklonile. Ućutale. Pritajile. I čekaju svoj trenutak. I odjednom… klik! Osetiš tu vatru ponovo. Setiš se da uživaš da slikaš, kuvaš, planiraš, pišeš, štrikaš, pevaš… šta već… I pitaš se: kako je to moglo da se zaboravi?! Strasti su uvek žive.

Ovaj svet je bez ljubavi, sve mi to donosimo odnekud daleko. Pa pelcujemo i pričamo kako je život lep. Nekom se primi, a neko samo tako misli. I opet je dobro. Trenuci koji se uglave između onih redovnih, očekivanih. Izrove prazninu u koju bismo svi mogli da stanemo. I čekaju. I sve stane. Dok nas ne dočekaju. Tek onda život nastavi svojim običnim tokom. Ne mogu stvari same da odu predaleko, neko je morao mnogo da se potrudi da ih tamo dogura. Kada se instinkti, srce i mozak ne usaglase, stvara se kakofonija ogromnih razmera, pepuna rušilačke snage. U toj buci postaje nemoguće da se bilo šta čuje. A nespokoj narasta. Lična sloboda ima obavezan deo koji se zove poštovanje drugih. Bez toga nismo slobodni nego bezobrazni.

Danica Grujičić za ukidanje društvenih mreža na mesec dana, za to vreme deca da odu po Srbiji i obilaze manastire.

Lepo se poludelo u skladu s onom: ko u ruci drži čekić, sve mu liči na ekser.

Samo sedite na bicikl i vozite dok vrelina u mišićima ne sagori sve što ne može da putuje sa vama.

P.S. Nisam u toku i potrudiću se da tako i ostane.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Zebnja obećana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ishod je nekada značio izlazak… I ishodi sunce na nebo i ishodi duša iz tijela

 

Trgneš se, nisi siguran da li je sumrak ili svitanje, ne znaš koji je dan, ni za mesec nisi siguran. Promeškoljiš se, na terasi čuješ laste i pomisliš, koje god doba i koji god da je dan, tu sam, tu je sve moje, dobro je….

Prepoznajete li one momente, kada nešto iz njih sevne? Nešto obično, samo vama vidljivo. Pogled, osmeh, misao, način na koji izgovaraju reči. Kada znate, da je neobično što ste to primetili, koliko ih upravo to krasi. Naslućujete li voz, koji se sprema da vas pregazi? Istine su oštre i bodu, poput ruža s trnjem. Sve dok ne naučiš kako da ih prihvatiš. Čak i kada sklopiš prste oko njih, osećaš onaj blagi bol. Ali, više te neće raseći.

Saznanje da su me mnoga iskustva u životu osakatila, pre nego oplemenila, je poražavajuće. Činjenica da sam se posledično začaurila u mali, skučeni svet je tužna. Ali otpor koji pružam svakom pokušaju da se odatle izvučem je užasan. Baš neko potrebno, ali neprijatno otrežnjenje. Nežnost ne treba ograničiti na samo jedan segment u životu. Niti na neko određeno vreme. Ume da umre tako tamo usamljena i zapostavljena.

Lepo je i zanimljivo u ovim srednjim godinama imati još „prvih puta”. I danas je bilo jedno veliko emocionalno „prvi put” u vidu „hoću to i to!” Kako dobar osećaj za promenu reći šta želiš, a ne povlačiti granice onim „to neće moći”, „neću dozvoliti” i ostalim negacijama.

Upravo me je zatekla užasna vest:

„Pucnjava u osnovnoj školi na Vračaru: Ubijeno osmoro dece i čuvar, učiteljica i šest đaka hospitalizovani“.  Osam pupoljaka je nestalo u jednom danu… Tuga do neba… Dečacima su kriminalci uzor, devojčicama starlete. Šta može da pođe naopako? Svi smo, kao društvo, negde jako pogrešili i sada nam deca ispaštaju.

I ja sad treba da izgrdim ovog mog što nije pročitao lektiru i što se koška sa sestrom, a u stvari treba da budem srećna ako se živi i zdravi vrate iz škole?! Poraz. Strašan poraz je ovaj dan. Odakle god da ga pogledaš. Razgovarajte sa decom i grlite ih, recite im da ne moraju da budu prvi i najbolji, dovoljno je da postanu dobri ljudi.

Ishod je nekada značio izlazak… I ishodi sunce na nebo i ishodi duša iz tela.

P.S. Ako ste se odjutros zapitali „Šta je ovo s nama, pobogu?“, zakasnili ste… decenijama.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo