Četvoročlana komisija je utvrdila da su sporni radovi izloženi u Podgorici autentični, dok ćerka Dada Đurića Amarante Szidon i dalje tvrdi da je riječ o falsifikatimai i na spisak sumnje dodaje još prezentovanih djela
Nakon pisanja Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo o mogućim falsifikatima na podgoričkoj izložbi slika Miodraga Dada Đurića, Muzeji i galerije formirali su četvoročlanu komisiju za potvrdu autentičnosti spornih radova u čiju vjerodostojnost je sumnju javnosti predočila Đurićeva ćerka Amarante Szidon.
Mr sci istoričar umjetnosti Petar Ćuković, istoričar umjetnosti prof. dr Aleksandar Ćilikov, istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković i istoričarka i teoretičarka savremene umjetnosti Maša Vlaović obavili su stilsko-hronološku analizu i utvrdili porijeklo dva kolaža izložena na izložbi u prostoru Muzeja i galerije Podgorice, reprodukovana u katalogu izložbe na strani 26-28.
Nakon analize, mediji su prenijeli da su članovi komisije utvrdili da su radovi izrađeni 1996. godine za vrijeme trajanja Cetinjskog bijenala: ,,Tom prilikom kao papirna podloga kolaža iskorišćeni su tabaci koje je umjetnik donio iz Pariza, iz štamparije njegove polusestre Marije, na kojima je, upravo u njoj, štampan katalog samostalne izložbe priređene u Plavom dvorcu na Cetinju povodom stogodišnjice Narodnog muzeja, na inicijativu Cetinjskog bijenala, odnosno princa Nikole Petrovića”, navodi se u izvještaju komisije.
U izvještaju je konstatovano da je dva navedena kolaža umjetnik poklonio rođaku Mirku Đuriću. Komisija je napomenula da se u ovom slučaju isključivo bavila utvrđivanjem autentičnosti radova, pri čemu nije ulazila u ocjenu njihove estetske vrijednosti. ,,Predmetni kolaži su autentična djela Miodraga Dada Đurića”, navodi se u zaključku izvještaja.
Monitor je od Muzeja i galerija u više navrata tražio uvid u izvještaj, ali oni se na taj poziv nisu odazvali. Kontaktirali smo i članove komisije, oni koji su odgovorili na telefonske pozive i mejl nijesu htjeli da komentarišu rad i nalaze komisije.
Amarante Szidon reagovala je na nalaze komisije. Ona za Monitor kaže: ,,Ovi falsifikati urađeni sa hromalinskim kolažima na probnim papirima koji su služili za štampanje kataloga Cetinjskog bijenala 1996. godine, koji nije finansirao Dado, već Bijenale sa svojim sponzorima, Vlada Crne Gore, muzeji i crnogorsko Ministarstvo kulture. Najvjerovatnija pretpostavka je da osnovu ovog užasa čine prava Dadova djela koja su naknadno uništena žvrljotinama”.
Ona objašnjava da je katalog Cetinjskog bijenala jedini katalog oko čije se opreme Dado lično angažovao, u duhu digitalnog kolaža koji je radio u to vrijeme u Parizu, u štampariji svoje polusestre Marije i zeta Dejana Bajagića, koji su zajedno sa njim izdali katalog te 1996.
Szidon navodi da je sasvim moguće da je Dado uradio kolaže za katalog, ali da ,,groteskni crteži urađeni preko toga, nikako ne mogu biti njegovi”, te da oko toga nema nikakve sumnje.
Poentira time da postoje dva potpisa na jednom od spornih radova, te da je jedan autentičan dok je drugi gruba imitacija. Pita se: ,,Gdje su nestali grafolozi za koje su nam obećali da će biti članovi komisije”.
Pored dva sporna rada koje je komisija analizirala, Szidon za Monitor kaže da sumnja u autentičnost i dva crteža reprodukovana na stranici 103 kataloga izložbe u Podgorici. Navodi da ih Dado nikada nije datirao 20. XII 1956. Beograd, odnosno 23. XI 1956. Beograd, jer je stigao u Fancusku u avgustu te godine. ,,Čini mi se da nam naši stručnjaci sada mogu potvrditi da se Dado mogao naći na dva mjesta u isto vrijeme. Mada, izgleda da je danas u Crnoj Gori sve moguće”, navodi Szidon. Kao sporne ona navodi i pojedine crteže objavljene u katalogu na stranicama 101 i 102.
Szidon nam je proslijedila mišljenja Žermena Viata, počasnog direktora Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (Centra Žorž Pompidu) i Bernara Blistena, sadašnjeg direktora Nacionalnog muzeja savremene umjetnosti (Žorž Pompidu), koji podržavaju njene tvrdnje. Međutim, oni do zaključenja ovog broja nijesu odgovorili na pitanja koja im je poslao Monitor.
Monitor je u prošlom tekstu pisao o velikom broju falsifikata koji su preplavili tržište umjetnina u regionu, uz zaključak da se provjera autentičnosti djela svodi na ličnu procjenu. Ta procjena može biti osporena, kao što se nedavno desilo jednom od najvećih autoriteta na području Srbije i Crne Gore za procjenu umjetnina – istoričaru umjetnosti Nikoli Kusovcu. Za kompletnu analizu autentičnosti nekog umjetničkog djela potrebno mnogo vremena, ali i odgovarajuće metode i tehnike. Neke od njih, poput ispitivanja ultraljubičastim zracima, ili rendgenskim snimanjem, nisu dostupne u Crnoj Gori.
,,Falsifikatori su, na primjer, često dodavali imitaciju Dadovog potpisa crtežu Uroša Toškovića kako bi ih prodali po višoj cijeni’’, navodi Szidon, objašnjavajući povezanost dva velika crnogorska slikara koja su zajedno živjela i stvarala u Beogradu.
Skandal je, tvrdi ona, mogao da bude izbjegnut da su je iz Muzeja i galerija konsultovali. ,,Kako jedan muzej može legitimnom nosiocu autorskih prava da pošalje katalog izložbe dan uoči otvaranja. Ovo što je muzej učunio je vrlo neprofesionalno. Centar Žorž Pompidu, gdje radim, upućuje nosiocima autorskih prava zahtjeve za dozvolu najkasnije dva mjeseca prije i najmanjeg publikovanja”, kaže Szidon.
Ona navodi da je testamentom ovlašćena da bude nosilac autorskih prava, i da se od Dadove smrti 2010. godine posvećeno bavi zaštitom djela svog oca.
,,Ova užasna afera predstavlja mučenje za sve članove moje uže porodice. Svi moji prijatelji iz umjetničkih krugova u Francuskoj su šokirani načinom na koji sam tretirana i potpunim odsustvom poštovanja Dadovog djela… Šokirana sam i rastužena time što je djelo mojeg oca ovako loše tretirano u njegovoj rođenoj zemlji, koju je toliko volio i u kojoj je odlučio da počiva”, zaključuje Szidon.
Pozadinu ove priče mnogi prepoznaju u nesporazumima i nerasčišćenim odnosima između Đurićeve porodice u Crnoj Gori i Francuskoj. Međutim, priča o slikarskom geniju nije porodična jer je on jedan od rijetkih međunarodnih znakova prepoznavanja Crne Gore i regiona u svijetu umjetnosti.
Potvrda toga je i prošlonedjeljna aukcija u Sotbiju u Parizu na kojoj je Đurićeva slika Les Polonials, prvobitno procjenjena između 20.000 i 30.000 eura, dostigla cijenu od 112.500 eura. Prema podacima kuće Arte, ovo je rekordna cijena za prodaju Đurićevog djela formata 97×130 cm.
Predrag NIKOLIĆ / Andrea JELIĆ
Stav2 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice