Povežite se sa nama

OKO NAS

DODJELA JEDNOKRATNIH SOCIJALNIH POMOĆI NA NAŠ  NAČIN: Zloupotrebe pod maskom diskrecije

Objavljeno prije

na

Do izvještaja s imenima osoba koje koriste jednokratne novčane pomoći iz budžeta opština ili preko centara za socijalni rad, gotovo je nemoguće doći. Nadležni kažu da bi time narušili privatnost sugrađana, pa ostaje nepoznanica prema kojim kriterijumima i kome se dijeli novac. Više primjera tokom minulih godina, međutim, ukazuje na to da se institut jednokratnih pomoći često zloupotrebljava

 

Institut jednokratne socijalne pomoći,  koji u Crnoj Gori funkcionište kroz budžete lokalnih uprava ili centara za socijalni rad, obično je netransparentan i građani ne mogu saznati  kome se dodjeljuje njihov novac. Imena korisnika te vrste pomoći nadležni sakrivaju, pravdajući to zaštitom privatnosti. Upravo zbog i sumnje da je prostor za zloupotrebe neograničen i da vlasti imaju mogućnost da na stotine hiljade eura godišnje raspodjeljuju prema svom nahođenju i savjesti.

Kako su nedavno saopštili iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) prošle godine jednokratnu socijalnu pomoć koristilo je  skoro sedam i po hiljada građana, a za tu  namjenu iz državnog budžeta izdvojeno je nešto više od pola miliona eura.

Iz te NVO apostrofirali su za primjer Glavni grad, koji je uoči predsjedničkih izbora za tri mjeseca potrošio 140 hiljada eura, iako je dozvoljena mjesečna potrošnja u ovom slučaju bila 20 hiljada.

Uvidom u odluke o budžetima, evidentno je da ni na sjeveru ne štede kada određuju sume koje će biti potrošene u tu svrhu.

Tako  će, na prijemjer, na ime jednokratnih pomoći u Rožajama ove godine biti isplaćeno 40.000 u Kolašinu 14.000, u Andrijevici i na Žabljaku po 7.000, dok je u Pljevljima samo u prvom kvartalu  iz lokalnog budžeta isplaćeno oko 2.500 eura, navodno, kao pomoć  socijalno najugroženijim građanima.

Iznosi za tu vrstu podrške siromašnim sugrađanima  u nekim se opštinama drastično ražlikuju iz godine u godinu. Tako je u Rožajama prošle godine iznos bio dvostruko veći, a u Kolašinu dvostrukomanji.  Opština Petnjica pod stavkom “socijalna žaštita” bez detaljnijeg objašnjenja šta to podrazumijeva opredijelila je ove godine 8.000 eura. U  budžetima opština Bijelo Polje, Mojkovac ili Plav, recimo,  nema iznosa koji su u rashodima budžeta upisani kao “jednokratne socijalne pomoći”.

Kolašinska opozicija je, u više navrata,  oštro kritikovala vlast, koju u tom gradu predvodi Demokratska partija socijalista, zato što je ove godine opredijelila više za tu vrstu socijalnih davanja. Kritičari vlasti sumnjaju i da će dio takozvanih budžetskih rezervi biti  sumnjivo iskorišten.

Iz lokalnih  uprava obajašnjvaju da  je procedura za dobijanje jednokratnih socijalnih pomoći jasna i da nema mahinacija. Navodno, opravdanost svakog zahtjeva provjerava se kod Sekretarijata za opštu upravu.

„Naša namjera je da pomognemo onima kojima je pomoć najpotrebnija. Prema zakonu, jedna osoba može dobiti godišnje najviše 270 eura”,- identična su objašnjanje u nekoliko sekreterijata za finansije u sjevernim opštinama.

Bojan Zeković iz Socijaldemokratske partije smatra da je “iako opravdan, institut jednokratne socijalne pomoći podložan zloupotrebama”. Naročito je to tako, objašnjava on, „u crnogorskoj izvedbi, gdje imamo pravosnažno osuđene državne službenike zbog zloupotreba pri dodjeljivanju socijalne pomoći”.

“Sredstva za tu namjenu u Kolašinu, kada je DPS bila  na vlasti 2012. i 2013. godine, iznosila su 30.000 eura. Dvije godine kasnije, kada je DPS izgubio vlast, za jednokratne socijalne pomoći opredijeljeno je  svega  3.680 eura, pa ponovo višestruko uvećana, po povratku DPS-a. Već iz toga jasno se vidi namjena tog novca. Istovremeno,  ukinuta su sredstva za lap-topove koji su dodjeljivani svim polumaturantima kako bi bila obezbijeđena jednaku dostupnost obrazovanja svoj djeci”, – tvrdi Zeković.

Prema njegovim riječima, odbornici ne mogu dobiti izvještaj o tome kome je pomoć dodijeljena, “što  pokazuje da  je vlast svjesna da im način na koji raspolažu tim sredstvima  ne služi na čast”. U  opoziciji u još nekoliko opština na sjeveru potvrđuju da nikad nijesu mogli doći do izvještaja, iz kojih bi se “imenom i prezimenom” vidjelo ko prima jednokratne socijalne pomoći.

U MANS-u tvrde da da je, u kontekstu jednokratnih socijalnih pomoći posebno problematičan rad centara za socijalni rad.

Iznosi koje iz tih ustanova isplaćuju, čak i u opštinama s manje od 10.000 stanovnika, nijesu mali. Tako je, na primjer, tokom minule dvije godine,  na području kolašinske i mojkovačke opštine Ministarstvo rada i  socijalnog staranja, odnosno Centar za socijalni rad,  na ime jednokratnih pomoći,  isplatio blizu 34.000 eura. To pravo iskoristilo je 314  osoba.

Tu vrstu pomoći trebalo bi da mogu ostvariti  oni koji se nađu “u  okolnostima koje se nijesu mogle predvidjeti i prevazići, a nepovoljno utiču na zadovoljavanje njihovih osnovnih potreba”.  Takođe,  prema propisima trebalo bi da pravo na nju imaju djece i mladi, čije porodice nemaju materijalnih mogućnosti da im obezbijede neophodne uslove za pravilan rast i razvoj.

No, cvrnogorska praksa pokazuje je da se novac namijenjen u tu svrhu drugačije koristi. Prije sedam godina u Pljevljima je otkrivena  zloupotreba, upravo, sredstava za jednokratne novčane pomoći. Direktor tamošnjeg  Centra za socijalni rad Juso Ajanović i službenik te institucije Ermin Nuhanović, osuđeni su za kupovinu glasova pred parlamentarne izbore 2012. godine.

Problematičan rad centara za socijalni rad,  kazali su u MANS-u,  pokazuje in najnoviji primjer u Pljevljima. Državna revizorska institucija (DRI) nedavno je utvrdila da je tamošnji Centar za socijalni rad sakrio donaciju UNDP od 75.000 eura.

Tokom minulih godina objavljivani su primjeri zloupotreba fondova još nekih  centara za socijalni rad. KoalicijaZdravo Berane objelodanila je da je  supruga bivšeg predsjednika Opštine Vuke Golubovića dobila 2012. godine od Centra za socijalni rad pomoć od 350 eura za hranu. Njena mjesečna zarada tada je bila  1.071 euro.

 Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

BALKANSKA RUTA – PUT MIGRANATA KA EVROPI: U raljama neizvjesnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bježeći od strahota rata, migranti sa Bliskog Istoka našli su se na Balkanu.   Poslednjoj prepreci ka Evropi, ka slobodi. Ovo su njihove priče iz  kampova u Makedoniji i Srbiji

 

,,Bombe su padale neprestano. Kada mi je postalo jasno da neće biti bolje, otišao sam. Ostavio sam j dom, prijatelje, uspomene. Do kampa Tabanovce sam pješačio danima, gladan. Spavao sam po šumama. Krio se u planinama. Bila je to borba za goli život“, kaže o svom životu, nakon odlaska iz ratom pogođenog  Avganistana, osamnaestogodišnji Roman Agha.

On je jedan od mnogih koji su se odlučili da sa Bliskog Istoka do Evrope stignu Balkanskom rutom. Jedan od mnogih koji je morao naglo da odraste.

Od početka izbjegličke krize, te 2015. godine, samo kroz Sjevernu Makedoniju prošlo je preko milion ljudi. U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce tada je boravilo oko četiri hiljade migranata. Danas, nakon što je naizgled najgore prošlo, tu boravi samo 16 migranata.

,,Ovdje sam sa bratom.  Do sada smo putovali pješke. Hranu smo nalazili u šumi, a pomagali su nam i dobri ljudi širom Sjeverne Makedonije. Cilj nam je Njemačka. Samo želimo siguran život, daleko od rata, bombi i smrti“, kaže Ahmed Yassin iz Libije.

Iako u Sjevernoj Makedoniji migranti mogu da obavljaju pojedine poslove nakon devet mjeseci boravka, ne planiraju da se tu zadrže. Svoju budućnost vide  na Zapadu.

,,Brat me čeka u Francuskoj. Želim da završim školu, da radim“, kaže Roman Agha. Ne skida osmijeh sa lica. Na pitanje kako je, odgovara: ,,Ovdje imam hranu, čistu vodu, ljudi su u kampu prijatni. To me hrabri, da dolaze bolji dani“.

Prema riječima direktora Centra za tražioce azila Vizbegovo Vladimira Bislimovskog  vlasti u Sjevernoj Makedoniji nerado daju dozvole za azil. Pravdaju se da se radi uglavnom o ekonomskim migrantima. Od početka krize dodijeljeno je tek 10 supsidijarnih zaštita, koje predstavljaju niži nivo azila.

Dva tranzitna migrantska centra koja trenutno postoje u Sjevernoj Makedoniji, danas su gotovo prazna. Prazni kampovi ne oslikavaju realnost u Sjevernoj Makedoniji. Otkad su granice za migrante zatvorene u martu 2016. godine, na stotine njih ostalo je zarobljeno u ovoj državi. Mnogo je ilegalnih kampova. Otkako su im Mađarska i Hrvatska okrenule bodljikava leđa, migrantima nije ostalo ništa drugo nego da pokušaju da se oporave od surovog puta dok čekaju odluke o svojoj sudbini.

,,Problema u kampu Vizbegovo nema. U okolini žive ljudi iz drugih manjinskih grupa, različitosti se poštuju. Djeca iz kampa idu u osnovnu školu. Mnogi od migranata su za vrlo kratko vrijeme  naučili makedonski jezik“, kaže Vladimir Bislimovski.

U  Srbiji situacija je nešto drugačija. Prema nezvaničnim podacima, migranata je u avgustu 2019. godine bilo preko tri hiljade. Teško je precizno odrediti koliko ih ima, jer se stalno kreću a postoji i veliki broj ilegalnih kampova. Migrantiu Srbiji nemaju mogućnost da rade, a uslovi života u kampovima variraju. Oni koji su od nekadašnjih motela preuređeni u kampove uglavnom služe za smještaj porodica, dok samci borave u neuglednijim kampovima.

U Prihvatnom centru Vranje za razgovor je raspoložena 21-ogodišnja Sonia Hadari, babica po struci. Ona je iz Avganistana, odakle je sa kompletnom porodicom krenula na put za Mađarsku.

,,Više nisam bila sigurna da ću do škole stići živa. Stalno se nadate, prestaće ratovanje. Kada vidite nekadašnje prijatelje mrtve, i nada umire sa njima. Nazad se neću vratiti, a kako ću naprijed ne znam. Od boljeg života ne odustajem. Niko ne želi da bude na teret drugima, pa tako ni ja“, kaže za Monitor ova hrabra djevojka.

Ovdje živi i Ahmed iz Irana. Kaže da je svoju zemlju napustio jer nije bezbjedna za one koji imaju drugačije mišljenje. Ahmed je IT stručnjak, sa završenim fakultetom: ,,Plašio sam se za život svoje porodice i sebe. Niste sigurni u Iranu ako ne mogu da utiču na vaše mišljenje. Jedini izlaz bio je odlazak. Nedostaje mi moja zemlja, ali takav je život. Počećemo ispočetka negdje drugo, gdje postoji sloboda mišljenja“. U glasu mu se osjeća neizreciva tuga.

Dvadesetdvogodišnji Iračanin Ahmedabdul Al Karrem razočaran je kako Hrvati tretiraju migrante na granici sa Srbijom. ,,Oni ne znaju za ljudska prava. To za mene nije Evropska unija. Sa granice nas ne vraćaju deportacijom, već nas tuku, uzimaju stvari i novac. Mom prijatelju, koji je putovao sa porodicom i malom djecom, granični policajci polomili su ruku, razbili mu dva mobilna telefona i uzeli 800 eura koliko je imao kod sebe“, ogorčeno priča. Razgovoru se pridružuje taj prijatelj, pokazuje svoje povrede. I plače.

Da u Hrvatskoj postupaju nehumano sa migrantima potvrđuje i Vladimir Šulović, šef smjene u Prihvatnom centru Šid. ,,Bilo je slučajeva kada su se sa granice vraćali sa teškim povredama, pokradeni. Od tada, pokušavaju da pronađu alternativne načine kako da nastave dalje. Trudimo se da im olakšamo koliko možemo. Ovaj kamp broji najviše djece od svih drugih kampova u Srbiji. Obezbijedili smo im svu opremu za školu, a pomoć dobijamo od brojnih nevladinih organizacija. Svi su se uključili da pomognu“, objašnjava on.

U opštini Šid za sada postoje tri prihvatna centra u kojima trenutno boravi više od hiljadu migranata.

Tridesetjednogodišnja učiteljica engleskog jezika Maždulin Suher, živi u jednom od kampova u Šidu. Iz Sirije je pobjegla sama sa djecom, dvogodišnjim dječakom i šestogodišnjom djevojčicom. O svom mužu koji je u Siriji zarobljen u zatvoru, ne zna ništa. ,,Teško mi je. Sjećam se kako smo nekada srećno živjeli. Sada nema ni radosti ni života. Svi nam govore da se vratimo odakle smo došli. Ne želim da mi djeca odrastaju u Siriji, da gledaju ono što sam ja gledala. Za njih ću učiniti sve“, odlučna je ova majka.

Nazad ne smiju, naprijed ne mogu. Zaglavljene u raljama neizvjesnosti, tužne ljudske priče čekaju rasplet.

 

Jedne zimske večeri

Zima je, 2015. godine. Sve je smrzlo. Temperature dostižu do – 10 stepeni. Jek je izbjegličke krize na Balkanskoj ruti.

U tranzitnom migrantskom kampu Tabanovce u Sjevernoj Makedoniji, blizu granice sa Srbijom, policajac na dužnosti pronalazi dječaka. Sam i uplašen, stoji u unezvijerenoj gomili ljudi. Policajac shvata da se dječak, u opštem metežu, razdvojio od porodice.

,,U tom trenutku ne mislite na pravila. Preovlada ljudsko u vama“, kaže čovjek u uniformi.

Uzima dječaka i odvodi ga kod sebe kući. Devetogodišnjak je iz Sirije. Porodica mu se zaputila ka Šidu, pa preko Hrvatske i Slovenije ka Njemačkoj. Kod policajca boravi 11 mjeseci. U njegovoj kući pružene su mu ljubav i njega.

,,Imam ćerku njegovih godina. Nisam mogao da okrenem glavu“, objašnjava svoju odluku ovaj čovjek.

Priča sirijskog dječaka ima srećan kraj. Mukotrpna potraga za roditeljima bila je uspješna. Policajac ih pronalazi u Hamburgu, gdje im se, nakon prikupljene papirologije pridružuje sin.

,,Bilo je suza. Zavoli čovjek. Ostaćemo prijatelji za čitav život“, kaže policajac.

U Njemačkoj je bio do sada već tri puta. Ide im u posjetu i često se čuju.

Velika djela malih ljudi. U teškim vremenima.

 

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BIJELO POLJE,  EKOLOŠKI INCIDENT NA LIMU: Misteriozni zagađivač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio da se   ogromna crna mrlja nalazi u Industrijskoj zoni. To se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim. Prema informacijama te NVO ima čak pet hiljada kanalizacionih izliva u Lim

 

Evropski komesar za životnu sredinu Karmenu Vella pokrenuo je pitanje zagađivanja rijeke Lim, na sastanku sa ministrom poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutinom Simovićem, čime je konačno skrenuta pažnja međunarodne javnosi na učestale ekološke incidente na ovoj rijeci.

Iz nevladine organizacije Euromost kažu da im je Vella odgovorio na pismo koje su mu ranije uputili u vezi sa teškim incidentima na Limu, posebno na području Bijelog Polja, pa sve do granice sa Srbijom, što je potkrijepljeno obimnom foto i video dokumentacijom.

“Komesar Vella je  podržao i sve naše aktivnosti u cilju zaštite ove rijeke” – kažu iz Euromosta.

Oni su, kao i građani Bijelog Polja, ali i cijelog Polimlja, zabrinuti zbog konstantnog zagađivanja Lima.
Kako je saopšteno iz ove nevladine organizacije, u  odgovoru koji je stigao od komsara Velle ističe se da Evropska komisija za životnu sredinu redovno ističe pitanja životne sredine u kontekstu zajedničkog pododbora za bavljenje životnom sredinom, koji je utvrđen Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Posljednji put o tome je raspravljano 28. juna.  Takođe, napomenuto je da bi se Crna Gora pridružila EU moraće, nakon pristupanja, dostići potpunu usklađenost sa EU ekološkim zakonodavstvom, jer trenutno zakon EU još nije obavezujući za Crnu Goru, jer nije država članica EU.

“U odgovoru komesara se navodi da je u sklopu pregovora o pristupanju, Komisija trenutno u procesu diskusije o usklađivanju crnogorskog zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, uključujući i područja EU za upravljanje otpadom i otpadnim vodama, odnosno da će Komisija nastaviti da prati situaciju i raspravlja stvari sa crnogorskim vlastima” – kažu iz ove bjelopoljske nevladine organizacije.

Oni tvrde da je Brisel prepoznao Lim kao rijeku od značaja ne samo za Crnu Goru, već za čitav region pa i Evopsku uniju.

„Evidentno je da je Lim najugroženiji na području opštine Bijelo Polje. Nijesmo zadovoljni dinamikom izgradnje prečišćivača. Koalicija organizacija iz Crne Gore, Srbije i BiH, koja se bori da zaštiti Lim, zatražiće da se uklone i sva privremena odlagališta otpada, koja se nalaze pored rijeke i u Crnoj Gori i u Srbiji” – kažu iz Euromosta.

Oni očekuju od mesnih prerađivača u Bijelom Polju da poštuju Zakon o veterinarstvu, s obzirom na to da su dobili vodne dozvole, ali iskazuju nezadovoljstvo  i radom veterinarske inspekcije.

“Na posljednjem  sastanku od predstavnika Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove dobili smo uvjeravanja da će preduzeti  sve mjere u njihovoj nadležnosti da se spriječe incidenti. Nažalost, i dalje se razni otpad životinjskog porijekla  odlaže u Lim. To se sada najviše dešava kasno noću. Mi smo spremni i danju i noću da dežuramo i sprečavamo uništavanje rijeke. To što neko misli da će mu od pomoći biti dojave o našem prisustvu na rijeci, od ljudi čiji posao je da sprečavaju divljanje na Limu, loša je računica” – poručuju iz Euromosta, ohrabreni odgovorom iz EU.

Nijesu oni bez razloga pisali Briselu. Ekološki incidenti na Limu na području bjelopoljske optine dešavaju se godinama, a upravo ovih dana su ponovo aktueliziovani. Euromost je saopštio  da je na Limu otkriven novi ekološki indident – pojavljivanje ogromne crne mrlje u Industrijskoj zoni. Sve to se dešava nakon incidenta sa ispuštanjem misteriozne bijele tečnosti u Lim.

“I pored masovnog trovanja ribe, prijavljivanja više puta, aktivisti nevladine organizacije Euromost, su dronom,  uživo, preko fejsbuk stranice, na istom mjestu i iz iste cijevi, ponovo snimili ispuštanje bijele tečnosti u Lim. U toku snimanja pozivali smo sve inspekcije. Pozvali smo inspektora za vode kojem smo prijavili slučaj, pa na linku i snimku možete čuti, šta je on i odgovorio i šta su preduzeli” – kazali su iz Euromosta.

Oni su naveli da su inspektoru, prije snimanja kazali da je snimanje javno preko fejsbuk stranice NVO Sjever CG.

“Cijeli slučaj smo prijavili i komunalnoj policiji opštine Bijelo Polje, obavijestili Sportsko ribolovno društvo Sinjavac, koji su  postupili prema drugim inspekcijama i u sklopu svojih nadležnosti preuzeli dalje korake. Ovu akciju smo dogovorili na osnovu prijava ribolovaca od 19.10.2019. godine, koji su nas u ranim jutarnjim časovima obavijestili da se na Limu pojavila bjela pjena u mjestu Kumanica. Proslijedili su nam  fotografije na kojim se vidi ta  pjena.  NVO Euromost je, pojačala kontrolu Lima, sa svojim aktivistima, na mjestima gdje smo sumnjali da se sa iste cijevi pušta bijela tečnost” – rekli su iz Euromosta.

Oni svima poručuju  da neće odustati i da će štititi Lim i sa kopna i iz vazduha i sa rijeke.

“Lim je trenutno u takvom stanju, da zbog niskog vodostaja i velikog broja kanalizacionih cijevi, koje se nalaze najviše u gradskom dijelu, može doći do zaraze. O tome smo obavijestili i lično predsjednika opštine Bijelo Polje, kao i sve opštinske službe. Svaka cijev visi zbog niskog vodostaja i sve se kanalizacije  zadržavaju na obali, posebno pored naseljenih mjesta, gdje se osjeća i nepodnošljiv miris” – saopštili su iz Euromosta. “Zato upućujemo apel i opštinskim i državnim institucijama – preduzmite nešto da ne bi došlo do epidemije širih razmjera, “ – apeluju iz Euromosta.

Čak pet hiljada kanalizacionih i drugih priključaka otpadnih voda ide direktno u Lim samo na području Bijelog Polja. Taj grad je najveći zagađivač rijeke Lim na njenom toku kroz Crnu Goru.

Nešto manji zagađivači su Gusinje, Plav i Andrijevica. Da je Evopska unija preko svoje misije u Crnoj Gori prepoznala ovaj problem, jasno je i po tome što su sa skoro petnaest miliona finasnirali izgradnju kolektora u Beranama. Tako je u slivu Lima kroz našu državu, ova međunarodna rijeka zaštićena od zagađenja jedino u Beranama.

Da li je nemoguće doznati ko u Bijelom Polju ispušta otrove u Lim? Vjerovatno nije. Prije može biti da država štiti zagađivače i  da  zbrog toga sve prolazi mirno i bez uzbune.  Za Lim ostaje nada da će EU nekoga udariti  prstom po uvu. Bez toga  naši neće mrdnuti.

                                                 Tufik SOFTIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BALKANSKA RUTA, PUT MIGRANATA KA EVROPI (II) –  KAMPOVI U BOSNI I HERCEGOVINI: Zaglavljeni u beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kampovima Sedra i Bira u Bihaću trenutno boravi više od 2500 migranata. Zima dolazi, a sa njom i strepnja kako nastaviti dalje ka Evropi

 

,,U Siriji sam izgubila muža. Ostala sam sama sa dvoje djece, bez posla i doma. To čini rat. Napustila sam zemlju. Odluka je bila teška, ali znala sam da je tako najbolje. Prošla sam kroz Tursku, Grčku, Albaniju, Kosovo i Srbiju pješke, sve dok nisam stigla do Sedre. Onaj ko ne doživi rat, ne može znati koliko je velika bol koju on ostavlja“, kaže Sirijka Amira Šams.

Nekada je imala skladan život. Radila je u banci, a sa mužem i djecom planirala budućnost. Planove su prekinuli oružani sukobi u Siriji, a onda se odjednom, sa stotinama drugih koji dijele sličnu sudbinu, našla u Bosni i Hercegovini, u migrantskom kampu Sedra. Ćerku, koja inače ne može da hoda, morala je da ostavi u Grčkoj. ,,Nije imala sva potrebna dokumenta, nisu joj dozvolili da pređe granicu. Tamo je sa mojom majkom, jedino mi to i uliva tračak sigurnosti. Ponekad se čujemo telefonom, tek toliko da znam da je živa i da je dobro. Mnogo mi je teško“. Suze joj kreću niz lice dok govori.

Uz samu obalu rijeke Une, kod Bihaća, kamp Sedra trenutno je dom za 335 migranata. Uglavnom dolaze iz Avganistana, Iraka, Irana i Sirije. Namijenjen je porodicama, jer je nekada bio hotel, pa su uslovi života u njemu bolji nego u drugim kampovima za migrante širom Bosne i Hercegovine.

U holu Sedre nalazi se dnevni boravak. Kauč je stari, pocijepan. Na zidovima vise dječji crteži. Na mnogima su nacrtane kuće. Na recepciji se nalaze aktivisti organizacija koji migrantima pomažu tokom njihovog boravka u ovom kampu. U Sedri postoji čak i frizerski salon, gdje pojedini migranti rade. Tu su i kuhinja, vešeraj i sportsko igralište.

,,Ovdje, osim porodica, žive i žene koje putuju same, ali i maloljetnici bez pratnje. Broj stanara Sedre je vrlo promjenljiv. Većina želi da pređe granicu sa Hrvatskom i da nastavi dalje ka Evropi. Ovo im je samo usputna stanica. S obzirom na veliki broj djece u Sedri, obezbijedili smo kutak za majke i djecu, kutak za djecu od tri do 12 godina i kutak za tinejdžere. Doktori su na raspolaganju svakoga dana. Nagledao sam se svega. Zato se trudimo se da im olakšamo život, barem dok su ovdje“, kaže Mite Cilkovski, upravnik Sedre.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. NOVEMBRA

ILI ONLINE NA
https://www.novinarnica.net/

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo